.Između čovjekova budnog života i njegova života u spavanju — koje sam vam jučer mogao opisati barem okvirno — dolazi njegov život snova. On može imati malo značaja za neposredne aktualnosti dnevne egzistencije, ali ima najveću zamislivu važnost za dublje znanje i o svijetu i o čovjeku. To nije samo zato jer ono što san znači mora, u znanosti duha o kojoj se ovdje govori, biti potpuno prepoznato, tako da proučavanje čovjeka vodi dalje do mnogih drugih stvari, već također zbog osobite važnosti života snova kao zveckanje, reći ćemo, preko kojeg određeni drugi svjetovi, različiti od onog kojeg ljudska bića doživljavaju kada su budna, zrače u ovaj svakodnevni svijet. Dakle, zagonetni elementi u slikama snova često skreću pažnju i na druge svjetove, ispod ili iznad onog normalno dostupnog, a također daju i neku naznaku o prirodi tih svjetova.
S druge strane je iznimno teško, sa stajališta više svijesti, ići dublje u enigme života snova, jer snovi imaju moć da ljude vode u najveće zamislive iluzije. Upravo kada su u pitanju snovi ljudi su skloni pogrešno tumačiti odnos nečega iluzornog prema stvarnosti iza toga. U vezi toga razmotrimo ono što sam rekao o životu spavanja i ponovljenim životima na Zemlji.
Primjer života snova, koji se stalno ponavlja u ovom ili onom obliku, je ovo. Sanjamo da smo napravili nešto što, kada smo budni, nikada ne bi ni razmišljali da napravimo — nešto zaista izvan dosega onog što smo mogli postići u stvarnom životu. Nastavljamo sanjati da ne možemo naći predmet koji mislimo da smo napravili, i grčevito ga počinjemo tražiti.
Pogledajmo ovaj primjer pobliže. U obliku koji sam opisao on figurira u životu snova svakoga, s varijacijama. Ali uzmimo konkretan slučaj. Recimo da krojač, iako kao krojač pomalo skroman, sanja da je napravio ceremonijalni kaput za državnog tajnika. Osjeća se prilično zadovoljan njegovim radom na kaputu, koji bi sada trebao ležati spreman. Odjednom, međutim, raspoloženje sna se mijenja i kada se osvrne svuda okolo za kaputom koji treba biti isporučen, nigdje ga ne može naći.
Ovdje imate san o nečemu što se sanjaču nikako nije moglo dogoditi, već o nečem što je mogao zamišljati kao veoma poželjno. On je samo mali krojač za ponizni puk, koji nije mogao dobiti narudžbu za takav kaput. Ali povremeno, u njegovim ambicioznim dnevnim snovima, mogao je imati želju napraviti neku odjeću visokog ranga; iako možda za to nije sposoban, ipak je mogao to njegovati kao ambiciju.
Ali što je u pozadini svega ovoga? Nešto veoma stvarno. Kada je dok spava čovjek izvan njegova fizičkog i eterskog tijela s njegovim egom i astralnim tijelom, nalazi se u biću koje prolazi kroz ponovljene živote na Zemlji. Ono što daje unutarnju snagu čovjeku koji spava, što je iznad svega iznutra aktivno u njegovu biću, to je ego zajedno s astralnim tijelom. To ne mora biti ograničeno na sjećanja doživljaja u upravo proteklom životu, već može ići natrag do drugih života na Zemlji. Ne teoretiziram, već vam govorim nešto ukorijenjeno u stvarnosti, kada kažem: Može biti da je naš sanjač jednom imao posla — recimo u ranijoj, rimskoj inkarnaciji — s narudžbom za određenu ceremonijalnu togu. U tom slučaju nije trebao biti krojač; mogao je biti sluga, ili možda čak i prijatelj, rimskog državnika. I pošto je u to vrijeme imao tako živu želju da se njegov gospodar pojavi pred svijetom u što je moguće više dostojanstvenom odijelu, sudbina mu je mogla donijeti njegov sadašnji poziv. Jer u ljudskom životu općenito, želje, misli, imaju izniman značaj; i moguće je da sjećanje na ono što se proživjelo u prijašnjem životu na Zemlji igra ulogu u čovjekovoj duši i duhu, njegovu egu i astralnom tijelu. Zatim, ujutro, kada sa svojim egom i astralnim tijelom uranja dolje u njegovo etersko i fizičko tijelo, dugotrajno sjećanje na predivnu ceremonijalnu togu dolazi nasuprot koncepcija mogućih za krojača u sadašnjem životu — koncepcija koje su uvijek tamo u njegovu eterskom tijelu. Zatim je provjereno ono što je ostalo od starog rimskog iskustva; to se treba prilagoditi idejama koje su ograničene na izradu odijela za sasvim ponizne ljude. Sada duši koja na ovaj način uranja dolje može biti veoma teško premjestiti u drugi ton osjećaj koji je imala o predivnoj togi; to je teško dovesti u odnos sa slikom strašne odjeće koju krojač mora izrađivati. Tako se slika toge, susrećući ovu prepreku, mijenja u sliku sadašnje službene uniforme; i tek kasnije, kada je čovjek sasvim dolje u njegovu eterskom i fizičkom tijelu ta je slika izgubljena.
Dakle između padanja u san i buđenja imamo cijeli ljudski život. Moramo dovesti do toga da na njemu nosimo sve što kao zemaljska bića možemo shvaćati i misliti, i pomoću toga pokušati rasplesti čudne oblike uzete od snova. Velika teškoća je razlikovati neposredni sadržaj sna, koji može biti čista iluzija, od stvarnosti koja leži iza njega, jer stvarnost može biti nešto sasvim različito. Ali svatko tko se postepeno prilagodio naći put među zamršenostima života snova konačno će vidjeti da ne trebamo obraćati mnogo pažnje na slike prizvane pred našu dušu, jer su te slike oblikovane od eterskog tijela ostavljenog iza na krevetu. To etersko tijelo je nositelj naših misli i koncepcija i oni su tijekom spavanja odsutni od našeg pravog bića. Moramo odvojiti sadržaj tih koncepcija od onog što bih nazvao dramatičan tijek sna, i naučiti tako fiksirati pažnju na dramatičan element da to postavlja pitanja kao što je: Ako bi to iskustvo imao u budnom životu, da li bi mi dalo neizmjerno zadovoljstvo? I, ako sam osjećao zadovoljstvo i imao osjećaj olakšanja u tom snu, da li u snu idem prema katastrofi? Da li sam odlazio sa izložbe i odjednom je sve bilo u konfuziji — bila je nesreća i katastrofa? Ovakvim pitanjima se mora dati prvo mjesto u proučavanju snova — ne misaonom sadržaju već dramatičnim incidentima.
Netko može sanjati da se penje na planinu, i postaje sve napornije. Konačno, stiže do točke gdje ne može ići dalje; pred njim se dižu u vis ogromne prepreke. Osjeća kao da su bile nešto važno što visi nad njegovim životom. To je zasigurno san koji bi čovjek mogao imati; na njemu bi se moglo proširiti. Ali bi on ili netko drugi mogao imati drugi san: ulazi u jamu koja vodi do neke vrste planinske špilje. Nakon što uđe, još postoji nekakvo svijetlo, ali postepeno postaje tamnije, dok ne dođe do mjesta gdje nije samo u potpunoj tamo već se susreće s tako užasnim uvjetima, uključujući hladnoću, da ne može dalje prodrijeti u špilju.
Ovdje, vidite, imamo dva sna sasvim različita po sadržaju. Sa dramatskog stajališta oba se bave poduhvatom koji počinje dobro, a zatim zapada u velike poteškoće, završavajući na nepremostivoj prepreci. Slike su sasvim različite, dramatski tijek je uglavnom isti. U nadčulnom svijetu, takoreći iza scena života, oba sna mogu imati isti temelj. U oba sna je ista stvar mogla utjecati na dušu; ista stvar može biti simbolizirana širokim rasponom slikovitih oblika.
Sve ovo pokazuje kako trebamo tražiti ključ za san ne — kako se često čini — razmatrajući njegov sadržaj na vanjski način, već proučavajući njegov dramatski tijek i učinak koji ima na dušu i duh sanjača. Zatim, kada je naša konceptualna sposobnost ojačana vježbama iz proteklih nekoliko dana, postepeno ćemo napredovati od iluzornog slikovnog svijeta i potpuno shvatiti dramatski element koji je prava osnova svega što doživljavamo kao nadčulnu stvarnost između odlaska na spavanje i buđenja.
Prije nego govorim detaljno — kao što ću napraviti — o snu i njegovom odnosu prema fizičkom tijelu čovjeka i njegovom duhovnom elementu, želio bih danas opisati kako, kroz svijet snova, taj element nalazi da pripada kozmosu kao cjelini. Vidimo kako je u snovima veza između pojedinih događaja u životu sasvim različita od bilo čega što doživljavamo kada smo budni. Upravo smo vidjeli u danom primjeru da se u budnom životu stvari pojavljuju u određenoj vezi prema zakonima koji vrijede u čulnom svijetu — kasniji događaj uvijek slijedi raniji. San uzima događaje koji su se mogli dogoditi u čulnom svijetu i čini ih kaotičnim. Sve postaje drugačije; sve je razbijeno. Sve što je normalno vezano za Zemlju gravitacijom, kao sam čovjek, odjednom — u snu — može letjeti. Čovjek će izvesti vješte letačke podvige bez aviona. A matematički problem, na primjer, takav da možemo naprezati svaki nerv u običnom životu, u snu se pojavljuje kao prosta dječja igra. Rješenje je vjerojatno kod buđenja zaboravljeno — dobro, to je osobna nesreća — ali se u svakom slučaju dobije ideja da su prepreke koje ometaju naše mišljenje u dnevnom životu nestale. U stvari, sve u dnevnom životu s nedvosmislenim vezama se u određenoj mjeri gubi u snovima. Ako želimo oslikati što se zapravo događa — ili se čini da se događa — u snu, možemo zamisliti slijedeće. U čašu vode stavimo nešto topljive soli u kristalnom obliku, i gledamo kako se rastapa. Vidimo kako se njeni jasni oblici rastapaju, kako poprimaju fantastične oblike, dok se cijela sol ne rastopi, i ostaje nam čaša više ili manje homogene tekućine.
To je vrlo slično vrsti doživljaja kakvu imamo iznutra u snovima. San koji imamo kada idemo spavati i san koji smo imali upravo prije buđenja oboje koriste dnevne doživljaje, lome ih i daju im svakakve fantastične oblike — barem ih zovemo fantastičnima sa stajališta obične svijesti. Rastvaranje soli u tekućini dobra je usporedba za ono što se događa iznutra u snu.
Neće biti lako za one koji su odrasli u svijetu današnjih ideja da bez predrasuda dokuče činjenice ove vrste; jer ljudi danas — posebno oni koji se smatraju znanstvenima — znaju upadljivo malo o nekim stvarima. Zapravo ne govorim ovo jer volim znanosti tražiti dlaku u jajetu. To mi uopće nije namjera. Cijenim znanstveni pristup i sigurno ga ne bih želio vidjeti zamijenjenog radom amatera ili diletanata. Čak sa stajališta znanosti duha, velikom napretku, strogoj istinitosti i vjerodostojnosti, današnje znanosti, treba dati puno priznanje. To se shvaća. Ipak, treba reći slijedeće.
Kada danas ljudi nešto žele znati, okrenu se zemaljskim objektima i procesima. Promatraju ih i iz promatranja izrađuju zakone prirode. Također rade pokuse da osvijetle tajne prirode, a rezultati njihovih pokusa su dodatni zakoni. Tako dolaze do zakona određenog tipa, i to nazivaju znanost. Zatim usmjere pogled na nebesko prostranstvo; vide — recimo — predivnu spiralnu maglicu, gdje vide kako se pojavljuju pojedinačna nebeska tijela, i tako dalje. Danas takve stvari fotografiramo i vidimo mnogo više detalja nego to može dati teleskopska opservacija. Sada kako astronomi nastavljaju učiti što se odvija u tim udaljenim nebeskim prostorima? Okreću se zakonima prirode, zakonima temeljenim na zemaljskim uvjetima i zemaljskim pokusima, i zatim počinju špekulirati o tome kako je, u skladu s tim zakonima, spiralna maglica mogla poprimiti oblik u udaljenom prostoru. Prave hipoteze i teorije o pojavi i nestajanju svjetova tretirajući činjenice otkrivene u njihovim laboratorijima o manganu, kisiku, vodiku, kao zakone koji još vrijede u nebeskim sferama. Kada je takvim sredstvima otkrivena nova supstanca, ponekad se daju nesvjesni pokazatelji da znanost tu nije na čvrstom tlu. Vodik je nađen svuda u prostranstvima, i helij, na primjer; i još jedna supstanca kojoj je dano čudno ime, čudno jer ukazuje da je došlo do konfuznog razmišljanja. Nazvana je nebulium. Samo mišljenje je ovdje postalo nebulozno, jer nebulium nalazimo u društvu s helijem i vodikom. Kada su ljudi toliko jednostavni da primjenjuju znanje o zakonima prirode stečeno u zemaljskim laboratorijima, i prepuštaju se špekulacijama o tome što se odvija vani u širokim oblastima prostora, po običaju švedskog mislioca Arrheniusa [Svante August Arrhenius, pionir moderne fizikalne kemije; dobio Nobelovu nagradu za djelo o električnoj vodljivosti u razrijeđenim otopinama. U jednoj od njegovih knjiga, Das Werden der Welten, 1907, sugerirao je naziv „nebulium” za hipotetski plin predstavljen tada nepoznatim linijama u spektru plinovite maglice. 1927 je pokazano da su linije zbog jednostruko i dvostruko ioniziranih atoma kisika.] — koji je napravio neizrecivu štetu u vezi toga — dužni su padati iz jedne greške u drugu, ako ne mogu bez predrasuda razmotriti slijedeće.
Opet bih želio početi usporedbom. Iz povijesti znanosti znati ćete da je Newton, engleski fizičar i prirodni filozof, utemeljio teoriju onog što je nazvano gravitacija — učinak težine u univerzalnom prostoru. Proširio je taj zakon, ilustriran u običnom padanju kamena privučenog od Zemlje, na recipročan odnos između svih tijela u kozmosu. Naveo je također da snaga gravitacije opada s udaljenosti. Ako je prisutan neki fizičar podsjetiti ću na zakon — gravitacija opada s kvadratom udaljenosti. Dakle ako se udaljenost udvostruči, gravitacija postaje četiri puta slabija, i tako dalje.
Za takvu silu je sasvim u redu postaviti ovaj zakon. Ali dok smo vezani uz čisto fizičku egzistenciju, nemoguće je razmišljati o ovom zakonu dovoljno daleko za univerzalnu primjenu. Samo zamislite u slučaju nebeskog tijela kako sila gravitacije mora opadati s udaljenošću. Jaka je na početku a zatim postaje slabija, još slabija, stalno slabija i slabija.
Isto je sa širenjem svijetla. Kako se širi iz danog izvora, postaje sve slabije i slabije. To su znanstvenici danas prepoznali. Ali nisu prepoznali nešto drugo — da kada su uspostavili zakone prirode u laboratoriju, i zatim ih odjenuli u ideje, istina i sadržaj tih zakona se umanjuje kako se udaljenost od Zemlje povećava. Kada je, dakle, na Zemlji uspostavljen zakon za kombiniranje elemenata — kisika, vodika ili drugih — i ako je za Zemlju postavljen zakon gravitacije, tada će se, kako se ide vani u kozmički prostor, efikasnost ovog zakona također umanjiti. Ako ovdje u mom laboratoriju postavim zakon prirode i zatim ga primijenim na spiralnu maglicu u udaljenom kozmičkom prostoru, radim upravo isto kao da sam upalio svijeću i zatim vjerujem da može projektirati svoje zrake kroz kozmički prostor na spiralnu maglicu, da će svijeća tamo dati istu količinu svijetla. Radim upravo istu pogrešku ako vjerujem da nalaz koji sam ustanovio u mom laboratoriju vrijedi daleko u kozmosu. Tako dolazi do široko rasprostranjene ideje da ono što je sasvim ispravno otkriveno kao prirodni zakon dolje u laboratoriju na Zemlji, da to može biti primijenjeno na prostranstva nebesa.
Sada, sam čovjek nije pošteđen od zakona koje susrećemo kada zemaljski zakoni, kao oni gravitacije i svijetla, više ne vrijede. Ako bi netko želio otkriti set zakona drugih nego što su ovi naši zakoni prirode, morao bi putovati sve dalje i dalje od Zemlje; i da nađe takve zakone na intimniji, ljudskiji način, on ide spavati. Kada smo budni, mi smo u sferi gdje zakoni prirode prevladavaju i u svemu što činimo mi smo im podložni. Na primjer, odlučimo podignuti šaku ili ruku, i u mišićima se odvija kemijsko-fizički proces, mehanička igra koštane strukture, i upravljana zakonima otkrivenim u zemaljskim laboratorijima, ili drugim sredstvom opservacije. Ali naša duša odlazi vani na spavanje iz našeg fizičkog i eterskog tijela, i ulazi u svijet koji nije podložan zakonima prirode. Zato su snovi izrugivanje tih zakona. Ulazimo u potpuno različit svijet — svijet na koji se privikavamo u spavanju, baš kao što se, budni u našem fizičkom tijelu, prilagođavamo svijetu čula. Taj različiti svijet nije upravljan zakonima prirode; on ima svoje zakone. Uranjamo u taj svijet svake noći pri izlasku iz naših fizičkih i eterskih tijela. Snovi su snaga koja se nasilno suprotstavlja zakonima prirode.
Dok ja sanjam, sam san mi pokazuje da živim u svijetu protivnom ovim zakonima, svijetu koji im se odbija podčiniti. Dok navečer idem na spavanje i napuštam moje fizičko i etersko tijelo, još napola živim pod zakonima prirode, premda već ulazim u svijet gdje prestaju vrijediti. Stoga u snu dolazi do konfuzije između prirodnih zakona i nadčulnih zakona; a isto je i kada se ponovno budimo.
Dale možemo reći da svaki puta kada idemo spavati mi uranjamo, u svijet gdje zakoni prirode ne vrijede; i svaki puta kada se budimo mi taj svijet napuštamo i ponovno ulazimo u svijet podčinjen tim zakonima. Ako bi sebi predstavili stvarni proces, to je ovako. Zamislite svijet snova kao more u kojem živite, i pretpostavite da se ujutro budite iz valova života snova — to je kao da se pojavljujete iz uzburkanosti tih valova. Krećete se od oblasti nadčulnog zakona u oblast intelektualnog, materijalnog zakona. I izgleda vam da je sve što pri buđenju vidite u jasnim obrisima bilo rođeno iz fluidnog i promjenjivog. Pretpostavimo da gledate, recimo, na prozor. Ako najprije sanjate prozor, on će se zaista pojaviti kao rođen iz nečega tečnog, možda nečeg neodređenog, prožetog svakakvim vatrenim plamenovima. Tako se podiže prozor, i ako ste sanjali živopisno shvatiti ćete kako je cijeli oštro ocrtani svijet naše obične svijesti rođen iz te amorfne pozadine — kao da su se iz mora pojavili valovi koji su zatim uzeli oblike svakodnevnog svijeta.
Ovdje dolazimo do točke gdje — ako kao današnji ljudi ove stvari istražujemo iznova — s poštovanjem osjećamo divljenje prema snolikim imaginacijama ranijeg čovječanstva. Kao što sam rekao tijekom ovih dana, ako pogledamo natrag na imaginacije doživljene čak i u budnom životu od duša tih ranih ljudi, imaginacije utjelovljene u njihovim mitovima, legendama i izrekama bogova, što je sve prošlo pred njima na tako zamagljen način u usporedbi s našom jasnom percepcijom prirode — kada pogledamo natrag na sve to uz pomoć onog što sada može biti otkriveno sasvim nezavisno od onih starih snenih imaginacija, ispunjeni smo poštovanjem i divljenjem. I ako u ovoj sferi ponovno tragamo za istinom, ona odzvanja dolje iz stare Grčke u riječi koja pokazuje da su Grci još zadržali nešto znanja o ovim stvarima. Oni su sebi rekli: „Nešto leži iza oblikovanja svijeta, nešto iz čega se javljaju sve konačne forme, ali to je dostupno jedino kada svijet čula ostavimo iza dok spavamo i sanjamo”. Grci su to nešto zvali, „Kaos”. Sve špekulacije, svi apstraktni upiti o prirodi tog kaosa, bili su besplodni, ali čovjek se danas tome približava kada igra u njegovim snovima. Ipak u srednjovjekovna vremena postojalo je još neko znanje o nadčulnoj, jedva materijalnoj supstanci koja leži iza sve materijalne supstance, jer se o takozvanoj kvintesenciji, petom načinu bivstvovanja, govorilo zajedno s četiri elementa: zemlja, voda, zrak, vatra — i kvintesencija.
Ili nalazimo nešto što podsjeća na srednjovjekovnu viziju kada pjesnik s njegovom intuitivnom percepcijom kaže da je svijet istkan od snova. Grci bi rekli: Svijet je istkan iz kaosa kojeg doživljavate kada napuštate čulni svijet i oslobođeni ste tijela. Stoga, za razumjeti što su Grci mislili sa „kaos” moramo se okrenuti ne prema materijalnom već ka nadčulnom svijetu.
Kada sa stajališta onog što nam se otkriva na stazi koju sam ovdje opisivao — stazi koja vodi kroz imaginaciju, inspiraciju, intuiciju, do višeg znanja i nadčulnih svjetova — kada slijedimo sve što se odvija tijekom našeg sanjanja, spavanja i ponovnog buđenja, tada vidimo da sam čovjek usne iz svog dnevnog stanja u njegov život spavanja, iz kojeg se snovi mogu pojaviti na način koji je kaotično nejasan, ali također iznutra konzistentan. Iza, na krevetu, ostavljeno je fizičko tijelo s eterskim tijelom koje se međusobno prožima s fizičkim, dajući mu život, oblik, i snagu rasta. Ovaj dvostruki entitet je ostavljen na krevetu.
Ali drugi dvostruki entitet izlazi tijekom spavanja u obliku nadčulne egzistencije koju bi vam također mogao opisati još uvijek u odnosu na egzistenciju snova. Višem znanju danom od imaginacije, inspiracije, intuicije, predstavlja se na slijedeći način.
Kada čovjek izlazi iz svog fizičkog i eterskog tijela, njegova individualnost boravi u njegovu astralnom tijelu. Kao što sam prije rekao, nema potrebe zakačiti se za riječi. Moramo imati riječi, ali bismo jednako dobro astralno tijelo mogli nazvati drugačije. Opisati ću nešto u vezi astralnog tijela, i vidjeti ćemo da ime nije važno već radije koncepti koji mu se mogu pridružiti. Sada, astralno tijelo se sastoji od procesa. U čovjeku se nešto događa što se razvija van njegova fizičkog i eterskog tijela, i ti su događaji ono što predstavlja astralno tijelo; dok naši koncepti, naše misli, ostaju iza u eterskom tijelu.
Unutar astralnog tijela postoji produhovljeno svijetlo, i kozmička toplina prožeta silom sposobnosti za ljubav. Sve je to prisutno u astralnom tijelu, i u vrijeme buđenja uranja dolje u etersko tijelo. Tamo se prikači i pojavljuje se kao tkanje, akcija, sna. Također se može pojaviti na taj način kada, oslobodivši se fizičkog i eterskog tijela, napušta svijet koncepata. Dakle to spada u prirodu astralnog tijela da nas nosi van iz našeg fizičkog i eterskog tijela.
Kao što sam već rekao, astralno tijelo je dio našeg bića koje se zapravo suprotstavlja zakonima prirode. Od jutra do večeri, od buđenja dok ne idemo na spavanje, mi smo podčinjeni tim zakonima — zakonima koje u odnosu na prostor i vrijeme možemo shvatiti preko matematike. Međutim, kada spavamo, mi se izdvajamo i od zakona prirode i od zakona matematike — od ovih potonjih jer naše astralno tijelo nema nikakve veze s apstrakcijama trodimenzionalnog prostora. Ono ima svoju vlastitu matematiku, slijedeći ravnu liniju u samo jednoj dimenziji. Morati ću ponovno govoriti o ovom pitanju dimenzija. Uistinu je to astralno tijelo koje nas oslobađa od zakona prirode, kojima smo sputani između buđenja i spavanja; astralno tijelo je također ono što nas nosi u potpuno različit svijet, nadčulni svijet.
Da bi taj proces opisali shematski moramo reći: Kada smo budni naš se život odvija unutar sfere gdje vrijede zakoni prirode; ali idući na spavanje mi odlazimo odatle s našim astralnim tijelom. Dok živimo ovdje u našem fizičkom i eterskom tijelu, naše astralno tijelo, kao član našeg bića, izloženo je zakonima prirode, i u svim svojim kretanjima i funkcijama živi potpuno unutar tih zakona. Pri napuštanju fizičkog i eterskog tijela, astralno tijelo ulazi u nadčulni svijet i podčinjeno je nadčulnim zakonima, koji su potpuno različiti. Astralno tijelo je, također, promijenjeno. Dok smo budni ono je, takoreći, u luđačkoj košulji prirodnih zakona. Zatim ide spavati, što znači da napušta fizičko i etersko tijelo i kreće se u svijetu čiji zakoni su u skladu s njegovom vlastitom slobodom. Što je sada taj svijet? To je svijet koji daje slobodu kretanja za ego organizaciju koja je, zajedno s astralnim tijelom, tada izvan fizičkog i eterskog tijela. Svake noći ego postaje slobodan u svijetu u koji ga nosi astralno tijelo — slobodan da vrši vlastitu volju u tom svijetu gdje zakoni prirode više ne dominiraju.
U vrijeme između odlaska na spavanje i buđenja, kada naše astralno tijelo nije više podložno tim zakonima, i mi smo u svijetu gdje sila gravitacije, zakon o energiji, u stvari svi zakoni te vrste prestaju vrijediti, put je čist za one moralne impulse koji ovdje dolje, tijekom budnog života, mogu naći izraz jedino pod prisilom svijeta čula i njegovog poretka. Između odlaska na spavanje i buđenja ego živi u svijetu gdje moralni zakon ima istu snagu i moć kao što zakoni prirode imaju ovdje dolje. I u tom svijetu gdje je pri spavanju oslobođen zakona prirode, ego se može pripremiti za ono što će morati raditi nakon smrti. Na slijedećim predavanjima ćemo govoriti o tom putu od smrti do novog rođenja.
Između odlaska na spavanje i buđenja, ego se može pripremiti u slikovitom obliku, u imaginacijama — koje nisu koncepti, već jaki impulsi — za ono čemu će morati stremiti u kasnijoj realnosti duha. Kada je ego prošao kroz vrata smrti, moralni zakoni zauzimaju mjesto koje su zakoni prirode držali u fizičkom svijetu čula.
Tako možemo reći da ego, iako kao sasvim malo duhovno sjeme, radi na onome što će morati izvršiti nakon smrti u svijetu duha. Tu su, u onom na čemu ego radi u slikovnoj formi tijekom spavanja, naznake o tome što ćemo moći prenijeti — ne preko bilo kojeg zakona prirode već logikom duhovnog svijeta — iz ovog života na Zemlji u slijedeći. Uzročne posljedice moralnih impulsa koje smo apsorbirali mogu se slijediti ovdje jedino kada smo se njima stavili na raspolaganje u unutarnjoj pokornosti. Baš kao što ego tijekom spavanja radi na moralnim impulsima, i nastavlja svoj rad između smrti i novog rođenja, tako ti impulsi stječu snagu koju inače posjeduju zakoni prirode, i u slijedećem čovjekovu tijelu, koje ćemo nositi u našem slijedećem životu na Zemlji, odjenu se u našu moralnu dispoziciju, u naš temperament, u cjelokupan trend našeg karaktera — sve pogrešno pripisano nasljeđivanju. Na tome treba tijekom spavanja raditi ego kada, od astralnog tijela oslobođen svijeta prirode, ulazi u čisto duhovni svijet. Dakle vidimo kako se pri spavanju čovjek priprema i upoznaje s njegovom vlastitom prirodom.
Što nam, dakle, snovi pokazuju? Rekao bih to ovako. Također je i za vrijeme spavanja ego aktivan, ali ono što radi pokazano nam je od snova u iluzornim slikama. U zemaljskom životu mi ne možemo uzeti ono što je već tijekom spavanja bilo utkano za naš slijedeći život na Zemlji. Na početku ovog predavanja objasnio sam kako san, na isti konfuzan način na koji predstavlja doživljaje prošle inkarnacije, također pokazuje, u kaotičnom obliku, što je kao sjeme pripremljeno za čovječanstvo u buduća vremena.
Stoga nas prava interpretacija snova vodi da prepoznamo da su oni kao prozor kroz koji moramo samo pogledati na pravi način — prozor u nadčulni svijet. Iza tog prozora ego aktivno tka, i to tkanje se odvija od jednog zemaljskog života do slijedećeg. Kada san možemo ispravno interpretirati, tada, kroz ovaj prozor od prolaznog svijeta u kojem živimo kao zemaljski ljudi, mi već percipiramo taj vječni svijet, tu vječnost, kojoj u našem pravom unutarnjem biću pripadamo.