.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 3 srpnja 1924
Stvaranje Zemlje, porijeklo čovjeka.
Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Danas bih želio dalje govoriti o stvaranju Zemlje i porijeklu čovjeka. Zasigurno je iz onog što sam već rekao postalo jasno da Zemlja nije bila ono što je danas, već je bila vrsta živog bića.
Opisao sam stanje koje je postojalo prije aktualnog stanja Zemlje govoreći da su tamo bili toplina, zrak, i voda ali ne još i čvrste mineralne strukture. Ne smijete sada misliti da je voda koja je tada postojala izgledala kao sadašnja voda. Naša sadašnja voda postala je ono što jest odvajanjem određenih supstanci koje su prije bile u njoj rastvorene. Ako uzmete čašu obične vode i u nju stavite nešto soli, sol se u vodi razgradi i dobijete tekućinu – solni rastvor, kako ga netko zove - koji je gušći od originalne vode. Ako u nju stavite prste, osjeća se gušće od vode. Rastvorena sol je relativno rijetka; s određenim drugim supstancama dobije se sasvim gušća tekućina.
Stanje tekućine, stanje vode koje je postojalo u ranijim dobima naše Zemlje nije prema tome bilo kao današnja voda. To nije postojalo, jer su svugdje u vodi bile razgrađene supstance. Sve supstance koje danas imate – vapnenačke planine Jure, na primjer – bile su rastvorene; tvrđe stijene koje ne možete ogrepsti s nožem (vapnenac se uvijek može ogrepsti) također su bile rastvorene u vodi. Za vrijeme stupnja Starog Mjeseca, prema tome, imamo posla s gušćim fluidom koji je u rastvoru sadržavao sve supstance koje su danas čvrste.
Današnja razrijeđena voda, koja se esencijalno sastoji od vodika i kisika, bila je odvojena kasnije; razvila se tek za vrijeme samog perioda Zemlje. Dakle kao izvorno stanje Zemlje imamo zgusnutu tekućinu, a oko nje vrstu zraka. Ali to nije današnji zrak; baš kao što voda nije kao naša sadašnja voda, tako i zrak nije isti kao i naš sadašnji zrak. Naš sadašnji zrak esencijalno sadrži kisik i dušik; druge supstance koje još sadrži prisutne su u vrlo malom stupnju. Postoje čak i metali još prisutni u zraku, ali u iznimno malim količinama. Na primjer, postoji jedan metal, natrij, koji je svugdje u zraku. Samo promislite što to znači — da je natrij svugdje, da je supstanca koja je u soli na vašem stolu prisutna svugdje u sićušnim količinama.
Postoje dvije supstance — jedna je natrij kojeg sam upravo spomenuo, koji je u malim količinama prisutan u zraku; zatim postoji supstanca plinovite prirode koja igra veliku ulogu kada izbjeljujete rublje: klor. On uzrokuje izbjeljivanje. Sol na vašem stolu se sastoji od natrija i klora, njihove kombinacije. Takve stvari se događaju u prirodi.
Možete pitati kako netko zna da je natrij svugdje. Danas je iz plamena moguće reći kakve vrste supstance su u njemu izgorjele. Na primjer, možete dobiti natrij u obliku metala i pretvoriti ga u prah i držati u plamenu. Tada možete s instrumentom koji se zove spektroskop naći da je u njemu žuta linija. Postoji drugi metal, na primjer, koji se zove litij; ako to držite u plamenu, dobijete crvenu liniju; sada tu nema žute, ali postoji crvena linija. Sa spektroskopom se može dokazati koja je supstanca prisutna.
Dijagram 2
Ali dobijete žutu liniju natrija u gotovo svakom plamenu kada god ga zapalite, bez da ste sami stavili u njega natrij. Dakle natrij je još danas u zraku. U ranija vremena neizmjerne količine metala a čak i sumpora su bile prisutne u zraku. Zrak je bio sasvim zasićen sumporom. Dakle tamo je bila gušća voda — ako ne bi bili posebno teški mogli bi na njoj prošetati; bila je kao tekući katran — i zrak je bio gušći, toliko gust da u njemu ne bi mogli disati s našim sadašnjim plućima. Ona su se formirala tek kasnije. Način života stvorenja koja su tada postojala bio je potpuno različit.
Sada morate sebi predstaviti da je Zemlja jednom izgledala ovako. (Vidi crtež.) Da ste se tamo našli s vašim sadašnjim očima, ne biste vani otkrili zvijezde, Sunce i Mjesec, jer biste gledali u nejasan ocean zraka koje je eventualno dosegnuo kraj. Ako bi netko tada mogao živjeti sa sadašnjim osjetilnim organima, činilo bi mu se da je unutar svjetskog jaja iza kojeg se ne može vidjeti ništa. Možete zamisliti kako je Zemlja u to vrijeme različito izgledala, kao vrsta gigantskog žumanca, gustog fluida, i gustog zračnog okruženja koje odgovara bjelanjku sadašnjeg jaja.
Ako konkretno sebi predstavite ono što sam opisao, morat ćete reći: Dakle, bića kakvi smo mi danas ne bi u to vrijeme mogla živjeti. Naravno, stvorenja kao slonovi, i čak i ljudska bića u sadašnjoj formi, potonula bi — i ne bi mogla niti disati. I pošto nisu mogla disati, nisu postojala ni pluća kakva danas poznajemo. Organi su formirani potpuno u skladu s funkcijom za koju su potrebni. Vrlo je zanimljivo da ako organ nije potreban on jednostavno nije tamo. I tako su se pluća razvila tek kada zrak nije više bio pun sumpora i metala kao što je bio u tim drevnim vremenima.
Da bi sada dobili ideju kakva su stvorenja tada živjela, moramo najprije potražiti one koji su živjeli u gušćoj vodi. U toj gustoj vodi su živjela stvorenja koja danas više ne postoje. Naša sadašnja riba ima svoj oblik jer je voda rijetka. Čak je i morska voda relativno rijetka; u otopini sadrži mnogo soli, ipak je relativno rijetka. Ali u to rano vrijeme sve moguće supstance su bile razgrađene u gustoj tekućini, gustom oceanu, od kojeg se, u stvari, cijela Zemlja, Mjesečeva vreća sastojala.
Stvorenja koja su bila u njoj nisu mogla plivati u našem smislu, pošto je voda bila previše gusta; niti su mogla hodati, jer za hodanje treba čvrsto tlo. Možete zamisliti da su ta stvorenja imala tjelesnu strukturu negdje između onog što treba za plivanje-peraje — i onog što treba za hodanje — noge. Znate, naravno, kako izgleda peraja — ima sasvim tanke, bodljikave kosti a meso je između sasušeno. Dakle imamo peraju praktično bez mesa na njoj i bodljikave kosti transformirane u šiljke: to je peraja. Udovi koji su pogodni za kretanje na čvrstom tlu, odnosno, za hodanje ili puzanje, imaju svoje kosti postavljene unutra i prekriva ih vanjska gomila mesa. Možemo zamisliti ovakve udove koje imaju vani meso a kosti iznutra; tu je naslaga mesa glavna stvar. To pripada hodanju, ili plivanju.
Ali u to vrijeme nije bilo ni hodanja ni plivanja, već nečeg između. Ta su stvorenja prema tome imala udove u kojima je bilo nešto bodljikave prirode, ali također i nešto kao zglobovi. To su bili sasvim genijalni zglobovi, a između, meso je bilo rašireno kao kišobran. Još vidite danas mnoga stvorenja s “plivačkom kožom” — mrežom — između kostiju, i ona su zadnji relikti onog što je jednom postojalo u ogromnom broju. Postojala su stvorenja koja su širila svoje udove tako da je rašireno meso podupirano od guste tekućine. I imali su zglobove u svojim udovima — danas ih ribe nemaju — i s njima su mogli usmjeriti svoje polu-plivanje, polu-hodanje.
Dakle svjesni smo životinja koje su trebale baš ovakve udove. Danas bi udovi izgledali neizmjerno grubi i glomazni; nisu bili peraje, niti noge, niti ruke, već glomazni produžeci tijela, potpuno odgovarajući životu u toj gustoj tekućini. To je bila jedna vrsta životinja. Ako bi ih željeli dalje opisivati, moramo reći: Bile su posebno ustrojene u dijelovima tijela gdje su se ovi ogromni udovi mogli pojaviti. Sve ostalo je bilo slabo razvijeno. Ako pogledate žabe i slična stvorenja koja danas postoje i na neki način plivaju u gustoj močvarnoj tekućini, tada imate slabi, smežurani podsjetnik na gigantske životinje koje su jednom davno živjele, koje su bile teške i nespretne ali su imale umanjene glave kao kornjače.
Druga stvorenja su živjela u gustom zraku. Naše sadašnje ptice trebale su steći ono što trebaju za život u našem rijetkom zraku; morale su razviti nešto prirode pluća. Ali stvorenja koja su tada živjela u zraku nisu imala pluća; u tom gustom sumpornom zraku ne bi bilo moguće disati plućima. Ona su apsorbirala zrak kao vrstu hrane. Nisu mogla jesti na sadašnji način, jer bi sve ostalo ležalo u stomaku. Niti je bilo ičeg čvrstog za jesti. Sve što su uzimala kao hranu uzimala su iz zgusnutog zraka. U što su je uzimala? Dakle, u ono što se u njima posebno razvilo.
Mase mesa koje su postojale u tim takoreći, jedrećim stvorenjima (jer nisu stvarno hodale niti stvarno plivale), nisu mogla koristiti zračna stvorenja, jer su se ona trebala podupirati u zraku, ne plivati u gustoj tekućini. Došlo je do toga da su mase mesa koje su se razvile kod jedrećih, napola-plivajućih stvorenja prilagođene za sumporne uvjete zraka. Sumpor je osušio ove mase mesa i načinio od njih ono što danas vidimo kao ptičje perje. S ovom masom mesa ili osušenim tkivom stvorenja su mogla formirati udove koje su trebala. To nisu bila krila u sadašnjem smislu, ali su ih podržavala u zraku, i bila su nešto slično današnjim krilima. Bila su vrlo, vrlo različita na jedan način: postoji samo jedna stvar preostala od tih struktura kao krila, a to je mitarenje, kada naše sadašnje ptice gube svoje perje. Ta bivša stvorenja podržavala su se u gustom zraku sa strukturama koje još nisu bila perje već prije isušeno tkivo.
Nadalje, ove strukture su u stvari bile napola za disanje i napola za uzimanje hrane. Ono što je postojalo u zračnom okruženju apsorbiralo se. Ti organi nisu korišteni za letenje; ta rudimentarna "krila” bila su za apsorbiranje zraka i odbacivanje. Danas je od ovog procesa preostalo samo mitarenje. U to vrijeme, ove strukture su služile za uzimanje hrane, odnosno, ptice su napuhivale ovo tkivo s onim što je apsorbirano od zraka i poslije su vraćale ono što nije potrebno. Dakle takva je ptica imala zaista izvanrednu strukturu!
I tako su u to vrijeme dolje u vodenom elementu živjela užasno nezgrapna stvorenja — naše sadašnje kornjače su u usporedbi s njima prave princeze! A iznad su bila ova izvanredna stvorenja. I dok se naše sadašnje ptice ponekad u zraku ponašaju nepristojno (što mi primamo vrlo loše), ova pticolika stvorenja su u zraku tog vremena stalno izlučivala. Ono što je dolazilo od njih padalo je dolje, a posebno je padalo u određena vremena. Stvorenja ispod još nisu imala stav kao mi. Mi smo ogorčeni ako se ponekad ptica ponaša na neprikladan način. Ali ona stvorenja u tekućem elementu nisu bila nezadovoljna; oni su usisavali u vlastita tijela ono što je padalo odozgo. To je bio proces oplođivanja u to vrijeme. To je bio jedini način na koji su stvorenja koja su tamo nastala mogla nastaviti živjeti. U tom dobu nije jedna životinja proizlazila od druge, kako imamo danas. Moglo bi se reći da su u stvari ta stvorenja živjela dugo vremena; stalno su se obnavljala. Mogli bi to nazvati vrstom mitarenja svijeta; životinje dolje ispod stalno su se pomlađivale.
S druge strane, do stvorenja iznad je došlo ono što je bilo razvijeno od onih ispod i to je ponovno bilo oplođivanje. Reprodukcija je u to vrijeme bila potpuno različite prirode; odvijala se u cijelom zemaljskom tijelu. Gornji je svijet oplodio donji, donji je oplodio gornji. Cijelo zemaljsko tijelo je bilo živo. Mogli bi reći da su stvorenja ispod i stvorenja iznad bili kao lutke u tijelu – gdje je cijelo tijelo živo i lutke su u njemu također žive. To je bio jedan život, i razna bića su živjela u potpuno živućem tijelu.
Ali kasnije se desilo nešto od posebne važnosti. Stanje koje sam opisao moglo se nastaviti dugo vremena; sve je moglo ostati kakvo je bez da postane naša sadašnja Zemlja. Teška, nezgrapna stvorenja mogla su nastaviti nastanjivati živuću Zemlju zajedno sa stvorenjima koja su mogla živjeti u zraku. Ali jednog se dana nešto dogodilo. Dogodilo se da je jednog dana od ove živuće Zemlje, dopustite da kažem, mlada, izdanak, bio formiran i otišao u kozmički prostor. Do toga je došlo na ovaj način: razvila se mala protuberanca(ispupčenje n.pr.), koja je odnesena (vidi crtež) i konačne se razdvojila. I sada je u univerzumu bilo tijelo koje je imalo, umjesto ranijih uvjeta, okolni zrak unutra i gustu tekućino izvana. Dakle odvojilo se obrnuto tijelo. Dok je Mjesečeva Zemlja ostala s gustom tekućinom za svoju unutarnju jezgru i zgusnutim zrakom izvana, sada se odvojilo tijelo koje je imalo gušću supstancu izvana i rjeđu iznutra. I ako se stvari istražuju bez predrasuda, u poštenom istraživanju, u tom tijelu može se prepoznati sadašnji Mjesec. Baš kao što se danas može naći natrij u zraku, također se mogu naučiti točni sastojci Mjeseca, i tako se može saznati da je Mjesec jednom bio u Zemlji. Ono što kruži oko nas vani nekoć je bilo unutar Zemlje, zatim se odvojilo i otišlo vani u kozmos.
Dijagram 3
S ovim se odvila potpuna promjena, ne samo u onom što se odvojilo već također i u samoj zemlji. Iznad svega, Zemlja je izgubila izvjesne supstance, i po prvi puta je u Zemlji mogao biti formiran mineralni element. Da su supstance Mjeseca ostale na Zemlji, nikada se ne bi mogli oblikovati minerali, i tamo bi uvijek bilo stanje pokretne tekućine. Odlazak Mjeseca donio je Zemlji po prvi puta smrt i s njom mrtvo mineralno carstvo. Ali s time je također došla mogućnost za sadašnje biljke, sadašnje životinje i čovjeka u sadašnjem obliku da se razviju.
Možemo reći, prema tome, da se iz Starog Mjeseca pojavila sadašnja Zemlja zajedno s mineralnim carstvom. I sada su se svi oblici morali promijeniti. Jer je s odvajanjem Mjeseca zrak postao manje sumporni, približavajući se sadašnjem stanju, i ono što je bilo rastvoreno u tekućini sada je bilo izbačeno, formirajući mase kao planine. Voda je postajala sve više kao naša sadašnja voda. S druge strane je Mjesec, koji oko sebe ima ono što mi imamo u unutrašnjosti Zemlje, proizveo gustu, rožnatu masu vani. To je ono što vidimo kada pogledamo gore. To nije kao naše mineralno carstvo, već je to kao da je naše mineralno carstvo postalo rožnato i pretvorilo se u staklo. To je iznimno čvrsto, čvršće od svega rožnatog što imamo na Zemlji, ali nije sasvim mineralno. Otuda osobiti izgled mjesečevih planina; one stvarno sve izgledaju kao rogovi koji su pričvršćeni. Tako su oblikovane da se čak može opaziti što je u njima bilo organsko, što je jednom bilo dio života.
Počevši s odvajanjem Mjeseca, naši sadašnji minerali su postepeno odlagani iz bivše guste tekućine. Posebno je aktivna bila supstanca koja je u tim drevnim vremenima postojala u velikim količinama a sastojala se od silicija i kisika — mi je zovemo silicijska kiselina. Netko ima ideju da kiselina mora biti tekućina, jer je to oblik u kojem se danas koristi. Ali kiselina na koju ovdje mislim i koja je originalna kiselina krajnje je čvrsta i tvrda. To je, u stvari, kvarc! Kvarc koji nalazite u visokim planinama je silicijska kiselina. I kada je bjeličast i kao staklo to je čista silicijska kiselina. Ako sadrži druge supstance dobijete kvarc — ili kremen — koji izgleda ljubičasto, i tako dalje. To dolazi od supstanci koje sadrži.
Ali kvarc koji je danas toliko tvrd da ga ne možete zagrebati nožem, i ako udarite u njega glavom, dobit ćete pravu rupu u glavi — taj isti kvarc je u onim davnim vremenima bio rastvoren, bilo u gustoj tekućini ili u finijem okruženju gušćeg zraka. Kao dodatak sumporu bila je neizmjerna količina rastvorenog kvarca u gustom zraku oko Zemlje. Možete dobiti ideju o jakom utjecaju koji je u to vrijeme imala ova rastvorena silicijska kiselina ako razmislite o sastojcima zemlje danas upravo ovdje gdje mi živimo. Naravno možete reći: Mora biti veliki udio kisika, jer ga trebamo da bi disali. Da, postoji dobar dio kisika: 28 do 29% cijele mase Zemlje. Ali morate sve uzeti u obzir. Kisik je u zraku i u mnogim čvrstim supstancama na zemlji također; on je u biljkama i životinjama. I ako to stavite sve zajedno to je 28% svega.
Ali silicij, koji ujedinjen s kisikom u kvarc daje silicijsku kiselinu, je 48 do 49%! Promislite što to znači: polovina svega što nas okružuje i što trebamo, gotovo polovina toga je silicij! Kada je sve bilo tekuće, kada je zrak bio gotovo tekući prije nego je razrijeđen — da, tada je ovaj silicij igrao enormnu ulogu, bio je veoma važan u tom originalnom stanju. Sada se ove stvari ne razumiju ispravno jer što se tiče čovjekove finije organizacije, ljudi više nemaju ispravnu ideju. Oni danas razmišljaju na nemaran, banalan način: Dakle, mi smo ljudi i moramo disati. Mi udišemo kisik i izdišemo ugljični dioksid. Ne možemo živjeti ako tako ne dišemo. Ali silicij je ipak uvijek sadržan u zraku koji udišemo, pravi silicij, sićušne količine silicija. Dostupan je u obilju, jer 48 do 49% našeg okruženja sačinjeno je od silicija.
Kada dišemo, kisik ide dolje u metabolizam i sjedinjuje se s ugljikom, ali u isto vrijeme ide gore do osjetila i mozga, do nervnog sustava: ide svugdje. Tamo se sjedinjuje s silicijem i formira u nama silicijsku kiselinu. Ako pogledamo ljudsko biće vidimo da ima pluća i udiše zrak, to znači, ono uzima kisik. Ispod, kisik se sjedinjuje s ugljikom i formira ugljični dioksid kojeg ono zatim izdiše. Ali iznad, silicij je u nama sjedinjen s kisikom i ide gore u našu glavu, kao silicijska kiselina — međutim, gore ne postaje čvrst kao kvarc. To bi, naravno, bio loš posao ako bi se čisti kristali kvarca pokazali unutar vaše glave — tada bi umjesto kose imali kristale kvarca, koji bi možda bili sasvim lijepi i zabavni! Ipak, to nije potpuna fantazija — jer je tamo u vašoj kosi dobar dio silicijske kiseline, jedino što je još tekuća, ne kristalizirana. U stvari, ne samo kosa već praktično sve u nervima i osjetilima sadrži silicijsku kiselinu.
Ovo se otkriva čim se spoznaju blagotvorni, ljekoviti efekti silicijske kiseline; ona je iznimno korisna kao lijek. Morate shvatiti da hrana primljena kroz usta u stomak mora proći svakakve posredne stvari prije nego dođe u glavu, oko, uho, i tako dalje. To je za prehranu dug put, i treba pomoćne sile da joj omoguće da uopće dođu gore. Može biti — u stvari, događa se često — da osoba nema dovoljno pomoćnih sila i hrana u glavi ne radi adekvatno; tada mu treba prepisati silicijsku kiselinu koja prehrani pomaže da se uzdigne do glave i osjetila. Čim se vidi da je pacijent u redu što se tiče stomaka i crijeva, ali da probava ne prolazi cijeli put do osjetilnih organa, glave, ili kože, treba kao lijek dati pripravak silicijske kiseline. Tada se vidi, u stvari, koliku veliku ulogu silicijska kiselina još i danas igra u ljudskom organizmu.
U tom drevnom stanju Zemlje, silicijska kiselina još se nije udisala već je bila apsorbirana. Posebno su je uzimala pticolika stvorenja. Apsorbirala su je kao što su apsorbirala sumpor, s posljedicom da su postala gotovo u potpunosti osjetilni organi. Baš kao što mi trebamo silicijskoj kiselini zahvaliti za naše osjetilne organe, tako je u to vrijeme Zemlja u cjelini dugovala svojim pticolikim vrstama na djelovanju silicijske kiseline koja je bila svugdje prisutna. Pošto, međutim, to nije na isti način došlo i onim stvorenjima s nezgrapnim udovima, pošto je silicijska kiselina manje dosegla ta stvorenja kako su jedrila duž guste tekućine, ona su uglavnom postala stvorenja stomaka-probave. Tako su iznad u tim danima bila strašno nervozna stvorenja, svjesna svega s finom nervnom osjetljivošću. S druge strane, ona ispod u gustoj tekućini bila su neizmjerne bistrine, ali također i neizmjerno ravnodušna. Ništa od toga nisu osjećala; bila su samo stvorenja koja su se hranila, bila su stvarno samo abdomen s nezgrapnim udovima. Ptice iznad su bile fino organizirane, bile su gotovo u potpunosti osjetilni organi. I zaista su bili osjetilni organi za samu Zemlju, tako da ona nije samo bila ispunjena životom već je sve opažala preko ovih osjetilnih organa koji su bili u zraku, preteče naših ptica.
Govorim vam sve ovo tako da možete vidjeti kako je jednom na Zemlji sve izgledalo različito. Sve što je u to vrijeme bilo rastvoreno kasnije je postala naslaga u čvrstim mineralnim planinama, stjenovitim masama, i formiralo je vrstu koštane skele. Tek je tada bilo moguće za čovjeka i životinju da formiraju čvrste kosti. Jer kada je izvana koštana okosnica Zemlje bila formirana, tada su se kosti počete također formirati i unutar viših životinja i čovjeka. Ono o čemu sam prije govorio još nije bila čvrsta, tvrda kost kakvu imamo danas, već fleksibilna, kao rog hrskavica kakva je još ostala kod ribe. Sve ove stvari su na neki način ostale iza i atrofirale, jer u ranijim dobima koja sam opisao za njih su postojali životni uvjeti, ali danas neophodni životni uvjeti nisu više prisutni.
Možemo reći, prema tome: U našim modernim pticama imamo nasljednike pticolikih vrsta koje su postojale iznad u gustom zraku punom sumpora i silicijske kiseline ali sada transformirane i prilagođene sadašnjem zraku. A u današnjim vodozemcima, puzećim stvorenjima, u žabama i krastačama, ali također u kameleonu, zmiji, i tako dalje, imamo nasljednike stvorenja koja su u to vrijeme plivala u gustoj tekućini. Viši sisavci i čovjek u sadašnjem obliku su došli kasnije.
Sada je to očita kontradikcija: Zadnji puta sam vam rekao da je čovjek tamo bio prvi. Ali je živio u toplini čisto kao duša i duh; on je zaista već bio prisutan u svemu što sam opisao, ali ne kao fizičko biće. Bio je tamo u vrlo finom tijelu u kojem se jednako mogao podržavati i u zraku i u gustoj tekućini. I niti je on niti viši sisavci još bio vidljiv; vidljiva su bila jedino teška stvorenja i pticolika zračna stvorenja. To treba razlučiti kada se kaže da je čovjek već bio tamo. Bio je prije svega, čak i prije nego je tamo bio zrak, ali je bio nevidljiv, i još je bio u nevidljivom stanju kada je Zemlja izgledala kako sam sada opisao. Prvo se Mjesec trebao odvojiti od Zemlje, onda je čovjek mogao u sebi odlagati mineralne elemente, mogao formirati mineralni sustav kostiju, mogao razviti takve supstance kao protein, i tako dalje, u svojim mišićima. U to vrijeme ovakve supstance još nisu postojale. Ipak, čovjek je u potpunosti sačuvao u svojoj sadašnjoj tjelesnoj prirodi baštinu tih ranijih vremena.
Jer ljudska bića sada ne mogu doći u egzistenciju bez utjecaja Mjeseca, samo koja sada dolazi izvana. Reprodukcija je povezana s Mjesecom, premda ne više direktno. Može se prema tome vidjeti da ono što je povezano s reprodukcijom — mjesečni periodi žena — imaju svoj tijek u istim ritmičkim periodima kao faze Mjeseca, samo se više ne podudaraju; oslobodile su se. Ali je utjecaj Mjeseca ostao aktivan u ljudskoj reprodukciji.
Našli smo reprodukciju vršenu između bića gustog zraka i onih od guste tekućine, između pticolike rase i drevnih divovskih vodozemaca. Oni su zajednički oplođivali jedni druge jer je Mjesec još bio unutar Zemlje. Čim je Mjesec bio vani, oplodnja je morala doći izvana, jer princip oplodnje leži u Mjesecu.
Od ove točke ćemo nastaviti u subotu u devet sati — ako budemo slobodni. Pitanje postavljeno od g. Dollingera je takvo da ga treba odgovoriti detaljno, i ako imate strpljenja vidjeti ćete kako se današnji život javlja iz svih postepenih pripremnih stanja. Cijelu je temu uistinu teško razumjeti. Ali vjerujem da se može razumjeti ako se na stvari gleda na način na koji smo mi gledali.