.- 3. Treće predavanje, Dornach, 7 srpnja 1924
Što prirodna znanost i antropozofija imaju za reći o zemljinim slojevima i fosilima.
Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Shvatit ćete iz svega što smo rekli da je naša Zemlja u sadašnjem obliku samo zadnji ostatak onog što je jednom bilo esencijalno različito. Ako bi željeli njeno ranije stanje usporediti s bilo čime, stvarno je možemo usporediti jedino — kako ste vidjeli — s onim što imamo u jajnoj ćeliji. Danas naša Zemlja ima čvrstu jezgru iz svakakvih minerala i metala. I oko nas imamo zrak, i u zraku dvije supstance koje posebno utječu na nas - bez njih ne možemo živjeti: kisik i dušik. Možemo prema tome reći da u Zemlji imamo čvrstu jezgru od svakakvih supstanci, sedamdeset do osamdeset njih, a oko nas zračni omotač sadrži uglavnom dušik i kisik.
Dušik i kisik su, međutim, samo glavni sastojci. Zrak uvijek sadrži druge supstance, premda u vrlo malim količinama, kao što je ugljik, vodik, sumpor, između ostalih. Ali to su također supstance sadržane u bjelanjku jaja, u bjelanjku kokošjeg jaja. Kisik, dušik, vodik, ugljik i sumpor! Razlika je jedino ta da su u bjelanjku jaja sumpor, vodik i ugljik usko kombinirani s kisikom i dušikom, dok su u vanjskom zraku prisutni na mnogo blaži način. Dakle iste supstance su u zraku koje su i u kokošjem jajetu. Iste supstance su prisutne u mnogo manjim količinama u žumancu, i možemo prema tome reći da kada se učvršćuje, zgušnjava, postaje ono što je Zemlja. Treba promatrati ove stvari ako želimo znati kako je Zemlja jednom izgledala.
Danas su, međutim, stvari napravljene na sasvim različit način, i da vaš sud o onom što vam ovdje govorim ne bi zbunjivalo to što je općenito prihvaćeno, želio bih vam dati mali pogled na ovo opće znanje. Savršeno se slaže s onim što govorim ako ga samo razmotrite na pravi način.
Ljudi danas ne misle o stvarima kao što smo mi to napravili ovdje u zadnja dva predavanja. Oni kažu: Ovdje je Zemlja; napravljena je od mineralne supstance. Ova mineralna Zemlja je zgodna za istraživanje, dakle ispitajmo najprije što leži na vrhu, na čemu hodamo. Zatim ako vadimo kamen, ako radimo željezničke kolosijeke i otvaramo tlo, nalazimo da postoje određene naslage ili slojevi zemlje. Najgornji sloj je onaj po kojem hodamo. Ako negdje idemo u dubine, nalazimo slojeve koji leže dublje. Ali ovi slojevi ne leže uvijek tako lijepo jedan iznad drugog da možemo reći: jedan je uvijek iznad drugog.
Dijagram 4
Kada stvarno ispitujete zemlju, ovdje imate jedan sloj [Vidi crtež-crveno], više je zakrivljen, nije ravan; drugi sloj ispod je također zakrivljen [zeleno]. I iznad njih dolazi sloj na kojem hodamo [bijelo]. Sada, sve dok ostajemo na ovoj strani brda nalazimo gornji sloj koji bi mogao postati dobra obradiva zemlja ako bi koristili ispravne metode gnojenja i tako dalje. Ali ako gradimo željeznicu možda određeni sloj moramo odstraniti i praveći te kolosijeke dolazimo u dubine zemlje. To je dovelo do otkrića da su slojevi nadređeni jedan drugom, ne ravni, ali su zbrkani na svakakve načine.
Ovi slojevi su ponekad izvanredni. Ljudi su pitali kako se može odrediti dob sloja — koji sloj je stariji. Naravno da je najočitiji odgovor ovo: Kada slojevi leže jedni iznad drugih, tada je onaj najniži i najstariji, slijedeći iznad, mlađi, a onaj na samom vrhu najmlađi od svih. Ali, vidite, to nije uvijek slučaj. Na nekim mjestima je tako, ali ne svugdje. I na slijedeći način se može pokazati zašto to nije svugdje slučaj.
Navikli smo, kao što znate, u našim civiliziranim krajevima pokopati naše domaće životinje kada uginu, tako da ne bi bile štetne za ljude. Ali da ljudska rasa nije toliko evoluirala, što bi se tada dogodilo sa životinjama? Gdje god bi životinja uginula, tu bi i ležala. Sada najprije ona ostaje na površini. Ali, kao što znate, kada je kiša tlo se ispere i nakon nekog vremena dio raspadajućeg stvorenja je izmiješan s tlom koje je izbacila kiša. Tamo će ostati, i nakon nekog vremena u cijelu životinju je prodrla zemlja od kiše ili vode koja teče nizbrdo i zatim ostatak zemlje prekriva životinju. Sada netko može doći i reći: Nebesa! Tamo zemlja izgleda tako neravna, moram kopati i pogledati! Ne bi trebao puno kopati, samo malo, i sada nalazi što je ostalo od kostura, recimo, od divljeg konja. Onda kaže: Dakle, sada hodam po sloju koji se pojavio tek kasnije, onaj ispod se formirao kada su tu bili onakvi divlji konji. I možemo znati da je to slijedeći sloj, da je dobu u kojem ovaj čovjek živi prethodilo doba u kojem su živjeli ovi konji.
Vidite, ono što taj čovjek čini je ono što su geolozi radili sa svim slojevima Zemlje, stalno od vremena kada su ih mogli dosegnuti vađenjem kamena, željezničkim kolosijecima, iskopinama, i tako dalje. U geologiji se uči svugdje istraživati kamenolome, s čekićem ili nekim drugim instrumentom, da bi se zabilježilo ono što je izloženo na klizištima ili slično. Svugdje se udara čekićem, daju različite izjave i onda se u nekom sloju nađu takozvani fosili. Tada netko može reći: Postoji ispod zemlje sloj koji sadrži životinje sasvim različite od današnjih. Tada se u iskapanju zemljinog sloja otkriva kakve su bile životinje koje su postojale u drugim dobima.
To nije ništa specijalno, jer ljudi često podcjenjuju vrijeme koje je potrebno da se nešto takvo dogodi. Ljudi danas u južnim regijama nalaze crkve ili druge građevine kako tamo stoje. Ljudi dođu, malo kopaju iz ovog ili onog razloga, i Nebesa! ispod ove crkve je nešto što je čvrsto; to nije zemlja. Kopaju i ispod nalaze poganski hram! Što se dogodilo? Prije kratkog vremena taj površinski sloj na kojem stoji crkva ili građevina uopće nije bio tu. Podignut je gore od čovjeka, možda uz pomoć prirodnih sila, a dolje ispod je poganski hram. Što je jednom bilo gore, sada je dolje. Sloj po sloj je u stvari nagomilavan u zemlji. I treba saznati, ne iz načina na koji sloj leži, već iz prirode fosila, kako su te životinje i razne biljke došle u sloj.
Dijagram 5
Tada, međutim, dolazi do slijedećeg: Nalazimo jedan sloj zemlje [Vidi crtež, žuto], nalazimo drugi [zeleno]; iz ovog ili onog razloga možete iskapati [strelica], i ako gledate samo slojevitost, tada izgleda da je ono što sam označio zeleno bilo niži sloj a ono što sam označio žuto gornji sloj. Ovdje uopće ne možete doći, ne možete iskapati, nema željeznice, nema tunela niti ičeg pomoću čega bi do tu došli. Naznačite da je žuto gornji sloj, zeleno donji. Ali ne smijete na prečac odlučiti, morate najprije potražiti fosile.
Sada se često nalaze fosili u gornjem sloju koji su raniji, ribe, na primjer, čudni riblji kosturi koji su raniji. A možda ispod, nalazimo zanimljive kosture sisavaca koji su svježiji. Sada su fosili u kontradikciji sa slojem, gore iznad se pojavljuje starije, ranije; ispod, svježije, mlađe. Treba shvatiti kako se to dogodilo. Vidite, to je zbog neke vrste potresa, neko unutarnje kretanje je ono što je ispod izbacilo na gornji sloj. To je isto kao da na stol položim sjedalicu pa bi originalna pozicija bila: ovdje sjedalica - natrag i ovdje stol – gore, a zatim preko zemljotresa stol izvrne na sjedalicu.
U najrazličitijim slučajevima može se opaziti da je došlo do inverzije, okretanja naopako. A može se doći do slijedećih zaključaka o tome kada se dogodila inverzija: Morala se dogoditi kasnije nego što su sve životinje bile žive, morala se dogoditi nakon što su se formirali fosili, inače bi ležali drugačije.
Na ovaj način dolazimo do prosudbe o slojevima ne jednostavno kao što leže jedan iznad drugog, već moramo moći vidjeti kako su promijenili svoje položaje. Alpe, ovaj moćan planinski lanac koji se proteže od Mediteranskog mora do dunavskih regija, ovaj glavni planinski vijenac u Švicarskoj, uopće se ne može razumjeti ako ne uđemo u ovakve stvari. Jer svi slojevi iz kojih su izgrađene Alpe kasnije su bili potpuno izmiješani. Tamo ono što je najniže često leži na vrhu, a što je bilo na vrhu najniže je od svega. Treba saznati kako su se sve te smjene odigrale.
Tek kada se sve to uzme u obzir može se reći koji je najstariji sloj a koji najnoviji. Moderna prirodna znanost, istražuje samo izvana, zatim naravno kaže: Najstariji su oni slojevi u kojima se mogu naći ostaci veoma jednostavnih životinja i biljaka. Kasnije, životinje i biljke su postale kompliciranije, i tako najkompliciranije ostatke nalazimo u zadnjim slojevima. U najstarijem sloju nalazimo fosile jer je kalcijska ili kvarcna struktura životinje bila sačuvana, dok je sve ostalo razgrađeno. Kada dolazimo do kasnijih slojeva kostur je sačuvan.
Postoji sada drugi izvanredan način na koji su formirani fosili. Ponekad je to veoma zanimljivo. Zamislite da je jednom postojala neka jednostavna vrsta drevnog stvorenja; imalo je tijelo, možda s pipcima naprijed. Crtam ga veće; u sloju koji je poznat geologiji u pravilu će biti manji. To stvorenje sada propada ležeći na komadu zemlje, i to određeno tlo ne prodire i ne prožima stvorenje; izbjegava, takoreći, tjelesne kiseline. Tada se događa nešto izvanredno: zemlja u kojoj životinja leži pristupa joj sa svih strana i obuhvata je, i prema obliku životinje je načinjen šuplji prostor. To se vrlo često događalo; formirani su takvi šuplji prostori, zemlja se oblikovala oko životinje. Ali unutra nema ničeg; tlo nije bilo apsorbirano od tijela, ali naokolo, pošto je životinja bila prekrivena krljuštima, formiran je šuplji prostor. Kasnije, krljušti su razgrađene a još kasnije tu vijuga potok.
Dijagram 6
To onda ispunjava šuplji prostor s kamenitim šljunkom, [zeleno] a ovdje unutra, fino je modeliran odljev, od sasvim različitog materijala. Ovakvi odljevi su posebno zanimljivi, jer tu nemamo same životinje, već njihove odljeve.
Dijagram 7
Međutim, ne smijete misliti da su stvari uvijek ovako jednostavne. Od sadašnjeg čovjeka, na primjer, sa svojim organizmom od mekih supstanci, iznimno malo ostaje — a ni od viših životinja. Postoje životinje od kojih su ostali jedino odljevi zuba. Nalazimo odljeve zuba vrste prvobitnog morskog psa koji su na ovaj način formirani. Dolazimo do razumijevanja da svaka životinja ima svoj vlastiti oblik zuba i da čovjek ima različit oblik. Formacija zuba je uvijek u skladu s sveukupnom strukturom stvorenja. Treba imati talenta za zamisliti pojavu cijele životinje iz oblika zuba. Dakle stvari nikako nisu jednostavne.
Dijagram 8
Ali kako proučavamo ove slojeve shvaćamo kako su se stvari doista odvijale. I tada jednostavno postaje jasno da je bilo vrijeme kada ovakve životinje kakve imamo danas nisu postojale, kada su bila mnogo, mnogo jednostavnija stvorenja, nekako kao naši puževi, školjke, i tako dalje. Ali treba znati koliko je od njih preostalo. Zamislimo da se moglo dogoditi slijedeće. Pretpostavimo da je dječak koji ne voli jesti rakove krišom uzeo jednog s roditeljskog stola za večeru i igrao se s njim. Nije bio uhvaćen i pokopao ga je u vrtu. Sada je preko njega zemlja i cijela stvar je zaboravljena. Kasnije vrt pripadne novim vlasnicima; oni kopaju i na jednom mjestu vide smiješnu malu stvar koja izgleda kao vapnene školjke. (Znate za takozvane rakove oči koje nisu oči, već male vapnene školjke u tijelu raka.) To su jedini preostali tragovi.
Ne može se sada reći da su to fosili neke vrste životinje; to su fosili samo dijela stvorenja. Slično kod starijih slojeva, posebno u Alpama, nalazimo neke vrste fosila koji izgledaju slično ljušturi. Tako izgledaju; danas više ne postoje ali su nađeni u ranijem sloju. Ne treba pretpostaviti, međutim, ta je to bilo cijelo stvorenje. Treba pretpostaviti da je oko toga bilo nešto što je razgrađeno, i ostao je samo mali dio životinje.
Moderna znanost u to malo ulazi. Zašto? Dakle, ona jednostavno kaže da su u ovoj moćnoj alpskoj masi slojevi bili izmiješani jedan s drugim, najniži je izbačen na vrh, najviši je najniži — da to pokazuje sloj. Ali možete li zamisliti, gospodo, da bi sa sadašnjim zemaljskim silama ovakve masivne planine mogle biti na taj način izbačene? To malo što se sada događa na Zemlji je u usporedbi s tim kao igra, mala mrlja bačena na drugu — danas je to sve, vrsta igre!
Da čovjek živi 720 godina umjesto sedamdeset dvije, doživio bi u starijoj dobi da hoda na tlu malo višem nego prije. Ali mi živimo prekratko. Samo promislite kada bi muha koja živi samo od jutra do večeri kazivala što proživljava! Pošto živi samo ljeti, ne bi nam rekla ništa osim o cvijeću, da je tu uvijek cvijeće. ne bi imala pojma što se zbiva zimi; vjerovala bi da se svako ljeto nastavlja na ono drugo. Mi ljudska bića zasigurno duže živimo nego jednodnevna muha, ali još imamo malo od prirode muhe s naših sedamdeset do sedamdeset dvije godine! Zaista vidimo malo od onog što se događa. Čak i s ograničenim silama koje danas prevladavaju, nema sumnje da se zbiva više toga nego što čovjek primjećuje. Ipak, u usporedbi, sve što se događa je da rijeke teku prema moru i iza ostavljaju aluvijalno tlo. Tako je malo tla odloženo, i to onda doseže iza obala te polja dobiju novi sloj. To je relativno malo. Kada se uzme u obzir kako je nešto kao ova velika planinska masa Alpa bila razdrmana i skroz protresena, očito je da su sile koje su danas aktivne bile u ranija vremena aktivne na sasvim drugačiji način.
Ali sada moramo pokušati predstaviti kako se takva stvar mogla dogoditi. Uzmite, na primjer, jajnu stanicu nekog sisavca. U početku izgleda sasvim jednostavna, u sredini jezgra s bjelančevinastom masom okolo. Sada pretpostavimo da je jaje oplođeno. Kada je oplođeno, jezgra se mijenja u svakakve male forme; razvija se vrlo čudno u brojne spirale koje idu gore kao repovi. I onda u trenutku kada se pojave ovi mali namotaji, iz mase se razvijaju strukture - zvijezde. Cijela masa dolazi u formaciju pošto je u njoj život. Ono što se tamo događa veoma je različito od onog što se danas događa u našoj Zemlji. Preokretanje i prevrtanje koje se odvija u jajnoj stanici isto je kao ono što se jednom odvilo u masivnim Alpama!
Što je onda prirodnije nego reći: Dakle, tada je Zemlja morala jednom biti živa, ili se ovi grčevi okretanja i naguravanja ne bi mogli dogoditi! Sadašnji oblik Zemlje u stvari nam pokazuje da je u prošlim dobima kada ni čovjek ni viša životinja nisu postojali, sama Zemlja bila živa. To nas obvezuje reći da je sadašnja mrtva Zemlja nastala od žive Zemlje. Ipak životinje mogu živjeti na ovoj mrtvoj Zemlji! Samo promislite da se kisik i dušik nisu odvojili i osudili vodik, ugljik i sumpor na gotovo potpunu pasivnost: tada bi morali udisati nešto kao bjelanjak — jer to je bilo ono što je okruživalo Zemlju.
Sada možemo zamisliti — jer se u ovom svijetu sve može dogoditi! — da smo umjesto naših pluća, razvili organe sposobne izvlačiti u takvoj bjelančevinastoj atmosferi. Danas je, naravno, možemo uzeti kao hranu kroz usta. Zašto se ne bi mogla razviti vrsta plućnog organa, gore bliže ustima? Sve može nastati u ovom svijetu; može doći do svakakvih mogućih stvari — čak premda ne bi naslutili takve promjene promatrajući čovjekovo sadašnje tijelo. Ali mislite, gospodo — danas gledamo beživotni zrak. On je umro. Nekad je bjelančevina bila živa. Zrak je umro jer su sumpor, vodik i ugljik otišli a ugljik i kisik su prema tome također propali. Mi zurimo u svjetlošću ispunjen zrak koji je umro, ali to je omogućilo da naše oči postanu fizičke, kao što su stvarno fizičke. Ako je sve u našem okruženju bilo živo, tada bi i naše oči također bile žive. Ali da su one žive, mi s njima ne bi mogli vidjeti, i uvijek bi bili u stanju nesvjesnosti: baš kao što osoba postaje nesvjesna kada počinje imati previše života u glavi, kada umjesto ispravno razvijenih organa ima svakakve izrasline. Ona je tada nesvjesna na mahove, i kasnije to postaje toliko ozbiljno da leži kao da je mrtva. Na isti način u našem izvornom stanju na Zemlji, kakvo je tada bilo, nismo mogli živjeti svjesno. Ljudska bića su jedino mogla probuditi svjesnost kako je Zemlja postepeno umirala. I tako se čovječanstvo razvija na Zemlji koja je mrtva.
Tako je to, gospodo! I to je točno ne samo za prirodu već i za civilizaciju. Ako se sjetite onog što sam maloprije rekao — da ispod zemlje mogu biti poganski hramovi a iznad kršćanske crkve — vidjet ćete da su kršćanske crkve povezane s poganskim hramovima baš kao i gornji sloj s nižim, jedino što u jednom slučaju imamo posla s prirodom, u drugom s kulturom. I nećemo shvatiti kako se razvio kršćanski element ako ne opazimo da se razvio iz poganstva kao temelja. Također i u kulturi trebamo uzeti u obzir ove slojeve.
Rekao sam sada da je ljudsko biće u stvari bilo tu cijelo vrijeme, ali kao duhovno biće, ne fizičko biće. A to nas također vodi da potražimo stvarni razlog zašto se čovjek nije ranije razvio kao fizičko biće. Rekli smo da u današnjem zraku imamo dušik i kisik, s ugljikom, vodikom i sumporom u manjem stupnju. U našem disanju mi sami sjedinjujemo ugljik koji je u nama s kisikom koji udišemo i izdišemo ih zajedno kao ugljični dioksid. U našoj ljudskoj egzistenciji mi udišemo kisik i izdišemo ugljični dioksid; naš život se sastoji od toga. Mi bi davno, davno prije već ispunili Zemlju i zrak Zemlje s ugljičnim dioksidom da na Zemlji nema još nečeg drugog: biljaka. One imaju istu glad za ugljikom kakvu mi imamo za kisik. One željno uzimaju ugljični dioksid, zadržavaju ugljik i predaju ponovno kisik.
Vidite, gospodo, kako se predivno ove stvari upotpunjuju! Mi ljudska bića trebamo kisik iz zraka, udišemo ga, ujedinjujemo s kisikom koji imamo u nama i izdišemo ugljik i kisik zajedno kao ugljični dioksid. To udišu biljke i ponovno izdišu kisik, i tako u zraku uvijek ima kisika.
Dobro, to je danas točno ali u ljudskoj evoluciji na Zemlji nije uvijek bilo tako. Kada nađemo fosilizirana stvorenja koja su davno živjela, shvatimo da nisu mogla biti kao naše moderne biljke i životinje, posebno ne kao naše sadašnje biljke. Sve prvobitne biljke morale su biti prilično kao naše spužve, gljive, alge. Postoji razlika između naših gljiva i drugih sadašnjih biljaka. Ove potonje uzimaju ugljik i iz njega oblikuju svoje tijelo. Kada potonu u tlo, njihovo tijelo ostaje kao ugljen. Ugljen koji danas vadimo ostaci su od biljaka.
Sva istraživanja koja možemo provesti o vrstama biljaka koje su originalno postojale govore nam slijedeće: Naše sadašnje biljke, uključujući biljke koje nas sada snabdijevaju ugljenom, građene su od ugljika. Ali mnogo ranije biljke bile su formirane ne iz ugljika već iz dušika. To je bilo moguće jer baš kao što se danas ugljični dioksid izdiše od životinja i čovjeka, u drevna vremena izdisana je kombinacija ugljika i dušika. To je cijanovodična kiselina, strašno otrovna kiselina fatalna danas za sav život. Ta otrovna cijanovodična kiselina je jednom izdisana, i nije se moglo pojaviti ništa što danas postoji. Rane gljivolike biljke uzimale su dušik i iz njega oblikovale svoja tijela. Stvorenja o kojima sam zadnji puta govorio, pticolika bića i teška, gruba životinjska bića, izdisala su ovu otrovnu kiselinu, a biljke oko njih uzimale su dušik za oblikovanje njihovih biljnih tijela. Ovdje, također, vidimo da su supstance koje danas još postoje bile u drevna vremena korištene na sasvim drugačiji način.
O ovome sam već govorio onima od vas koji su tu već neko vrijeme. Ispričao sam kako sam 1906 morao dati neka predavanja u Parizu o evoluciji Zemlje, porijeklu čovjeka, i tako dalje. Tema me dovela da kažem: Može li išta na ovom svijetu pokazati da ugljik i kisik nisu uvijek igrali ulogu kakvu igraju danas, da je jednom tu ulogu igrao dušik, i da se jednom atmosfera sastojala od cijanovodične kiseline?
Sada znamo da postoje stari ljudi i mlada djeca. Dakle, ako čovjek od sedamdeset stoji ovdje a dijete od dvije do njega, oni su oboje ljudska bića; stoje jedno do drugog, i onaj koji danas ima sedamdeset bio je kao dvogodišnjak prije šezdeset osam godina. Različite starosti stoje jedna do druge. Jednako je tako i u univerzumu; tamo, također, starije i mlađe stoji jedno do drugog. Naša Zemlja, iz onog što sam upravo opisao i što danas još možete vidjeti, naša zemlja je sijeda brada, drevni kolega, gotovo već mrtav – ako se ne računa novo izvirući život, možemo je nazvati gotovo mrtvom. Ali na njenoj strani u univerzumu postoje opet mlađi oblici koji će tek kasnije postati ono što je naš sadašnji život. Na primjer, moramo na komete gledati kao na jedne od njih. Možemo znati, prema tome, da pošto su kometi mlađi, moraju još imati uvjete koji pripadaju mlađoj dobi. Kometi su prema Zemlji ono što je dijete prema starom čovjeku. I ako je Zemlja jednom imala cijanovodičnu kiselinu, kometi je moraju imati sada, moraju imati cijanovodičnu kiselinu! Ako bi netko s današnjim tijelom dotakao komet, odmah bi umro. U njima je razblažena cijanovodična kiselina.
U Parizu sam 1906 rekao da to slijedi iz premisa znanosti duha. Oni koji priznaju znanost duha prihvatili su moju izjavu iako ih je zaprepastila. Zatim kasnije, dosta nakon toga, pojavio se komet. Do tada su ljudi imali neophodne instrumente i tada se pronašlo uobičajenim znanstvenim metodama da kometi zaista imaju cijanid, cijanovodičnu kiselinu, kao što sam kazao 1906 u Parizu. Dakle to je potvrđeno.
Naravno, kada ljudi za to čuju, nazivaju to koincidencijom: O naravno, Steiner je to izjavio u Parizu, i zatim je došlo do otkrića — samo koincidencija. Kažu to jer ne znaju ništa drugo. Ali sada sam vam rekao zašto treba uzeti za sigurno da je u kometima cijanovodična kiselina. To nije slučajno, to je izvorna znanost s kojom se najprije došlo do tog znanja. Fizičko istraživanje je samo kasnije potvrdilo. Ljudi shvaćaju da je tako sa svime što predstavlja antropozofija; jer sve je kasnije potvrđeno. Brojne će stvari danas biti otkrivene izvan Antropozofskog pokreta koje su već dane od antropozofije prije mnogo godina na neki drugi način.
Da, postoje i mnoge druge stvari koje se danas mogu pažljivo istražiti od znanosti. Uvijek govorim da kada bi ljudi zaista mogli putovati do zvijezda, bili bi iznenađeni kada bi ih našli različite od modernih ideja o njima određenih modernim životom. Zamišljaju da one sadrže užareni plin. Ali to uopće nije ono što bi tamo našli. U stvari, tamo gdje je zvijezda, tu je prazan prostor, prazan prostor koji bi odmah nekog usisao. Tamo su usisne sile. U isti čas bi vas usisale, razdvojili na komadiće. Ako bi ljudi radili s istim dosljednim istraživanjem i mišljenjem bez predrasuda kao što mi ovdje radimo, došli bi također do toga da sa složenim spektroskopima vide da tamo nema plinova, već negativni usisni prostor.
Prije nekog vremena dao sam izvjesnim pojedincima zadatak da istražuju Sunce i zvijezde sa spektroskopom, jednostavno da bi dokazao vanjskim metodama da su zvijezde šuplji prostori, ne užareni plinovi. To se može dokazati. Osobe kojima sam dao taj zadatak bile su strašno entuzijastične kada su počele: “Oh! napokon ćemo do nečeg doći!” Ali ponekad entuzijazam splasne; previše se odužilo. I onda nakon godinu i pol iz Amerike dolaze vijesti da ljudi počinju istraživati zvijezde i postepeno pronalaze da nisu užareni plinovi već izdubljeni prostori! To nije katastrofa, naravno, da se takve stvari dogode. Ali naravno, za nas bi bilo korisnije – izvana — da smo to mi napravili. Ali nije važno, dok god istina dolazi na svijetlo.
S druge strane, međutim, na to se može gledati upravo kao na stvari gdje antropozofija stvarno želi raditi u suradnji sa svakodnevnom znanošću. Tako bi također željela raditi s uobičajenom znanošću na slojevima Zemlje. Potpuno se prihvaća ono što znanost ima kazati o prekretanju i okretanju u Alpama. Ali ne može se ići ruku pod ruku s njima kada pretpostavljaju da je preokretanje bilo uzrokovano silama koje još danas postoje. Činjenica je da su tada tamo bile životne sile; samo životne sile su mogle bacati i razbacati te slojeve jedan kroz drugi. Antropozofija već inkorporira običnu znanost i širi se daleko iza nje, ali znanost uvijek želi stati kad god je previše lijena bliže pristupiti stvarima.
Dakle — nastavljamo u srijedu u devet sati.