.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 9 srpnja 1924
Porijeklo svijeta i čovjeka. Lemurija i Atlantida.
Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Možda danas možemo završiti ono što smo zadnji puta počeli.
Objasnio sam vam da moramo formirati mentalnu sliku kako se Zemlja postepeno razvila i kako je čovjek uvijek bio duhovno prisutan. Fizički — odnosno, u tijelu — čovjek se prvo pojavio, kako smo vidjeli, kada je Zemlja postala mrtva, kada je sama Zemlja izgubila svoj život. Kao što sam zadnji puta kazao, tek je kratko vrijeme od kada ljudi misle o Zemlji na takav način da u njoj traže fosile da bi odredili starost njenih slojeva. Koncepcije kakve sada ima znanost formirane su tek relativno nedavno, i vidjeli smo u kojoj su mjeri ove koncepcije zaista pogrešne i ne mogu se suočiti s činjenicama.
Sada morate shvatiti da kada ljudi kopaju i ruju u zemlju kao što sam opisao, kada ispituju nešto kao alpski vijenac s njegovim zbrkanim slojevima, oni tada nalaze sasvim jasne fosilizirane biljke i životinje u svakom pojedinom sloju. A biljke i životinje koje danas ispunjavaju Zemlju, pojavile su se tek nedavno. Ranije biljne i životinjske forme su bile različite od sadašnjih biljaka i životinja.
Da Zemlja nije evoluirala jednostavno i postepeno, tako da se jedan sloj lagano gomila preko drugog dok se Zemlja nije konačno formirala, može se vidjeti ne samo iz činjenice da su Alpe promiješane zajedno već i iz slijedećeg: Postojale su jednom životinje slične našim slonovima ali veće. Naš slon je zasigurno velik, ali te životinje su bile još snažnije, s još debljom kožom. Jednom su živjeli još deblji debelokošci. To je potvrđeno jer su pronađeni u sjevernom Sibiru gdje se Rusija proširila preko Azije. Sve te izvanredne životinje, ti mamuti, nađeni su kao potpune životinje s mesom u savršenom stanju.
Vidite, mogu se čuvati životinje s dobro sačuvanim mesom ako ih se stavi u led. I ove životinje su u stvari bile u ledu! Blizu Arktičkog oceana gdje se Sibir približava Sjevernom polu, bile su te životinje; one su još danas tamo, svježe kao da su jučer bile uhvaćene od divova i stavljene u led da se sačuvaju! Ipak moramo reći, danas ovakve životinje ne žive, one su prvobitne životinje. Također nije moguće da su nastradale polako; danas su još tamo kao kompletne životinje. Jedino moguće objašnjenje je da se dok su bile žive, iznenada dogodila moćna vodena katastrofa, i voda se smrznula u području Sjevernog pola i odmah ih zasula.
Iz ovoga vidimo da je u ranijim vremenima bilo sasvim iznimnih događaja na Zemlji koji se ne mogu usporediti s sadašnjim situacijama. I ako pogledamo Alpe, moramo misliti da se ti događaji nisu mogli odvijati milijunima godina već su se morali odviti u relativno kratkom vremenu – da je sve na Zemlji moralo proključati i biti živo kao u stomaku nakon jela kada počinje probava. Ali to se može odvijati samo u nečem živom. Zemlja je morala biti živa. I sile koje su bile u Zemlji ostavljene su. Tada su bile velike, teške životinje. Naše tanje, gipkije životinje formirane su nakon što je Zemlja umrla i sama više nije bila živo biće. Ti veliki slonovi, ti mamuti, bili su, takoreći, kao uši na starom tijelu Zemlje i bili su uništeni jednim valom koji se sledio.
Možete shvatiti koliko je to u skladu s onim što sam kazao o našem sadašnjem zemljinom biću kao o vrsti svijeta-leša. I čovjek se mogao razviti tek kada su se pojavili zadnji uvjeti na Zemlji.
Sada bih želio govoriti o nečemu što će vam pokazati kako se Zemlja promijenila — i to relativno nedavno. Ako razmišljamo o Zemlji, u jednu ruku imamo Ameriku; u drugu ruku imamo Europu: Norvešku, Škotsku, Englesku, Irsku, i također Francusku i Španjolsku, i Italiju i Njemačku sve do Baltika. Sada ako danas putujemo, recimo, iz Liverpoola u Ameriku, prvo prelazimo preko pruženog kopna, zatim putujemo preko Atlantskog oceana. Sada vam želim nešto reći. Ovamo preko (Afrika je ovdje ispod) određene biljke i životinje su svugdje (i, naravno, moramo uključiti život malih životinja); ovdje su također biljke i životinje. Ako danas pogledamo biljke i životinje koje žive na zapadnim obalama Europe i Afrike, i zatim pogledamo na drugu stranu, istočnu obalu Amerike, otkrivamo da su ove biljke i životinje na neki način povezane jedne s drugima. Različite su, ali su povezane. Zašto? Povezane su jer ... dobro, danas je to ovako: dolje je tlo oceana, iznad je voda Atlantika, zatim je ovdje Afrika. Kako su biljke i životinje došle tu i kako su došle tamo može se objasniti jedino ako je jednom ovdje svugdje bilo kopno, brdski kraj, gdje su životinje mogle prijeći a biljke bacati svoje sjeme, ne preko u ocean, već preko kopna. Dakle gdje je danas ogromno more, ogromni ocean, između Europe i Amerike, jednom je bilo kopno. Tlo je utonulo. Svugdje gdje tlo potone, odmah se pojavljuje voda. Ako bilo gdje na Zemlji kopate dolje do određene dubine, odmah se pojavljuje voda.
Tako moramo pretpostaviti da je kopno tamo utonulo. Na primjer, ovo je zanimljivo: ovdje je Italija, ovdje Ravenna — ako se sada hoda od grada Ravenne do mora treba više od sata, ali hodajući od Ravenne do mora svugdje na tlu nalazimo školjke i morske ljuske. To je dokaz da je jednom tamo bilo more. A Ravenna, sada sat od mora, jednom je bila upravo na njemu! — more je bilo granica. Ali tamo se pojavilo kopno, uzdiglo se, i voda je od njega odlazila. Ako se kopno uzdigne posebno visoko, postaje pustoš; zatim postaje hladno, kako se događa u planinama. Jedna takva regija je postala hladna u oblasti Sibira. Sibir pokazuje preko raslinja i tako dalje da je jednom njegovo kopno bilo mnogo niže, da je ogromno narastao.
I kako vidite kopno se na određenim dijelovima Zemlje stalno uzdiže i tone: uzdiže se ... tone ... i vidimo da su kopno i voda na Zemlji distribuirani u različitim vremenima na najrazličitije načine. Ako pogledamo stijene britanskih otoka, Engleske, Škotske i Irske, gledajući same slojeve nalazimo da se Engleska uzdizala i tonula četiri puta tijekom svog postojanja! Kada je bila gore, određene biljke su rasle dok nije potonula. Naravno kada se opet uzdigla, bila je jalova pustoš. Prekrila se sasvim različitim biljkama i životinjama, i danas se još može vidjeti da se uzdizala i tonula četiri puta.
Dakle Zemlja je u stalnom kretanju. U vrlo davna vremena to je bilo mnogo veće, mnogo snažnije kretanje. Kada bi danas sve bilo u kretanju kao u tim davnim vremenima, to bi bilo stvarno razorno za čovječanstvo. Zadnji iskazi moćnih zemljinih kretanja su oni od poplava, a oni su došli dolje u čovječanstvo samo po čuvenom obrascu(misli se na Noinu arku op.pr.). Ali poplava je samo manja stvar u usporedbi s gigantskim prevrtanjima koja su se jednom odvijala na Zemlji.
Prema tome, gospodo, sigurno se javlja pitanje: Kako su onda ljudska bića uopće došla na ovu Zemlju?
Kako se uopće čovjek pojavio? I o tome, postojale su najrazličitije ideje. Najprikladnije mišljenje koje su ljudi formirali je to, da su jednom bile čovjekolike životinje koje su se postupno usavršile i postala ljudska bića. Tako je znanost gledala u devetnaestom stoljeću. Tako više ne gleda; ali opće mnijenje, koje uvijek zaostaje za znanošću, još, naravno, vjeruje u to. Sada stvari stoje ovako: Kako itko može vjerovati da je čovjek, fizički čovjek kakav je danas na fizičkoj Zemlji, mogao sebe oblikovati? Bilo je, takoreći, veliko komešanje i ogroman entuzijazam kada je na kraju devetnaestog stoljeća obrazovani putnik, Dubois, otkrio dijelove kostura u Istočnoj Aziji, u sloju Zemlje gdje se do tog vremena mislilo da tu čovjek nije živio. Bili su dijelovi kostura za koji se vjerovalo da je ljudski kostur: gornji dio butine, par zuba i dijelovi gornjeg dijela kostura. To je ono što je Dubois našao tamo preko u Aziji. Takva stvar mora, naravno, imati pogodno ime, tako je on te ostatke nazvao Pithecanthropus erectus.
Ljudi su mislili da je to stvorenje predstavnik čovjekolike vrste iz koje se postepeno razvilo čovječanstvo. I zatim su ljudi razvili različite ideje o tome kako se čovjek na taj način razvio. Neki kažu da je čovjekolika rasa došla u takve uvjete da je bila prisiljena raditi, i tako je stopalo, stopalo za penjanje primata, bilo transformirano u ravno stopalo, a prednja stopala za penjanje u ljudske ruke ... i tako je postao potpuno promijenjen. S druge strane, neki kažu: Ne, to nije moguće, jer da je primat došao u takve nepovoljne uvjete, jednostavno bi umro, tako da se ne bi mogao transformirati. Prije će biti da je takav primat morao živjeti u nekoj vrsti raja gdje je mogao opstati i razvijati se sasvim slobodno, gdje je bio zaštićen. Vidite kako su pogledi različiti! Ali ništa od toga ne drži vodu kada poduzmemo stvarno ispitivanje činjenica o kojima smo govorili.
Vratimo se opet na njih. Postojao je jednom veliki kopneni prostor gdje je danas Atlantski ocean preko kojeg se ide kada se putuje iz Europe do Amerike – velika područja kopna. Ali vidite, ako istražujemo fosile nađene ovdje ispod zemlje, i iz toga zaključimo o ranijim oblicima i vrstama – i biljaka i životinja - otkrivamo: Tamo ne može biti kao što je ovdje! Zemlja između naše sadašnje Europe i Amerike morala je biti mnogo mekša, ne čvrsti mineral kao što je danas, i zrak je morao biti mnogo gušći, uvijek maglovit, sadržavajući mnogo vode i drugih supstanci. Dakle bilo je mnogo mekše tlo i mnogo gušći zrak. U takvoj oblasti, ako bi danas mogla biti na Zemlji, ne bi mogli živjeti niti tjedan, odmah bi umrli. Ali pošto to nije moglo biti veoma davno, 10,000 do 15,000 godina, ljudska bića su morala, naravno, živjeti u to vrijeme. Dakle nisu mogla biti kao današnja ljudska bića.
Sadašnji čovjek ima svoju čvrstu koštanu strukturu samo zbog toga jer su vani tvrdi minerali. Našim vapnenačkim kostima pripadaju također vapnenačke planine s kojima stalno izmjenjujemo vapno; pijemo ga u našoj vodi, i tako dalje. U ta ranija vremena još nije bilo čvrstog kostura. Ljudska bića su mogla imati jedino meku hrskavicu, kao ajkule. Također nisu mogla disati preko pluća kao mi danas. U to vrijeme morala su imati vrstu plivajućeg mjehura i vrstu škrga, tako da je ljudsko biće koje je tada živjelo bilo u vanjskoj formi napola čovjek i napola riba. Ne možemo pobjeći od činjenice da je čovjek tada izgledao sasvim različito – napola čovjek i napola riba. I ako idemo natrag u još ranija vremena nalazimo da je čovjek bio mnogo, mnogo mekši. Ako idemo još dalje natrag bio je židak, gotovo fluidan. Tako naravno da se tada nisu oblikovali fosili; čovjek je bio apsorbiran u ostatak zemljinih fluida. Dakle to je način na koji smo postali ono što smo danas. Dok smo još u majčinoj utrobi, mala smo vrećica fluida. Ali to je nešto veoma malo. U ona vremena bili smo ogromni, veliki fluid ili biće nalik na žele. I što više idemo natrag u zemljinoj evoluciji, čovjek postaje više tekući i stvarno je više meka želatinozna masa — ne formiran od sadašnje vode, jer se iz toga, naravno, ne može napraviti čovjek — već od supstance nekako slične bjelančevini. Bilo je moguće da se iz takve supstance oblikuje čovjek.
Tako idemo natrag u doba kada nije bilo sadašnjeg oblika čovjeka, niti sadašnjih slonova, niti nosoroga, niti lavova, niti krava, niti volova, niti bikova, niti klokana — ništa od toga još nije bilo tamo. S druge strane možemo reći da su bila ribolika stvorenja – ne kao sadašnje ribe, nego već slična čovjeku — bića pola čovjek, pola riba, koja bi mogli — ipak — zvati čovjek. Bila su sva tamo. Ali još nije bilo današnjih životinjskih oblika.
Zatim se Zemlja postepeno promijenila u oblik koji ima danas. Dno Atlantskog oceana tonulo je sve više i više; močvarni, sluzavi, uvjeti kao bjelance postepeno su se promijenili u sadašnju vodu i postepeno doveli do promjene u ovim ribama-ljudima. Ali pojavili su se najrazličitiji oblici. Najmanje savršeni od ovih riba-ljudi postali su klokani, malo napredniji postaju jeleni i stoka, a najsavršeniji postaju primati ili čovjek. Iz ovog vidite da čovjek nije nastao od primata: čovjek je bio tamo, i svi sisavci stvarno vode porijeklo od njega, iz tih ljudskih oblika u kojima je čovjek ostao nesavršen. Tako moramo reći da primati vode porijeklo od čovjeka, ne da čovjek vodi porijeklo od primata. To je tako, i to nam mora biti sasvim jasno.
Vidite, možete sebi to razjasniti kroz slijedeće: Zamislite zbilja pametnog čovjeka koji ima malog sina. Ovaj sin pati od hidrocefalusa i vrlo je glup. Recimo da pametan čovjek ima oko četrdeset pet a mali sin sedam ili osam. Ispalo je da je dječak glup. Može li sada itko reći, da pošto je dječak mali, nesavršeno ljudsko biće da odrasli čovjek, savršena osoba vodi porijeklo od male, nesavršene osobe? To bi bila besmislica! Činjenica je da malo, nesavršeno biće vodi porijeklo od pametnog; druge izjave bile bi pogrešne. Takva pogreška je da je primat, čovjekoliko biće koje je zaostalo, čovjekov predak. Oni su zaostali ljudi, takoreći, nesavršeni primjerak čovječanstva koji je zaostao. Mogli bi reći da u ovoj stvari znanost ide stazom koja vodi duboko u pogrešku, i jednostavan čovjek je ne može prihvatiti. Trebamo se sjetiti samo priče malog školarca. Učitelj, zakačen za modernu znanost, objavio je: “Čovjek vodi porijeklo od majmuna.” Dječak dolazi kući s komadićem mudrosti. Otac kaže: “Tupane! Možda ti jesi, ali ja nisam!” Vidite, bio je to naivni čovjek protiv darvinizma. Znanost često nije pametna kao naivan čovjek. To moramo priznati.
I tako možemo reći: Sve što u svijetu vani živi kao životinja vodi porijeklo od prvobitnog bića koje nije bilo ni životinja ni čovjek već nešto između. Jedno je ostalo nesavršeno, drugo je postalo savršenije, postalo čovjek. Naravno sada ljudi dođu i kažu: Da, ali ranije su ljudska bića bila daleko manje savršena nego su to danas; u ranija vremena imali su lubanju s nižim čelom, ovakav nos — Neandertalac, ili ljudi pronađeni u Jugoslaviji. [Teško da je kazao Jugoslavija jer tada nije postojala. Vjerojatno je rekao Južni Slaveni, kao i kasnije u tekstu. nap. pr.] (Nalazi su rijetki i ne smijemo misliti da takvi kosturi leže svugdje naokolo; nađeno ih je samo nekoliko.) Sadašnji čovjek obično ima uzvišeno čelo i izgleda drugačije. Sada ljudi kažu: Ti primitivni ljudi s niskim čelima su naravno bili glupi, jer je čelo sjedište intelekta, i samo čovjek koji je postigao visoko čelo ima odgovarajuću inteligenciju — prema tome primitivni čovjek je bio bez inteligencije, i naravno oni koji su došli kasnije s istaknutim čelom imali su odgovarajući um.
Vidite, da smo pogledali čovjeka Atlantide, onog čovjeka koji je živio prije nego je dno Atlantika utonulo i more se uzdiglo, vidjeli bi da ima sasvim tanku kožu, malu mekanu hrskavicu — kao mreža — kao pokrivalo za glavu, i sve ostalo od njega je voda. Ako danas pogledate nekoga s hidrocefalusom, on nema unatrag nakošeno čelo, već visoko, istaknuto, tako je Atlantska glava bila više kao glava hidrocefalusa. Zamislite da su Atlantiđani imali svoju glavu, ali žitku, kakvu danas vidimo kod embrija. Promislite na Zemlju i kako tlo tone tamo gdje je sada Atlantski ocean, i tako se pojavljuje Atlantski ocean. Europa i Azija uzdižu se sve više; tamo se sve uzdiže. U Americi se zemlja također uzdiže, dok u sredini tone. Zemlja se promijenila. Čovjek je stekao čvršće kosti. Dakle kada idemo natrag u ranija vremena kada je prostor Atlantskog oceana još bio čvrsto kopno, čovjek je imao meke kosti, samo hrskavicu; u njima je još bilo vode. I čovjek je također mogao misliti s vodom. Sada ćete reći: U ime Nebesa! sada očekuje da vjerujemo da su ljudi tog vremena mislili ne s čvrstim mozgom, već s žitkim! Ali zaista, gospodo, nitko od vas ne misli s vašim čvrstim mozgom! Svi vi mislite s vodom u kojoj vaš mozak pliva; to je praznovjerje misliti da mislite s vašim čvrstim mozgom. Čak niti tvrdoglavi glupani koji ne mogu dosegnuti ništa osim vlastitih ideja — ideja koje su prihvatili u ranoj mladosti — čak ni oni ne misle s njihovim čvrstim mozgom; oni također misle s žitkim mozgom, premda s gušćim dijelovima!
Ali ona je došlo vrijeme kada je ova vrsta vode, ova sluzava, bjelančevinasta voda, nestala. Čovjek više nije mogao misliti s njom; kosti su bili zakržljale, i donja lubanja se pojavila. Tek je kasnije — u Europi i preko u Americi —ponovno narasla do visokog čela. Tako moramo reći, stari Atlantiđani su imali vrlo visoka čela u svojim žitkim glavama. Zatim, kao što sam rekao, kada je voda nestala, najprije su se pojavila niska čela, i zatim su postepeno izrasla u visoka čela. Samo je u prijelaznom dobu čovjek izgledao kao Neandertalac, ili kao ostaci nađeni na jugu Francuske ili kod Južnih Slavena. Oni su pripadali prijelaznim ljudskim bićima koja su živjela na obalnim područjima gdje je tlo postepeno tonulo. Ljudi koje danas iskapamo na jugu Francuske nisu primitivni ljudi već kasniji. Oni su preci ali iz kasnijeg perioda.
I zanimljivo je da, pripadajući istom periodu u kojem su ovi ljudi s ravnim, niskim čelom morali živjeti, nalazimo špilje gdje su stvari iz kojih možemo zaključiti da čovjek tog vremena nije živio u kućama, već na mjestima na Zemlji gdje su se uvlačili unutra. Ali za to je Zemlja morala najprije postati čvrsta. Dakle u to vrijeme kada Zemlja još nije bila sasvim čvrsta kao što je danas, ili barem nekako manje čvrsta, ljudi su kopali u Zemlju da bi napravili svoje boravišne prostore, i njih još danas nalazimo. I izvanredne stvari koje nalazimo u njima su slike i crteži, koji su relativno jednostavni ali prilično vješto reproduciraju životinje koje su u to vrijeme živjele. Danas su ljudi zaista zaprepašteni da su oni ljudi s ravnim čelima, s nerazvijenim glavama, mogli napraviti takve crteže. Crteži su s jedne strane oštroumni a s druge sirovi. Kako to možemo objasniti? To je pošto je čovjek jednom živio s visokim, još fluidnim čelima i već je bio imao umjetnost; možda su mogli napraviti mnogo više nego mi možemo; ta je umjetnost zatim atrofirala. I ono što nalazimo u špiljama samo su zadnji ostaci onog što je čovjek još bio sposoban. Dakle možemo vidjeti da ljudi nisu jednom živjeli samo kao životinje, postepeno se usavršavajući do sadašnjeg stanja, već da je prije nego je sadašnja ljudska rasa bila ovdje na Zemlji sa svojim čvrstim kostima, postojala druga ljudska rasa s više hrskavicom, rasa koja je već posjedovala visoku kulturu i civilizaciju.
Rekao sam vam da su ptice bile također različite u drevnim vremenima od onog što su sada. Ptice su se jednom sastojale isključivo od zraka; kasnije, oko toga su izgradile tijelo. Stoga su njihove kosti ispunjene zrakom. Ptice su bile jednom stvorenja koja su se sastojala isključivo od zraka, ali od gustog zraka. I sadašnje su ptice formirale svoje perje i tako dalje kada se pojavila naša vrsta zraka. Promislite: da su naše ptice imale škole i kulturu (nisu ih, naravno, imale, ali možemo koristiti maštu), one bi trebale izgledati drugačije od naših! Uzmite, na primjer, kuće koje gradimo. One čine veliki dio naše civilizacije. Ali ptice ne mogu graditi kuće — one bi se srušile; niti mogu postati kipari. Ne mogu čak ni šiti — to isto pripada civilizaciji — jer ako bi išle uzeti iglu, odmah bi pala. Da ptice imaju civilizaciju i kulturu, kakva bi bila? Trebala bi biti gore u zraku. Ali ne bi mogla uključivati bilo što čvrsto; ne bi mogle imati pisaći stol, ni bilo što drugo. Najviše, mogle su napraviti znakove koji bi nestali čim su ih napravili. Ali ako drugi razumiju znakove — dobro, to bi bila kultura.
Sada zamislite orla koji je bio vrlo pametno stvorenje, orao sposoban napraviti kip sove — ipak bi ga morao napraviti samo u zraku; ništa od njega ne bi bilo tamo ako bi ga netko potražio. Sada pretpostavimo da je došla sova — posebno tašta sova — i naložila orlu da napravi kip sove prema njoj. On bi ga napravio vrlo lijepo, vrlo lijepo. Možda bi ga napravio baš kada bi tamo bio mali oblak, tako da ima nešto gušći zrak — čak i tada, odmah bi nestao. Druge ptice je mogu doletjeti vidjeti, druge sove također, diviti se. Ptice to danas ne mogu! Možete biti sasvim sigurni da orao neće raditi kip sove! Ali bića koja su jednom bila ljudi s mekom strukturom, mekim tijelima, imala su takvu civilizaciju. Kada je, na primjer, bilo kopno gdje je sada Atlantski ocean, tada su stvari mogle biti više ili manje čvrste, premda je kopno uvijek iznova tonulo, ali je već bilo gušće. Tome je prethodilo rjeđe stanje kada je bila samo kultura i civilizacija koju je čovjek napravio u simbolima koja je odmah nestala. Dakle moramo misliti da je jednom davno čovjek sve oblikovao, ali ništa nije trajalo; bilo je tamo kao vrlo delikatna stvar. A kada su kasnije počeli oblikovati stvari koje su bile grublje, to je bilo nevješto. Čak je i danas lakše oblikovati nešto u mekom vosku nego u čvršćoj glini. I kada je čovjek imao cijelu kulturu i civilizaciju samo u vrsti gušćeg zraka, imao je radost u izradi nečega čak i ako bi to odmah iščezlo.
Ali sada, gospodo, možete vidjeti da smo otišli veoma daleko natrag i našli ljudska bića koja su se stvarno sastojala samo od gustog zraka. Zamislite to ovako: postoji čovjek od gustog zraka, koji ima pojavu kao oblak, samo ne tako nepravilno oblikovan, jer ima ono što sigurno izgleda kao lice, glava, i udovi. Ali to je nešto vrlo duhovno; gotovo je duh! Ako bi tako nešto danas susreli, mislili bi da je to duh, i zaista vrlo osobit duh. Izgledao bi nekako kao riba — a zatim opet nekako kao čovjek. Jednom smo bili takvi. Tako smo sada već došli na stupanj kada je čovjek bio zaista sasvim duhovan. I što više idemo natrag, više nalazimo tog čovjeka kao duh koji dominira materijom. Mi sadašnja ljudska bića to možemo samo s najmekšim elementima materije. Ako u usta uzmemo komad kruha, možemo ga žvakati i načiniti tekućim — jer sva hrana mora postati tekuća ako će prijeći u ljudsko tijelo. Promislite! Činite kruh tekućim; ide u jednjak, u stomak, širi se u krv. Što je stvarno nastalo od komada kruha? To je sada izvanredna priča.
Pretpostavimo da pred sobom imate čovjeka, ljudski oblik, sa stomakom i jednjakom, dosežući do usta. Čovjek sada jede komad kruha. Uzima ga u usta; tamo postepeno postaje tekućina; ovdje u stomaku još više postaje tekući, sada se širi u krv, ide svugdje, postaje rijedak, rjeđi, i nestaje.
I tako ja imam komad kruha u ruci. Pojedem ga; nakon nekog vremena kako on izgleda? Poslije tri sata kada se raširio u krvi, u cijelo tijelo, to izgleda ovako: Taj komad kruha je sam postao čovjek. Tako je sve što jedete transformirano u čovjeka, jedino to ne primjećujete. Vi ne primjećujete da stvarno sve što uzimate u sebe stalno postaje vi. Vi ne bi bili ljudsko biće ako se ne bi stalno obnavljali. Jer ono što danas jedete, devetog srpnja, postaje ekstremno razrijeđeno ljudsko biće; nešto od toga ostaje, ostalo prolazi dalje. I tako je i slijedećeg dana, i slijedećeg; na taj način vaše tijelo je obnovljeno. Svakih sedam godina potpuno je obnovljeno.
Gospodo, danas mi trebamo ovo čvrsto tijelo tako da možemo stalno stvarati tog novog čovjeka. Ali ranije čovjek nije imao ovo čvrsto tijelo. To su mogli napraviti iz njihovih duša; ono što su uzeli mogli su tako oblikovati da je izgledalo kao čovjek tog vremena. Trebate zamisliti da oni nisu trebali mišiće i kosti, ali pomoću duše mogli su tako transformirati svoju hranu da postane čovjekolika. Tako je bilo, zaista. Čovjek je preko svog duha upravljao materijom, supstancom, i oblikovao vlastitu formu, premda je bila mnogo delikatnija. Ali tamo je bio: čovjekoliki lebdeći oblak. Taj oblik je još danas u nama, ali mi za njega imamo okvir: kosti i mišiće. Oni moraju biti tamo kao okvir. I u stvari kada uzimamo hranu, mi još pravimo ovu ljudsku formu. Jednom davno je čovjek bio tako tanak, tako razrijeđen kao i oblik koji mi danas kreiramo u sebi kada jedemo.
Mi također udišemo zrak. Prvo je on vani; zatim je u nama. I zrak se također širi svugdje preko naše krvi. Zračni čovjek je danas formiran kroz cijelo ljudsko biće. Nastaje zračni čovjek. Dakle ako vam kažem da je jednom čovjek bio zračan prije nego je postao zgusnut i kristaliziran preko svojih kostiju, ne govorim vam nešto što se danas više ne pojavljuje. Svaki puta kada udahnete vi još formirate ovog zračnog čovjeka. U ranija vremena samo je on postojao; tek su kasnije njegovi čvrsti, gusti, zemaljski dijelovi ugrađeni. Tako se vraćamo na činjenicu da je ono što danas vidimo kao čvrstu, solidnu materiju jednom bilo potpuno duhovno. Prema tome je besmislica reći da se Zemlja jednom sastojala samo od plina, i da se taj plin iz vlastitih snaga oblikovao u ljudsko biće i današnje životinje. Umjesto toga možemo vidjeti da su čovjek i životinje i sve sada postojeće jednom sami bili plinoviti i zračni i da su prošli metamorfozu.
Tako nalazimo stanje naše Zemlje koje je jednom moralo biti takvo: Vidite, tamo je bio otok gdje je danas voda. Gdje danas putujemo preko vode jednom je bilo kopno. U to je vrijeme kopno gdje je sada Europa bilo duboko uronjeno; pojavilo se tek kasnije; samo je na izoliranim mjestima bilo iznad površine. Sada dolazimo do Europe. Tamo sada imamo tlo gdje je nekada bilo duboko uronjeno, kojeg je vrh bio prekriven močvarnom vodom. Dolazimo do Azije, koja je potpuno bila prekrivena barama. Preko u Americi su također bile bare. Te oblasti koje su danas čvrsto tlo tada su bile more, a gdje je danas more bilo je kopno. Ljudska bića koja su tamo živjela izgledala su sasvim različito od sadašnjeg čovjeka; bila su razrijeđena, delikatna. Tek kada se sadašnje kopno uzdiglo iz vode a ranije kopno potonulo i postalo more — tek se tada pojavila sadašnja ljudska rasa i sadašnje životinje u obliku koji sada nose. To je povezano s unutarnjim životom Zemlje.
Danas se to sve događa suptilnije. Danas se kopno više ne uzdiže niti tone tako žestoko, ali se još nastavlja pomalo uzdizati i tonuti. Svatko tko danas proučava karte — čak i Švicarske — karte koje su stare samo par stoljeća, vidi negdje jezero i danas neko mjesto može biti sasvim daleko od tog jezera, ali znamo da baš kao što je Ravenna jednom bila na moru, tako je i to mjesto moralo jednom biti na jezeru. Jezera se isušuju i postaju manja, čak i danas – samo je proces sporiji nego je bio. Ali pošto se kopnene površne i morska dna uzdižu i padaju, čovjek i životinje se stalno mijenjaju, stalno transformiraju. Ali se to odvija mnogo sporije nego je to bilo.
To je ono što sam vam želio reći. Sada vidite kako se sadašnja ljudska rasa razvila. Slijedeći puta ćemo dodati nešto povijesno, jer pošto je ljudska rasa jednom bila na Zemlji u sadašnjem obliku, povijest je počela. Tek kada su morali biti lovci, farmeri, pastiri i ljudska bića su razvila povijest. Odnosno gdje još uvijek možemo dodati komadić povijesti o onom što možemo danas reći o porijeklu svijeta i čovjeka. Dobro je da je g.Dollinger postavio pitanje. Mogli smo o tome govoriti detaljno i, kao što sam rekao, slijedeći puta ćemo dodati malo povijesti.