.Razumjeti svijet bez da razumijemo čovjeka nije moguće. To je čista posljedica koja će proizaći iza naših proučavanja ovdje. I upravo iz toga razloga želim još malo pridonijeti razumijevanju čovjeka. Počnimo onda od različitosti između organizacije glave i one od čovjeka udova — tema o kojoj smo već često ovdje govorili.
Najprije bi vas želo podsjetiti da je organizacija glave, kakva nas dočeka u životu između rođenja i smrti, posljedica svih onih formativnih procesa koji su se odvijali od zadnje smrti do zemaljskog utjelovljenja našeg sadašnjeg života. Iz toga moramo zaključiti da sve povezano s organizacijom glave, u svom podlijeganju zakonu, ne slijedi ona pravila i sile na koje smo se prilagodili kao zemaljska bića. Preko tjelesne organizacije koju primamo u ovoj posebnoj inkarnaciji mi smo prilagođeni životu Zemlje. Nešto smo govorili o tome kako je to manifestirano. Mi okončavamo jednu revoluciju, uzimajući prehranu i probavljajući je, svaka 24 sata. Time smo podešeni s obzirom na ciklus prehrane i probave kretanju Zemlje u 24 sata. Nešto je u nama izvršeno, takoreći, što nalikuje onom što se odvija u procesima Zemlje unutar univerzuma. Našu glavu, međutim, mi stvarno donosimo sa sobom u njenoj organizaciji pri rođenju; stoga glava nije primarno prilagođena zemaljskim odnosima, već onima koji su zbilja od izvan Zemlje. Glava je dakle u naročitom položaju u odnosu na ostatak čovjeka. Da bi razjasnili položaj čovjekove glave tijekom ranih epoha njenog zemaljskog života može poslužiti usporedba.
Recimo da smo bili na palubi broda. Brod se kreće u raznim smjerovima. Ako imamo kompas, vidimo da položaj magnetske igle ne slijedi kretanje broda, već uvijek pokazuje na sjeverni magnetski pol. Ona je nezavisna od kretanja broda. Samo kretanje broda može zaista biti regulirano položajem magnetske igle. U određenom smislu isto je i s čovjekovom glavom. S ostatkom svog organizma čovjek u fizičkom svijetu radi mnoge stvari: glava u nekom smislu nema udjela u onom što on radi u zemaljskom životu. Ona je uvijek organizirana s njenim urođenim snagama u skladu s izvanzemaljskim. Veoma je važna činjenica da u ljudskoj glavi imamo nešto organizirano na takav način za izvanzemaljsko. Ipak uvijek postoji interakcija između organizacije glave i ostatka čovjeka. Ta interakcija tek postupno dođe do kraja tijekom vremena koje prolazi između rođenja i smrti. Glava, kakvu pri rođenju primamo od nadzemaljskih svjetova, primarno je organizirana za život stvaranja ideja. Na neki je način tako organizirana da je život ideja može koristiti kao instrument. Ako bi se razvila samo na osnovu snaga koje prima pri napuštanju nadzemaljskih svjetova, razvila bi se isključivo kao organ stvaranja ideja ili misli; naša veza sa svijetom kroz organizaciju glave bi naravno vremenom bila potpuno izgubljena. Trebali bi, takoreći, sa našom sviješću tako proći kroz zemaljski život da pomoću glave samo razvijemo ideje — odnosno, ne više od slika zemaljskog života. Trebali bi sve više postati svjesni širenja izvan naše organizacije koja je povezana s zemaljskim bićem, širenja izvan nje s našom glavom; jer smo preko naše glave bili bića koja su Zemlji strana i koja su razvijala samo slike svega povezanog s zemaljskim životom.
To nije tako, i to upravo iz razloga što ostatak našeg organizma šalje svoje snage u glavu. Ako istražujemo kvalitetu tih snaga, koje su od djetinjstva nadalje sve više usmjerene od ostatka organizma u glavu, ako bi ih željeli opisati, moramo ih tražiti posebno u snagama Volje. Ostatak organizma kontinuirano impregnira misaonu prirodu glave sa snagama Volje. Tako možemo reći, u suštini, govoreći dijagramski, da mi glavu stječemo kao nositelja ideja, kao rezultat prethodne inkarnacije; dok su snage volje poslane u nju od ostatka organizma. Ono što je upravo rečeno ne odvija se samo u životu duše, već također pokazuje svoje učinke i u tjelesnom životu.
Kao ljudi glave mi smo rođeni u ovom zemaljskom svijetu kao bića mišljenja i stvaranja zamisli, i snage zamisli su u početku veoma snažne. One zrače iz glave u ostatak organizma, i one su te koje tijekom prvih sedam godina života omogućuju snagama koje se manifestiraju u dobivanju drugih zuba da razrade ostatak našeg organizma, te iste snage također u nama konsolidiraju i život misli, koji nije konsolidiran dok ne steknemo druge zube. One su stvarne sile koje proizvode zube; tako da kada imamo zube, te snage su oslobođene, i mogu se umetnuti u život ideja. Tada mogu formirati ideje, i na odgovarajući način graditi moć sjećanja. Jasno uokvirene ideje mogu početi nalaziti mjesto u našim mislima. Međutim dok god upošljavamo snage u formiranju zuba, ne mogu se pokazati kao prava konsolidacijska snaga u životu ideja.
Kako rastemo iza sedme ili osme godine, Volja koja je esencijalno povezana s nižim čovjekom a ne s glavom, počinje se manifestirati, i sada dolazi vrijeme kada bi, takoreći, ispalila njene snage gore u glavu. Do toga međutim ne može doći tako lako; jer naša glava, koja je organizirana za izvanzemaljsko, ne bi mogla primiti te jake snage koje joj metabolički sustav, kao vozilo Volje, želi poslati naprijed. Te snage isprva moraju biti zaustavljene; moraju stati dok nisu dovoljno filtrirane, snižene, dobiju više ‘duševnog’ karaktera, da bi se njihov utjecaj osjećao u glavi. Taj zastoj je napravljen na kraju drugog sedmogodišnjeg perioda. Kada su snage Volje uhvaćene u organizaciji grla — jer se tim putem manifestiraju; u muškoj organizaciji one odjednom izbijaju u promjeni glasa. U ženskoj organizaciji manifestiraju se različito. To su snage Volje koje dolaze do zastoja, takoreći, prije nego dosegnu glavu. Dakle možemo reći da su na kraju drugog sedmogodišnjeg perioda, snage Volje uhvaćene u organizaciji govora. Do tada su dovoljno filtrirane i “produhovljene” da se njihov utjecaj osjeća u organizaciji glave. Dosegnuvši dob puberteta, i promjenu glasa koja se odvija usporedo s tim, došli smo do točke kada sposobnost mišljenja i stvaranja zamisli može u glavi raditi zajedno s Voljom.
Ovdje imamo primjer kako s našom duhovnom znanošću možemo konkretno ukazati na zbivanja. Apstraktne filozofije koje su postigle da se u moderna vremena osjeća njihov utjecaj — Schopenhauer-ov Svijet Volje i Ideje na primjer — sve ostaju u apstraktnom. Schopenhauer se muči da opiše svijet u njegovoj prirodi ideja u jednu ruku, i njegovoj prirodi volje u drugu; ali on ostaje, takoreći, u pukoj apstrakciji. Također i Eduard von Hartmann. Svi ostaju u apstraktnom. Biti konkretan je promotriti kako se, preko ta dva zastoja — u prvom i drugom sedmogodišnjem periodu — na sasvim određen i izrazit način Ideja i Volja susreću u kozmičkom sustavu ljudske glave. Esencijalna stvar je da možemo pokazati na ono što je od duše i duha i pokazati kako se manifestira i otkriva u vanjskom fizičkom svijetu. Dakle isto tako, vidimo kako snage glave, koje su poslane dalje u tijelo i tamo se manifestiraju u formiranju zuba, rade zajedno sa snagama tijela poslanim glavi, koje se pripremaju, s onim čime su podvrgnute u formiranju govora, da postanu prava duševna-volja. Kod formiranja govora one su uhvaćene i zadržane i tek potom navaljuju dalje u glavu.
Dakle moramo razumjeti čovjeka u procesu njegovog formiranja, i pogledati što se stvarno s njim zbiva. Rekao sam da ljudska glava nije podešena prema čovjekovim zemaljskim vezama više nego je magnetska igla kretanjima broda. Igla je od njih nezavisna, i ljudska glava je na isti način nezavisna od zemaljskih veza.
Ovdje imamo nešto što postepeno vodi do fiziološkog koncepta slobode. Ovdje imamo fiziologiju onog što sam dao u mojoj Filozofiji duhovne aktivnosti, naime, da se sloboda jedino može razumjeti shvaćajući je mišljenjem oslobođenim čula — odnosno, u procesima koji se u čovjeku odvijaju kada čisto mišljenje usmjeri svojom Voljom i orijentira ga u skladu s određenim definiranim smjerovima.
Vidimo kako čovjek korak po korak dolazi do ispravnog proučavanja uzajamne veze duše-i-duha i fizičko-tjelesnog, i kako se proces formiranja govora može zaista razumjeti uzimajući ga kao proizvod od dva izvora sa kojima je ljudsko biće snabdjeveno — izvora koji su u čovjeku glave s jedne strane i u čovjeku udova s druge.
Sada možemo punije doživjeti kako je nemoguće reći da se neka vrsta komunikacije volje prenosi od mozga kroz motoričke živce. Mozak samo izvlači svoju punu snagu upotrebe volje od ostatka organizma. Naravno ne smijete to zamišljati kao da bi to mogli nacrtati dijagramom, jer proces formiranja govora ne samo da je pripremljen ranije, već je i nešto što se odvija kroz cijeli život samo se pojavljuje s karakterističnom odlikom u posebno vrijeme tranzicije. Dakle mora nam biti jasno kako je čovjek prilagođen zemaljskom kao i izvanzemaljskom životu.
On je tako prilagođen zemaljskom životu da određene snage koje životinja vodi do njihova kraja, čovjek ne dovodi do kraja u svojoj čisto prirodnoj organizaciji. Životinja je, takoreći, rođena već opremljena za sve njene uloge. Čovjeka treba podučiti da stekne te funkcije za sebe. Što se tako odvija u čovjeku je zaista samo vanjski izraz nečega što se u njemu odvija organski. Ako metabolizam životinje proučavamo ispravno, nalazimo da ide dalje nego kod čovjeka. Metabolizam čovjeka mora biti zadržan na ranijem mjestu zaustavljanja. Ono što u životinji dopire do određenog stupnja — u čovjeku mora biti uhvaćeno na ranijem stupnju. Površno izraženo, čovjek ne nosi probavu tako daleko kao životinja; probavni proces prekida ranije. On zadržava, preko zaustavljene probave, snage koje postaju vozilo za ono što šalje u glavu preko Volje.
Kako vidite, ljudska priroda je složena; i ako se netko ne želi potruditi da zaista prouči njegovu složenost — zašto se onda, baviti znanošću kakvu imamo u današnjoj vanjskoj znanosti! Ne dolazi se do prave prirode čovjeka. Esencijalna priroda čovjeka biti će otkrivena tek kada se znanosti duha dopusti da osvijetli prirodnu znanost. Ako je međutim, s čovjekom stvar kako sam opisao, i veza između čovjeka i izvan-ljudskog svijeta izvan njega kakvu smo je opisali u ovim proučavanjima, tada ćete vidjeti da izvan-ljudski svijet za čovjeka može postojati jedino ako on ima određene sličnosti s njim, s njegovom organizacijom. Vidjeli smo da smo kao ljudi udova prilagođeni zemaljskim odnosima, ali da smo se preko organizacije glave pomakli takoreći van zemaljskih odnosa, kao brodski kompas na brodu. Nešto takve vrste mora biti također i u izvan-ljudskom svijetu. Tamo mora, na primjer, biti prilagodba za prirodu ljudskih udova. Nešto se mora uzdići vani iznad, tamo mora biti nešto što ne pripada.
Kako moderna prirodna znanost proučava čovjeka? Proučava ga kao da on nema glavu. Naravno da proučava i glavu također, ali kako? Kao vrstu dodatka ostatku organizma. Ono što nam prirodna znanost daje za razumijevanje ljudske prirode predviđeno je samo da objasni onaj dio izvan glave, ne samu ljudsku glavu; to mora biti objašnjeno iz duhovnog svijeta.
Mogao sam upotrijebiti slijedeću usporedbu. Mogao sam reći — već sam o tome nedavno govorio — da ljudska glava sjedi na ostatku ljudskog organizma kao što ljudi sjede u željezničkom kupeu. Nemaju osobnog udjela u kretanju. Sjede mirno i dopuštaju kupeu da se kreće. Na isti način, ljudska glava sjedi na mjestu. Na ostatak organizma koji je prilagođen vanjskom svijetu gleda kao, na svoju kočiju, i dopušta da se nosi. Ona je sama organizirana za veoma različiti svijet. I tako mora također biti i u vanjskom svijetu. Prirodna povijest čovjeka, kakvu danas imamo, zaista govori o čovjeku bez glave, ona uopće ne razumije njegovu pravu prirodu. I astronomija građena na istim principima neće odgovarati cijelom izvanzemaljskom svijetu, već samo njegovu određenom dijelu; ostalo što je povučeno iz glavnog dijela, uopće se ne razmatra. U stvari trend prirodne znanosti u zadnja tri ili četiri stoljeća bio je takav da je ona razvila kretanja univerzuma, zanemarujući određeni sadržaj tog univerzuma, baš kao što ostatak prirodne znanosti zanemaruje ljudsku glavu. Stoga je astronomija izvukla oblike kretanja kao ‘Zemlja se po eliptičnoj putanju okreće oko Sunca’, što je onoliko malo korektno za univerzum koliko je i za prirodnu znanost danas za cjelokupno biće čovjeka. To nije u skladu sa stvarnim činjenicama. Stoga toliko često moramo ukazivati da kopernikansko gledanje mora biti oplođeno s duhovnom znanošću. Mnogi mistici, i teozofi također, skloni su propovijedanju: ‘Svijet čula oko nas je Maya’. Ali oni ne izvlače krajnji logički zaključak, inače bi morali reći: ‘Čak i svijet kopernikanskog sustava, ovo kretanje Zemlje oko Sunca je maya, iluzija, i treba biti revidirano’. Jer moramo shvatiti da je unutar njega nešto što više ne može biti prepoznato za osnovu hipoteza korištenu od Kopernika, Galilea — ili čak Keplera — da se cijela priroda čovjeka može razumjeti iz principa moderne znanosti.
Sada kada izlažemo ovakvu temu, moramo u isto vrijeme ukazati na još nešto što se već odvilo u ljudskoj evoluciji. Ako se prisjetimo što smo često govorili — da je u stara vremena postojala vrst prvobitne mudrosti o kojoj je čovjek imao snenu atavističku svijest, ali koja je sadržajem daleko nadmašivala ono što smo mi od tada stekli — ako se sjetimo svega toga, ne bi nam trebalo biti teško imati na umu također i da je ideja o svijetu kakvu su imali u starim vremenima bila sasvim različita od bilo kakve kozmologije danas moguće. Jer to je bila kozmologija naših praotaca — odnosno, nas samih u prethodnim zemaljskim životima? Što je ona bila?
Kozmologija koju je čovjek imao u tim vremenima daleko se više nego danas sastojala od onoga što je čovjek u svijet donio fizičkim rođenjem. Još kod djece možemo naći, ako razumijemo kako ih pravilno promatrati, nešto kao sliku svijeta u kojem je čovjek živio prije spuštanja u fizički život. U kasnijem životu međutim, i zaista vrlo rano u kasnijem životu, ta slika nestaje. U starim vremenima ta slika je trajala. Ono što je u ranijim epohama duhovne evolucije postojalo kao astronomski opis sunčeva ili planetarnog sustava i njegov odnos prema čovjeku, bilo je nešto što je čovjek osjećao u sebi, premda je to doživljavao u snolikom stanju. Danas gledamo na ta vremena naših predaka s izvjesnom arogancijom, ipak su to bila vremena kada smo zaista znali da ima nešto unutar nas samih što je povezano s Marsom, Merkurom, i tako dalje. To je bilo dio unutarnje svijesti ljudskog bića. To je međutim nestalo kako se čovjek dalje razvijao. U prvobitnim vremenima vidio je samo vanjsku konstelaciju, ali unutar sebe je osjećao unutarnju konstelaciju, unutarnji kozmički sustav. Nije opažao samo kozmički sustav izvan njega; već je u njegovoj vlastitoj glavi, koja je danas samo vozilo — da kažem — neodređenog života ideja, tamo unutra, sijalo Sunce, s planetima koji kruže. U njegovoj glavi čovjek je nosio tu kozmičku sliku, i ona je imala unutarnju snagu koja je djelovala na ostatak organizma i utjecala na ono što je primio pri rođenju, ili radije pri začeću, od zemljinih snaga; i na to je utjecala, tako da je i ostatak čovjeka također povučen u tu prilagodbu na planetarne snage.
I sada misao možemo voditi i malo dalje. Čovjek je rođen u ovom svijetu, i kao naslijeđe prima — recimo — na prvom mjestu, snagu da stekne zube, mliječne zube. Oni su završeni približno u ciklusu od prve godine. Drugi zubi trebaju sedam puta toliko; njih iznosi sam ljudski organizam. To u najdubljem smislu ukazuje na činjenicu da je određeni ritam kojeg donosimo sa sobom pri rođenju i koji je povezan s godišnjom revolucijom, sedam puta usporen u našem zemaljskom životu. Godišnja revolucija je sedam puta usporena, i to je izraženo u činjenici da je čovjek u svoju podjelu vremena uveo odnos jedan naprema sedam — dan i tjedan. Tjedan traje sedam puta kao dan. To izražava kako nešto uzima tijek u čovjeku što ide sedam puta sporije nego ono što pri rođenju donosi u fizičku egzistenciju. Čovjek neće razumjeti aktualne procese u ljudskom biću dok ne bude sasvim jasno i točno mogao vidjeti da nešto unutar njega što je, takoreći, uvedeno od uvjeta izvan Zemlje, mora biti sedam puta usporeno tijekom zemaljskog perioda.
Drevna misterijska učenja su mnogo govorila o ovim činjenicama. Ako bi išli našim jezikom izraziti što su stara misterijska učenja — drevno židovsko misterijsko učenje, na primjer — rekla iz svog atavističkog znanja o ovim stvarima, morao bih to dati ovako. — Stari židovski učitelji objašnjavali su svojim učenicima: Jehova, koji je pravi Bog Zemlje, koji je organizaciju Zemlje dodao onoj od Saturna, Sunca i Mjeseca — Jehova ima tendenciju da sedam puta uspori ono što dolazi od organizacije Mjeseca. U odnosu na kurs Zemlje nešto u ljudskom biću želi ići ubrzano. Mogao bih čak reći da je stari židovski učitelj misterija rekao učenicima: Lucifer juri sedam puta brzo kao Jehova. To ukazuje na dva kretanja, dvije struje u ljudskoj prirodi. Te dvije struje također postoje u izvan-zemaljskoj prirodi — samo su tamo prisutne u nešto drugačijem obliku. Misao međutim, kojoj ovdje pristupamo, nije lako razumjeti. Možemo možda dobiti uvid u nju počevši od socijalnih odnosa, i zatim se vratiti na kozmičko-zemaljske odnose.
Često sam na javnim predavanjima govorio o nečemu što želim ovdje izraziti. Kada kontempliramo bijedu sadašnjeg vremena, nalazimo osobitu činjenicu da se sva inteligencija modernog čovječanstva razvila na način koji je sasvim otuđen od stvarnosti. Osobita je činjenica da, u praktičnom životu, nalazimo više neefikasnih ljudi nego efikasnih. To je očigledno, na primjer, kao što sam pokazao, u činjenici da je u devetnaestom stoljeću bilo mnogo rasprava u vezi posljedica standarda zlata na međunarodne ekonomske odnose. Možete ići kroz parlamentarne izvještaje tog stoljeća, i iz njih pokušati steći ideju o tome što su ljudi tada mislili da će biti posljedica mono-metalizma, zlatnog standarda. Gledali su ga kao nešto što će omogućiti slobodnu trgovinu neometanu teretom dužnosti. Širom ujedinjenih ekonomskih oblasti svijeta to je predviđano gdje god je zlatni standard bio veličan. Do čega je stvarno došlo? Nametanja dužnosti. Malo po malo su se stvarni odnosi razvili na takav način da su svugdje bile nametane dužnosti. To je stvarna posljedica.
Površno sudeći netko bi mogao reći: Dakle, ti ljudi su morali biti vrlo glupi! Ali uopće nisu bili glupi; među onima koji su se zalagali za promociju slobodne trgovine uz zlatni standard, bile su vrlo sposobne i bistre osobe, ali nisu imali osjećaja za stvarnost, računali su samo u skladu s logikom. Nisu mogli uroniti u stvarne odnose, ne više nego mogu naši moderni znanstvenici shvatiti organizaciju srca, jetre, slezene i tako dalje. Napravili su apstraktne teorije i držali ih se; premda su materijalisti, ostali su ukorijenjeni u apstraktnom. Zato je moguć slučaj kao onaj u slijedećoj anegdoti, koja je temeljena na činjenicama i zaista vrlo prosvjetljujuća.
U izvjesnoj Akademiji znanosti bio je fiziolog, učen čovjek, koji je razvio teoriju u vezi različitih duljina vremena koje određene ptice mogu postiti. Izradio je divan rokovnik. Imao je velike ptičje kaveze smještene u svom hodniku i te je ptice izgladnjivao da bi dokučio koliko mogu živjeti bez hrane. Zapisao je vremena i dobio neke lijepe velike brojeve kao rezultat. To je elaborirao u studiji koju je pročitao na akademskom skupu. U istoj kući na katu iznad živio je drugi fiziolog koji nije primjenjivao iste metode. Nakon što je učena rasprava bila pročitana, ustao je i rekao: ‘Moram nažalost prigovoriti da te brojke nisu točne, jer sam se tako sažalio na jadne ptice da sam ih u prolazu hranio.’ Stvari se ne moraju uvijek ovako zbiti! Ovo je anegdota. Ali je temeljena na činjenici; i zaista mnogo materijala naše precizne znanosti stečeno je na sličan način. Netko iz pozadine je ‘hranio ptice’ umjesto da su gladovale koliko je rokovnik pokazivao. Ako se ima smisla za stvarnost, ne može se raditi s takvim statističkim metodama; one mnogo ne obećavaju. Ali taj osjećaj za stvarnost uvelike nedostaje u modernom čovječanstvu. Zašto je tako? To je zbog određene nužnosti u evoluciji čovječanstva; i stvari možemo razumjeti kako slijedi:
Predstavite si to na ovan način. Čovjek drevnih vremena je gledao u ovaj vanjski svijet. Sa svime što je nosio unutar sebe, vidio je odnose i veze vanjskog svijeta. Također je formirao svoju vlastitu teoriju o zvijezdama izvedenu iz njegova vlastita unutarnjeg zvjezdanog sustava. Imao je ‘smisao za stvarnost’ i prenio je u svoja čula. Taj smisao za stvarnost nestao je tijekom čovjekove evolucije. Trebat će biti ponovno razvijen, trebat će biti opet u istom stupnju razvijen iznutra kao što je prije bio izvana. Zaista moramo kultivirati taj osjećaj za stvarnost u našem unutarnjem biću pomoću obuke koju primamo s duhovnom znanošću; tek tada ćemo je moći razviti u vanjskom svijetu. Ako se čovjek bude držao staze po kojoj napreduje s modernom intelektualnošću, dugo neće uopće biti u mogućnosti opažati što se zbiva oko njega, i tada se lako može dogoditi da dok se čuje vapaj, ‘Slobodna trgovina dolazi!’ u stvarnosti će biti uvedene posebne restrikcije. To se stalno događa u raznim oblastima takozvanog praktičnog života. Ono što se tada dogodilo kao velika stvar, danas se u malim stvarima događa svugdje. ‘Realan’ čovjek predviđa jednu stvar, događa se suprotno. Bilo bi zanimljivo procijeniti što je 'realan' čovjek predvidio kao 'sigurno će se dogoditi' tijekom zadnjih godina rata. Uvijek se dogodilo suprotno, posebno u kasnijim godinama, upravo zato jer među ljudima nije više bilo nikakvog osjećaja za stvarnost. Taj osjećaj se, međutim, ne može pojaviti ni na jedan način osim da se najprije razvije iznutra. U budućim vremenima nitko se neće smatrati realnim čovjekom ili misliocem koji je u skladu sa stvarnošću, tko omalovaži to da se obrazuje u svom unutarnjem biću kroz znanost duha, na način na koji se to danas ne može kroz vanjski svijet. Moramo u svijet vani prenijeti ono što razvijemo unutra. Otuda nužnost znanosti duha; jer ljudi ne mogu doći do veze srca s jetrom ako prethodno ne steknu za to način pomoću obuke znanosti duha. U ranija vremena ljudi su mogli reći: srce je povezano s jetrom nekako kao što su u vanjskom svijetu Sunce i Merkur; i čovjek je znao nešto o tome kako je ta veza Sunca i Merkura povučena iz nadčulnog svijeta u čulni svijet. To se više ne razumije, niti se ikada može razumjeti ako se temelj, osnovni impuls za to razumijevanje, ne stekne iznutra. Nije samo vidovitost ono pomoću čega se to može usvojiti. Vidovitošću su istražene činjenice znanosti duha; ali čovjek taj osjećaj stječe kada sa cjelokupnim svojim mislima i osjećajima ulazi u ono što je već otkriveno vidovitim metodama, i u skladu s time podesi život. To je esencijalna stvar. Ono što je značajno je proučavati zaključke duhovne znanosti, ne za zadovoljenje znatiželje za vidovitošću. To stalno treba naglašavati. Jer u cjelokupnom razvoju ljudske kulture, ta primjena metoda duhovne znanosti na vanjski život i na znanje o velikom svijetu, svijetu izvan čovjeka, od sasvim je posebne važnosti.
Kada razmotrimo na što prema tome trebamo gledati kao na izvornu organizaciju glave, kada je razmotrimo tijekom našeg života, vidimo kako postepeno postaje prožeta sa svime u našoj organizaciji što je prilagođeno svijetu vani. Dakle moramo učiti razumjeti svijet izvan čovjeka iz čovjekova vlastita organizma, iz organizacije ljudskih udova; i tu nam, samo stvari na koje sam već ukazao mogu pomoći. Pokazao sam kontrast koji postoji između čovjekova budnog stanja i stanja spavanja. To su usporedna stanja, i kada jedno stanje prelazi u drugo, odnosno, kada se budimo i kada idemo spavati, tada prolazimo kroz nultu točku naše egzistencije. Trenutak buđenja i trenutak padanja u san moraju biti nekako povezani.
To znači da ako bi pokušali prikazati dnevni tijek čovjeka sa geometrijskim likom, ne možemo upotrijebiti ni krug ni elipsu; jer ako bi stanju sna pripisali jedan dio elipse, stanja buđenja i padanja u san trebali bi biti razdvojeni; a ona to ne mogu. Vidjeti ćemo kako čak i u vanjskoj pojavi predstavljaju sličnost; ne mogu se razdvojiti. Dakle geometrijski lik koji bi odgovarao čovjekovu dnevnom kruženju ne možemo nacrtati ni u kružnom niti u eliptičnom obliku. Možemo ga nacrtati jedino kao petlju, Bernoullijevu krivulju. Kada kažemo: Čovjek pada u san iz budnog stanja u stanje spavanja, tada je s Bernoullijevom krivuljom moguće prikazati kako ponovno izlazi iz spavanja kroz isto stanje; i imamo krivulju, liniju koja stvarno odgovara dnevnom tijeku ljudskog života. Nema druge linije za dnevni tijek života osim Bernoullijeve, jer ni jedna druga ne bi vodila buđenje kroz istu točku kao i padanje u san.
Ima još nešto. Ako obratimo pažnju na ljudsku evoluciju posebno u djetinjstvu, moramo reći: budimo se praktički jednako kao što i padamo u san. Budimo se jednako u pogledu na glavna izmjenjiva stanja buđenja i spavanja. Ali ako ispravno promatramo život, ne možemo izuzeti
stanje sna iz ljudskog života kao cjeline. Mi poučavamo našu djecu tijekom dana. Iz svega što dajemo djeci, mnogo toga nije odmah njihovo, već to postaje tek slijedećeg dana, nakon što ego i astralno tijelo prođu stanje noći; tek tada dijete pravilno primi ono što smo mu dali po danu. To uvijek moramo imati na umu i u skladu s tim podesiti naše poučavanje i odgoj. Dakle s obzirom na izmjenjive uvjete dana i noći, možemo reći: mi spavamo, i pri buđenju dolazimo na isto mjesto gdje smo pali u san; ali u odnosu na ljudsku evoluciju, trebali bi reći: malo idemo naprijed. Napredujemo u drugom smjeru. Stoga ne smijemo crtati liniju sasvim kao Bernoullijevu krivulju; već na takav način da malo napredujemo, i tako dobijemo progresivnu krivulju. (A).
Stoga kada promatramo izmjenjiva stanja buđenja i spavanja, i nastavimo evoluciju, dobijemo spiralu. Ta spirala je konačno povezana s našom evolucijom, a naša evolucija je opet povezana s cijelim kozmičkim sustavom. Prema tome ovu istu liniju moramo tražiti kao osnovu kretanja univerzuma. Ako, umjesto apstraktne geometrije, čovjek primjeni konkretnu geometriju na nebeski prostor, konkretnu geometriju koja proizlazi iz proučavanja kompletnog čovjeka, dolazi do nečeg drugog. Jer u drevnoj mudrosti imala se ova linija (A). I nije se govorilo da se Mars kreće duž bilo koje linije osim ove. Postupno je to sve zaboravljeno. Čovjek je računao umjesto poznavao. Što je bio rezultat? Linija koja ide naprijed ovako (B). Ali po toj liniji ne može se dalje.
Tako je čovjek uzeo ovu liniju i postavio krugove (C) i došao do teorije epicikloida.
Ptolomejska teorija je zadnji ostatak stare prvobitne mudrosti. Na njenim osnovama Kopernik je napravio daljnje pojednostavljenje, i moderna astronomija još danas o tome špekulira — ali tako da više voli razmatrati elipse i krugove nego tu iznutra krivu liniju koja predstavlja neprekinutu spiralu. Onda se ljudi čude da se promatranja se slažu s proračunima, i da su stalno potrebne nove korekcije.
Razmislite kako je cijela Teorija relativnosti bila konstruirana na pogrešci vremena rotacije Merkura. Jedino, korekcija je probana na drugačiji način nego bi to bio slučaj da se vratilo natrag na čovjekov odnos s cijelim kozmosom. O tome više na slijedećem predavanju.