.Jučer sam skrenuo pažnju na činjenicu da ono što je prisutno u čovjeku ukazuje na nešto što korespondira prisutno u kozmosu izvan njega. Ono što sada u čovjeku posebno moramo primijetiti je odnos glave prema svijetu izvan Zemlje — svijetu koji leži izvan svijeta od kojeg je zavisan ostatak ljudskog organizma. Glava jasno pokazuje na svijet kroz koji smo prošli između smrti i ponovnog rođenja, njegovu organizaciju koja je tako oblikovana da formira jasan eho našeg boravka u duhovnom svijetu. Sada potražimo odgovarajuću pojavu u kozmosu.
Trebamo samo usporediti ponašanje Saturna, koji stoji daleko vani u univerzumu, s onim od Zemlje, da zamijetimo određenu razliku. Astronomija prepoznaje tu razliku govoreći da Saturn prođe oko Sunca u 30 godina, Zemlja u jednu godinu. Nećemo sada stati raspravljati da li su te tvrdnje točne ili pokazuju površno gledanje. Samo ćemo ukazati na činjenicu da nas promatranja do kojih se može doći prateći Saturn u kozmičkom prostoru i uspoređujući brzinu njegova napredovanja s onim od Zemlje, dovode do zaključka da prema astronomskom sustavu Kopernika i Keplera, Saturn treba 30 godina a Zemlja samo jednu godinu, da bi prošla oko Sunca. Gledajući Jupiter, pripisujemo mu revoluciju u trajanju od 19 godina. Ona od Marsa je mnogo kraća. I kada dođemo do drugih planeta, Venere i Merkura, nalazimo da imaju čak i kraće periode rotacije od Zemlje. Svi ovi zaključci su očito dobro promišljeni, izrađeni na temelju promatranja napravljenih na ovaj ili onaj način.
Naglasio sam da jasan uvid u ove stvari stječemo jedino uspoređujući ono što se odvija daleko u kozmičkom prostoru s onim što se odvija unutar granica naše kože, u našem organizmu. Razmislite na trenutak i naći ćete da ono što nazivamo period rotacije Zemlje oko Sunca, korespondira s nečim u vama. Na prethodnom predavanju pokazali smo da za prikazati dnevni niz događaja, moramo koristiti određenu krivulju, određenu liniju koja se vraća natrag sebi. Na sličan način treba biti zamišljena krivulja koja odgovara godišnjem kretanju Zemlje. Sasvim je nebitno da li se gleda da je kretanje Zemlje u isto vrijeme i kretanje oko Sunca ili ne; jer što tu imamo? Promislimo. Imamo naš vlastiti dnevni ciklus života, koji ćemo sada razmotriti, ne u njegovu korespondiranju s kozmosom, već kako se predstavlja u čovjeku, tako da možemo uključiti također i one čije se spavanje i budnost ne podudara s izmjenama dana i noći — dokoličare kao i one koji ne žive po pravilima! Razmotrimo ovaj dnevni krug čovjeka na već postavljenoj osnovi, odnosno, predstavljajući ga u mislima kao liniju u kojoj točke spavanja i buđenja leže jedna na drugoj, kao što sam pokazao. Postoje mnogi razlozi, ali će za prosudbu bez predrasuda jedan biti dostatan da se shvati da smo ograničeni da smjestimo točku buđenja nad onu od padanja u san. Uzmite u obzir izvanrednu činjenicu da kada se osvrnemo na naš život, on nam se čini kao neprekinuti tijek. Ne osjećamo se prisiljeni gledati na život na takav način kao da kažemo: Danas sam živio i bio svjestan mog okruženja od trenutka buđenja; prije toga sve je bila tama; opet prije toga, mom jučerašnjem padanju u san prethodio je život, opet sam živio, unatrag do trenutka buđenja; ali onda opet tama. Vi tako ne predstavljate tijek uspomena, predstavljate ga tako da se trenutak buđenja i trenutak padanja u san zaista sjedinjuju u vašem svjesnom sjećanju. To je jednostavna činjenica. Ta činjenica se može izraziti u tome da krivulja koja predstavlja dnevno kruženje čovjeka izađe kao spirala, s točkom buđenja koja se uvijek križa s točkom padanja u san. Da je krivulja elipsa ili krug, tada bi buđenje i padanje u san trebali biti odvojeni, nije ih moguće udružiti. Samo na ovaj način možemo predstaviti dnevno kruženje čovjeka.
Sada pokušajmo točno vidjeti što to znači u samom čovjeku. Vaše vrijeme budnosti ide od kada se probudite dok ne padnete u san. Tijekom tog vremena vi ste fizičko ljudsko biće, štoviše potpuno ljudsko biće, posjedujući fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego. Sada razmotrite vaše stanje od padanja u san do buđenja. Tada imate samo fizičko tijelo i etersko tijelo. Vi ste fizički čovjek, ali niste čovjek; imate samo fizičko tijelo i etersko tijelo. Striktno govoreći, takva stvar ne bi trebala biti. Vaše fizičko tijelo i etersko tijelo postaju zaista neistiniti, jer tako sastavljeno biće trebala bi biti biljka. To je ostatak cijelog čovjeka, ostavljen iza kada su ego i astralno tijelo otišli; i samo zahvaljujući činjenici da će se oni vratiti prije nego fizičko i etersko tijelo mogu stvarno doseći stupanj biljke — samo zbog toga vi ne umrete svake noći.
Sada ispitajmo što je ostalo ležati na krevetu. Što se s time događa? Odjednom postaje prirode biljke. Njegov život je usporediv s onim što se događa na Zemlji od trenutka kada u proljeće niču biljke pa do jeseni, kada odumiru. Biljna priroda izvire i iznosi u čovjeku list, takoreći, od padanja u san do buđenja. On je tada kao Zemlja ljeti; i kada se ego i astralno tijelo vrate i čovjek probudi, on postaje kao Zemlja zimi. Tako da možemo reći da je vrijeme između buđenja i padanja u san naša zima, a ono vrijeme između padanja u san i buđenja je naše ljeto. Jer godina kozmosa — utoliko što je Zemlja dio njega — odgovara čovjekovu danu. Zemlja je budna zimi i spava ljeti. Ljeto je zemljino vrijeme spavanja, zima njeno budno vrijeme. Vanjska percepcija očito daje pogrešnu analogiju, predstavljajući ljeto kao zemljino budno vrijeme a zimu kao njeno vrijeme spavanja. Slučaj je obrnut, jer tijekom spavanja mi smo slični cvjetanju, nicanju biljnog života; kao Zemlja ljeti. Kada ego i astralno tijelo opet uđu u naše fizičko i etersko tijelo, to je kao da se ljetno sunce povuče od biljkama natrpane Zemlje i počinje djelovati zimsko sunce. Tako je cijela godina u različito vrijeme predstavljena na svakom dijelu zemljine površine. Slučaj Zemlje je različit od onog od pojedinog čovjeka, ali tako samo izgleda. U odnosu na Zemlju, u kojem god njenom dijelu živjeli, godišnji tijek odgovara dnevnom tijeku pojedinog čovjeka. Tijek godine u kozmosu odgovara čovjekovom danu.
Dakle imamo neposrednu činjenicu da kada pogledamo u Kozmos, moramo reći: Godina — to je za Kozmos spavanje i budnost; i ako je naša Zemlja glava Kozmosa, ona zimi izražava budnost Kozmosa, a ljeti spavanje. Ako sada razmotrimo Kozmos, koji kao što vidimo manifestira budnost i spavanje — jer biljni pokrov Zemlje je rezultat kozmičkog djelovanja — vidjet ćemo da o njemu mislimo kao o velikom organizmu. Moramo razmišljati da se ono što se odvija u njegovim članovima organski uklapa u cijeli Kozmos, baš kao što se i ono što se odvija u nekom od naših vlastitih članova uklapa u naš organizam. I tu dolazimo do značenja razlike izražene od astronomije u kraćim periodima Venerine i Merkurove revolucije u usporedbi s dužim periodima Marsa, Jupitera i Saturna. Kada uzmemo u obzir takozvane vanjske planete, Saturn, Jupiter i Mars, zatim Sunce, Merkur, Veneru i Zemlju, nalazimo da se ti očito dugi periodi revolucije u slučaju vanjskih planeta rastežu izvan godine, dakle izvan čisto budnog vremena. Razmotrimo Saturn s njegovim 30-godišnjim periodom, očitim vremenom njegove revolucije oko Sunca; kako njegovih 30 godina možemo izraziti jezikom kozmosa prema kojem je njegova dnevna revolucija godina? Ako je godina dnevna revolucija kozmosa, tada je takozvani period Saturnove revolucije približno 30 dana, kozmički mjesec, kozmička četiri tjedna. Tako bi mogli reći da ako smatramo Saturn kao najudaljeniji planet (druga dva, Uran i Neptun, na koje se danas gleda kao na ravnopravne sa Saturnom, u stvari su samo bjegunci koji su odlutali), tada moramo reći da Saturn omeđuje naš kozmos; i, u njegovoj očitoj sporosti, u njegovom šepanju iza Zemlje, promatramo život kozmosa u 4 tjedna ili mjesecu, u usporedbi s životom koji prikazuje tijekom godine, koji je za kozmos kao padanje u san i buđenje.
Iz ovoga se može vidjeti da je Saturn, ako se njegova vidljiva staza gleda kao krajnja granica našeg planetarnog sustava, iznutra s njom povezan na različit način od, recimo Merkura; Merkur treba manje od 100 dana za njegovu vidljivu revoluciju, kreće se brže, on je aktivan iznutra, ima izvjesnu brzinu; dok se Saturn kreće sporo.
S čime točno ovo korespondira? U kretanju Saturna imate nešto relativno sporo, u onom od Merkura nešto što je mnogo brže, unutarnju aktivnost kozmičkog organizma, nešto što iznutra komeša kozmos. To je kao kad biste imali, recimo, vrstu živog, sluzavog organizma, koji se sam okreće, ali osim toga ima unutar sebe organ koji se okreće brže. Merkur sebe odvaja od kretanja cjeline svojom bržom revolucijom. On je, takoreći, zatvoreni član; također je takvo i kretanje Venere. Ovdje imamo nešto analogno odnosu glave kod čovjeka prema ostatku njegova organizma. Glava sebe odvaja od kretanja ostatka organizma. Venera i Merkur sebe emancipiraju od kretanja određenog od Saturna. Oni idu svojim vlastitim putem; oni u cijelom sustavu vibriraju. Što to označava? Oni imaju nešto dodatno u usporedbi s cijelim sustavom; to pokazuje njihovo brže kretanje. Što u našoj glavi odgovara tom dodatnom? Naša glava ima nešto dodatno, naime njenu koordinaciju s nadčulnim svijetom; samo, u našem organizmu naša glava je u mirovanju, baš kao što smo i mi u mirovanju u kočiji ili željezničkom vagonu, dok se kreće. Venera i Merkur postupaju drugačije; oni rade upravo suprotno s obzirom na njihovu emancipaciju. Dok je naša glava u stanju mirovanja, kao što smo i mi mirni u željezničkom vagonu, Venera i Merkur se od cijelog planetarnog sustava emancipiraju na suprotan način. To je zaista kao da smo, sjedeći u željezničkom vagonu, nečim pokrenuti da se cijelo vrijeme krećemo brže od samog vlaka. To je zbog činjenice da su Venera i Merkur, koji pokazuju mnogo brže vidljivo gibanje, sa svojom prošlošću povezani ne samo s prostorom, već i s onim s čime je povezana i naša glava; samo te veze uzimaju suprotne kursove — naša glava počiva, Venera i Merkur s druge strane postaju aktivniji. To su dva planeta preko kojih naš planetarni sustav ima odnos s nadčulnim svijetom. Oni naš planetarni sustav pripajaju u kozmos na drugačiji način nego to rade Jupiter i Saturn. Naš planetarni sustav je produhovljen kroz Veneru i Merkur, intimnije prilagođen duhovnim Snagama nego je to slučaj kroz Jupiter i Saturn.
Stvari koje su realne često izgledaju sasvim različito kada ih se proučava u skladu sa istinskom stvarnošću umjesto u skladu s općenito primljenim mišljenjima. Baš kao što, kada prosuđujemo izvana, vrijeme kada Zemlja spava zovemo zima, a njeno budno vrijeme ljeto, dok je ona u obratnom stanju; na isti način, prosuđujući izvana, Saturn i Jupiter mogli bi se gledati kao više duhovni nego Venera i Merkur. To nije slučaj; jer Venera i Merkur stoje u intimnijem odnosu prema nečemu iza cijelog Kozmosa nego Jupiter i Saturn. Tako možemo reći da u Veneri i Merkuru imamo nešto što nas izvana smješta, kao člana planetarnog sustava, u vezu sa izvan-osjetilnim svijetom. Ovdje, dok živimo, dovedeni smo u vezu s izvan-osjetilnim svijetom preko Venere i Merkura. Možemo reći: Kada smo rođenjem utjelovljeni u fizičkom svijetu, u njega smo dovedeni od Saturna i Jupitera; dok živimo između rođenja i smrti, Venera i Merkur rade unutar nas i pripremaju nas da kroz smrt prenesemo naš izvan-osjetilni dio ponovo natrag u izvan-osjetilni svijet. U stvari, Merkur i Venera imaju upravo onoliko udjela u našoj besmrtnosti nakon smrti koliko Jupiter i Saturn imaju u našem životu prije smrti. To je zaista tako, trebali bi vidjeti u Kozmosu nešto što odgovara odnosu između relativno više duhovne organizacije glave i ostatka ljudskog organizma.
Sada pretpostavimo da Saturn vrši svoje kretanje također po sličnoj krivulji (Bernoulieva krivulja) — jedino što je, naravno, njegova staza u kozmičkom prostoru različita — sa 30 puta manje brzim kretanjem nego Zemlja; ako predstavimo te dvije krivulje, moramo shvatiti da je svako kozmičko tijelo koje slijedi takvu stazu (Bernoulijeva krivulja) očito po toj stazi pokrenuto od sila, ali od tih je sila različite vrste. Tada dolazimo do ideje koja je iznimno važna a koja će vas, ako se uzme ispravno, vjerojatno odjednom ošinuti kao točna. Ako ne, to je samo zato jer, pod utjecajem materijalizma zadnjih stoljeća, ljudi nisu navikli povezivati ovakve stvari s činjenicama univerzuma.
Za moderni materijalistički pogled na kozmos, Saturn je promatran jedino kao tijelo koje se kreće u kozmičkom prostoru; a isto je i s drugim planetima. To nije slučaj; jer ako uzmemo Saturn, krajnji planet našeg univerzuma, moramo ga predstaviti kao vođu našeg planetarnog sustava u kozmičkom prostoru. On naš sustav usmjerava u prostoru. On je tijelo za najviše vanjsku silu koja nas vodi okolo po Bernoulijevoj krivulji u kozmičkom prostoru. On je u isto vrijeme i gonič i konj. Saturn je dakle sila na krajnjoj periferiji. Ako bi samo on djelovao, mi bi se trebali stalno kretati po Bernoulijevoj krivulji. Ali u našem planetarnom sustavu postoje druge sile koje pokazuju intimniju prilagodbu prema duhovnom svijetu — sile koje nalazimo kod Merkura i Venere. Preko ovih sila naša staza se kontinuirano uzdiže. Dakle, kada na stazu pogledamo odozgo, imamo Bernoulijevu krivulju, ali ako na stazu pogledamo s druge strane, dobivamo linije koje se stalno podižu gore; postoji progresija.
Ta progresija u čovjeku odgovara činjenici da tijekom spavanja ono što smo uzeli u sebe, premda ne mora odmah prijeći u svijest, biva razrađeno; tijekom spavanja radimo na tome. Uglavnom tijekom spavanja radimo na onome što smo apsorbirali kroz naš život, našu obuku i obrazovanje. Tijekom spavanja Merkur i Venera nam to prenose. Oni su naši najvažniji noćni planeti, kao što su Jupiter i Saturn naši najvažniji dnevni planeti. Stoga je stara atavistička mudrost bila u pravu povezujući Jupiter i Saturn s formiranjem ljudske glave, Merkur i Veneru s formiranjem ljudskog torza, s ostatkom organizma. Te se stvari javljaju iz intimnog znanja o vezi između čovjeka i univerzuma.
Sada vas pozivam da pažljivo razmotrite slijedeće. Najprije je nužno na unutarnjim osnovama shvatiti kretanje Zemlje. Moramo prepoznati utjecaj na nju sila Venere i Merkura, koje same nose krivulju dalje, tako da napreduje, i njena os sama postaje Bernoulijeva krivulja. Tako dakle kod Zemlje imamo iznimno komplicirano kretanje. I sada dolazim do onoga na što sam želio ukazati. Recimo da to kretanje moramo nacrtati. To pokušava astronomija. Astronomija želi imati planetarni sustav; želi nacrtati sunčev sustav i objasniti ga proračunom. Planeti kao Venera i Merkur, međutim, imaju odnos s izvan-prostornim, izvan-osjetilnim, duhovnim, s onim što izvorno ne pripada u prostor, već je, takoreći, došlo u njega. Dakle ako imate staze Saturna, Jupitera, Marsa, i, u istom prostoru, ucrtane također staze Merkura i Venere, dobiti ćete ne više od projekcije orbite Merkura ili Venere, ali nikako same orbite. Ako upotrijebimo trodimenzionalni prostor da skiciramo orbite Jupitera, Saturna i Marsa, dolazimo ne dalje od granice, gdje dobijemo nešto kao stazu Sunca. Ali ako želimo nacrtati druge, to više ne možemo u trodimenzionalnom prostoru, možemo dobiti samo sjenovite slike tih drugih kretanja u njemu; ne možemo crtati stazu Venere i onu od Saturna u istom prostoru. Iz toga vidimo da su sva ocrtavanja solarnog sustava gdje je isti prostor korišten za Saturn kao i za Veneru, samo aproksimativna, nisu dovoljna za solarni sustav. Takva crtanja su toliko malo moguća kao i što bi bilo objasniti cijelo biće čovjeka samo prema čisto prirodnim silama. To pokazuje zašto ni jedan solarni sustav nije adekvatan. Ne-astronom kao što je Johannes Schlaf može lako dokazati dobro etabliranim astronomima da njihov solarni sustav nije moguć vrlo jednostavnim činjenicama, ukazujući da ako su Sunce i Zemlja tako povezani da se ova potonja okreće oko prvog, sunčeve pjege se ne bi mogle pokazivati kao što se pokazuju, da je Zemlja u jednom momentu iza Sunca, u drugom ispred, a zatim opet ide oko njega. To, međutim, nikako nije slučaj. Nikakav crtež našeg solarnog sustava koji je upisan u jednom prostoru u uobičajene tri dimenzije neće biti odgovarajući. To moramo razumjeti. Baš kao i u slučaju čovjeka, da bi ga razumjeli kao cjelinu moramo prijeći od fizičkih do izvan-osjetilnih sila; tako na isti način, da bi razumjeli solarni sustav, moramo prijeći iz tri dimenzije u druge dimenzije. Odnosno, ne možemo ocrtavati uobičajeni solarni sustav u trodimenzionalnom prostoru. Planetarne ‘kugle’ i tako dalje moramo gledati na ovaj način: Ako ovdje na kugli imamo Saturn a tamo Merkur, tada to nije pravi Merkur već samo njegova sjena, njegova projekcija.
To su stvari koje pomoću znanosti duha treba iznijeti na svijetlo. One su sasvim nestale. Otprilike šest ili sedam stoljeća prije kršćanske ere, drevna prvobitna mudrost je počela postupno nestajati, dok nije zamijenjena s filozofijom od sredine petnaestog stoljeća. Ali ljudi kao Pitagora, na primjer, još su mnogo znali od drevne mudrosti da su mogli reći: Mi živimo na Zemlji, preko Zemlje pripadamo kozmičkom sustavu, kojem također pripadaju Jupiter i Saturn; ali ako ostanemo u te tri dimenzije, tada Veneri i Merkuru nećemo pripadati na isti način. Njima ne možemo pripadati direktno, kao Saturnu i Jupiteru; ali ako je naša Zemlja u jednom prostoru s Saturnom i Jupiterom, mora biti i ‘suprotna-Zemlja’ koja je u drugom prostoru s Venerom i Merkurom. Stoga su drevni astronomi govorili o Zemlji i protu-Zemlji. Naravno da bi moderni materijalist rekao: “Protu-Zemlja? Ne vidim ništa takvog!” On je kao osoba koja važe čovjeka, prvo ga obvezavši da ne misli ni na što, i važe ga opet kada mu naredi da misli posebno pametnu misao, a zatim kaže: Izvagao sam ga, ali nisam našao težinu njegove misli. Materijalizam odbija ono što nema težine ili se ne može vidjeti. Međutim izvanredne stvari zasjaju iz atavističke prvobitne mudrosti kojoj se možemo vratiti unutarnjom vizijom znanosti duha. Goruća je nužnost da sada moramo izraditi naš prolaz do onog što je potpuno novo a što je ipak sve vrijeme bilo na Zemlji, a jedino se danas mora steći pri punoj svijesti. Ukoliko to ne napravimo, izgubiti ćemo samu mogućnost mišljenja.
Jučer sam privukao pažnju na činjenicu da u socijalnoj misli čovjek teži mono-metalu iz razloga slobodne trgovine – i zaštita je tu! Nikakav pravi socijalni poredak neće doći iz težnji na temelju razmišljanja koje čovjek danas posjeduje; do pravog socijalnog poretka može doći jedino kroz mišljenje obučeno u znanosti koja ne crta planetarne sfere prikazujući Saturn i Veneru u istom prostoru. Jer pogled na univerzum koji ovdje dajemo ne znači samo da nešto predstavljamo, već također i da, u određenom smislu, mi učimo misliti. Što to točno znači?
Sjetite se što sam rekao: Kada je naša tjelesna organizacija u slijedećem utjelovljenju preoblikovana, ne prolazi samo kroz promjenu, već je i preokrenuta; kao što je rukavica preokrenuta iz one za lijevu ruku u onu za desnu ruku tako i ono što je sada iznutra — jetra, srce, bubrezi — postaju vanjski osjetilni organi, oko, uho i tako dalje. Sve je preokrenuto. To korespondira jednom drugom preokretanju: Saturn na jednoj strani, i potpuno izvan njegovog prostora, Venera i Merkur. Preokret u sebi. Ako to ne opažamo, što se događa? Isto je, kada ne opažamo prevrtanje iznutra vani u slučaju ljudske glave, ili kada ne promatramo univerzum pod ovim zakonom preokreta; radimo nešto veoma čudno. Mi u tom slučaju uopće ne mislimo glavom. I to je nešto čemu peta post-atlantska epoha naginje, utoliko što se spušta i ne traži da se ponovno uzdigne pomoću duhovne znanosti. Čovjek bi oslobodio svoju glavu i mislio jedino ostatkom organizma; takav način mišljenja je apstraktan. On želi glavu osloboditi. Ne želi praviti zahtjeve na ono što je rezultiralo iz prethodnih inkarnacija. Želi računati samo sa sadašnjom. Ne samo da ljudi žele zanijekati teoriju uzastopnih zemaljskih života, već nose njihovu glavu takoreći s vanjskim dignitetom, željeli bi je postaviti kao gospodara nad ostatkom organizma, imali bi je kao što se čovjek vozi u kočiji. I jahača u kočiji ne uzimaju ozbiljno; vode ga okolo sa sobom, ali nemaju zahtjeva za njegovim urođenim sposobnostima. Ne koriste praktično njihove ponovljene zemaljske živote.
Ta tendencija se praktički stalno razvija od početka pete post-atlantske epohe, i možemo joj se suprotstaviti jedino usvajajući znanost duha. Neko bi mogao definirati znanost duha kao ono što čovjeka dovodi do toga da svoju glavu ponovno uzme ozbiljno! S jednog stanovišta esencijalni dio znanosti duha je da zaista uzima ljudsku glavu ozbiljno, ne gleda je samo kao dodatak ostatku organizma. Posebno bi Europa, pošto se tako rapidno približava barbarizmu, željela osloboditi glavu. Znanost duha mora omesti to spavanje. Mora čovječanstvu uputiti apel: ‘Koristite vaše glave!’ To se može jedino uzimajući uvjerenje o ponovljenim zemaljskim životima ozbiljno.
Ne može se govoriti o znanosti duha na način na koji se to obično radi, ako je se uzima ozbiljno. Treba reći ono što jest; i tome pripada nešto što izgleda kao čista ludost, pripada činjenica da se ljudi odriču svojih glava. Ne žele to vjerovati, radije na istinu gledaju kao na ludost. To je uvijek bilo tako. Stvari u ljudskoj evoluciji dolaze na takav način da ljude neopaženo obuzme novo.
I tako naravno moraju biti šokirani i zaprepašteni naglašavanjem nužnosti da koriste glavu. Lenjin i Trocki kažu: Ne koristite glavu, radite ostatkom vašeg organizma. Ostatak organizma je vozilo instinkta. Čovjek će biti upravljan samo instinktima. I oni to izvršavaju. Njihov je običaj da ništa što se pojavi od ljudske glave ne smije ući u moderne marksističke teorije. Te su stvari veoma ozbiljne —to koliko su ozbiljne stalno treba naglašavati.