.Kada pokušavamo dokučiti čovjekov položaj u univerzumu kao cjelini, to je pitanje usmjeravanja pažnje ne samo na prostor već i vrijeme. Svatko tko uopće prati povijest ljudske evolucije, naći će da je da je osobitost orijentalne koncepcije univerzuma da prostor postavi u prvi plan, ne ostavljajući vrijeme potpuno zanemareno, ali smještajući sve što se tiče prostora u prvi plan. Osobitost zapadne koncepcije univerzuma je da posebno računa s vremenom, i upravo taj pogled na vremensko u ljudskoj evoluciji i univerzumu ono je što primarno treba razmotriti kod ispravnog gledanja na Krist-snagu. Da bi prepoznali pun značaj Krist-snage u ljudskoj evoluciji na Zemlji, moramo moći samog čovjeka ispravno smjestiti u cijeli univerzum, u vremenskom smislu. Uobičajeno vjerovanje u očuvanje sile, a posebno ono u očuvanje tvari, to ometa. Zakon o očuvanju sile je onaj koji bi tako smjestio čovjeka u univerzum kao da je samo proizvod prirode. Napravljeni su pokušaji da se otkrije procedura transmutacije preko sagorijevanja onoga što čovjek uzima kao ishranu, i da se otkrije kako je postavljena toplina sagorijevanja i kako se u čovjeku javljaju druge snage kao transformirane snage hrane. U moderna vremena su takve pokušaje već radili studenti. To je kao misli koje su izražene nekako na slijedeći način. Čovjek vidi zgradu, čuje da je to banka, i nastoji na neki način izračunati koliko je novca ušlo u banku a koliko izašlo; i našavši da su količine iste, izvlači zaključak da se ili novac tamo transformirao ili je ostao isti, ali da u banci uopće nema službenika. To je otprilike logika razmišljanja da što god je čovjek pojeo da se može opet naći u transformiranim snagama njegova zagrijavanja, njegove aktivnosti. Ovdje također nedostaje hrabrosti da se provjeri dubina razmišljanja na kojoj leže moderni principi. Može se zaista doći do mnogih stvari ispitujući ono što nalazimo u modernoj znanosti; treba samo isprobati njenu logiku i posebno njenu stvarnost.
Sada je stvar da je na račun mnoštva nerealnih i nelogičnih načina razmišljanja, čovjek smješten u dilemu u kojoj, kako sam već pokazao, s jedne strane stoje ideali, kao sekundarni efekti, a s druge strane, prirodne pojave; i ne možemo naći načina kako između njih izgraditi most. Najviše što je napravljeno je pokušaj od brbljavaca iz sfere filozofije da o prirodnim pojavama govore na način koji se ulaguje primitivnoj misli čovjeka; i taj govor ne želi ući ni u što konkretno, već se radije prešutno slaže s takvim besmislicama kao što su one od Euckena ili Bergsona. Ono što je od stvarne važnosti, najprije je, da se treba upitati: Što je to što čovjek nosi u sebi iz cijelog obujma univerzuma? Što mu omogućava kao članu univerzuma da tako radi sa svojim egom, da se može vidjeti da je ono što proizlazi iz te aktivnosti njegovo vlastito? Sada od svih stvari u univerzumu, od svih svojstava postojanja u univerzumu, jedno takvo svojstvo je lakše proučavati od ostalih, samo ako se po strani ostave predrasude moderne znanosti, i to je element topline.
Zasigurno treba reći da u prvom redu čak i animalni svijet, a možda u nekoj mjeri i biljni svijet, ima vlastitu toplinu; ali toplinu višeg animalnog svijeta i čovjeka može se razlikovati od ostalih vrsta individualne topline. I sada je nužno istražiti ono što se može nazvati toplina svojstvena čovjeku. Jer u toj posebnoj toplini (ostavljajući na trenutak po strani onu animalnu, premda ono što govorim nije u kontradikciji s činjenicama animalnog svijeta; ali u sadašnjim promatranjima to bi nas vodilo predaleko), u onom što čovjek posjeduje kao vlastitu toplinu — u tome ima svoju najskriveniju tjelesnost, najskrivenije tjelesno polje aktivnosti. To izmiče našoj pažnji, samo zato jer promiče našem promatranju da element duše i duha koji boravi u čovjeku nalazi svoj neposredni nastavak u učinku koji ima na toplinu unutar njega. Da bi govorili o čovjekovoj tjelesnoj prirodi čisto i jednostavno, treba stvarno govoriti o njegovu toplinskom tijelu. Kada pred nama vidimo čovjeka, također smo suočeni s zatvorenim toplinskim prostorom, koji je na višoj temperaturi od svog okruženja. U toj povišenoj temperaturi živi element duše i duha čovjeka, a duša i duh u njemu su pomoću topline posredno preneseni, u njegove druge organe. Na ovaj način također, nastaje čovjekova Volja.
Volja nastaje preko činjenice da se u prvom redu djeluje na čovjekovu toplinu, zatim na organizaciju pluća, otuda na njegovu organizaciju fluida, i otuda samo na ono što je mineralno ili čvrsto u njegovu organizmu. Dakle čovjekova organizacija treba biti predstavljena kako slijedi: Prvi dio na koji treba djelovati je toplina, zatim se preko topline djeluje na zrak; otuda utjecaj djeluje na vodu — fluidni organizam — i otuda na čvrstu organizaciju. (skrenuo sam pažnju na činjenicu da je čvrsti dio čovjekove organizacije najmanji, jer on je više od 75% vodeno tijelo.) Ova činjenica, da zaista živimo i krećemo se u toplinskom elementu, jedna je od fizioloških činjenica koju moramo imati na umu, jer ono što čini izolirani toplinski prostor ne smijemo jednostavno gledati kao na prostor čiste jednolične topline, koji ima temperaturu veću od okruženja — ne, moramo ga gledati kao da ima diferencirane dijelove, topline i hladnije. Baš kao što se naša jetra, pluća i tako dalje, razlikuju jedno od drugog, tako i dijelovi našeg toplinskog organizma; i ta diferencijacija se stalno mijenja iznutra. To je stalno pokretna diferencijacija, i ono što se u prvom slučaju ujedinjuje s aktivnošću duše i duha ima svoje biće u toj unutarnjoj toplinskoj organizaciji.
Filozofi danas kažu da se utjecaj duše i duha na tijelo ne može percipirati, jer zamišljaju ruku kao vrstu čvrste poluge; i naravno ne mogu vidjeti kako bi se aktivnost duše ili duha, koja je shvaćena što je apstraktnije moguće, prenijela do ove čvrste poluge. Ali treba samo uperiti pažnju na tranziciju, i tamo nalazimo ono što je za čovjeka organizirano iz cijelog univerzuma. Ako stvarno proučavamo ljudsku misao, nalazimo da misao koja se umeće u našoj glavi ima mnogo toga s unutarnjim radom koji se odvija unutar toplinskih povezanosti. (To nije sasvim točno kazano, ali nepravilnost se može jedino ispraviti tijekom vremena. Moramo pokušati doći do potpune slike, stoga ću početi s površnijim opisom.) Ako tu između promatramo taj rad misli u toplinskom prostoru, u izoliranom toplinskom prostoru, evidentno je da se odvija nešto kao kooperacija aktivnosti misli i toplinske aktivnosti. U čemu se ona sastoji? Tu dolazimo do nečeg što zahtijeva veoma pažljivo razmatranje.
Uzimajući najprije cijelog ostalog čovjeka, a zatim njegovu glavu, možemo naravno, ući u trag transmutaciji materije (metabolizam) od ovog prvog do potonjeg; i činjenica da naposljetku glava ima veze s mišlju — to percipiramo kao direktno iskustvo. Što se ipak događa? Voditi ćemo do toga postupno odgovarajućim slikama. Recimo da imamo neku fluidnu supstancu; dovedemo je do točke vrenja, zatim isparava, i mijenja se u razrjeđeniju supstancu. Isti proces se daleko intenzivnije događa s ljudskom mišlju. Sve što igra svoju ulogu kod transmutacije supstanci u ljudskoj glavi, dovodi do toga da sve supstance uvenu kao sediment, to je nataloženo, i od toga ne ostaje ništa osim puke slike.
Sada ću uzeti drugi primjer. Recimo da imate posudu koja sadrži otopinu. To ohladite, što je opet toplinski proces. Ispod se sakuplja sediment, a iznad ostaje finija tekućina. Takav je također slučaj i s ljudskom glavom; jedino što tu nikakva supstanca nije gore sakupljena, ništa osim slika, sva materija je protjerana. To je aktivnost ljudske glave; uobličava ono što su puke slike, i protjeruje materiju.
Ovaj proces se, u stvari, odvija u svemu što se može nazvati tranzicija čistog mišljenja. Sve materijalne supstance koje su koordinirane u čovjekovu unutarnjem životu padaju natrag u organizam, a ostaju samo slike. Činjenica je da kada se uzdignemo do čiste misli, mi živimo u slikama. Naša duša živi u slikama; i te slike su ostaci svega što je prije otišlo. Ne ostaju supstance, već slike.
Ono što je upravo prezentirano može se slijediti u samim mislima, jer se ovaj proces odvija jedino u trenutku kada se misli mijenjaju u puke slike. Na početku misli žive, takoreći, utjelovljene. Prožete su supstancom; ali kao slike one se odvajaju od te supstance. Ako međutim, radimo na istinski duhovno znanstveni način, možemo sasvim lako razlikovati čistu misao, misao oslobođenu osjetila koja se odvojila od materijalnog procesa, od svih misli koje pripadaju onom što sam u ovim predavanjima nazvao “instinktivna mudrost drevnih.”
Ta instinktivna mudrost drevnih, kako je danas učimo, nosi u sebi, sasvim doslovno i egzaktno, osobinu da nije dovedena do takvog filtriranja misli da su sve materijalne supstance otpale. Takvo izbacivanje sve materije rezultat je ljudskog razvoja. Premda nije promatrano od vanjske fiziologije, činjenica je da su praktično — naravno praktično i aproksimativno — misli zemaljskog čovječanstva prije Misterija na Golgoti uvijek bile sjedinjene s materijom, i da je u vrijeme intervencije Misterija na Golgoti u život Zemlje, čovječanstvo došlo do točke u evoluciji da se može distancirati od materije u unutarnjem procesu mišljenja; postala je moguća misao oslobođena materije.
To se ne smije gledati kao nevažno! Zaista je od krajnje važnosti da promatramo taj razvoj u zemaljskom životu — da je čovjek u svojoj evoluciji postao slobodan od utjelovljenja misli; da su se promijenile u puke slike. Tako možemo reći da su do vremena Misterija na Golgoti, u čovjeku živjele utjelovljene slike; ali nakon Misterija na Golgoti, u čovjeku žive slike oslobođene materije. Prije Misterija na Golgoti, univerzum je radio na čovjeku na takav način da nije mogao postići slike slobodne od tijela, slobodne od materije. Od Misterija na Golgoti, univerzum se, takoreći, povukao. Čovjek se premjestio u egzistenciju koja se odvija jedino u slikama.
Ono što je čovjek prije Misterija na Golgoti osjećao kao njegovu vezu s univerzumom, to je također povezivao sa Zemljom. Povezivao je ljudski život na Zemlji s Nebesima. To možemo promatrati sasvim egzaktno. Hebrej starine je bio jasno i upečatljivo svjestan da su dvanaest plemena starog Izraela na Zemlji bili projekcije konstelacija Zodijaka. Dvanaesterostrukost univerzuma dolazi do izražaja u životu ljudi; i možemo reći da je u tim danima život čovjeka bio zamišljan kao rezultat dvanaesterostrukosti Nebesa, Zodijaka. Svaki čovjek je osjećao da zvjezdana nebesa struje u njega; a iznad svega je grupa ljudi osjećala sebe kao grupa u koju su zračila zvjezdana Nebesa. U evoluciji hebrejske starine moramo se vratiti natrag u vrijeme kada nam je kazano o dvanaest sinova Jakova kao projekciji na Zemlji od dvanaest oblasti Nebesa. Baš kao što je u sijedoj davnini postojalo to strujanje nebeskih snaga na čovjeka Zemlje, tako je isto, od tada na različitim dijelovima zemljine površine do evolucije dolazilo u različita vremena, u Europi sličnu stvar nalazimo u kasnije vrijeme. Moramo se vratiti u Srednji vijek i proučiti legende o kralju Arturu i njegovom Okruglom stolu, te značajne keltske legende. Jer središnja Europa kasnije se razvila do stupnja kojeg su stari Hebreji dosegnuli tisućama godina prije. Središnja Europa je došla tako daleko tek u vrijeme kojem su pridružene legende o Arturu i njegovu Okruglom stolu. Postojala je međutim, razlika. Hebreji davnine evoluirali su do točke kada je strujanje iz univerzuma još donosilo utjelovljene slike. Zatim dolazi vrijeme kada je tijelo povučeno iz slika, kada je slikama trebala biti dana nova suština. Zaista je bila opasnost da, s obzirom na njegov duševni život, čovjek potpuno prijeđe u slikovnu egzistenciju. Tu opasnost čovjek nije odmah prepoznao. Čak se i Descartes još uvijek spoticao, i umjesto da kaže: ‘Ja mislim, dakle ja nisam’, rekao je suprotno istini: ‘Ja mislim, dakle ja jesam’. Jer kada živimo u slikama, mi u stvari nismo! Kada živimo u pukim mislima, to je najsigurniji znak da nismo. Misli moraju biti ispunjene supstancom. Da čovjek ne bi nastavio živjeti u pukim slikama, da bi unutarnja suština opet bila u ljudskom biću, interveniralo je Biće koje je ušlo preko Misterija na Golgoti. Hebrejska starina je bila prva koja se susrela s intervencijom središnje sile, koja bi sada trebala vratiti stvarnost u ljudsku dušu koja je postala slika. To, međutim, nije odmah shvaćeno. U Srednjem vijeku imamo zadnje grananje na dvanaest oko stola kralja
Artura; ali to je ubrzo zamijenjeno nečim drugim — Legendom o Parsifalu, koja smješta jednog čovjeka nasuprot dvanaestorici, jednog čovjeka, koji razvija dvanaesterostrukost iz vlastitog unutarnjeg centra. Dakle, nasuprot toj slici koja je esencijalno bila slika Grala, mora biti slika Parsifala, u kojoj ono što čovjek sada posjeduje unutar sebe, zrači iz centra vani. Napori onih u Srednjem vijeku koji su željeli razumjeti sliku Parsifala, koji su željeli da Parsifal aktivno stremi u ljudskoj duši, bili su da u slikovnu egzistenciju dovedu ono što se iz čovjeka kristaliziralo vani nakon što je odstranjena sva materijalnost — da u nju dovedu pravu supstancu, suštinu bića. Pošto legenda o Gralu još pokazuje strujanje od vani, lik Parsifala je sada postavljen nasuprot njoj, zračeći vani iz slika ono što im može vratiti stvarnost.
Utoliko što se legenda o Parsifalu pojavila u ovom obliku, predstavljala je težnje čovječanstva Srednjeg vijeka da nađu put do Krista u sebi. Predstavlja instinktivnu težnju da se shvati ono što živi kao Krist u evoluciji čovječanstva. Ako netko iznutra proučava što je doživljeno u formi ovog lika Parsifala, i to usporedi s onim što će naći u modernim vjerovanjima, prima jak impuls prema onom što se danas mora dogoditi. Ljudi su sada zadovoljni sa samom ljušturom riječi ‘Krist’ i vjeruju da tako imaju Krista, dok Ga ne posjeduju ni sami teolozi već se drže vanjskih interpretacija riječi. U Srednjem je vijeku još toliko direktne svijesti bilo ostalo da je, razumijevajući predstavnika čovječanstva, Parsifala, čovjek mogao prokrčiti svoj put gore do forme Krista. Ako razmislimo o tome dobijemo impresiju čovjekova mjesta u cijelom univerzumu. U svijetu prirode, dominira pretvorba sila. U samom čovjeku materija je izbačena od čiste misli. Ta materija koja je u stvari odstranjena iz ljudskog bića od čiste misli također je i uništena, ona prelazi u ništavilo.
Ako razmislimo o tome, o svoj zemaljskoj egzistenciji moramo misliti kako slijedi: ovdje je Zemlja, a na Zemlji, čovjek; u čovjeka prelazi materija. Na svim drugim mjestima je transmutirana. U čovjeku je uništena. Materijalna Zemlja će umrijeti srazmjerno materiji uništenoj od čovjeka. Kada, jednog dana, sve supstance Zemlje budu prošle kroz ljudski organizam, iskorištene za mišljenje, Zemlja će prestati biti kozmičko tijelo. I ono što će čovjek dobiti od te kozmičke Zemlje biti će slike. One će međutim, imati novu stvarnost, one će sačuvati originalnu stvarnost. Ta stvarnost je ona koja se izvodi iz sile koja, kao središnja sila, postiže da se osjeti kroz Misterij na Golgoti. Dakle, kada pogledamo kraj Zemlje, što vidimo? Kraj Zemlje će doći kada sve supstance budu uništene kako je gore opisano. Čovjek će tada posjedovati slike svega što se odvijalo u zemaljskoj evoluciji. Na kraju zemaljskog perioda Zemlja će utonuti u univerzum, i tamo će preostati samo slike, bez stvarnosti. Ono što im međutim daje stvarnost, je činjenica da je Misterij na Golgoti bio tamo za čovječanstvo; to tim slikama daje unutarnju stvarnost za život koji će doći. Preko Misterija na Golgoti, postavljen je novi početak za buduću evoluciju Zemlje.
Iz ovog možemo vidjeti da na ono što je sadržano u našoj struji evolucije ne treba gledati samo kao na kontinuiranu struju, gdje je jedna stvar uvijek povezana s drugom kao posljedica i uzrok, već evoluciju Zemlje moramo razmatrati tako da na prvom mjestu prepoznajemo predkršćansku evoluciju, iz koje je došlo sve što je u to vrijeme čovjek mogao misliti, jer ono što je mogao misliti bilo je sadržano u bogu Ocu, kroz Njega je bilo pruženo Zemlji. Međutim priroda i djelo boga Oca, bilo je takvo da je ono što je On stvorio kao evoluciju Zemlje predano onom dijelu evolucije Zemlje koji naginje da umre. S Misterijem na Golgoti napravljen je novi početak. Od svega što je prije prošlo ostati će samo slike, takoreći opisne slike svijeta. Te slike će, međutim, primiti novu stvarnost kroz ono što je u evoluciju na Zemlji ušlo kao Biće preko Misterija na Golgoti. To je kozmički značaj Misterija na Golgoti; to je ono na što sam mislio godinama prije, kada sam rekao: Kršćanstvo neće biti shvaćeno dok ne prodre čak i u fiziku naše Zemlje, dok ne shvatimo kako, čak i u fizičkim stvarima, kršćanska supstanca radi u egzistenciji svijeta. Kršćanstvo nismo shvatili dok sebi ne možemo reći: Upravo u oblasti topline u čovjeku se odvija takva promjena da je kroz nju uništena materija i potpuno slikovna egzistencija dolazi od materije; ali preko unije ljudske duše s Krist-supstancom ta slikovna egzistencija je pretvorena u novu stvarnost.
Ako usporedimo ovu misao, koja nam pokazuje protkanost onoga što je čovjek s fizičkom egzistencijom transformirao u dušu i duh, ako tu cijelu misao usporedimo s neveselim znanstvenim mislima modernih vremena koje mogu voditi jedino u slijepu ulicu, vidjeti ćemo njen velik i duboki značaj, i vidjet ćemo kako treba gledati misli kao što su one od Julius Robert Mayer-a, koje su u stvari one koje napuštaju kozmičku egzistenciju, kao što se led i snijeg tope na Suncu. Čovjek međutim, zadržava te slike, i one izvlače stvarnost za budućnost jer se nova supstanca na njih uhvatila, supstanca koja je prošla Misterij na Golgoti.
I kroz to, za čovjeka je uspostavljena misao o slobodi i ujedinjena je s znanstvenim mišljenjem. Do toga dolazi jer čovjek kaže: Ne ‘očuvanje materije i energije’; već, ‘materija i energija imaju privremeni život koji im je dodijeljen.’ Mi imamo ulogu ne u razvoju materijalnog univerzuma, već u njegovom raspadu, i sada se moramo izdići iz toga do puke slikovne egzistencije i prožeti se s onim čemu se jedino možemo posvetiti s našom slobodnom voljom, Krist-Biću. Jer On ima takvo mjesto u ljudskoj evoluciji da čovjekova veza s njim može jedino biti slobodna. Svatko tko želi usiljeno prepoznati Krista ne može naći Njegovo kraljevstvo, može se uzdići jedino do univerzalnog boga Oca, koji međutim, u našem svijetu, sada ima udjela jedino u raspadanju svijeta, i upravo na račun raspada Njegova vlastita svijeta, poslao je Sina. Duhovna kozmogonija se mora ujediniti s prirodnom kozmogonijom, ali moraju se ujediniti u čovjeku — i to slobodnim činom. Stoga možemo samo reći da onaj tko želi dokazati slobodu da je još na drevnom poganskom stajalištu. Svi dokazi slobode padaju; naš zadatak nije dokazati slobodu, već je dohvatiti. Dohvaćena je kada se razumije priroda mišljenja oslobođenog osjetila. Međutim mišljenje oslobođeno osjetila opet treba vezu sa svijetom, i tu vezu ne nalazi ukoliko se ne ujedini s onim što je u evoluciju svijeta uvedeno kao nova supstanca kroz Misterij na Golgoti.
Dakle most između prirodne i moralne kozmogonije leži u pravom razumijevanju kršćanstva. U početku se može činiti čudno da upravo oni koji podržavaju moderna vjerovanja — kao i drevna vjerovanja čiji utjecaj seže u moderan život — ne žele znanost koja vodi prema kršćanstvu, već žele znanost što je moguće više materijalističku, tako da neznanstvena vjera može biti sama za sebe pored nje.
U vezi toga možemo reći: Moderni materijalizam i reakcionarno kršćanstvo vrlo su usko povezani, jer ovo potonje vodi čovječanstvo u koncepciju da u duhovne stvari ne treba prodrijeti s pravim znanjem. Znanje treba osloboditi duhovnog, mora ga se držati dalje, mora se širiti samo u materijalno. Tako s jedne strane stoji zaštitnik ove ili one vjere, koji kaže: znanost se pruža samo na ono što je čulima opazivo; sve drugo treba dohvatiti samo vjerom. S druge strane stoji materijalist, koji kaže: znanost se pruža samo na ono što je čulima opazivo; a vjeru sam napustio.
Znanost duha nije povezana s materijalizmom. Moderna vjerovanja su zaista veoma povezana s njim; odnosno, stara vjerovanja uvedena u moderan život zaista su usko povezana s materijalizmom.
Mislim da sam sada pokazao kako je mogućnost prožimanja moralnih zakona s onim što možemo znati o prirodi, i obrnuto, prožimanja znanja o prirodi s moralnim zakonima — neodvojiva od znanosti duha. Jer fantom koji u vanjskoj znanosti danas figurira kao čovjek, ta obmanjujuća slika koja prikazuje čovjeka kao konfiguraciju mineralnih supstanci, jednostavno ne postoji. Čovjek je upravo onoliko organiziran u fluidnom elementu koliko i u čvrstom; on je također organiziran i u elementu zraka, a iznad svega, u onom od topline. Kada dođemo do topline, nalazimo tranziciju duševne i duhovne prirode, jer u toplini već imamo tranziciju od prostora u vrijeme; i ono što je od duše utječe u vremensko. Izvan topline sve više prelazimo iz prostora u vrijeme, i postaje moguće, ovdje naznačenim obilaznim putem, tražiti moralno u fizičkom. Zaista bi se moglo reći da će onaj tko usko razmišlja teškom mukom doći do veze moralnog s fizičkim u ljudskoj prirodi — jer neko se zasigurno može susresti sa smrću kao nevjernik bez iščašenih udova, već ostajući dobro formiran čovjek. Toplinsko stanje čovjeka ipak nije istraženo. Toplinsko stanje je promijenjeno daleko suptilnije i delikatnije nego se pretpostavlja, i djeluje natrag na ono što čovjek nosi kroz smrt. Danas je takva metoda proučavanja da mi gledamo u apstrakciju, naše su misli tamo gore; i gledamo dolje u fizičko-materijalno. Ne radimo tranziciju ukoliko ne prijeđemo na iznutra potaknutu toplinu koja leži između, koja ima, barem za ljudski instinkt, još i fizički kao i duševni aspekt. Možemo razviti toplinu za naše prijatelje moralno — duševnu toplinu, koja je dvojnik fizičke topline. Ta se duševna toplina međutim, ne javlja preko fizičke promjene u smislu teorije Julius Robert Mayer-a; javlja se — ali kako se javlja? Mogao bih reći da tu daje opipljiv dokaz o sebi. Zašto mi govorimo o ‘toplim’ osjećajima? Zato jer osjećamo, doživljavamo da osjećaj kojeg zovemo ‘toplina’ daje sliku vanjske, fizičke topline. Toplina se pročistila u sliku. Ono što je danas samo duševna toplina u budućoj će kozmičkoj egzistenciji igrati fizičku ulogu, jer će u tome živjeti Krist-impuls. Ono što je danas jednostavno slikovna toplina u našem svijetu osjećaja — živjeti će, to može postati fizičko kada toplina Zemlje bude nestala, jer to je ono što Krist-supstanca, Krist-priroda jest. Pokušajmo naći tu delikatnu vezu između vanjske fizičke topline i onog što instinktivno zovemo toplina osjećaja; pokušajmo to naći. Idemo na ono što je Goethe rekao u njegovoj knjizi nazvanoj ‘Materijalno-moralni efekti boja’, pogledajmo kako u njegovoj percepciji boja on boje koje hlade smješta na jednu stranu, a boje koje zagrijavaju na drugu; kako on sjedinjuje materijalno-moralno s fizičkim stanjima koja u određenoj mjeri mogu biti izmjerena termoskopom, kako postoji uzajamno djelovanje elementa duše i onog što je vanjsko i fizičko. Tada dolazimo do jednog aspekta kako se moralna kozmogonija može naći u Goetheovim studijama.
Jezuiti naravno mrze tu alijansu. Stoga je najbolja knjiga o Goetheu napisana od jezuita premda je otrovna knjiga, strašna knjiga, iako mnogo ingenioznija i efektnija nego bilo što drugo o njemu bilo gdje napisano, jer je napisana s unutarnjom jezuitskom retorikom. Mislim na djelo u tri toma o Goetheu od Oca Baumgartnera. Puno je pakosti i malicije, ali je i snažno i efikasno. Možemo biti veoma sigurni da je u tom svijetu, o kojem mnogo ljudi nemaju pojma, svijetu koji se također i nama suprotstavlja, Goethe bolje poznat nego među kulturnim krugovima. Oni koji cijene Goethea i shvaćaju ga sa pozitivnog stajališta, čine samo malu zajednicu. Postoji velika zajednica onih koji ga mrze; ne zamišljamo je niti upola dovoljno velikom. Prije nekog vremena sam napomenuo kako su malo ljudi budni za ono što živi među nama — jednom sam rekao da bi volio da se popišu svi koji poznaju njemačko djelo, Weberovih Trinaest stabala limuna, djelo koje je bilo istinsko rimokatoličko u najpozitivnijem smislu. Želio bih znati koliko bi ih bilo! Rezultat bi bio jadan. Ipak uskoro nakon publikacije taj rad je prošao kroz stotine izdanja. Imaju li oni koji vode čovječanstvo ikakvu ideju u njihovoj budnoj svijesti koliko su ove stvari rasprostranjene? Da imaju širokog učinka to je sigurno; tako isto imaju i one stvari od kojih dolazi konflikt s nama. S obzirom da imamo malu zajednicu koja se drži Goethea, ona ipak ne može ukazati na bilo što važno iz Goetheove mudrosti, jezuitska knjiga o Goetheu je napisana s velikom pameću i oštroumljem — i upravo je to ono što trebamo, da se možemo ispuniti duhom koji je budan. Duhovna znanost će zasigurno uspjeti ako se kod nas ukorijeni budan duhovni život.