.U prethodnim proučavanjima pokazali smo koliko je nužno proučavati čovjeka u njegovoj potpunosti ako ćemo vidjeti koliko je u svoj svojoj prirodi egzaktna kopija univerzuma kao cjeline. Posebno je važno primiti to znanje ne samo s našim intelektom, već također i našim osjećajem i voljom; jer jedino gledajući čovjeka u njegovoj ukupnosti kao rođenog iz cijelog univerzuma, može se steći dublje razumijevanje za ono što kršćanstvo želi biti za svijet. Lako bi se moglo prigovoriti da ako je to tako, zahtijevano je od modernog čovječanstva komplicirano razumijevanje detalja univerzuma i čovjeka da bi čovjek postao potpuni čovjek u njegovoj svjesnosti. Ipak samo promislite da ovaj zahtjev, koji sada pristupa čovječanstvu kao glavni zahtjev, nije osobitost znanosti duha. Da bi naznačio što točno mislim, najprije ću postaviti pitanje: Koji je zahtjev kršćanstvo donijelo kada se tek pojavilo u svijetu? U stvari je zahtijevano razumijevanje univerzuma koje je izvorno pripadalo drevnim poganskim koncepcijama, ali koje je tijekom vremena potpuno bilo zaboravljeno. Samo razmotrite što je za čovjeka tijekom vremena bilo postupno izgubljeno od temeljnih gledanja i osobina kršćanstva. Kršćanstvo se pojavilo na takav način da se moglo razumjeti jedino shvaćajući n.pr. Trojstvo: prirodu boga Oca, boga Sina — odnosno, Isusa Krista — i Duha. U smislu u kojem je kršćanstvo shvaćalo ta tri aspekta duhovnog Božanstva, razumijevanje njih zahtijevalo je ne manje nego razumijevanje takvih stvari kakve su danas dane od znanosti duha. Jedni što je sve što je vodilo do razumijevanja ideje o Ocu, Sinu i Duhu postupno bilo eliminirano; izbačeno je iz razumijevanja i postalo prazne riječi; zadržane su samo prazne ljušture riječi. Stoljećima je čovjek imao ove prazne riječi, ljušture. To je išlo toliko daleko da, nakon što su najprije dogmatski odbačene, ljudi su ih počeli ismijavati. Najbolji ljudi su ismijavali te prazne ljušture. Na njih se sručio podsmijeh. ‘Dogmatska teologija’, rečeno je, ‘tvrdi da je Jedan Troje a Troje Jedan!’ to je zaista strašna varka, čista je obmana vjerovati da je kršćanski pokret ikada zahtijevao manje razumijevanja, manje samo-žrtvujućeg znanja, od onog zahtijevanog od moderne znanosti duha — i zahtijevanog da bi se ponovno steklo kršćanstvo. Najvažnije i temeljne činjenice su izbačene iz kršćanstva, i ako izostavimo da žive u različitim konfesijama kao riječi, možemo pitati: Što je zaista čovjeku ostalo od temeljnih ideja samog Krista? Kako moderni čovjek pravi razliku između Krista i univerzalnog kozmičkog boga s kojim se može susresti u idejama o Jahvi ili Jehovi? Skrenuo sam pažnju na činjenicu da čak i teolozi kao Harnack ne prave razliku. Koliko je ljudi danas načistu s tim što treba shvaćati kao Duh? Ljudi su postali toliko ‘apstraktni’, zadovoljni samo s praznim ljušturama riječi; bilo da ostaju u crkvama i zadovoljni su; ili su — kako ih zovu — ‘prosvijetljeni’, sve ismijavaju. Ono što je dano u praznim ljušturama riječi nikada ne može imati snagu da donese svijetlo u pojedine djelatnosti ljudskog znanja.
Samo razmisliste koliko smo daleko otišli u ovom smjeru. Sve što je bilo uključeno u znanje drevne Grčke bilo je u isto vrijeme i iscjeljujući princip. Iscjelitelj je bio svećenik a u isto vrijeme i učitelj naroda. Da je učitelj i svećenik bio također i iscjelitelj pretpostavlja da je nešto nezdravo bilo prisutno u cijelom civilizacijskom procesu; inače ne bi bilo utemeljeno govoriti o iscjelitelju. Govorili su o iscjelitelju jer su iz instinktivnog znanja još imali razumijevanje cijelog kozmičkog procesa, naprednije i silnije nego mi danas posjedujemo. Čovjek danas predstavlja kozmički proces kao da ide svojim tijekom na takav način da je ono što dolazi kasnije uvijek posljedica onog što je bilo ranije; ali to u stvari nije tako. Starije instinktivno znanje je bilo svjesno da to nije bilo tako. Danas čovjek zamišlja, posebno oni koji apstraktno govore o progresu, da je evolucija kontinuirano vezana uz uzlazak. Taj utisak o usponu evolucije nalazimo kod površnih filozofa modernih vremena. Čovjek koji je jednostavno ponesen općim predrasudama vremena, kao što je Wilhelm Wundt, ne-filozof, koji je za mnoge postao filozof dana, kao navodni filozof također je govorio o takvom “univerzalnom progresu”, bez i najmanjeg znanja o tome što stvarno leži u aktualnoj struji ljudskog razvoja. Moramo shvatiti da u stvarnoj struji ljudskog razvoja uvijek postoji tendencija prema degeneraciji. Tamo nema tendencije prema progresu, najmanje od svega u povijesti. Postoji stalna tendencija prema degeneraciji, samo zbog onoga što zovemo učenje, ili znanje, radeći stalno protiv toga, to je uzdizanje što bi inače bilo uronjavanje u dubine. Samo na taj način mi napredujemo.
Sa ovog stajališta razmotrimo kako stoje stvari kod djece. Dijete je rođeno. Ljudi govore o nasljeđivanju, ali nasljeđujemo samo ono što vodi u nazadovanje. Ako dijete ne bi bilo educirano cijelim svojim okruženjem i kasnije školom i životom, ono bi degeneriralo. Edukacija je čuvanje od degeneracije, ona donosi iscjeljenje. Staro instinktivno znanje o čovjeku još bi gledalo kao proces iscjeljenja sve povezano s znanjem, edukacijom ili svećenstvom. U stara vremena služba liječnika ne bi mogla biti odijeljena od one od svećenika, oni su bili jedno i isti. Moderna evolucija je odvojila prirodnu znanost od znanosti o duši i duhu, kao što sam objasnio na jučerašnjem predavanju. Tako čovjek ostavlja medicinskoj znanosti liječenje svega što, prema Julius Robert Mayer-u, nema ništa s ljudskim stremljenjima, već je povezano jedino s upotrebom konjskih snaga i njihovom transmutacijom u toplinu u konjima, u osovinama kočije, u putovima gdje se kotači okreću, i tako dalje. To je, grubo govoreći, ostavljeno liječniku; i ljudi kao Rubner u Berlinu, koji je samo predstavnik takvog načina razmišljanja, izračunavaju što je nužno za ljudski život gotovo kao da je čovjek vrsta komplicirane peći.
Ali sada izvucite socijalno-etički zaključak o ovakvoj koncepciji, i prepoznajte da ako su u svemu što se odvija u transmutaciji sile, svrhe i stremljenja čovjeka samo sekundarni efekt, onda smo suočeni s mogućnošću da povjerujemo da svijet može nastaviti bez tih sekundarnih efekata. U stvari to je zaista tajno vjerovanje modernog čovjeka, da se stvarno sastoji samo od fizičkog, i sve drugo je sporedna struja, sekundarni efekt.
Suočeni s takvim gledanjem dosljedno bi bilo jedino odbaciti kršćanstvo, kao što su to učinili materijalisti sredine devetnaestog stoljeća. Oni su u stvari nastavili do logičnog zaključka materijalističke kozmičke koncepcije, govoreći: Ako je naturalizam u pravu, tada mu ostaje jedino ismijavati ideju o bilo kakvoj razlici između prijestupnika i dobrog čovjeka — jer naravno, ista količina sile je transmutirana u toplinu u jednom kao i u drugom! Pitanje koje zasja svijetom u sadašnje vrijeme zaista je često pitanje poštenja, hrabrosti i dosljednosti. U vrijeme kada čovjek zasigurno nema to poštenje u odnosu na vanjske stvari života, zaista nije iznenađujuće da ga nema ni s obzirom na ova kardinalna pitanja.
Tako dolazi do toga da moderno čovječanstvo još govori o Kristu, bez da stvarno zna da Njega treba razlikovati od univerzalnog boga koji je ispod sve prirode. Ako je koncept Krista postupno promijenjen u jednostavni koncept Boga, to označava nazadak čovječanstva, povratak prije Misterija na Golgoti. Da bi ispravno razumjeli kršćanstvo nužno je ovaj princip degeneracije uzeti ozbiljno, i nasuprot tome smjestiti nužnost djelovanja iz nečeg sasvim različitog od onog što u sebi nosi sjeme degeneracije. Pažnja sadašnjeg čovjeka treba biti privučena na činjenicu da u to vrijeme tijekom zemaljskih događaja kada se Zemlja kretala — zajedno s čovjekom, naravno — kroz Misterij na Golgoti, na Zemlji se zbio događaj koji ima značenje ne samo za čovječanstvo, već za cjelokupan zemaljski život.
Za to shvatiti, Prirodu i Duh treba naravno proučavati s mnogo većom ozbiljnošću nego što je moderno čovječanstvo sklono. Da bih to objasnio, pokazati ću natrag na nešto što je živjelo u svijesti čovjeka, možda do osmog stoljeća prije Krista. Čovjek nije percipirao sebe kao izolirano biće, kako radi danas. Danas se osjeća kao biće zatvoreno unutar svoje kože, ali do sedmog ili osmog stoljeća pr.Kr. osjećao se kao član cijelog univerzuma, koji ima udjela u zbivanjima cijelog univerzuma. Danas se može činit groteskno, činjenica je da u tim starijim vremenima čovjek nije osjećao da je njegova glava tako jako zatvorena njegovom lubanjom, osjećao je da se ono što je živjelo u njegovoj glavi širilo u kozmos, i pripadalo cijelim zvjezdanim nebesima. Koliko god danas čudno izgledalo, osjećao je sebe u sferi zvijezda, jer je osjećao svoju glavu u živoj vezi s njima. Tako je sebi govorio: ‘Kada me noćno nebo zasvodi, to sam u stvari ja sam, koji tamo živi u živoj zajednici moje glave sa zvijezdama.’ Rekao je: ‘Ja slijedim tijek vremena dalje, kada se nakon noći pojavi dan. Tada zvijezde koje izlaze na jednoj strani zalaze na drugoj, na njihovu mjestu izlazi Sunce. Konfiguracija zvijezda više ne radi u mojoj glavi, jer mjesto zvjezdanih nebesa zauzima Sunce i moje oči su te koje su usklađene sa Suncem.’ I pošto je živopisno osjećao: ‘Moje oči su usklađene sa Suncem kada sam na Zemlji aktivan tijekom dana,’ sebi je rekao: ‘Baš kao što su sada u zemaljskoj egzistenciji moje oči usklađene sa Suncem, tako je i u egzistenciji koja je prethodila Zemlji (zovemo je egzistencija Mjeseca) moja cijela glava bila vrsta oka; ne kao sada, percipirajući objekte na dvostruki način, već, gledajući vani u kozmos bilo je u meni, u mom mozgu, takoreći, onoliko malih očiju koliko je zvijezda. Iz tih malih očiju je izraslo sve što sada živi u mom mozgu; i moje čulne oči samo su kasniji proizvod, usklađen sa Suncem kao što je moj mozak bio s zvjezdanim nebesima. Prema tome moj mozak je kasniji proizvod evolucije oka, ili u stvari mnogo odvojenih očiju, onolikog broja koliko je zvijezda što vani sjaje u noći. Dakle moj mozak je izrastao iz osjetila; i ono što je sada u egzistenciji Zemlje, moje oko, pomoću kojeg sam u komunikaciji s mojim zemaljskim okruženjem, biti će unutarnji organ, kao što je sada moj mozak, kada Zemlja bude zamijenjena drugim planetom (koji kao što znate zovemo stanje Jupitera). Ono što je sada na mojoj vanjskoj površini biti će povučeno u moje unutarnje biće. Ljudi će tada izgledati drugačije. Ono što imaju sada kao odgovarajuće s njihovim okruženjem u budućim vremenima će formirati unutarnji organ.’ Drevno čovječanstvo je to osjećalo instinktivno i kazalo: ‘Svijetlo prodire; kroz oči mojih osjetila, ali u mojem unutarnjem biću ja čuvam svijetlo starijih vremena. Radi u meni kao misao. Prije negoli je Zemlja postala Zemlja, misao je bila osjetilna percepcija, kada je bila raniji planet; a moja osjetilna percepcija biti će u budućnosti misao.’ U drevna vremena čovjek je sve to opažao kao mudrost, koju je osjećao ‘instinktivno’ kako danas kažemo. Drevni se nisu razbacivali riječju ‘instinktivno’ kao danas, oni su rekli: ‘To je mudrost koju su bogovi s nebesa donijeli nama na Zemlju.’ Ono što se u njima pojavilo instinktivno u vezi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti rekli su: ‘To su nam donijeli Besmrtni.’ To su sebi predstavili u Slikama. Što nam Izis-slika govori? ‘Ja sam sve; ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost. Moj Veo ni jedan smrtnik nikada nije podigao.’ Moderna interpretacija ovoga zaista je čudna! Ljudi danas u materijalističkim terminima razmišljaju o izreci koja sadrži izraz ‘smrtnik’. Oni ne razmišljaju, u slučaju ove izreke o Izis: ‘Ja sam prošlost, ja sam sadašnjost, ja sam budućnost. Moj veo nije ni jedan Smrtnik još podigao;’ već misle o tome kao: ‘Ja sam prošlost, sadašnjost i budućnost; moj veo nije ni jedan čovjek još podigao.’ Današnji ljudi ne razmišljaju kako za sebe s druge strane misle da su besmrtni i stoga ‘Moj veo nije ni jedan smrtnik ikada podigao’ ne može se gledati kao konačna rečenica. Novalis je rekao: ‘Dakle onda, moramo postati besmrtni, tako da možemo podići veo Izis.’
Razmislimo o osnovnoj misli iznesenoj od modernih materijalista. Zadovoljstvo im je misliti: ‘Ja sam sve. Ja sam prošlost, sadašnjosti i budućnost. Moj veo nikad ni jedan čovjek nije podigao.’ Jer tako su pošteđeni napora da ga podignu, i njihovi filozofi sada mogu podučavati da je čovjek dosegnuo granice znanja. U stvari oni misle da je čovjek toliko indolentan da ide putem znanja. Ne sviđa im se da tako kažu, pa kažu da je čovjek dosegnuo granice znanja.
U našem dobu, koje želi biti nezavisno od autoriteta, takve stvari su prihvaćene, ali ne smiju se prenijeti u budućnost, ako čovjek neće pasti u dekadenciju. Ne smije se previdjeti da nitko nema prava nazivati sebe kršćaninom tko vjeruje samo u opći napredak i ne shvaća da ako bi Zemlja bila prepuštena sebi od Misterija na Golgoti, pala bi u dekadenciju. Stoga je nužno ovoj dekadenciji suprotstaviti nešto što ne možemo dobiti od Zemlje, niti od onog od čega Zemlja potječe —boga Oca — već to treba dobiti od boga Sina, i mora biti ubačeno u kontinuiranu evoluciju čovječanstva. Apsolutno je odstupanje čovjeka od njegova zadatka danas ako nastavi biti nesklon priznati da je univerzum doveden u vezu s Krist-događajem. Promislite što stvarno znači kada, premda pod jurišima katoličke i evangelističke konfesije, znanost duha izjavljuje da Krist-koncept i Kozmos-koncept moraju biti ujedinjeni, dok se protiv toga uvijek kaže: ‘Znanost duha nema pojma da Krista treba shvatiti jedino u etičkom smislu, kao nešto umetnuto jedino u moralni poredak svijeta.’ Ako čovjek drži moralni poredak svijeta kao sekundarni efekt transmutacije sila, tada Krist-koncept umetnut jedino u moralni poredak svijeta, također se javlja kao samo sekundarni efekt u kozmičkom sustavu.
Govorili smo o jednoj stvari na koju je ukazivalo staro instinktivno znanje čovječanstva, naime da je ljudski mozak u vezi sa zvjezdanom sferom, i da su ljudske oči na određeni način usklađene sa sferom Sunca. Vraćajući se u ranije periode, kada je čovjek još posjedovao kvalitativno znanje o astronomiji i zemaljskim elementima, vidimo da je svijetlo dovedeno u odnos sa onim što je najbliže našoj Zemlji, sa zrakom. S njihovim instinktivnim znanjem, drevni nisu mogli misliti o svijetlu bez zraka. Moderni mislioci s njihovim apstraktnim znanjem ono što objašnjavaju kao svijetlo ne dovode u vezu sa zrakom. Zasigurno da to opisuju na predivan način — kao vibracijsko kretanje etera; ali u odnosu na zrak, najdalje što idu je da gledaju na zrak kao na medij kroz koji prolazi svijetlo. Zaista je izvanredno koliko malo ljudi razmišljaju o onome što je pred njima! Zemlja: beskonačni prostor: zvijezde. Među tim zvijezdama su neke čija svjetlost treba milijune godina da dosegne Zemlju. Noć pada. Ovdje je zvijezda čija svjetlost treba kraće vrijeme da dosegne Zemlju. Samo zamislite na trenutak: Što imamo u zrakama njihova svijetla? Zasigurno ne vidimo samu zvijezdu kada gledamo u smjeru svjetlosnih zraka. Zrake svijetla koje susreću naše oko, prema toj teoriji, dolaze od nečeg što je milijune godina otraga; možda je čak davno nestalo, ali njeno svijetlo još putuje ovamo. Ništa nam ne govori što je stvarno vani u kozmosu. Sve što nam kaže je kako se približavaju kanali svijetla, koji možda mogu voditi natrag do neke još postojeće zvijezde ali koji mogu također voditi do neke zvijezde koja nije više tamo.
Moramo se upoznati s mišlju kako se za nas svjetlosna pojava kao takva čini očiglednom u pojavi zraka; jer premda svijetlo prolazi kroz prostor bez zraka, od nas nije viđeno u prostoru bez zraka, već u zrakom ispunjenom prostoru, jer samo u takvom mi možemo postojati. Dakle za nas su svijetlo i zrak doživljeni zajedno. Na ovaj način možemo dublje ući u ljudsku konstituciju; možemo ići korak dalje. U ljudskoj glavi možemo prijeći od očiju do nosa. Nos (orijentalna filozofija o tome zna mnogo), nos je organ kroz koji netko udiše i izdiše. Oko je prijemni organ za svijetlo. Nos i oko su podijeljeni. Nos je prilagođen za zrak, i sve što je prilagođeno za zrak širi se u svijet planeta. Sunce čini početak rada u našem zemaljskom dijelu; ali ostali planeti rade na ostatku naše konstitucije; i čim dolazimo dolje iz zvjezdanog svijeta u onaj od Sunca i planeta stižemo, u slučaju čovjeka, takoreći, na nos. Zatim dolazimo dolje sasvim na zemaljsko, prelazeći od nosa na usta, na organ okusa, i, uzimajući supstance Zemlje preko tog organa, spuštamo se od planetarnog u svijet Zemlje. Ostatak čovjeka imamo kao dodatak; glavu kao dodatak očiju, grudi kao dodatak nosa, i sav ostatak čovjeka, čovjeka udova, čovjeka metabolizma kao dodatak organa okusa. Sada imamo raspodijeljenog čovjeka, uzimajući ga u njegovoj ukupnosti, na zvjezdani svijet, solarni i planetarni svijet i svijet Zemlje. Smjestili smo ga u cijeli univerzum i kada pogledamo njegov mozak — iznutra, ne izvana; ne fizičkom anatomijom, već unutarnjim znanjem — u ljudskoj glavi vidimo, utoliko što je nositelj mozga, direktnu kopiju zvjezdanog svijeta. U svemu što se širi od nosa do pluća vidimo, kopiju planetarnog sustava sa Suncem. Ako zatim razmotrimo ostatak, vidimo onaj dio čovjeka koji je vezan uz Zemlju, kao što su n. pr. životinje. Samo na ovaj način dolazimo do prave usporedbe između čovjeka i ostatka svijeta. Ovako čovjek treba biti shvaćen, čak i u detaljima.
Razmotrimo na trenutak cirkulaciju krvi. Krv, transmutirana vanjskim zrakom, ulazi u lijevu aurikulu, prelazi u lijevu komoru, i otuda se kroz aortu grana kroz organizam. Možemo reći: Krv prelazi od pluća u srce, otuda u ostatak organizma, ali račvajući se također u glavu. Krv međutim u prolazu kroz organizam uzima ishranu. I u to je uneseno sve što je zavisno o Zemlji. Sve što digestivni aparat uvodi u cirkulaciju krvi je zemaljsko. Ono što je uvedeno kroz disanje, kada u optok krvi uvodimo kisik, planetarno je. I onda imamo cirkulaciju krvi koja ide u glavu, što uključuje sve što sačinjava glavu. Baš kao što smjer cirkulacije pluća s njihovom apsorpcijom kisika, i izbacivanja ugljične kiseline, pripada planetarnom sustavu, baš kao što ono što je uvedeno kroz digestivi aparat pripada Zemlji, tako i onaj dio cirkulacijskog kursa koji se grana gore, pripada zvjezdanom svijetu. On je, takoreći, izvučen iz aorte a zatim struji natrag i ujedinjuje se s krvlju koja struji natrag iz ostatka organizma, tako da objedinjeni struje natrag u srce. Ono što se grana gore govori, takoreći, cijelom ostatku cirkulacijskog kursa: ‘Ja ne sudjelujem ni u procesu sjedinjavanja s kisikom niti u digestivnom procesu, već se odvajam. Ja sebe okrećem prema gore.’ To je ono što pripada zvjezdanom svijetu. I nervni sustav se može pratiti na isti način.
Ne dolazi se do percepcije čovjeka ako se misli da se on može proučavati samo s fizičkog aspekta. Radeći tako u lubanji samo nalazimo onu srž opisanu od naše fizičke anatomije! Ono što ona opisuje jednostavno ne postoji. To je u stvari sastavnica sila zvjezdanih nebesa. Opisati fizički mozak sam po sebi, to je kao opisivati ružu samu po sebi. To nema smisla, jer ruža nije entitet za sebe. Ne može se razdvojiti od svog grma. Ona je ništa odvojena od njenog grma. Tako je isto, ljudski mozak ništa odvojen od zvjezdanih nebesa.
Podsjetimo se međutim prave prirode Sunca. Stalno sam naglašavao kako bi fizičari bili zaprepašteni ako bi mogli opremiti zračni brod (to u stvari spada u dio njihovih ideala), i mogli putovati do Sunca, zamišljajući da će tamo naći užarenu kuglu plina. To ne bi našli, već usisnu sferu, koja pokušava sve apsorbirati u sebe, zaista prazni prostor, čak i manje nego prazan, negaciju materije. Unutar obima Sunca nema ničeg usporedivog s našom materijom. Ono nije samo prazno, već manje nego prazno; ono je praznina, baš kao otvor, u usporedbi s ostalom materijom. Zaista je važno da se ne bi trebalo, ovih dana, početi špekulirati o stvarima svijeta, bez ikakvog suglasja sa stvarnošću, već se ispuniti duhom stvarnosti. Nedavno sam dosta kazao o Teoriji relativnosti. Sjetiti ćete se što sam iznio u vezi Einsteinove kutije posredstvom koje bi teorija gravitacije trebala biti nadvladana. Druga Einsteinova tvrdnja je da su čak i dimenzije tijela samo relativne, i zavise od brzine kretanja. Dakle, prema Einsteinovoj teoriji, ako se čovjek kroz kozmički prostor kreće određenom brzinom, neće zadržati svoj obim od sprijeda do natrag, već bi postao tanak kao list papira. To je raspravljano sa svom ozbiljnošću. Takvo vrzmanje u mislima koje su za realnost strane oblikuje današnju ‘znanost’. I to je suprotni pol onoga što s druge strane imamo kao vjeru.
Liječnik je protjeran u čisto fizičko, svećenik u ono što je čisto duševno. A ono duhovno, to je ukinuto. Ali onda se dođe do razmatranja svega izvan fizičkog kao sporedne stvari — konji, kočijaš, oni su za fizička osjetila stvarni; a snage konja, one su transmutirane u toplinu, toplinu konja, toplinu osovina, i toplinu brazda na putu; a ostalo, dakle, ostalo ne možemo zvati čak ni ‘peti kotač’ vagona, jer je on manje od toga, samo je sporedna stvar, sekundarni efekt. S obzirom na svećenika, ne može se čak ni reći da je peti kotač vagona u modernoj koncepciji — jer što on postiže ako je sve ‘ostalo’ sporedni efekt? Kada fizičari kao Julius Robert Mayer stvaraju filozofiju, oni stvaraju fiziku; i kada pristaše duševne supstance, ili što god da je, stvaraju filozofiju, ona postaje apstraktni koncepti; i dvije svjetske struje teku jedna do druge sasvim strane jedna drugoj, materijalistički fizičar sredine devetnaestog stoljeća i pastor propovjednik; oni se zaista niti razumiju niti obraćaju pažnju jedan na drugog, u najboljem slučaju možda se takmiče politički. Sada je sigurno došlo vrijeme u kojem je vrlo malo časti i dosljednosti, i tom stanju stvari treba se ozbiljno suprotstaviti i prevladati ga.
Ne trebamo se samo suprotstaviti zlovolji, već onome što možda također treba uzeti u obzir, naime svakakvim glupostima i ignoranciji. Tako stvari stoje. — Skrenuti ću vašu pažnju posebno na činjenicu da sam iz izvjesnog motiva namjeravao za Duhove održati tri predavanja o filozofiji Tome Akvinskog. [*Vidi Iskupljenje mišljenja.] Ne znam da li će nam naši oponenti zanijekati pravo da ovdje proučavamo Tomu Akvinskog. Kao što znate, ukazom Pape Lea XIII, doktrina Tome Akvinskog je proglašena službenom filozofijom Rimske katoličke crkve i pitam se da li će ovo, što ćemo ovdje proučavati, biti opisano kao nezakonita propaganda iz Dornacha! Čekati ćemo i vidjeti. Neka vjetar zvižduče iz kojeg god centra, mi ćemo ga čekati. Ali možda je dobro da jednom sav govor koji dolazi iz određenog centra dočekamo s ozbiljnom studijom doktrine Tome Akvinskog.