.Nastavimo naša jučerašnja proučavanja. Tada sam vam skrenuo pažnju na činjenicu da u sadašnjem periodu u ljudskoj misli mi sažimamo cijeli svijet unutar apstraktnih linija prostora, koje stoje okomito jedna na drugu i formiraju tri dimenzije prostora, dok u njegovom životnom aspektu ovaj trodimenzionalni svijet pokazuje da je mnogo kompliciraniji i mnogo konkretniji. Da bi došli do adekvatne koncepcije svega što to znači, moramo ga dohvatiti u još široj definiciji.
Moramo pitati pitanje: Ako je točno da je naše mišljenje udruženo s okomitom ravninom koja presijeca našu os simetrije, naša volja s okomitom ravninom koja stoji okomito na ravninu misli, dok ravnina osjećaja leži pod pravim kutovima prema obje — zašto mi ne doživljavamo iznad i ispod, desno i lijevo, sprijeda i natrag, kao tri smjera koja su različitih osobina i nisu izmjenjiva? Kako to da ih jednostavno doživljavamo kao tri prostorne dimenzije jednake vrijednosti? Mi naravno govorimo o dužini, širini i visini, ali ako na taj način formiramo naše tri ravnine, svaka ležeći okomito na drugu, mogli bi smjestiti liniju koja je bila vodoravna u prvom slučaju u okomiti položaj, a druge dvije bi tada postale vodoravne. Ukratko, možemo napraviti tri različita razmještaja. To samo pokazuje da se točnost s kojom su ove tri dimenzije ugrađene u ljudsko tijelo, kada ih čovjek koristi da opiše cijeli univerzum sa Suncem i zvijezdama, čini sasvim apstraktnom.
Važno je pitanje: Kako mi možemo dobiti apstraktne dimenzije prostora od konkretnih? Životinja to ne može! Životinja bi uvijek osjećala njenu ravninu simetrije kao konkretnu ravninu ‘simetrije’, i ne bi povezivala ovu ravninu simetrije sa bilo kojim apstraktnim smjerom, već u najboljem slučaju, ako bi uopće mogla misliti u ljudskom smislu, osjećala skretanje (od jedne ravnine ka drugoj). Životinja u stvari osjeća to skretanje kao devijaciju njene ravnine simetrije od normalnog. U tome leže važni i esencijalni problemi zoologije, koji će opet biti prikazani čim ih čovjek proučava sa stajališta njihovih impulsa u stvarnosti.
Razlog da životinje mogu naći smjer, što je najjasnije pokazano u slučaju migracije ptica, je zato jer ne osjećaju tri dimenzije prostora na magloviti način, već se osjećaju kao dio sasvim određenog smjera u prostoru, i svaki odlazak sa tog smjera osjećaju kao kut, kao devijaciju.
Sada, ako želimo razumjeti kako se sve to odnosi na čovjeka, moramo pozvati u pomoć ono što smo već naučili o organizaciji ljudskog tijela. Čuli smo da je čovjek trostruko biće, koje se najprije sastoji od karakteristične organizacije glave, što naravno ne uključuje samo glavu već uglavnom tamo funkcionira, i širi se preko cijelog tijela. Zatim je tu ono što bi nazvao kao ‘čovjek cirkulacije’ — sve što pripada plućima i srcu, i u čovjeku predstavlja ritam. I na kraju je tu čovjek ‘udova’, koji se također nastavlja unutra i čini onaj dio čovjeka koji je povezan s metabolizmom ili izmjenom supstance.
Sada nam je potrebno pobliže pogledati tog tročlanog čovjeka. Najprije ćemo razmišljati o njemu kao o Čovjeku glave, Čovjeku ritma i Čovjeku udova. Od to troje, jedino je treći sa svojim nastavljanjem unutra snažno povezan sa silama — ne supstancama, već silama našeg zemaljskog planeta.
To ne vrijedi za Čovjeka glave, jer što je on? (Sada ne razmatramo ništa supstancijalno već sile, formativne sile koje ga uvjetuju.) Čovjek glave je metamorfoza Čovjeka udova prethodne inkarnacije. Sile koje su formirale Čovjeka udova u zadnjoj inkarnaciji, bile su, tijekom perioda između zadnje smrti i zadnjeg rođenja — onog rođenja koje nas je dovelo u sadašnju egzistenciju — u svijetu kojeg smo često opisivali. Tamo su metamorfozirale tako da su sada mogle oblikovati glavu. Dakle Čovjek glave i Čovjek udova su potpuno suprotni polovi, a srednji, Čovjek ritma je prilagodba između njih, balansirajući ili izmirujući ih pomoću ritma.
Ovu antitezu između Čovjeka glave i Čovjeka udova još bi trebalo ispitati. Moći ćemo, možda, lakše pristupiti stvarima koje je u ovoj domeni nužno razumjeti, ako ispitamo slijedeći primjer uzet iz druge sfere.
Razmotrimo biljku — ne, za sada, višegodišnju biljku, već godišnju koja se razvija od sjemena do korijena i stabljike i tijekom godine oblikuje svoj plod i sjeme. Takva biljka raste iz sjemena koje je posađeno u zemlju; iz sjemena se pojavljuje korijen, zatim lišće i cvjetovi, u kojima je kasnije, tijekom stupnja ploda, razvijeno novo sjeme. To je evolucijski ciklus biljke.
Biljka kreće iz formacije sjemena u Zemlji, raste dok ne dosegne površinu, kada prima učinke svjetla — od Sunca — i učinke topline. Pod tim utjecajima raste i dalje i zaokružuje svoj ciklus vraćajući se ponovno na stupanj formacije sjemena. Ali sada, kada se u jesen vraća u period sjemena imamo biljku ne ispod tla već iznad Zemlje; i tu je tijekom cijele zime bila, zavisna od izvanzemaljskih utjecaja. Ti utjecaji su pomogli da nastavi njen rast do točke nove formacije sjemena; ona je dakle narasla do točke svježe formacije sjemena ne pod utjecajima Zemlje, već izvučena od njih od izvanzemaljskih snaga. Još jednom je postala ono što je bila prije a ipak nekako različito. U kom smislu različito? Kompletiranje novog sjemena okončava proces rasta. Razvoj tu završava, i ciklus ne može biti kompletan ukoliko mi ne uzmemo sjeme od njegove vlastite ravnine ili oblasti i još jednom ga vratimo u Zemlju. Odnosno, ako slijedimo to sjeme gore u sferu koja je iznad zemaljskog elementa, moramo ga tada opet donijeti dolje, ispod Zemlje. Zatim ono opet raste prema nebesima, i onda ga opet moramo ponovno donijeti u Zemlju.
Odnosno, daljnji rast zavisi o ponovnom dovođenju sjemena dolje na dublji nivo — moramo vratiti u Zemlju ono što je bilo proizvedeno od snaga Nebesa. Prema tome nije dovoljno razmatrati ciklus samo od sjemena do sjemena. Mi se bavimo činjenicom da je biljka u određenom smislu prerasla sebe, i kada u određenom stupnju sebe preraste, moramo je vratiti na njeno izvorno mjesto, gdje je još jednom primljena od istih snaga i počinje novi ciklus.
Sada proces možemo nacrtati kao dijagram. Ako ovdje imamo nivo Zemlje, tada ciklus evolucije za biljku mora biti nacrtan ovako. Ali biljka se ponovno mora vratiti u Zemlju, i tako ako nacrtamo nekoliko godišnjih procesa, svaki puta moramo malo napredovati. Ovdje imate razliku nivoa. Moramo stalno biljku dovoditi natrag na drugi nivo.
Dao sam vam to kao ilustraciju, i prije nego nastavimo, s time u vezi treba biti razmotreno još nešto. Primijetite način na koji se biljka graha pojavljuje iz sjemena i shvatiti ćete što mislim. Još ćete bolje shvatiti, ako promotrite biljku s razdvojenom stabljikom, onu koja je prirodno sklona ne rasti u ravnoj liniji ako izvjesne sile mogu slobodno djelovati. Primjer takve biljke je ladolež (Convolvulus arvensis).
Sada prijeđimo na razmatranje ove slike u vezi s čovjekom. Ako umjesto da razmišljamo o godišnjem ciklusu biljke, usmjerimo pažnju na ciklus koji vodi čovjeka od jednog zemaljskog života, kroz duhovni svijet, do slijedećeg zemaljskog života, ovdje imamo nešto sasvim upečatljivo slično. Mislite na vaš organizam udova u prethodnoj inkarnaciji, i vašu glavu u ovoj inkarnaciji. Glava je oblikovana kroz metamorfozu, a to je samo vidljiva promjena koja je prekinuta od svega što se odvija između smrti i novog rođenja. Glava je formirana na isti način kao što je novo sjeme u biljci formirano iz starog. Ali u sredini leži cjelokupan život biljke. Tako da možemo reći: Sa gledišta organizacije njegove forme, to je kao da je kod čovjeka korijen postojao u prethodnoj inkarnaciji, i iz tog korijena je izrasla glava sadašnje inkarnacije. Glava, prema tome, predstavlja nešto analogno sjemenu. Ali kod čovjeka sve se to odvija, moglo bi se reći, na višem nivou — u višoj oblasti — i, osim toga je, kompliciranije.
I da bi sada zaokružili ovu koncepciju, mislite na cijelu metamorfozu biljke. Ako promatrate ladolež, iz spiralne ili vijčane forme stabljike vidjeti ćete, da sile koje djeluju izvana nisu takve da uzrokuju samo rast u ravnoj liniji, potiču je da raste u spiralnom obliku. Biljka ima tendenciju prema spiralnoj formaciji. Samo kada je razvijeno novo sjeme, sjeme se opire ovoj tendenciji; potpuno je koncentrirano u ovom malom zrnu. Sjeme se zatim povlači od utjecaja univerzuma. U slučaju čovjeka Čovjek udova je najviše pod utjecajem Zemlje. (Kod Čovjeka ritma je drugačiji slučaj i o tome ćemo govoriti kasnije.) Ali glava je nešto što se povlači od zemaljskih sila i nema udjela u njima, baš kao što i sjeme nema udjela u izvanzemaljskim utjecajima. Samo zato što se glava povlači iz zemaljskih sila mi ljudi možemo misliti u apstraktnim pojmovima. Kada za našu glavu ne bi bilo moguće da se potpuno odvoji od utjecaja Zemlje, mi ne bi mogli apstraktno misliti.
Ova činjenica je uistinu izražena u formi čovjeka. Zamislite na trenutak da vaša glava u stvari predstavlja transformiranog Čovjeka udova. Ovaj potonji međutim hoda po zemljinoj površini, a glava ne. Glava se može usporediti s čovjekom koji je udobno smješten u motornom autu ili vlaku; on se ne miče a ipak ide naprijed. Glava je u tom položaju u odnosu na ostatak organizma; ovaj potonji ide naprijed, a glava počiva kao u vozilu, nema učešća u bilo kakvim pokretima, već se očito povlači od sila Zemlje. Glava je kao čovjek koji dopušta da ga drugi ljudi nose naprijed.
Takva je organizacija glave čovjeka. Ona se povlači od utjecaja Zemlje, i možemo dakle reći: Glava čovjeka pokazuje se — barem u ovoj usporedbi — slična sjemenu koje se povlači od nebeskih utjecaja formiranja biljke. Ali kod čovjeka nije isto kao kod biljke. Biljke rastu od Zemlje prema gore — prema nebeskim utjecajima. Čovjek raste prema dolje. Kada dođe do začeća ili rođenja, on je u prvom redu struktura glave; vanjska embriologija priskrbljuje apsolutni dokaz toga. On sa sobom nosi svoju glavu kao transformirani proizvod posljednje inkarnacije. Tijekom zemaljskog života — preko njegovih snaga — Čovjek udova posebno se razvija. Raste na glavi. Manje je razvijen od glave i potpuno pod utjecajem sila Zemlje. Glava je s druge strane potpuno povučena od sila Zemlje. Možemo dakle reći: Kada promatramo biljke, možemo pratiti, u spiralnoj ili vijčanoj konstrukciji, odakle dolaze sile koje biljci daju njen spiralni oblik; dolaze od izvanzemaljskih tijela. Ali kada uzmemo u obzir čovjeka, i vidimo kako raste prema Zemlji, moramo se upitati: Što je čovjeku dalo tu mogućnost da raste u opoziciji prema zakonima koji upravljaju rast biljaka koje rastu prema gore? Jer čovjek raste prema dolje i postepeno podliježe zemaljskom utjecaju. Kako je sve to objašnjivo? To je najvažnije, zaista esencijalno pitanje, koje se ne tiče samo morfologije, proučavanja ljudskog oblika, već cijelog bića čovjeka. Vidite, ako bi bili obvezni da živimo naš duševni život bez glave, bio bi potpuno drugačiji; ne bi bili sposobni za bilo kakve apstraktne koncepcije! Iznad svega, ne bi mogli shvaćati trodimenzionalni prostor kao apstraktan, već bi striktno razgraničavali između naprijed i natrag, desno i lijevo, iznad i ispod. Svi ti smjerovi bili bi nam sasvim posebnog karaktera. To je, u stvari, ono što naš organizam radi. Čim ste napredovali, preko metoda znanosti duha, do imaginativne koncepcije univerzuma, ova ugodna trodimenzionalnost prestaje. Sada morate praviti razliku, jer ste izvršili nešto izvanredno — eliminirali ste uobičajeni organizam glave i otišli natrag u eterski organizam čovjeka.
Eterska organizacija je bitno različita od fizičke organizacije glave. To je samo preko potpuno organizirane glave, prenesene u ovu inkarnaciju iz prethodne, da su apstrakcije postale moguće. Sve apstraktno mišljenje, sve mišljenje u području čiste misli, vezano je uz ovaj organizam glave, kojeg stječemo jedino napuštajući duhovni svijet i dolazeći u ovaj fizički svijet, da bi napravili nezavisnim od organizacije Zemlje ono što je prije bilo o njoj zavisno.
To će vam pokazati da je čovjek, kao i biljka, ugrađen u zemaljske utjecaje, ali s ovom razlikom, da je čovjek sebe načinio nezavisnim od njih preko svog organizma glave. Ako bi ostatak našeg organizma mislio bez glave kao sredstva — kao što zaista može — čovjek bi se odmah osjetio jedno s cijelim organizmom univerzuma.
Ako bi bilo moguće izumiti veoma udobna spavaća kola — to u sadašnje vrijeme možda nije vjerojatno — ali kola iz kojih ne gledate vani i iz kojih je eliminirana sva buka i klapanje, mogli bi pasti u iluziju da ste bili u nepokretnoj i tihoj sobi, jer ne bi opažali ništa od njenog kretanja. Ali nakon što bi pogledali kroz prozor, vidjeli bi da se kreće naprijed, premda mirno sjedite u kolima. Slično, čim se oslobodite od iluzije koju vaš organizam glave proizvodi u vama tijekom procesa u kojem čini sebe nezavisnim od organizacije Zemlje, vi vidite da imate udjela u kretanju Zemlje. Odnosno, moguće je, kroz tranziciju od onog što sam, u mojoj knjizi Znanje o višim svjetovima nazvao sadašnji način formiranja ideja do onog što sam nazvao Imaginacija — moguće je osjetiti kretanja Zemlje, jer tada ‘gledate kroz prozor’. Vi gledate u duhovni svijet. Upravo na isti način kako gledate kroz prozor vlaka i zapažate kako se vanjski krajolik stalno mijenja, tako i sada, kada iz fizičkog čulnog svijeta gledate vani u duhovni, opažate u izmjenama ovog potonjeg kako prolazite, da vi sa Zemljom ne mirujete, već se krećete naprijed. Stoga ne možemo doći do prave astronomske koncepcije prostora ako inzistiramo da je konstruiramo upravo s onim dijelom našeg organizma koje je sebe učinio nezavisnim!
Razmotrite na trenutak što smo mi kao civilizirano čovječanstvo napravili od početka ove pete post-atlantske epohe. Razmišljali smo o univerzumu s našom glavom. I glava je ono — onaj dio nas koji je sebe napravio sasvim nezavisnim od Zemlje — što je ograničilo svjetska kretanja u apstrakciju od tri dimenzije. Imamo kopernikanski koncept univerzuma, dizajniran za nas sa najmanje odgovarajućim instrumentom, glavom, čija je esencijalna karakteristika njena emancipacija od suradnje u kretanjima svijeta. To bi bilo nešto kao da ste htjeli dobiti ideju, recimo, o kretanju željezničkog vlaka s kojim putujete, iz slike koju ste nacrtali rukom, bez reference na kretanje vlaka, već samo prema vlastitim idejama. Vi nešto crtate; činite sebe nezavisnim. Ali ne možete smatrati takav crtež prikazom kretanja željezničkog vlaka; on s time nema ništa! I jednako toliko malo s svjetskim procesom ima njegova slika koju smo dizajnirali prema vanjskoj prostornoj astronomiji, u tu svrhu koristeći instrument koji je najmanje pogodan za njegovu koncepciju.
Sada samo promotrite do kojeg nas zaključka stvarno istinita i proporcionalna koncepcija o stvarima dovodi. Prisiljeni smo priznati da je naša prostorna astronomska slika svijeta izgrađena s najmanje adekvatnim sredstvima. Nije čudo da je u kontradikciji s rezultatima pribavljenim kada je korišten odgovarajući instrument! Naravno, za određene namjene ova koncepcija je dobro prilagođena, jer od sredine petnaestog stoljeća, kada je počeo peti post-atlantski period, morali smo postepeno učiti oblikovati misli nezavisno od univerzuma. Na slijedećem predavanju ćemo čuti kako je do toga došlo. Ali s time smo izgubili sposobnost da zaista nešto znamo o kretanjima u kojima smo se izvježbali osjećati konkretno u inače apstraktnim dimenzijama prostora. Na ove stvari ćemo se stalno vraćati; jer do potpune slike ne možemo doći na bilo koji drugi način osim izgrađujući naše ideje, takoreći, u ciklusima.
Sada prijeđimo na razmatranje ove slike u vezi s čovjekom. Ako umjesto da razmišljamo o godišnjem ciklusu biljke, usmjerimo pažnju na ciklus koji vodi čovjeka od jednog zemaljskog života, kroz duhovni svijet, do slijedećeg zemaljskog života, ovdje imamo nešto sasvim upečatljivo slično. Mislite na vaš organizam udova u prethodnoj inkarnaciji, i vašu glavu u ovoj inkarnaciji. Glava je oblikovana kroz metamorfozu, a to je samo vidljiva promjena koja je prekinuta od svega što se odvija između smrti i novog rođenja. Glava je formirana na isti način kao što je novo sjeme u biljci formirano iz starog. Ali u sredini leži cjelokupan život biljke. Tako da možemo reći: Sa gledišta organizacije njegove forme, to je kao da je kod čovjeka korijen postojao u prethodnoj inkarnaciji, i iz tog korijena je izrasla glava sadašnje inkarnacije. Glava, prema tome, predstavlja nešto analogno sjemenu. Ali kod čovjeka sve se to odvija, moglo bi se reći, na višem nivou — u višoj oblasti — i, osim toga je, kompliciranije.
I da bi sada zaokružili ovu koncepciju, mislite na cijelu metamorfozu biljke. Ako promatrate ladolež, iz spiralne ili vijčane forme stabljike vidjeti ćete, da sile koje djeluju izvana nisu takve da uzrokuju samo rast u ravnoj liniji, potiču je da raste u spiralnom obliku. Biljka ima tendenciju prema spiralnoj formaciji. Samo kada je razvijeno novo sjeme, sjeme se opire ovoj tendenciji; potpuno je koncentrirano u ovom malom zrnu. Sjeme se zatim povlači od utjecaja univerzuma. U slučaju čovjeka Čovjek udova je najviše pod utjecajem Zemlje. (Kod Čovjeka ritma je drugačiji slučaj i o tome ćemo govoriti kasnije.) Ali glava je nešto što se povlači od zemaljskih sila i nema udjela u njima, baš kao što i sjeme nema udjela u izvanzemaljskim utjecajima. Samo zato što se glava povlači iz zemaljskih sila mi ljudi možemo misliti u apstraktnim pojmovima. Kada za našu glavu ne bi bilo moguće da se potpuno odvoji od utjecaja Zemlje, mi ne bi mogli apstraktno misliti.
Ova činjenica je uistinu izražena u formi čovjeka. Zamislite na trenutak da vaša glava u stvari predstavlja transformiranog Čovjeka udova. Ovaj potonji međutim hoda po zemljinoj površini, a glava ne. Glava se može usporediti s čovjekom koji je udobno smješten u motornom autu ili vlaku; on se ne miče a ipak ide naprijed. Glava je u tom položaju u odnosu na ostatak organizma; ovaj potonji ide naprijed, a glava počiva kao u vozilu, nema učešća u bilo kakvim pokretima, već se očito povlači od sila Zemlje. Glava je kao čovjek koji dopušta da ga drugi ljudi nose naprijed.
Takva je organizacija glave čovjeka. Ona se povlači od utjecaja Zemlje, i možemo dakle reći: Glava čovjeka pokazuje se — barem u ovoj usporedbi — slična sjemenu koje se povlači od nebeskih utjecaja formiranja biljke. Ali kod čovjeka nije isto kao kod biljke. Biljke rastu od Zemlje prema gore — prema nebeskim utjecajima. Čovjek raste prema dolje. Kada dođe do začeća ili rođenja, on je u prvom redu struktura glave; vanjska embriologija priskrbljuje apsolutni dokaz toga. On sa sobom nosi svoju glavu kao transformirani proizvod posljednje inkarnacije. Tijekom zemaljskog života — preko njegovih snaga — Čovjek udova posebno se razvija. Raste na glavi. Manje je razvijen od glave i potpuno pod utjecajem sila Zemlje. Glava je s druge strane potpuno povučena od sila Zemlje. Možemo dakle reći: Kada promatramo biljke, možemo pratiti, u spiralnoj ili vijčanoj konstrukciji, odakle dolaze sile koje biljci daju njen spiralni oblik; dolaze od izvanzemaljskih tijela. Ali kada uzmemo u obzir čovjeka, i vidimo kako raste prema Zemlji, moramo se upitati: Što je čovjeku dalo tu mogućnost da raste u opoziciji prema zakonima koji upravljaju rast biljaka koje rastu prema gore? Jer čovjek raste prema dolje i postepeno podliježe zemaljskom utjecaju. Kako je sve to objašnjivo? To je najvažnije, zaista esencijalno pitanje, koje se ne tiče samo morfologije, proučavanja ljudskog oblika, već cijelog bića čovjeka. Vidite, ako bi bili obvezni da živimo naš duševni život bez glave, bio bi potpuno drugačiji; ne bi bili sposobni za bilo kakve apstraktne koncepcije! Iznad svega, ne bi mogli shvaćati trodimenzionalni prostor kao apstraktan, već bi striktno razgraničavali između naprijed i natrag, desno i lijevo, iznad i ispod. Svi ti smjerovi bili bi nam sasvim posebnog karaktera. To je, u stvari, ono što naš organizam radi. Čim ste napredovali, preko metoda znanosti duha, do imaginativne koncepcije univerzuma, ova ugodna trodimenzionalnost prestaje. Sada morate praviti razliku, jer ste izvršili nešto izvanredno — eliminirali ste uobičajeni organizam glave i otišli natrag u eterski organizam čovjeka.
Eterska organizacija je bitno različita od fizičke organizacije glave. To je samo preko potpuno organizirane glave, prenesene u ovu inkarnaciju iz prethodne, da su apstrakcije postale moguće. Sve apstraktno mišljenje, sve mišljenje u području čiste misli, vezano je uz ovaj organizam glave, kojeg stječemo jedino napuštajući duhovni svijet i dolazeći u ovaj fizički svijet, da bi napravili nezavisnim od organizacije Zemlje ono što je prije bilo o njoj zavisno.
To će vam pokazati da je čovjek, kao i biljka, ugrađen u zemaljske utjecaje, ali s ovom razlikom, da je čovjek sebe načinio nezavisnim od njih preko svog organizma glave. Ako bi ostatak našeg organizma mislio bez glave kao sredstva — kao što zaista može — čovjek bi se odmah osjetio jedno s cijelim organizmom univerzuma.
Ako bi bilo moguće izumiti veoma udobna spavaća kola — to u sadašnje vrijeme možda nije vjerojatno — ali kola iz kojih ne gledate vani i iz kojih je eliminirana sva buka i klapanje, mogli bi pasti u iluziju da ste bili u nepokretnoj i tihoj sobi, jer ne bi opažali ništa od njenog kretanja. Ali nakon što bi pogledali kroz prozor, vidjeli bi da se kreće naprijed, premda mirno sjedite u kolima. Slično, čim se oslobodite od iluzije koju vaš organizam glave proizvodi u vama tijekom procesa u kojem čini sebe nezavisnim od organizacije Zemlje, vi vidite da imate udjela u kretanju Zemlje. Odnosno, moguće je, kroz tranziciju od onog što sam, u mojoj knjizi Znanje o višim svjetovima nazvao sadašnji način formiranja ideja do onog što sam nazvao Imaginacija — moguće je osjetiti kretanja Zemlje, jer tada ‘gledate kroz prozor’. Vi gledate u duhovni svijet. Upravo na isti način kako gledate kroz prozor vlaka i zapažate kako se vanjski krajolik stalno mijenja, tako i sada, kada iz fizičkog čulnog svijeta gledate vani u duhovni, opažate u izmjenama ovog potonjeg kako prolazite, da vi sa Zemljom ne mirujete, već se krećete naprijed. Stoga ne možemo doći do prave astronomske koncepcije prostora ako inzistiramo da je konstruiramo upravo s onim dijelom našeg organizma koje je sebe učinio nezavisnim!
Razmotrite na trenutak što smo mi kao civilizirano čovječanstvo napravili od početka ove pete post-atlantske epohe. Razmišljali smo o univerzumu s našom glavom. I glava je ono — onaj dio nas koji je sebe napravio sasvim nezavisnim od Zemlje — što je ograničilo svjetska kretanja u apstrakciju od tri dimenzije. Imamo kopernikanski koncept univerzuma, dizajniran za nas sa najmanje odgovarajućim instrumentom, glavom, čija je esencijalna karakteristika njena emancipacija od suradnje u kretanjima svijeta. To bi bilo nešto kao da ste htjeli dobiti ideju, recimo, o kretanju željezničkog vlaka s kojim putujete, iz slike koju ste nacrtali rukom, bez reference na kretanje vlaka, već samo prema vlastitim idejama. Vi nešto crtate; činite sebe nezavisnim. Ali ne možete smatrati takav crtež prikazom kretanja željezničkog vlaka; on s time nema ništa! I jednako toliko malo s svjetskim procesom ima njegova slika koju smo dizajnirali prema vanjskoj prostornoj astronomiji, u tu svrhu koristeći instrument koji je najmanje pogodan za njegovu koncepciju.
Sada samo promotrite do kojeg nas zaključka stvarno istinita i proporcionalna koncepcija o stvarima dovodi. Prisiljeni smo priznati da je naša prostorna astronomska slika svijeta izgrađena s najmanje adekvatnim sredstvima. Nije čudo da je u kontradikciji s rezultatima pribavljenim kada je korišten odgovarajući instrument! Naravno, za određene namjene ova koncepcija je dobro prilagođena, jer od sredine petnaestog stoljeća, kada je počeo peti post-atlantski period, morali smo postepeno učiti oblikovati misli nezavisno od univerzuma. Na slijedećem predavanju ćemo čuti kako je do toga došlo. Ali s time smo izgubili sposobnost da zaista nešto znamo o kretanjima u kojima smo se izvježbali osjećati konkretno u inače apstraktnim dimenzijama prostora. Na ove stvari ćemo se stalno vraćati; jer do potpune slike ne možemo doći na bilo koji drugi način osim izgrađujući naše ideje, takoreći, u ciklusima.
Nakon jučerašnjih sugestija dr. Stein se potrudio konstruirati model koji prikazuje kretanja koja rezultiraju kada slijedimo Čovjeka zajedno s Zemljom, ili drugim riječima pokret Zemlje uzet u apsolutnom smislu. Ako ovaj puta umjesto slijeđenja pokreta biljnih sila u spiralama, slijedim pokrete opisane u Čovjek zajedno s Zemljom, opet dolazim do spirale, ali one koja je progresivna. Ova spirala nam daje ilustraciju stvarnog pokreta Zemlje, i u isto vrijeme sliku onog od Sunca. Pretpostavimo na trenutak da je Zemlja ovdje a Sunce ondje. Promatrač vidi Sunce u ovom smjeru. (dijagram). Zemlja napreduje, ali upravo u liniji iza Sunca. Kada je Zemlja ovdje, promatrač sada Sunce vidi u drugom smjeru. Sunce napreduje još dalje, Zemlja slijedi, i promatrač ponovno vidi Sunce u drugom smjeru. Odnosno, u jednom trenutku vidi Sunce s desna, u slijedećem trenutku s lijeva, zahvaljujući stazi po kojoj Zemlja slijedi Sunce.
To je protumačeno kao da pokazuje da Sunce stoji mirno i Zemlja se vrti oko njega. U stvarnosti to nije tako; Zemlja se kreće uzduž iza Sunca. Promatrač vidi Sunce s desna kada je došlo do jedne točke spiralnog puta, dok je Zemlja ovdje. Slijedeće vidi Sunce lijevo, zatim opet desno, zatim lijevo, i tako dalje. Sve to promatraču daje, koji prosuđuje vanjskim pojavljivanjem i gubljenjem iz vida svog vlastitog pokreta, dojam da se Zemlja okreće oko Sunca.
Iz ovoga ćete shvatiti kolika je velika mogućnost obmane kada netko prosuđuje po vanjskim pojavama; jer ovdje zaista postoji relativnost kretanja. Možemo zaista utvrditi da oni koji kalkuliraju očito kretanje Sunca ne opažaju vlastito kretanje, i propuštaju uzeti u obzir odnos između Sunca i Zemlje.
Volio bih da formirate pravu ideju o tome što sam rekao o smjeru ili kretanju u liniji u obliku vijka, jer treba vizualizirati, u modelu kao što je ovaj, činjenicu da Zemlja slijedi trag Sunca; i tada ćemo moći nastaviti do onog što bi želio da sutra postignemo, naime pravo razumijevanje činjenica ispred nas. Danas sam namjerno dao samo sugestije, i s namjerom ostavio mnoga pitanja otvorena, ali ona će biti odgovorena sutra ili na jednom od slijedećih predavanja. Želio sam vam na sasvim jednostavan način pokazati doživljaje onog tko gleda vani kroz prozore fizičkog svijeta, i promatra vani duhovni svijet kako juri okolo. Na ovaj način može dobiti ideju o stvarnom kretanju Zemlje a također i Sunca.