.U ovim studijama želio sam vam skrenuti pažnju na određene stvari koje nas vode natrag do konkretnijeg proučavanja univerzuma nego što je to sadržano u kozmologiji Kopernika. Ne smijemo zaboraviti da se kozmologija Kopernika pojavila u periodu nakon sredine petnaestog stoljeća kada je u porastu bila tendencija prema apstraktnom konceptu univerzuma. Zaista je došla u trenutku kada je tendencija da se sve napravi apstraktnim bila na vrhuncu. Također se moramo sjetiti da je sada esencijalno da se oslobodimo te tendencije i u naše misli o univerzumu donesemo koncepte koji sadrže više nego same apstraktne ideje. To nije jednostavno stvar konstruiranja kozmologije slične vrste kao ona od Kopernika, po malo različitim linijama. To sam ponio kući u pitanjima koja su proizašla iz zadnjeg predavanja. Jer smisao u tim pitanjima je uključio mogućnost da se još jednom povuku linije koje bi nam dale sliku svijeta — opet sliku u sasvim vanjskim apstrakcijama. To naravno nije ono što se željelo. Ono što moramo napraviti je dohvatiti u njenoj duhovnoj prirodi sve ono što nije čovjek, da bi izgradili most od duhovnog u čovjeku do duhovnog izvan njega. Morate razumjeti da ovdje, u ovo posebno vrijeme u svim prigodama, ne može biti naš zadatak raspravljati matematičku astronomiju. To bi zahtijevalo početi ponovno od samih osnova; jer temeljni principi upotrebljavani danas imaju svoj izvor u cjelokupnom materijalističkom načinu mišljenja koji je u upotrebi od sredine petnaestog stoljeća. Ako bi željeli razviti i upotpuniti kozmologiju koju smo skicirali, bilo bi nužno početi s najelementarnijim principima i iznova ih elaborirati. Do sudbine koja je zadesila kopernikanizam došlo je, kako ćemo vidjeti, zbog jake tendencije k apstrakciji, koja tako lako može voditi do intelektualne neumjerenosti. Pravi kopernikanizam nije zapravo isto kao ono što je kasnije postao u rukama sljedbenika Kopernika. Iz kopernikanizma su izabrane određene teorije koje su bile u skladu s načinom mišljenja zadnjih nekoliko stoljeća, i od njih se sada podučava kozmologija u svim školama koje su se pojavile.
Ne želim ništa napraviti u smjeru slične kozmologije, gdje bi, umjesto dobro poznate elipse gdje je Sunce postavljeno kao žarište, i po kojoj se Zemlja kreće s nagnutom osi, jednostavno stavili vijčanu liniju! Ono što bi radije napravio je predstaviti odnos čovjeka prema univerzumu i u tom smjeru ćemo nastaviti dalje.
Pokušao sam vam predstaviti kako se, u trenutku kada se prijeđe na intenzivniji doživljaj tri dimenzije prostora u vlastitom obliku, shvaća kako se te dimenzije razlikuju po prirodi i vrsti jedna od druge; to je jedino sposobnost mentalne apstrakcije u glavi koja ove tri dimenzije čini apstraktnim i ne razlikuje između iznad i ispod, lijevo i desno, ispred i iza, već ih jednostavno uzima kao tri linije. I slična bi greška odmah ponovno postala nepopravljiva kada bi se bilo kakva konstrukcija postavila u prostoru na čisto apstraktan način. Stvar može postati jasnija ako se na trenutak okrenemo nečem drugom.
Razmotrimo boje. Ponovno ćemo za primjer uzeti boje. Pretpostavimo da imamo plavu površinu i, recimo, žutu. Koncepcija svijeta koja je, u svom apstraktnom mišljenju, potakla razvoj kopernikanske kozmogonije, zaista je uspjela u kazivanju: “Ispred sebe vidim plavo, ispred sebe vidim žuto. To je zbog činjenice da je objekt na mene napravio utisak. Taj utisak se meni pojavljuje kao žuto, kao plavo”. Stvar je u tome da uopće ne bi trebali početi na ovaj način teoretizirati, govoreći: “Ispred mene je žuto, ispred mene je plavo, i to na mene čini izvjestan utisak”. To je zaista baš kao da tretirate riječ SLIKA na slijedeći način. Recimo da ste se uhvatili u koštac s dubokim istraživanjima o riječi i da ste razmišljali: “ ‘S’, nešto mora biti iza toga; iza ‘S’ moram tražiti vibraciju koja ga uzrokuje. Onda ponovo, iza ‘L’ moraju biti vibracije, a iza ‘I’ još vibracija, i tako dalje”. U tome nema smisla. Smisao nalazimo tek kada ujedinimo pet slova, povezujući ih na njihovoj vlastitoj ravnini, i pročitamo cijelu riječ ‘Slika’; kada ne špekuliramo o tome što leži iza, već pročitamo riječ — ‘Slika’. Tako je također i ovdje stvar da trebamo reći: “Ova prva površina čini da prodirem, takoreći, iza nje, čini da zaronim u nju. Ova druga površina me odvraća”. Ti osjećaji su ono gdje prelaze dojmovi na koje moramo obratiti pažnju; tada dolazimo do nečeg konkretnog. Ako tako u svijetu vani tražimo ono što doživljavamo iznutra, zaista dolazimo do osjećaja da stvarno uopće nismo unutar sebe, već da smo sa našim pravim Egom u univerzumu, uronjeni u univerzum. Umjesto traganja za 'vibracijama' iza vanjskog univerzuma, atomisti bi trebali tražiti njihov vlastiti Ego iza pojava i zatim pokušati otkriti kako je njihov vlastiti Ego smješten u vanjskom univerzumu, takoreći, uronjen u njega. Baš kao što kod boja trebamo pokušati dokučiti da li osjećamo da moramo uroniti u nju ili osjećamo da nas odbija, tako, s obzirom na strukturu našeg organizma, trebamo osjetiti kako se tri smjera, iznad i ispod, naprijed i natrag, desno i lijevo, jedan od drugog konkretno razlikuju; trebamo osjetiti kako ih iznutra različito doživljavamo, kada se isturimo u univerzum. Kad smo svjesni sebe kao čovjeka koji stoji na Zemlji, okruženog planetima i zvijezdama stajaćicama, počinjemo se osjećati kao dio svega toga; to nije stvar samo crtanja tri dimenzije pod pravim kutovima, već o konkretnom razmišljanju o kozmosu i prodiranja u konkretnu stvarnost dimenzija.
Postoji serija konstelacija koja je onima koji noću proučavaju vanjski univerzum odmah očigledna, i zaista se uvijek vidjela kada je čovjek proučavao zvijezde. To je ono što nazivamo Zodijak. Nebitno je da li vjerujemo u Ptolomejev ili kopernikanski sustav; ako slijedimo očiti kurs Sunca uvijek izgleda da prolazi kroz Zodijak u njegovom godišnjem prolasku. Ako se sada zamislimo smješteni u univerzum na živi način, nalazimo da Zodijak ima veoma veliki značaj. Ne možemo zamisliti ni jednu ravninu u nebeskom prostoru da ima sličnu vrijednost kao Zodijak, ništa više nego bi mogli zamisliti ravninu koja nas dijeli na dvoje i stvara našu simetriju, da je smještena bilo gdje slučajno. Tada opažamo Zodijak kao nešto kroz što može biti opisana ravnina. (Crtanje.) Recimo da ta ravnina bude ravnina školske ploče, tako da ovdje imamo ravninu Zodijaka; ravnina Zodijaka je upravo ravnina školske ploče. Tada ćemo pred nama imati jednu ravninu u kozmičkom prostoru, upravo kao što smo zamislili tri ravnine skicirane u čovjeku. To je sigurno ravnina o kojoj možemo reći da je za nas tamo fiksirana. Vidimo da Sunce ima svoj kurs kroz Zodijak; sve fenomene nebesa povezujemo s ovom ravninom. I ovdje imamo analogiju izvan-ljudskog tipa za ono što moramo uočiti i doživjeti kao ravnine u samom čovjeku. Kada sada nacrtamo ravninu simetrije u čovjeku, i na jednoj strani osi simetrije imamo jetru organiziranu na jedan način, a na drugoj strani stomak organiziran na različit način, o takvoj činjenici ne možemo razmišljati bez da u isto vrijeme osjećamo neki konkretni unutarnji odnos; ne možemo zamisliti kako tamo samo leže linije prostora, već ono što je u prostoru mora manifestirati određene snage aktivnosti; tada neće biti stvar ravnodušnosti da li je nešto desno ili lijevo. Na isti način moramo zamišljati da je u organizaciji univerzuma pitanje posljedice da li je stvar iznad ili ispod Zodijaka. Počinjemo razmišljati o kozmičkom prostoru — kakvog tamo vidimo, zasijanog zvijezdama — počinjemo misliti o njemu kao da ima formu.
Sada baš kao što možemo misliti o ovoj ravnini na školskoj ploči, također možemo misliti o još jednoj pod pravim kutom prema njoj. Promislimo o ravnini koja se proteže od konstelacije Lava do Vodenjaka na drugoj strani. Zatim možemo ići dalje i zamisliti treću ravninu opet pod pravim kutom na ovu, koja ide od Bika do Škorpiona. Sada imamo tri ravnine pod pravim kutom jedna prema drugoj u kozmičkom prostoru.
Ove tri ravnine su analogne sa tri koje smo zamislili opisujući ih u čovjeku. Ako promislimo na ravninu koju smo označili kao onu od Volje — naime ravninu koja nas razdvaja natrag i naprijed — imamo ravninu samog Zodijaka.
Ako razmišljamo o ravnini koja ide od Bika do Škorpiona, imamo ravninu Mišljenja; odnosno, naša Misaona ravnina bila bi koordinirana s ovom ravninom. Treća ravnina bi bila ona od Osjećaja. Tako smo kozmički prostor podijelili pomoću tri ravnine, baš kao što smo podijelili čovjeka na našem prvom predavanju.
Ono što je od primarne važnosti to nije jednostavno što je brže moguće zaboraviti kopernikanski kozmički sustav, već ići u ovu konkretnu sliku, zamisliti sam kozmički prostor tako organiziran da se u njemu mogu razlikovati tri ravnine koje su pod pravim kutom jedna prema drugoj, baš kao što se to može u slučaju čovjeka.
Slijedeće pitanje koje nam se javlja treba biti: Da li se zaista o cjelokupnom čovjeku treba misliti kao da čini integralni dio onog što nam se pojavljuje kao vanjska kozmogonija, u koju je čovjek uključen? Na zadnjem predavanju smo naglasili da Zemlja sa Suncem i drugim planetima napreduje po spirali. Ovakva izjava je, naravno, samo oblik dijagrama, jer je sama spiralna linija zakrivljena. To nas ipak ovdje ne zanima; ono što nam je sada važno je da Zemlja kako smo vidjeli, slijedi Sunce u takvoj spirali, i pitanje je da li je i čovjek također tako utkan u taj pokret da je u svakom slučaju prisiljen imati udjela u njemu; jer ako bi to bilo tako, ako apsolutno mora potpuno slijediti, tada uopće nema mjesta za slobodnu volju ili moralnu aktivnost s njegove strane. Ne zaboravimo da smo počeli naše proučavanje upravo s ovim pitanjem: kako izgraditi most koji vodi od čiste prirodne nužnosti do morala, do onog što se odvija pod impulsom slobodne volje.
Ovdje ne možemo ići dalje ako se oslanjamo samo na kopernikanski sustav; jer što bi tamo imali? Zamišljamo Zemlju na kojoj stojimo; bilo da Zemlja ili Sunce juri uzduž nije sada ... Ako je čovjek povezan sa svim tim u apsolutnoj prirodnoj uzročnosti, za njega nije moguće razviti slobodnu volju. Moramo dakle postaviti pitanje: Da li cjelokupno biće čovjeka leži unutar ove prirodne uzročnosti, ili se biće čovjeka u nekoj točci kreće izvan toga? Ne smijemo međutim postaviti ovo pitanje iz načina razmišljanja materijalista devetnaestog stoljeća, koji su napomenuli da je toliko ljudi umrlo na Zemlji da ne bi bilo moguće naći prostora za sve njihove duše. Željeli su saznati o prostoru potrebnom za duše. Ali u stvari je poanta u pitanju: Kakvo značenje je u postavljanju pitanja o mjestu za duše?
Iznad svega moramo jasno razumjeti da puni smisao i značenje događaja u univerzumu — a kretanje je također događaj — postaje nam jasno tek kada ga uhvatimo u određenim slučajevima. Mi na neki način razlikujemo što se događa u četiri oblasti, — ono što je iznad i ispod ravnine Zodijaka (Volja), i što je desno i lijevo od ravnine Osjećaja; ili opet, možemo uzeti u obzir ono što leži na ovoj ili onoj strani ravnine Mišljenja. Osjećamo da je s ovom diferencijacijom nešto povezano, nešto od kozmičkih događanja, naime, ono što se manifestira u rekapitulaciji, kao što to imamo na primjer u onom što imenujemo kao “tijek godine”. I sada moramo pitati na konkretan način: Kako možemo naći vezu između čovjeka i godišnjeg tijeka vanjskog univerzuma? Dakle, najprije nalazimo da se čovjek iz duhovnog svijeta spustio u fizički, on prolazi kroz začeće. Oko devet mjeseci ostaje u stanju embrija — odnosno, tri mjeseca manje od tijeka godine. Mogli bi biti skloni zvati to veoma nepravilnom procedurom. U ovoj evoluciji čovjek izgleda da pokazuje, čak i u samom postanku njegove fizičke egzistencije, da ne obraća pažnju na tijek kozmičkih događaja vani. To međutim nije slučaj. Ako imamo sposobnost za promatranje djeteta tijekom prva tri mjeseca njegove zemaljske egzistencije, nalazimo da ta prva tri mjeseca — koja godinu čine kompletnom — manifestiraju u pravom smislu nastavak svog života embrija; ono što se odvija u mozgu, kako i druge stvari koje se događaju s malim djetetom, može se sa određenog aspekta smatrati kao da još pripadaju tom životu embrija. Dakle možemo reći da na neki način prva godina ljudskog razvoja može ipak biti identificirana s tijekom godine.
Zatim dolazi druga godina — ili otprilike godina. Ako promatramo dijete nakon prve godine, vidimo da je druga godina približno vrijeme rasta mliječnih zuba. Promatramo dijete tijekom druge godine nakon začeća, i nalazimo da ova godina odgovara u prosjeku s rastom prvih zuba. Sada se upitajmo, da li se to nastavlja? Ne, ne nastavlja se. Prvo ‘dobivanje zuba’ izgleda da predstavlja unutarnju godinu čovjeka. I tako i jest, baš kao što je prva godina u isto vrijeme unutarnja godina čovjeka. U formiranju mliječnih zuba, univerzum očito radi u djetetu. Ali onda se događa nešto različito.
U vremenskom razdoblju sedam puta tolikom — zaista je čak i tada daleko od završetka, ali barem počinje svoju aktivnost tijekom ovog perioda — u periodu sedam puta tolikom od rođenja, u djetetu radi sila koja gura naprijed druge zube. Ovdje se pojavljuje nešto što ne možemo povezati sa svjetskim kursom već sa nečim što je iz njega povučeno, i radi iz unutarnjeg bića djeteta.
Ovdje, dakle, imamo konkretan primjer. Imamo, najprije, s obzirom na jedan niz činjenica, svjetski organizam projektiran u čovjeka u formiranju njegovih mliječnih zuba. I zatim opet, kada pogledamo stalne zube, koji izrastaju iz čovjeka, nalazimo da su oni čovjekov vlastiti proizvod. Unutarnji ljudski kozmički sustav ih je smjestio u vanjski kozmički sustav. Ovdje imamo prvog glasnika da čovjek postaje slobodan, u činjenici da je angažiran u nečemu što jasno pokazuje njegovu nezavisnost od univerzuma; jer premda ovaj proces zadržava unutar sebe u čovjekovu biću vremenski kurs univerzuma, čovjek ga je u sebi usporio, istom procesu je dao različitu brzinu, sedam puta sporiju, tako traje sedam puta sporije. Ovdje imamo kontrast između unutarnjeg bića čovjeka i vanjskog bića univerzuma.
Druga nezavisnost od vanjskog univerzuma jasno je pokazana u izmjenama između spavanja i budnosti. Položaji Zemlje izmjenjuju se s obzirom na određene konstelacije, ali se oni izmjenjuju uvijek i danju i noću. Kako je to kod čovjeka?
Što ova izmjena budnosti i spavanja znači kod nas ljudskih bića? Znači, govoreći ugrubo, da mi jedan put kružimo s našim egom i astralnim tijelom ujedinjenim s našim eterskim i fizičkim tijelima, a drugi puta s egom i astralnim tijelom odvojenima od eterskih i fizičkih tijela.
Čovjek u sadašnjem ciklusu civilizacije, posebno onaj koji sebe zove civiliziranim čovjekom, nije više u tome potpuno zavisan od ciklusa Prirode. Ciklus budnosti i spavanja, u svom mjerilu vremena, izgleda da nalikuje ciklusu Prirode; ali u sadašnje vrijeme postoje ljudi — poznavao sam takve! — koji su zamijenili noć i dan. Ukratko, čovjek se može istrgnuti od veze sa svjetskim tijekom. Niz spavanja i budnog stanja u njemu pokazuje međutim da unutar sebe još ima kopiju ove sukladnosti s zakonom. Jednako vrijedi za mnoge fenomene ljudskog bića. Kada promatramo kako čovjek izmjenjuje budnost i spavanje, a priroda izmjenjuje između dana i noći, i kako je čovjek danas još vezan za izmjenu budnosti i spavanja iako ne i za onu od dana i noći, moramo reći: Čovjek je jednom bio, što se tiče njegovih unutarnjih stanja, vezan za vanjski kurs univerzuma, ali se toga oslobodio. Civilizirani čovjek se danas gotovo potpuno oslobodio od kursa vanjske prirode. On se tome zaista vraća kada opaža, kada otkriva sa svojim intelektom, da je za njega bolje da spava noću nego danju. Nije slučaj međutim, da noć obuzima čovjeka na takav način da mora u svakom slučaju zaspati. Ni jedan civilizirani čovjek stvarno ne osjeća: ‘Noć čini da zaspem, dan me budi’. U najboljem slučaju, ako padne noć a predavanje ovdje još traje, te dvije činjenice uzete zajedno mogu možda utjecati na nekoga na takav način da doživljava apsolutni zahtjev prirode da treba zaspati. To su ipak incidenti koji nisu nužno uključeni u našu kozmogoniju.
Dakle treba primijetiti da se čovjek othrvao od tijeka Prirode, ali da ipak u svojoj svijesti još pokazuje njenu refleksiju. Pogledajmo kako se manifestiraju tranzicije od jednog do drugog stanja. Možemo reći da u našoj budnosti i spavanju mi još primjetno pokazujemo tijek Prirode u slici, ali da smo se mi iz njega othrvali. Kod pojave drugih zuba, mi više ne pokazujemo u kronološkom nizu sliku tijeka prirode kakva je još izražena u rastu prvih zuba. Kada dobijemo druge zube, u nama se javlja novi tijek prirode; jer to nije pod našom kontrolom kao spavanje i buđenje. Naš slobodan izbor tu ne ulazi. Ovdje se pojavljuje nešto što pripada prirodi a ipak ne slijedi veliki kurs prirode, nešto što čovjek ima za sebe. A ipak to nije unutar njegova slobodnog izbora, to je umetnuto kao druga prirodna organizacija unutar prve.
U svim ovim stvarima, govorim o sasvim jednostavnim svakodnevnim stvarima, ali je stvar primijetiti ih na pravi način. Sada moramo sebi reći: Postoji izvjesni prirodni ‘događaj’, unutar kojeg je utkan rast prvih zuba. Nacrtajmo to dijagramom. Unutar ovog prirodnog događaja ili procesa, kao dio procesa, odvija se formiranje čovjekovih prvih zuba. Zatim imamo još jedan prirodni događaj, jedan od čovjekovih vlastitih, ne potpuno unutar općeg svjetskog događaja — rast drugih zuba (crveno). Da bi to nacrtali, moramo to predstaviti kao različitu struju. Ipak razlika na crtežu još nije jasna, obje su slične. Činjenica je, moramo to predstaviti na sasvim različit način ako želimo opisati vezu između primanja prvih i drugih zuba; moramo prve zube crtati sedam puta dublje unutra. Ako ih nacrtamo jedne do druge, paralelno, nemamo sliku odnosa prvih i drugih zuba; dobijemo jedino sliku sile o kojoj zavisi rast prvih zuba crtajući je okruženu s drugom silom, o kojoj zavisi rast drugih zuba. Ovdje, kroz razliku brzine, javlja se nužnost kretanja po krivulji. Dakle, kada kažemo da je negdje u prostoru zvijezda s još jednim krugom oko nje ... tada se kroz jednostavnu činjenicu revolucije, javlja nešto kvalitativno — kreativna aktivnost.
Mogao bih također reći: gledamo rast prvih zuba i drugih; to mora biti nešto povezano s kozmičkim prostorom, s izvjesnim silama, od kojih jedna kruži oko druge. Dao sam vam ovaj primjer, jer ćete iz njega vidjeti što znači govoriti o konkretnim kretanjima u prostoru, i kako je isprazna vrsta govora koja kaže: Jupiter — ili, mogao bi biti Saturn — je toliko i toliko kilometara udaljen od Sunca i okružuje ga po takvoj i takvoj liniji. To uopće ništa ne govori, to je prazna fraza. O takvim činjenicama možemo bilo što znati kada im pridružimo neki sadržaj, kao što je: orbita Jupitera je ovakva, orbita Saturna onakva, i revolucija jednog služi revoluciji drugog.
Ovdje sam samo ukazao na nužnost određenih nedvosmislenih procesa i događaja. Neki od vas mogu reći da su teški za razumjeti. Ili možda nećete to reći, ali ćete smatrati da ih nema potrebe raspravljati! Sve dok ljudi ne nauče proučavati ovakve stvari neće napredovati do nedvosmislenog i jasnog pogleda na univerzum. I onda će se predati onom što je tako površno predstavljeno u kopernikanizmu — koncepcija nebeskih kretanja jedino po trasi. U čovječanstvo bi radije trebao ući impuls koji kaže: Najprije je nužno razjasniti naša vlastita najelementarnija iskustva prije nego usmjerimo pažnju na vanjske misterije univerzuma.
Značenje određenih veza koje čitamo iz zvijezda naučili smo jedino, kada smo razumjeli odgovarajuće procese u našem organizmu; jer ono što leži unutar naše kože nije drugo nego refleksija organizma vanjskog svijeta. Dakle ako crtamo čovjeka u dijagramu, ovdje imamo cirkulaciju krvi (samo u dijagramu) i možemo slijediti njen put. To je sve u unutarnjem biću čovjeka. Ako sada idemo u univerzum i potražimo Sunce, Sunce je ono što odgovara srcu unutar čovjeka. Ono što ide iz srca kroz tijelo, ili u suštini stvari iz tijela u srce, u biti aproksimativno nalikuje pokretima povezanim s kursom Sunca. Umjesto crtanja apstraktnih linija, trebali bi pogledati u ljudsko biće. Unutar njegove kože našli bi ono što je vani u nebeskom prostoru. Našli bi da također i čovjek ima svoj udio u kozmičkom poretku. I, s druge strane, također bi se vidjela i njegova nezavisnost o kozmičkom sustavu; i kako svoju nezavisnost stječe malo po malo, kako sam pokazao. O ovome ćemo dalje govoriti na slijedećem predavanju; za sada moramo shvatiti da se ovdje s time bavimo samo u obliku dijagrama.
Pogledajte glavni tijek krvnih sudova u ljudskom organizmu. Gledano odozgo to je kao petlja. Umjesto da crtamo, trebamo slijediti hijeroglife upisane u nas same; jer tada ćemo naučiti da razumijemo prirodu osobina vani u univerzumu. To možemo jedino kada možemo prepoznati i živo doživjeti činjenicu o kojoj sam također govorio na javnim predavanjima, naime činjenicu, da srce ne radi kako pumpa upravljajući krvlju kroz tijelo, već da je srce pokrenuto cirkulacijom, koja je sama živa stvar, i da je cirkulacija sa svoje strane uvjetovana organima. Srce je, kako se može pratiti u embriologiji, zaista ništa više od proizvoda cirkulacije krvi. Ako možemo razumjeti što je srce u ljudskom tijelu, trebali bi naučiti da također razumijemo da Sunce nije, kako ga Newton zove, općeniti kolut s kabelima koji šalje svoju užad (nazvanu sila gravitacije) prema planetima, Merkuru, Veneri, Zemlji, Marsu i tako dalje, povlačeći ih ovim nevidljivim silama privlačenja, ili prskajući na njih svjetlo, i slično; već baš kao što je pokret srca proizvod životne sile cirkulacije, tako i Sunce nije drugo nego proizvod cijelog planetarnog sustava. Sunce je rezultat, ne točka polaska. Živa kooperacija sunčevog sustava proizvodi u središtu šupljinu, koja reflektira kao zrcalo. To je Sunce! Često sam govorio da bi fizičar bio veoma zaprepašten ako bi mogao putovati do Sunca i kada tamo ne bi našao ništa što sada zamišlja, već jednostavno šupalj prostor; zapravo, čak šupalj usisni prostor koji uništava sve unutar njega. Zaista prostor koji je još manje nego šupalj. Šuplji prostor samo prima ono što je u njega stavljeno; ali je Sunce šuplji prostor takve prirode da sve što mu je dovedeno odmah bude apsorbirano i nestaje. Tamo na Suncu nije samo ništa, već manje od ništa. Ono što na nas sja u svijetlu, refleksija je onog što je najprije došlo iz kozmičkog prostora — baš kao što je pokret srca, takoreći, ono što je tamo zarobljeno u kooperaciji organa, u kretanju krvi, putem aktivnosti žeđi i gladi i tako dalje.
Ako razumijemo procese u unutarnjem biću organizma, iz njih možemo također razumjeti procese u vanjskom kozmičkom prostoru. Apstraktne dimenzije prostora tu su samo da nam omoguće slijediti ove stvari na lak indolentan način. Ako ih želimo slijediti u suglasju s istinom, moramo pokušati doživjeti sebe iznutra, i zatim se okrenuti prema vani s unutarnjim razumijevanjem. Sunce razumiju oni koji razumiju ljudsko srce; a tako je i s ostatkom čovjekova unutarnjeg bića.
Dakle stvar je vrhovnog trenutka uzeti izreku ‘Upoznaj sebe’ ozbiljno, i od toga prijeći na razumijevanje univerzuma. Pomoću samospoznaje koja obuhvaća cijelog čovjeka, razumjeti ćemo univerzum izvan čovjeka.
Vidite da ne možemo tako brzo napredovati s konstrukcijom kozmogonije! Da bi razjasnili nekoliko osobina ove kozmologije, možemo nacrtati spiralu; ali to još ne pokazuje stvarno stanje stvari. Jer da bi opisali još nekoliko osobina, moramo napraviti da se sama spirala kreće spiralno; moramo samu liniju napraviti krivuljom. I čak i tada nismo stigli daleko, jer da bi opisali neke činjenice kao što je razlika između rasta prvih godišnjih zuba i rasta sedmogodišnjih zuba moramo opisati otklon same linije.
Dakle vidite da konstrukcija univerzuma nije stvar koja može biti vrlo brzo napravljena. Želju da se sa par linija konstruira kozmogonija treba napustiti, i čovjek treba naučiti gledati na sadašnju koncepciju svijeta kao na potpunu obmanu.
Ovo bi trebala biti pripremna studija za ono što namjeravam reći na slijedećem predavanju. Ono treba biti teže; ali kada smo prevladali ove početne poteškoće, sagradili smo preliminarne uvjete za ujedinjavanje tri važne domene života — Prirodu, Moral i Religiju — pomoću dva odgovarajuća mosta.