.Vidjeli smo da harmoniju moramo tražiti između procesa koji se odvijaju u, i sa čovjekom, i procesa koji se odvijaju u vanjskom univerzumu. Još jednom se ukratko prisjetimo točke do koje nas je dovelo naše jučerašnje proučavanje. Rekli smo da čovjeka treba promatrati, za početak, sa četiri stajališta. Najprije, sa stajališta sila koje su odgovorne za njegovu formu; drugo sa onog koje uključuje sve sile koje se izražavaju u cirkulaciji krvi, limfe, itd., ukratko sile unutarnjeg kretanja. (Već vam je poznato da su formativne sile u velikoj mjeri u stanju odmora kod potpuno odraslog čovjeka, dok je unutarnje kretanje u stanju kontinuiranog tijeka.) Treće, imamo organske sile, i četvrto, aktualni metabolizam.
Za početak moramo razmotriti sve što je povezano s formativnim silama. To su sile koje rade iznutra prema vani dok ne dosegnu krajnju periferiju, granice čovjekova obima. Ako smo formirali siluetu čovjeka, viđenog takoreći sa svih strana, trebali bi dokučiti i obuhvatiti najudaljenije ekstremitete od aktivnosti koje rezultiraju od tih unutarnjih sila, koje grade od iznutra prema vani.
Sada ne bi trebalo biti teško shvatiti da ove formativne sile moraju biti povezane s drugim silama, koje, kao i one, pripadaju periferiji čovjeka, i tamo se trebaju otkriti. Ove potonje su sile koje imaju svoju aktivnost u osjetilima. Osjetila čovjeka leže, kao što znate, na periferiji. Ona su naravno raspodijeljena nad njom i razgraničena, ali da bi došli u kontakt sa silama koje djeluju u osjetilima morate ih tražiti na periferiji, i to nas opravdava u kazivanju da formativne snage moraju biti povezane s aktivnošću osjetila.
Možda ćemo ovu stvar bolje razumjeti ako se sjetimo riječi za koje Goethe navodi da su izgovorene od jednog od starih mistika.
“Da oko samo nije slično Suncu,
Kako bi mi vidjeli Sunce?”
To ne može biti aktivnost svjetlosti koja nas cijelo vrijeme okružuje, da je ono što se mislilo kada je kazano da je oko slično Suncu ili slično svijetlu, jer ta aktivnost svjetlosti može biti okom opažena tek kada je oko potpuno formirano. Ne može dakle to biti ono na što se mislilo, kada govorimo o izgradnji oka. Tu svjetlosnu aktivnost trebamo pojmiti kao nešto iznutra različito. I činjenica je da dolazimo do određene koncepcije onog što je u podlozi te izreke, ako čovjeka slijedimo za vrijeme između smrti i novog rođenja. Jer tijekom tog perioda njegovi doživljaji dijelom se sastoje — ali naravno, samo dijelom — u percepciji postepene transformacije sile unutar njega od prethodnog fizičkog života do novog; i on opaža kako je čovjek-udova u vrijeme između smrti i novog rođenja transformiran u formu-glave. Ti događaji nisu siromašniji sadržajem od onih doživljaja kroz koje prolazimo u ovom životu, kada u proljeće gledamo postepeno oživljavanje biljaka i njihovo raspadanje u jesen, itd.
Sva ta izgradnja koja se odvija u čovjeku u vrijeme između smrti i ponovnog rođenja veliko je obilje događaja, obilje stvarnih događanja koje nikako nije lako dohvatiti samo apstraktnom idejom o njima. Sve što se odvija tijekom tog vremena s učinkom transformacije snaga čovjeka-udova u one od glave za novu inkarnaciju, iznimno je raznovrsno. U procesu sudjeluje sam čovjek. On na primjer doživljava, nešto srodno izgradnji oka. Ali to ne doživljava na isti način kao što je to tijekom dugog evolucijskog perioda, kada je prošao kroz razne evolucijske stupnjeve koji su prethodili našoj Zemlji, naime, one od Mjeseca, Sunca i Saturna. Sile zvjezdanog univerzuma tada su na njega djelovale na drugačiji način. Taj zvjezdani univerzum je također bio u drugačijoj formi nego je to sada.
Od velike je važnosti dobiti jasnu ideju o ovim stvarima. Ako razmotrimo našu sadašnju percepciju o onome što je oko nas, kakva je ona? To su stvarno slike. Iza tih slika, naravno, leži stvarni svijet; ali to je svijet koji leži iza ovih slika, koji je izgradio čovjeka prije nego je evoluirao dovoljno da može opažati te slike. Danas s našim očima percipiramo slike svijeta koji nas okružuje. Iza njih leži ono što je izgradilo naše oči. To nas dovodi do istine: Da nisu snage koje leže iza slike Sunca konstruirale oko, oko ne bi moglo percipirati sliku Sunca.
Izreku, vidite, treba promijeniti, jer dok percepcija svijetla danas daje slike, ipak ono što je najprije izgradilo organe u periferiji čovjeka nisu bile slike, već stvarnosti. Tako da kada gledamo oko nas u ovaj svijet, ono što opažamo su zaista snage koje su nas izgradile — naše vlastite formativne snage. One su sada povučene u nama; ono što je do perioda Zemlje djelovalo izvana, sada djeluje od iznutra.
Zadržati ćemo ovu misao za naša slijedeća proučavanja i sada ćemo dovesti zajedno prvu i četvrtu od tih snaga.
1.Snage oblika.
2.Snage unutarnjih kretanja.
3.Organske snage.
4.Asimilacijske, ili metaboličke snage.
Razmotrimo, na trenutak, zadnje navedeno. Proces metabolizma je u nekoj mjeri već postao nepravilan; ali postoje prirodni uzroci koji čovjeka još vode da se u vezi toga drži određenih pravilnosti; i svi znate da je neugodnost ako, iz nekog razloga, on pada u ritmički proces asimilacije. Može od njega odstupati unutar granica, ali uvijek teži opet se vratiti određenom ritmu; i znate da je ritam jedna od prvih suštinskih stvari fizičkog zdravlja. Ritam je ono što obuhvaća dan i noć. Unutar 24 sara ritmički proces metabolizma je kompletiran. Dvadeset četiri sata nakon doručka opet imate apetit za doručak. Sve što je povezano s asimilacijom također je povezano s tijekom dana. Sada bih tražio od vas da usporedite solidnost, čvrstoću tjelesne periferije s pokretnošću snaga asimilacije. Netko može reći da se u ovom prvom ne odvija nikakva izmjena, dok se asimilacija ponavlja svaka 24 sata. Mnogo toga se događa unutar vašeg organizma, ali vaša periferija ostaje nepromijenjena. Sada pokušajte otkriti, u vanjskom svijetu, nešto što odgovara ovoj unutarnjoj mobilnosti u odnosu na čvrstoću, koju nalazite u čovjeku. Pogledajte univerzum zvijezda. Primijetite kako se konstelacije kreću malo kao i čestice na površini ljudske periferije. Vidjet ćete da je konstelacija Ovna uvijek na fiksnoj udaljenosti od konstelacije Bika, baš kao što i vaša dva oka ostaju na istoj udaljenosti jedno od drugog. Ali očigledno ovo cijelo zvjezdano nebo se kreće; očigledno se okreće oko Zemlje. Dakle, u odnosu na ovo, danas ljudi više nisu neupućeni, znaju da je pokret samo prividan, i njegovu pojavu pripisuju okretanju Zemlje oko svoje vlastite osi.
Bilo je mnogo pokušaja da se nađe dokaz za ovu revoluciju Zemlje po njenoj osi. Zaista je tek tijekom pedesetih prošlog stoljeća čovjek počeo imati prava govoriti o ovakvoj revoluciji, jer su tek tada Foucault-ovi pokusi s njihalom pokazali ovo okretanje Zemlje. Danas u ovo neću ići dalje. Imamo međutim, na taj način, valjani dokaz ovog zemaljskog procesa, koji se ponavlja svaka 24 sata. On predstavlja, u odnosu na fiksne konstelacije, analogiju ritmičkog tijeka metabolizma u čovjeku u usporedbi s fiksnom prirodom njegova perifernog oblika; i ovdje možete naći, ako ispitujete temeljito sva stanja i povezanosti, egzaktan dokaz za kretanje Zemlje u procesima metabolizma u čovjeku.
U ovim vremenima suočavamo se s raznim takozvanim teorijama relativnosti koje tvrde da ne možemo stvarno govoriti o apsolutnom kretanju. Ako pogledam kroz prozor željezničkog vagona i mislim da se objekti vani kreću, u stvarnosti je vlak i ja ono što se kreće. Ne može se međutim niti striktno dokazati da se svijet vani također ne kreće u suprotnom smjeru! Svi ovakvi razgovori, u stvari, nisu od velike vrijednosti. Jer ako jedan čovjek hoda naprijed a drugi na distanci stoji mirno dok mu ovaj prilazi to je, relativno govoreći, beznačajno da li kaže: “Ja mu prilazim” ili “on prilazi meni”. Gledajući to na ovaj način izgleda da nema razlike. Razmatranja kao ova čine, kao što znate, temelje Einsteinove teorije relativnosti.
Sve je to u redu — ali postoji način kojim se može striktno dokazati kretanje, jer osoba koja ostaje mirna neće se umoriti, dok onaj koji hoda hoće. Pomoću unutarnjih procesa apsolutna stvarnost kretanja može biti dokazana; zaista ne postoje drugi dokazi osim unutarnjih procesa. Primjenjujući to na Zemlju, zaista tamo možemo također govoriti o apsolutnom kretanju, jer smo kroz duhovnu znanost naučili shvatiti ta je to kretanje ekvivalent unutarnjeg kretanja metabolizma u usporedbi s fiksnim oblikom čovjeka. Ne bi trebali davati toliki naglasak na činjenicu da se Zemlja okreće oko svoje osi i time čini očitim solarno kretanje u prostoru, već bi ovo zemaljsko kretanje trebalo dovesti u vezu s cijelim zvjezdanim univerzumom; ne bi trebali govoriti o sunčevim danima, već radije o zvjezdanim danima — što nisu sinonimi, jer zvjezdani dan je kraći nego solarni dan. Uvijek je nužna ispravka u formuli koja se bavi solarnim danom. Stoga zaista o ovom pokretu Zemlje na svoju os možemo govoriti kao o nečem što se može izvući iz čovjekove prirode; jer kako je već naznačeno, s revolucijom razmatranoj u njenom odnosu sa fiksnim zvjezdanim nebesima povezano je unutarnje kretanje metabolizma u čovjeku. Da sumiramo, odnos metabolizma u čovjeku prema silama odgovornim za čovjekov oblik odnos je Zemlje prema nebesima zvijezda stajaćica, koje nam je predstavljeno Zodijakom.
Kada pogledamo Zodijak, on za nas predstavlja vanjskog kozmičkog predstavnika našeg vlastitog vanjskog oblika. Kada razmatramo Zemlju, pred sobom imamo predstavnika asimilacijskih snaga unutar nas; i odnos pokreta u oba slučaja se podudara.
Sada će biti teže pronaći vezu između (2) i (3), između unutarnjih pokreta i organskih sila. Međutim stvari možemo napraviti razumljivima na slijedeći način. Ako razmotrite kretanja unutar ljudskog organizma, odmah ćete zaključiti da su ona u čovjeku nešto što ni na koji način nije tako fiksirano kao njegova vanjska periferija. Ona su u pokretu. Ali još nešto je povezano s ovim pokretom. Kretanja uključuju ono od krvi kao i nervni fluid, limfu, itd. Ne trebamo ovdje davati njihovu detaljnu listu, ali ima sedam tih unutarnjih kretanja. Povezani s ovim kretanjima su pojedini organi. Sile pokreta su proizvele, unutar njihovih kursova, te organe; u organima moramo prepoznati rezultate njihovih kretanja. Nedavno sam često skretao pažnju na pravu istinu u vezi ljudskog srca. Materijalistički pogled na svijet, kako sam naglasio, mišljenja je da je srce vrsta pumpe, koja tjera krv kroz cijelo tijelo. Ali to nije slučaj; upravo suprotno, pulsiranje srca nije uzrok već posljedica cirkulacije. U živo unutarnje kretanje ili pokrete umetnuto je funkcioniranje organa.
Ako pokušamo otkriti kozmički ekvivalent za to, naći ćemo ga promatrajući, u jednu ruku, kretanja planeta, posebno ako uzmemo u obzir njihovo kretanje u odnosu na kretanja Mjeseca. Znati ćete — već ste imali ovo objašnjenje u prethodnim predavanjima — vezu između kretanja Mjeseca i fenomena plime i oseke; i uostalom mnogo toga je povezano s ovim lunarnim kretanjem. Ako bi dublje proučavali pojave prirode, našli bi da ne samo da se svijetlo javlja kao rezultat izlaska Sunca, već i druge — zaista više materijalne — efekte u našem okruženju Zemlje treba povezati s planetarnim kretanjem. Kada jednom to bude predmet stvarne, izvorne studije, shvatiti ćemo sklad koji postoji između mnogih fenomena na Zemlji i kretanja planeta. Učinke planetarnog utjecaja na zrak, vodu i zemlju, trebali bi proučavati na isti način na koji smo morali proučavati — u ljudskom tijelu — utjecaje sila unutarnjeg kretanja koje postoji u cirkulaciji krvi i u drugim cirkulacijama na njihove odgovarajuće organe. Na ovaj način bi trebali otkriti recipročno djelovanje između organskih aktivnosti i sila unutarnjeg pokreta. Baš kao što smo već promatrali korespondenciju između Zemlje i zvijezda stajaćica, tako bi i sada pred nama trebali imati sličnu korespondenciju između zemlje, vode, zraka, vatre (topline) i planeta — među koje ubrajamo, naravno, Sunce.
Tako dolazimo do određene veze između pojava unutar ljudskog organizma i onih koje se odvijaju vani u makrokozmosu. Za sada, međutim, trebamo se zaokupiti samo s organskim silama. Kako su one izgrađene u ljudskom tijelu? One su izgrađene na takav način da kako slijedimo ljudski život tijekom perioda ovog procesa izgradnje organa, možemo s priličnim stupnjem točnosti prepoznati da je proces povezan s tijekom godine kao što je metabolizam povezan s kursom dana. Promatrajte kako se ovaj proces izgradnje odvija u djetetu, započinjući začećem i nastavljajući dok ono prvi puta ‘ugleda svijetlo svijeta’ kako je predivno izraženo. Nakon toga, i posebno tijekom prvih mjeseci nakon rođenja, proces izgradnje se još nastavlja; Tako da, zapravo, ovdje imamo posla s tijekom godine. Zatim imamo još jedan period od otprilike jedne godine do pojave prvih zuba. Dakle, u procesu izgradnje organa imamo godišnji tijek. Ali ovaj tijek stoji u sličnom odnosu sa silama unutarnjeg pokreta u čovjeku kao što razni uvjeti godišnje aktivnosti — proljeće, ljeto, jesen i zima — stoje s planetima. Ovdje smo opet u čovjeku otkrili nešto što korespondira s makrokozmosom. Ove stvari ne možemo proučavati ni na jedan način osim uspoređujući detalje jedne s drugima. Sve što mogu danas je privući vašu pažnju na određene činjenice koje se odnose na stvar, jer ako bi detaljno ispitivali povezanosti to bi predugo trajalo; ali proučavajući određene povezanosti u čovjeku tijekom stvarnog procesa izgradnje organa, i vidjevši ih u vezi s silama unutarnjeg pokreta, svugdje možete naći analogije onog što se odvija u tromjesečnim promjenama godišnjih doba, kao što se vidi u njihovu odnosu sa silama planetarnog kretanja. Ali moramo izbjeći započeti naše ispitivanje na osnovu toga da je srce pumpa; upravo suprotno, srce mora biti gledano kao kreacija cirkulacije krvi. Moramo, takoreći, umetnuti srce u živi optok krvi. O kretanju Sunca također treba misliti kao slično umetnutom u kretanja planeta. Objektivno ispitivanje unutar-ljudskih uvjeta sili nas da govorimo o revoluciji Zemlje oko osi uzrokujući očito kretanje zvjezdanih nebesa — jer to čini ekvivalent kretanja povezanih s metabolizmom u njihovu odnosu s čovjekovom vanjskom formom. Ali ne možemo govoriti o kretanju Zemlje oko Sunca tijekom godine. To ne možemo, ako razumijemo unutarnjeg čovjeka koji živi u bliskoj vezi s makrokozmosom; jer ne smijemo shvatiti ono što se kreće prema srcu, na bilo koji način nego kao što bi ostale tokove kretanja unutar čovjeka. Moramo dakle prepoznati da se ne bavimo eliptičnim kretanjem Zemlje tijekom godine već radije s kretanjem koje odgovara solarnom kretanju. Odnosno, Zemlja i Sunce se kreću zajedno tijekom godine; jedno ne kruži oko drugog. Ovo potonje mišljenje je rezultat procjenjivanja pojavnosti; ovdje u stvari imamo kretanje oba tijela u prostoru s određenom vezom između njih. To je nešto u Kopernikanskoj teoriji što će trebati biti suštinski ispravljeno. Ali postoji još jedan način na koji moramo shvaćati odnos čovjeka s makrokozmičkom prirodom.
Što je stvarno priroda procesa koji promatramo u dnevnom kretanju metabolizma? Samo dio tog procesa se odvija na takav način da je praćen pojavom naše svijesti, drugi dio je izvršen dok je naša svijest isključena, dok su ego i astralno tijelo odvojeni od fizičkog i eterskog. Sada naročito moramo uočiti slijedeće. Čovjek ne doživljava na isti način ono što se odvija između buđenja i odlaska na spavanje i onog što se odvija između odlaska na spavanje i buđenja. Samo razmotrite odnos između dva trenutka — odlaska na spavanje i buđenja. Ako to napravite s umom lišenim predrasuda, doći ćete do nedvosmislenog pogleda na ove stvari. Kada idete spavati, vi ste, takoreći, na nuli svog postojanja; stanje spavanja nije samo počinak, ono je antitetično (uzajamno isključivo nap. pr.) stanje budnom stanju. Kada ste budni, vi ste, sa stajališta vašeg života, zaista u istom odnosu prema sebi i svom okruženju kao što ste i u trenutku spavanja. Jedno je ekvivalentno s drugim, jedina razlika je ona od smjera. Buđenje znači prijelaz od spavanja u budno stanje; padanje u san je obrnuto. Osim smjera ona su potpuno jednaka. Dakle ako bi mogli naznačiti kretanja metabolizma linijom, tada to ne bi mogla biti ravna linija ili krug, jer oni ne bi sadržavali točke buđenja i padanja u san. Moramo naći liniju koja stvarno oslikava kretanja metabolizma, tako da sadrži ove točke, a jedna jedina — tražite koliko hoćete — je Bernoullijeva. Ovdje imate točku buđenja u jednom smjeru i točku padanja u san u drugom smjeru. Sami smjerovi su suprotni, dok su dva kretanja jednaka s obzirom na stanje života. Sada na pravi način možemo razlikovati ciklus dana i ciklus noći.
Gdje sve ovo vodi? Ako smo došli do činjenice da kretanje dnevnog metabolizma korespondira sa kretanjem Zemlje, više ne možemo, s Zemljom ovdje (dijagram) bilo kojoj točci pripisati kružno kretanje. Upravo suprotno, moramo formirati koncepciju da Zemlja zapravo nastavlja duž svoje staze na takav način da to daje liniju kao što je Bernoullijeva. Kretanje nije jednostavno revolucija, već složeniji pokret; svaka točka zemaljske površine opisuje Bernoullijevu krivulju, što je također linija koju opisuje metabolički proces.
Ne možemo prema tome zamišljati Zemljino kretanje da se sastoji samo od okretanja oko osi, jer u stvarnosti to je komplicirano kretanje u kojem svaka točka na kojoj stojite, opisuje — zapravo da bi se formirala osnova za kretanje vaših metaboličkih procesa — Bernoullijevu krivulju. Apsolutno je nužno u kretanjima vanjskog univerzuma tražiti ekvivalent kretanja koja se odvijaju unutar čovjeka. Jer jedino proučavanjem promjena unutar fizičkog čovjeka možemo doći do razumijevanja planetarnih kretanja izvan čovjeka. Kada čovjek pokreće svoje udove i postaje umoran, ne možemo raspravljati da li je u relativnom ili stvarnom kretanju! Ne dolazi u obzir reći: Možda je kretanje samo relativno, možda se onaj drugi čovjek kojem se približava u stvari približava njemu! Teorije relativnosti više ne drže vodu, kada unutarnji pokret dokazuje da se čovjek kreće. Također nije moguće dokazati kretanje u unutrašnjosti Zemlje, izuzev pomoću unutarnjih promjena koje se odvijaju u čovjeku. Kretanja metabolizma, na primjer, stvarna su refleksija onog što Zemlja izvršava kao kretanje u prostoru. I opet, ono što smo nazvali snagama izgradnje organa, aktivnim tijekom godine, ekvivalent su godišnjeg kretanja Zemlje i Sunca zajedno. Trebalo bi biti prilike govoriti specifičnije o ovim stvarima kasnije; za sada želio bih još jednom skrenuti vašu pažnju na naš model, gdje sam naznačio da se Zemlja kreće iza Sunca u liniji kao vijak, po kojoj se Zemlja kreće uvijek za Suncem. I zatim ako pogledamo liniju odozgo, dobijemo projekciju linije i projekcija prikazuje Bernoullijevu krivulju.
Sada će sve ovo razjasniti da zasigurno možemo govoriti o dnevnom kretanju Zemlje oko njene osi, ali nikako o godišnjem kretanju Zemlje oko Sunca. Jer Zemlja slijedi Sunce, opisujući istu putanju.
Razne druge činjenice pokazuju da nemamo prava govoriti o takvoj revoluciji. Da damo jedan primjer, činjenica da se mislilo da je nužno — o tome sam govorio prije — jednostavno zataškati jednu izjavu od Kopernika. Da se Zemlja okretala oko Sunca, trebali bi naravno očekivati da njena os, koja zahvaljujući inerciji ostaje paralelna, pokazuje u smjeru različitih zvijezda stajaćica tijekom ove revolucije. Ali nije tako! Ako se Zemlja okrenula oko Sunca, os nije mogla pokazivati smjer zvijezde Sjevernjače, jer naznačena točka bi se i sama morala okrenuti oko zvijezde Sjevernjače; ona to međutim ne čini, os stalno pokazuje na zvijezdu Sjevernjaču. Ta linija koja bi nam trebala biti očita i koja bi trebala odgovarati progresivnom kretanju Zemlje u njenom odnosu prema Suncu, ne može se naći.
To je spiralna, staza kao vijak po kojoj Zemlja slijedi Sunce, bušeći svoj put, takoreći, u kozmički prostor.
Već sam međutim ukazao da postoji i drugi pokret koji se manifestira u fenomenu precesije ravnodnevnica — kretanje točke izlaska Sunca proljetne ravnodnevnice kroz Zodijak, jednom u 25.920 godina. To je također ekvivalent određenog kretanja u čovjeku. Što nalazimo u čovjeku da odgovara tome? Možda možete doći do zaključka iz onog što sam naveo gore. Moramo pronaći kretanje ekvivalentno odnosu Sunca prema zvijezdama stajaćicama, jer točka izlaska Sunca napreduje kroz cijeli Zodijak — ili zvijezde stajaćice — jednom u 25.920 godina. Ekvivalent u čovjeku je odnos između snaga unutarnjeg kretanja i snaga oblika; to stoga također mora biti dugog trajanja. Snage unutarnjeg pokreta u čovjeku moraju se na neki način mijenjati, tako da mijenjaju svoj položaj u odnosu na periferiju čovjeka.
Sjetiti ćete se što sam rekao o nečemu što se moglo promatrati od perioda drevne Grčke. Rekao sam da su Grci koristili istu riječ na ‘žuto’ i ‘zeleno’, da zaista nisu vidjeli plavu na isti način kao mi, već su u stvari, kao izvještavaju rimski pisci, shvaćali i koristili samo četiri boje u njihovoj umjetnosti, naime žutu, crvenu, crnu i bijelu. Vidjeli su te četiri žive boje. Za njih nebo nije bilo plavo kako ga mi vidimo; njima je izgledalo kao vrsta tame. To je izjava koju se može dati s potpunom sigurnošću, i znanost duha to potvrđuje. Ta promjena u čovjeku se odvijala od vremena drevne Grčke. Kada se zamislite nad činjenicom da je konstitucija ljudskog oka pretrpjela takav stupanj promjene od perioda drevne Grčke, tada također možete shvatiti druge izmjene u ljudskom organizmu, koje se odvijaju na periferiji i zauzimaju još veće periode vremena za njihovo postizanje. Takve promjene na periferiji nužno moraju imati odnos sa snagama unutarnje kretanja, jer, naravno, one ne mogu biti proizvedene probavom ili organskim funkcijama. Te periferijske modifikacije odgovaraju, u stvari, tijeku proljetne ravnodnevnice u Zodijaku, periodu, koji je, 25.920 godina. Tijekom tog perioda ljudska rasa prolazi kroz potpunu promjenu. Ne smijemo napraviti grešku misleći da je prije tog vremena čovječanstvo izgledalo kako ga sada vidimo. Razmatranje okolnosti povezanih s fizičkom egzistencijom čine apsurdnim koristiti oblike dane od moderne geologije u svrhu praćenja ljudske evolucije u vremenu, jer to možemo uključiti jedino u period od 25.920 godina, i dio toga je još u budućnosti. Kada se proljetna ravnodnevnica vrati natrag na isto mjesto, izmjene koje će se odviti u cijeloj ljudskoj rasi su takve da će ljudska forma biti sasvim različita od onog što je sada. Već sam vam nešto govorio izvedeno iz drugih izvora spoznaje o budućnosti ljudske rase i o njenoj starosti. I ovdje vidimo kako razmatranje fizičkih stanja sili na prepoznavanje istog znanja.
Kao rezultat ovog gore dolazimo do shvaćanja da ono što zovemo ‘kretanjima nebeskih tijela’ nije toliko jednostavno kao što današnji astronomi žele da vjerujemo, već da tu ulazimo u ekstremno komplicirane uvjete — uvjete koje se može proučavati sa stajališta čovjekove veze s makrokozmosom. Već je bilo prilike da vam ukažem na određene detalje kretanja nebeskih tijela, i trebali bi tokom vremena sve više o njima učiti iz drugih izvora. Jednu stvar ćete moći već vidjeti — da čovjek nije potpuno zavisan od makrokozmosa. S onim što leži duboko dolje u podsvijesti, naime s procesom asimilacije, on je još na određen način — ali samo na određen način — povezan s zemljinom dnevnom revolucijom oko njene osi. Ipak, on se može izdići iz ove povezanosti. Kako to? To je moguće jer je čovjek kakav je danas, izgrađen u skladu sa silama periferije i unutarnjeg kretanja, također sa silama organa i metaboličkog sustava, kompletan i završen u svojoj zavisnosti od snaga izvana; i sada se može, s njegovom potpunom i završenom organizacijom odvojiti od te povezanosti. U istom smislu u kojem u budnosti i spavanju imamo kopiju dana i noći, imajući dakle u nama unutarnji ritam dana i noći, ali bez potrebe da taj unutarnji ritam odgovara vanjskom ritmu dana i noći (t.j. ne trebamo spavati noću, niti biti budni danju), tako na sličan način čovjek prekida svoju vezu s makrokozmosom u drugim odjeljenjima njegove egzistencije. Na tome je utemeljena mogućnost čovjekove slobodne volje. Nije sadašnja formacija čovjeka zavisna od makrokozmosa, već njegova prošla formacija. Čovjekovi sadašnji doživljaji su u osnovi slike ili kopije njegove prošle adaptacije makrokozmosu, i u tom smislu mi živimo u slikama naše prošlosti. Unutar njih mi možemo razviti našu slobodu, i od njih mi primamo naše moralne zakone, koji su nezavisni od nužnosti koja vlada u našoj prirodi. Kada jasno razumijemo kako su čovjek i makrokozmos povezani mi prepoznajemo u čovjeku mogućnost slobodne volje.
Konačno moramo razmisliti o slijedećem. Jasno je da su metaboličke snage u čovjeku još, na neki način, povezane s ritmom njegova dnevnog života. Snage oblika su očvrsnule. Sada razmotrimo životinju umjesto čovjeka. Ovdje nalazimo mnogo potpuniju zavisnost o makrokozmosu. Čovjek je narastao van ili iznad svoje zavisnosti. Drevna mudrost stoga govori o Zodijaku ili Životinjskom krugu, ne o krugu čovjeka, što odgovara formacijskim snagama. Snage oblika manifestiraju se u životinjskom carstvu u velikoj raskoši oblika, dok se kod čovjeka u suštini manifestiraju u jednom obliku pokrivajući cijelu ljudsku rasu; ali one su snage životinjskog carstva, i kako se mi razvijamo izvan njih i postajemo ljudi, moramo izaći izvan Zodijaka. Izvan Zodijaka leži ono od čega smo mi, kao ljudska bića, zavisni u višem smislu nego smo od svega što postoji unutar Zodijaka, odnosno, unutar kruga zvijezda stajaćica. Izvan Zodijaka je ono što korespondira s našim egom.
S astralnim tijelo, — koje životinje također posjeduju — mi smo sputani zavisnošću od makrokozmosa, i izgradnja astralnog vozila odvija se u skladu s voljom zvijezda. Ali s našim ‘Ja’ ili egom mi prekoračujemo Zodijak.
Ovdje imamo princip na kojem smo stekli našu slobodu. Unutar Zodijaka ne možemo griješiti, ne više nego to mogu životinje; počinjemo griješiti čim prenesemo naša djela izvan Zodijaka. To se događa kada radimo ono što nas oslobađa od naše veze s univerzalnim formacijskim snagama, kada uđemo u odnos s regijama izvan Zodijaka ili regijama zvijezda stajaćica. I to je esencijalni sadržaj ljudskog ega.
Vidite, možemo mjeriti univerzum utoliko što nam se pojavljuje kao vidljiv i vremenski, možemo mjeriti njegovu punu raširenost kroz prostor do krajnjih zvijezda stajaćica, i sve što se odvija preko kretanja u vremenu u ovim zvjezdanim nebesima, i sve to možemo razmatrati u odnosu na čovjeka; ali u čovjeku je ispunjeno nešto što ide izvan tog prostora i izvan tog vremena, izvan svega što se odvija u astralu. Tamo iza, nema ‘nužnosti prirode’, već ima mjesta samo ono što je intimno povezano s našom moralnom prirodom i moralnim djelima. Unutar Zodijaka nismo u stanju razviti našu moralnu prirodu; ali utoliko što je razvijemo, mi je zapišemo u makrokozmos izvan Zodijaka. Sve što uradimo ostaje i djeluje u svijetu. Procesi koji se u nama odvijaju od snaga formacije do snaga metabolizma, rezultat je prošlosti. Ali prošlost ne presuđuje cijeloj budućnosti, nema moć nad onom budućnošću koja se rješava iz samog čovjeka u njegovim moralnim djelima.
U ovom proučavanju mogu vas voditi naprijed samo korak po korak. Imajte na umu ovo kazano danas i na slijedećem predavanju stvar ćemo ispitati s još jednog stajališta.