.Naše studije od zadnjih nekoliko dana će vam razjasniti da je potpuno nemoguće gledati na konfiguraciju prostornog univerzuma i njegova kretanja na način koji je usvojen od moderne znanosti. Jer ne samo da se univerzum gleda kao da je potpuno odvojen od čovjeka, već se čak i odvojena nebeska tijela, koja našem pogledu izgledaju odvojena jedna od drugih, tretiraju kao da su izolirana, i zatim se u njihovoj izoliranosti promatraju utjecaji jednih na druge. To dolazi na isto kao kada bi, na primjer, proučavali ljudski organizam ispitujući najprije ruku a zatim nogu, da bi kasnije shvatili cijeli organizam iz načina na koji pojedini članovi rade zajedno. Ali činjenica je, nije moguće shvatiti ljudski organizam proučavajući njegove pojedine članove; već sva istraživanja čovjekova tijela moraju imati svoju početnu točku u cjelini, od koje tada možemo nastaviti do pojedinih organa.
Isto vrijedi i za sunčev sustav, i također za sunčev sustav u njegovu odnosu sa cijelim vidljivim zvjezdanim univerzumom. Jer Sunce, Mjesec, Zemlja i drugi planeti samo su dio cijelog sustava. Zašto bi Sunce, na primjer, bilo smatrano za izolirano tijelo? Apsolutno nema razloga da bi Sunce trebali zamišljati da je samo ondje gdje ga vidimo, ograničeno granicama unutar kojih ga naše oči opažaju. U vezi toga je filozof Schelling bio sasvim u pravu kada je odbio pitati pitanje, ‘Gdje je Sunce?’ u bilo kojem drugom smislu osim ‘Gdje se osjeća njegov utjecaj?’ Ako Sunce djeluje na Zemlju, učinak takve aktivnosti nužno mora pripadati sferi Sunca; i veoma je pogrešno izvlačiti dio cjeline i proučavati sam taj dio. Ali upravo je to ono u što se moderna materijalistička koncepcija univerzuma zaputila, i njen utjecaj stalno raste od sredine petnaestog stoljeća. To je ono protiv čega se Goethe uvijek borio, kada je bio živ, u svojim radovima u oblasti prirodne znanosti, i protiv čega se svi pravi sljedbenici njegove znanosti također moraju boriti. Goethe se našao prisiljen skrenuti pažnju na činjenicu da ne smijemo proučavati prirodu bez čovjeka, bez da imamo na umu odnos prirode prema čovjeku. Proučavanje prirodnih pojava izvan čovjeka mora imati svoju osnovu u razumijevanju prirode čovjeka.
Slijedeći primjer će vam pokazati vrijednost nekih tvrdnji moderne astronomije. Moderna astronomija teži, uz pomoć svakakvih argumenata, govoriti o eliptičnoj putanji Zemlje oko Sunca; tvrdeći da je to kretanje u početku inicirano tangencijalnom propulzijom o kojoj sam govorio jučer u vezi s gravitacijskim privlačenjem Sunca. Ali astronomija ne može, i to ne čini, kada govori o privlačenju poricati činjenicu, da ne samo da Sunce privlači Zemlju, već i Zemlja također mora privlačiti Sunce. To nas, međutim, obvezuje na zaključak da ne možemo govoriti o okretanju Zemlje po eliptičnoj stazi oko Sunca, jer ako je privlačenje zajedničko ne možemo imati jednostrano kretanje Zemlje oko Sunca, već se oboje mora okretati oko neutralne točke. Drugim riječima, to okretanje se ne može odvijati na način koji bi nam omogućio da gledamo na središte Sunca kao središnju točku, već središnja točka mora biti neutralna točka smještena između središta Sunca i središta Zemlje. Kazujući vam ovo ne stavljam primjedbe na astronomiju, samo vam govorim ono što sami možete naći u astronomskim knjigama. Tako smo prisiljeni priznati postojanje — ovako ili onako — središnje točke između dvije sfere.
Naša astronomija, tješeći sebe, drži da taj pivot ili središnja točka leži unutar samog Sunca. I Zemlja i Sunce se, zatim, okreću oko te točke. I tako, još jednom, ne dobivamo direktno okretanje Zemlje oko Sunca, već se i Sunce također okreće, okreće se međutim oko točke koja leži unutar njega. Tako je egzoterna astronomija došla toliko daleko da za pivot ili središnju točku pretpostavlja da to nije središte Sunca, već da leži na liniji koja povezuje Sunce i Zemlju, ipak još unutar Sunca. Ali sada se suočavamo s još jednom poteškoćom. Treba najprije izračunati veličinu Sunca. (Istina, gornje pretpostavke zavisi o izračunanoj veličini Sunca.) Na rezultatu takvog izračuna izgrađen je zaključak koji naravno mora posjedovati određenu ograničenu ispravnost (izračuni su napravljeni iz onog što pokazuju osjetila), ali koja ne mora nužno biti kriterij pomoću kojeg prosuđujemo stvarnu bit onog što leži iza prirodne pojave.
Nužno je dakle strogo paziti na modernu astronomiju, kao i na druge znanosti, da bi primijetili mjesta — a ona su brojna — gdje znanost nadmašuje sebe, i dolazi u poteškoće.
Ta poteškoća ne može biti otklonjena proučavajući vanjski aspekt fenomena; do pravog rezultata možemo doći jedino proučavajući univerzum u njegovu odnosu s čovjekom. Moramo, najprije, uzeti u obzir prethodno objašnjene veze između univerzuma i čovjeka; i onda moramo dodati mnoge druge činjenice, prije nego možemo dati savršeno točnu sliku svijeta. Prije smo rekli da trebamo zamisliti, prije svega, običnu mjerljivu materiju — materiju koju se može vagati. Svijetlo ne možemo vagati; ono ne pripada oblasti mjerljive materije, niti pripada toplina (vrućina). Najprije dakle, moramo zamisliti mjerljivo, zatim na to moramo nasloniti eter. Rekli smo da je pogrešno smatrati da se Sunce sastoji od mjerljive materije kao što je materija Zemlje. Sunce je nešto što je u stvari manje od prostora — takoreći, ‘izdubljeno iz’ prostora; to je nešto što uvlači, za razliku od pritiska mjerljive materije.
I moramo imati posla ne samo sa skupljanjem (u Suncu) ovog upijajućeg etera u vanjskom univerzumu, već i sa činjenicom da je taj eter distribuiran daleko i široko. Svugdje nalazimo, koegzistirajući sa silom pritiska, silu apsorpcije. Mi sami nosimo tu usisnu silu u našim vlastitim eterskim tijelima.
S ovim potpuno iscrpljujemo sve što zovemo prostor. Pritisak i usis — to dvoje, ono je što nalazimo u prostoru. Ali mi ne posjedujemo samo naše fizičko tijelo, koje se sastoji od mjerljive materije koju ono asimilira i zatim ponovno istjeruje, ne samo da imamo također i eteričko tijelo, koje se sastoji od upijajućeg etera, već dodatno još imamo astralno tijelo — ako u vezi toga možemo koristiti izraz ‘tijelo’. Što implicira posjedovanje tog trećeg tijela? Znači da mi unutar sebe imamo nešto što više nije prostorno, premda ima određeni odnos prema prostoru. Taj odnos se može pokazati kada shvatimo da dok smo budni astralno tijelo se međusobno prožima s eterskim i fizičkim tijelom. Ali etersko tijelo djeluje veoma različito kada smo budni i kada spavamo. Različit odnos je uspostavljen između eterskog i fizičkog tijela kada smo budni, i to je uzrokovano astralnim tijelom. Ono je aktivno, i radi na prostornom, premda ono samo nije prostorno. Ono donosi red i organizaciju u prostorne povezanosti. Ova organizacijska aktivnost astralnog tijela u nama također se odvija i u vanjskom univerzumu, gdje se manifestira na slijedeći način.
Pokušajte na trenutak razmotriti sami prostor, i od cijelih vidljivih nebesa, razmotrimo područja koja ukazuju na Zodijak. Nemam se namjeru ovdje detaljno baviti s nekoliko znakova Zodijaka, već razmotrimo smjerove u kojima gledamo na nebesa kada se okrenemo, na primjer, prema Ovnu, u Zodijaku; zatim Biku, Blizancima, Raku, Lavu, Djevici, Vagi, Škorpionu, Strijelcu, Jarcu, Vodenjaku i Ribama. Sve što trebamo uočiti, na prvom mjestu, je da je prostor koji leži pred nama kao naš vidljivi univerzum podijeljen na ovaj način. Znakovi samo ukazuju na podjelu, utoliko što svaki od njih označava granice određene oblasti prostora.
Sada ne smijemo misliti da se ti smjerovi u prostoru mogu tretirati na takav način da bi mogli reći: ‘Tamo je prazan prostor, i ja negdje u njemu samo povlačim liniju’.
Tamo jednostavno ne postoji takva stvar koju matematičari zovu ‘prostor’; već su svugdje linije sile, smjerovi sile, i oni nisu jednaki, variraju, oni su diferencirani. Ovih dvanaest oblasti možemo razlikovati shvaćajući da ako se okrenemo u smjeru znaka Ovna, sila koju doživljavamo je različita od one koja bi bila da smo okrenuti znaku Vage ili Raka. U svakom smjeru sila se razlikuje. Čovjek to neće priznati, dok god živimo samo u svijetu osjetila; ali čim se uzdigne do imaginativnog života duše, on više ne doživljava da su smjerovi u prostoru jednaki kada se okrene Ovnu ili Raku, već osjeća da se njihovi utjecaji na njega veoma razlikuju.
Da bi vam dao usporedbu, mogao bih pred vas postaviti slijedeće. Zamislite da pred sobom uredite krug od dvanaest osoba na takav način da vam najsimpatičnija osoba zauzme jedan dio kruga, zatim dolazi manje simpatična, sve dok na drugoj strani ne budete imali one koji su vam antipatični. (Mi ne, zamišljamo stupanj simpatije ili antipatije da dolazi od osobnih emocija; to može biti samo stvar vanjske pojave.) Kada se sada okrenete unutar kruga, pred vašim pogledom prolazi dvanaest slika i u isto vrijeme doživljavate postepenu seriju različitih senzacija. Čovjek postaje svjestan ovakve serije senzacija ako se, nakon postizanja imaginativne percepcije, kreće unutar Zodijaka. Slično stupnjevanje senzacija, slično stupnjevanje vizija u njemu je proizvedeno, i odvija se unutar njega u trenutku kada pobjegne od ravnodušnosti uobičajene čulne egzistencije. Dakle kada imamo posla sa ovim različitim sekcijama prostora nema jednolikosti, jer moramo shvatiti da svaki od ovih smjerova na nas vrši različit utjecaj.
Vidite, ovdje na svijetlo dolazi činjenica intimno povezana s cijelom evolucijom čovjeka. Da je ostao na stupnju stare svijesti, atavističke slikovite svijesti, još bi snažno doživljavao aktualnost ove diferencijacije u različitim odjelima nebesa; bio bi svjestan senzacije simpatije prema jednom smjeru prostora i antipatije prema drugom. Čovjek je međutim izdvojen od ove igre sila s kojom je jednom bio svjesno okružen, i od nje je izdvojen upravo kroz činjenicu da ga je njegova sadašnja organizacija smjestila u čulni svijet. Ali da je čovjek stvarno organiziran u skladu s kozmičkim zakonima može čak i sada biti dokazano, i sasvim vanjskim pokusima, ako se obrati pažnja na određene fenomene. Jer nikako nije čista besmislica reći da određena bolest može biti brže izliječena ako je krevet pacijenta smješten u smjeru istok-zapad. To nije praznovjerje već činjenica koju je moguće dokazati. Ali ovo nije preporuka da smjestite svoje krevete u određeni položaj! U tom smislu sam imao mnoga iskustva, da osjećam da je nužno ovdje umetnuti riječ upozorenja! Jednom mi se dogodilo u Berlinu, na primjer, da sam na kraju antropozofskog predavanja, nekako istaknuo činjenicu da kada kiši mogu staviti moje kaljače, bez da sjednem, govoreći da se to može napraviti najprije sjedeći na jednoj nozi a zatim na drugoj, i dodao sam ‘Trebalo bi moći stajati na jednoj nozi!’ To su neki antropozofi shvatili na takav način da sam pri povratku iz Londona u Berlin našao da su tamo, članovi antropozofskog društva bili preporučili, kao ezoterni trening, stajanje kratko vrijeme na jednoj nozi u ponoć! Mnoge tvrdnje o nama imaju dobrog temelja. Stalno iznova se govore ovakve stvari i zatim nalaze svoj put u ove ili one novinske članke iz pera neke dobronamjerne ili zlonamjerne osobe — obično ove druge. Dakle ponavljam, uopće nemam želju preporučiti vam da smjestite svoj krevet u određeni položaj. Ipak, ova činjenica i mnoge druge pokazuju da čak i danas, u njegovu unutarnjem ili podsvjesnom dijelu bića, čovjek još stoji u određenom odnosu prema ovim vanjskim prostornim diferencijacijama, u koje je smješten.
Pomoću kojih sredstava čovjek ima ove povezanosti? Ima ih preko njegova astralnog tijela, koje uspostavlja ove veze. One su mu moguće pošto je preko njegovog astralnog tijela čovjek stanovnik astralnog svijeta, svijeta koji premda djeluje na prostor, sam nije prostoran. Zodijak shvaćamo u punom značenju tek kada ga tretiramo kao predstavnika astralnog svijeta iza.
A sada, bez obzira na sadašnje astronomske teorije, ispitajmo taj fenomen koji se javlja našem čulnom gledanju. Znamo da bilo stvarno ili vidljivo Sunce kroz Zodijak prolazi na razne načine; u svom dnevnom kursu, u svom godišnjem kursu, i još kursom kroz Platonovu godinu, kroz precesiju ravnodnevnice. To ukazuje na činjenicu da učinci na nas te apsorbirajuće eterske lopte zvane Sunce veoma variraju, jer dolaze iz različitih smjerova prostora. U nekom trenutku Sunčevo djelovanje poseže za nama iz dijela kojeg zovemo Ovan, u neko drugo vrijeme iz druge oblasti i tako dalje.
Uzevši slučaj stanovnika našeg dijela globusa, možemo vidjeti da je on uvijek suočen s polovinom znakova Zodijaka, dok je druga polovina zatamnjena od Zemlje. Drugim riječima, tako smo smješteni s obzirom na razgraničenje prostora, da smo direktno okrenuti prema jednom dijelu Zodijaka dok između drugog dijela i nas stoji Zemlja. Očito to nema nikakve veze bilo sa stvarnim ili sa vidljivim kretanjem; jednostavno je činjenica da smo u svakom danom trenutku suočeni s jednim dijelom Zodijaka, dok drugi dio presijeca Zemlja. Molim da sada pokušate zamisliti te sekcije prostora s našom Zemljom koja zatamnjuje neke od njih. Što to za nas znači? Jasno je da će jedna polovina utjecati na nas direktno, a druga neće direktno, već radije, reći ću, preko svog odsustva. U nekom trenutku imamo direktan rad ovih diferenciranih regija prostora, u drugo vrijeme djelovanje njihove odsutnosti, učinak, takoreći, njihove ne-prisutnosti. Ova činjenica je nešto što je aktivno unutar nas i omogućava nam da dovedemo u vrstu odnosa ono što radi direktno na nama i ono što je odsutno, od čijeg smo direktnog utjecaja sklonjeni. Jer otvara još jednu mogućnost.
Recimo, iz smjera znaka Raka upućena je određena vrsta utjecaja. To bi se protivilo utjecaju Jarca, ali ovaj potonji je uskraćen, odsječen je. Kao posljedicu ja u sebi imam utjecaj Raka i suprotstavljeno tome odsječeni utjecaj Jarca; utjecaj Raka je time na neki način ostavljen u meni, dan u moje ruke, takoreći. Naravno, ono što je odsutno ne može djelovati na mene na isti način kao ono što je prisutno; ali ja dobivam određeni utjecaj u odnosu na Znakove koji djeluju na mene iz razloga opozicije na njihovu presječenu suprotnost. Preko činjenice da stojim na Zemlji nebeski utjecaji postaju sasvim različiti od onog što bi bili, kada bih slobodno lebdio u prostoru i bio direktno izložen svima njima.
Želio bih da to posebno primijetite, i tada ćete shvatit da ne možete jednostavno reći: Iznad nas imamo znakove Ovna, Riba, Vodenjaka, itd., a ispod Vage, Djevice, i tako dalje, već morate zamisliti cjelinu kao organizaciju, u koju ste sami upregnuti. I kako napredujete, na račun zemljine revolucije, od znaka do znaka nošeni ste kroz sve te direktne utjecaje po redu. Ovdje u jednoj točci, utjecaj Škorpiona vam je uskraćen, a ovdje na drugoj točci ste preneseni u njega. Analogno je uzimanje hrane; bili ste gladni, hrana nije bila tamo unutar vas, ali nakon obroka hrana je unutar vas. Utjecaj Škorpiona je ovdje odsutan, ali u ovoj točci postaje aktivan. I tako se mi povezujemo s okolnim kozmosom kako dolazimo u različit odnos s njim preko kretanja Zemlje. Ali da li je čovjek svjestan ovih raznih utjecaja, dok je još na fizičkom planu? Ne, nije; vidjeli smo da ga fizički svijet odvlači od njih. Ali u trenutku kada se svojim astralnim tijelom i egom povlači iz njegova fizička i eterska tijela, nađe se unutar tih sila; one na njega djeluju direktno i snažno. Ti vanzemaljski, nebeski utjecaji nahrupe na onaj dio čovjeka koji više nije povezan s fizičkim i eterskim; oni djeluju na njega snažno kao što hrana djeluje na fizičko tijelo. To je upravo ovaj silazak u fizičko koje je uzrok čovjekova povlačenja od ovih vanjskih utjecaja. Možemo prema tome smatrati astralno tijelo kao da je u nekom smislu dio nebeskog, a ne zemaljskog univerzuma, jer je tada, zajedno s egom, izvan fizičkog tijela, moramo ga uskladiti s nezemaljskim utjecajima.
Razmatrajući materiju na ovaj način, postepeno smo došli do zaključka da čovjek postaje prijemčiv za ove nebeske sile utoliko što prestaje djelovati preko organa njegova fizičkog tijela — odnosno, kada je on, preko ovog nedjelovanja, više ili manje u stanju spavanja. Čovjek je kao dijete uvijek više ili manje uspavan, dakle dijete je daleko više prijemčivo na nebeske utjecaje od čovjeka. Kako odrasta sve više sebi utire put u zemaljske uvjete. Tijekom djetinjstva, sve to je unutar kože i još je plastično i u stanju formiranja. S godinama formativne snage postaju sve manje aktivne, sve dok, u značajno kasnijoj točci života, ne postanu zaista male. To pokazuje da unutarnji fizički proces formiranja stoji u izvjesnom odnosu prema kretanjima i konfiguraciji vanjskog nebeskog univerzuma. Ali dio našeg bića koje, što se tiče svijesti, ostaje u stalnom stanju spavanja — kao što je naša srčana aktivnost, naš proces probave, itd.; u stvari, svi unutarnji fizički procesi — cijeli taj dio našeg bića ostaje pod utjecajem nad-fizičkog tijekom cijelog našeg života. (Ovi procesi su inducirani na isti način kao i proces koji se odvija kada svjesno napravim korak naprijed, jedino su oni svi usmjereni unutra umjesto vani.)
Uzmimo karakterističan primjer. Pomoću unutarnjih pokreta crijeva probavljena hrana je pokrenuta naprijed na svom putu. To su unutarnji pokreti unutar granica ljudske kože, i prema tome, kao što smo rekli, zavisni od onog što je izvan Zemlje. U osnovi, čovjek je kao čovjek zavisan jedino od zemaljskog, od mjerljive zemaljske materije, u svemu što utječe na njega od izvan njegove kože. Ali u trenutku kada je bilo koji vanjski čin ili okolnost prevedena u aktivnost unutar kože, tada u njegovom organizmu počinje aktivnost koja je povezana s nadčulnim.
Kada na dlan svoje ruke uzmete komad šećera, njegovu težinu osjećate fizički, podižete je na svoje usne; proces je još fizički. Ali čim ga razgradite na jeziku i on uđe u sferu okusa, on više ne ostaje u području zemaljskih procesa već postaje predmet izvanzemaljskih sila.
Da bi našli djelovanje izvanzemaljskog, moramo prodrijeti u ono što je zatvoreno unutar ljudske kože. To će vas voditi do shvaćanja činjenice, da dok se krećete po svijetu, noseći okolo, takoreći, svoje cijelo biće, vi ste u oblasti zemaljskog. Ali čim dođete unutra, čak i samo unutar fizičke organizacije, niste više u oblasti zemaljskog, već ste ušli u sferu zavisnu od izvanzemaljskih sila. Možete lako sami dokazati činjenicu da unutar vas prebiva nešto što nije povezano s zemaljskom egzistencijom, ako se prisjetite učestalo ponavljane činjenice, da ljudski mozak pliva u meningealnoj tekućini. Kada to ne bi bio slučaj, pritisak mozga na organe smještene na dnu lubanje zgnječio bi sve krvne sudove. Svaki priručnik koji se bavi takvim stvarima reći će vam težinu mozga. Ako je vaš izbor ‘Bischoff’, primijetit ćete da navodi da je ženski mozak mnogo lakši od muškog, navod koji je kasnije označen apsurdnim, na zadovoljstvo dama, kada je nađeno nakon ispitivanja, da je za mozak samog Bischoffa dokazano da je dosta lakši od najlakšeg ženskog mozga kojeg je ispitivao. Ovo je samo usput, kao primjer općenite vrijednosti ljudskih prosudbi.
Ljudski mozak međutim, premda posjeduje značajnu težinu — barem 1.200 do 1.300 grama — ne izvršava pritisak ni blizu u skladu sa stvarnom težinom, već samo, kako bi rekli, težinom usporedivom s nekoliko grama, zbog pritiska prema gore meningealne tekućine. Sjećate se Arhimedova zakona, prema kojem se težina objekta smanjuje s težinom istisnute vode. Dakle pritisak mozga odgovara samo nekoliko grama jer pluta u tekućini. Da ima tendenciju da pritiska dolje punom težinom, čovjek ne bi mogao koristiti svoj mozak za misli. Prevladava svoju težinu jer pluta u fluidu. Mi ne mislimo s materijom mozga, već s onim što se povlači od materije, sa snagama koje streme gore, s onim što raste iznad Zemlje. I ovo moramo slijediti u svim dijelovima čovjekove organizacije. Baš kao što se povlačimo unutra od snaga zemaljske gravitacije u slučaju težine mozga (izvana, naravno, to nije moguće, mozak na vagi pokazuje punu težinu, čak i dok je u nama), tako se slično odvajamo od zemaljskih fizičkih i kemijskih sila drugačije vrste.
Što nam omogućava da se odvojimo od tih sila? To je ego i astralno tijelo. Čim oni djeluju na etersko i fizičko tijelo na takav način da se etersko povlači od fizičkog, apsorpcijska sila je tada odsutna, a preostaje samo mjerljiva materija. Mjerljiva materija nije dio Zemlje, jer je Zemlja ne ostavlja u izvornom obliku, već je uništava. Zemaljske snage ne sadrže ono što daje čovjeku njegovu formu. To nije teško razumjeti, jer smo vidjeli da se iznutra odvajamo od zemaljskih snaga. Sa svime što je u njemu preko njegova astralnog tijela i ega, čovjek je u odnosu sa silama koje su aktivne izvan Zemlje.
Naše slijedeće pitanje treba biti: Kakva je priroda tog odnosa? Da bi to dokučili, moramo na određeni način proučiti cjelokupni kvalitet i prirodu čovjeka. Na prvom mjestu imamo njegovu potpunu formu ili figuru. S ovim ne mislim na formu koju bih nacrtao da radim njegovu skicu, već cijelu konfiguraciju, cijelu formaciju čovjeka. To bi uključilo, n.pr. činjenicu da su oči smještene na licu, a pete na nogama; jer to je dio unutarnje konfiguracije čovjeka u skladu s zakonom.
Ekspresionistički slikari mogu izjaviti da se čovjeka može nacrtati na takav način da je njegov nožni prst smješten na nosu, ili da je jedno oko smješteno ovdje a drugo u njegovoj ruci. Da, zaista ima takvih ljudi, ali oni samo pokazuju koliko malo imaju unutarnje veze sa svijetom. Zaista smo ovih dana toliko napredovali u materijalističkoj misli da pojedine stvari možemo nacrtati odvojeno, dok one u stvari pripadaju cjelini i ne bi ih trebalo crtati svaku za sebe.
Stoga imamo prvo čovjekovu potpunu formu; a to, kao što dobro znate, nije proizvedeno kao što je proizvedena figura, na primjer, rezbarena u drvu, već je formirana od iznutra. Čak ne možemo ni ponovno rezbariti bilo koji dio koji ne bi odobravali. Ljudska forma je modelirana od sila koje obitavaju na periferiji i one su sile od izvan Zemlje. Dakle kada kontempliramo ljudsku formu, gledamo proizvod izvanzemaljskog.
Kao drugo možemo u čovjeku razgraničiti, osim njegove forme, sve što spada u kategoriju unutarnjeg kretanja. Uzmimo, na primjer, krv i druge tjelesne tekućine; one posjeduju unutarnje kretanje. To je također proizvedeno od iznutra; to je, takoreći, smješteno čak dublje u čovjeku nego njegova forma. Ovo potonje pritišće naprijed prema periferiji, dok se unutarnje kretanje odvija u potpunosti unutra; i to je opet proces koji stoji u odnosu sa svijetom koji je izvan Zemlje.
Treće, aktivnost organa. Organi kao što su pluća, jetra, slezena, itd., odgovorni su za aktivnosti unutar čovjeka, i te ću aktivnosti imenovati kao treću stvar koju nalazimo u čovjeku. To vas ne bi trebalo iznenaditi, već prije voditi da tražite razlog.
Razmotrite na primjer, važan organ, naime, srce, o kojem sam nedavno više puta govorio. Shvaćamo da je u izvjesnom smislu, srce bilo zavareno zajedno.
Slijedeći embriologiju, nalazimo da je srce postepeno zavareno zajedno ili nagomilano, takoreći, cirkulacijom krvi, i nije primarna forma. Embriologija to potvrđuje. Isto je i s drugim organima. Oni su rezultat ovih cirkulacija, radije nego njihov uzrok. Unutar organa cirkulacija dolazi do zastoja, prolazi vrstu metamorfoze, i dalje nastavlja na drugačiji način. Da bi predstavili ideju, recimo da imamo protok vode koja pada preko stijene. Izbacuje različite formacije i zatim teče dalje. Te formacije su uzrokovane silama ravnoteže i kretanja na tom mjestu. Sada zamislite da se sve to odjednom okameni; koža bi bila formirana kao zid, zatim bi ostatak nastavio opet teći dalje, i mi bi dobili formiranu organsku strukturu. Morali bi imati struju koja ide kroz strukturu, ponovno izlazi vani i teče dalje u izmijenjenom obliku. Nešto slično ovome možete zamisliti u slučaju tijeka protoka, kako cirkulira kroz srce. Ovdje mogu samo nagovijestiti ove stvari. One su dobro utemeljene, ali ovdje može biti dan samo nagovještaj.
Premda organi u načinu njihova formiranja zavise od tijeka unutarnjih sila, ipak postoji nešto u unutarnjem dijelu čovjeka što opet dolazi u odnos s onim što je vani. Ovdje imamo nešto što, kao što možete vidjeti iz primjera koji ću dati, stoji u bližem odnosu sa zemaljskim; preko tih organa mi smo iz unutrašnjosti dovedeni u kontakt s vanjskim.
Uzmite slučaj pluća. Pluća su organi, ali su u isto vrijeme osnova disanja. Kao instrument za transmutaciju udahnutog kisika u izdahnutu ugljičnu kiselinu, pluća formiraju odnos s nečim što je značajno za čovjeka, ali ipak postoji izvan njega u oblasti zemaljskog. Na ovaj način se vraćamo, takoreći, zemaljskom okruženju preko organske aktivnosti. U trenutku kada prekoračujemo, preko organske aktivnosti, granice naše kože, mi smo vani, u zemaljskoj sferi. Vidite, svi ovi procesi koji se odvijaju u potpunosti unutar nas, formacija i regulacija kretanja fluida, itd., stoje u odnosu sa izvanzemaljskim; dok kada dođemo do organa opet pristupamo zemaljskom. Ovdje u čovjeku imamo sjedinjenje Nebesa i Zemlje. Pluća su izgrađena od izvanzemaljskog, ali ono što rade s kisikom dovodi ih u odnos sa zemaljskim. I sada, kada čovjek uzima još više zemaljskih supstanci i prima ih u svoj organizam, on dolazi u neposredni kontakt, preko procesa metabolizma s uistinu zemaljskim.
Dakle možemo proučavati čovjeka s četiri različita stajališta: Potpuni oblik, utoliko što je to izgrađeno od iznutra prema vani; Unutarnje kretanje, Organska aktivnost i Metabolizam. Ako proučavamo potpuni oblik, koji je potpuno konstruiran od unutarnjih sila, nalazimo da on ima najmanje veze sa svime što je zemaljsko. Ova točka će sutra biti dalje objašnjena. Razumijevanje veze stječemo tek kada dovedemo u odnos, kao što ćemo napraviti sutra, potpunog oblika čovjeka s Zodijakom. Unutarnje kretanje, cirkulacija krvi, limfe, itd., može se shvatiti u njihovoj stvarnosti samo, kada je u odnosu s našim planetarnim sustavom. A kada dolazimo do aktivnosti organa, mi već pristupamo zemaljskom.
Dao sam vam primjer pluća, koja su, s obzirom na unutarnju konstrukciju, formirana od izvanzemaljskih sila, ali gdje ona dođu u odnos s kisikom, u odnosu su sa zrakom. Drugi ljudski organi dolaze u odnos s vodom, drugi opet s toplinom, itd. Prema tome, pri proučavanju aktivnosti organa, dolazimo u kontakt s svijetom elementala — s vatrom, vodom, zrakom. Tek kada su naše opservacije usmjerene na stvarnu asimilaciju, ili metabolizam, mi smo u sferi Zemlje. Svijet elementala je ono što zaokružuje Zemlju kao sferu vode i zraka, i tek kada se susretnemo s procesom metabolizma, pristupamo odnosu čovjeka sa samom Zemljom.
Na ovaj način možemo otkriti čovjekov odnos s univerzumom koji ga okružuje:
Zodijak: (1) Potpuni oblik
Svijet planeta: (2) Unutarnja kretanja
Svijet elemenata: (3) Aktivnost organa
Zemlja: (4) Metabolizam
I sada razmotrite, ako razumijemo formu čovjeka u svoj njegovoj prirodi i stanjima, i nađemo mogućnost pratiti ih unatrag do Zodijaka — odnosno, do svijeta zvijezda stajaćica — tada i samo tada možemo formirati, od čovjeka, ideju o svemu što nam je vidljivo u prostoru koji nas okružuje; jer to ne može biti istraženo mehaničkim ili matematičkim sredstvima, već jedino kroz znanje o potpunom obliku čovjeka. Niti se planetarna kretanja ne mogu ispitati samo pomoću teleskopa. S teleskopom se nalazi njihov položaj — postavljajući ga najprije na jednu zvijezdu a zatim na drugu, nalazeći kut, i na taj način otkrivajući položaje. Ono što je stvarno prisutno u procesima svijeta planeta nešto je što je formirano od iznutra vani. Proučavanjem aktivnosti u sokovima i tekućinama u čovjeku trebali bi učiti razumjeti planetarne aktivnosti. Slično, ako smo shvatili naše vlastite organske aktivnosti, trebali bi također shvatiti što se događa u svijetu elementala; i kada možemo razumjeti što se u čovjeku događa u trenutku kada su u njegov metabolički sustav uvedene zemaljske supstance, trebali bi imati ključ za zemaljske aktivnosti, i moći ih prostorno odvojiti od svih izvanzemaljskih aktivnosti.