.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 17 veljače 1923
Živa Zemlja - prošlost i budućnost. Prirodne snage iscjeljenja.
Tehnologija i priroda. Eiffel toranj i struk pšenice. Tinjac, ugljični dioksid i feldspat. Najtvrđe stijenje u planinama i ostaci ranih biljaka. Cijela naša Zemlja je jednom bila živa. Prvo je bila biljka, zatim životinja. Svo stijenje koje danas imamo ostaci su života. Život dolazi iz kozmičkog prostora. Migracija ptica. Koraljni vapnenac. Napredovanje proljetne ravnodnevnice kroz platonovu godinu. Zemlja će se opet probuditi i biti živi entitet. Vapnenac korišten medicinski kod pothranjenosti. Homeopatski i alopatski tretmani. O biljnom pigmentu.
Postavljeno je pitanje o bojama i stijenama.
Rudolf Steiner: Dopustite da se prvo bavim pitanjem o stijenama, jer se lijepo uklapa u ono što smo do sada razmatrali.
Kao što znate, kada gradite nešto na Zemlji morate pravilno uzeti u obzir zakon gravitacije, težinu i mnoge druge stvari, i naprimjer nešto – doći ćemo na to za minutu – nazvano zakon elastičnosti. Zamislite da gradite toranj, recimo toranj kao što je onaj na katedrali u Kölnu, ili gradite nešto kao Eiffelov toranj. Morate naravno uvijek razumjeti da ne gradite na takav način da se stvari ne prevrnu. Čak i najviši tornjevi na Zemlji su građeni na takav način da imaju osnovu, a ako ovu bazu uzmete deset puta veću, jedan na deset, možete izgraditi najviše tornjeve. Jedan naprema deset je dakle omjer za gradnju najviših tornjeva; inače bi pali s podrhtavanjem koje se uvijek javlja zbog kretanja Zemlje, udara vjetra, i tako dalje.
Slika 1
Mora se također posvetiti pažnja da ovakvi tornjevi imaju određeni stupanj elastičnosti. Vrh se uvijek malo njiše. Elastičnost treba uzeti u obzir. Cijela stvar se uvijek malo njiše, ali ne mnogo; ako bi se njihala previše slomila bi se. Eiffelov toranj na vrhu se prilično njiše. Ali uvijek se mora posvetiti pažnja da se ne ide više od baze.
Međutim, naći ćete da su ovi zakoni potpuno zanemareni ako pogledate struk pšenice, recimo. Struk pšenice ima malo bazno područje. Ipak je u priličnoj mjeri toranj. I takav struk pšenice ima malo bazno područje i ide dosta visoko. Ako izračunate omjer on sigurno nije 1:10, omjer kojeg se moramo držati kada gradimo mehaničke tornjeve. On je 1:400 naprimjer, a kod nekog klasja 1:500. Takav toranj bi se jednostavno srušio prema zakonima koje inženjeri moraju primjenjivati na Zemlji. Kada ga vjetar zanjiše, njegova elastičnost sigurno nije takva da bi to mogli razumjeti, koristeći zakone koje inženjeri moraju primjenjivati. A ako bi željeli na vrh Eiffelova tornja postaviti nešto posebno teško, jednostavno to nećete moći. Ali ovaj toranj, koji je struk, ima na vrhu klas, koji se njiše na vjetru. Vidite, to je u suprotnosti sa svim zakonima o gradnji zgrada.
Sada, ako pogledate od kojih je materijala pravljen, u prvom redu imate drvo. Materijal koji nađete je lignin (drvena pulpa nap.pr.). Onda još nađete 'bast', što također znate. To vidite na drveću. I onda je tu također silicijev dioksid, kvarc, silicijska kiselina, pravi građevni materijal. Ali to je tvrdi kvarc, kakav nalazite u Alpama, na primjer u granitu ili gnajsu. Ovaj kvarc čini cijelu potpornu strukturu. I četvrti materijal koji je tamo je voda. I to je malter napravljen od drva, basta, vode i silicijeva dioksida, tvori tvar koja ide protiv svih zemaljskih zakona. Struk trave je također toranj, izgrađen od ovakvog materijala. Može biti drman vjetrom i ne lomi se, već se mirno ponovno uspravi kada je vjetar stao ili je vrijeme povoljno. To je nešto što znate.
Ali nema snaga na Zemlji koje bi nam omogućile da izgradimo tako nešto koristeći materijale Zemlje. I ako upitate odakle dolaze, odgovor mora biti: 'Eiffelov toranj je mrtav, struk pšenice živi'. Ali njegov život ne dolazi od Zemlje, nego iz cijelog kozmičkog okruženja. Gravitacija vrši pritisak prema dolje jedino na Eiffelov toranj, dok struk ne raste počivajući na onom što je ispod. Gradeći Euffelov toranj jedan komad materijala moramo staviti na vrh drugog, i to znači da donji dio zaista uvijek podupire gornji. To nije slučaj sa strukom. Struk je povučen u kozmički prostor. Dakle ako vizualizirate Zemlju [Slika 2], i ovo su strukovi, oni su u svim smjerovima povučeni u kozmički prostor, jer tu je sve ispunjeno suptilnijom formom materije nazvanom eter i koja živi u biljkama. Ali taj život ne dolazi od Zemlje; dolazi iz kozmičkog prostora. I tako možemo reći: 'Život dolazi iz kozmičkog prostora'. I također zbog toga – kao što sam vam rekao jednom ranije – kada se jaje razvija u majčinom tijelu, majčino tijelo ga snabdijeva samo supstancama. Snaga koja djeluje na jaje dolazi iz cijelog kozmičkog prostora. To jaju daje život. Cijeli kozmički prostor princip je koji djeluje na jaje. Vidite, tako kozmički prostor djeluje na sve što živi.
Slika 2
Ako pogledate biljku, ona najprije raste ispod tla. Ovo bi bilo tlo. Biljka raste ovdje. Ali ovo tlo nije indiferentna masa; to je zaista nešto čudesno. U tom tlu su svakakve supstance. U ranija vremena tri supstance su bile posebno važne u tlu. Jedna od njih je supstanca nazvana 'tinjac'. Danas ga u biljci nalazite samo malo, ali premda je u biljci nađeno toliko malo, iznimno je važan. Možda se sjećate, ako ste ikada vidjeli pahuljicu tinjca, tinjac je vezikularan, male pahuljice koje su ponekad gotovo prozirne. Nekoć je Zemlja bila puna tih pahuljica tinjca. Ležale su u ovom smjeru. Kada je Zemlja još bila mekana, postojale su upravo takve sile. A druge sile su išle preko njih [Slika 3], tako da ste imali pravu mrežu na zemlji. A ove druge snage su danas sadržane u kvarcu, u kamenčićima. A između je još jedna supstanca, glavna stvar, to je glina. Ova glina povezuje druge dvije, kao da ispunjava mrežu. Kao mineral zove se feldspat. Jednom se Zemlja sastojala uglavnom od ova tri minerala. Ali sve je bilo mekano, kašasto. Postojao je tinjac, koji je stvarno želio napraviti zemlju pahuljastom, tako da bi tlo bilo kao vodoravne pahulje. Zatim je bio silicij koji je tako blistao [Slika 3]. Zatim je tu bio feldspat koje je to cementirao zajedno.
Slika 3
Ove glavne sastojke danas nalazimo ako uzmemo glinu koja je posvuda. Te tri stvari su nekada bile izmiješane u zemlji. Danas ih nalazimo vani u planinama. Ako uzmemo komad granita, vrlo je zrnast. U njemu je mnogo fragmenata; to su razdvojene pahuljice tinjca. Zatim su tu tvrde granule; to je silicij. I druge granule povezuju ovo dvoje; to je feldspat. Te supstance su istrošene, napravljene granularnim, i danas ih nalazimo u planinama. Tvore masu tla u najtvrđim planinskim lancima. Od dana kada je Zemlja bila mekana, dakle, bili su izmrvljeni, razbijeni svakakvim silama koje su aktivne u Zemlji; izmiješani su, i danas su u planinama, istrošeni. Ali ostaci ovih starih supstanci, iznad svega ostaci ostatci snaga ovih starih supstanci mogu se još uvijek naći posvuda u tlu. I iz tih ostataka grade se biljke iz kozmičkog prostora.
Slika 4
Dakle možemo reći: 'Da, te kozmičke snage danas više ne mogu napraviti ništa kada su aktivne u planinama. Tamo su stijene razbijene, izmrvljene, postale granularne, i previše su čvrste da bi postale biljke. Ali kada se dođe do toga što je prisutno u tlu, to se još može koristiti za izgradnju biljki iz kozmičkog prostora – iznad svega zato jer tlo još daje sjemenu svoje najvažnije supstance i snage'.
Vidite, gospodo, gledajući ovako na stvari, uzimajući u obzir da cijeli svemirski prostor igra ulogu čineći da su stvari žive – takav pristup ne postoji u modernoj znanosti. Nekog dana – možda ste čitali o tome – dan je govor u Baselu o tome kako je život navodno došao na Zemlju i govornik je rekao: 'Da, teško je zamisliti da je život nastao samo miješanjem ili kemijskim djelovanjem supstanci na ovoj Zemlji; i tako je konačno morao doći iz kozmičkog prostora. Ali kako?' Pa, zanimljivo je čuti da moderni znanstvenik misli da je život morao doći iz kozmičkog prostora. On je sebi rekao: 'Pa, ako nije na Zemlji, morao je doći od drugih zvijezda'. Sada, najbliža zvijezda koje je možda nekada mogla baciti neke supstance koje bi doletjele na Zemlju toliko je daleko od Zemlje da bi tim supstancama koje su otresene trebalo 40000 godina da dolete do Zemlje. Stoga treba misliti, ljudi kažu sebi, da je Zemlja jednom bila vatrena i tekuća, vatreno tijelo. Život na njoj ne bi mogao postojati, naravno, jer bi bio spaljen na smrt. Ali Zemlja se ohladila. Jednom kada bi se ohladila bila bi u stanju gdje bi mogla primiti bilo koji život koji bi doletio do nje od najbliže zvijezde za koju ljudi misle da je od nje mogao doći, uzimajući 40000 godina da preleti cijeli put.
Nije moguće zamisliti, govornik je rekao, da je sjeme života, malo sjeme života, putovalo kroz kozmički prostor 40000 godina, štoviše, prostor koji je hladan, nije topao, s temperaturom od minus 273 stupnja celzija. Sjeme bi stiglo na Zemlju i život se pojavio na Zemlji. Ranije, svo sjeme, koliko god ih stiglo na Zemlju, bilo bi spaljeno. Ali jednom kada se Zemlja dovoljno ohladila, razvilo bi se. Ali, govornik je rekao, to jednostavno ne može biti. I tako ljudi ne znaju odakle je život došao.
Ali mi možemo vidjeti da dolazi iz kozmičkog prostora. Zaista možemo vidjeti da sve što živi ima u sebi više nego samo zemaljske snage aktivne. Jer mi koristimo snage Zemlje da izgradimo Eiffleov toranj, naprimjer. A u ovakvom tornju [Slika 1, struk pšenice] nisu samo snage Zemlje aktivne, već snage cijelog kozmičkog prostora. A kada je Zemlja još bila mekana, kada su tinjac, feldspat i silicij još bili izmiješani u njoj kao tekućine, cijela Zemlja je bila pod utjecajem kozmičkog prostora. Onda je bila jedna ogromna biljka. Tako ako danas hodate planinama i nađete tamo granit ili gnajs – koji se razlikuje od granita samo u tome što ima više tinjca, više je očigledan – te stijene su ostaci drevnog biljnog materijala. Cijela Zemlja je bila biljka. I baš kao što danas kada biljka umre njeni mineralni sastojci postaju dio Zemlje, tako da cijelo zemaljsko tijelo daje kasnije svoje mineralne sastojke – od kada je još bila biljka – Zemlji. I tako danas imate planine. I stoga možemo reći da ondje gdje su se razvile najtvrđe planine, te najtvrđe planine su nastale iz biljne prirode, i cijela Zemlja je bila neka vrsta biljke.
Rekao sam vam kako su stvari stajale na Zemlji kada je taj stjenoviti materijal upravo prestao biti biljka ali sve je bilo još mekano. Naše sadašnje životinje i ljudska bića tada nisu postojala, već megaterija i svakakve životinje o kojima sam vam pričao ranije. Ali prije nego se to sve dogodilo, Zemlja je bila gigantska biljka u kozmičkom prostoru. I ako danas uzmete biljku i povećate je u mislima još uvijek ćete naći da njeni dijelovi izgledaju vrlo slično planinskim lancima vani. Zato jer život koji dolazi iz kozmičkog prostora djeluje na cijelu biljku. Manji dijelovi nje su već stjenovite mase. Ali Zemlja je jednom živjela, i ostatke onoga što je jednom bilo živo nalazimo u najtvrđim planinskim stijenama.
Ali tvrdi materijal, zemljin stjenoviti materijal također se pojavio i na drugi način. Kada idete vani na ocean nalazite otoke. Dakle ovo bi bilo more [crtanje]. Na nekoj udaljenosti od površine mala stvorenja žive u pravim kolonijama – koralji. Posebna stvar u vezi koralja je da oni stalno izlučuju kredastu tvar. Ovaj kredasti materijal ostaje gdje je, tako da je otok prekriven naslagom vapnenca koja dolazi od koralja. A ponekad će se ovdje formirati depresija, s tlom koje ide prema dolje, i razvija se jezero. Tada imate prsten od vapnenca ostavljen od koralja. Općenito je to slučaj da tlo stalno tone u oblastima gdje koralji izlučuju kredasti materijal, tako da kredasti materijal proizveden od njih – a oni mogu živjeti samo u samom moru – ide dolje sve niže. Možemo dakle reći da danas još nalazimo naslage vapna u moru koje dolaze od stvorenja, od koralja. U prošlosti, na mjestima gdje je sada vapnenac Jure postojale su životinje. One su deponirale vapnenac.
Ako idete u srednji dio Alpa gdje je čvrsto stijenje, imate materijal nataložen od biljaka. Ako ovdje idete u planine Jure, imate materijal deponiran od životinja. Cijela Zemlja je jednom bila živa. Izvorno je bila biljka, zatim životinja. Stjenoviti materijal kojeg imamo danas ostatak je života.
Jednostavno je besmislica reći da se život razvija iz kemijskih spojeva napravljenih od mrtve tvari. Život dolazi iz kozmičkog prostora, a on je ispunjen eterom. Besmislica je reći da se mrtva tvar može izmiješati i oživjeti u procesu nazvanom 'spontano stvaranje'. Ne, mrtva tvar uvijek dolazi od nečega što je bilo živo; izvorno je bila biljka, zatim životinja. Baš kao i što su naše kosti izlučene – nemamo ih na početku u maternici – tako se sve putem razvoja kostiju i tako dalje, pojavljuje iz sfere života. Prvo je tu život, mrtva tvar dolazi kasnije. Eter je svuda oko nas, i eter sve povlači prema gore baš kao što zemaljska gravitacije sve vuče prema dolje. Ali ne čini stvari mrtvima povlačeći ih gore, što je ono što radi gravitacija. Što više dišete u gravitaciji to ćete više imati kostobolju, dijabetes ili slično; više postajemo mrtvi. I što više snage koje se kreću u smjeru prema gore ulaze u nama u igru, više ćemo biti živi.
Vidite, sada sam došao do dijela pitanja koje je postavio g. Burle. Zamislite dakle da pred sobom imam osobu koja je bolesna na neki način i ja mogu sebi reći: 'Problem s njim je da ima premalo snaga koje djeluju vani u kozmički prostor. Ima previše snaga gravitacije. U njemu su deponirane svakakve stvari'. Onda se sjetim: 'Vau, jednom je silicij bio nešto što je činilo da snage zrače vani u kozmički prostor. Ako pripremim silicij da u njemu opet ožive stare snage, odnosno, ako napravim pripravak od silicija, dodajući druge supstance, tako da silicij opet stekne stare eterske snage – ako to dam osobi, mogu učiniti da bude dobro'. I mogu se dobiti vrlo dobri rezultati ovim pripravkom od silicija. Tako možemo koristiti snage koje je silicij jednom imao kada je bio u sferi života, i možemo općenito dobiti vrlo dobre rezultate u medicini ako malo promislimo kako su stvari stajale sa Zemljom kada je još bila potpuno živa, kada je silicij još bio pod utjecajem kozmičkog prostora. Dakle ako nema dovoljno života u osobi i treba biti ponovno povezan s kozmičkim prostorom, dajemo mu supstance koje leže tamo vani, očvrsnule su, supstance koje čine vrlo dobar pripravak.
Glava ide najdalje u kozmički prostor. Stoga se može najlakše iscijeliti pomoću silicija. Trbuh je najbliže Zemlji, stoga ga najbolje možemo liječiti s tinjcem. A dijelovi koji su više u sredini, pluća i tako dalje, mogu se s dobrim učinkom tretirati feldspatom, ako ga pripremimo na podesan način.
Dakle vidite da ako razumijemo prirodu, također razumijemo principe koji imaju moć liječenja u ljudskoj prirodi. Ali moramo imati osjećaj za to da je kozmički prostor aktivno uključen u našu Zemlju.
Vidite, uvijek je moguće samo objasniti konkretnu stvar u konkretnoj točci. Tako vam sada mogu objasniti migraciju ptica sa različitog gledišta nego sam to napravio prije nekog vremena, kada još nismo bili stigli ovako daleko. Moderni znanstvenici imaju visoko apstraktno gledanje na migraciju ptica u jesen i proljeće. U proljeće ptice napuštaju tople zone gdje su, a u jesen, kada postaje hladnije, napuštaju područja koja su više sjeverno. Ali postoje također ptice koje prelaze ocean. I to je prilično čudno; te ptice lete vrlo brzo i ne staju da se odmore. To je moguće dokazati jer nema otoka duž nekih ruta koje ove ptice uzmu. Ljudi ne otkrivaju kako ove ptice imaju osjećaj smjera. Ljudi su rekli: 'Ah dobro, to je naslijeđena osobina; mlade ptice uvijek naslijede to od starijih, i starije ptice će podučiti mlađe, i onda je to dobro i mlade ptice i same to mogu napraviti'. Dakle, kada dođe jesen, stare lastavice namjeste školu; mlade su podučene. Stare ptice zatim odlete, mlade slijede, radeći isto. Tako ljudi misle da to ide. Ali sve ptice selice to ne rade. To je vrlo čudno. Često je slučaj među pticama selicama, u Africi, naprimjer, da stare ptice prve odlete da nam se vrate. Mlade ptice uspiju duže ostati u Africi, jer su još jake. Stare odlaze ranije, ostavljajući mlade iza. Ne poduče ih, niti rade kao vodiči. Mlade ptice moraju naći put potpuno samostalno.
Neki ljudi su rekli: 'Ah, dobro, ptice mogu vidjeti daleko'. Dakle trebale bi vidjeti što se zbiva preko u Africi, a možda vidjeti čak kroz zemlju! Ne stižemo ovako daleko. Ali dopustite da vam dam primjer iz kojega ćete vidjeti kako stvari zaista stoje. Postoji nešto drugo gdje se možemo diviti načinu kako stvari idu – a to je brod. Kako brod nalazi svoj put kada treba ići iz Europe u Ameriku? Dobiva orijentaciju od kompasa. Kada ljudi još nisu imali kompas brodovima nije bilo lako. Morali su slijediti zvijezde. Sada slijede kompas, odnosno, nevidljive sile koje postoje u eteru. To su također sile od kojih i ptice uzimaju smjer. Ptice imaju osjetilo za to; imaju unutarnji kompas. Mi sami se moramo malo potruditi i prvo naučiti koristiti kompas, magnetsku iglu, da bi vidjeli eterske sile. Ptica to ima prirodno. Ona slijedi eter, nešto što je aktivno u kozmičkom prostoru.
I tako možemo reći: 'Zemlja je okružena eterom. Eter sadrži snage života. One dolaze iz kozmičkog prostora, uzimaju fizičku materiju Zemlje i od nje rade žive stvari.
Ali uvijek nešto ostaje unutra kao ostatak života. Ako uzmete vapnenac koralja, naprimjer, uvijek je još nešto u njemu na početku što nas malo podsjeća na život, nešto što je uzeto od života. Zbog toga možete još uvijek otkriti svakakve stvari koje ako se dodaju životu mogu biti dobar lijek. I ako, kao što sam rekao, uzmete silicij, koji je do sada postao ekstremno tvrd, i to dodate ljudskom životu, možete iznad svega tretirati bolesti glave vrlo lijepo s njime.
Dakle životni princip je još tamo. Jednom je cijeli bio živ. Ne možemo reći da su stijene danas još žive, ali jednom su živjele. Jednom su bile dio života. U njima je ostao ostatak, koji možemo svakakvim načinima izvući iz njih, i zbog tog ostatka dobro mogu poslužiti kao lijek.
Dakle to je odgovor na pitanje ima li još života u kamenju. Netko tko računa samo sa snagama koje su aktivne danas na Zemlji moći će reći: 'Stvari su na Zemlji izgledale drugačije milijunima godina ranije'. Ali on ne uzima u obzir nebeski prostor. Kao što sam vam rekao neki dan, ako uzimamo u obzir stvari koje dolaze iz nebeskog prostora, ne dolazimo do takvom ogromnog broja godina, već otkrivamo da je ovdje u našim dijelovima još sve bilo smrznuto u vrijeme kada su preko u Aziji ljudi već imali vrlo veliku civilizaciju – mnogo mudrosti je tada živjelo među ljudima. Ali mi općenito shvatimo da je naš zemaljski život na neki način ovisan o životu tamo vani u kozmičkom prostoru. I možemo reći da se trebamo vratiti samo šest, sedam ili osam tisuća godina i da je Zemlja bila potpuno različita u svojim stijenama nego je danas, ne toliko izvana, već iznutra. I onda idemo sve više natrag dok ne dođemo do Zemlje u njenom mekom stanju.
Ako želimo uzeti na znanje kozmički prostor, moramo također kozmički prostor promatrati na pravi način. Sada, jedan način za promatranje kozmičkog prostora, je promatrati izlazak Sunca u proljeće. Danas Sunce izlazi ujutro 21 ožujka u točci gdje je konstelacija Riba iza njega. Ali ako idemo natrag kroz povijest, naprimjer u vrijeme prije nego je rođen Krist, tada Sunce nije izlazilo u konstelaciji Riba već u konstelaciji Ovna. Ako to nacrtamo [Slika 5] to je ovako. Ako Sunce u proljeće izlazi u Ribama, na 21 ožujka, sada, izlazilo je u Ovnu prije 2160 godina, a ranije prije toga u Biku, a još ranije u Blizancima. Ima dvanaest takvih konstelacija. Točka gdje Sunce izlazi uvijek se pomiče, prolazi cijeli put oko kruga. Proljetna ravnodnevnica ide okolo po kozmosu. Stalno ide od zapada na istok.
Vidite, tako otkrivamo da je u ranije vrijeme Sunce izlazilo u Ovnu, prije toga u Biku, prije toga u Blizancima; zatim u Raku, Lavu, Djevici, Vagi, Škorpionu, Strijelcu, Jarcu, Vodenjaku i danas u Ribama. Dakle ako se vratimo 2160 godina, izlazilo je u Ovnu, još 2160 godina ranije izlazilo je u Biku, još 2160 godina ranije u Blizancima, još 2160 godina ranije u Raku. Zatim dođemo cijelim putem okolo, i jednom je izlazilo u Ribama. Idemo cijelim putem okolo [crtež]. Sunce se kreće u krug. U 25920 godina ide sve okolo cijelog svijeta.
Slika 5
To je vrlo zanimljivo. I iz tog kretanja nebeskih tijela vidimo kako se sve na Zemlji mijenja. Vidite, gospodo, pod uvjetima pod kojim Sunce danas izlazi, imamo visoke planinske lance s mrtvim masama granita, koje sadrže feldspat, kvarc i tinjac. Tamo se sve sasušilo, pretvorilo u suhi otpad. Također je tako bilo prije 25920 godina. U to vrijeme stvari su na Zemlji bile slične. Ali ne i između. U sredini Sunce bi bilo u Vagama u proljeće, naprimjer, nekada, između Djevice i Škorpije. Tada je sve bilo puno života, cjelina je bila mekana i Zemlja je bila neka vrsta biljke. Ne trebamo se vraćati više od 15000 godina najviše, i tada je cijela Zemlja imala formu biljke, jer je položaj Sunca bio veoma različit, a kasnije životinjsku formu. I iz tog utjecaja koji dolazi iz kozmičkog prostora, i kojeg možemo slijediti promatrajući Sunce, možemo vidjeti kako se Zemlja promijenila.
Vraćajući se dakle natrag, morate misliti o stijenama, koje su krajnje čvrste u izvornim Alpama, kako počinju teći, više manje na način na koji željezo teče u ljevaonicama. Odnosno, naravno, nije baš tako, ali kada se vratimo, proces je u početku obrnut, to je očvršćivanje. Ali ako sada idemo dalje u budućnost, opet ćemo na neko vrijeme imati Sunce u Vagama. Sada izlazi u Ribama, 2160 godina kasnije biti će u Vodenjaku, zatim u Jarcu, Strijelcu, Škorpionu, i još jednom u Vagi. I kada Sunce opet bude izlazilo u Vagama u neko buduće vrijeme, tada će sve izvorne Alpe biti otopljene. Gusti kvarc će opet postati vodenast, i Zemlja će opet biti biljka, s ljudskim bićima i životinjama koje se vraćaju u stanje u kojem su bili u ranije vrijeme. Međutim, u međuvremenu, primiti će u sebe sve što mogu primiti na ovoj Zemlji.
I tako se zaista sve odvija u ciklusima. Dakle gledamo natrag, na ranije vrijeme kada je Zemlja bila fluidna u onome što su sada najtvrđi oblici. Tada je tvar koja je bila na vrhu bila takva da je proizvela životinje koje sam vam ranije opisao, životinje koje su nastale pod utjecajem nebeskih snaga i zatim umrle. Zatim se sve ohladilo. Pojavili su se čvrsti oblici i postupno je život postao onakav kakvog danas poznajemo. Ali to će se opet promijeniti natrag. Granularni kvarc, granit i tako dalje će se razgraditi, i opet će postojati stanje života, samo na većem nivou evolucije.
Ako danas pokupite komad granita, koji u sebi ima kvarca, možete sebi reći: 'U ovom komadu granita, koji u sebi ima kvarc, također vidim nešto što će opet živjeti u budućnosti. Živio je ranije. Danas je mrtav. Za nas je stvorio čvrsto tlo da možemo hodati. Kada još nismo morali hodati, čvrsto tlo nije postojalo. Ali živjeti će opet'.
Možemo zaista reći da Zemlja samo spava u odnosu na kozmos; jedino što je to dugo spavanje, 15000 godina barem. Jednom je živjela. Tada je bila budna, povezana s cijelim kozmičkim prostorom. Kozmos je tada koristio njene životne snage da na nju postavi one velike životinje. Kasnije, kada se razvila čvrsta materija, na nju je stavio ljudska bića. Sada je ljudima na Zemlji dobro – to naravno u odnosu na kozmos a ne na samu Zemlju. Možete hodati po čvrstom tlu. Ali to čvrsto tlo će se opet probuditi – zaista samo spava – opet će se probuditi i živjeti život. Kada danas uzmemo komad vapnenca, obični komad vapnenca iz Jure, moramo reći da je to ostatak života. Izlučen je iz života, ali živjeti će ponovno; između je života i novog života, zaista sam spava.
Sada, dobro možemo koristiti vapnenac ako od njega napravimo lijek, naprimjer ako nađemo da se djeca ne mogu pravilno hraniti. To se može vidjeti posebno sada u Njemačkoj. Strašno je sada u Njemačkoj. Neki dan, kada sam išao u Stuttgart i opet pregledao Waldorfsku školu, bio sam u razredu 1, na primjer. On ima 27 djece ali samo devet je bilo tamo; ostali su svi bili bolesni. U jednom drugom razredu 15 je bilo bolesno. I ako to pratite otkriti ćete strašne stvari. Doveli su mi malog dječaka u salu za sjednice, naprimjer, i rekli: 'Što da radimo s njim? Liječnik je od njega već odustao. Više ne može jesti'. Naravno, kod pothranjenosti probavni organi postupno izgube naviku bilo što probavljati, sve odbijaju. Ljudi više ne mogu jesti, koliko god im davali. Možete imati hranu doniranu od Kvekera i raditi svakakve stvari – tom djetetu nećete pomoći, jer njegovi organi više ne rade. Izgledao je prilično nadut. Što treba napraviti u ovakvom slučaju? Treba prvo napraviti da organi mogu primiti hranu.
Ovo je gdje nam ono malo života u vapnenu može dobro poslužiti. Ako je vapnenac, ili kalcij karbonat, korišten kao lijek na pravi način, možemo ponovno probuditi one uspavane snage probave i dijete će živjeti. I djetetu tada treba dati takvu količinu kalcijeva karbonata, ali zajedno s drugim supstancama, jer ne djeluje samo po sebi. Treba biti takva da zaista može ući u organizam – baš kao što moramo kuhati hranu zajedno s drugim supstancama. Kalcijev karbonat će još biti uzet ako se da djetetu u 5 % otopini, recimo.
Ali što mi koristimo kada damo tih 5 % kalcij karbonata. Koristimo snagu koja je u ranije vrijeme bila snaga života u vapnencu. Ona je još tamo. Koristimo je da vitaliziramo materiju. Ali ako se reducira kalcij karbonat i napravi vrlo finim, 'homeopatska doza', kako ljudi kažu, tako da nije 5% već 5:10000, ne samo 1000 već 10000, i kalcij karbonat se doda drugim supstancama u toj 'homeopatskoj dozi', što je vrlo malo, tada vapnenac djeluje na glavu; odjednom postaje lijek za glavu. Dan u alopatskim dozama, djeluje na probavne organe; dan u vrlo velikoj otopini djeluje na glavu. I prema tome možemo urediti stvari. Ali također možemo znati što koristimo kada kalcijev karbonat dajemo u vrlo velikoj otopini. Koristimo snage budućnosti. One su već tamo i biti će aktivne opet u budućnosti.
Vidite, tako treba upoznati prirodni svijet. Tada je moguće od njega napraviti lijek, jer je svuda bio život i opet će biti život, sa smrću samo kao intervalom između dva života. Može se pronaći pravi način da se koriste snage života iz prošlosti u stijenju, i snage budućnosti.
Iz ovoga također vidite sljedeće. Gledajući vani u svijet danas, imate alopate i homeopate. Alopati koriste alopatiju da liječe bolesti, homeopati homeopatiju. Pa, gospodo, nije moguće liječiti sve bolesti homeopatski. Neke treba tretirati alopatski. Zbog toga, medicina treba biti postavljena na drugačiji način. To znači da ne bi trebali biti fanatici, zaklinjati se na nešto, već prepisivati lijekove na osnovu stvarnog i potpuno znanja, jednom na jedan način, dugi put na drugi. To je tako u slučaju antropozofije, jer ovdje se ne držimo slogana već razmatramo stvar koja je pri ruci, govoreći: 'Alopatija se obraća prije svega stomaku, crijevima, bubrezima; tamo ima rezultata. Homeopatija daje učinkovito tretiranje ako bolest ima porijeklo u glavi, kao u slučaju gripe. Mnoge bolesti imaju porijeklo u glavi'. Tako trebamo znati kako stvari zaista rade u prirodi. Danas ljudi više ništa ne znaju i stoga proizvode slogane. Oni se uvijek rade kada ljudi više ne razumiju stvari. Istinu je, naravno, teško naći u tom slučaju, jer alopat će reći: 'Liječio sam ljude tako i tako mnogo puta', a homeopat će reći: 'Liječio sam ljude tako i tako mnogo puta'. Oni naravno uvijek izostave one koje nisu izliječili.
Ali vidite, čak i liječnik i profesor kojeg se ni na koji način ne može optužiti da ne zna sve o modernoj medicini – to je bio profesor Virchow u Berlinu, čak su i slobodno-mislioci rekli da je on bio pravi liberal – ali u odnosu na liječenje bolesti morao je priznati sljedeće: 'Kada liječnik u modernoj medicini može reći da je izliječio 100 ljudi, treba reći da bi se onih 50 od 100 oporavili bez njega, a 20 % bi se oporavili da im je dao potpuno različit lijek; 70 % ih tako nije izliječeno od moderne medicine već najviše 30 %'. To su izračuni od Virchowa koji je poznavao sve o modernoj medicini.
Pa gospodo, mi jednostavno trebamo reći da pravi lijek, korišten na pravi način, ima učinka. Svatko za sebe može otkriti istinu o sifilisu kako sam vam je ja predstavio. Tretman živom je učinkovit, iako ima nuspojave, štetne nuspojave. I tako se mora pronaći što je ispravno. Ponekad je to strašno komplicirano. Ponekad je organizam postao toliko krhak da se ne može nositi s liječenjem. Ali u izvjesnom smislu može se vidjeti, ako se ima izvorno znanje o onom što postoji u prirodi, kako pojedine supstance djeluju na ljudska bića, jer kao mrtva tvar one su na pola puta između dva života. Ali treba, naravno, poznavati život tih supstanci.
Pa gospodo, čudna stvar je da bi razumjeli nešto uvijek morate krenuti od života. I tako mi također moramo krenuti od života da bi razumjeli boje.
Vidite, kada pogledate sliku danas, ona je obojana. Ali ponekad imate osjećaj da ne postoji tijelo iza slike, samo drvo kojem je dodan sloj boje. Moderni slikari ne uspijevaju proizvesti boju tijela, ili utjelovljenje, jer također to ne živi u njihovim osjećajima. Boja ljudskog tijela je proizvedena iz ljudskog bića. Ne pojavljuje se ni na kojoj drugoj supstanci. Ali ako razumijete boju ljudskog tijela, onda možete razumjeti i druge boje. Dakle o tome ću govoriti sljedeći puta.
Dijete koje su mi doveli i koje je tretirano s pripravkom kalcijeva karbonata – nadam se da ćemo ga uspjeti spasiti i da neće doći do situacije kada ljudi mogu reći: 'Nisu koristili odgovarajući lijek ...[praznina u tekstu]'. Potpuno je izgubio boju, iznutra se pretvorila u žutu. Živa stvarnost je bitan sastojak boje. I zbog toga smo napravili pokušaj koristiti manje mrtvog materijala za naše boje. Koristili smo biljne boje za oslikati zidove i strop Goetheanuma, jer one više dolaze iz sfere života. Dakle vidite, i s bojama, također, moramo ići na sferu života.
Više o tome ću reći slijedeće srijede.
Vidite, pitanje da li stijene imaju život nije tako glupo. Savršeno je razumno, jer to nam je dalo mogućnost razgovarati kako kamenje živi tijekom perioda kada je Zemlja živa, i zatim opet umre, i tako dalje, i kako je s time povezan život.