.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 21 veljače 1923
Dva osnovna principa teorije boja u crvenom nebu u zoru i sumrak i u plavetnilu neba. Bolest i zdravlje u odnosu na teoriju boja.
Utjecaj boja na ljudski organizam. Kako krv, organ života, i živci, organ svjesnosti, rade zajedno u ljudskom oku. Razlozi za crveno nebo u zoru i sumrak (svijetlo viđeno kroz tamu - crveno) i plavetnilo neba (tama viđena kroz svijetlo - plavo). Proizvodnja pigmenta za umjetničke boje - crveno od ugljika, plavo iz kisika; žuto iz cvijeća, plavo iz korijena. Goetheova teorija boja u obrani istine, kao opozicija Newtonovoj teoriji boja. Razumijevanje zdravlja i bolesti iz teorije boja. Kako su rana pastirska plemena stekli znanje o zvijezdama.
Da bi pravilno odgovorio na vaše zadnje pitanje, konačno ću reći par stvari o bojama, što najbolje mogu.
Zaista ne razumijemo boje ako ne razumijemo ljudsko oko, jer ljudi su jedino svjesni percepcije boje s očima. Ne znaju ništa o tome da percipiraju boje na druge načine, premda ih u stvari ne percipiraju samo s očima. Zamislite slijepu osobu, naprimjer. Osjećati će se različito u prostoriji koja je osvijetljena nego u onoj koja je mračna. Međutim, to je tako neznatno da toga neće biti svjesna. To je tako malo. Zapravo je to veoma važno za nju, ali neće biti svjesna. Čak ni slijepa osoba ne može stalno živjeti u podrumu, naprimjer. Njoj treba svijetlo. I postoji razlika ako stavite slijepu osobu u jarko osvijetljenu prostoriju sa žutim prozorima, naprimjer, ili u mračnu sobu, ili ako hoćete, u manje mračnu prostoriju koja ima plave prozore. To ima različitog učinka na život. Žuta i plava imaju različit učinak na život. Ali do razumijevanja ovakvih stvari dolazimo tek kada shvatimo kako se oko odnosi prema boji.
Iz onog što sam vam rekao neki dan, možda ste vidjeli da su dvije stvari najvažnije za ljudsko biće. Dvije stvari su najvažnije u cijelom organizmu. Prva od njih je krv. Jer ako čovjek ne bi imao krvi morao bi odmah umrijeti. Ne bi mogao obnavljati život trenutak za trenutkom, a život treba biti obnavljan trenutak za trenutkom. Dakle ako mislite o tijelu bez krvi, ljudsko biće je mrtvi objekt. Ali također i bez živaca. Osoba bi mogla izgledati upravo onako kako izgleda sada, ali ne bi imala svjesnost; ne bi mogla imati ideje, osjećati, ne bi se mogla kretati. Tako možemo sebi reći da čovjek treba živce ako će biti svjestan. Treba krv da bi uopće živio. Krv je dakle organ života; živci su organi svjesnog uma.
Slika 6
Međutim, svaki organ ima i živce i krv. U osnovi ljudsko oko je zaista cijelo ljudsko biće, s živcima i krvlju. To je ovako – ako mislite o ovome kao o mjestu gdje se oko pojavljuje iz glave [Slika 6], u njemu su svuda prisutni mali krvni sudovi. Tamo se šire mnogi mali krvni sudovi. I tamo se također šire mnogi živci. Dakle vidite, imate živce i krv koji teku u vašu ruku i također i u glavu. Situacija u oku je ovakva. Samo promislite, vanjski svijet, koji je osvijetljen, djeluje na oko. Vidite, lakše vam je imati ideju o vanjskom svijetu kada je osvijetljen. A tijekom dana svijet u kojem hodate je osvijetljen. Ali teško je imati ideju o ovom cijelom osvijetljenom svijetu. Dobijete pravu ideju o njemu ako ga vizualizirate u jutarnjem ili večernjem polusvjetlu, kada vidite crvenu zoru ili sumrak svuda oko vas. Crvena zora ili sumrak su posebno poučni.
Što je točno crvena zora ili sumrak? Mislite o izlasku Sunca [Slika 7]. Sunce niče. Kada Sunce iskrsava ono još ne može sijati na vas izravno. Crtam očigledan proces, kako ga mi vidimo. U stvarnosti Zemlja se kreće a Sunce stoji mirno, ali to ovdje nije važno. Dakle Sunce prvo šalje svoje zrake ovdje, a zatim ovdje. Ako stojite tamo, ne vidite Sunce u zoru već osvijetljene oblake. Ima nešto oblaka. I svijetlo zaista sjedi na tim oblacima.
Slika 7
Pa gospodo, što je ovo zaista? To je vrlo poučno. Sunce još nije potpuno izašlo i ovdje je još tamno. Svuda oko vas je još tama i ovdje, daleko, su oblaci osvijetljeni od Sunca. Možete li to razumjeti? Stojeći ovdje vi tako gledate kroz tamu koja vas okružuje i vidite osvijetljene oblake. Vidite svijetlo kroz tamu. Tako možemo reći: 'U zoru – a isto je i u sumrak – vidimo svijetlo kroz tamu. A svijetlo viđeno kroz tamu –to možete vidjeti u ružičastoj zori ili sumraku – je crveno. Svijetlo viđeno kroz tamu je crveno.
Sada dopustite da vam kažem još nešto. Zamislite da je zora prošla, i gledate vani u otvoreni zrak, onakav kakav je danas. Što vidite tamo vani? Vidite 'plavo nebo' kako se kaže. Ono nije zapravo tamo, ali vi ga vidite. Ono se proteže sve do u beskonačnost, ali vi ga vidite kao da je plava ljuska oko Zemlje. Zašto je to tako?
Pa, trebate samo uzeti u obzir kako je tamo vani, u kozmičkom prostoru koji seže daleko. Tamo je tama. Daleka prostranstva kozmosa su tamna. Sunce sija samo na Zemlju, i zbog toga jer je zrak oko Zemlje sunčeve zrake su uhvaćene i ovdje stvaraju svijetlo [crtež], posebno ako sjaje kroz vodenasti zrak. Dakle ako stojite ovdje po danu, gledajući vani u tamu, trebali bi zaista vidjeti crno. Ali vi ne vidite crno već plavo, jer Sunce osvjetljava sve okolo. Zrak i voda u zraku su osvijetljeni.
Tako tada sasvim jasno vidite tamu kroz svijetlo. Gledate kroz svijetlo, kroz osvijetljenje, u tamu. Tako možemo reći: 'Tama viđena kroz svijetlo je plava'.
Ovdje imate dva osnovna zakona teorije bolja, i lako ih možete otkriti u svijetu oko vas. Ako zaista razumijete crvenu zoru i sumrak, sebi ćete reći: 'Svijetlo viđeno kroz tamu je crveno'. Ako pogledate vani u crni prostor nebesa po danu, sebi ćete reći: 'Tama viđena kroz svijetlo – s obzirom da je svijetlo svuda oko vas – je plava'.
Vidite, ovaj savršeno prirodan način gledanja na ove stvari nešto je što su ljudi uvijek imali sve dok nisu postali 'pametni'. Ovo gledanje – da je svijetlo kroz tamu crveno, tama kroz svijetlo plava – imali su drevni preko u Aziji, dok su još bili pametni kao što sam vam rekao ranije. Drevni Grci su još tako gledali. Ljudi su još tako gledali kroz Srednji vijek, sve dok nisu postali pametni; sve do oko četrnaestog, petnaestog, šesnaestog, sedamnaestog stoljeća. A kada su postali pametni počeli su stvari razmatrati ne više na prirodan način već su izmišljene svakakve umjetne znanosti. Čovjek koji je izmislio posebno vještu znanost o bojama bio je Englez zvan Newton. Bijući vrlo pametan – znate kako sada koristim izraz 'pametan', na sasvim ozbiljan način – bijući vrlo pametan, Newton je rekao nešto ovakvo. Ako pogledamo dugu – jer naravno, ako ste pametan čovjek, ne gledate stvari svakodnevnog života poput zore ili sumraka, kada postanete pametni gledate posebno rijetke stvari, stvari koje se mogu razumjeti samo ako je netko malo napredovao – pa sada, Newton je dakle rekao: 'Pogledajmo dugu. Vidimo sedam boja duge – crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, indigo, ljubičastu'. To je sedam boja koje se tim redom vide u dugi [zapisao ih je]. Gledajući dugu lako možete razlikovati ovih sedam boja.
Slika 8
Newton je napravio umjetnu dugu zamračivši prostoriju, prekrivši prozor tamnim papirom, i napravivši malu rupu u papiru. To mu je dalo vrlo usku traku svijetla. U tu traku svijetla stavio je nešto što nazivamo prizma. To je trokutasti oblik stakla, koji izgleda ovako [Slika 8]. Iza toga je stavio zaslon. Tako tamo imamo prozor, s rupom, ovu malu struju svijetla, prizmu, i iza toga zaslon. I na zaslonu se pojavila duga u crvenoj, narančastoj, žutoj, zelenoj, plavoj, indigo i ljubičastoj – sve ove boje. Što je Newton sebi rekao? Newton je sebi rekao: 'Ovdje ulazi bijelo svijetlo, prizma mi daje sedam duga boje. Sedam boja duge je dakle sadržano u bijelom svijetlu i ja ih trebam samo namamiti vani'. Vidite, to je najjednostavnije objašnjenje. Nešto objašnjavate govoreći da je već prisutno u nečemu iz čega sam to izvukao vani.
Zaista je sebi trebao reći: 'Zato jer nisam stavio običnu staklenu ploču [nasuprot zaslona] već prizmu, koja ima površinu pod ovakvim oštrim kutom, svjetlo je od tame napravljeno crvenim na jednoj strani, dok gledam na to. Javlja se crvena boja, a na drugoj strani tama je od svijetla napravljena plavom, i javlja se plava. A između su različiti stupnjevi'. To je trebao sebi reći.
Ali u to vrijeme u svijetu su stvari bile takve da ako bi netko želio objasniti nešto, uvijek bi se tražilo nešto iz čega bi to moglo nastati što bi to trebalo objasniti. Složiti ćete se da je to najlakši način za to napraviti. Tako da bi objasnili kako nastaje ljudsko biće, rekli bi: 'Pa, ono je već tamo u jajašcu majke, i samo se iz njega razvije'. To je lijepi način za objasniti stvari, govoreći.... [praznina u tekstu]. Nama to nije tako lako, kao što ste vidjeli. Moramo uključiti cijeli kozmički prostor, i to onda razvija jaje iz majke. Ali moderna znanost teži staviti sve unutra ...[praznina u tekstu]. Newton tako kaže: 'Sunce već ima sve boje u sebi, moramo ih samo izvući'.
Ali to uopće nije tako. Da bi proizvelo crvenu boju u zoru, Sunce mora prvo obasjati oblake, i crvenu moramo vidjeti kroz tamu. I ako će nebo izgledati plavo, to uopće ne dolazi od Sunca, jer Sunce ne sija u njega. Tamo je crno, tama; i mi plavo vidimo kroz zemaljski zrak koji je ispunjen svijetlom. Dakle u tom slučaju vidimo tamu kroz svijetlo i to je plavo.
To znači da bi fiziku trebali koristiti pravilno; tada bi ljudi vidjeli kako kroz prizmu gledamo svijetlo kroz tamu na jednoj strani, a tamu kroz svijetlo na drugoj. Ali njima se ne da gnjaviti. Misle da je najbolje reći: 'Sve tamo je svijetlo, i vi ga samo izvučete'. U tom slučaju možemo također reći: 'U svijetu je jednom bilo ogromno jaje, i cijeli svijet je bio unutar njega, i iz toga smo sve izvukli'. To je Newton napravio s bojama. Ali u stvarnosti tajnu boja možemo uvijek savršeno vidjeti ako ispravno razumijemo crvenu zoru i plavetnilo neba.
Sada moramo nastaviti i cijelu stvar razmotriti u odnosu na ljudsko oko i ljudski život kao cjelinu. Svi znate da postoji stvorenje koje se posebno uzbudi na crveno, odnosno, djelovanje svijetla kroz tamu. To je bik. Poznato je da se bikovi strašno uzbude kada vide crveno. To je jedna stvar koju znate. Čovjek također ima malo prirode bika u sebi. On se ne uzbudi odmah vidjevši crveno, ali odmah ćete primijetiti da netko tko stalno živi u crvenom svijetlu postane malo uzbuđen. Postaje malo poput bika. Zapravo sam poznavao pjesnike koji nisu mogli pisati poeziju kada su im tijela bila u uobičajenom stanju. Uvijek bi otišli i sjeli u prostoriju gdje su lampe imale crvenu sjenu. Poslije bi se uzbudili i mogli pisati poeziju. Pa sada, bik poludi; a čovjek čak može postati poetičan na ovaj način, izlažući se crvenoj. Samo zavisi radi li se to od izvana ili unutra, to oživljavanje za pisanje poezije! Dakle takva je situacija s jedne strane.
S druge strane također ćete znati da ljudi koji razumiju ove stvari žele druge koji ih ne razumiju učiniti pitomima, stvarno poniznima, koriste plavu boju, ili crnu boju, zapravo crnu. U Rimskoj katoličkoj crkvi, naprimjer, kada bi ljudi trebali biti ponizni u Advent, crkva a iznad svega ruho, je plavo. Ljudi postaju pitomi, ponizni. Osoba tada uđe u unutarnje raspoloženje poniznosti. Posebno ako je prije toga bjesnio kao bik, što bi mogao biti slučaj tijelom karnevala, naprimjer; slijedi odgovarajući korizmeni post, ne samo s tamnim ruhom već zapravo s crnim. Tada osoba postaje ponizna, ispuhavši se. Samo tamo gdje su dvije pokladne nedjelje, korizmu bi trebalo udvostručiti. Ne znam da li se to stvarno radi. Ali iz ovoga možete vidjeti da na ljude ima sasvim različit učinak da li opažaju svijetlo kroz tamu t.j. crvenu, ili tamu kroz svijetlo, što je plavo.
Razmotrite oko. Tamo imate nerve i krv. Kada oko gleda na nešto crveno, recimo u zoru, ili bilo što da je crveno, što ono doživljava? Vidite, kada oko gleda nešto crveno, crveno svijetlo prolazi kroz veoma sićušne krvne sudove u oku. I to crveno svijetlo ima osobito svojstvo da uvijek malo uništava krv. Uništava i nerve isto tako, jer nervi mogu živjeti samo ako su snabdjeveni krvlju. Kada oko dođe nasuprot crvene boje, kada uđe crvena, krv u oku je uvijek malo uništena, i nervi također. Bik jednostavno osjeća, dok gleda crvenu boju: 'Nebesa! Sva krv u mojoj glavi je uništena! Moram nešto učiniti da se obranim!' Tako poludi, jer ne želi da mu je krv uništena.
Pa, to je jako dobar stav, međutim, ako možda ne za bika, onda svakako za ljude i druge životinje. Jer ako gledamo na crvenu boju i naša krv je malo uništena, tijelo će sa svoje strane poduzeti nešto i gledati da oko bolje snabdje s kisikom, tako da se krv može obnoviti.
Razmotrite čudesan proces što se zbiva ovdje. Kada se svijetlo gleda kroz tamu, dakle crvena boja, krv je u početku uništena, kisik je povučen iz tijela i kisik okrijepi oko. Sada iz ovoga oživljavanja oka znamo, tamo vani je crvena. Ali ako ćemo opaziti tu crvenu, krv u oku prvo mora biti malo uništena, i nerv mora biti uništen. Moramo u oko poslati život, odnosno kisik. I iz načina na koji naše vlastito oko oživi, iz načina kako se budi, shvatimo da je vani crveno.
Sada vidite, ta sposobnost da ljudsko biće opaža svjetlost koja je postala crvena, da uvijek može opaziti svjetlost koja je postala crvena, također je osnova njegovog zdravlja. Budući da kisik koji se apsorbira iz tijela okrijepi cijelo tijelo, i osoba tada ima zdrav ten. Doista se animira.
To je slučaj ne samo kod nekoga čije oko je zdravo i tko može vidjeti već također i za nekoga čije oko nije zdravo i ne može vidjeti. Jer svijetlo je aktivno u jarkim bojama; čovjek tada oživi u glavi, i taj proces vitalizacije će zauzvrat utjecati na cijeli organizam i dati mu zdravu boju.
Dakle, svakako je važno, da ljudi ne odrastaju u tamnim sobama gdje bi mogli postati mrtvi i ponizni, već im dati da rastu u svijetlim prostorijama s crvenim i žutim nijansama. Uz pomoć svijetla tada će koristiti kisik koji imaju u sebi s dobrim učinkom. Iz ovoga možete vidjeti da sve povezano s crvenom bojom, da je zaista povezano s razvojem krvi u ljudskim bićima. Nerv je zaista uništen kada opažamo crvenu boju.
Sada promislite o gledanju tame kroz svijetlo, odnosno, gledanju plave boje. Tama ne uništava našu krv; tama ostavlja krv nedirnutu. Nervi također ostaju nedirnuti, jer se ne utječe na njihovu krv. Posljedica je da se osoba osjeća zaista dobro i lagodno u sebi. Osjeća se zaista dobro iznutra jer plava ne napada njenu krv i nerve. I ljudi su napravljeni poniznim na način koji je zaista vješt. Jer ako su svećenici gore na oltaru u njihovom plavom ruhu, ili crnom ruhu, i ljudi sjede dolje, gledajući ih cijelo vrijeme, tada plavo ruho ne uništava sitne krvne sudove i nerve u oku, i oni će se, naravno, tamo osjećati strašno dobro. To je zaista proračunato da se ljudi dobro osjećaju. Nemojte misliti da oni to ne znaju! Jer oni još imaju staro znanje. Nedavno znanje je došlo tek kada su ljudi prosvijetljeni, prosvijetljeni kao Newton, naprimjer.
Tako možemo reći: 'Plava je boja koja čini da se ljudi iznutra osjećaju lagodno, tako da sebi kažu – sve to je nesvjesno, ali iznutra sebi kažu: 'Dobro je biti u ovoj plavoj'. Osjećaju sebe iznutra, dok ako je boja crvena, osjećaju kao da nešto ulazi u njih. Za plavu možemo reći da nervi ostaju netaknuti, i tijelo šalje osjećaj blagostanja u oko i tako u cijelo tijelo.
Svjetlo kroz tamu = crvena Krv uništena. Kisić izvučen iz tijela, s okom vitaliziranim
Tama kroz svijetlo = plava Nervi ostali nedirnuti i tijelo šalje osjećaj blagostanja u oko
Vidite, to je razlika između plave boje i crvene boje. Žuta je samo gradacija crvene, a zelena gradacija plave. Tako možemo reći da u zavisnosti o tome da li su nervi ili krv aktivni u ljudskom biće, ono će osjećati više crvene ili više plave.
Vidite, to se može primijeniti na pigment. Dakle ako želim pokušati i proizvesti pravilnu crvenu, crvenu boju za slikanje, moramo proizvesti boju koja sadrži supstance koje stimuliraju ljudsko biće da iznutra proizvede kisik. Malo po malo zapravo otkrijemo da se zapravo dobije crveni pigment za crtanje ako se pokuša pronaći koliko ugljika materijali u vanjskom svijetu sadrže. Ako ugljik koristim s drugim supstancama na pravi način, otkrijem tajnu kako da dobijem crvenu boju za moje slikanje. Dakle ako koristim biljne materijale za dobivanje boje, iznad svega je važno organizirati postupke koje koristim – mljevenje, gorenje, i tako dalje – na takav način da u boji imam ugljik na pravi način. Ako u njoj imam ugljik na pravi način dobijem svijetlu, crvenkastu boju. S druge strane ako imam materijale koji sadrže mnogo kisika – dakle, ne ugljika, već kisika – i uspijem u njoj dobiti kisik kao kisik, dobijem tamniju boju kao što je plava.
Ako opažam princip života u biljci, mogu zaista iz nje proizvesti boju koju trebam.
Samo zamislite da uzmem suncokret. On je veoma žut, i stoga svijetle boje. Žuta je blizu crvene – svijetlo gledano kroz tamu. Ako postupam sa suncokretom na takav način da nekako dobijem pravilan postupak koji postoji i u cvijetu također u mojoj umjetničkoj boji, dobiti ću dobru žutu koja će dobro podnositi vanjsko svijetlo. Jer suncokret je ukrao tajnu proizvodnje žute od Sunca. I ako uspijem dobiti postupak koji postoji u suncokretu u nekoj boji, i sredim da je dovoljno debela, mogu pravilno koristiti žutu u mojem slikarstvu.
Ako uzmem drugu biljku, cvijet cikorije, naprimjer, koji je plavi – to je plavi cvijet koji raste uz put; raste i u ovom području – ako imam tu plavu biljku i želim proizvesti pigment za slikarstvo iz njenog cvijeta, nađem da to ne mogu. Neće mi dati ništa. Međutim, dobiti ću nešto, ako procesiram korijen na pogodan način; proces koji čini svijet plavim je tamo.
Ako postoji žuta u cvijetu, žuta je proizvedena u samom cvijetu. Ali ako je plava u cvijetu, proces je smješten u korijenu i samo gurnut u cvijet od tamo. Dakle u tom slučaju moram koristiti indigo biljku koja mi daje tamno plavu, ili cikoriju, taj plavi cvijet. Moramo ih kemijski tretirati dok mi ne daju plavi pigment.
Na ovaj način mogu stvarno proučavati i razraditi kako mogu dobiti pigment iz biljaka. To ne mogu slijedeći Newtona koji jednostavno kaže: 'Ah dobro, sve je tamo u sunčevu svijetlu; moramo to samo izvući'. To bi se u najboljem slučaju moglo primijeniti samo na novčanik. U mom novčaniku ujutro mora biti sam novac kojeg ću potrošiti tijekom dana. To je kako ljudi zaista zamišljaju da su pametni, poput vreće u kojoj je sve. Ali to nije tako.
Morate znati, naprimjer, kako je žuta u suncokretu ili u maslačku. Morate znati kao je plava u cikoriji. Procesi koji daju cikoriju ili indigo plavu smješteni su u korijenu; procesi koji suncokret ili maslačak čine žutim leže u samom cvijetu. I tako moram razviti živu kemiju u kojoj imitiram procese cvijeta biljke da bih dobio svijetle boje, a procese korijena biljke za tamne boje.
Vidite, ovo što sam vam govorio zaista je nešto što zdrav razum može otkriti. Stvar s crvenom, narančastom, zelenom, plavom, indigo i ljubičastom kod duge, s druge strane, nije nešto stvarno, u osnovi govoreći.
Sada je povijesni događaj bio kako slijedi. U vrijeme Goetheova života svi su već vjerovali ono što je Newton podučavao: Sunce je velika vreća, i sedam boja, kako su nazvane, su unutar nje. Trebate ih samo izvući vani, i onda ih imate. Svi su to vjerovali. Tako se učilo tada i još i danas se tako uči.
Goethe je bio netko tko ne bi odmah u sve povjerovao. Uvijek je želio za sebe vidjeti stvari koje su svi učili. Ljudi općenito kažu da ne vjeruju u autoritet, ali kada se dođe do ovih stvari koje se uče na sveučilištima strašno su skloni vjerovati u autoritete, vjerujući u sve što oni podučavaju. Goethe nije bio spreman prihvatiti stvari samo tako. Stoga je posudio opremu korištenu da se ovo dokaže – prizmu ili sličnu opremu – od sveučilišta u Jeni. Jasno je želio sam napraviti ono što profesori općenito demonstriraju, i sam vidjeti kako je to.
Kako je bilo, Goethe nije odmah našao vremena za to i držao je opremu prilično dugo bez da je isprobao. I onda je sudski savjetnik Büttner, koji je želio koristiti opremu, izgubio strpljenje i naredio da se oprema pokupi. Goethe je tada rekao: 'Sada moram biti brz'. Napokon je pogledao kroz prizmu dok je pakirao. Rekao je sebi: 'Ovaj bijeli zid preko mora se pojaviti u veličanstvenim duginim bojama kada pogledam kroz ovo; umjesto bijele trebale bi biti crvena, žuta, zelena i tako dalje'. Tako je pogledao kroz prizmu, veseleći se prikazu boja, ali nije vidio ništa. Zid je bio bijeli kao i uvijek, jednostavno bijeli. To ga je zaista iznenadilo. 'Što je iza ovoga?' sam se pitao. I vidite, to je bio početak njegove cijele teorije boja. Rekao je: 'Moram provjeriti cijelu stvar. Drevni su rekli: svijetlo viđeno kroz tamu je crveno, tama viđena kroz svijetlo je plava. Ako malo odstupim od crvene biti će žuta; ako pojačam plavu sve do crvene, plava je biti zelena u jednom smjeru a ljubičasta u drugom. To su gradacije'. Zatim je razvio svoju teoriju boja, i napravio je boljom nego je bila u srednjovjekovno vrijeme.
I tako da imamo teoriju boja fizičara s vrećom iz koje dolaze sedam boja, teoriju koja se svuda poučava, i imamo Goetheovu teoriju boja, gdje je plava nebesa ispravno shvaćena, crveno nebo u zoru i sumrak je pravilno shvaćeno, kao što sam vam upravo objasnio.
Ali postoji jedna posebna razlika između Newtonove i Goetheove teorije boja. Drugi to odmah ne primijete, jer slijede fizičare. Podučava ih se Newtonovoj teoriji boja, jer je tiskana u svim knjigama. Netko se može osjećati veoma pametan dok sebi predstavlja način kako se crvena, narančasta, žuta, zelena, i tako dalje pojavljuju u dugi. Ali vidite, situacija je takva da nigdje nema prizme! Ali ljudi ne misle o tome .... [praznina u tekstu]. Sami Newtonovci su svjesni toga, ali to ne priznaju čak ni sebi. Jer dok gledate kroz kišu s jedne strane, vidite tamu kroz kišu obasjanu Suncem, vidite plavi dio duge na toj strani. Ali onda se također vidi područje ispred gdje se svijetlo gleda kroz tamu, i tako se na drugoj strani vidi crvena. Dakle morate objasniti sve prema jednom te istom principu – svijetlo kroz tamu je crveno, tama kroz svijetlo je plava.
Ali, kao što sam rekao, na jednoj strani ljudi vide stvari onako kako su im fizičari objasnili, a na drugoj strani gledaju slikarstvo proizvedeno pigmentom. Ali sada se ne pitaju kako to da imamo crvenu i žutu i tako dalje, ne spoje dvije stvari.
Da gospodo, slikar ih mora spojiti. Tko želi crtati, mora ih spojiti. Ne samo da mora znati: postoji vreća, sa svim bojama unutra – jer on nema vreću, nigdje je nema. Ali mora naći načina za dobiti pravi pigment kojeg treba od žive biljke ili druge žive tvari, tako da boje može izmiješati na pravi način, mora razumjeti ... [praznina u tekstu]. Današnja situacija je takva da slikari zaista razmišljaju o tome. Postoje naravno i slikari koji ne razmišljaju, koji kupe svoje boje. Ali slikari koji razmišljaju kako doći do svojih boja i kako ih koristiti, kažu: 'Da, Goetheova teorija boja je nešto s čime se može raditi. Ona nam nešto kaže. Mi slikari ne možemo učiniti ništa s Newtonovom teorijom boje, teorijom fizičara'. Opća publika ne spaja te dvije stvari – slikarstvo i teoriju boja – ali slikari da. I on stoga voli Goetheovu teoriju boja. Slikar će sebi reći: 'O bože, ti fizičari, ne gnjavimo se s njima; govore o stvarima na svom polju. Neka rade što žele. Držimo se starog gledanja i Goetheove teorije boja. Slikari sebe vide kao umjetnike i zapravo ne misle da se moraju petljati u učenja fizičara. To bi bilo naporno. Naišli bi i na opoziciju i tako dalje.
To je kako stvari stoje danas između onoga što se kaže u knjigama i istini o tome. Goethe je jednostavno morao braniti istinu, i to ga je vodilo da se pobuni protiv Newtonove fizike i cijele moderne fizike. I ne može se imati pravo razumijevanje prirode bez da se također dođe i do Goetheove teorije boja. I tako je naravno savršeno prirodno da je Goetheova teorija boje obranjena u Goetheanumu. Ali ako se ne ograničite na neku sferu religije ili etike već se usudite umiješati u razne teme fizike, imati ćete cijelu bandu fizičara za vama.
Dakle vidite, braniti istinu je zaista iznimno teško u naše vrijeme. Ali pokušajte i razmotrite složeni način na koji današnji fizičari objašnjavaju plavu boju neba. Sada naravno, ako krenem od pogrešne premise i želim objasniti jednostavnu stvar kao što je da crnilo prostora izgleda plavo ako se gleda kroz svijetlo, moram proizvesti strašno složena objašnjenja. A tako i za crveno nebo u zoru ili sumrak! Poglavlje obično započinje sa: 'Da, plavo neba zaista ne može biti danas objašnjeno; međutim, možemo zamisliti ovo ili ono'. Da, način na koji fizičari misle o maloj rupi kroz koju puste svijetlo da uđe u prostoriju, koristeći tamu da ispitaju svijetlo, sve to ne može objasniti ni najjednostavniju stvar. I tako je došlo do toga da ljudi više o bojama ništa ne razumiju.
Ako se shvati da uništavanje krvi a time i revitalizacija... [praznina u tekstu] – jer ako u meni imam krv uništenu od svijetla, tada prizovem sav kisik u meni i oživim, tada dolazi do zdravlja. Ako cijelo vrijeme oko sebe imam tamu ili nijansu plavog, cijelo vrijeme se želim revitalizirati; zatim se revitaliziram previše i samo zbog toga problijedim jer natrpam previše života u sebe. Tako se, s jedne strane može razumjeti zdravo crvenilo osobe od unosa kisika, kada je osoba pravilno izložena svijetlu, a može se razumjeti i blijedilo zbog neprekidnog unosa ugljičnog dioksida. Ugljični dioksid, suprotnost kisiku, želi mi ući u glavu. I to me čini blijedim.
Vidite, to se može primijeniti na pigment. Dakle ako želim pokušati i proizvesti pravilnu crvenu, crvenu boju za slikanje, moramo proizvesti boju koja sadrži supstance koje stimuliraju ljudsko biće da iznutra proizvede kisik. Malo po malo zapravo otkrijemo da se zapravo dobije crveni pigment za crtanje ako se pokuša pronaći koliko ugljika materijali u vanjskom svijetu sadrže. Ako ugljik koristim s drugim supstancama na pravi način, otkrijem tajnu kako da dobijem crvenu boju za moje slikanje. Dakle ako koristim biljne materijale za dobivanje boje, iznad svega je važno organizirati postupke koje koristim – mljevenje, gorenje, i tako dalje – na takav način da u boji imam ugljik na pravi način. Ako u njoj imam ugljik na pravi način dobijem svijetlu, crvenkastu boju. S druge strane ako imam materijale koji sadrže mnogo kisika – dakle, ne ugljika, već kisika – i uspijem u njoj dobiti kisik kao kisik, dobijem tamniju boju kao što je plava.
Ako opažam princip života u biljci, mogu zaista iz nje proizvesti boju koju trebam.
Samo zamislite da uzmem suncokret. On je veoma žut, i stoga svijetle boje. Žuta je blizu crvene – svijetlo gledano kroz tamu. Ako postupam sa suncokretom na takav način da nekako dobijem pravilan postupak koji postoji i u cvijetu također u mojoj umjetničkoj boji, dobiti ću dobru žutu koja će dobro podnositi vanjsko svijetlo. Jer suncokret je ukrao tajnu proizvodnje žute od Sunca. I ako uspijem dobiti postupak koji postoji u suncokretu u nekoj boji, i sredim da je dovoljno debela, mogu pravilno koristiti žutu u mojem slikarstvu.
Ako uzmem drugu biljku, cvijet cikorije, naprimjer, koji je plavi – to je plavi cvijet koji raste uz put; raste i u ovom području – ako imam tu plavu biljku i želim proizvesti pigment za slikarstvo iz njenog cvijeta, nađem da to ne mogu. Neće mi dati ništa. Međutim, dobiti ću nešto, ako procesiram korijen na pogodan način; proces koji čini svijet plavim je tamo.
Ako postoji žuta u cvijetu, žuta je proizvedena u samom cvijetu. Ali ako je plava u cvijetu, proces je smješten u korijenu i samo gurnut u cvijet od tamo. Dakle u tom slučaju moram koristiti indigo biljku koja mi daje tamno plavu, ili cikoriju, taj plavi cvijet. Moramo ih kemijski tretirati dok mi ne daju plavi pigment.
Na ovaj način mogu stvarno proučavati i razraditi kako mogu dobiti pigment iz biljaka. To ne mogu slijedeći Newtona koji jednostavno kaže: 'Ah dobro, sve je tamo u sunčevu svijetlu; moramo to samo izvući'. To bi se u najboljem slučaju moglo primijeniti samo na novčanik. U mom novčaniku ujutro mora biti sam novac kojeg ću potrošiti tijekom dana. To je kako ljudi zaista zamišljaju da su pametni, poput vreće u kojoj je sve. Ali to nije tako.
Morate znati, naprimjer, kako je žuta u suncokretu ili u maslačku. Morate znati kao je plava u cikoriji. Procesi koji daju cikoriju ili indigo plavu smješteni su u korijenu; procesi koji suncokret ili maslačak čine žutim leže u samom cvijetu. I tako moram razviti živu kemiju u kojoj imitiram procese cvijeta biljke da bih dobio svijetle boje, a procese korijena biljke za tamne boje.
Vidite, ovo što sam vam govorio zaista je nešto što zdrav razum može otkriti. Stvar s crvenom, narančastom, zelenom, plavom, indigo i ljubičastom kod duge, s druge strane, nije nešto stvarno, u osnovi govoreći.
Sada je povijesni događaj bio kako slijedi. U vrijeme Goetheova života svi su već vjerovali ono što je Newton podučavao: Sunce je velika vreća, i sedam boja, kako su nazvane, su unutar nje. Trebate ih samo izvući vani, i onda ih imate. Svi su to vjerovali. Tako se učilo tada i još i danas se tako uči.
Goethe je bio netko tko ne bi odmah u sve povjerovao. Uvijek je želio za sebe vidjeti stvari koje su svi učili. Ljudi općenito kažu da ne vjeruju u autoritet, ali kada se dođe do ovih stvari koje se uče na sveučilištima strašno su skloni vjerovati u autoritete, vjerujući u sve što oni podučavaju. Goethe nije bio spreman prihvatiti stvari samo tako. Stoga je posudio opremu korištenu da se ovo dokaže – prizmu ili sličnu opremu – od sveučilišta u Jeni. Jasno je želio sam napraviti ono što profesori općenito demonstriraju, i sam vidjeti kako je to.
Kako je bilo, Goethe nije odmah našao vremena za to i držao je opremu prilično dugo bez da je isprobao. I onda je sudski savjetnik Büttner, koji je želio koristiti opremu, izgubio strpljenje i naredio da se oprema pokupi. Goethe je tada rekao: 'Sada moram biti brz'. Napokon je pogledao kroz prizmu dok je pakirao. Rekao je sebi: 'Ovaj bijeli zid preko mora se pojaviti u veličanstvenim duginim bojama kada pogledam kroz ovo; umjesto bijele trebale bi biti crvena, žuta, zelena i tako dalje'. Tako je pogledao kroz prizmu, veseleći se prikazu boja, ali nije vidio ništa. Zid je bio bijeli kao i uvijek, jednostavno bijeli. To ga je zaista iznenadilo. 'Što je iza ovoga?' sam se pitao. I vidite, to je bio početak njegove cijele teorije boja. Rekao je: 'Moram provjeriti cijelu stvar. Drevni su rekli: svijetlo viđeno kroz tamu je crveno, tama viđena kroz svijetlo je plava. Ako malo odstupim od crvene biti će žuta; ako pojačam plavu sve do crvene, plava je biti zelena u jednom smjeru a ljubičasta u drugom. To su gradacije'. Zatim je razvio svoju teoriju boja, i napravio je boljom nego je bila u srednjovjekovno vrijeme.
I tako da imamo teoriju boja fizičara s vrećom iz koje dolaze sedam boja, teoriju koja se svuda poučava, i imamo Goetheovu teoriju boja, gdje je plava nebesa ispravno shvaćena, crveno nebo u zoru i sumrak je pravilno shvaćeno, kao što sam vam upravo objasnio.
Ali postoji jedna posebna razlika između Newtonove i Goetheove teorije boja. Drugi to odmah ne primijete, jer slijede fizičare. Podučava ih se Newtonovoj teoriji boja, jer je tiskana u svim knjigama. Netko se može osjećati veoma pametan dok sebi predstavlja način kako se crvena, narančasta, žuta, zelena, i tako dalje pojavljuju u dugi. Ali vidite, situacija je takva da nigdje nema prizme! Ali ljudi ne misle o tome .... [praznina u tekstu]. Sami Newtonovci su svjesni toga, ali to ne priznaju čak ni sebi. Jer dok gledate kroz kišu s jedne strane, vidite tamu kroz kišu obasjanu Suncem, vidite plavi dio duge na toj strani. Ali onda se također vidi područje ispred gdje se svijetlo gleda kroz tamu, i tako se na drugoj strani vidi crvena. Dakle morate objasniti sve prema jednom te istom principu – svijetlo kroz tamu je crveno, tama kroz svijetlo je plava.
Ali, kao što sam rekao, na jednoj strani ljudi vide stvari onako kako su im fizičari objasnili, a na drugoj strani gledaju slikarstvo proizvedeno pigmentom. Ali sada se ne pitaju kako to da imamo crvenu i žutu i tako dalje, ne spoje dvije stvari.
Da gospodo, slikar ih mora spojiti. Tko želi crtati, mora ih spojiti. Ne samo da mora znati: postoji vreća, sa svim bojama unutra – jer on nema vreću, nigdje je nema. Ali mora naći načina za dobiti pravi pigment kojeg treba od žive biljke ili druge žive tvari, tako da boje može izmiješati na pravi način, mora razumjeti ... [praznina u tekstu]. Današnja situacija je takva da slikari zaista razmišljaju o tome. Postoje naravno i slikari koji ne razmišljaju, koji kupe svoje boje. Ali slikari koji razmišljaju kako doći do svojih boja i kako ih koristiti, kažu: 'Da, Goetheova teorija boja je nešto s čime se može raditi. Ona nam nešto kaže. Mi slikari ne možemo učiniti ništa s Newtonovom teorijom boje, teorijom fizičara'. Opća publika ne spaja te dvije stvari – slikarstvo i teoriju boja – ali slikari da. I on stoga voli Goetheovu teoriju boja. Slikar će sebi reći: 'O bože, ti fizičari, ne gnjavimo se s njima; govore o stvarima na svom polju. Neka rade što žele. Držimo se starog gledanja i Goetheove teorije boja. Slikari sebe vide kao umjetnike i zapravo ne misle da se moraju petljati u učenja fizičara. To bi bilo naporno. Naišli bi i na opoziciju i tako dalje.
To je kako stvari stoje danas između onoga što se kaže u knjigama i istini o tome. Goethe je jednostavno morao braniti istinu, i to ga je vodilo da se pobuni protiv Newtonove fizike i cijele moderne fizike. I ne može se imati pravo razumijevanje prirode bez da se također dođe i do Goetheove teorije boja. I tako je naravno savršeno prirodno da je Goetheova teorija boje obranjena u Goetheanumu. Ali ako se ne ograničite na neku sferu religije ili etike već se usudite umiješati u razne teme fizike, imati ćete cijelu bandu fizičara za vama.
Dakle vidite, braniti istinu je zaista iznimno teško u naše vrijeme. Ali pokušajte i razmotrite složeni način na koji današnji fizičari objašnjavaju plavu boju neba. Sada naravno, ako krenem od pogrešne premise i želim objasniti jednostavnu stvar kao što je da crnilo prostora izgleda plavo ako se gleda kroz svijetlo, moram proizvesti strašno složena objašnjenja. A tako i za crveno nebo u zoru ili sumrak! Poglavlje obično započinje sa: 'Da, plavo neba zaista ne može biti danas objašnjeno; međutim, možemo zamisliti ovo ili ono'. Da, način na koji fizičari misle o maloj rupi kroz koju puste svijetlo da uđe u prostoriju, koristeći tamu da ispitaju svijetlo, sve to ne može objasniti ni najjednostavniju stvar. I tako je došlo do toga da ljudi više o bojama ništa ne razumiju.
Ako se shvati da uništavanje krvi a time i revitalizacija... [praznina u tekstu] – jer ako u meni imam krv uništenu od svijetla, tada prizovem sav kisik u meni i oživim, tada dolazi do zdravlja. Ako cijelo vrijeme oko sebe imam tamu ili nijansu plavog, cijelo vrijeme se želim revitalizirati; zatim se revitaliziram previše i samo zbog toga problijedim jer natrpam previše života u sebe. Tako se, s jedne strane može razumjeti zdravo crvenilo osobe od unosa kisika, kada je osoba pravilno izložena svijetlu, a može se razumjeti i blijedilo zbog neprekidnog unosa ugljičnog dioksida. Ugljični dioksid, suprotnost kisiku, želi mi ući u glavu. I to me čini blijedim.
Slika 9
Danas nemamo skoro ništa osim blijede djece u Njemačkoj. Ali treba shvatiti da to dolazi od viška ugljičnog dioksida. A kada netko proizvodi previše ugljičnog dioksida – koji je spoj ugljika i kisika– koristi previše ugljika u njemu da proizvede ugljični dioksid [Slika 9]. Tako imate cijeli ugljik koji takvo blijedo dijete ima u sebi stalno pretvaran u ugljični dioksid. To ga čini blijedim. Što ja radim? Moram mu dati nešto što će spriječiti tu beskrajnu proizvodnju ugljičnog dioksida u njemu, tako da ugljik ostane. To mogu napraviti dajući mu malo kalcij karbonata. To će opet stimulirati njegove funkcije – kao što sam vam rekao ranije sa potpuno drugog stajališta – i pojedinac tada zadržava ugljik kojeg treba i ne pretvara ga cijelo vrijeme u ugljični dioksid. I pošto se ugljični dioksid sastoji od ugljika i kisika, kisik ide gore u glavu i revitalizira procese u glavi, životne procese. Ako se kisik koristi da se radi ugljični dioksid, životne funkcije su potisnute.
Dakle ako nekoga tko je blijed odvedem u oblast gdje dobije mnogo svijetla, biti će stimuliran da ne preda ugljik ugljičnom dioksidu, jer svijetlo vuče kisik gore u glavu. Tada će opet razviti zdravu boju. Mogu također koristiti kalcijev karbonat da dobijem taj učinak, tako da zadržim kisik i pojedinac ga opet ima dostupnog.
Tako se jedna stvar mora povezati sa drugom. Moramo moći razumjeti zdravlje i bolest na osnovu teorije boja. To možete napraviti samo ako koristite Goetheovu teoriju boja, jer se jednostavno uklapa u prirodni svijet na prirodan način. Za to ne možete koristiti Newtonovu teoriju boja, jer je to samo izumljeno, i uopće nije povezano s prirodnim svijetom. Zaista ne može objasniti ni najjednostavnije stvari koje vidimo – crveno nebo u zoru i sumrak, plavetnilo neba.
Ima još nešto što vam želim reći. Promislite na stare pastirske narode ranijih vremena koji su tjerali svoja stada, i zatim spavali na otvorenom. Tijekom spavanja nisu bili izloženi plavom nebu već mračnom nebu. A gore su nebrojene, sjajne zvijezde, i dolje spavaju ljudska bića. Iz mračnog neba dolazi smirujući utjecaj, ljudi su imali osjećaj unutarnje dobrobiti u snu. Tama prodire u cijelu osobu tako da ona iznutra postaje mirna. San dolazi iz tame. Ali postojale su zvijezde koje obasjavaju ljude. I gdje god zasja zvijezda, ljudi se malo uzbude. Zatim zraka kisika izlazi iz tijela. I one zvjezdane zrake susreću zrake kisika i takve zrake kisika prodiru u svaki dio ljudskog bića. On iznutra postaje zrcalna slika kisika cijelog zvjezdanog svoda [Slika 10].
Slika 10
Pastirski narodi starine tako su primali cijela zvjezdana nebesa u njihova umirena tijela kao u slikama, slikama izvučenim od zraka kisika. Onda bi se probudili. I to im je dalo njihovo znanje o zvijezdama. Razvili su čudesnu znanost o zvijezdama. Nisu sanjali da Ovna čini toliko i toliko zvijezda, već su zaista vidjeli životinju – ovna, bika, i tako dalje – i osjećali cijela zvjezdana nebesa unutar sebe u slikama.
To nam je predano kao poetska mudrost od tih pastirskih naroda, mudrost koja ponekad sadrži izvanredno mnogo stvari koje nas još mogu i danas naučiti nečemu. I to možemo razumjeti ako znamo da ljudsko biće šalje vani zraku kisika u susret svakoj zraci zvjezdanog svijetla, i postaje cijela nebesa, unutarnja nebesa kisika.
Unutarnji život čovjeka je život življen u astralnom tijelu, jer u snu doživljava cijela nebesa. Bili bi u jadnom stanju da ne potječemo od tih pastirskih naroda. Sva ljudska bića su potekla od drevnih pastirskih plemena. Mi još danas imamo unutarnji nebeski svod, čisto nasljeđivanjem, da nam dade uvid. Mi još to razvijamo, premda ne kao i drevni, i u našem spavanju, ležeći u našim krevetima, još imamo vrstu sjećanja o načinu na koji bi stari pastirski narodi ležali u poljima i u sebe primali kisik. Mi više nismo pastirski narodi, ali još uvijek imamo nešto naslijeđeno, još imamo nešto, premda to ne možemo divno izraziti jer je postalo blijedo i zamagljeno. Ali cijelo čovječanstvo spada zajedno. I ako bi još željeli znati stvari koje ljudi još imaju u sebi danas, moramo se vratiti u ona ranija vremena. Sva ljudska bića svuda na Zemlji došla su iz tog pastirskog stanja. I u njihovim tijelima su naslijedili onoliko koliko je moglo doći od tih pastirskih predaka.