.- 13. Trinaesto predavanje, Dornach, 9 svibnja 1923
O smrti Krista, uskrsnuću i uzašašću
Prve vijesti o kršćanima. Dva dječaka Isus. Dvanaestogodišnji Isus u hramu. Kekuleovo prosvjetljenje. Trideseto godišnji Isus iz Nazareta i njegovo prosvjetljenje kroz Krista. Najvažniji sadržaj drevnih misterija: znanje o Suncu. O smrti, pokopu, i uskrsnuću Kristovom. Ukazanje Uskrsloga. Pavao u Damasku. Uzašašće Kristovo. Misao o Pedesetnici; vatreni jezici, zajednička religija za sve ljude. Zemaljske religije i sunčevo kršćanstvo.
Pitanje: Možemo li čuti nešto više o Isusu Kristu kao osobi?
Rudolf Steiner: Vidite gospodo, pitanje je postavljeno u pravom trenutku i dakle danas ćemo ga razmotriti. Želim odmah reći da će samo oni koji dolaze neko vrijeme sve razumjeti. Gospoda koja su danas ovdje prvi puta trebati će nešto vremena da prodru u stvari koje ćemo raspravljati.
Pitanje koje mi je danas dano i koje ćemo raspravljati tiče se Krista kao pojedinca koji je živio trideset tri godine i zatim umro.
Pitanje: 'Na ovaj dan ustao je iz groba, ustao je iz mrtvih'. Kako ovo može biti, i gdje je taj pojedinac stekao snagu i moć? I možda bi bili ljubazni govoriti o uzašašću nakon četrdeset dana.
Pošto je pravo doba godine, govoriti ću o načinu na koji se to stvarno dogodilo. Ali kao što sam rekao, samo oni koji ovdje dolaze neko vrijeme potpuno će to razumjeti. I ostali će doći do razumijevanja, ako dođu ovdje par puta.
Pa vidite, prva stvar je to da je cijela stvar oko Kristove osobnosti i Njegova sudbina bila relativno nepoznata u vrijeme kada se dogodila. Ne smijete misliti, kako se općenito danas misli, da su događaji koji su povezani s Isusovom osobnošću u Palestini, jednim potezom postali poznati širom svijeta. Nije bilo tako. Stvar je u tome da kada je Krist Isus prošao kroz svoju sudbinu postojalo Rimsko carstvo, moćno svjetsko carstvo, a Palestina je također pripadala tom moćnom carstvu.
Znate da još uvijek imamo vrlo nesretno nasljeđe tog rimskog svjetskog carstva, takozvani rimski zakon. Možda znate da studiranje prava na sveučilištu traje veoma dugo, jer studenti moraju studirati rimsko pravo. Pa, rimsko pravo je zamišljeno kada su društveni uvjeti bili potpuno drugačiji, tako da je ono postalo krajnje neprikladno za današnje vrijeme. No pravda se još danas dijeli prema rimskom pravu.
To je dakle, nasljedstvo iz rimskih vremena. Imamo također i druge stvari; ali ovo je jedno nasljeđe, nešto čega možete biti svjesni.
Pa, rimska vladavina širila se naširoko i nadaleko. Samo vam želim dati ideju o tome koliko se širila. Ako je ovo ovdje Španjolska, manje više [crtanje na ploči], ovo bi bila Italija. Ovdje imamo Grčku, Crno more. Zatim mnogo malih otoka. Tada dolazi Mala Azija, a ovamo preko, otprilike na području koje označavam, bila je mala zemlja nazvana Palestina, s Jeruzalemom, Nazaretom, i tako dalje.
Rimska se vlast protezala svim ovim zemljama. Rimljani su svojom vladavinom zauzeli sve ove zemlje. Dakle to je bila vrlo opsežna rimska vladavina. Rim je ovamo. Naravno sve što je bilo u vezi vladanja i slično odvijalo se u Rimu, tako daleko od Palestine. I sve što bi se dogodilo u Palestini, u Rimu je bilo vrlo malo poznato. A svi oni pisci koji su bili u Rimu o tome nisu napisali ništa ni stotinu godina nakon što se dogodio događaj povezan s Kristom Isusom u Palestini. Tek otprilike stotinu godina kasnije, Rim se suočio sa stvari koja se dogodila u Palestini. I kako su ljudi na to gledali nije bile više nego bi rekli: 'Pa tamo u Palestini, nepoznata je osoba razapeta na križ'. Biti razapet u to je vrijeme značilo otprilike kao što je biti obješen kasnije. Dakle, nije izazvalo posebnu pažnju. Tek tada, nakon što je prošlo stotinu godina, a rimska vladavina postajala sve više tiranska, i također sa sve više luksuza, postalo je očito da se u međuvremenu, dok su u Rimu uživali u luksuznom životu, postupno, ovdje raširilo kršćanstvo, i prva stvar koju bi ljudi primijetili u Rimu zapravo su bili kršćani. Kršćane ljudi u Rimu isprva uopće nisu htjeli tolerirati. Svatko tko je bio kršćanin, u Rimu je bio progonjen. I sada vam moram reći zašto su kršćani bili progonjeni u Rimu, zar ne, inače uopće ne bi mogli shvatiti koja koncepcija leži u činjenici koja je u to vrijeme navela ljude da kažu: 'Tamo u Palestini, u Jeruzalemu je umro Bog'. Morate shvatiti kakav je tada bio svijet.
Vidite, za jednog Rimljana u prvom kršćanskom stoljeću, za jednog Rimljanina u vrijeme kada ste pisali – tada još niste pisali, ali računali ste prema rimskom kalendaru, ali da se naš kalendar već koristi, rekli bi godine prve, desete, ili ako hoćete pedesete – da ste ga pitali: 'Tko je Bog'? u to vrijeme, on bi rekao: 'August' ili 'Tiberije'. Baš kao što bi i Kinez danas da ga pitate tko je Bog – pokazao na kineskog cara. Dakle, treba biti načisto s činjenicom da je za Rimljane vladar, ujedno bio i njihov Bog. I to je bilo ono što su Rimljani prvo primijetili kod kršćana, da nisu vjerovali da osoba na Zemlji može biti univerzalni Bog. Rimljani su samo znali da je netko tko sjedi na prijestolju, tko je bio moćni vladar, bio njihov Bog; on je bio najviša stvar koju se treba štovati. Bilo je to i svojevrsno štovanje koje su Rimljani davali svom vladaru.
Da, tako je tada bilo po cijelom svijetu. Tamo na Orijentu, gdje su nekada postojala velika carstva, Perzijsko carstvo, Asirsko carstvo, Babilonsko carstvo i tako dalje – u to vrijeme je bio slučaj da je vladar uvijek bio Bog. 'Bog' nije značilo ništa više nego označavalo onoga kome se treba obratiti kada vam nešto treba. Bio je iznad njih. Gledan je kao pomagač. Nije uvijek bio pomagač, ali se na njega gledalo kao na takvog.
Želio bih vam skrenuti pažnju da vjerojatno znate način na koji se riječ 'Bog' koristi u vašem jeziku. Kada se djeca krste ljudi moraju biti njihovi kumovi. U nekim područjima, mislim i ovdje u Švicarskoj, kumovi su nazvani Bog, Gospodin Bog, a ženu Boginja [njemački, Gott, a za ženu Gottel]. To znači da oni koji su kumovi moraju pomoći. A sam Bog je bio taj koji je kum cijelog svijeta. Ime njemačkog pisca Goethea također dolazi od iste riječi.
I to je bilo prvo što se kršćane čulo da osoba na Zemlji može biti univerzalni Bog. To je za Rimljane bilo nevjerojatno. Tako grozni ljudi koji ne prihvaćaju cara kao Boga! Oni su opasni ljudi! A kršćani su se pak pozivali na izreku: 'Caru carevo a Bogu božje'. Pa vidi se iz ovih Isusovih riječi da su car i Bog odvojeni. Bog je nevidljiv. Bog je nešto što ne boravi u vidljivom ljudskom biću na Zemlji. To bi rekli kršćani. I to je bila velika razlika između Rimljana i kršćana. Rezultat je bio da su Rimljani smatrali kršćane najopasnijim ljudima u svijetu, koji podrivaju autoritet države, jer u hramu nisu nudili žrtvu za cara. Ljudi bi tada nudili žrtve caru u hramovima. Pa, kršćani su nudili žrtvu Bogu koji je umro u Palestini, i kojeg se nigdje nije moglo vidjeti. To je bilo nešto što Rimljani nisu mogli shvatiti. I tako su prvi kršćani morali obavljati svoje žrtvene usluge ispod tla, pod zemljom. I podzemni prolazi koje su iskopali, u kojima su sahranjivali svoje umrle, radili svoje žrtve, nazivaju se katakombama. U Rimu, općenito u Italiji, postoji mnogo takvih prolaza, pravi mali gradovi. Tamo su kršćani u prvim stoljećima obavljali njihove službe, dok su gore Rimljani imali ogromne cirkuse. I u takvim su cirkusima, naprimjer, imali veliko zadovoljstvo privezati osobu koju su prezirali za kolac, za stup, premazati je smolom, zapaliti je, živu je zapaliti. I ljudi su to gledali u cirkusima baš kao što danas gledaju borbe s bikovima. To je bilo vrlo često.
Zamislite samo ovu sliku. Gore divlji Rimljani u cirkusima, mažu ljude smolom, vezuju za stupove i žive spaljuju. Dakle to ih je jako zabavljalo. A dolje su bili kršćani, držeći svoje službe u katakombama. Tolika je bila razlika, gospodo, između onog na površini i onog ispod, da se teško može veća zamisliti. To samo trebate vidjeti.
Istina je da je inkvizicija u Srednjem vijeku napravila užasne stvari. No, onoliko loše koliko su se Rimljani ponašali u jeku svojih imperijalnih vremena, kršćani se nikad nisu ponašali. Toga se treba sjetiti. To je istina.
Prvo što ste čuli u Rimu bilo je: 'Kršćani ne žele prihvatiti vidljivog Boga'. Sada je, naravno, postajalo sve više poznato što je zapravo značio ovaj Krist Isus, i već sam vam puno rekao o tome. Naprimjer, skrenuo sam vam pažnju da su zapravo bila dva Isus dječaka – ime Isus je bilo uobičajeno tada u Palestini, i mnogi su se tako zvali, baš kao i danas Seppl ili Michael. Jedan je umro vrlo rano, a bili su, moglo bi se reći, drugovi u igri, izrazito sposobna, nadarena djeca.
Sada vidite, priča koju svi znate kako dvanaest godišnji Isus uči učenjake u hramu, to je nešto što se u potpunosti temelji na istini. Ali naravno, ne morate reći: 'Da, ali ako bi danas dvanaestogodišnjak došao na sveučilište, profesori ga ne bi puno poštovali'. Današnja se učenja ne mogu uspoređivati s ondašnjim. Zaista ne bi trebali misliti da sam konzervativan ili reakcionaran ovdje; moram vam dati činjenice kakve jesu. Znate, naravno da moramo svoju djecu danas poslati u školu. Posebno nadarena djeca nauče dosta što im još nije prikladno. Kao što to radimo u Waldorfskoj školi, stvari se moraju posložiti tako da odgovaraju djeci. Ali općenito djeca uče mnogo toga što uopće nije prikladno. Naravno, odrasli su mnogo bolji u onom što im se ne sviđa od djece. Ali, gospodo, ljudi propuštaju shvatiti što im se oduzima danas kada uče čitati i pisati na način kako to rade danas. Djeca, ako ih znate pravilno slušati, govore vam izvanredno pametne stvari. To su donijeli sa sobom iz duhovnog života prije nego su sišli na Zemlju. I ovo jedno Isus dijete je donijelo sa sobom izvanredno mnogo toga. I pošto su bili drugovi u osnovi su znali iste stvari. Zatim je jedan od njih umro. I evanđelja govore o jednom dječaku Isusu jer se to ljudima više sviđa. Ali to nam ne pomaže shvatiti evanđelja. Ako danas čitate Matejevo i Lukino evanđelje, ona proturječe. Cijela genealogija u Matejevu evanđelju opisana je drugačije nego u Lukinu evanđelju. Zašto? Jer se te stvari odnose na dva dječaka Isusa.
Kao što sam vam rekao, zaista sam proveo godine razmatrajući ovu stvar s duhovno-znanstvenog gledišta. Našao sam da tu postoje dva dječaka Isusa, a evanđelje po Mateju govori o jednom dječaku Isusu, i razlikuje se od evanđelja po Luki.
Sada je jedan umro u dvanaestoj godini, drugi je ostao. I gdje u evanđelju stoji: 'Isus je stekao mudrost, duh i moć', to se odnosi na jednog.
Vidite, davno sam otkrio da postoje dva dječaka Isusa. Nismo znali da negdje postoji povijesni zapis da su bila dva dječaka Isusa, dok nismo naišli na sliku u sjevernoj Italiji. Prikazuje scenu u hramu gdje Isus podučava učenjake. I začudo, na njoj je ovaj drugi dječak Isus. On odlazi. Jedan koji podučava, drugi koji odlazi – to nije obično dijete Isus – mi ga poznajemo! Dakle na njoj su dva Isus dječaka. Tako da možemo reći da su u određenim stoljećima ljudi još znali da su postojala dva Isus dječaka. Tek kada sam to pronašao, shvatio sam da je tamo prikazano ovo drugo dijete. Dakle vidite, gospodo, to je poznato stoljećima. Ali crkva nikada ne bi dopustila da se pojave ovakve stvari, koje su istinite.
Pa, kao što sam vam rekao, jednostavno postoje stvari u životu kada prosvjetljenje dođe, kako kažemo. Naravno, ljudi to ne prihvaćaju. Ali vidite, može se govoriti o takvim primjerima prosvjetljenja – ona jednostavno postoje – i želim vam reći primjer koji mi je tek jučer dao jedan član ovdje. Mogao bih vam reći stotine primjera, ali želim vam reći ovaj posljednji primjer. Gospodine Pfeiffer, imam li dopuštenje?
Postoji vrlo važan kemičar, Kekule, besprijekoran učenjak, koji je napisao mnogo knjiga o kemiji. Postoje dva važna znanstvena otkrića koja dolaze od njega. Ne moram ulaziti u njih ovdje, to bi trajalo satima; sada to zapravo nije važno. Ova dva važna kemijska otkrića imaju veze s prirodom najsitnijih čestica koje sačinjavaju supstance kao što je benzen. A ti stavovi koje je iznio Kekule igraju veoma važnu ulogu u kemiji. Svatko tko poznaje kemiju zna da danas ljudi stalno govore o teorijama Kekule.
Kako je sam Kekule to doživio? Priča o jednoj prigodi kada je bio u Londonu, gdje je živio prilično daleko izvan grada – tada još nije formulirao ni jednu svoju teoriju – uvijek se morao noću voziti busom na drugi kraj grada. Navečer bi posjetio prijatelja, i onda bi uvijek morao tako dugo putovati jer bi proveo noć ondje. Sada je jednom bio na putu kući, nakon što je dugo razgovarao o kemiji s prijateljem, koji je također bio kemičar. Bio je na putu kući i sjedio na gornjem katu autobusa, vani. Tada je zadrijemao i počeo spavati. I kada je počeo padati u san na vrhu autobusa, sanjao je: Postoji jedan atom, postoji drugi, postoji treći; i postoje mali atomi i njih veliki drže na okupu [crtanje na ploči]. Tada je sanjao supstancu, materiju kako nastaje. Sve je to sanjao u autobusu na katu. Čim se vratio kući to je pažljivo zapisao. To je bila jedna od njegovih teorija. Vidite, sanjao ju je. Dana mu je, potpuno materijalistička teorija.
Druga je ono što je poznato kao teorija benzena. Sanjao je to drugi puta, ovaj puta ne u Londonu, već je drijemao na nekom drugom mjestu.
Da, gospodo, vidite, potpuno materijalistički kemičar morao je priznati da nije napravio otkrića misleći o stvarima već mu je u snu dano prosvjetljenje. Sve je to stvarno dano.
Sada bih želio znati zašto se ljudi bune protiv toga kada se kaže da se Isus koji je ostao, uvelike promijenio u svojoj tridesetoj godini. Kekule nije, naravno, odmah postao druga osoba, inspiracija je bila mala. Ali znanje cijelog svijeta uvuklo se u Isusa kada je imao trideset godina. To je bilo savršeno moguće u ranija vremena, a slične stvari moguće su i danas. Dakle, samo trebate uzeti u obzir da je Isus iz Nazareta postao prosvijetljen u tridesetoj godini sa svime što se zove Krist. Krist je ušao u njega baš kao što je teorija o benzenu ušla u Kekule. To ga je učinilo potpuno drugom osobom. I ljudi koji su nešto razumjeli rekli su: 'Rimljani imaju Boga na prijestolju'. Bog na prijestolju stvoren je običnim zemaljskim silama. Takvi Bogovi na prijestolju obično nisu prosvijetljeni, barem u pravilu ne, zar ne; ne prime takvo prosvjetljenje u dobi od trideset.
Sada, kršćani kažu: 'Našeg Boga ne postavljaju ljudi, već snage samog univerzuma'.
Međutim, sada su morali reći još nešto. Stvari koje su rekli o Isusu nisu bile toliko neodređene i nejasne, kao stvari koje vam ja sada govorim. Moram vam to reći polako i postupno, zar ne, stvar je isprva nejasna. Onda je to više bilo određeno, na sljedeći način. Vidite, danas imamo sveučilišta, tako da pojedinci mogu postati pametni u skladu s gledištem našeg vremena. Provevši mnogo vremena u gimnaziji ili srednjoj školi, dolazite na sveučilište. Tu se pamet još polira. Ali nećete uvijek naći da su ljudi koji su izašli sa sveučilišta, postali tamo različiti ljudi; samo su nešto naučili izvana.
Međutim, to nije bio slučaj u ranijim vremenima. U ranije vrijeme nije bilo razlike između crkava, kazališta i škola. Sve je bilo jedno, i zvali su ih misterije. Tamo su ljudi podučavani. A najvažnija stvar koja se tamo podučavala bilo je 'znanje o Suncu', kako je nazvano.
Vidite, kada smo govorili o znanstvenim stvarima, uvijek sam vam govorio kakav utjecaj ima Sunce na sve što se događa na Zemlji. Biljke ne rastu samo jer su gurnute odozdo, već ih tjera Sunce. U svima nama je snaga Sunca baš kao i zemaljska. I skrenuo sam vam pažnju da to nije samo mrtva snaga već živa snaga, puna mudrosti. Pokazao sam vam mnogo primjera. Vidjeli ste da je ono što se događa među životinjama mudro, inteligentno, razumno. Da, ako pogledate prema Suncu, učenjaci zamišljaju da je to sfera plina. Da gospodo, to je otprilike pametno kao kada bi se svi mogli jednom okupiti – ne možemo, ali pretpostavimo da bi se ukrcali na veliki avion, onako kako je to opisao Jules Verne – i da bismo mogli poći na Mjesec, da bi nešto radili tamo. I ja vam onda kažem: 'Gledajte gospodo, dolje je Zemlja. Zemlja je tijelo i tamo nema ničeg drugog'. Ne biste mi vjerovali, jer bi sa mnom putovali na Mjesec. Pomislili biste da ipak ima ljudi na Zemlji. Ljudi, koji imaju duše, na Zemlji su.
Ali to je upravo ono što učenjaci danas rade sa Suncem. Sjede na Zemlji, pogledaju gore i kažu: 'Tamo nema ničega osim gorućeg plina'. Ali to je notorna glupost. Sunce je nastanjeno, premda možda ne s ljudima koje možete vidjeti očima.
A to znanje o Suncu učenicima se uglavnom prenosilo u drevnim misterijima. I zato su ovi nazivani 'učenicima Sunca'. Ljudi bi rekli: 'Tamo gore na Suncu su snage, snage proljeća, sunčeve snage, princip koji sve izvlači iz zemlje'. Tako je onaj koji je u stara vremena učio tajne Sunca zvan 'učenikom Sunca', a kasnije kada je bio obučen, 'učiteljem Sunca'. A ono što je Isus iz Nazareta iznenada spoznao u svojoj tridesetoj godini bila je ova mudrost Sunca. Preplavila ga je ova sunčeva mudrost. Sada, možda ste već vidjeli kada su biljke u tlu lijepo snažno zelene, a kada su podrumu, postaju bjelkaste i kao paralizirane. Pa, snaga Sunca tamo ne prodire u njih. Ova sunčana snaga ulazi u Isusa u mističnom, duhovnom smislu. A oni koji su to razumjeli rekli su: 'Sada je Krist ušao u Isusa'.
Vidite, sada se dogodila čudna stvar. Židovi, koji su živjeli uglavnom ovdje u Palestini [crtanje na ploči], već su odavno čuli od svojih proroka da će se jednog dana dogoditi da će Zemlja biti podučavana iz samog kozmičkog prostora. Ali možete biti sasvim sigurni, da je netko danas negdje napisao 'William Tell-a', kako ga je Schiller napisao, i to se izvodilo u kazalištu, ljudi bi rekli: 'To je koještarija, strašno loše'. Ne bi to prihvatili. A 'William Tell-a' su prvo prepoznali nekolicina koji su Schillera poznavali; onda se to proširilo. Tako je to u našem društvu, i uvijek je bilo, da većina voli da ih vodi manjina. Tako su i Židovi dopustili da ih vode drugi, i kada se to dogodilo, više ih nisu vodili iz misterija, već se pojavio netko tko je imao znanje o Suncu, rekli su: 'Pa stvarno. Ovdje je netko tko kaže da je sve što govori istina'. Znate što se dogodi ljudima koji govore istinu koja još nije poznata ostalima. To je bila velika istina, i velika mudrost, koju je Isus iz Nazareta, u kojem je sada živio Krist, morao reći. Pa, tamo je razapet. I zapravo je prošao kroz smrt.
Ovo me sada dovodi do pitanja koje mi je postavljeno. Vidite gospodo, današnji prosvijetljeni teolozi su možda i gori od neprosvijećenih. Neprosvijećeni teolozi kažu: 'Pa, stavili su Krista u grob, i on je nakon tri dana uskrsnuo, od krvi i mesa, kakav je bio'. Pa prosvijetljeni teolozi bi naravno rekli: 'Mi to ne vjerujemo jer nitko se ne vraća iz groba'. Ali, rekao bih, barem imaju nešto što mogu ispovijedati. Možda je sporno, ali to je nešto što mogu ispovijedati.
Ali što kažu prosvijetljeni teolozi? Vidite, jedan od prosvijetljenih teologa, čovjek koji je naširoko poznat i često se spominje je, Adolf von Harnack. I što on kaže o uskrsnuću? Vidite, gospodin Harnack kaže: 'Ne može se reći što se dogodilo trećeg dana u Getsemanskom vrtu'. To dakle govori prosvijetljeni teolog: 'Ne može se reći što se dogodilo trećeg dana u Getsemanskom vrtu. Mnogi ljudi su postupno vjerovali da je Krist tamo uskrsnuo. Dakle, to je vjerovanje u Uskrs, i mislimo da se treba držati te vjere'.
Vidite, ovo sam pitanje jednom pokrenuo – bilo je to davno – u berlinskom udruženju Giordano Bruno. Predsjedavajući je bio učenjak koji je vjerovao da o tim stvarima zna puno i rekao je: 'Harnack to nije mogao reći, jer gdje bi bili da Harnack kaže da ne trebamo vjerovati u ono što se dogodilo već samo u ono što ljudi misle o tome'. To bi bilo kao i priča o odori u Trier-u gdje su ljudi rekli: 'Pa, ne znamo je li ovo odora koju je Krist stvarno nosio, ali toliko ljudi u to vjeruje pa i mi u to vjerujemo'. To je protestant rekao o katoličkom vjerovanju u odoru u Trier-u. Ili, još jedan primjer su kosti svetog Ante. Kada su pobliže ispitane ispalo je da su kosti teleta. Ali ljude koji su u to vjerovali nije puno omelo; rekli su da nije važno je li to stvarnost, već vjeruju li ljudi.
Međutim, nije da nije važno, važno je što se zaista dogodilo. Priča je u Bibliji predivno ispričana, ali ljudi ne obraćaju pažnju na način na koji se govori. U Bibliji se ne kaže: dogodilo se to i to. Svugdje se kaže: to je ono što su ljudi vidjeli, zaista vidjeli. To se kaže.
Dakle priča kaže da su žene izašle i ono što su vidjele u grobu. Možete naravno to shvatiti sofisticirano, ako želite. Kazano je da je Krist susreo učenike u Emausu, i tako dalje; da je Krist bio viđen.
Sada se sjetite da sam vam rekao da se ljudsko biće ne sastoji samo od ovog materijalnog tijela koje je položeno u grob, već da se sastoji i od eterskog tijela, astralnog tijela, i ega. Opisao sam vam to vrlo detaljno. Fizičko tijelo Isusa iz Nazareta je zapravo položeno u grob. Puno sam se bavio ovim pitanjem i izuzetno je značajno što se u samom evanđelju kaže da je nastupio potres. To je napravilo procjep i tijelo je upila Zemlja, tako da stvarno više nije bilo tamo. I učenici nisu vidjeli fizičko tijelo, već etersko, nadosjetilno tijelo. Žene i učenici vidjeli su Krista u eterskom tijelu, ne više Isusa iz Nazareta, već Krista, preobraženo unutarnje ljudsko biće.
Sada morate zamisliti da je ono što se tamo dogodilo bilo nešto iznimno veliko za učenike. Morate samo razmisliti, da je neko od vas, netko s kime ste bili dobri prijatelji, odveden da bude razapet, ili obješen, kako bi bilo danas. Blisko ste povezani s osobom – to stvara stanje uma. Ovo stanje uma učinilo je učenike vidovitima za ove stvari. I stalno iznova, češće nego je navedeno u evanđeljima, u prvim su danima zaista vidjeli Krista. Ako to je bio nadosjetilni Krist.
I vidite, ako čitate Pavlove poslanice, čitate o poznatom događaju pred Damaskom kojeg je Pavao doživio. Prije Damaska pao je u svojevrsno sneno stanje kada mu se Krist ukazao u oblacima. I gledajte kako Pavao govori: 'Ne možete mi oduzeti vjeru u Krista, jer sam poput drugih apostola vidio Krista'.
Pavao dakle nije rekao da su drugi apostoli vidjeli Krista u fizičkom tijelu; jer tada bi morao tvrditi da je i on vidio Krista u fizičkom tijelu. Izričito tvrdi da je vidio Krista na oblacima, odnosno nadosjetilnog Krista, a govoreći da su i on i apostoli vidjeli Krista, ističe da su i drugi apostoli vidjeli, poput njega, nadosjetilno tijelo. I onda, znate, ljudi kažu da je u proturječju s nevjernim Tomom koji je morao zabiti ruke u rane. To samo znači da je Krist bio tamo, ovo je iskustvo bilo toliko snažno da je i sam Toma čvrsto vjerovao da ga je dodirnuo. Sve je dakle povezano s nadosjetilnim Kristom.
Nije li istina, rane su nešto što je dirnulo srca učenika, posebno apostola. Bilo bi puno manje živopisno da nije bilo riječi da se posebno rane mogu dotaknuti. Zašto posebno rane? Zašto ne staviti ruke na lice ili nešto slično? Tu bi isto osjetio da je nešto tamo. Stavio je prst na stigme jer su stigme ostavile poseban dojam, i zapravo je sve ovisilo o višoj viziji da je učenik postao svjestan Krista.
Tako da se može reći da su četrdeset dana zaredom učenici bili načisto s time: Krist je još uvijek tamo.
I iz toga je proizašla kršćanska doktrina – koja je izvorna kršćanska doktrina, koja je povezana sa stvarima koje sam vam rekao prošlog ponedjeljka – iz toga je nastala doktrina koja kaže: 'Kada je Krist pokopan, u grobu je samo mrtvo tijelo, i ono je nestalo, naravno. Krist nam je pokazao besmrtnost u sebi; lutao je u svom besmrtnom aspektu četrdeset dana. Vidjeli smo ga. Pavlu se ukazao mnogo kasnije. On je dakle uvijek prisutan'.
I tako i danas možemo reći: 'Uvijek je prisutan'. Samo zato jer je snaga viđenja u njima oslabila, učenici ga nakon četrdeset dana više nisu vidjeli. Pa su rekli: 'Sada ga više nema: Uzašašće'. To je događaj koji je, naravno, ispunio učenike velikom tugom. Rekli su: 'Premda je umro, premda su ga neprijatelji razapeli, bio je s nama četrdeset dana. Sada više nije s nama. Vratio se u prostranstva svijeta'.
I tada bi postajali jako tužni. Ne obična tuga, već vrlo duboka tuga. I deset dana o kojima sada čitamo, ovih deset dana bilo je vrijeme kada su učenici i apostoli duboko zašli u svoja srca, gdje su s unutarnjom snagom razmišljali o svemu što im je Krist ikada rekao. Ovih deset dana je bilo dovoljno da nakon toga kažu: 'Da, možemo i sami sve znati. Ta mudrost' – to su rekli pod snažnim dojmom – 'ta mudrost je također u nama'. A sada su nakon deset dana osjetili snagu da i druge uče ovoj mudrosti. Vatreni jezici – to je slika toga – došli su im dolje na glavu. To su Duhovi, misao Duhova, vatreni jezici. U njihovoj velikoj tuzi, misleći o svemu, ne mogavši više vidjeti Krista, učinilo je da se toliko okrenu sebi da su sada i sami mogli podučavati.
I kaže se da su sada počeli 'govoriti na svim jezicima'. Ali ovdje jednostavno moramo malo razumjeti kako su se ljudi ranije izražavali. Ne smijete misliti, naravno, da su apostoli počeli govoriti kineski ili japanski ili čak njemački. Prema načinu govora u davnim vremenima, zbog svega što su prošli u tih deset dana između Uzašašća i Duhova, postali su tolerantni. Sada više nisu vidjeli razlike među religijama već su proglasili jedni religiju za sve ljude. Na to se mislilo kazavši da su mogli govoriti na svim jezicima; proglasili su religiju za sve ljude.
I to je najljepša pentekostalna misao; religija za sve ljude. Vidite, ono što je uvijek ljudima nanijelo najviše zla je fanatizam u religiji. Imate kršćanstvo, budizam, židovstvo i svašta. Zašto ima toliko religija? Činjenica da ima toliko religija rezultat je toga da su te religije zemaljske, stvarne zemaljske religije.
Što mislim pod: zemaljske religije? Postoji vrijeme kada se naprimjer, vratimo unatrag, recimo – danas pišemo 1923 – u vrijeme o kojem sam vam govorio, kada je Isus živio u Palestini, odnosno na prekretnicu vremena. Sada se vratimo još natrag, recimo u godinu 3500 prije Krista Isusa, u drevna vremena. U to vrijeme, 3000 ili 3500 godina prije Krista, ljudi u Egiptu bi govorili o njihovom bogu, ali bi koristili stari izraz. Zvali bi ga Ra, naprimjer. Govorili su o svom bogu ali bi rekli: 'Bog je u gradu u Thebi, a u gradu Thebi je stajala zgrada s posebnom umjetnošću, strukturom poput grobnice. Tamo je živio bog. To je bio najstariji oblik u kojem se štovalo boga jer je na određenom mjestu.
Pa gospodo, netko tko je živio ovdje gdje mi danas živimo vjerojatno ne bi rekao: 'Bog je u Thebi'. Ne samo da ne bi tamo stigli već ne bi ni znali za to. O Thebi nitko nije ništa znao. Tako su oni koji su bili dolje u Egiptu, gdje teče rijeka Nil, rekli: 'Bog živi u Thebi'. I ljudi koji su bili ovdje u našem dijelu svijeta, također su imali ovakve lokalne bogove. Naprimjer, postojalo je lokalno božanstvo u Alsace jednom, ili u Münsteru. Dakle, ljudi su štovali boga na određenom mjestu. To znači da postoje razne religije: Theba religija, Münster religija, Alsace religija. Religije se razdvajaju.
A kasnije, kada su ljudi više lutali zemljom, više nisu mogli prihvatiti jedno mjesto za boga, jer bi tada sami sebi proturječili. Odselili bi se, i više za boga nisu uzimali mjesto već pojedinca koji ih je vodio. A tako se careve i prinčeve postupno počelo gledati kao bogove. Princ jedne nacije bio bi car. Bilo je mnogo princeza.
Vidite, još je bilo nešto od ove religije u Rimu, jer Rimljani su još štovali careve kao bogove.
Ali što je, dakle, bilo kršćanstvo? Kršćanstvo nije imao ništa od toga. Ono što se treba štovati, božansko, nije vezano za mjesto na Zemlji, za osobu na Zemlji, već za moć Sunca, život Sunca, koji je Krist upio u sebe. A Sunce je zaista za sve. Jer nitko u Europi ne može reći, kada Sunce sija na njegovu glavu, da je to različito Sunce od onog koje je tamo za Egipćane, za Kineze, ili za Australce. Tko stvarno prepozna da Kristova snaga dolazi od Sunca, mora prepoznati opću religiju za sve ljude.
Bila je to opća religija za sve ljude, iako to ljudi nisu uvijek razumjeli. I učenici su jako dobro to vidjeli. To je izraženo činjenicom da su mogli govoriti na svim jezicima. Uspjeli su stvoriti religiju pomirenja i religiju tolerancije za sve ljude. To je misao o Duhovima. Ali znate da ideja Duhova još nije ispunjena danas. I to se mora ispuniti. Mora se shvatiti da je Krist donio nešto na Zemlju što uopće ne ovisi o doktrini, već je činjenica.
Kada europski misionari danas dođu do Indijca ili Kineza danas, traže da vjeruje u ono što ljudi u Rimu govore o Kristu. Indijac ili Kinez ne mogu se odlučiti na to, jer je to proizašlo iz europskih uvjeta. Ali kada bi se to reklo onako kako sam ja danas to rekao, to bi se moglo razumjeti u cijelom svijetu. Jer misao Duhova je ono što se odnosi na sve ljude.
Sada sam vam pokušao objasniti misao o Uzašašću, kako bi je trebali primiti, i ideju o Duhovima. To je ono što je gospodin koji je zapisao pitanje želio znati. Smatram i da je vrlo prikladno jer je danas dan prije Uzašašća, a Duhovi će slijediti za deset dana. Bilo mi je jako drago što sam mogao govoriti o ovome.
Sada moram u Norvešku. Obavijestit ću vas kada će biti sljedeće predavanje. Doviđenja!