.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 29 studenog 1918
Nužnost trostruke podjele socijalne strukture. Ljudi Istoka i Zapada. Dvojno iskustvo Čuvara praga. Jahve-mišljenje. Simptomatološko razmatranje povijesti.
Na mom posljednjem predavanju koje se bavi sadašnjim događajima, skrenuo sam vašu pažnju na potrebe socijalnog poretka koje proizlaze iz impulsa modernog doba. Moram odmah naglasiti činjenicu da ja nikako ne želim razviti program. Svi znate kako malo važnosti dajem takvim stvarima. Oni su čiste apstrakcije. Ono što sam raspravljao s vama nije apstrakcija, već stvarnost. Stvar sam na slijedeći način izrazio različitim osobama s kojima sam, tijekom zadnjih nekoliko godina, govorio o ovim pokretačkim socijalnim silama kao o nečemu neizbježnom. Rekao sam da će ono što želimo pokazati, što je nešto potpuno različito od apstraktnog programa, preko vlastite veze s pokretačkim silama povijesti u svijetu biti realizirano unutar slijedećih dvadeset ili trideset godina. „Vi imate izbor” — tada sam se mogao tako izraziti jer su ljudi još imali izbor, kao što ga sada više ne posjeduju — „Vi imate izbor između usvajanja racionalnog stava i prihvaćanja ovakvih stvari, i kasnijeg shvaćanja da će do tih stvari doći na kaotičan način kroz kataklizme i revolucije”. U tim stvarima u tijeku ljudske povijesti nema druge alternative, i danas smo jednostavno suočeni sa zahtjevom shvaćanja ovakvih stvari kako proizlaze iz impulsa koji zaista djeluju u svijetu. Kao što sam u više navrata izjavljivao, ovo nije vrijeme kada svaka osoba može reći da vjeruje da će se dogoditi ovo ili ono ili bi se trebalo dogoditi, već je ovo vrijeme kada može efikasno govoriti s obzirom na nužnosti doba samo osoba koja može percipirati što je to što u sebi nosi pokretačku silu za svoju realizaciju u tijeku vremena.
Sada, najvažnije je razumjeti da mi nije moguće dati vam išta više od skice onog što sam prinuđen vidjeti kao nužnost koja utjelovljuje impuls za realizaciju. Da bi se povezali s onim što je već rečeno, danas ću ukratko ponoviti o čemu sam tada govorio, odnosno, da konfuzija u socijalnoj strukturi koja je postupno dovela do ovih nedavnih katastrofičnih događaja u cijelom svijetu mora biti prekinuta, i imperativ je zamijeniti je onom trostrukom organizacijom socijalne strukture o kojoj sam vam govorio na našem zadnjem susretu. Vidjeli ste da bi posljedica ove trostruke organizacije bila raspodjela u odvojene sfere onoga što je dosada činilo, na konfuzan način, temelj naizgled unitarne organizacije države.
Ona bi bila raspodijeljena između tri sfere, od kojih sam prvu označio kao politički, ili sigurnosni, poredak; drugu, kao sferu socijalne organizacije, ekonomske organizacije; treću, kao sferu slobodnog duhovnog stvaranja. Te tri sfere bi bile integrirane nezavisno jedna od druge, svaka na svoj način. Zaista, to će se pokazati unutar nekoliko slijedećih desetljeća čak i onim osobama koje to danas ne žele razumjeti. Velike opasnosti prema kojima svijet nastavlja ići izbjeći ćemo jedino ako nastojimo razumjeti ove stvari, ali nećemo ih razumjeti ukoliko ih temeljito ne proučimo. Da ono što slijedi ne bi bilo pogrešno shvaćeno, još bi jednom želio naglasiti da nije naš posao niti da stvaramo socijalnu raspravu niti da raspravljamo na bilo koji samo teoretski način. U svijetlu naših nedavnih prikaza, već ste vidjeli da socijalno pitanje stvarno postoji, da mora biti prihvaćeno kao čimbenik, kao realnost, i da se može dohvatiti i razumjeti jedino na isti način na koji se moraju razumjeti prirodne pojave.
Već ste vidjeli da sve što sam prošle nedjelje ovdje predstavio, da sačinjava nužne impulse koji vode u budućnost, takve prirode da zamijeni, na pravedan i legitiman način, elemente u našoj socijalnoj strukturi zaostale iz drevnih vremena, elemente koji je prožimaju sasvim destruktivno. Posebno ako dublje promislite o praktičnim učincima onog što sam govorio prošle nedjelje, vidjeti ćete da su ti praktični učinci socijalne organizacije o kojoj sam govorio takvog karaktera da mogu na odgovarajući način zamijeniti ono što oni koji sebe zovu socijalistima ali koji žive u iluzijama više nego u stvarnostima, žele prevladati na nepraktičan način. Ono što treba biti zamijenjeno — pošto vam postane jasno nakon dubljeg promišljanja nad onim što je rečeno prošle nedjelje — je članstvo socijalne strukture prema klasama. Ono što treba postići u skladu s periodom svijesti u kojem živimo, petoj post-atlantskoj epohi, je da ljudsko biće kao takvo treba zauzeti mjesto drevnih razdioba prema klasama. Iz tog razloga bilo bi pogubno ako bi ono što sam razvio ovdje pred vama prošle nedjelje bilo pobrkano s nečim što je u našoj sadašnjoj socijalnoj organizaciji ovjekovječeno iz prošlih era. U našu socijalnu organizaciju ulazi nešto iz perioda Grčke što treba biti zamijenjeno prema principima koji utječu na svjetske događaje. Razgraničenje čovječanstva prema drevnoj grčkoj klasifikaciji na muža, ratnika, i učitelja mora biti zamijenjeno upravo onim na što sam vam skrenuo pažnju prošle nedjelje. Razgraničenje po klasama je ono što donosi kaos u našu suvremenu socijalnu strukturu. To razgraničenje će biti zamijenjeno činjenicom da ljudska bića ni na koji način neće biti podijeljena po klasama u organizaciji društva o kojoj sam vam prošle nedjelje govorio. Po samoj prirodi stvari te klase će potpuno nestati. U tom smjeru se kreće povijesna nužnost.
Čovjek, kao živo biće a ne kao apstrakcija, treba uspostaviti vezu između tri sfere društva. Mi se nikako ne bavimo razgraničenjem prema klasama, kao muževi, vojnici i učitelji, kada kažemo da moramo ići prema političkoj pravdi, ekonomskoj organizaciji, i slobodnom duhovnom stvaralaštvu. Ono što to znači je da veze trebaju biti integrirane na taj način, i da će za ljudska bića biti moguće da pripadaju jednoj klasi kada su veze na taj način integrirane. Ljudsko biće egzistira unutar socijalne strukture i ono samo formira poveznicu među različitim elementima integriranim u te veze. Neće biti odvojene ekonomske klase, odvojene klase proizvođača, već struktura ekonomskih veza. Na isti način, ne bi bilo posebne klase ”učitelja” već bi veze bile takve da bi duhovno stvaranje bilo slobodno u svojoj vlastitoj prirodi. Slično tome, ne bi bilo odvojene klase vojnika, već bi bio napravljen napor da se postupno na slobodan demokratski način postigne za prvu sferu socijalnog poretka ono za što se bezglava borba sada nastavlja u ime sve tri sfere.
Sama bit stvari je istina da prijelaz od drevnih vremena u moderna vremena čini imperativom da ljudska bića trebaju zauzeti svoje mjesto u svijetu. Nema mogućnosti za doći do razumijevanja zahtjeva našeg doba drugačije nego stjecanjem sposobnosti razumijevanja ljudskih bića. To se može postići, naravno, jedino na osnovu onih percepcija koje znanost o duhu dovodi na svijetlo.
Kao što sam nedavno izjavio, ono što sam razvio pred vama treba gledati kao nasuprot opće pozadine svjetske povijesti. Predstavio sam neke stvari koje sadržava povijesni tableau. Da bi sada mogli nastaviti dalje u opisivanju takvih uvjeta kako sam počeo objašnjavati prošle nedjelje, danas želim postaviti temelj nekako više izveden iz okultnih izvora da bi vam razjasnio da način bavljenja ovim stvarima ne može biti onaj u kojem svaka osoba promišlja nešto za sebe krajnje zanemarujući prisutne činjenice, već da je način bavljenja ovim stvarima gledati ih u skladu s stvarnim kretanjima događaja. Tu moram poći od izjave da je prva nužnost u razvijanju socijalne strukture temeljiti je na socijalnom razumijevanju. Zaista, upravo je to stvar koja je nedostajala desetljećima. Oblast u koju smo sada zašli je ona u kojoj je napravljeno najviše promašaja. Velikoj većini ljudi u položaju vođenja krajnje je nedostajalo socijalno razumijevanje. Ne iznenađuje, prema tome, da ovakvi revolucionarni pokreti kakve sada imamo u Srednjoj Europi ljudima izgledaju kao nešto što niče iz zemlje, nešto za što nisu pripremljeni. Ne dolaze kao nešto neočekivano ljudima koji imaju socijalnog razumijevanja ali bojim se da će ljudi i dalje biti prožeti raspoloženjem kakvim su bili prožeti prije godine 1914. Baš kao što je Svjetski rat, očito se nadvivši nad glavama svih u to vrijeme, došao kao iznenađenje, ljudi će se još uvijek ponašati i u vezi vitalnijih stvari upravo na isti način. Oni će nastaviti spavati dok se socijali pokret, koji se širi cijelim svijetom, ne sruči na njih. Zbog flegmatičnih navika mišljenja koje sada karakteriziraju čovječanstvo, to spriječiti može biti jednako nemoguće kao što je bilo i spriječiti čovječanstvo da dopusti sadašnjoj katastrofi da ga zahvati nepripremljenog.
Ono što je najbitnije od svega je naučiti istinu da ljudska bića ne mogu voditi sebe na ovaj ili onaj način u raznim dijelovima svijeta prema apstraktnim idejama, već da, u trenutku kada njihovo ponašanje može imati socijalne posljedice, moraju izabrati smjer u skladu s time kako ih nagone impulsi koji postoje u nizu kozmičkih događaja u koje je sam čovjek integriran. Elementarna činjenica je krajnje ignorirana od ljudi još i danas. Ovo govorim na osnovu iskustva, jer sam zadnjih godina bio prinuđen raspravljati ove stvari s ljudima koji pripadaju raznim zanimanjima i klasama, i znam s kakvim se odgovorom susreće kada se raspravljaju ove stvari. To se odnosi na činjenicu da ljudi Istoka i Zapada — a svatko će imati udjela u budućem oblikovanju stvari — uopće nisu slični u svojim impulsima, i različiti su u onom što hoće za sebe. Zaista, ako obratimo pažnju na socijalno okruženje koje nam je najbliže, nećemo doći do jasne prosudbe kakvi su postupci stvar nužnosti u svijetu. Dosežemo jasnu predodžbu samo kada — i još jednom moram upotrijebiti ovaj izraz — formiramo sud o stvarima prema impulsima koji postoje u univerzalnom tijeku događaja. Narodi Zapada, zapadno europske države i njihov dodatak Amerika, reći će svoje. Narodi Istočne Europe, s njihovim azijatskim zaleđem, reći će svoje tijekom slijedeće dvije ili tri dekade, ali njihov način govora među njima samima veoma će se razlikovati, jer ljudska bića i razni dijelovi svijeta nužno imaju različite koncepcije s obzirom na ono što čovjek osjeća i neizbježno mora osjećati kao nužnost njegovog ljudskog dostojanstva i njegove prirode kao čovjeka.
Ne možemo raspravljati ove stvari ukoliko jasno ne vidimo da se u budućnosti nužno moraju pojaviti događaji koje bi ljudi u najboljem slučaju izbjegli. Prošle nedjelje sam vam rekao da je jednostavno nemoguće da uspješne, plodonosne socijalne ideje budu otkrivene bilo kojim putem osim onog koji vodi u potragu za istinom izvan praga obične fizičke svijesti. Unutar granica obične fizičke svijesti nema uspješnih socijalnih ideja. Iz tog razloga, kao što sam objasnio prošle nedjelje, ove socijalne ideje, koje su stvarno uspješne, moraju doći do ljudi. Ali ova izjava u isto vrijeme obuhvaća da u budućnosti netko neće ustuknuti od upoznavanja sebe, koliko je moguće za pojedinu osobu, sa stvarnom prirodom praga duhovnog svijeta. Unutar granica svakodnevnog života i znanosti, čovječanstvo dugo može nastaviti svojom utabanom stazom bez da se upozna s pragom duhovnog svijeta. Na ovim poljima možemo isto tako napredovati što je i nužno. Ali, što se tiče socijalnog života, nije moguće napredovati bez davanja pažnje onom što se tu zove prag duhovnog svijeta. Unutar ljudi današnjice postoji — još nesvjesno, naravno, ali sve više izbijajući gore u svijest — impuls da dođe do takve socijalne strukture da svakoj osobi dopusti da bude, kao što joj priroda zahtijeva, ljudsko biće.
Svakako ne jasno, a ipak na instinktivan način, ljudi u svim regijama zemlje osjećaju značenje ljudskog dostojanstva, egzistencije vrijedne ljudskog bića. Apstraktni socijalni demokrat sadašnjeg vremena vjeruje da je jednostavna stvar na internacionalan način izraziti značenje ljudskog dostojanstva, ljudskih prava, itd. To se ne može. Ako će se te stvari izraziti, imperativ je imati na umu istinu da stvarni pojam ljudskog bića nerazdvojno pripada iza praga duhovnog svijeta, pošto čovjek zaista pripada svijetu duha i duše. Drugim riječima, istinita i velika koncepcija o tome što ljudsko biće jest može nam doći jedino od iza praga duhovnog svijeta.
U stvarnosti, koncepcija i dolazi iz tog izvora. Čak i ako vam Amerikanac, Britanac, Francuz, Nijemac, Kinez, Japanac ili Rus govore o ljudskom biću, izražavajući sasvim nezadovoljavajuće koncepcije i ideje, ipak u njegovoj podsvijesti živi nešto mnogo obimnije, ali nešto što treba jasno dosegnuti. Ta mnogo obimnija stvar koja tamo boravi bori se da se popne u svijest. Drugim riječima, možemo reći da je povijesna evolucija napredovala do točke gdje slika ljudskog bića živi u srcima ljudi. Bez davanja pažnje toj slici ljudskog bića, nije moguće razviti nikakvo socijalno razumijevanje. Ta slika je živa ali živi jedino u podsvijesti. Trenutak u kojem teži gore u svijest i stvarno tamo ulazi, može se dohvatiti jedino pomoću sposobnosti koje pripadaju obliku svijesti koji je u svojoj prirodi nadčulan — barem, pomoću tih sposobnosti na konceptualnom polju, pošto su razmotrene čvrstim zdravim razumom.
Slika ljudskog bića živi u onim osobama koje su sada uključene u socijalnu borbu koja može ostati nesvjesna i jedino instinktivna utoliko što nedostaje impuls da se stvari vide jasno. Ako, međutim, postoji želja da se dođe do jasnoće, to se jedino može obasjavajući stvar svijetlom koje dolazi s druge strane praga. Tada objektivnom duhovnom promatraču postaje očito da se slika ljudskog bića koja instinktivno vreba u ljudskim dušama veoma razlikuje kod naroda koji pripadaju Zapadu i onih koji pripadaju Istoku. To će u budućnosti postati enormno važno pitanje. Ono igra ulogu u svim aktualnim stanjima. Igra ulogu u ruskom kaosu, u revoluciji u Srednjoj Europi, u konfuziji koja je na ranom stupnju na Zapadu, čak sve do Amerike. Drugim riječima, ono što je u procesu razvijanja ako će se razumjeti treba gledati u svijetlu nadčulne svijesti. Mora biti dosegnuto pomoću sposobnosti koje su izvedene iz nadčulne svijesti.
Nema pristupa sa strane osjetilne svijesti koji će nam omogućiti da shvatimo što živi instinktivno kao slika čovjeka i kod naroda Zapada i Istoka.
Međutim, da bi došli do tog razumijevanja, nužno je da se upoznate s dvije stvari. Najprije, s osobitim načinom na koji se nešto što zapravo opsjeda podsvijest osobe uzdiže u stvarnu nadčulnu svijest. Osoba na dva različita načina preko Čuvara praga uči kako se nešto što se kaotično komeša u njenim instinktima i ne pripada osobi, jer osobi pripada samo ono što svjesno dohvati, pojavljuje pred njom. Stvari koje instinktivno obuzmu osobu u jednom slučaju se pojavljuju pred Čuvarom praga na takav način da izgledaju kao vanjske percepcije. To se u stvari halucinacija, vanjska percepcija, pojavljuje pred osobom i predstavlja sebe kao nešto percipirano izvana. To je karakter aveti. Kada nešto što je kaotično i instinktivno živjelo u pojedincu postane jasno poznato u prisutnosti Čuvara praga, gdje svi instinkti nestaju i sve počinje biti svjesno poznato i uzimati svoje mjesto u slobodnom duhovnom životu, takav instinktivni živi element može se pojaviti kao avet. Osoba se tada toga oslobodila kao instinkta. Nema razloga za strah zbog činjenice da se takva stvar pojavljuje kao avet. To je jedini način na koji je se osoba može riješiti. Ona je vidi u vanjskoj objektivnosti i ono što se kaotično komeša unutar nje stvarno je ispred nje u obliku aveti. To je jedan od oblika.
Drugi oblik u kojem se ovakva instinktivna stvar može pojaviti je noćna mora. To nije vanjska percepcija već tiranski osjećaj ili naknadni učinci u formi vizije nečeg što nekog proganja. To je imaginativni doživljaj ali u isto vrijeme može biti osjećano kao noćna mora. Ono što u osobi postoji instinktivno mora se manifestirati, bilo kao noćna mora, bilo kao avet, ako će biti dovedeno u svijest.
Baš kao što se svaki instinkt koji živi u osobi mora postepeno dići na viši nivo bilo kao avet ili kao noćna mora, ako će osoba postati potpuni čovjek, tako se mora i ono što živi nesvjesno i instinktivno kao osjećaj ljudskog dostojanstva, kao što se slika čovjeka na Zapadu i Istoku pojavljuje u ovoj ili onoj formi i biva od njega shvaćena ali shvaćena primarno preko čvrstog zdravog razuma. Dakle, može se dogoditi da praktični duhovni znanstvenik bude mogao pokazati da se neke stvari javljaju kao noćne more, druge kao aveti. Ono što duhovni znanstvenik doživljava na osnovu svojih opservacija izraziti će riječima primjenjivim na povijesne ili druge koncepcije da bi učinio mogućim da ono što je doživio bude čvrstim zdravim razumom dosegnuto od onih koji još ne posjeduju okultne sposobnosti nužne za viđenje tih stvari.
Činjenica da osoba ne promatra ove stvari nije ni najmanji valjani razlog da ih ne prihvati, jer je sve percipirano prezentirano u takvim konceptima da se mogu dosegnuti čvrstim zdravim razumom. Povjerenje u osobu koja te stvari vidi ne bi trebala ići izvan vjerovanja da ona može dati sugestije. Nije joj nužno vjerovati jer, jer ako osoba mirno bez predrasuda upotrijebi svoje vlastite snage, sve što je deklarirano kao istina može se uvijek dosegnuti čvrstim zdravim razumom.
Sada, situacija je takva da se oni instinkti koji žive na Zapadu, čineći sliku ljudskog bića i težeći prema socijalnoj strukturi, pred Čuvarom praga pojavljuju kao aveti. Slika ljudskog bića koja živi u ljudima Istočne Europe s njihovim azijatskim zaleđem, manifestira se kao noćna mora. Okultna činjenica je jednostavno da, ako pitate Amerikanca, a to je najupadljivije u slučaju Amerike, da opiše što osjeća da je slika pravog ljudskog dostojanstva, i na toj slici radite na okultni način i prenesete je cijelim putem do Čuvara praga, i zatim promatrate što doživljavate u njegovoj prisutnosti u vezi s tom slikom, ona se pred vama javlja kao avet. Ako nagovorite Azijata ili upućenog Rusa da opišu što oni shvaćaju kao sliku čovjeka, to će na vas djelovati, ako je preneseno sve do Čuvara praga, kao noćna mora.
Ono što vam ovdje govorim samo je opis okultnog doživljaja koji ima svoju osnovu u povijesnim impulsima i događajima jer ono što instinktivno poprima oblik u srcima i dušama ljudi izrasta također i iz povijesnog supstrata. Narodi Zapada — Britanci, Francuzi, Talijani, Španjolci, Amerikanci — zbog određenog povijesnog poticaja tijekom njihova razvoja od drevnih vremena sve do njihova sadašnjeg stanja, dopustili su da se u njihovim srcima ukorijeni, ne u punoj jasnoj svijesti već na instinktivan način, takva slika ljudskog bića kakva se može opisati ako na adekvatan način proučimo povijesni poticaj.
Te slike istočnog i zapadnog čovjeka moraju biti zamijenjene s onim što se zapravo otkrije pomoću duhovno znanstvenog istraživanja. Samo to može postati osnova za pravi socijalni poredak, ne za onakav kojim će dominirati bilo aveti bilo noćne more. Ako na pravi način istražujemo pitanje zašto je zapadna slika ljudskog bića avet, otkriti ćemo, nakon uzimanja u obzir svih povijesnih supstrata, da avet drevnog Rimskog carstva leži na dnu instinkta koji su doveli do slike ljudskog bića u zapadnom dijelu svijeta. To su instinkti koji su sada vodili, na primjer, do takozvanog Wilsonova programa za Zapad, koji je bio toliko hvaljen. Sve što se postepeno razvilo tijekom povijesti što posjeduje potpuno staromodan karakter, odnosno, lucifersko-ahrimanski karakter, i nije pogodno za neposrednu sadašnjost već je avet iz ranijih doba, sačinjava avet rimokatoličanstva. Naravno, u zapadnoj kulturi ima mnogo toga što uopće ne pripada rimokatoličanstvu. U englesko govorećim oblastima naći ćete naravno mnogo toga što nema takvu vezu. Čak i u latinskim zemljama postoji mnogo toga što nema vezu s rimokatoličanstvom. To, međutim, nije ono što je važno. Važna stvar je slika ljudskog bića utoliko što treba ući u socijalnu strukturu. U svim tim regijama to je potpuno instinktivno determinirano onim što se oblikovalo unutar rimske kulture. To u cijelosti nastavlja biti proizvod latinskog načina razmišljanja, pripadajući četvrtoj post-atlantskoj kulturi. To nije nešto što zaista posjeduje život već nešto što posjećuje sadašnjost kao sablast umrlog. To je avet koja se pojavljuje objektivnom okultnom promatraču kada poduzima oblikovanje slike onog što je intencija napraviti dominantnim u svijetu pod utjecajem Zapada.
Nema svrhe davati tvrdnje u vezi ovih stvari bez nužnog znanja. To više nije u skladu sa statusom čovječanstva u sadašnjoj epohi. Ono što treba uzeti u obzir je nužnost stjecanja kasnog pogleda na ove stvari. Sablast rimokatolicizma često posjećuje Zapad. Kada sam nedavno skrenuo vašu pažnju na buduću sudbinu raznih naroda Zapada, posebno Francuza, to je usko povezano s činjenicom da su se najčvršće od svih držali rimske sablasti. Njihov cjelokupan instinktivni temperament i temeljni karakter ne bi im dopustio da se riješe te rimske sablasti. To je, dakle, jedan aspekt stvari, koji se odnosi na Zapad.
Drugi aspekt je da određena slika ljudskog bića, u mjeri da ono treba uzeti svoje mjesto u socijalnoj strukturi, dominira također i na Istoku. Ta slika je takvog karaktera da tamo čak i sada kroz samu nužnost stvari teži da dođe do nečega o čemu sam uvijek govorio. Šesta kulturalna epoha je u svom pripremnom stupnju u Istočnoj Europi. Međutim, ako stvari gledamo, sa stajališta sadašnjeg doba, ono što je još živo u Istočnoj Europi, uključujući njeno azijatsko zaleđe, još nije slika ljudskog bića koje će u budućnosti biti razvijeno na prirodan način čak i premda je i danas dužnost čovječanstva da je razvije kroz znanje. Upravo suprotno, to je slika koja se javlja kao noćna mora kada je uzmemo i pristupimo Čuvaru praga da bi je tamo promatrali .
Ta se slika, zauzvrat, javlja kao noćna mora jer su instinkti koji su hranjeni na Istoku i postaju djelotvorni u determinaciji te slike hranjeni od sile, koja još nije savršena. Ta sila neće dostići svoj najviši nivo razvoja sve do budućeg vremena, sve do šeste post-atlantske kulturalne epohe. Ova sila u stvari treba impuls da je podrži. Prije nego se probudi svijest — a svijest se mora, zaista, prvo probuditi na Istoku — ova sila zahtijeva instinktivnu osnovu. To je ta instinktivna osnova, još živuća u narodima Istoka kada oblikuju svoju sliku čovjeka, koja djeluje kao noćna mora. Baš kao što svi preostali impulsi rimokatolicizma kao drevni dugotrajni impulsi imaju svoj utjecaj na formiranje čovjekove slike na Zapadu, tako i ova instinktivna osnova djeluje kao noćna mora ali ona koja će dati podršku, čiji učinak će biti upravo dovođenje ljudi Istoka do točke oslobađanja od noćne more. Taj učinak je čudan, djelujući baš kao noćna mora kada je prevladana nakon što smo se probudili i jasno vidjeli što se zaista dogodilo. Ta sila koja mora raditi na Istoku nije nešto iz prošlosti, već prije nešto što po prvi puta djeluje u našoj vlastitoj epohi. Izgrađena je od sila upućenih iz britanskog carstva. Baš kao što je slika ljudskog bića na Zapadu pretvorena u sablast kroz stimulans rimokatolicizma, na taj način je i slika ljudskog bića tako utisnuta u dušu na Istoku da ono što će se nastaviti dugo u budućnost kao poduhvat britanskog carstva postaje noćna mora.
Ove dvije stvari proizvode rezultat da ono što je u rimskom carstvu bilo svjesno nastavlja živjeti nesvjesno na avetinjski način na Zapadu. Britansko-američki impuls prema svjetskom carstvu koji je u procesu pripreme i aktivan je u sadašnjoj epohi, manifestira se kao noćna mora, kao protu sila noćne more da bi se narodi Istoka mogli probuditi do svjesne i odgovarajuće slike čovjeka.
Nije ugodno ove stvari izjavljivati u sadašnje vrijeme, slušati ih je jednako neugodno. Jednostavna je istina, međutim, da smo stigli u epohu evolucije svjetske povijesti kada se ništa ne može postići ukoliko ljudi ne spoznaju stvari u svijetu na osnovi njihova znanja, njihove pune svjesnosti, i zaista se objektivno ne upoznaju s onim što postoji u svijetu. Nikako drugačije ne može se napredovati. Ono što se događalo u naše vrijeme je takve prirode da u izvjesnom smislu ljude prisiljava da preokrenu smjer tih događaja. To se ne smije duže nastaviti ovakvim putem, baš kao što su ljudi dozvolili sebi da dugo vremena budu prisiljeni misliti na određeni način, oni će ponovno sebi dopustiti da budu prisiljeni misliti potpuno drugačije misli iz jednostavnog razloga jer je u određenoj oblasti Zemlje sve preokrenuto gore dolje. Danas je moguće upoznati ljude koji su se, unutar nekoliko tjedana odjednom razvili od galantnih rojalista u ekstremne republikance i svakakve druge stvari koje se mogu zamisliti. Ništa se korisno za čovječanstvo prethodno nije moglo izvršiti od onih koji su bili rojalisti iz prinude, i ništa korisno sada ne može doći od onih koji su sada socijalisti preko prinude, ili koji su čak postali boljševici nakon što su bili pravi rojalisti. Postoje čak i takvi pojedinci.
Ono što je nužno nije ni jedna ni druga od ovih stvari. Ono što je nužno je da dođemo do toga da vidimo da može biti blagotvorno samo ono što proizlazi iz slobodne odluke slobodne ljudske duše, odnosno, ono što ljudsko biće odlučuje za sebe koristeći svoje snage refleksije, koristeći svoje srce a najviše od svega svoj uvid. To je ono što je stvarno bitno. Inače, stalno ćemo vidjeti da se stvari gledaju na ovaj ili onaj način pod prinudom okolnosti. Osoba koja je prije šest tjedana Ludendorff-a smatrala velikim feldmaršalom i koja ga danas naziva kriminalcem, na primjer, ako nema razloga za oba ta suda i ne može ih formirati kroz slobodnu odluku slobodnog srca, od jednako je malo koristi za evoluciju čovječanstva u oba ta slučaja. Nije dovoljno da je izjava apstraktno točna, premda je općenito jedna izjava pogrešna kao i druga, već trebamo razviti sposobnost za formiranje stvarnih prosudbi. U tome vam znanost duha može biti stvarno izvrstan vodič.
Stalno sam bio obavještavan da se izjave koje dajem ovdje ili drugdje na polju znanosti duha smatraju teškim za razumjeti. To je jednostavno zbog činjenice da ljudi na ove stvari stvarno nemaju volje u punoj mjeri primijeniti njihov čvrsti zdrav razum. One se smatraju teškim za razumjeti jer ljudima nisu dovoljno udobne da bi ih se uhvatili.
Tijekom tih refleksija dao sam razne izjave s obzirom na ovu takozvanu ratnu katastrofu zadnjih godina i njeno porijeklo. Nadam se da će ono što se događalo zadnjih nekoliko tjedana biti gledano kao potpuna potvrda onog o čemu sam mnogo godina govorio vama i drugima u odnosu na ove stvari. Ne dolazi do ničeg što nije u skladu s onim što se ovdje tvrdilo. Zaista, možete vidjeti kartu koju sam ovdje nacrtao prije više godina kako se upravo ovih dana ostvaruje.
Međutim, ono što je ovdje kazano, ne smije se uzeti u smislu propovijedi nedjeljom poslijepodne, već u svrsishodnom smislu; odnosno, kao nešto izjavljeno na osnovu stvarnih pokretačkih sila koje su se realizirale ili su na putu realizacije. Iz tog razloga neću oklijevati više puta skrenuti vašu pažnju na pitanja određenih metoda, čak i ako to uključuje ponavljanje. Ta pitanja metoda su najvažnija od svega na polju duhovno znanstvenog znanja, koje je za naše doba nužno. Ono što znanost o duhu radi od naših duša daleko je važnije nego sakupljanje čisto apstraktnih upoznavanja s ovom ili onom istinom.
Možemo u više navrata promatrati da je vrsta duševne strukture do koje dolazi kroz duhovnu znanost pogodna upravo za shvaćanje neposrednih događaja vremena. Koliko sam tijekom ovih godina često naglašavao činjenicu da je stvarno strašno da ljudi stalno ponavljaju, kao što su to radili, lako pitanje, „Koga kriviti za svjetsku katastrofu ovog rata? Da li su to Centralne sile ili Antanta? Ili je to tko zna tko?” Na ta pitanja kao koga kriviti za rat jednostavno se ne može odgovoriti u bilo kom temeljnom smislu. Ono što je zbilja bitno je korektan i određen iskaz pitanja. Samo tako možemo doći do dovoljnog, temeljnog, stvarnog uvida, ali je u slučaju mnogih osoba sadašnjeg vremena krajnje beskorisno apelirati na taj uvid. Na primjer, mnogo toga što se sada izvještava iz Pariza podsjeća me na druge stvari koje počivaju na ovoj nesretnoj situaciji, stvari koje su se ranije dogodile u Berlinu ili drugdje. To nije stvar bilo kakve posljedice formirati sud u skladu s time što je dopušteno ili što nije dopušteno — posebno sud o pitanju o kojem se radi — ali ono što je važno je da taj sud treba biti formiran na osnovu slobodnog razmatranja, formiran od samog slobodnog uma. To je ono što je zaista važno.
Ako se sjetite raznih stvari koje sam proteklih tjedana ovdje izjavio, vidjet ćete da su u međuvremenu događaji potvrdili mnoge moje izjave. Na primjer, objasnio sam vam da je krajnje pogrešno raspravljati ove stvari na takav način, toliko zadovoljavajući za mnoge osobe, tako da se na strani Centralnih sila otkrije ono što se zove „krivnja” u vezi s Prvim svjetskim ratom. Ali sam vam rekao da su vlade Centralnih sila doprinijele Prvom svjetskom ratu na bitan način preko njihovih idiotskih metoda. Ono što sam vam objasnio čak i na nedavnim predavanjima tijekom ovog tjedna je potpuno potvrđeno otkrićima napravljenim od vlade Bavarske. Oni, to jest, publikacija pisama razmijenjenih između vlade Bavarske i bavarskog izaslanika u Berlinu, grofa Lerchenfeld-Koefering, u potpunom je suglasju s mojim objašnjenjima. Preko ovakvih događaja slika koju sam vam davao godinama, koju sam morao dati na takav način da sam stalno ulazio u trag unatrag do prave forme pitanja u vezi njih, postajati će jasnija. To je određena usluga — čak i ako se ovakve stvari sada mogu otvoreno spominjati — koja je poduzeta od ovog Kurt Eisner-a u objavljivanju ovih stvari, usluga od onoga tko je na čudan način došao iz zatvora na mjesto premijera. U vrijeme kada je toliko toga rečeno u vezi osoba koje su se pokazale nedostojnima njihova službena položaja, zasigurno je dopušteno govoriti također o takvim osobama kao što je sadašnji premijer Bavarske, iako iz tog razloga nećemo davati izdašne pohvale.
Naravno, u skladu s karmom svake osobe i načina na koji je od karme smještena u svijetu, ona će moći dati jedan ili drugi sud na jednom ili drugom mjestu u svijetu, ili bi trebalo da dade takav sud. Ako želimo postići socijalno razumijevanje, kao što sam rekao u vezi raznih stvari, najvažnije od svega je da trebamo steći razumijevanje ljudskog bića, interes za ljudska bića, diferencirani interes za osobe, da trebamo željeti upoznati ljudska bića. To je ono što mora sačinjavati zadatak, najvažniji zadatak za budućnost. Ali moramo steći određeni instinkt, ako dopustite da koristim taj izraz, za formiranje suda na temelju simptoma. Iz tog razloga sam dao predavanje o povijesti kao simptomatologiju. Takva osoba kao ovaj premijer Bavarske, Kurt Eisner, živo je prisutna pred našim umovima kada, na primjer, razmatramo slijedeće činjenice. Ovo vam sada govorim ne iz razloga da skrenem vašu pažnju na nešto aktualno, već da ilustriram malo psihologije, malo znanosti o ljudskoj duši.
Prije nego je bilo ikakvo proglašenje rata, bilo s lijeva bilo s desna, u zadnjim danima srpnja 1914, Kurt Eisner je rekao u Münchenu, „Ako zaista dođe do svjetskog rata, ne samo da će nacije rastrgati jedna drugu na komade, već će svako prijestolje u Srednjoj Europi pasti. To će biti neizbježna posljedica!” Ostao je vjeran svojim uvjerenjima. Kroz te godine nastavio je sastavljati malu grupu ljudi u Münchenu, uvijek progonjenu od policije, i obraćati im se. Kada se dogodio štrajk u posebno ozbiljnom trenutku u zbivanjima zadnjih godina u Njemačkoj, on je bio osuđen na zatvor, i sada se od zatvora uspeo do premijera Bavarske. On je ljudsko biće ukalupljeno u jednom komadu. Ne želim ga hvaliti jer su uvjeti sada takvi da čak i takva osoba može raditi grešku za greškom. Ali želim opisati primjer o onom što zaista treba razmatrati. Ono što je potrebno je da trebamo ispravno procijeniti kao simptome pojave s kojima se suočavamo u svijetu, da od simptoma dođemo do zaključaka što leži iza njih — ako ne posjedujemo sposobnost kroz simptome vidjeti na djelu duh iza njih. Moramo barem kroz simptome doći do vizije duhovnog što leži iza njih. Posebno će u budućnosti biti nužno da dođe do uzajamnog razumijevanja između ljudskih bića. Socijalno pitanje neće se riješiti klišejima, programima ili lenjinizmom, već razumijevanjem između čovjeka i čovjeka — međutim, takvog razumijevanja, kakvo se može steći jedino ako možemo prepoznati ljudsko biće kao vanjsku manifestaciju vječnog.
Ako uzmete u obzir što je rečeno, da na Zapadu ljudska bića u prisutnosti Čuvara praga proizvode učinak sablasti a na Istoku noćne more na izvjesni način ćete primiti nužan stimulans za dobivanje pravog pogleda na uvjete sadašnjeg vremena. Na Zapadu je slika ljudskog bića na silaznoj stazi i pojavljuje se, prema tome, kao sablast; na Istoku je slika uzlazna, ali ne smije biti prihvaćena u sadašnjem obliku pošto je to još samo imaginacija tiranske noćne more i u svom pravom obliku će se javiti tek kada ta noćna mora bude prevladana. Uvjeti su takvi, dakle, da moramo steći dublji uvid ako želimo sudjelovati u svim raspravama socijalnog problema. Stvari u koje moramo steći dublji uvid su takve da se odnose na karakter našeg mišljenja, i u način na koji to mišljenje struji naprijed iz cijelog ljudskog bića, diferencirano u slučaju pojedine osobnosti nad cijelom Zemljom.
Razlog zašto je ovaj duh rimokatolicizma mogao steći tako dubok utjecaj je da osobina mišljenja pogleda na svijet iz Starog zavjeta još nije bila prevladana u esencijalnoj prirodi ljudske misli. Kršćanstvo je zaista tek na svom početku. Kršćanstvo još nije dovoljno napredovalo da je zaista proželo ljudska srca i umove. Ono što je nužno da se to spriječi dovedeno je od rimske crkve, koja je u svojoj teologiji potpuno pod utjecajem sablasti drevnog rimokatolicizma. Kao što sam često ukazivao, rimska crkva više je doprinijela sprječavanju uvođenja slike Krista u ljudska srca i umove nego pomagala jer su koncepcije koje su primjenjivane unutar rimske crkve u svrhu shvaćanja Krista sve uzete iz socijalne i političke strukture drevnog Rimskog carstva. Čak iako ljudska bića to ne znaju, to radi unutar njihovih instinkta.
Sada, koncepcije koje su bile dominantne u Starom zavjetu, koje moraju primarno biti imenovane kao koncepcije starozavjetnog judaizma, i koje su svoju svjetovnu formu uzele u rimokatolicizmu, koji je u svjetovnoj sferi isto što je i judaizam bio u duhovnoj sferi čak i ako je to u suprotnosti s judaizmom, prešle su u našu vlastitu epohu preko rimokatolicizma; one posjećuju naše doba u formama sablasti. To starozavjetno razmišljanje, koje nije protkano Kristom treba pronaći u njegovom pravom porijeklu unutar ljudskog bića. Moramo sebi postaviti pitanje, „O kakvim silama razmišljanje, kao što je ono starozavjetno, zavisi?”
To razmišljanje zavisi o tome što se krvlju može naslijediti od generacije do generacije. Sposobnost mišljenja u maniri karakterističnoj za Stari zavjet naslijeđena je krvlju u naslijeđu ljudskih bića. Ono što nasljeđujemo kao sposobnosti od naših očeva preko jednostavne činjenice da smo rođeni kao ljudska bića, da smo prije rođenja embrijska ljudska bića — ono što nasljeđujemo kao snagu mišljenja, ono što živi u našoj krvi, razmišljanje je Starog zavjeta. Naše mišljenje čine dva člana, dva dijela. Jedan dio našeg mišljenja čini ono što posjedujemo iz razloga našeg razvoja do rođenja, ono što nasljeđujemo od naših praotaca ili naših materinskih predaka. Možemo misliti na način Starog zavjeta jer smo bili embriji. To je također bila esencijalna karakteristika drevnog židovskog naroda da, u svijetu u kojem živimo između rođenja i smrti, nisu željeli učiti ništa kao dodatak onom što ljudska bića donose sa sobom kao sposobnost kroz činjenicu da su bili embrio sve do vremena rođenja. Jedini način na koji možete shvatiti razmišljanje Starog zavjeta sa stvarnim razumijevanjem je da sebi kažete, „To je način mišljenja koji posjedujemo i zbog činjenice da smo bili embriji.”
Način mišljenja koji je tome dodan ono je što za sebe moramo steći tijekom našeg razvoja iza perioda embrija. U svrhu određenih vanjskih potreba čovjek stječe raznovrsna iskustva, ali taj proces ne nosi cijelim putem do transformacije njegova mišljenja. Tako, čak i danas starozavjetno razmišljanje nastavlja vršiti svoj utjecaj daleko više nego se obično pretpostavlja. Ljudi ne prožimaju iskustva preko kojih dolaze ovamo s mišljenjem koje je stvarno posljedica tih iskustava. To se čini samo u najmanjoj mjeri i većim dijelom instinktivno. Barem iskustva kroz koja ljudi prolaze nisu od njih praćena do stupnja rođenja posebne vrste mišljenja. To su napravili samo pravi okultisti čiji je razvoj bio u skladu s današnjim dobom. U njegovu slučaju proživljeni život je tako uređen da se on opet budi, baš kao što se dijete budi nakon što je rođeno. Onaj tko provodi život u skladu s mojom knjigom Kako se stječu spoznaje viših svjetova, kroz taj proces prolazi drugi puta. Dovodi sebe u vezu sa svojom normalnom prirodom kao što običan čovjek dovodi sebe u vezu s embrijem. U običnom životu ljudi vode sebe na takav način da, premda su prisiljeni da prolaze kroz iskustva, na njih primjenjuju samo vrstu mišljenja koje su stekli iz razloga da su bili embriji. To je dakle tako da ljudi idu okolo imajući nasljedna iskustva ali ne žele nastaviti dalje. Na ta iskustva kao sadržaj mišljenja primjenjuju, posebno kao narav njihova mišljenja, oblik mišljenja, ono što im je dao život embrija. Drugim riječima, primjenjuju ono što je od generacije do generacije naslijeđeno krvlju.
Jedna činjenica je od temeljne važnosti. Misterij na Golgoti se nikada ne može dosegnuti u njegovoj posebnoj prirodi pomoću vrste mišljenja koju posjedujemo zbog našeg embrijskog razvoja. Iz tog razloga sam vam također u predavanjima danim tijekom mog sadašnjeg boravka ovdje objasnio da je Misterij na Golgoti nešto što ne može biti shvaćeno pomoću običnog fizičkog mišljenja. To je nešto što će uvijek biti poricano od iskrenih pojedinaca onoliko dugo dok ostaju u stanju fizičkog mišljenja. Misterij na Golgoti i sve prožeto Kristom, mora se dosegnuti, ne pomoću onog što je izvedeno od Mjeseca već onim što je izvedeno od Sunca; odnosno, sa stajališta koje se stječe nakon rođenja tijekom sadašnjeg života. To je velika razlika između onog što je prožeto Kristom i onog što nije tako prožeto. Što god da nije prožeto Kristom upravljano je vrstom mišljenja naslijeđenom u krvnoj liniji. Shvaćanje svijeta koje je prožeto Krist duhom upravljano je vrstom mišljenja koje treba biti stečeno od pojedinog ljudskog bića kao osobnosti u ovom svijetu, kroz iskustva života, produhovljujući ta iskustva na način objašnjen u Kako se stječu spoznaje viših svjetova.
To je esencijalna činjenica. Vrsta mišljenja koju posjedujemo zbog našeg embrijskog razvoja vodi do priznavanja božanstva samo kao Oca. Vrsta mišljenja koja je u ovom svijetu stečena kroz osobni život nakon stupnja embrija vodi do priznavanja božanstva također i kao Sina.
Sada, utjecaj te tendencije da se koristi samo vrsta mišljenja koja je pripadala Jehovi trajala je čak i u devetnaestom stoljeću. Ali to mišljenje je pogodno za shvatiti samo onaj element u ljudskom biću koji pripada poretku prirode. Do tog stanja je došlo kroz činjenicu da je božanstvo Jehove, koji je, kao što znate, bio jedan od sedam Elohima, zagospodario ljudskom sviješću i ostale Elohim potisnuo u ranom periodu. Drugi Elohim su na ovaj način bili zabodeni u sferu takozvane iluzije i trebali su biti fantastična bića. Ali do toga je došlo jer je božanstvo Jehove privremeno istisnulo te duhove i proželo ljudsku svijest samo s onim što se može razviti kao snaga iz pred-embrijskog vremena.
To se nastavilo u devetnaesto stoljeće. Ljudska priroda je došla pod utjecaj nižih elementarnih duhovnih entiteta koji su radili protiv napora Elohima, kroz činjenicu da je božanstvo Jehove u izvjesnom smislu druge Elohim skinulo s prijestolja. Oni, međutim, postaju učinkoviti jedno kroz osobnost Krista, i jedan za drugim će nastaviti postajati učinkoviti na najrazličitije načine.
Dakle, evolucija svijesti je bila takva pošto je božanstvo Jehove postavilo sebe kao jedinog vladara a ostale skinulo s prijestolja. Preko činjenice da su ostali skinuti s trona, ljudska priroda je došla pod utjecaj bića nižih od Elohima. Dakle, ne samo da Jehova nastavlja svoj utjecaj čak u devetnaestom stoljeću, već tako čine i bogovi nižeg karaktera umjesto Elohima. Uvijek sam vam govorio da je kršćanstvo zaista još na svom početku ali i nakon što je postalo široko rasprostranjeno, čovječanstvo ga još nije razumjelo iz razloga jer ljudi ne primaju odmah utjecaj Elohima. Nastavljaju biti vezani za Jehova mišljenje, za vrstu mišljenja probuđenog embrijskom silom, i također zato jer su ostali pod utjecajem oponenta Elohima.
Tijekom devetnaestog stoljeća — zaista, upravo tijekom petog desetljeća tog stoljeća, koje sam često imenovao važnom prekretnicom — situacija je postala takva da je sam Jehova postepeno nadvladan u njegovu utjecaju na ljudsku svijest preko dominacije onih nižih duhova koje je prizvao. Rezultat je bio takav da je, pošto samo element ljudskog bića koji je vezan uz prirodni poredak stvari, krv, može biti shvaćen pomoću snaga Jehove, čovjekovo ranije traganje za jednim Bogom u prirodi bilo preobraženo, zbog utjecaja suprotstavljenih elemenata, u čistu ateističku prirodnu znanost; odnosno, u čisto ateističko znanstveno razmišljanje te u samo utilitarno razmišljanje na polju praktičnog života.
To treba čvrsto shvatiti u odnosu na peto desetljeće, spomenuti period. Činjenica da se Jehova nije mogao osloboditi duhova koje je prizvao vodila je do tranzicije starozavjetnog mišljenja u ateističku znanost modernog doba. To je na polju socijalnog mišljenja postalo marksizam ili nešto slično. Dakle, mišljenje pod utjecajem prirodne znanosti dominira na polju socijalnog života.
To je povezano s mnogo toga što se događa u neposrednoj sadašnjosti. Starozavjetno je mišljenje u ljudskim bićima danas transformirano u naturalizam. Protiv ove vrste mišljenja niti ono što dolazi sa Zapada kao slika čovjeka, niti ono što dolazi s Istoka, ne mogu pružiti adekvatnu obranu jer to mišljenje sprječava čovjeka od stjecanja stvarnog i pravog uvida.
Sada je savršeno očito da su ljudi postavljeni nasuprot stjecanja uvida. To ponekad uzima patološki oblik. Takozvana ratna povijest zadnje dvije godine, kao što sam nedavno rekao, biti će psihijatrijski izvještaj, društveno psihijatrijski. Tijek događaja, kako se odvijao, takav je da, kada je sastavljen u pravilan redoslijed, onome tko je s njima upoznat daje najbolju simptomatologiju za socijalnu psihijatriju zadnjih godina i godina koje će slijediti. Jedino je nužno, naravno, baviti se psihijatrijom delikatnije i na način nekako drugačiji od onog materijalističke medicine. Inače nikada na pravi način nećemo osvijetliti psihijatriju proučavanu, na primjer, u osobi Ludendorff-a. Ali u tom svijetlu treba biti gledan upravo značajan dio najnovije povijesti našeg vremena.
Moći ćete se sjetiti da sam, od početka katastrofe, stalno i nedvosmisleno izjavljivao kod slučaja ove ili one neodgovorne izjave da će upravo ova ratna katastrofa učiniti nemogućim pisati povijest na osnovu samih dokumenata i rezultata istraživanja arhiva. Način na koji je ova katastrofa postala moguća, razumjeti će samo oni koji jasno shvate da se presudni događaj koji se odigrao krajem kolovoza, 1914 dogodio zbog maglovitog stanja u ljudskoj svijesti. Ljudi su na cijeloj Zemlji bili u stanju zamagljene svijesti, i do događaja je došlo preko utjecaja ahrimanskih snaga u tim zamagljenim svijestima. Drugim riječima, stvari će trebati biti razotkrivene preko poznavanja duhovno znanstvenih činjenica. To je nešto što jednostavno treba spoznati. Prošlo je vrijeme kada događaji mogu biti ispravno objašnjeni na osnovu samo dokumenata, na način na koji je Rancke napisao povijest, ili netko drugi na nekom drugom polju — Buckle, ili drugi. To je važno. Same simpatije ili antipatije ne određuju ništa kada su potrebne prave smjernice za prosudbu. Međutim, prosudbe, formirane zadnjih godina, još su primarno bile formirane prema simpatijama ili antipatijama. Zasigurno, ispravni sudovi su formirani čak i pod utjecajem simpatije ili antipatije, ali oni ne znače mnogo što se tiče osobnog shvaćanja pomoću prosudbe svijeta činjenica. Način na koji ova ili ona vrsta mišljenja postaje epidemija može postati predmet proučavanja ako pratimo razvoj razmišljanja među ljudima zadnjih godina. Što su milijuni osoba u Srednjoj Europi vjerovali, i što će vjerovati? Što se vjerovalo u ostatku svijeta? To se u Srednjoj Europi nastavilo koliko je moguće dulje; izvan Srednje Europe nastaviti će se još dulje. Ali ono što je zaista potrebno je da dođe do navike učenja barem iz samih događaja. Događaji trebaju biti promatrani u svrhu donošenja suda na osnovu tih događaja.
Želja je da težina događaja ima nekakav određujući, odlučni utjecaj na ljude, a posebno način na koji su događaji uzeli svoj tijek u sadašnjem periodu. Taj način je sasvim novi; do ranijih događaja dolazilo je drugačije. Danas, zajedno dolaze stvari dijametralno suprotne jedna drugoj.
Zadnji puta sam vam skrenuo pažnju da je transplantacija boljševizma u Rusiju bila impuls esencijalno proizašao od Ludendorffa. Ove stvari, koje naravno nije nužno spominjati izvan regije Centralnih sila, tamo su izjavljivane dovoljno često. Ljudi ne bi slušali. Stalno sam imao slijedeće iskustvo. Veoma je značajno i jednom sam to ovdje naveo, ali želim da ne bude zaboravljeno, jer ću postepeno pričati sve ove stvari tako da svijet uči što se stvarno događalo. Dokument koji sam pripremio sastojao se od dva dijela. Drugi dio se sastojao od onog što sam vam skicirao kao socijalne povezanosti ali uređen na način podesan za to vrijeme. Prvi dio je sadržavao ono što sam smatrao nužno da treba raspraviti i proširiti na naznačeni način. Susreo sam osobu koja je pročitala što sam napisao i koja mi je odgovorila kazavši, „Da, zaista, ali izvršiti prvu stvar koju ste naznačili neizbježno bi vodilo do abdikacije njemačkog kaizera”. Naravno, mogao sam samo odgovoriti, „Ako vodi do toga, jednostavno će biti nužno da dovede do toga”. Svjetska povijest je to potvrdila. Do te abdikacije je moralo doći. Nije međutim, trebala doći na način na koji se stvarno dogodila, već je trebala doći iz slobodne unutarnje odluke. Sasvim sigurno bi to rezultiralo iz moje prve točke. Naravno, prva točka nije glasila, „Njemački car mora abdicirati”, već je pravila određeni zahtjev. Da je to izvršeno, abdikacija bi se dogodila davno prije pod potpuno drugačijim okolnostima od onih pod kojima se stvarno dogodila.
Nikad nisam mogao postići da ljudi shvate da je ono što je tamo bilo zapisano bila izjava izvučena iz stvarnosti. U vezi te točke također nije bilo napretka. Dok sam stvar izlagao ministru vanjskih poslova, također sam mu rekao, „Dakle, imate izbor da budete razumni i upotrijebite razum da riješite stvari, ili da doživite revolucije, koje se moraju pojaviti tijekom slijedećih desetljeća, a početi će uskoro”.
Baš kao što je to bilo nužno, što skreće pažnju na nešto veću perspektivu, tako je bilo i točno da njemačkog kaizera treba potaknuti da abdicira, i da je dani prijedlog gledao u tom pravcu. Ali, kada je dana ta izjava, koja je zasnovana na više ograničenoj perspektivi nego onoj drugoj, to je jednostavno bilo nešto o čemu se nije smjelo niti govoriti, o čemu čak ni ozbiljan razgovor nije bio dopušten.
Tako nisu bili potrebni ovi zadnji događaji da prikažu očitim nepouzdan um Ludendorffa, već se to moglo znati daleko ranije. Davno sam mogao na to ukazati. Ali, kao što znate, s obzirom na znanost duha situacija je takva da je ljudi izbjegavaju, jer se tog boje. Strah u srcu i umu nešto je što igra veliku i silnu ulogu u umovima ljudi sadašnjeg vremena. Pojavljuje se pod najrazličitijim maskama. Zaista, anksioznost duše, nespremnost na suočavanje sa stvarima, što god bile, igra posebnu ulogu u sadašnjem vremenu. Događaje moramo vidjeti s takvim ciljem na umu i onda ih prepoznajemo kao simptome za stvari koje leže mnogo dublje. Samo razmotrite događaje zadnjih par dana.
Da će se stvari pokazati onakvima kakvima su se pokazale mogao je znati davno prije svaki temeljiti promatrač stanja u Njemačkoj i njemačkoj vojsci. Samo je Ludendorff shvatio po prvi puta 8-og kolovoza 1918, da ne može izvojevati pobjedu. On je bio „praktična osoba.” Imajte na umu sve što sam povremeno govorio o „praktičnim osobama”, o nepraktičnosti praktičnih osoba! On je bio praktična osoba, koja je u svim situacijama dokazala da je u krivu, koja je shvatila na samom kraju, 8-og kolovoza, da ne može izvojevati pobjedu s vojskom koja mu je na raspolaganju. Ljudi uvida to su znali od 16-og rujna 1914; s tom vojskom nije bilo moguće pobijediti. Sada, što je Ludendorff radio? Pozvao je Ballina da bi na kraju Ballin trebao otići kaizeru i reći mu kakva je bila situacija, pošto je Ballin bio u bliskom prijateljstvu s njim. Pitati ćete zar nije bilo carskog kancelara u to vrijeme. Da, postojao je carski kancelar, ali njegovo ime je bilo Hertling. Zar nije postojao ministar vanjskih poslova? Postojao je, ali on je bio herr von Hintze, koji je proizašao iz zapanjujuće atmosfere dvora. Postojao je također i Reichstag, i druge slične stvari — takvih privjesaka u životu nacije da ih je sada jedva vrijedno spomenuti. Tako je Ludendorff pozvao Ballina sebi i predložio mu da on objasni situaciju vrhovnom gospodaru rata. Ballin je upućen u kaizerovu rezidenciju — naravno, uvijek na distanci od stvarnih događaja, osim kada bi sam Ludendorff našao da je zgodno da se objavi da je poduzeta ova ili ona akcija u prisutnosti njegova visočanstva, vrhovnog gospodara rata. Svatko tko je shvatio situaciju znao je kakvo značenje pridati riječi „prisutnost.” Tako je Ballin, koji je dugo bio poznat i pametan čovjek, krenuo prema Wilhelmshohe, s ciljem da prosvijetli Kaizera. To bi naravno jedino bilo moguće ako bi mogao s Kaizerom govoriti nasamo, što bi mogao bilo kada da Kaizer nije jednom pogodio njegov obraz s damskom lepezom, ili nečim sličnim, kada mu je Ballin jednom ranije, na početku rata, želio nešto objasniti. Ali pristao je ići, unatoč nježnoj pljusci koju je dobio s ženskom lepezom. Pristao je da ide zbog kritične situacije, da bi svom starom prijatelju objasnio situaciju. Ali ovaj potonji je pozvao herr von Berga da bude prisutan, a on je znao kako promijeniti temu razgovora — što je Kaizer očito želio, jer nije želio čuti istinu. Tako se konverzacija nikada nije dotakla onog što je trebalo biti raspravljeno.
Navodim ovo samo kao stvar psihologije. Ovdje imate osobu koja stoji usred najkritičnijih događaja i koja se boji istine, koju mu donosi druga osoba, i neće dopustiti da ga dotakne. Tu vidite situaciju u jasnom svijetlu. Ta pojava je uobičajena u sadašnje vrijeme. Tako Ballin nije mogao uvjeriti vrhovnog gospodara rata jer mu jednostavno nije mogao predstaviti stvar. Ludendorff je pozvao herr von Hintzea, i s njime se dogovorio da od Antante treba zatražiti primirje. To je bilo neposredno nakon 8-og kolovoza 1918. Herr von Hintze obećao je obratiti se Wilsonu. Ali nije se dogodilo ništa do listopada 1918, unatoč činjenici da je bilo jasno da je to stvar nužnosti koja se stvarno dogodila pod najnesretnijim ministarstvom princa Max von Badena mnogo tjedana kasnije. Princ Max von Baden želio je ići u Berlin i napraviti nešto potpuno različito, ali Ludendorff je objasnio da se primirje mora predložiti unutar dvadeset četiri sata da bi se izbjegnula veća katastrofa. Princ Max von Baden je to napravio unatoč njegove ranije odluke.
Nakon pet dana, Ludendorff je izjavio da je doista pogriješio, i da to nije bilo nužno!
Ovo je primjer načina na koji praktične osobe, visoko cijenjene praktične osobe — za koje, međutim, nema ni najmanjeg osnova za pokazivanje respekta — interveniraju u svijetu događaja ali sa kakvim gledištima i s kakvim snagama mišljenja! To je također i mogućnost za proučavanje kako mišljenja postaju epidemijska. Mišljenja da su Hindenburg i Ludendorff „veliki ljudi” svugdje se širila s epidemijskom žestinom, dok oni ni u jednom smislu nisu bili veliki ljudi, čak ni sa stajališta njihove ograničene profesije. Ovi katastrofalni slučajevi posebno su karakteristični u pokazivanju kako su formirani pogrešni sudovi. Dosjetke često pogode cilj. Ako sada idete u Berlin — većina vas vjerojatno nije bila u Berlinu zadnjih godina — u blizini Stupa pobjede, blizu velike pljuvaonice (zaista, zgrada Reichstaga stvarno izgleda kao ogromna pljuvaonica), u blizini ćete vidjeti izvanrednu strukturu. Tamo stoji „Hindenburg,” velika, gigantska, strašna statua od drva. Svaki „domoljub” je u tu statuu zabio čavao tako da su postepeno svugdje na njoj zabijeni čavli. Samo je smisao za humor Berlina ispravno to procijenio. Govori se da će, kada je konačno cijeli pod čavlima (Ganz vernagelt = apsolutno glup) biti smješten u ministarstvu vanjskih poslova.
Sve ove stvari treba razmatrati posebno sa gledišta o kojem sam često govorio — sa stajališta simptomatologije povijesti kao i simptomatologije događaja koji imaju bilo kakvu vezu s ljudskim bićima. Vanjski svijet daje samo simptome, i do istine dolazimo tek kada naučimo prepoznati te simptome u njihovoj prirodi kao takvoj.