.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 30 studenog 1918
Nužan interes ljudi za druge ljude. Moderni proletarijat. Što hoće ruski boljševizam? Načela Trockog i Lenjina. Zadatak znanosti duha. Današnje socijalno razmišljanje: novac - rad. Rad nije roba.
Kada razmatrate temeljnu osnovu naše antropozofski orijentirane znanosti duha u usporedbi s ostalim takozvanim gledanjima na svijet — a sada se pojavljuju mnogi — posebno ćete uočiti jednu osobinu. To je činjenica da duhovna znanost kao pogled na svijet i život stremi stvarno primijeniti na cjelokupan ljudski život, na sve s čime se ljudsko biće u životu susreće, ono što pokušava utvrditi kroz istraživanje u duhovnim svjetovima. Tko god ima osjećaj za ono što je esencijalno u gorućim problemima i pokretačkim silama našeg sadašnjeg vremena vjerojatno će za sebe moći doći do razumijevanja činjenice da će se ogromna potreba sadašnjosti i neposredne budućnosti naći baš tu, odnosno, u povezivanju sveobuhvatnih ideja koje čine koncepcije svijeta sa samim životom. Među razlozima koji su doveli do ove sadašnje katastrofalne situacije čovječanstva, nije najmanje važna činjenica da su pogledi na svijet koji imaju ljudska bića, bilo ukorijenjeni u religiji, znanosti, ili estetici, postepeno tijekom vremena izgubili njihove veze s životom. Postojala je tendencija — mogli bi je nazvati perverzna tendencija — da se odvoji takozvani dnevni praktični život, u sveobuhvatnom smislu riječi, od onog što ljudi traže u njihovim naporima da zadovolje potrebe u oblasti religije i koncepcija svijeta. Samo razmislite kako je život tijekom zadnjih stoljeća postepeno poprimio takav oblik da su ljudi provodili svoje vanjske aktivnosti, bili praktični ljudi kako se kaže, i provodili njihove živote prema praktičnim principima, i zatim su uzimali svaki dan više-manje pola sata, ili uopće ništa, ili nedjelju, za zadovoljavanje onih potreba srca i duše koji ih potiču da traže vezu s božanskim duhovnim elementom koji prožima svijet.
Sve će to biti potpuno promijenjeno ako antropozofski orijentirana znanost o duhu bude mogla zaposjesti umove i srca ljudi. To će uzeti takav karakter da će misli koje će strujati iz tog pogleda na svijet biti primjenjive na sam život u svim njegovim aspektima, tako nam omogućiti da život prosuđujemo sa stvarnim uvidom. Načelo zvonjave za nedjeljnu propovijed neće nikako biti ono od naše antropozofski usmjerene koncepcije svijeta, već će cjelokupan život biti prožet u sve dane tjedna a isto tako i u nedjeljno prijepodne s onim što čovječanstvu može dati antropozofsko shvaćanje svijeta. Pošto to nije bio slučaj sve do sadašnjeg vremena, svijet je postepeno skrenuo u kaos. Ljudi su zanemarili usmjeriti pažnju na ono što se zaista događa u njihovoj neposrednoj blizini i sada su iznenađeni jer se rezultati tog propusta jasno manifestiraju. U budućnosti će biti još i više iznenađeni kako se ovi rezultati budu jasnije manifestirali.
Ni pod kakvim okolnostima ne smijemo propustiti danas obratiti pažnju na ono što se širi među ljudima po cijeloj Zemlji. Sa snagom prosudbe koja nam omogućava vidjeti u impulse koji su na djelu u svjetskim događajima, moramo težiti naći naš put u ono s čime su danas suočena ljudska srca i umovi, dijelom na tako zagonetan način; odnosno, u ono što prijeti da socijalnu strukturu pretvori u kaos. Neće valjati dalje nastaviti na ovakav način da jednostavno pustimo da dođe ono što može bez da težimo prodrijeti u stvari s čvrstom snagom prosudbe.
Nužno je odbaciti osnovnu maksimu koja kaže,“To je svakodnevica, to je sekularno, to pripada vanjskom životu; okrećemo tome leđa i usmjeravamo pažnju prema duhovnom i božanskom”. Tome mora doći kraj. Mora početi doba u kojem se čak i najtrivijalnije svakodnevne stvari moraju dovoditi u vezu s duhovnim i božanskim; odnosno, doba u koje se ono što je izvučeno iz duhovnog života više ne smije gledati samo sa najekstremnijeg apstraktnog stajališta.
Tijekom ovih razmišljanja, izjavio sam da do poželjne promjene u socijalnom pokretu ne može doći ni na koji način nego preko povećanja interesa koju osoba osjeća za drugo ljudsko biće. Socijalna struktura je nešto što čovjek stvara u suradnji s drugim. Njene bolesti ne mogu biti iscijeljene ukoliko osoba ne zna da je zaista unutar tog poretka, ukoliko nije unutar socijalne strukture u njenom načinu mišljenja. Nezdrav element u sadašnjoj epohi, koji je doveo do ove katastrofe, leži u odbijanju ljudi da steknu bilo kakav stav uma u vezi načina na koji osoba pripada socijalnoj zajednici. Interes koji nas kao ljudska bića veže uz druga ljudska bića je došao do kraja unatoč vjerovanju koje ljudi često pokazuju da imaju takvog interesa. Zasigurno zgodna teozofska maksima, „Volim sva ljudska bića; zanimaju me sva ljudska bića”, nije učinkovita; to je apstraktno; nema uporište u stvarnom životu a uporište u stvarnom životu je ono što je stvarno bitno. To treba biti shvaćeno u dubljem smislu. Nedostatak razumijevanja stvarnog života je bila karakteristika zadnjih stoljeća. Sada, ta zadnja stoljeća su dovela do sadašnje situacije bez shvaćanja tog procesa od čovječanstva, i uzrokovati će buduće situacije. U povijesnom životu čovječanstva, uvjeti ne mogu biti kakvi bi trebali biti ukoliko ljudi ne prate ono što se događa, što se među njima zbiva u socijalnom životu, s njihovim razmišljanjem. Ali događaje koji su se zbili tijekom relativno dugog vremena ne mogu se tako pratiti ukoliko ne steknemo čvrst osjećaj za određene pojave.
Za objektivnog promatrača previše je očigledno da su administracije i vlade bile vođene i jesu vođene prema temeljnim principima koji su zaista već stoljećima zastarjeli, dok se život naravno kretao naprijed tijekom zadnjih stoljeća. Esencijalni element koji je ušao u evoluciju čovječanstva je moderni industrijalizam, koji je stvorio cijeli moderni proletarijat. Ali ovoj genezi modernog proletarijata nije bilo pridruženo razmišljanje. Vodeće klase su nastavile živjeti na stari način, vršeći svoj položaj liderstva kao što su bili naviknuti stoljećima. Bez da su išta napravili u vezi toga, bez da su čak procesu povijesti svijeta pridružili svoje razmišljanje, moderni proletarijat je evoluirao iz postojećih činjenica, stvarnih pojava, i uspona modernog industrijalizma. To je u biti počelo s izumom mehaničkog stroja za tkanje i predenje u osamnaestom stoljeću. Tako sudbina svjetske povijesti za sadašnjost i neposrednu budućnost zavisi od toga što se zbiva u glavama modernog proletarijata — onom što ih obilazi, mogli bi reći, kao utvara. Taj proletarijat teži za moći preko kontrole većine i to treba uzeti u obzir u njegovim akcijama baš kao što razmatramo rezultate prirodnih događaja i elementarnih pojava. Na to ne treba gledati kao na nešto što treba kritizirati što nam može ugađati ili nas ljutiti. Proletarijat treba prosuđivati u njegovim djelima nekako isto kao što prosuđujemo potres ili plimni val na moru, ili nešto drugo te vrste.
Mi sada gledamo preliminarne stupnjeve onog što se uspinje iz modernog proletarijata — ili, bolje reći, iz tendencija i osjećaja modernog proletarijata. Kao djelo avangarde promatramo ono što nam je poznato u određenom aspektu ruskog boljševizma. Taj ruski boljševizam kako sam često izjavljivao, nije u skladu s izvornom dispozicijom ruskog naroda. On je bio uveden izvana. Ali to nije stvar nikakve posljedice ako se želimo suočiti s činjenicama pošto u stvari postoji unutar oblasti koje su prije tvorile carstvo Cara. Tamo je uhvatilo korijena, i treba ga promatrati kao fenomen prirode koji ima tendenciju da se širi. U promatranju takve stvari kao što je ruski boljševizam najvažnije je od svega zanemariti sekundarne pojave. Moramo obratiti pažnju na stvar od najveće važnosti. Činjenica da boljševizam ima svoj početak u 1917, i da je praćen određenom vanjskom pojavom, mogao je biti određen izvjesnim očitim uzrocima. Rekao sam vam da čak i nekompetencija Ludendorffa i također razne druge stvari nisu oslobođene odgovornosti za stvarno izbijanje boljševizma. Ali sve to treba eliminirati ako želimo stvari vidjeti na plodonosan način, i moramo obratiti pažnju na aktivne sile koje žive u ruskom boljševizmu. Moramo se zapravo jednostavno upitati koji je cilj ruskog boljševizma i u kakvoj je vezi s evolucijom čovječanstva. Izvan pitanja, to nije nešto efemerno i prolazno. Radije, to je pojava s dalekosežnim posljedicama u svjetskoj povijesti. Iznimno je važno da trebamo ispitati osnovnu strukturu kako je vizualizira ruski boljševizam da bi o tome mogli razmisliti na određeni način pošto to proizlazi iz dubljih pokretačkih sila svijeta.
Ako razmotrimo temeljne karakteristike ruskog boljševizma, moramo zaključiti da su njegove prve težnje usmjerene na rušenje onoga što smo u marksističkom smislu okarakterizirali kao buržoaziju. To je temeljna maksima, takoreći, uništiti, korijen i granu, kao nešto štetno u evoluciji čovječanstva sa njihovog gledišta, sve što je u evoluciji povijesno proizašlo iz buržoaske klase. Boljševizam dolazi do tog cilja na razne načine. Najprije, cilja na ukidanje svih klasnih razlika. Boljševizam ne usmjerava svoje napore prema faktičkom uklanjanju razlika među klasama i zvanjima onako kako sam vam ih ja predstavio. Sam boljševizam razmišlja na potpuno buržoaski način, a ono što sam vam ja predstavio nije zamišljeno na buržoaski već na ljudski način. Boljševizam namjerava razlike među klasama i zvanjima prevladati na svoj vlastiti način. On sebi kaže da su suvremene države izgrađene na osnovu buržoaske koncepcije života, tako da forme suvremenih država moraju nestati. Sve što je u suvremenim državama podređeni izdanak buržoaske socijalne klase kao što je policijski sustav, vojni sustav, sustav pravde, mora nestati. Drugim riječima, ono što je stvoreno od buržoazije za njenu sigurnost i njeno upravljanje pravdom mora nestati s buržoaskom klasom. Cjelokupna administracija i organizacija socijalne strukture mora prijeći u ruke proletarijata. Kroz taj proces će država, kakva je do sada postojala, odumrijeti i proletarijat će upravljati cjelokupnom ljudskom strukturom, cijelim životom društvene zajednice.
To se ne može postići pomoću starih sustava uređenja koje je buržoazija kreirala za sebe. Ne može se postići izborima za Reichstag ili drugom vrstom predstavničkog tijela naroda, izabranog bilo kakvom vrstom prava glasa, kao što je to napravljeno u koncepciji života karakterističnog za buržoasku klasu.
Ako se takva predstavnička tijela nastave birati, u tim tijelima će jedino buržoaska klasa sebe ovjekovječiti. Drugim riječima, takva predstavnička tijela, pod bilo kojim izabranim sustavom prava glasa, neće učiniti mogućim postizanje ciljeva kojima se teži. Prema tome, važna stvar je da takve mjere sada stvarno treba primijeniti kao da zaista imaju svoj izvor u samom proletarijatu, kakve se ne mogu roditi u bilo kojoj glavi srednje klase, pošto srednja klasa neizbježno shvaća samo takve propise koji moraju biti ukinuti. Ništa se ne može očekivati, dakle, od bilo koje vrste nacionalne ili državne zajednice, već se nešto može očekivati jedino od diktature proletarijata. To znači da cjelokupna socijalna struktura mora biti predana diktaturi proletarijata. Jedino će proletarijat stvarno biti sklon eliminirati buržoasku klasu u svijetu, jer ako bi osobe iz buržoaske klase bili članovi predstavničkih tijela, ne bi bili skloni sebe eliminirati iz svijeta. To je ono što je zaista nužno, da cijela buržoaska klasa bude lišena njenih prava. Dakle, jedine osobe koje mogu imati utjecaja na socijalnu strukturu moraju biti one koje u pravom smislu pripadaju proletarijatu, odnosno, samo one koje izvršavaju rad, koje su korisne za zajednicu.
Shodno tome, prema ovoj koncepciji svijeta od proletarijata, osoba koja uzrokuje da drugi obavljaju bilo kakve službe za njega, i za to ih nagrađuje, ne može imati pravo glasa. Odnosno, tkogod zapošljava osobe, angažira ih da mu služe i plaća im za njihovu uslugu, nema prava na bilo koji način učestvovati u socijalnoj strukturi, i nema prava, dakle, glasati. Niti ima pravo glasa bilo tko ako živi od prihoda svog vlasništva ili tko od prihoda profitira. Niti ima pravo glasa osoba koja je uključena u trgovinu ili ona koja distribuira i ne izvršava nikakav praktični rad. Drugim riječima, svi koji žive pomoću prihoda, tko zapošljava druge osobe i plaća ih, tko je uključen u trgovinu ili je posrednik, isključeni su iz toga da budu predstavnici vlade kada diktatura proletarijata bude preuzela kontrolu. Tijekom nastavka ove diktature proletarijata, nema općenite slobode govora, nema slobode okupljanja, nema slobode organiziranja, već samo oni koji su uključeni u stvarni rad mogu održavati sastanke ili formirati organizacije. Svi drugi su lišeni slobode govora, prava na okupljanje, i prava organiziranja društava i udruga. Slično, slobodu tiska uživaju samo oni koji izvršavaju praktičan rad. Tisak buržoazije je potisnut, i nije toleriran.
Ovo su, u općem smislu, vodeći principi, možemo reći, tijekom tranzicijskog stupnja. Nakon što ovi principi budu dominantni određenu duljinu vremena koncept svijeta proletarijata očekuje iz njihova djelovanja da će postojati jedino ljudi uključeni u praktičan rad. Samo će proletarijat nastaviti postojati. Buržoaska klasa će biti istrijebljena.
Ovim stvarima, koje su od primarne važnosti za tranzicijski period, poslije će biti dodane one koje imaju trajan značaj. Njima pripada, na primjer, opća obveza rada. Svaka osoba ima obvezu radom proizvesti nešto korisno za zajednicu.
Odlučujući princip trajnog karaktera je ukidanje prava na privatno vlasništvo nad nekretninama. Veći posjedi prelaze u poljoprivredne komune. Prema ovom pogledu na svijet proletarijata, u budućnosti neće postojati privatno vlasništvo nad zemljom. Industrijski objekti, objekti poduzetnika su konfiscirani i prelaze pod kontrolu društva, bivaju upravljani od centralizirane uprave radnika, na čijem je čelu Vrhovni sovjet za nacionalnu ekonomiju. To je jednostavno boljševizam u Rusiji. Raspodjelu je preuzela država. Pokrenut je općeniti sustav računovodstva, zaokružujući cijelu zajednicu i obuhvaćajući svu proizvodnju. Sva vanjska trgovina ovog jedinstvenog zadružnog subjekta je napravljena javnom, odnosno, ustanove je preuzela država. To su, u općem smislu, temeljni principi koji čine ideal Trockog i Lenjina, i u njima ćete jasno vidjeti najvažnije točke onog što želi moderni proletarijat.
Nije dovoljno, naravno, svaki dan biti informiran od novina da je počinjen određeni broj krvavih nedjela. Ako usporedimo krvava nedjela koja je počinio boljševizam s ogromnim brojem onih napravljenih zbog rata, djela boljševizma očito postaju beznačajna stvar. Zaista važna stvar je vidjeti što je do sada previđeno i zanemareno da bi evolucija čovječanstva mogla u budućnosti biti praćena s našim razmišljanjem. Zaista je nužno da učvrstimo našu pažnju, najprije u našim srcima a zatim s našim umovima, na one stvari koje su tako intimno povezane s progresivnom evolucijom čovječanstva. Upravo je to misija znanosti duha da učvrstimo našu pažnju na te stvari s našim umovima i srcima. Mora završiti vrijeme u kojem lijeni pastori i svećenici svake nedjelje propovijedaju s propovjedaonice teoretske stvari nemajući vezu s životom radi takozvanog grijanja njihovih duša. Upravo suprotno, mora početi stanje u kojem će stavko tko želi participirati u duhovnom životu biti obvezan gledati u život, uspostaviti neposrednu vezu s životom. Nije mali udio u odgovornosti za nesreću sadašnjeg vremena koji leži na činjenici da su oni koji su bili čuvari religijskih osjećaja čovječanstva dugo vremena u prošlosti propovijedali s njihovih propovjedaonica takve stvari koje zapravo nemaju vezu s životom. Oni su usmjeravali diskurse isključivo u svrhu pružanja ljudima neukusnih stvari za njihova srca i duše koje su djelovali na njih na ugodan način ali nikada nisu dohvatili život. Iz tog je razloga život ostao bez duha i konačno zapao u kaos. Možete tražiti mnogo odgovornosti, za koju je sada potrebna kompenzacija, upravo u glupim diskursima onih koji su bili čuvari religijskih osjećaja ljudi i koji nisu imali vezu s životom. Što su uopće postigli što se treba dogoditi u epohi tijekom koje se u formi proletarijata razvilo cijelo novo čovječanstvo? Što su ti ljudi uopće postigli koji su proklamirali beskorisne stvari sa svojih propovjedaonica, takve stvari koje su ljudi željeli jedino zato jer su željeli sebe obmanuti sa svakakvim iluzijama u vezi s realitetima života? Ovo je ozbiljno vrijeme i stvari treba gledati u ozbiljnom svijetlu.
Ono što je kazano u vezi nužnosti da pojedinci steknu interes jedni za druge ne treba gledati samo na način usklađivanja s raspoloženjem predstavljenim na nedjeljnoj propovijedi. Na to treba gledati prema dubokim nagovještajima koje daje u odnosu na socijalnu strukturu sadašnjeg doba.
Uzmite konkretan primjer. Koliko mnogo ljudi danas ima koji imaju apstraktnu i konfuznu koncepciju o njihovim vlastitim životima! Ako se upitaju, na primjer, “Na čemu živim?” — uglavnom, to ne rade, ali ako bi to jednom napravili, rekli bi sebi, “Zašto, na mom novcu.” Među onima koji sebi kažu, “Ja živim od novca,” mnogi su koji su novac naslijedili od svojih roditelja. Oni pretpostavljaju da žive od njihova novca, naslijeđenom od njihovih očeva, ali mi ne možemo živjeti od novca. Novac nije nešto na čemu možemo živjeti. Tu je neophodno napokon početi razmišljati. To pitanje je intimno povezano sa stvarnim interesom kojeg jedan pojedinac ima za drugog. Svatko tko misli da živi od novca kojeg je naslijedio, na primjer, ili ga je stekao na bilo koji način izuzev primajući novac za rad, kao što je danas običaj — tko god živi na ovaj način i pretpostavlja da može živjeti od novca taj nema interesa za svoje bližnje jer nitko ne može živjeti na novcu. Mi moramo jesti, a ono što jedemo proizvedeno je od ljudskog bića. Moramo imati odjeću. Ono što nosimo mora biti napravljeno preko ljudskog rada. Da bi ja mogao obući kaput ili par hlača, ljudska bića moraju satima trošiti svoje snage u radu. Oni rade za mene. Na tom radu ja živim, ne na mom novcu. Moj novac nema druge vrijednosti nego što mi daje moć da koristim rad drugih. Pod socijalnim uvjetima sadašnjeg vremena, ne počinjemo imati interesa za naše bližnje dok na pitanje ne odgovorimo na odgovarajući način, dok u našim umovima ne držimo sliku određenog broja ljudi koji rade određeni broj sati da bi ja mogao živjeti unutar socijalne strukture. Nije bitno ugodno se osjećati govoreći, „Ja volim ljude”. Nitko ne voli ljude ako pretpostavlja da živi na svom novcu i ni najmanje ne shvaća kako ljudi za njega rade da bi proizveli samo nužni minimum za njegov život.
Ali misao da određeni broj ljudi radi da bi mi imali minimum potreba za život neodvojiva je od jedne druge. To je misao da moramo obeštetiti društvo, ne s novcem već s radom u zamjenu za rad koji je napravljen za nas. Osjećamo interes za bližnje samo kada smo dovedeni da se osjećamo obvezni u nekom obliku rada obeštetiti količinu rada koja je izvršena za nas. Dati naš novac našim bližnjima jedino znači da ih možemo kao robove držati na uzici i da ih silimo da rade za nas.
Dopustite mi da pitam da li možete iz svog iskustva odgovoriti na pitanje koliko mnogo ljudi shvaća da je novac samo zahtjev za ljudsku snagu upotrijebljenu u radu, da je novac samo sredstvo stjecanja moći. Koliko ljudi zaista jasno vidi da nisu mogli čak ni postojati u ovom fizičkom svijetu nego od rada drugih osoba o kojima zavise za ono što zahtijevaju za svoje živote? Osjećaj obveze prema društvu u kojem živimo početak je interesa koji je potreban za zdrav socijalni poredak.
Nužno je razmišljati o ovim stvarima, inače se na nezdrav način uspinjemo u duhovne apstrakcije a ne penjemo se na zdrav način od fizičke stvarnosti do duhovne stvarnosti. Nedostatak interesa za socijalnu strukturu je posebno okarakterizirao ova zadnja stoljeća. Tijekom zadnjih stoljeća, ljudi su postepeno stvorili naviku razvijanja stvarnog interesa oko socijalnih impulsa jedino uvažavajući vlastitu osobu. U većoj ili manjoj mjeri sve se rađa na zaobilazan način samo na temelju nečije osobnosti. Zdrav socijalni život je moguć jedino kada je interes za vlastiti ugled proširen u pravi društveni interes. S tim u vezi buržoazija bi se mogla upitati što su zanemarili.
Samo razmotrite slijedeću činjenicu. Postoji nešto kao duhovna kultura. Postoje kulturna dobra. Da uzmemo jedan primjer, postoje umjetnička djela. Sada, upitajte se kolikim su ljudima ta umjetnička djela dostupna. Ili, radije se upitajte kolikim su ljudima ta umjetnička djela posve nedostupna. Za koliko ljudi ta umjetnička djela u stvari ne postoje. Ali samo izračunajte koliko se ljudi mora mučiti da bi ta umjetnička djela mogla postojati. Ovo ili ono umjetničko djelo je u Rimu. Buržoazija može putovati u Rim. Dovoljno je zbrojiti koliki rad mora biti izvršen od strane kreativnih radnika, itd., itd., — ovi „i tako dalje“ nikada neće završiti — da bi ta buržoazija, kada putuje u Rim, mogla vidjeti nešto što je tamo za njih jer su buržoazija, ali nije tamo za sve one osobe koje sada počinju izražavati svoju koncepciju života proletarijata. Sam ovaj običaj je preuzet iz redova buržoaskog gledanja na uživanje kao nešto samo po sebi očito. Ali uživanje nikada ne bi trebalo biti prihvaćeno bez da se ekvivalentno nadoknadi cijelom društvu. Ni zbog kojeg elementa prirodnog ili društvenog poretka neki dio društva ne bi trebao biti toga lišen. Vrijeme i prostor su samo umjetne prepreke. Činjenica da Sikstinska Madonna ostaje zauvijek u Dresdenu, i mogu je vidjeti jedino osobe koje mogu doći u Dresden, samo je nusproizvod buržoaske koncepcije svijeta. Sikstinska Madonna je pokretna, i može se nositi u sve dijelove svijeta. To je samo jedan primjer, ali mogu se poduzeti nužni koraci da se osigura da što god uživa jedan da to mogu uživati i drugi.
Premda sam dao samo jedan primjer, uvijek ih biram da služe za primjer i razjasne sve ostalo. Trebamo samo dati ovakvu primjedbu, kao što vidite, kako bi se dotaknuli mnogih stvari o kojima ljudi uopće nisu razmišljali, već su jednostavno uzete kao nešto mamo po sebi jasno. Čak i unutar našeg kruga, gdje se ovo tako lako može razumjeti, ljudi uvijek ne razmišljaju da nas sve što primamo obvezuje da isto toliko vratimo društvu a ne da samo uživamo.
Sada, iz svega što sam vam predstavio kao primjere, što se može umnožiti ne stotinama već tisućama puta, ovo pitanje će vam biti očito. „Kako situacija može biti drugačija ako je novac zaista samo sredstvo za stjecanje moći?” Na to je već odgovoreno u onom temeljnom socijalnom principu kojeg sam vam predstavio prošli tjedan jer je to specifičnost onog što sam vam predstavio kao vrstu socijalne znanosti preuzete iz duhovnog svijeta. To je jednako pouzdano kao i matematika. U vezi sa stvarima koje sam vam predstavio, ne radi se o tome da netko gleda u praktični život i kaže, „Sada dakle, moramo najprije istražiti kako stvari stoje”. Ne; ono što sam vam predstavio kao socijalnu znanost izvedenu iz duhovne znanosti više je kao Pitagorin teorem. Ako uzmete u obzir Pitagorin teorem, ako znate da je kvadrat hipotenuze jednak zbroju kvadrata nad objema katetama pravokutnog trokuta, nije moguće da u svijetu iskustva postoji nešto što je u kontradikciji s tim. Upravo suprotno, ovaj temeljni princip morate primijeniti svugdje. Tako je i sa temeljnim principom koji sam vam predstavio da je u temeljima socijalne znanosti i socijalnog života. Sve što čovjek stječe na način da je to primio u zamjenu za njegov rad unutar socijalnog sustava ima nezdrav učinak. Unutar socijalnog sustava rezultiraju zdravi uvjeti jedino kada ljudsko biće mora poduprijeti njegov život, ne s vlastitim radom, već iz drugih izvora unutar društva. To je naizgled u kontradikciji s onim što sam upravo rekao, ali samo naizgled. Ono što će učiniti posao vrijednim biti će činjenica da neće više biti plaćen.
Cilj prema kojem trebamo raditi — naravno, na racionalan a ne na boljševički način — mora biti odvajanje rada od snabdijevanja sredstvima egzistencije. To sam nedavno objasnio. Kada više nitko ne bude nagrađen za svoj rad, tada će novac izgubiti svoju vrijednost kao sredstvo za stjecanje moći nad radom. Nema drugog načina za prevladavanje zloupotrebe koja je ovjekovječena samim novcem nego formirati socijalnu strukturu na takav način da nitko ne bude nagrađen za svoj rad, i snabdijevanje sredstvima egzistencije mora biti postignuto iz sasvim drugog izvora. Tada će prirodno biti nemoguće koristiti novac u svrhu prisiljavanja nekoga na rad.
Većina pitanja koja se sada javljaju pojavljuju se u obliku u kojem se razumiju konfuzno. Ako će ih se postaviti na jasno svijetlo, to se može dogoditi jedino preko znanosti duha. Novac u budućnosti ne smije biti ekvivalent za ljudski rad, već samo za neživu robu. Samo neživa roba će se u budućnosti stjecati pomoću novca, ljudski rad ne.
To je od krajnje važnosti. Sada, samo razmislite o činjenici da u proleterskoj koncepciji svijeta ideja da je rad roba bulji nam u lice u svakakvim oblicima. Zaista, činjenica da je rad u modernom industrijalizmu na najupadljiviji način postao roba jedan je od temeljnih principa marksizma, jedan od onih temeljnih principa u kojima je Marx bio najuspješniji u pridobivanju pristaša među proletarijatom. Ovdje vidite da se zahtjev pojavljuje iz sasvim različitog centra i na konfuzan i kaotičan način, koji mora, ipak, biti ispunjen, ali iz sasvim različitog smjera. To je osobina socijalnih zahtjeva današnjice, da su, u mjeri u kojoj se pojavljuju instinktivno, pojavljuju zbog potpuno opravdanih i čvrstih instinkta. Javljaju se, međutim, iz kaotične socijalne strukture. Zato imaju konfuzan oblik što nužno dovodi do konfuzije. Tako je na mnogim poljima. Iz tog je razloga nužno imati uporište u duhovno znanstvenom pogledu na svijet jer jedino to može rezultirati istinskim socijalnim iscjeljenjem.
Sada, pitati ćete da li bi to dovelo do promjene. Na primjer, ako osoba naslijedi svoj novac, ona će nastaviti plaćati robu s novcem koji je naslijedila, a rad drugih osoba je dakako prikriven u tim robama. Dakle ništa se ne mijenja, reći ćete. Zasigurno, ako mislite apstraktno, ništa se ne mijenja. Ali, ako promotrite cijeli efekt do kojeg dolazi kada je snabdijevanje sredstvima egzistencije odvojeno od rada, imat ćete drugačije mišljenje. U oblasti stvarnosti, situacija nije takva da jednostavno izvlačimo apstraktne zaključke, već tamo stvari imaju svoje stvarne učinke. Ako stvarno dođe do toga da je snabdijevanje sredstvima egzistencije odvojeno od izvršavanja rada, nasljeđivanje više neće postojati. To će dati takvu modifikaciju socijalne strukture da ljudi neće dolaziti u posjed novca na bilo koji drugi način osim za nabavu roba. Kada je nešto shvaćeno kao stvarnost, onda ima svakakve učinke. Između ostalog ovo odvajanje snabdijevanja sredstvima egzistencije od rada ima jedan sasvim osobiti efekt. Zaista, kada govorimo o stvarnosti, ne možemo se izraziti tako da kažemo, „Ali ja ne vidim zašto je to tako”. Možete isto tako reći, „Ali ja ne vidim zašto bi morfij trebao uzrokovati spavanje”. To vam također ne dolazi kao zaključak iz pukog međuodnosa pojmova. To se manifestira tek kada stvarno pratite učinak.
Danas u socijalnom pretku postoji nešto ekstremno neprirodno. To se sastoji u činjenici da se novac uvećava kada ga osoba jednostavno posjeduje. Stavljen je u banku i na njega se isplaćuje kamata. To je najneprirodnija stvar koja može postojati. To je zaista krajnje besmisleno. Osoba uopće ništa ne radi. Jednostavno pohrani novac, koji čak ne mora biti stečen radom već može biti naslijeđen, i na njega prima kamatu. To je krajnja besmislica. No to će postati stvar nužnosti kada je snabdijevanje sredstvima egzistencije odvojeno od rada da će se novac koristiti kada postoji, kada je proizveden kao ekvivalent roba koje postoje. Mora se koristiti. Mora biti pušten u opticaj i stvarni efekt će biti da se novac ne uvećava već smanjuje. Ako osoba sada posjeduje određenu svotu novca, za četrnaest godina imati će približno dvostruko pod normalnom kamatnom stopom, i neće trebati napraviti ništa nego samo čekati. Ako dakle mislite o transformaciji socijalnog poretka, što se mora dogoditi pod utjecajem temeljnog principa kojeg sam vam predstavio, tada se novac neće uvećati već će se smanjiti. Nakon određenog broja godina, novčanice koje sam stekao prije početka tih godina neće više imati nikakvu vrijednost. One bi dospjele i postale bezvrijedne.
Na ovaj način u socijalnoj strukturi će postati prirodan trend prema dovođenju uvjeta da će sami novac, koji nije ništa drugo nego zapis, naznaka da osoba posjeduje odgovarajuću moć nad radom ljudskih bića, izgubiti svoju vrijednost nakon određenog perioda vremena ako nije bio stavljen u opticaj. Drugim riječima, neće se uvećati, već će sve više nestajati i, nakon četrnaest godina ili možda nešto duže, doći će do nulte točke. Ako ste danas imate milijune, nakon četrnaest godina nećete imati dvostruko već ćete bankrotirati ukoliko u međuvremenu niste dodatno zaradili.
Naravno, svjestan sam da se ljudi vrte kao da su ih ugrizle buhe kada se ovo danas spominje — ako dopuštate takvu usporedbu. Znam to, i ne bi upotrijebio ovu usporedbu da u publici nisam zapazio izvanredne pokrete!
Pošto je, međutim, situacija takva da ove stvari uzrokuju da se ljudi osjećaju kao da ih ujedaju buhe, imamo boljševizam. Samo potražite prave uzroke i tu ste. Nikada nećete moći osloboditi svijet od onoga što dolazi na površinu ukoliko niste zaista riješeni da prodrete do istine.
Činjenica da je istina neugodna ne pravi razliku. Esencijalni dio obrazovanja čovječanstva danas i u neposrednoj budućnosti sastojati će se u okončanju uvjerenja da se istina može kontrolirati prema subjektivnim procjenama, subjektivnim simpatijama i antipatijama. Ali znanost duha, ako je dohvaćena s čvrstom ljudskom inteligencijom, može riješiti problem novca jer on također može biti razmatran duhovno.
Ništa se ne postiže onim neodređenim govorom kojeg sam čuo čak i među antropozofima koji drže novac u ruci i kažu, „Ovo je Ahriman”. Sada novac predstavlja ekvivalent za robu i rad. On predstavlja zahtjev za nešto što se stvarno događa. Ako od čistih apstrakcija pređemo u realnost, ako razmislimo, dakle, kada osoba ima deset novčanica od stotinu maraka i plati ih nekome, on uzrokuje da rad određenog broja osoba kao ekvivalent prijeđe iz ruke u ruku. Pošto te novčanice posjeduju moć da uzrokuju rad određenog broja ljudi, one tada zapravo stoje unutar života sa svim njegovim granama i impulsima. Ona više neće i dalje biti zadovoljna sa samom apstrakcijom, nepromišljenom apstrakcijom, plaćanja novca, već će se upitati, „Kakvo je značenje činjenice da sam uzrokovao da deset novčanica od sto maraka prijeđe iz ruke u ruku, tako dovodeći do toga da određeni broj osoba obdarenih glavom, srcem i umom moraju izvršiti rad? Kakvo je značenje toga?”
Odgovor na takvo pitanje može biti pružen, naposljetku, jedino duhovnim promatranjem stvari. Uzmimo najekstremniji primjer. Pretpostavimo da ima novca netko tko nikada nije uložio nikakav napor u ime čovječanstva. Postoje takvi slučajevi. Uzeti ću ekstremni slučaj. Netko tko nikad u ime čovječanstva nije uložio napor ima novac. On sa svojim novcem za sebe nešto kupuje. Zaista, omogućeno mu je da za sebe oblikuje sasvim ugodan život iz razloga činjenice da posjeduje novac, koji je zahtjev na ljudski rad. Fino! Ta osoba nije nužno loše ljudsko biće. Može čak biti i dobar čovjek; zaista, može biti vrijedna osoba. Ljudi često propuštaju vidjeti socijalnu strukturu. Nemaju interesa za svoje bližnje, odnosno, za stvarnu socijalnu strukturu. Ljudi pretpostavljaju da vole ljudska bića kada kupe nešto za sebe s njihovim naslijeđenim novcem, na primjer, ili kada ga čak daju. Kada je novac dan, jedini rezultat je da uzrokujemo da određeni broj ljudi radi za one koji su dali novac. To je jednostavno stvar stjecanja moći. Činjenica da je to zahtjev za rad čini ga sredstvom stjecanja moći.
No ova situacija je jednostavno nastala i razvila se do ovog stupnja. To je refleksija nečeg drugog. To je refleksija onog što sam spomenuo na prethodnom predavanju. Tamo sam skrenuo vašu pažnju na činjenicu da je božanstvo Jehove određeno vrijeme kontroliralo svijet preko činjenice da je izvojevao potpunu pobjedu nad drugim Elohim-ima, i da se više ne može spasiti od tako izazvanih duhova. On je protjerao svoje drugove, drugih šest Elohima, iz područja. Zbog toga, ono što ljudsko biće doživljava čak i u embriju steklo je potpunu dominaciju u ljudskoj svijesti. Ostalih šest snaga, koje čovjek nije doživio u embriju, time su učinjene neaktivnima. Time su došli pod utjecaj nižih duhovnih entiteta. U petom desetljeću zadnjeg stoljeća, kao što sam rekao, Jehova se više nije mogao spasiti. Pošto je mudrost Jehove stečena u stanju embrija učinila mogućim shvatiti koncept providnosti samo u vanjskoj prirodi, krajnje ateistička prirodna znanost je preplavila svijet. Refleksija toga, činjenica da novac jednostavno prelazi od jedne osobe do druge bez ikakvog transfera robe, sastoji se u cirkulaciji novca odvojenoj od cirkulacije roba.
Nije važno s kojom se energijom osoba može naprezati na bilo kom polju, ahrimanska snaga živi u onom što se čini da je proizvedeno od novca kao novac. Ne možete naslijediti bez da imate određenu količinu ahrimanske snage prenesenu s novcem. Nema druge mogućnosti posjedovanja novca unutar socijalne strukture na zdrav način nego posjedovati ga na kršćanski način; odnosno, stječući novac jedino pomoću onog što netko razvija između rođenja i smrti. Drugim riječima, način na koji osoba dolazi u posjed novca ne smije biti refleksija onog što je povezano s Jehovom čak iako je činjenica da smo rođeni, da prelazimo od embrija u vanjski život, nešto što se tiče njega. Refleksija toga je, kažem, činjenica da nasljeđujemo novac. One osobine koje nasljeđujemo krvlju naslijeđene su preko zakona prirode. Novac koji nasljeđujemo a ne zarađujemo bio bi refleksija toga.
Činjenica da kršćanska svijest još nije uzela svoje mjesto u svijetu, da do socijalne strukture još dolazi pomoću drevne mudrosti Jehove ili njegove aveti, rimske koncepcije države, dovela je do svega što je vodilo do jednog aspekta sadašnje nesretne situacije.
Rekao sam da se ne smije razmatrati tako apstraktno kada novac proizvodi novac, već to moramo gledati u stvarnosti. Kada god novac proizvodi novac to je nešto što se javlja samo na fizičkom planu, dok je ono što čini ljudsko biće uvijek povezano s duhovnim svijetom.
Što radite, dakle, kada ne izvršavate rad ali imate novac za koji ljudi moraju raditi da ga dobiju? Ljudsko biće tada donosi na tržište ono što čini njegov nebeski udio a dajete mu samo zemaljsko. Plaćate mu samo zemaljskim, čisto ahrimanskim. Vidite, to je duhovni aspekt stvari. Kada god je na djelu Ahriman, može doći samo do destrukcije.
To je, opet, neugodna istina. I uopće ne pomaže kada osoba sebi kaže, „Sada, zaista, ja sam inače cijenjeni pojedinac i ne činim ništa loše, stoga, koristim moj prihod da platim ovo ili ono”. Stvarna činjenica je da dajete Ahrimana u zamjenu za Boga. Naravno, često smo to prinuđeni unutar sadašnje socijalne strukture, ali ne smijemo zabiti glavu u pijesak i prikrivati to od sebe. Radije se suočimo s istinom jer što će donijeti budućnost zavisi od toga da li to radimo. Do mnogo toga što se slama na čovječanstvu s tako poraznim rezultatima došlo je iz razloga jer ljudi zatvaraju oči i oči njihovih duša u prisutnosti istine. Stvorili su za sebe apstraktne koncepte dobrog i lošeg, i ne žele imati posla sa stvarnim i konkretnim. U odnosu na ovo dalje ćemo govoriti sutra, kada ćemo podići našu raspravu u duhovne visine.