.- 12. Dvanaesto predavanje, Dornach, 21 prosinca 1918.
Misterij Golgote: polazište novog znanja. Avenarius. Vanjski kaos, patnja - hvata se unutra, u duševnom. Učiti kroz nedaće gledati prema duhovnom otkrivenju. Robovi u antičko doba; kršćanstvo zarobljava. Jahve gledanje, Krist gledanje.
Ako u našim srcima ponovno zaživi stoljećima odzvanjajuća izreka o božanskim tajnama koje se otkrivaju u visinama i miru na Zemlji za ljude dobre volje, tada će se u srce silom uvući pitanje, osobito u naše vrijeme: u smislu zemljine evolucije, što je zapravo potrebno ovom ljudskom biću diljem Zemlje u smislu mira na koji se misli u Evanđelju? Mi zapravo već tjednima govorimo o tome što treba ljudima diljem svijeta, pogotovo u našoj sadašnjosti s brojnim pitanjima. A ako želimo u jednu rečenicu sabiti nešto od onoga što nam je u zadnje vrijeme prošlo kroz dušu, možemo reći: potrebno je da ljudi teže sve potpunijem međusobnom razumijevanju.
Sada, potraga za istinskim uzajamnim razumijevanjem među čovječanstvom, pokapa se s onim o čemu se jučer raspravljalo kao o temeljnom impulsu antropozofski orijentirane znanosti duha. Ova antropozofski orijentirana znanost duha teži uvidu u ono što se ne vidi unutar svijeta i njegovog razvoja. Ali ako pogledate što bi se kroz takvo shvaćanje svijeta trebalo dogoditi u ljudskim dušama, onda to nije prividni, niti iluzorni, nego pravi sadržaj aktualnog socijalnog zahtjeva, koje se sastoji u međusobnom, stvarnom razumijevanju među ljudima. Zaista moramo težiti ovom razumijevanju ljudi u svijetu oko nas iskreno s jedne strane i snažno s druge strane. Danas se to može učiniti samo u smislu aktivnog duhovnog života, duhovnog života koji se ne želi samo pasivno prepustiti svijetu, već želi biti unutarnje aktivan, kako bi sudjelujući u impulsima egzistencije došao do stvarnog razumijevanja svijeta i ljudi. Jučer sam govorio o tome da živimo u dobu u kojem nove duhovne objave probijaju veo vanjskih pojava. Ta se istina ne može uzeti dovoljno ozbiljno. Jer samo oni koji to shvaćaju ozbiljno moći će se pokazati doraslima zahtjevima koje naše vrijeme postavlja pred svakog pojedinog čovjeka koji želi biti budan u životu.
Sada, ako svoje misli pustite da odlutaju natrag na neka od razmatranja proteklih tjedana, otkrit ćete da se ovo međusobno razumijevanje čovječanstva na Zemlji ne može postići tako lako kao što neki vjeruju. Nastojali smo rasvijetliti posebnosti skupina naroda u zapadnim, istočnim, i srednjim oblastima svijeta. U određenoj mjeri, ne dopuštajući simpatijama ili antipatijama da imaju riječ, pokušali smo razumjeti ono osebujno što je najdublje u ljudima zapada, u ljudima sredine, u ljudima istoka. Zašto smo to učinili? Istaknuli smo da je naše vrijeme doba posebnog razvoja intelektualnosti, da se ta intelektualnost izražava kod zapadnih naroda, osobito kod naroda engleskog govornog područja, na takav način da se čini da je ispoljavanje intelekta instinktivno, kao instinkt, te da kod naroda sredine taj intelekt ne djeluje instinktivno i nije urođen, već se mora steći obrazovanjem. Istakli smo da je to značajna razlika između naroda zapada i naroda sredine. Zatim smo ukazali na narode istoka i rekli: razvoj intelekta je izražen na takav način da su narodi istoka u početku neskloni u sebi oživjeti tu intelektualnost, jer je žele sačuvati za spoznaju duhovnog jastva u budućnosti.
Pokazali smo i druge razlike diljem svijeta, a danas se pitamo: zašto pravimo ovu razliku? Zašto s ovdje predstavljenih gledišta, pokušavamo okarakterizirati različite skupine naroda diljem svijeta? - To pokušavamo učiniti zato jer u budućnosti više neće biti moguće jednostavno reći: 'volite se', zato što će u budućnosti ljudi diljem svijeta moći komunicirati o svojim zadacima samo ako znaju što je djelatno na jednom ili drugom području Zemlje, ako netko može, do određene mjere, svjesno sagledati osobitosti koje postoje u raznim skupinama naroda. Ako se možete uzdići do osjećaja koji je neophodan za takvo razumijevanje, tada će se to razumijevanje također ostvariti. Osjećaj koji je neophodan je da ako netko počne karakterizirati ljude diljem svijeta na ovaj način, mora prestati impuls za procjenom na način na koji se procjenjuje pojedinačna osoba u smislu njenih moralnih kvaliteta. To nije moguće ako želite okarakterizirati narode ocjenjujući ih na način na koji ocjenjujete pojedinačne ljude. Upravo je to bit individualnog razvoja čovjeka na Zemlji, da se čovjek kao pojedinačno biće, kakvo jest, razvija moralno. Samo pojedinci mogu razviti moralne kvalitete; skupine ljudi ne mogu razviti moralne kvalitete. Bila bi najveća iluzija ako bi netko i dalje vjerovao da se grupe ljudi, ili - kako sada volimo reći - narodi, jedni prema drugima mogu odnositi na isti način na koji se ljudi mogu odnositi jedni prema drugima. Svatko tko je u stanju konkretno shvatiti što su skupine ljudi, uključujući i narode, vidi narode - to znamo iz ciklusa o dušama naroda - predvođene bićima u poretku hijerarhija koje nazivamo Archangeloi, arhanđeli. Nikada se međusobnom odnosu između naroda neće moći pripisati isto ono što se mora vidjeti u odnosu između pojedinačnog ljudskog bića i drugog pojedinačnog ljudskog bića. Ono što su narodi, to je od božanskih bića. Mora postojati drugačija procjena od one koja postoji za od osobe do osobe. Zato čovjek u svom razvoju postaje individua; zato se bori da se oslobodi puke nacionalnosti kako bi mogao potpuno ući u ono što se zove moralni poredak svijeta. A ovaj moralni poredak svijeta individualna je stvar.
Takve se stvari moraju razumjeti kroz stvarno znanje. Pravi napredak samog kršćanstva u naše vrijeme leži u činjenici da se takve stvari razumiju. Rekao sam da živimo u vremenu u kojem se Duhovi osobnosti uzdižu do kreativne djelatnosti, da postaju stvaratelji. To je izuzetno važno, jer kako oni postaju stvaratelji, ono što je jučer opisano kao nova objava, prodire kroz veo pojavnosti. Dakle, duhovi osobnosti poprimaju kreativni karakter, postaju nešto drugo, da tako kažemo, nego što su bili prije, i u svojoj suštini postaju slični karakteru koji su Duhovi oblika imali za našu evoluciju od lemurijskog razdoblja. Na taj način ljudi se suočavaju s potpuno promijenjenom slikom svijeta. Toga čovjek mora postati svjestan; jer to je ono što je značajno u našem vremenu, da su ljudi suočeni s potpuno promijenjenom slikom svijeta. Vidite, ova slika izranja, da upotrijebimo Goetheov izraz, iz 'sivih dubina duha'. Ako se u znanosti duha osvrnete na povijesni razvoj čovječanstva, onda se možete osvrnuti na pretkršćanska vremena, možda na daleka pretkršćanska vremena, i otkrit ćete da su na stari, instinktivan način, što se više vraćate unatrag, to su više ljudi imali opsežno znanje o svijetu. Ovo opsežno znanje o svijetu izaziva sve više strahopoštovanja što ga bolje upoznajete. I konačno za znalca postaje činjenica da je na kraju zemljine evolucije velika količina mudrosti bila, da tako kažemo, izlivena na čovjekov zemaljski život, koja je zatim postupno iscurila. I nije ništa drugačije, koliko god čudno zvučalo, nego da se određena niska točka u pogledu ove spoznaje, dogodila u isto vrijeme kada je otajstvo Golgote s blagoslovom došlo čovječanstvu. Sve što su ljudi nekada znali, došlo je u to vrijeme u svijesti, u neku vrstu kaosa. A oni koji razumiju nešto o takvim stvarima, izražavaju ovu činjenicu jednoglasno govoreći: u to je vrijeme razvoj u koji je čovjek bio uključen, ponovno dosegao točku neznanja. Ali unutar ovog sivila neznanja koje se proširilo nad čovječanstvom, koje je živjelo najviše u predajama iz davnina, pala je najveća ovozemaljska objava, misterij Golgote, polazište novih spoznaja, polazište novih objava za čovječanstvo. Zatim se sivilo neznanja u određenom smislu održalo kroz stoljeća, u toj mjeri u kojoj je ovisilo o samom čovjeku.
To zapravo razjašnjava stvari u najdubljem smislu, ako pogledate posljednja dva tisućljeća i inteligentno se zapitate: što su ljudi u konačnici napravili od sebe u ova posljednja dva tisućljeća? - Sve što su imali u smislu mudrosti, mudrosti koja je bila neovisna o otajstvu Golgote, bile su stare tradicije, to je bilo nasljeđe. Da se dobro razumijemo: naravno, ne želim tvrditi da čovječanstvo u posljednja dva tisućljeća uopće nije imalo mudrosti, i ne želim obezvrijediti mudrost koju je imalo. Ali ono što treba uzeti u obzir je sljedeće: mudrost koja je bila prisutna u davnim pretkršćanskim vremenima i čiji ostaci su primjetni u posljednjim stoljećima prije otajstva Golgote, ona je koju su vidjeli - iako instinktivno - ljudi u davnim vremenima. Izgubljena je sposobnost da se samostalno ima vizija i poveže sa sadržajem kozmičke mudrosti. U nekom smislu, kao u povijesnom sjećanju, sačuvano je ono što je bilo u ta davna vremena. Pa čak je i misterij Golgote, kao što sam jučer rekao, bio zaodjenut drevnom mudrošću i bio izražen kroz ideje drevne mudrosti, mudrosti sjećanja. Ovo traje stoljećima. Najava novog prodora ljudi u kozmičku mudrost, makar samo najava, pa makar isprva na, rekao bit, protubožji način, pojavila se tek s novijim znanstvenim načinom razmišljanja. Opet postoji nešto što čovjek želi postići kroz aktivnost svoje duše. Kao što sam često naglašavao, radi se o antropozofskom gledanju na duhovni svijet u budućnosti, na isti način na koji se od Kopernika gleda na čisto mehanički vanjski poredak prirode. Naučiti promatrati božansko na isti način na koji ste naučili gledati vanjski, mehanički svijet još od Kopernika, Galilea i Giordana Bruna, to je gledište u koje se mora proniknuti ako se želi doći do ispravnog razumijevanja našeg vremena.
Naravno, mnogo je toga što proturječi ovom ispravnom shvaćanju našeg vremena. Neophodno je, kao što znate, za to shvaćanje reći takve stvari kao što su rečene, naprimjer, u mom djelu 'Kako se stječe uvid u više svjetove?': da se ljudima donekle pokaže kojim putovima duša mora ići da bi prodrla u duhovni svijet, na isti način kao što su Kopernik, Galileo i Giordano Bruno pokušali prodrijeti u vanjski, mehanički prirodni poredak. Neki koji težnje raznih ljudi ne razumiju dublje, mogli bi se lako iznenaditi, da protiv ovog nastojanja da se pokaže kojim putevima duša treba ići u duhovni svijet, da ustaje stari konfesionalni duh, ako ga tako nazovemo, osobito u obliku jezuitizma.
Među brojnim grubim optužbama koje su se tijekom ove godine pojavile u tri članka u 'Glasu vremena' je i ona da crkva zabranjuje postupanje duše u svrhu pronalaženja puteva u duhovni svijet. Ovo nekim vjernicima danas, nekim vjernicima od autoriteta, zvuči kao nešto posebno. Ali jedini razlog zašto to tako zvuči je taj što se ne uzima u obzir: nije li ista crkva zabranila Kopernikova istraživanja i Galilejeva istraživanja? Upravo to isto je crkva učinila s vanjskim istraživanjima, pa ne treba čuditi što isto čini i s unutarnjim istraživanjima na duhovnom području. Samo zadržava svoje stare navike. Kao što se Katolička crkva do 1827. opirala kopernikanskom učenju, tako se opire i prodoru u duhovni svijet. Taj prodor u duhovne svjetove ne govori samo o apstrakcijama, već o nečem vrlo, vrlo konkretnom. To je izdizanje iznad sivila neznanja i spoznajni prodor u duhovni sadržaj koji je u pozadini svijeta. Dio tog sivila neznanja je i to da čovjek pusti pogled da luta Zemljom, vidi narode, vidi grupe ljudi i o tim grupama ljudi govori kao da se radi o kaosu. Govorili su o narodima zapada, o narodima sredine, o narodima istoka, ali nije napravljena nikakva razlika, nikakva karakterizacija. Najviše što se znalo je da su vođe pojedinih naroda bili arhanđeli. Nije bilo pokušaja da se stvarno upozna karakter pojedinih naroda, samih arhanđela. Jedno od novih otkrivenja je da sada stvarno gledamo kako pojedini arhanđeli rade diljem Zemlje. To je istinsko, stvarno obogaćivanje ljudske svijesti diljem svijeta. Ne mogavši se uzdići iz sivila neznanja do takve stvarne diferencijacije, stvorio se ponor koji postoji između onoga što sam jučer okarakterizirao kao temu nedjeljnih popodnevnih propovijedi i onoga što čovjek vidi kao poslove svakodnevnog života. Govorio sam o tome kako se na području religijskih konfesija govori o božanskom svijetu i njegovom odnosu prema ljudima, ali kako je to stvarno preslabo da bi se stvarno razumjelo što ljudi rade na Zemlji, da bi se ljudima više reklo nešto kao: 'Ljubite jedni druge' - što ima jednako značenje kao i da ja kažem peći: zagrij sobu, to je tvoja dužnost kao peći! - Ali takvo učenje nema moć stvarno zgrabiti ljudska srca, ako se ti ljudi inače moraju rojiti u svakodnevnim poslovima i ne mogu spojiti znanje o svakodnevnim poslovima s onim što je spušteno kao apstraktne rečenice i navike i dogme o duhovnom svijetu. Ovaj jaz postoji, a konfesije se žele zadržati na ovom jazu.
Vidite, čudni cvjetovi nastaju kroz prisutnost i želju da se zadrži ovaj jaz. Naprimjer, isusovačka strana također prigovara antropozofski orijentiranoj znanosti duha, govoreći da ne pokazuje nastojanje da se u ljudima traži nešto što se može razviti tako da vodi ljude prema božanskom. Ali to je krivovjerno, jer Crkva uči - i zabranjuje tvrditi suprotno - da Bog u svojoj biti nema ništa sa svijetom, a isto tako nema ništa, u supstancijalnom identitetu, s ljudskom dušom. - Svatko tko tvrdi da ljudska duša sadrži nešto od 'božanske suštine' u nekom pogledu je heretik u očima Katoličke crkve po jezuitskom gledanju.
Najdublja želja ove crkve da spriječi ljude da dosegnu božansko i da ih zatvori od božanskog, uvlači se u takve tvrdnje. Dogma je već poprimila takav oblik koji sprječava ljude da dosegnu božansko. Stoga nije nikakvo čudo da, budući da ljudima nije bilo dopušteno dosegnuti božansko u petom post-atlantskom razdoblju, koje je moralo donijeti dušu svijesti, znanje o stvarima svijeta nije postalo božansko, već čisto ahrimansko. Budući da je ono što danas poznajemo kao prirodnu znanost čisto ahrimansko postignuće - to smo često karakterizirali. Jedino je čudno da Katolička crkva preferira ahrimansku prirodnu znanost pred antropozofski usmjerene prirodne znanosti; jer se ahrimanska prirodna znanost više ne smatra heretičkom, već se priznaje, a antropozofski orijentirana prirodna znanost se proziva kao heretička.
Međutim, kada je riječ o ovim stvarima, među istinski prosvijetljenim ljudima mora postojati jasnoća. Mora se shvatiti da se ista stvar mora poduzeti na duhovnom putu kao što je poduzeta na prirodnom putu; jer samo tako prirodni put može biti zaštićen od toga da zaluta u čisto ahrimansko. Zalutao je jer duhovni put može doći tek kasnije. Ali od sada i dalje za budućnost se mora dodati, tako da se prirodna znanost može ponovno uzdići do svoje božansko-duhovne visine, i tako život u kojem stojimo između rođenja i smrti može ponovno biti ujedinjen sa životom, o kojem bi znanost o duhovnom trebala dati podatke, a u kojem se nalazimo u vremenu između smrti i novog rođenja. Ali to se u naše vrijeme može dogoditi samo ako imamo volje stvarno razumjeti ovaj život na Zemlji, razumjeti ga na način na koji djeluje u ljudima. Pojedinačno ljudsko biće ćemo razumjeti samo ako razumijemo karakter ljudskih skupina, i samo tako ćemo moći sagledati pravu stvarnost.
Nedavno sam vam ukazao na neobičnu pojavu koja bi neke ljude mogla iznenaditi. Želim samo ukratko ponoviti. Vi znate da je u Švicarskoj djelovao jedan dobar filozof Avenarius, koji je sebe sigurno doživljavao kao dobrog, buržoaskog građanina, sebe nije ni najmanje smatrao revolucionarnim. Utemeljio je učenja koja su napisana tako teškim jezikom da ih samo rijetki čitaju. Nešto popularnijim jezikom, ali nekako i sličnim, u Beču i Pragu djelovao je filozof Ernst Mach, koji je sebe također smatrao dobrim građaninom. Ovo dvoje ljudi doista nije imalo nikakvu revolucionarnu crtu. I suočeni smo s čudnim fenomenom - skrenuo sam vam pozornost na to - da su ova dva filozofa postali službeni filozofi boljševizma, da boljševici te filozofe smatraju svojim - moglo bi se reći, ako će se ispravno razumjeti - državnim filozofima. Mogao bi se upotrijebiti određeni izraz koji svijet voli koristiti, moglo bi se reći da bi se dvojica filozofa, Avenarius i Mach, okrenuli u grobu kada bi doznali da ih boljševici sada priznaju kao državne filozofe. Rekao sam vam: jedini razlog zašto ne razumijemo ovaj fenomen je taj što se držimo samo apstraktne logike, a ne logike stvarnosti, ne logike činjenica, ne logike onoga što vidimo. Ali želim ovo ponovno istaknuti s druge točke gledišta, iako vam izgleda da bi ovo mogli i dalje razglabati, želim posebno istaknuti jednu od točaka filozofije Avenariusa, koja nas može uputiti na odgovor na važno pitanje: kako su Avenarius i Mach postali boljševički službeni filozofi? Uostalom, ta činjenica je vrlo indikativna za sadašnju zbrku.
Vidite, Avenarius postavlja različita pitanja, a kada njegovim jezikom govorite o 'introjekcijama' i tako dalje, o tim čisto epistemološkim konceptima koje je on razvio, govorite jezikom koji je prilično nerazumljiv priličnom spektru ljudi. Ali na tom nerazumljivom jeziku on postavlja određeno pitanje koje je vrlo zanimljivo, posebno sa stajališta znanosti duha. Avenarius postavlja pitanje: bi li i čovjek koji je sam na svijetu govorio o razlikama između onoga što je u njegovoj duši i onoga što je vani u svijetu, o razlikama između subjektivnog i objektivnog? - Richard Avenarius je dovoljno pronicljiv da kaže: samo smo zavedeni govoriti o razlikama između subjektivnog i objektivnog, jer kad se suočimo s drugom osobom - dakle kad nismo sami na svijetu - pretpostavljamo da je ono što nosimo u mozgu, primjerice stol ili nešto drugo, također i u njoj. Budući da ovom zaobilaznicom projiciramo u njegov mozak tu istu sliku koju imamo u sebi, pa time cijela stvar poprima karakter slike, tako razlikujemo stvari u svojoj duši od stvari izvana s kojima se suočavamo, od objekata. Avenarius smatra da kad drugi ljudi osim nas ne bi bili vani u svijetu, mi ne bismo govorili o razlikama između stvari u našoj duši i stvari izvana, nego bismo sebe gledali kao jedinstvo, vidjeli bismo sebe stopljenim sa stvarima i ne bismo se razlikovali od svijeta.
Može se reći: s određene točke gledišta Avenarius je u pravu s ovom tvrdnjom, a s druge točke gledišta užasno griješi. U pravu je kada kaže da to što dolazimo u kontakt s ljudima tijekom našeg najranijeg djetinjstva nešto znači - čak i ako se obično ne sjećamo ničega iz tog vremena; ali ima određeno značenje. Sve naše predodžbe su pod utjecajem toga. Bilo bi drugačije da ne dolazimo u kontakt s drugim ljudima, ali ne bi bilo ono što Avenarius misli. Svatko tko doista može duhovnim promatranjem doći do zaključka o tome koje su stvarne temeljne činjenice, doći će do istine o ovom pitanju. Međutim, imali bismo drugačiji pogled na svijet da na svom životnom putu ne susrećemo druge ljude baš u vrijeme kada još ne možemo svjesno misliti. Ali postoji zanimljiva činjenica: u ovoj drugoj slici svijeta, duhovi koji su u pozadini svijeta bili bi unutra. Dakle, ne u smislu Avenariusa, ne bismo bili drugačiji od svijeta, da smo sami na svijetu i da nema drugih ljudi u blizini. Da smo sami na svijetu - razmislite o ovoj strašnoj apstrakciji - ne bismo se razlikovali od minerala i biljaka, već bismo iza minerala i biljaka sagledavali božansko-duhovni svijet. Ali ni životinje ne bi trebale biti tu, one bi također utjecale na sliku svijeta. Iz ove činjenice proizlazi da je druženje s ljudima razlog, zašto naivno ne opažamo duhovni svijet koji se nalazi iza biljaka i minerala. Ljudi nam staju pred ovaj svijet. Mislite: pod cijenu nesagledavanja hijerarhijskog svijeta bogova, osvajamo sljedeće: ono što stječemo je kroz naš suživot s drugim ljudima na fizičkoj Zemlji! U određenoj mjeri ljudi se skrivaju od svijeta bogova. Naravno, Avenarius to nije znao, pa je pitanje skrenuo u sasvim krivom smjeru. Smatrao je da kad tamo ne bi bilo ljudi, tada bismo sebe vidjeli kao nedjeljive od svijeta, tada se ne bismo razlikovali od svijeta. Ali istina je: ne bismo se razlikovali od drugih ljudi i od biljaka i minerala; ali bismo se razlikovali od bogova koje bismo tada imali oko sebe; to je istina!
Ako razmislite o ovome, onda možete sebi reći nešto što je vrlo važno reći sebi u naše vrijeme: čudno je da u mnogim pogledima naše doba ima sudbinu da dotiče najvažnija pitanja u svojom najpronicljivijim umovima, dotiče najvažnija pitanja i vodi stvari u pogrešnom smjeru i uvijek ih vodi u takvom smjeru da ih odvodi od poimanja duhovnog. Ne može se radikalnije nego Avenarius udaljiti od poimanja duhovnog. Jer njegova je filozofija oštroumna, napisana sa svom profinjenošću profesorskog jezika, pa je stoga prikladna da ljude što više uspavljuje u odnosu na duh. Ali kad su ljudi spavajući odvedeni od duha, onda oni smatraju da je to odvođenje od duha nužnost, nešto poput matematičke nužnosti; sve dok ne primjećuju da ih odvode od duha, to prihvaćaju kao znanstveno dokazano. To s jedne strane.
Vidite filozofa - a slično bi se moglo reći i za Macha - čiji je najdublji nerv u cjelokupnom mišljenju osnovati znanost koja radikalno odvodi ljude od duha. U boljševizmu treba uspostaviti socijalni poredak s isključenjem svega duhovnog, a posebno čovječanstvo treba socijalno grupirati na način da duhovno ne igra nikakvu ulogu. Vidite, ovo je prava unutarnja veza. To se potvrđuje u logici činjenica. Avenarius i Mach su službeni filozofi boljševika ne zbog čisto vanjskog razloga, već zbog velike unutarnje srodnosti.
Iz ovoga možete vidjeti da uz prosudbu koja je danas uobičajena, možemo samo nepomično stajati pred ovakvim stvarima. Možemo se samo pitati: kako je došlo do toga da su boljševici odlučili Avenariusa i Macha učiniti službenim filozofima? Ali moguće je vidjeti veze. Treba ići na duhovnu osnovu. To je ono što smo sada učinili s ovom činjenicom. Morate biti u mogućnosti istaknuti: kako bi to bilo u stvarnosti da je čovjek sam na našoj fizičkoj Zemlji, bez drugih ljudi? Danas jednostavno postoje pojave, a posebno u međusobnom odnosu između ljudi - upravo sam spomenuo duhovnu materiju, ali moglo bi se spomenuti i svakodnevne stvari - koje su dio ljudskog života i koje ljude čine krutim, jer im ne dopuštaju da dođu do bilo kakvog razumijevanja ako ih ne promatraju iz duhovno-znanstvene perspektive.
Nemojte misliti da je to uvijek bilo tako. Takvih je pojava bilo i u davna vremena, ali su bile instinktivno razumljive ljudima na temelju stare instinktivne vidovitosti. U dobu sivila neznanja, takve pojave nisu bile prisutne u ljudskim međusobnim odnosima. Sada se opet pojavljuju. Ne razvijaju se samo duše ljudi, svijet se razvija, svijet se mijenja i najprije pokazuje promjenu u općenju među ljudima; u sljedećem periodu to će se pokazati i u odnosu između ljudi i ostalih carstava prirode. Život mora ostati neshvatljiv ljudima u sadašnjosti i neposrednoj budućnosti ako ga ne žele gledati iz duhovno-znanstvene perspektive. Ako ne pribjegne ovim duhovno-znanstvenim konceptima ljudsku dušu će zahvaćati iluzija za iluzijom. Ovdje ima nekih ljudi kojima sam opetovano govorio jednu stvar kad je izbila sadašnja vojna katastrofa: možete pisati o takozvanim svjetsko-povijesnim pojavama zadnjih stoljeća na temelju dokumenata u arhivima, jednostavnim traženjem tih dokumenata i bavljenjem Rankeshovom ili sličnom historiografijom. Ne može se tako pisati o izbijanju ove vojne katastrofe. Jer čak i ako ljudi iskopaju sve što je moguće iz arhiva: ako ne obrate pozornost na stanje duše ljudi koji su bili uključeni u ishod ovog rata, i kako je to stanje duše dopustilo ahrimanskim silama da uđu u zemaljsku aktivnost, i kako su uzroci ove ratne katastrofe došli s ahrimanske strane - ako netko ne želi proučavati početnu točku ove ratne katastrofe u znanosti duha, onda će ta početna točka uvijek ostati mračna. To je ono što leži u ovoj ratnoj katastrofi, kao, rekao bih, poziv ljudima da iz nje uče. Može se puno naučiti iz onoga što se dogodilo u zadnjih četiri do pet godina kao rezultat onoga što je bilo prije. Nadasve, bit će moguće naučiti postavljati neka pitanja, ne tako jednostrano kao prije, nego na način primjeren zahtjevima vremena.
Često sam govorio: nema razloga da se olako tješimo nesretnim vremenom ili kao pred nesrećom zatvaramo oči. Ali nema razloga ni za pesimizam. Treba samo uzeti u obzir sljedeće: strašne, užasne stvari događale su se širom svijeta u posljednje četiri i pol godine; ali što je bit ovih strašnih stvari? - Bina stvar je ono što su ljudske duše doživjele u ovom vremenu, naravno s obzirom na razvoj ljudskih duša u cjelokupnoj evoluciji. Ali onda se nameće vrlo smisleno, sadržajno pitanje. Ovo pitanje je paradoksalno, ali samo zato što je sadržajem bremenito i običnom mišljenju nepoznato, pitanje: može li se zapravo poželjeti da, bez takve katastrofe, čovječanstvo jednostavno nastavi živjeti onako kako je naviklo živjeti do 1914? Možete li to poželjeti bez daljnjega? - Kada postavljam takvo pitanje, uvijek mogu istaknuti ono što sam rekao u svom ciklusu u Beču prije izbijanja ove ratne katastrofe: ako pogledate ono što živi u svijetu ljudi, odnos između ljudi i socijalnog života izgleda kao socijalni karcinom, kao rak koji gmiže kroz čovječanstvo. Međutim, ljudi su zatvorili oči pred ovim karcinomom društvene zajednice. Nisu htjeli pogledati činjenicama u lice. Ali nitko, dublje gledajući stvari, ne može reći da bi za čovječanstvo bilo dobro da je ovako nastavilo. Išli bi sve dalje nizbrdo, udaljavajući se od duha, putem koji sam naznačio. A oni na koje gledamo tako bolne duše, milijuni koje je ova užasna katastrofa odnijela s ove fizičke razine, koji sada žive kao duše, oni su ti koji najviše od svega razmišljaju koliko je njihova situacija sada drugačija, budući da prolaze kroz ostatak svojih života u duhovnom svijetu, i kako bi situacija bila drugačija da ih je njihova karma zadržala na fizičkoj Zemlji.
Sub specie aeterni, iz perspektive vječnosti stvari izgledaju drugačije. Tako nešto se mora reći. Stvari jednostavno ne treba shvaćati olako ili površno. Kao što je istina da je beskrajno tužno što se dogodila ova katastrofa, jednako je istina da je ova katastrofa spasila čovječanstvo od strašnog potonuća u materijalizam i utilitarizam. Iako se to danas još ne vidi, postat će očito, i to prije svega u središnjim zemljama i na istoku, gdje se razvija kaos umjesto poretka, koji je apsorbirao materijalizam. Svakako se ne može bez prizvuka patnje govoriti o ovom kaosu koji se nadvio nad središnje zemlje i zemlje istoka, a koji izvana nema mnogo izgleda da se uskoro na bilo koji način pretvori u sklad. Ali postoji još nešto. Tamo gdje se ovaj kaos bude širio postojat će svijet koji će kroz vanjsku fizičku razinu ljudima u bliskoj budućnosti davati što je moguće manje. Blagoslovi fizičke razine neće biti veliki u središnjim i istočnim zemljama. Sve što čovjeku može biti, kroz činjenicu da uz pomoć vanjskih sila održava svoju egzistenciju, toga neće biti puno. Čovjek će morati zahvatiti vlastitu dušu kako bi ostao čvrst. I s tim stiskom u sebi, kako bi ostao čvrst, on će moći pristupiti vanjskom svijetu. Odlučiti će ići prema duhu od kuda jedino može doći spas za budućnost. Jer to je bitna stvar za budućnost, da nam naše vanjsko fizičko biće izmiče, da tako kažem, da naše vanjsko fizičko biće - to sam jučer objasnio - više nije tako zdravo kao što je bilo u prošlim vremenima, da u sebi ima više smrti nego što je to bilo u prošlim vremenima. I impuls za uvidom da se sadržaj zagonetke svijeta ne može pronaći u onom s čime je povezano naše fizičko tijelo, već da se moramo popeti u duhovne svjetove, impuls da se i socijalni poredak iznese iz duhovnih svjetova, nastat će kada se u fizičkom svijetu bude moglo naći što je moguće manje. Ovaj fizički svijet će postati harmoničan samo ako se taj oblik traži iz duhovnog života. Biblija na svojim prvim stranicama ne kaže da su Ahriman ili Lucifer istjerali ljude iz Raja, nego da je sam bog Jehova taj koji je istjerao ljude iz Raja. Ali također znamo to da izgon iz Raja znači da ljudi postaju slobodni, da ljudi doživljavaju slobodu, jer je mogućnost, klica slobode bila položena. Bi li bilo protivno ovoj biblijskoj mudrosti ako se kaže: je li također bila božanska mudrost ta koja je istjerala ljude iz sadašnjosti koja ih je vodila do materijalizma i utilitarizma, da postanu tako sjeme čije bi duhovno shvaćanje trebalo pomoći svijetu? A iz bolne pozadine posljednje četiri i pol godine to zvuči ovako: duhovno želi slati otkrivenja kroz velove vanjskih pojava; ljudi bi kroz nesreću trebali naučiti gledati ova duhovna otkrivenja, i to će biti za njihovo spasenje.
Ovo je također jezik koji nekim ljudima danas zvuči paradoksalno; ali to je jezik kojim nas Krist u naše vrijeme navodi da govorimo. Jer u napredovanju kršćanstva mora biti moguće shvatiti kršćanske istine na nov način. To se može dogoditi samo ako su duhovno shvaćene. Misterij Golgote duhovni je događaj koji je intervenirao u evoluciju Zemlje. Može se u potpunosti razumjeti samo duhovnim znanjem. I tako, kao što je čovječanstvo suštinski pronašlo Krista kroz nesreću, tako ćemo i mi morati tražiti Krista u novom načinu razumijevanja i novom obliku.
Zasigurno ovo što govorim nije svakodnevna utjeha. Ali ako se želite kloniti svake trivijalnosti, onda u dubljem smislu riječi možda ipak postoji neka utjeha, možda jedina primjerena ljudskom dostojanstvu u našem vremenu. Međutim, to je utjeha koja ljudima ne ukazuje na: čekaj, i bit će ti darovano sve božansko bez tvoje intervencije, nego utjeha koja će upućivati na ovo: upotrijebite svoju snagu i vidjet ćete da Bog govori i djeluje u vašim dušama, i da ćete kroz Boga koji govori i djeluje u vašim dušama naći i Boga u svijetu, i s Bogom, što je najvažnije, moći ćete surađivati u svijetu! - Moramo se odmaknuti od pukog pasivnog ponašanja prema nadosjetilnim spoznajama. Čovjek se mora sabrati kako bi iznutra pronašao sebe i time prepoznao sebe kao kariku u svjetskom poretku. Tada se mogu pobuniti one ispovijesti koje bi čovjeka trebale razveseliti tako što mu se - mislim slikovito - najprije duh okadi tamjanom da bi potom pasivno, bez ikakvog djelovanja, pronašao put do božanskog. Ove ispovijesti, koje su tako usmjerene na utjehu čovjeku, uvijek će se buniti protiv zahtjeva koji sada izvire iz duhovnih svjetova, da čovjek treba tražiti svoju vrijednost u unutarnjoj aktivnosti, u aktivnom unutarnjem razvoju duhovnog života!
To mora biti tako, pogotovo ako želimo uzeti u obzir ono što se pojavljuje u raznim oblicima maskirano i prikriveno: socijalne zahtjeve našeg vremena. To sam već istaknuo ovih tjedana: mi, barem velik dio naših obrazovanih ljudi, živimo od tekovina grčke kulture. Samo ne razmatramo uvijek da je ono u čemu živimo, stvoreno jer se ova grčka kultura razvila na temelju ropstva, i da je velik dio ljudi morao živjeti kao robovi, da bi moglo postojati ono što danas imamo kao blagoslove grčke kulture. Ali ako doista shvatite da je sve što znači grčka umjetnost, što je lijepo u sjećanju na grčki život, što znači grčka znanost, i mnoge druge stvari, stvorene na temelju ropstva, onda se pitate s drugačijim intenzitetom: što nas je dovelo do toga da više ne razmišljamo onako kako su mislili veliki filozofi Platon i Aristotel: da je ropstvo nešto samo po sebi razumljivo? U to je vrijeme i najmudrijima među ljudima bilo jasno da devet desetina čovječanstva mora živjeti kao roblje. Danas to više ne uzimamo zdravo za gotovo, smatramo povredom ljudskog dostojanstva kada netko tako razmišlja. Što je onda imalo učinka na zapadno čovječanstvo tako što je preobrazilo ljudske predodžbe? - Kršćanstvo! Kršćanstvo je porobljene ljude, dovelo do toga da, barem načelno, prepoznaju rečenicu: ljudi su po duši jednaki pred Bogom. Ali to je i isključilo ropstvo iz socijalnog poretka ljudi. Ali znamo: ostala je jedna stvar koju uvijek moramo isticati s raznih gledišta, ostalo je u našem gledanju za koje sam rekao da je 'Punctum saliens' u svijesti proletera: da u našem socijalnom poretku dio ljudskog bića, štoviše nešto što se odvija u tijelu, ljudi mogu kupiti kao robu i sami prodati. To je ono što je tako iscrpljujuće i što uzbuđuje. To je zapravo 'Punctum saliens' socijalnog pitanja, da se rad može platiti. To je također ono što ostavlja karakter egoizma u temelju cijele naše socijalne zajednice; jer egoizam mora prevladati u socijalnom poretku ako ljudi moraju dobiti plaću za svoj rad za ono što trebaju za sebe. Moraju steći za sebe. Ono što se mora prevladati kao sljedeća faza nakon prevladavanja ropstva je da nečiji rad može biti roba! To je pravi 'Punctum saliens' socijalnog pitanja koju će novo kršćanstvo riješiti. I predstavio sam vam neka od rješenja socijalnog pitanja, jer trostruka podjela socijalnog poretka o kojoj sam govorio odvaja robu od radne snage, tako da će u budućnosti ljudi kupovati i prodavati samo robu, samo vanjske proizvode, samo stvari koje su odvojene od ljudi, kao što sam već pokazao u eseju 'Teozofija i socijalno pitanje', koji se pojavio 1905, ljudi će raditi za druge iz bratske ljubavi.
Možda će biti dug put da se to postigne, ali ništa osim toga neće riješiti socijalno pitanje. I svatko tko ne vjeruje da se takve stvari moraju događati u svjetskom poretku, sličan je osobi koja bi u vrijeme nastanka kršćanstva rekla: robova uvijek mora biti. Kao što bi tada netko takav pogriješio, danas nije u pravu onaj koji kaže: rad se uvijek mora platiti. Tada se nije moglo zamisliti da jedan broj ljudi neće morati postati robovi; to nisu mogli zamisliti ni Platon ni Aristotel. Danas najpametniji ljudi ne mogu zamisliti da je moguće imati socijalnu strukturu u kojoj rad ima potpuno drugačiju vrijednost nego kada je 'plaćen'. Naravno, proizvod će i dalje nastati iz rada, ali proizvod će biti jedino što će se kupovati i prodavati. To će ljude socijalno iskupiti.
Da bi se te stvari razumjele, potrebno je znanje vizije i logika vizije. Ali bez ove logike vizije, čovječanstvo ne može ići naprijed, jer je to gorivo za ono što ljudima mora doći u budućnosti: ljubav prema ljudima koja proizlazi iz razumijevanja od osobe do osobe. I koliko god to čudno zvučalo, danas kada ima svakakvih atavističkih rezidua u ljudima s jedne ili druge strane, danas se ipak na sve gleda sa simpatijama ili antipatijama. Naprimjer, ako se prave razlike, kao što sam učinio prije nekog vremena, kada sam rekao: od tri člana ljudske prirode, zapadni narodi su pozvani da razviju donju prirodu tijela, ljudi sredine prirodu srca, istočni ljudi prirodu glave, tada se i danas takve stvari često 'ocjenjuju'; barem je negdje unutra još uvijek mala kutijica u kojoj ljudi procjenjuju stvari. To vrednovanje mora prestati; jer će upravo to promatranje diferencijacije diljem zemlje uspostaviti ljubav s razumijevanjem. U doba duše svijesti, stvarna ljudska ljubav koja se proteže zemljom proizaći će iz razumijevanja, a ne ih nedostatka razumijevanja. Tada će ljudi po cijeloj zemlji shvatiti kako pronaći sebe u Kristu. Krist nije stvar ovog ili onog naroda; Krist je stvar cijelog čovječanstva. Ali da bi se to prepoznalo kao stvar cijelog čovječanstva, mnoge iluzije moraju nestati, ljudi se stvarno moraju uzdići do točke da bez iluzija gledaju u pravu bit stvari. Danas ljudi u mnogim područjima to ne žele. Ali znam da govorim samo o božićnom miru predstavljajući vam sljedeći paradoks. Znate da kada govorim o tim diferencijacijama, ne govorim o pojedinim ljudima, nego o narodima. Ako nemate dobre volje, lako je krivo shvatiti te stvari. Ali često ističem da se ne misli na pojedinačnu ljudsku individualnost koja izrasta iz naroda, nego da se radi o narodima. Molim vas da ovo uzmete u obzir kada budem govorio sljedeće. -
Pogledajmo ovu ili onu prosudbu koja je u posljednje četiri godine donesena o zemljama ili državama Srednje Europe. Budući da potpuno razumijem takve osjećaje, ne želim reći ništa reći, ni najmanje, protiv ljudi koji su oduševljeni Antantom. To mi je daleko od namjere. Svatko ima svoje mišljenje, ono je opravdano s određene točke gledišta. Ali sada se može skrenuti pogled s ovog mišljenja koje je postojalo u prošlim godinama, i razmotriti nastavak tog mišljenja u sadašnjosti. Možda će vam neke stvari biti sasvim neshvatljive. Čovjek se može zapitati: je li potrebno da se sada nastave isti sudovi koji su doneseni dok su vladari srednjih država bili tamo i još uvijek imali moć? Da, da se sve radi na sofisticiran način da se može nastaviti tako gledati? Je li to nužno? Da li je to jednako objašnjivo? Gledano s površine, sigurno nije tako objašnjivo kao što su neke stvari bile objašnjive. Ali ako pogledate dublje, razumljivo je. Gledajući dublje, razumljivo je, ne od pojedinca - pojedinac će se također oporaviti od ovoga u zapadnim zemljama - ali oni ljudi koji sude isključivo na temelju nacionalnosti, ti ljudi, imaju nešto u svojoj podsvijesti što se može okarakterizirati na sljedeći način.
Prije nekoliko tjedana objasnio sam ovdje da velik dio Starog zavjeta još uvijek živi u našem svjetonazoru, posebice u našem načinu razmišljanja, te da pravi nerv kršćanstva još nije apsorbiran. Posebnost službe Jahve je u tome što se tiče svega onoga što ne učimo između rođenja i smrti, već onoga što nasljeđujemo, što nam je u krvi, a što inače ima utjecaj samo dok spavamo, kada smo izvan svog tijela. Ovaj pogled na Jahvea još uvijek pulsira u našem vremenu. Može se uzdići do pogleda na Krista samo ako se svom snagom u dobu intelekta okrenemo osvajanju duhovnog svijeta, ne rođenjem ili onim što nam je rođenjem dano, već kroz ono što učimo. Po samoj naravi zapad nije predodređen da prijeđe iz službe Jahve u službu Kristovu, predodređenost tek počinje sredinom Europe i ide prema istoku; naravno, ovo se odnosi na narode a ne na pojedinca. Otuda osebujan tip wilsonovskog mišljenja, koje je još uvijek posve ukorijenjeno u starozavjetnim predodžbama, a koje se zapravo pojavljuje tako da, čak i ako niječe, želi iskorijeniti ono što se želi duhovno uzdići u srednjim zemljama i na istoku. Zato je sada tako neobjašnjivo, nakon što ste se riješili onoga čega ste se pretvarali da se želite riješiti, ono što sada ostaje su narodi kojima se, kao što smo se uvjerili, ne namjerava nanijeti nikakva šteta, nastavljajući istim stavom pod svim mogućim izgovorima. Ljudi to nastavljaju jer se zapravo brane od onoga što se nužno dogodilo u duhovnom razvoju čovječanstva u srednjim zemljama i na istoku tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. Podsvjesno, žele to izbrisati. Ne žele ulaziti u te stvari.
Sada živimo u vrlo značajnoj krizi. Često sam čuo pitanje: kako to da ljudi na zapadu, posebno Englezi i Francuzi, tako užasno mrze Nijemce? - Na to postoji vrlo jednostavan odgovor, ali on je zaista iscrpan i sastoji se u tome da ljudi uvijek drugačije gledaju na sebe, posebno kao pripadnika naroda, nego na druge. I budite sigurni da su misli poput onih Macha kad je ušao u autobus ili dok je hodao ulicom vrlo česte u podsvijesti ljudi. Znate, sam Mach kaže: jednom je, jako umoran, ušao u autobus i nije primijetio da na oplati nasuprot ulaznih vrata stoji ogledalo. Zatim je netko drugi sjeo s druge strane. I onda je pomislio: kakav je to užasan učitelj koji dolazi nasuprot? - Bio je sam sebi stranac, tako je malo poznavao sebe kao osobu; ali kad se vidio, nije mu se nimalo svidjela.
Sada pogledajte duhovnu povijest Srednje Europe, ne u njezinim intimnijim aspektima, već je gledajte šire. Sve do Lessinga, duboko u zadnjoj trećini osamnaestog stoljeća, Nijemci su pokušavali biti poput Francuza. Vidi se po svemu. Od određene vremenske točke, otprilike u dvanaestom stoljeću, pa sve do više od polovice osamnaestog stoljeća, Nijemci su pokušavali biti poput Francuza, učiniti se Francuzima. Ono što Francuzi nisu vidjeli u sebi, ili ako su vidjeli, cijenili su, ali to su užasno mrzili kad su vidjeti u imitaciji. Čovjek nesvjesno prakticira čudnu samospoznaju. Uglavnom, Nijemci Francuze nikada nisu mrzili u njihovoj najdubljoj biti, nego su Francuzi mrzili sami sebe gledajući svoju sliku, svoj odraz u njemačkoj duši. Od tog vremena počinje čudan engleski utjecaj, koji danas još nije dovoljno shvaćen. Englezi, dakako, ne vide sebe ništa više nego što je Mach vidio sebe, ali primjećuju sebe kada se sada vide u zrcalnoj slici koja je na čudan način ušla u njemačku dušu od osamnaestog stoljeća. Englez je onaj kojeg sada prosuđuju na Nijemcu. To je jednostavno psihološko rješenje. Da do te krize nije došlo, ovo bi stanje trajalo još dugo, postojala bi zapravo jedna velika kaša iz koje bi onda izronile individualnosti, koje bi međutim, imale intimna svojstva njemačke prirode. Ali nesreća, kaos, iznjedrit će iz svjetske krize upravo ono što bi trebalo nastati, što je oduvijek bilo tu, iako se pod snagom zapada nije moglo razviti. Takve su stvarne činjenice. Nema razloga za pesimizam, čak ni u Srednjoj Europi. Ali treba se spustiti do dubljih razloga koji leže u osnovi egzistencije.
Ovo što sada rade sile Antante može izgledati ovako ili onako. Malo je važno kako to izgleda, jer duboko u sebi žele nešto nemoguće. Oni žele spriječiti da se dogodi nešto što se mora razviti u sredini Europe i na istoku. Ali to ovisi o duhovnom napretku ljudi. To se ne može spriječiti. Ali donosi drugu stvar, ako čovjek ozbiljno misli o budućnosti Zemlje, treba vjerovati u duh. Samo iz duha, iz snage duha doći će ono što mora doći, uključujući i rješavanje gorućih socijalnih zahtjeva. Bilo je potrebno da se u dobu strojeva pojavi pet stotina milijuna nevidljivih ljudi, odnosno vidljivih kao strojevi, kako bi ljudi postupno naučili osjećati: ne smijemo biti plaćeni onako kako se plaćaju strojevi. I bilo je nužno da se dogodi ova strašna katastrofa, u kojoj je doba strojeva slavilo svoje najveće pobjede. Ali ljudi će izaći iz ove katastrofe i razviti svoju snagu. I iz ovog razvoja snage, također će imati određenu priliku ponovno se stvarno povezati s božanskim, s duhovnim. Baš kao što to što su ljudi protjerani iz Raja nije bila puka nesreća - ako sada usporedimo početnu točku zemljine evolucije s onim što ljudi s pravom nazivaju najstrašnijim događajem u povijesti svijeta - nije samo nesreća što je takva katastrofa zahvatila ljude. Uostalom, najvrednije istine su u osnovi paradoksalne. Danas se može reći - često sam skretao pozornost na tu stvar - da su ljudi bili toliko sramotni da su razapeli najdragocjenije biće koje se pojavilo na Zemlji, Krista Isusa. Ubili su Ga. Može se reći: to je bilo 'sramotno' od ljudi. Ali ova smrt je sadržaj kršćanstva. Kroz ovu smrt dogodilo se ono što nazivamo otajstvo Golgote. Bez ove smrti ne bi bilo kršćanstva. Ova smrt je sreća ljudi, ova smrt je snaga ljudskog bića na Zemlji. U stvarnosti stvari su tako paradoksalne. S jedne strane, može se reći: sramotno je bilo što su ljudi Krista pribili na križ - a ipak ovom smrću, tim pribijanjem na križ dogodio se najveći događaj na Zemlji. Nesreća nije uvijek samo nesreća. Nesreća je često polazište za postizanje ljudske snage i ljudske veličine.