.- 11. Jedanaesto predavanje, Dornach, 20 prosinca 1918
Nova otkrivenja probijaju velove spoznaje. Misterij Golgote. Rad Duhova osobnosti - rad duhova tame u strojevima. Od razumijevanja svijeta do razumijevanja ljudi i do novog razumijevanja svijeta.
U ovim razmišljanjima posljednjih tjedana sagledali smo veliku potrebu vremena, takozvani socijalni zahtjev, s raznih gledišta. Pokušali smo ovaj zahtjev vremena sagledati iz osnove znanosti duha. Samo tako se može ispravno orijentirati u odnosu na ono što taj zahtjev zapravo podrazumijeva. I samo uzimajući u obzir ono što bi se moglo dobiti iz ovih razmatranja, naše vrijeme tolike kušnje i njegova neposredna budućnost moći će dobiti impulse i perspektivu. Sutra ću se vratiti na ova razmatranja jer danas moram dodati nešto epizodno, što će biti, da tako kažem, nastavak onoga čega sam se nedavno dotaknuo, ali što će pokazati kako se ova znanost duha, kako je ovdje predstavljena, povezuje s onim za što vjerojatno mogu reći, da je unutarnje stanje svijesti naše sadašnjosti i bliske budućnosti.
Na kraju prošlog predavanja u tom smislu sam iznio neke glavne točke. Skrenuo sam pozornost da će svatko tko ima volju koristiti zdrav razum, kako se razvio do danas, tko može ispitati i razlučiti što se ovdje misli unutar ove znanosti duha, otkriti kako je ova antropozofski orijentirana znanost duha sposobna računati sa savješću i načinom razmišljanja sadašnjeg vremena. A to može proizaći upravo iz naših socijalnih promišljanja. Stoga, kad god govorimo o jednom ili drugom predmetu naše znanosti duha, treba istaknuti da sve što se iznosi može biti provjereno od strane onih koji to žele provjeriti, iz suvremenog mišljenja, posebno iz suvremenog znanstvenog mišljenja. Može se čak reći da veliki broj napada na ovu znanost duha proizlazi iz činjenice da se ona na tako upadljiv način može provjeriti savješću sadašnjosti i neposredne budućnosti. To je za neke ljude izrazito neugodno i nezgodno. Upravo zato što se stvari slažu sa svim znanstvenim zahtjevima i znanstvenim idejama našeg vremena, a ipak postoji određena nevoljkost u mnogim glavama, a posebno u srcima, protiv ove vrste duhovnog znanja, nameće se opozicija kojoj je jednostavno neugodno da se mora dogoditi nešto, što se može potpuno provjeriti znanstvenim zahtjevima našeg vremena. Ali ono s čime ova znanost duha računa kao s unutarnjom duhovnom činjenicom evolucije jest da se, počevši od našeg vremena i postajući sve jasnije prema budućnosti, nove stvari probijaju, da tako kažemo, kroz veo kozmičkih pojava i kozmičkih događaja. Čovječanstvo je dugo živjelo u čistim, osjetilnim predodžbama. Ono što je imalo izvan ovih osjetilnih predodžbi bili su u osnovi stare pojave koje su došle iz vremena u kojem je čovječanstvo bilo opremljeno atavističkom vidovitošću, u kojem je mudrost dopirala do čovječanstva na potpuno drugačiji način nego što će doći do ljudi u budućnosti. Velik dio mudrosti koja je odgovarala prošlim vremenima je sačuvan. To je u neku ruku mnogima bila i ostala jedina mudrost. To je jedina mudrost čak i za današnje prirodoslovce. Ako pažljivo pogledate, primijetit ćete to. Ali elementarno otkrivanje mudrosti kako je postojalo u davna vremena odavno je nestalo. I u izvjesnoj mjeri za evoluciju čovječanstva nastupila je tama, tupost, u kojoj se ništa duhovno ne otkriva izravno. Sada počinje vrijeme kada nove objave probijaju koprenu događaja u ljudski, duhovni i duševni horizont. Stoga se mnoge stvari moraju obnoviti. S obzirom na to možemo ukazati na najvažniji događaj na Zemlji: otajstvo Golgote. Točno je da je otajstvo Golgote dalo značenje evoluciji Zemlje. Planeta Zemlja ne bi bila ono što duhovno i duševno jest, da se na njoj nije dogodio misterij Golgote. Ali ovaj misterij Golgote je nešto drugo kao činjenica koja se dogodila, a nešto drugo su učenja koja su prevladavala kao kršćanska učenja o ovom misteriju Golgote kroz stoljeća. Tko o tome ne vodi računa, teško će se snaći u osnovnim zahtjevima našeg vremena.
Za usporedbu uzmite nešto obično. Nije li istina, to su dvije različite stvari: događaj koji se odvija pred vašim očima, i ono što dvoje ili troje ljudi koji su vidjeli taj događaj govore o njemu, kažu o tom događaju. I naravno, ništa osim onoga što je rečeno, ljudima nije postalo poznato u višem smislu, o misteriju Golgote kao činjenici. Ali ono što je rečeno o duhovnom događaju - a takav je misterij Golgote, iako se dogodio i na fizičkom planu - rečeno je sa stajališta drevne mudrosti. Čak su i Evanđelja - to znate iz mog rada 'Kršćanstvo kao mistična činjenica' - napisana sa stajališta drevne mudrosti. To znači da su ljudi imali određene ideje iz drevnih misterija, ili općenito naslijeđene ideje. Ono što se dogodilo na Golgoti izraženo je jezikom tih ideja. Ali to su ideje koje pripadaju atavističkom razdoblju čovječanstva. Da bi uopće bio shvaćen, misterij Golgote morao je biti zaodjenut ovim jezikom. Ali danas živimo u vremenu u kojem je ovaj način duhovnog gledanja na svijet, kakav je bio u davna vremena, zastario. Jer nova otkrića duhovne vrste, čak i ako ih ljudi još ne žele prepoznati, prodiru i polako postaju ekvivalent starim atavističkim objavama. Stoga, ako se uzmu u obzir zahtjevi vremena, o misteriju Golgote također se mora govoriti kao o činjenici u novom jeziku, novim idejama. To znači da će kršćanske ideje također morati uzeti u obzir ono što se događa u evoluciji. Inače bi kršćanstvo ostalo zbroj tradicionalnih ideja. I sve što živi u ljudima kao zahtjevi vremena izumrlo bi u odnosu na tradicionalne ideje, i ne bi našlo podršku. Upravo to je ono što antropozofski usmjerena znanost duha želi uzeti u obzir; da nove duhovne objave moraju biti razumljive i da se najveći događaj na Zemlji, misterij na Golgoti, mora zaodjenuti u ideje tih novih duhovnih objava.
Sada se može postaviti pitanje, i to iznimno važno pitanje: tko u duhovnom svijetu zapravo stoji iza ovih duhovnih objava koje se probijaju kroz veo pojava u ljudsku povijest? Vi znate slijed različitih hijerarhija, kako sam ih predstavio u svojim spisima, i stoga znate što su takozvani Duhovi osobnosti unutar duhovnog reda hijerarhija. Vi znate da su Duhovi osobnosti jednu stepenicu niže u hijerarhijskom redu duhova, od onih duhova u koje ubrajamo Jahvea, naprimjer, takozvane Duhove oblika.
Duhovi osobnosti sada žele dodati onim objavama koje su čovječanstvu došle preko Duhova oblika, iako je to više kao priprema, a ne sa silnom snagom kojom su se Duhovi oblika otkrili. A ako tražimo riječ za ono što zapravo jesu Duhovi oblika, možemo se držati dobre stare riječi 'Stvaratelji'. Biblijska riječ 'Stvaratelj' obuhvaća otprilike sve što i mi povezujemo s Duhovima oblika, kada uzmemo u obzir njihov utjecaj na ljude od drevnog lemurijskog razdoblja do danas, a također i u budućnosti. Jer neće zaustaviti svoje djelovanje, ali će ga morati provoditi na nekom drugom planu, da tako kažem.
Ako uzmemo u obzir sve što nam je poznato u znanosti duha, Duhove oblika možemo zvati kreativnim duhovima. Prije svega njima čovjek duguje svoje postojanje, kakav je kao ljudsko biće na Zemlji. Sve do našeg doba, međutim, Duhovi osobnosti nisu bili kreativni duhovi. Bili su duhovi koji su naređivali razne stvari, iz duhovne oblasti. O djelovanju ovih Duhova osobnosti možete čitati u mojoj 'Tajnoj znanosti'. Ali počinje vrijeme kada prvi put moraju stvarno intervenirati u kreativne aspekte evolucije. Kasnije će također morati kreativno intervenirati u drugim oblastima. U hijerarhijama se odvija razvoj. Duhovi osobnosti uzdižu se do kreativne djelatnosti. To zapravo ukazuje na značajnu tajnu evolucije. Svatko tko evoluciju ne nastoji obuhvatiti površnim promatranjem prirode, kao što je to danas učinjeno, nego je promatra iznutra duhovno-znanstvenim impulsima, zna da od početka petog post-atlantskog perioda, o kojem govorimo iz raznih perspektiva, nešto u čovjeku počinje umirati. S tim odumiranjem, želim reći, s tim paraliziranjem nečega u našoj prirodi, s time je u osnovi povezan naš cjelokupni duševni i duhovni napredak.
Nismo više živa ljudska bića u istom smislu, ako ćemo otvoreno reći, kao što su to bili ljudi prije nekoliko stoljeća ili čak tisućljeća. Imali su veću vitalnost u sebi, veću snagu u sebi, snagu koja je izvirala iz pukog fizičkog. Ljudi poznaju umiranje samo kada se ono dogodi u radikalnom obliku prestanka života na Zemlji. Ali iz duhovno-znanstvenih razmatranja znate da nešto u nama neprestano umire. A da nešto neprestano ne umire, ne bismo imali svijest. Svijest je povezana upravo s umiranjem nečega u nama. Ali to umiranje, taj proces umiranja, sada je jači nego što je bio, naprimjer, u prvom kršćanskom stoljeću ili čak u predkršćanskim stoljećima. Ono što je u čovjeku proizašlo iz kreativnih duhova kao što su Duhovi oblika počinje, ako mogu tako reći, brzo umirati, a ljudskoj prirodi moraju se dodati novi kreativni elementi, koji moraju proizlaziti iz duhovnog. Stvarno je tako da, od našeg doba nadalje, kreativne snage teku iz duha u ljude koji se ne opiru. Znanost duha nastoji razumjeti te kreativne sile. Nastoji dokučiti, kroz mišljenje i promatranje, ono što prodire iz svjetova koji do sada nisu dopuštali svojim impulsima da dotječu u ljudsku evoluciju, što u evoluciju vremena ulazi kao novi element. I to je zapravo ono što jest znanost duha u istinski modernom smislu. Dakle, ona se ne pojavljuje kao bilo koji drugi program, bio to znanstveni ili neki drugi program, već jer se događa da u određenoj mjeri nebesa šalju nova otkrivenja ljudima i jer ta otkrivenja treba razumjeti.
Tko ne shvaća zadaću antropozofski usmjerene znanosti duha u tom smislu, taj je uopće ne shvaća. Jer ta bi antropozofski orijentirana znanost duha šutjela, da ne mora najavljivati nešto novo, nešto što je tek nastalo, ako smijem tako reći, nešto što se čovječanstvu otkrilo s nebesa.
A ono što se otkriva kroz veo pojavnosti izraz je novog stvaralačkog principa, koji osiguravaju Duhovi osobnosti. Zbog toga ovo naše doba, za koje smo rekli da je počelo u petnaestom stoljeću naše ere, ima kao svoju karakterističnu značajku razvoj impulsa osobnosti. Osobnost želi, ako smijem upotrijebiti trivijalni izraz, stati na vlastite noge, i to će željeti sve više i više u trećem tisućljeću. Tada će se nakon osobnosti pojaviti drugi impulsi.
Kako razmišljate o ovome što sam upravo rekao, vidite, na neki način, kako ovo novo otkrivenje Duhova svjetlosti, Duhova osobnosti, dolazi ljudima. Međutim, od početka ovog novog petog post-atlantskog razdoblja određeni duhovi tame su se tome protivili. Jer čim pogledamo iza vela pojavnosti, primjećujemo kako se određenoj skupini duhova suprotstavljaju suprotni duhovi. S jedne strane, promatramo Duhove osobnosti, koji se otkrivaju na način koji sam upravo objasnio. Ali s druge strane, vidimo određene duhove tame koji se otkrivaju, duhove koji imaju svaki interes da ne dopuste onome što dolazi kao novo otkrivenje Duhova osobnosti, bude učinkovito u čovječanstvu. Ti novi, tupi, mračni duhovi, nalaze priliku da se realiziraju kroz pojavu koju sam ovdje spomenuo prije nekoliko tjedana, pojavu kojoj sadašnje čovječanstvo, nažalost, posvećuje premalo pažnje.
Vidite, kad ljudi danas pitaju koliko ljudi ima na Zemlji, obično kažu: 1500 milijuna točno. To bi imalo za posljedicu da bi se na Zemlji radilo samo onoliko koliko ovih 1500 milijuna ljudi može obaviti. Ali to nije tako, od početka petog post-atlantskog razdoblja pojavila se mogućnost da uz ovih 1500 milijuna ljudi na Zemlji o kojima se obično govori, postoji još pet stotina milijuna radnika. To je kroz strojeve! Kad bi ljudi danas obavljali sve poslove strojeva, taj posao bi moralo obavljati petsto milijuna ljudi.
Iz ovoga vidite da je ljudski rad donekle našao zamjenu na Zemlji, da postoji nešto što sliči na čovjeka, ali nije čovjek od krvi i mesa. Ova činjenica je izuzetno važna za razvoj čovječanstva u cjelini. Ova činjenica je povezana s drugim činjenicama u sadašnjem razvoju. Pet stotina milijuna ljudi koji zapravo ne postoje kao ljudi od krvi i mesa, već kao radnici - strojevi rade posao baš kao što bi to radili ljudi - ova radna postignuća daju priliku mračnim duhovima da se mogu ostvariti unutar naše evolucije, onim mračnim duhovima koji su protivnici onih Duhova osobnosti koji donose nova otkrivenja.
Dakle, s jedne strane imamo nova otkrivenja nebesa koja provaljuju za novu vidovitost, dok s druge strane imamo, da tako kažemo, izranjanje iz podzemlja, vrstu tjelesnosti za protivnike, za određene demonske duhove, za duhove tame, koja se ne ostvaruje kroz ljude od krvi i mesa, ali koja ipak hoda među nama zamjenjujući ljudsku snagu mehanizmom, strojevima.
To je također temelj svih socijalnih nesklada u našem vremenu. Ali je također temelj za određene aberacije u ljudskom mišljenju sadašnjice, koje su zauzvrat polazište za socijalne aberacije. Budući da se ljudsko mišljenje u određenom pogledu prilagodilo mehanicističkom poretku tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. Ljudsko mišljenje je prožeto i impregnirano idejama koje su isključivo prilagođene mehanicističkom poretku. Može se reći: u mnogim područjima prirodnih istraživanja, ali i u mnogim područjima današnjeg socijalnog ili socijalističkog mišljenja, ne koriste se druge ideje osim onih koje su korisne za razumijevanje mehanizma, ali koje su beskorisne za razumijevanje svega što se nalazi izvan mehanizma. Ipak, u svijetu objave svaka stvar ima dvije strane, pa ne možete reći: zato što je tako, mehanicističke ideje su se uvukle u ljudsko razvoj kao nešto što treba izbjegavati. - Ne, to bi bilo apsolutno pogrešno! Koliko god su mehanicističke ideje opasne jer određenim duhovima tame daju priliku da se pojave protiv otkrivajućih Duhova osobnosti, koliko god su opasne te mehanicističke ideje, posebice mehanicistički poredak iz kojeg su uzete, s druge strane, blagotvorno je upravo ono mišljenje, koje se temelji na takvim mehanicističkim idejama. Jer to je zadatak modernog vremena, da se naše duševne mogućnosti naoružaju ovim idejama, koje također žive u modernoj znanstvenoj misli, u modernom mišljenju općenito, da te ideje prodru u nas, ali onda te ideje stavimo u službu novog otkrivenja nebesa. Drugim riječima, mehanicističke ideje naučile su čovječanstvo da razmišlja u jasnim, oštrim crtama. To nije bio način na koji se prije mislilo u mehanicističkim predodžbama. Ideje starih vremena uvijek su imale zamagljene konture. Svatko tko prati duhovno povijest tog vremena to zna. Čak i ako proučavate oštroumne ljude poput Platona, njihovi koncepti imaju zamagljene konture. Ljudi su mogli naučiti misliti u oštrim misaonim konturama samo upadajući u jednostranost stvaranja mehaničkih ideja o svijetu. Jednostrane mehanicističke ideje izrazito su siromašne sadržajem svijeta; u osnovi sadrže samo ono mrtvo. Ali su izvanredno obrazovno sredstvo; to je i danas primjetno. Samo oni ljudi koji su stekli određene znanstvene ideje mogu oštro misliti. Oni ostali misle više ili manje na mutan način.
Sada je odgovornost ovog obrazovanja, koje je čovječanstvo dobilo kroz oštro definirano mišljenje, okrenuti se prema novom duhovnom otkrivenju i duhovne svjetove razumjeti s jednakom jasnoćom s kojom smo navikli razumjeti stvari u znanstvenom svijetu. To je ono što zahtijeva suvremena intelektualna savjest i bez čega se čovječanstvo neće moći snaći, bez čega neće moći riješiti najvažnija pitanja koja se postavljaju u sadašnjosti i bliskoj budućnosti: britko mišljenje, oslanjajući se na najmodernije znanstvene ideje, ali primijenjene na duhovni svijet koji se iznova otkriva. To je u osnovi konfiguracije antropozofski orijentirane znanosti duha. Takvu želi imati jer uvažava najnužnije zahtjeve sadašnjosti. Zato se s određenih duhovnih visina može spustiti do shvaćanja onoga što je ljudima potrebno u svakodnevnom životu. Uvijek treba istaknuti da u tom smjeru, znanost duha želi biti pomoć ljudskom radu i ljudskom postignuću.
Od starih tradicija koje su starija vremena iznjedrila, uzmite različite vjerske denominacije. Istini za volju, ove vjerske ispovijesti dovoljne su danas za jedan broj ljudi ako ti ljudi traže neku pouku. Ljudima se tada govori o božansko-nebeskim oblastima iz utrobe starih vjeroispovijesti, govori im se o onome što se krije iza vela osjetilnih pojava. To je spušteno do te razine da se ljudima može propovijedati da trebaju biti dobri ljudi, da se trebaju voljeti i tako dalje. Drugim riječima: to se može svesti na određene moralne zahtjeve.
S druge strane, danas ljudi pokušavaju steći uvid u svakodnevne zahtjeve koji su, da tako kažem, na drugom polu života. Pokušava se steći spoznaja o prirodi. Pa, znate, botanika i zoologija tek se rijetko najavljuju ljudima na nedjeljnim popodnevnim propovijedima pastora ili propovjednika, na temelju viših otkrivenja. Ono što se objavljuje o nebeskim sferama ne dopire do Zemlje. Ali ne samo u pitanjima znanosti; za druge stvari, također, za neposredne zahtjeve koji nas okružuju svakog sata, svake minute - pojavio se donekle znanstveni način mišljenja o socijalnim zahtjevima i s ovog drugog pola. Ali pomislite kako stoje jedna uz drugu misli koje danas ljudi imaju o zahtjevima svakodnevnog života i ono što župnik naviješta iz duhovnih oblasti. To su dva svijeta koja se ne dodiruju. Ljudi žele raditi - ako to žele, također žele razmišljati o svom poslu, a kada obave svoj posao, žele čuti kako stoje stvari sa smrću, s besmrtnošću, s onim božanskim. Ali to su dva potpuno odvojena područja. Ljudi nemaju potrebu povezati te dvije oblasti jednu s drugom, da se u određenoj mjeri odvija ono što sam naveo s drugog stajališta na prethodnim predavanjima, da ljudi žele razmišljati o kapitalu, o novcu, o kreditu, o radu i tako dalje s jedne strane, o moralnim i etičkim zahtjevima s druge strane, da nedostaje snaga mišljenja, iz onoga što je rečeno o duhu, u isto vrijeme također i svakodnevnom životu, gdje se Bog ili bogovi otkrivaju ništa manje nago u drugim oblastima - to je velika nevolja sadašnjosti. Iznad svega, ovo morate razumjeti ako želite shvatiti zašto je ovakvo katastrofalno vrijeme zadesilo čovječanstvo. Ljudima je pak potrebna znanost koja, govoreći o onom najvišem božanskom, ujedno može i odgovoriti na potrebe svakodnevnog života. Jer inače će te svakodnevne potrebe ostati u kaotičnom poretku u kojem ih vide Lenjin i Trocki. A učenja koja naviještaju misterije nebesa, ma koliko zagrijavala egoistične osjećaje srca, ostaju neplodna za vanjski život.
Ubuduće to ne bi smjelo biti tako. Ubuduće ne bi smjelo biti nedjeljnih popodnevnih propovijedi u kojima se ljudi žele izdići iz svakodnevice, samo se žele podići, podgrijati svoje egoistične vjerske potrebe, da bi onda bezbožno gledanoj svakodnevici pristupili samo vanjskim, neadekvatnim mišljenjem, bez duhovnog prozrenja. Veliki zahtjevi koje vrijeme postavlja pred nas su u duhovnoj oblasti. Neće biti reda u naše vrijeme sve dok ljudi ne priznaju da ovo što je upravo opisano treba uzeti u obzir.
Ali uz to je vezan čitav niz drugih važnih impulsa vremena. Mi smo u sredini a ne na kraju. Ovo kažem potpuno svjesno: nismo na kraju, mi smo usred vremena borbe, vremena u kojem se odvijaju kaotični događaji unutar evolucije, događaji, kako sam često govorio, iz kojih ljudi trebaju učiti. Nažalost, ima toliko onih koji ništa nisu naučili iz ovih događaja u posljednje četiri i pol godine, već imaju način mišljenja kakav je bio formiran i prije četiri i pol godine. Zbivaju se događaji koji pokazuju izvanjsko čovječanstvo, ili bolje reći život izvanjskoga čovječanstva, u borbi i sukobima. Naravno, bilo je borbi i sporova u drugim razdobljima; ali borbe i razmirice u našem dobu ipak imaju poseban karakter. A taj poseban karakter primjećujemo kada pogledamo, ne samo na površinu, nego u dubinu, kada postanemo svjesni da se mnoge stvari danas događaju izvana koje su zapravo dizajnirane da se odvijaju u unutarnjem životu ljudi. Lako je zamisliti da prihvaćanje nove objave s nebesa mora biti popraćeno većom dubinom nutrine ljudske naravi. Ta produbljena nutrina prenijet će u ljudsku prirodu određene unutarnje borbe, u duše. Ova mogućnost unutarnjih duševnih borbi ne bi nas trebala učiniti pesimističnima, jer samo kroz te duševne borbe ljudi u budućnosti mogu biti jaki. Tko to danas ne želi, neka mu vjernici i dušebrižnici donekle zamute ono što već podsvjesno živi u duši. Trebali bi mu ugrijati dušu, trebali bi ga utješiti, trebali bi mu reći samo stvarno lijepe stvari o tome što Bog ima na umu za čovjeka, a da čovjek tu ništa ne poduzima. Ali u bliskoj budućnosti bogovi će imati samo planove za ljude koji uključuju da ljudi sami poduzmu nešto po tom pitanju. Čovjek mora proći kroz unutarnje duševne borbe koje ga čine snažnim. Ne moramo gledati u budućnost koja je ugodnija od prošlosti ili sadašnjosti. Takvi prividni ideali, koji su samo moderni narkotici, nisu istina, oni su samo wilsonizam. Govoriti o tome da nekih dva puta po sedam točaka mogu dovesti do potpuno drugačijeg doba - ne znam bi li to trebalo biti mistično, ali ako jest u lošem je smislu - to je sasvim posebna forma modernog praznovjerja.
U budućnosti, nije da će stvari biti ugodnije u vanjskom životu. U ostatku zemljine evolucije čovječanstvo će morati prihvatiti još veće neugodnosti nego što može sanjati. Ali to će preuzeti na sebe jer će ga ojačati unutarnje duševne borbe - svako pojedinac u svojoj osobnosti. Gledajući kroz veo vanjskih pojava, ne vidimo svijet u kojem bogovi spavaju nevjerojatno tihim snom, svaki u svom krevetu, i vode miran život, baš kao što ljudi sanjaju, a to nije ništa drugo nego još jedan oblik besposlice. Ne nije tako! Kada gledamo kroz koprenu pojava, ne vidimo božansko-duhovni usnuli život, već rad hijerarhija. A ono što nas prvo pogađa velika je bitka koja se odvija iza scene fizičkog, osjetilnog svijeta, između mudrosti i ljubavi. I čovjek je uključen u tu borbu. Dugo je toga bio nesvjestan; ubuduće se mora sve više svjesno uključivati u ovu bitku koja se odvija u svijetu između mudrosti i ljubavi. Jer čovjek bi trebao biti ono što nastaje kada se mudrost i ljubav neprestano njišu poput klatna, čas prema strani mudrosti, čas prema strani ljubavi. Jer ono što postoji u svijetu tu je kroz ritmičko njihanje klatna, a ne kroz pospanu smirenost.
Ta bitka između mudrosti i ljubavi, u davnim atavističkim vremenima i u dosadašnjim vremenima, još uvijek se odvijala u podsvjesnim dubinama ljudske duše. Tamo dolje, gdje pulsiraju nesvjesni instinkti, stoji duh mudrosti protiv duha ljubavi, i duh ljubavi protiv duha mudrosti. Ali ovo se podiže u svijest od našeg doba razvoja duše svijesti. Čovjek tu bitku mora voditi u sebi. Sile koje su u igri u ljudskoj prirodi na temelju ove unutarnje borbe duše, postajat će sve jače i jače. Ali danas se ljudi još opiru tom unutarnjem razvoju. Sumnjaju i boje se toga, ali nemaju hrabrosti za tu unutarnju borbu. Što piše u knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', to stoji, treba dovesti do toga da osoba može pobijediti u ovoj unutarnjoj borbi. Ljudima je neugodno. Zaziru od toga; nemaju hrabrosti voditi ovu unutarnju bitku. Ali to je karakteristična pojava da ljudi ne žele izdržati tu unutarnju borbu, da još uvijek bježe od nje, da još ne žele imati tu unutarnju borbu. A pošto je ne žele unutra, zato se danas projicira vani. Naznačio sam to u jednom od mojih Misterija, gdje možete pročitati kako su vanjske borbe koje se odvijaju među ljudima izraz unutarnje borbe. Vi znate da je odlomak napisan davno prije izbijanja sadašnje svjetske ratne katastrofe, ali upravo sadašnja svjetska katastrofa svjedoči o istinitosti onoga što je tamo napisano. Podrazumijeva se da su sve vanjske bitke koje se danas odvijaju - u drugim vremenima bitke su imale drugačiji karakter, jer se sve mijenja i prolazi metamorfozu - da su bitke izbačene iz nutrine ljudi. To je ono što mora doći: ljudi moraju unutar sebe prihvatiti ono protiv čega vjeruju da se danas moraju boriti vani. Ratno poprište u ljudskim dušama bit će lijek za ono što je među ljudima danas postalo tako razorno. Sve dok ovo unutarnje bojno polje ne bude u ljudskim dušama, strašna katastrofa koja je danas zavladala ne može se zaustaviti. Jer vanjski sukob je jednostavno ono što ljudi projiciraju izvan sebe, jer ga nisu voljni unijeti u svoj unutarnji život. Sve ostalo je samo privid; ali to je stvarnost.
To je opet okolnost koju antropozofski orijentirana znanost duha uzima u obzir. Uzima u obzir tako što ne preuzima samo zastarjela stara učenja, već zapravo želi ljudima donijeti ono što se, u smislu sadašnjeg vremena i budućnosti, nameće kao nova otkrivenja s nebesa, da tako kažem. Treba vidjeti tu razliku, inače će se znanost duha, na kakvu se ovdje misli, uvijek stavljati zajedno s drugim stvarima s kojima ne pripada. Ova znanost duha, koja je antropozofski orijentirana, ne može se naviještati na isti način kao što se mnogo toga želi naviještati u sadašnjosti, a zapravo je stvar prošlosti. Ova antropozofski orijentirana znanost duha mora se obraćati punoj, jasnoj svijesti čovječanstva. Ali samim time povrijedi se taština mnogih ljudi. Zato što svi ljudi danas vjeruju da imaju izvanredno jasne, bistre misli. Ali samo trebaju pogledati oko sebi i vidjeti kako rade stvari, posebno duhovne, i primijetiti će da ovo potpuno, jasno mišljenje ipak nije za ponos. Socijalni i, ako hoćete, ratni problem sadašnjice ne može se riješiti nikako drugačije nego kroz jasne misli uvježbane u modernom mišljenju, koje su usmjerene prema novootkrivenom duhovnom svijetu, onom svijetu koji dolazi od dobrih Duhova osobnosti. Budući da je ova znanost duha tako nova u tom pogledu, ona za svoje protivnike ima sve one koji se ne žele potruditi da stvarno prodru u ovo novo. Jer za stvaranje unutarnje duševne aktivnosti potrebna je dobra volja.
Vidite, sami nerv ove znanosti duha, na kakvu se ovdje misli, razlikuje se od onoga od kuda dolaze ranija otkrivenja. Često sam upozoravao na ovo: danas je vrlo česta pojava da se ljudi koji se žele educirati o tajnama egzistencije okreću starim knjigama koje sadrže staru atavističku vidovitost. Kako se sretno mnogi ljudi danas osjećaju kada pronađu knjige koje, bez prodiranja moderne znanstvene svijesti, imaju namjeru dati informacije o onome što nitko sada ne može znati, već o onome što su stari govorili o soli, živi i sumporu i slične stvari. Naravno, to su časne, uzvišene stvari, koje su zapisane u ovim knjigama. Ali u svijetu postoji razvoj, i ono što je bilo dobro za ranije epohe, nije dobro za naše vrijeme. Prethodne epohe mogle su, na svoj način, primiti ono što je zaodjenuto riječima: sol, živa, sumpor. Sadašnje vrijeme mora tražiti nešto novo. Budući da duhovna bića donose novu stvar za spas čovječanstva, ta se stvar ne smije ignorirati. Ova nova stvar mora biti potpuno drugačije prirode od one stare. Postoji temeljna razlika između novog i starog. Drevni su razvili veliko razumijevanje svijeta, razumijevanje onoga što je izvan čovjeka. A ono što je drevna mudrost dobila preko duhova kao što su Paracelsus ili Jakob Böhme bilo je duboko razumijevanje svijeta. Zatim je to razumijevanje svijeta primijenjeno i na razumijevanje ljudi. Sam čovjek je shvaćen iz svijeta, to je osnovni karakter drevne mudrosti. Kako su se duhovno i duhovna bića otkrivala u različitim fazama kroz različite elemente u prirodi, moglo se vidjeti kroz atavističku vidovitost na način koji danas ljudima više nije moguć. U velikoj, sveobuhvatnoj prirodi, ljudi su prepoznali najprije život planeta, život zvijezda, zatim elementarni život kroz elemente, kroz sol, živu, sumpor; i onda se možete zapitati: kako to utječe na ljude? Od svijeta došlo se do čovjeka.
Taj put više nije onaj kojim se čovjek može razvijati u sadašnjosti i bliskoj budućnosti. Još je Jakob Böhme mogao reći: sol, živa, sumpor. - Moramo reći drugačije, jer moramo ići suprotnim putem, suprotni put je put budućnosti. Počinjemo s ljudima, prvo razumijemo ljude, a od razumijevanja ljudi prelazimo na razumijevanje svijeta. To je put kojim sam ja išao u svojoj 'Tajnoj znanosti' u jednom području, to je put kojim se mora ići u budućnosti. Ne govorimo o soli, govorimo o onome što živi u ljudskom organizmu kao nazadni razvoj živčano-osjetilnog sustava, a živčano-osjetilni sustav shvaćamo kao retrogradni razvoj. Stari je pogledao u prirodu i vidio što je postignuto pod elementom soli. Gledao je izvana ono što mi gledamo kada gledamo nervna osjetila sa stajališta znanosti duha. Da bi to razumio, stari je pogledao u vanjski svijet, svijet Merkura. Gledamo u ljudski organizam i pronalazimo ritam. Sav ritmički život - često smo to isticali - ono je što je Merkur izvana. Gledamo ljude, nastojimo razumjeti ljude, i iz razumijevanja ljudi, razumjeti svijet.
Takvo je moćno otkrivenje prema kojem moramo živjeti s obzirom na koncepciju svega duhovnog. Iz stare objave, koja je od poimanja svijeta prešla na poimanje čovječanstva, nastale su sve stare vjere i tradicije koje su još sačuvane u zastarjelim svjetonazorima. One neće biti ni od kakve koristi čovječanstvu osim što ih se promatra povijesno i omogućuju nam da staro doživimo na dostojanstven način. Religiozna uvjerenja također u konačnici proizlaze iz ovoga. Danas jedno počinje s drugim, s razumijevanjem čovječanstva, koje se mora proširiti na razumijevanje svijeta.
Ovo mora biti novi način, dragi prijatelji, i uključuje mnogo toga. A kako je to povezano s mnogo toga, vidi se recimo po načinu na koji se ovdje pokušala graditi ova zgrada. Znate, ja sam tu i tamo s posebnim naglaskom istaknuo kako je to kleveta - iako možda po mnogima nije subjektivna, iako oni koji ništa ne razumiju o našoj građevini ne bi baš trebali o tome govoriti - kako je objektivna kleveta kad se kaže da ta zgrada predstavlja ovo ili ono 'simbolički'. Potražite bilo koji simbol u ovoj zgradi - nećete ga naći. Nigdje nema simbola! Pokušalo se stvoriti nešto neposredno iz duhovnog svijeta, ne nešto simbolično, nego duhovna stvarnost, u onoj mjeri u kojoj se do danas može otkriti. Ono što je ranije korišteno kada se obraćalo čovječanstvu je simbolično. Napredak u razvoju čovječanstva sastoji se upravo u tome da se percepcija koja kroz simbole djeluje na instinkte, dovede do pune svijesti, gdje se sagledava stvarnost, duhovna stvarnost.
Ali ovaj pogled na duhovnu stvarnost zahtijeva određenu duhovnu aktivnost. Gledajući simbole ljudi su zaspali, da tako kažem. Nedavno sam vam rekao kako danas, naprimjer, ima slobodnih zidara koji kažu da su jako sretni što im se ne objašnjavaju njihovi simboli; svatko može smisliti što god želi, što većina ljudi tumači tako da ne misle ništa, već puštaju simbole da nesvjesno djeluju na njih. To je ono što je ostalo od davnih vremena, što se mora preobraziti u novo. Simbolizam, kao što znate, ne igra osnovnu, temeljnu ulogu u onome što se ovdje naziva antropozofski orijentirana znanost duha. To znači da na određeni način ovdje moramo iznova govoriti na nov način. A ako se s vremena na vrijeme ukazivalo na simbole, ti su simboli bili korišteni, da tako kažemo, kao posuđeni simboli za primjer ovoga ili onoga, ili za pokazati suglasje između onoga što je novo, što može poslužiti novom čovječanstvu, i onoga što je zastarjelo iz davnih vremena.
Ali u određenoj mjeri dio je ljudske prirode - a ovo što sada govorim odvest će nas sutrašnjem razmatranju socijalnog života - da se u početku uvijek opire onome što izgleda uistinu novo; a najviše se opiru oni koji sebe vide, takoreći, kao čuvare i zaštitnike starog. Zato je ova nova, antropozofski usmjerena znanost duha, predodređena da naiđe na protivljenje među onima koji sebe vide kao čuvari starog. Ali to ne može spriječiti ovu antropozofski usmjerenu znanost duha da slijedi svoj put, koji je nužan i samorazumljiv put za suvremeno čovječanstvo.
Postoji određeni broj vas koji znate da u našoj sredini, za one koji bi to tražili, doista nije bilo suzdržavanja u predstavljanju simboličke i obredne suštine koja je ostala iz davnih vremena, ali uvijek na drugačiji način od uobičajenog, kada se simbolima i ritualima dodjeljuje vrijednost u zastarjelom smislu. Da bi se održao kontinuitet ljudskog razvoja, još uvijek je u određenoj mjeri potrebno nastaviti s ritualima i simbolikom. Ali u našim krugovima ritual i simbolizam nikada nisu bili predstavljeni kao nešto drugo osim duhovne stvarnosti, osim neposredne integracije duhovne stvarnosti u vrijednosti našeg vremena. Odatle dolaze, posebno unutar antropozofski orijentirane znanosti duha, objašnjenja za mnoge stvari, zapravo za sve ritualno, simboličko, iz prošlosti. Može se pokazati kako je, danas zastarjelu mudrost, čovječanstvo primilo na druge načine, što je ljude dovelo u, da tako kažem, stanje neslobode, ali i kako se danas može ići drugim putovima mudrosti. Ovi drugi putovi mudrosti su neugodni za mnoge ljude, najneugodniji za one koji samo žele sačuvati staro, koji žele uljuljati čovječanstvo u staru mudrost. Beskorisno je osobi koja je navršila četrdeset godina reći: možeš postati inteligentan, možeš biti sposoban učiti, ali za to moraš imati dvadeset godina. Svakako, kad bi imao dvadeset godina, bio bi sposoban učiti. Ali to ne ide. Ne možete se vraćati natrag. Pa ipak, ono što je bilo prikladno u davna vremena, ono je što mnogi vjerski sljedbenici ili sljedbenici drugih zajednica, danas žele širiti. I u kontrastu staroga s onim što zapravo želi doći do čovječanstva i što jedino može poslužiti za spas čovječanstva, mnogo je toga što dovodi do katastrofalnih procesa u našem vremenu.
Iznimno je važno imati ovo na umu. Biti sposoban u najdubljem smislu, biti osoba koja se povezuje s onim što nova otkrivenja nebesa žele od zemaljske evolucije, ono je što je danas važno. I bez vanjskih, egzoteričnih pitanja čovječanstvo bi moralo doživjeti brodolom, jednostavno se danas mora imati takva znanost duha koja ima dovoljno jake, učinkovite koncepte da se razumije ono što pokreće ljudske duše diljem svijeta - iako na diferenciran način kao što sam pokazao - i također ih pokreće u svakodnevnom životu. U budućnosti više neće biti moguće živjeti u svakodnevici s jedne strane, svakodnevicu vidjeti kao siromašan, profani život, zatim se povući u crkvu ili u masonski hram i držati ta dva svijeta potpuno odvojeno, tako da crkva ili masonski hram nemaju pojma kako treba organizirati vanjski socijalni život, a socijalni život se, pak, odvija svojim tijekom, bez onoga što se, da tako kažemo, želi iznutra i što ljudima govori podsvijest kroz rituale i simbole. Svijesti ljudi morat ćemo se obraćati u budućnosti. To je važnije od bilo kakve simpatije ili antipatije prema starom ili novom; jer ono što se mora dogoditi mora se dogoditi na temelju uvida; ne smije doći od simpatija i antipatija.
Vidite, nerv u shvaćanju duhovnog svijeta je da su sve stvari koje dolaze iz davnih vremena internalizirane, da ono što je vanjsko postaje unutarnje. Jer na taj način ono je uvedeno u ljudsku svijest ništa manje sveto nego što je nekoć bilo. Ova tendencija mora zaživjeti u modernom ljudskom razvoju. Sama ova tendencija je kršćanstvo dvadesetog stoljeća. Sve što želi očuvati staro naravno, ide protiv te tendencije, protiv nakana koje su ovdje naznačene. Uz određene navike mišljenja velik dio čovječanstva ovisi o starome. Ovo staro je ugodnije za ljude jer ne postavlja nikakve zahtjeve za razumijevanje. To je ono što znanost duha čini tako neugodnom za ljude. Ovu znanost duha treba razumjeti. I možete je razumjeti ako samo koristite zdrav razum u stvarno sveobuhvatnom smislu. Možete je razumjeti, ali je ne želite razumjeti! Danas u mnogočemu ne težimo razumijevanju, nego nerazumijevanju. Stoga će još dugo vremena biti slučaj da će znanost duha, na kakvu se ovdje misli, nailaziti na protivljenje za protivljenjem. Neki od tih antagonizama potpuno su benigni; ali takvo dobronamjerno protivljenje može se pretvoriti i u suprotnost onoga što je dobronamjerno. Osobito - kao što sam često isticao - kao protivnici ove znanosti duha, koja želi slobodno i nepristrano obraćati se ljudima o najvišim duhovnim stvarima modernim predodžbama, pristalice onih škola mišljenja koje pripadaju starim crkvenim vjeroispovijestima, starim masonskim ili sličnim kojekakvim zajednicama, uvijek iznova će se pojavljivati. U određenom smislu, to su prirodni oponenti. Oporbu možete potpuno razumjeti! I u tom području prikladno za znanost duha je razumijevanje, a ne dosadni, nejasni nedostatak razumijevanja. Ova moderna, antropozofski orijentirana znanost duha ne treba izgledati kao pogodna za izgradnju društva - tome se ne treba čuditi; jer ne treba slijediti staze kojim su išla ili još uvijek idu drevna tajna društva. Moderno čovječanstvo upravo želi eliminirati te stare načine. Danas govorimo o eliminaciji tajne diplomacije u vanjskom, egzoternom području. Mislim ispravno, s punim pravom! Svatko tko je proučavao povijest zna da tajna diplomacija nije ništa drugo nego posljednji ostatak metoda i ideja starih tajnih društava.
Mnoge druge stvari tek treba prevladati onim što mnogi ljudi postavljaju kao osnovni zahtjev. Čudno, u ovoj sferi možete doživjeti mnogo nesporazuma. Svi znate: napisao sam 'Tajnu znanost'. Jedan gospodin, kojeg sam već nekoliko puta spomenuo, poslao mi je rukopis o ovoj 'Tajnoj znanosti' koji je počinjao otprilike ovako: zaista ne može postojati tajna znanost, jer znanost mora biti javna, pa bi stoga bilo pogrešno govoriti o tajnoj znanosti. - Pa naravno, to je potpuna glupost. Kao što naravno ne postoji prirodna znanost, nego samo razvijena znanost kao što je 'prirodna znanost', tako naravno postoji i javna 'tajna znanost', naime znanost o onome što se može nazvati intimnim, tajnim. Dakle, besmisleno je tumačiti riječi na taj način. Nadalje, ne treba vjerovati da ako je nešto 'otvoreno' da je sve tu. Neke će stvari još dugo ostati ezoterične, čak i ako se izraze egzoterično. Budući da su mnoge egzoterične knjige koje se mogu kupiti posvuda, za mnoge ljude - iz pristojnosti ne želim reći, za većinu ljudi - prilično ezoterične knjige. Za mnoge ljude, neke Reclamove knjige koje možete kupiti za nekoliko centi, krajnje su ezoteričnog sadržaja. Dakle, to nije ono što je važno, ono što je važno je vrsta veze u koju duša želi ući s tim stvarima. Ovo samo, govorim u zagradi; jer meni je bitno skrenuti pozornost da se stari, zastarjeli motiv tajnosti mora zamijeniti nečim drugim.
Ali život znanosti duha unutar čovječanstva također će biti drugačiji od onoga koji se često njeguje kroz neke tajne veze. Te tajne veze, u čije dubine se danas dakako može zaviriti, a koje nipošto nisu tajna onima kojima je stalo, čuvaju načelo tajne na protuzakonit način, donekle ga čuvaju svojom praksom i ponašanjem. To je nešto što je važnije od mnogih drugih stvari. Svi znate da postoje tajna društva ove ili one vrste, društva koja proizlaze iz konfesija, društva koja postoje drugdje, koja na poseban način upućuju ljude kako komunicirati od osobe do osobe, unose ovo ili ono na tajanstven način. Sasvim je prirodno da su se s vremenom formirale razne nijanse ovakvih tajnih društava koja se često međusobno bore na život i smrt, a koja svakako ponekad imaju stvari protiv kojih se opravdano boriti. Ali ono što živi unutar zajednice koja je predana antropozofski orijentiranoj znanosti duha ne treba braniti na isti način na koji ponekad treba braniti stvari koje pripadaju tajnim društvima s tajnim praksama. Nema potrebe braniti ono što se događa unutar antropozofski usmjerenog duhovnog pokreta posebnim umijećem ili posebnim sredstvima. Mogu vam reći najjednostavniji način kako se može braniti antropozofski orijentiran duhovni pokret. Da bi se obranilo ono što je ikada učinjeno na temelju antropozofski orijentiranog duhovnog pokreta, nitko ne treba učiniti ništa osim govoriti istinu, i ne lagati! Svatko tko govori istinu o antropozofski usmjerenoj znanosti duha - a svaki je čovjek dužan govoriti istinu - brani je; to znam, može se reći. I nikakva druga obrana nije potrebna antropozofski usmjerenoj znanosti duha jer je dužnost svakog čovjeka odbaciti ono što je neistinito.
Pritom skrećem pozornost na vrlo važnu stvar koja je vezana uz princip antropozofski usmjerene znanosti duha. Antropozofski usmjerena znanost duha ne ide tajnim putevima, nego se obraća ljudima na isti način na koji i znanost govori ljudima danas. Samo unutar ovih znanstvenih običaja govori ono što će - ako smijem tako reći - nebesa od sada otkriti čovječanstvu. Ali to je nešto što se mora jasno vidjeti. Riječ je o nečemu što se fokusira na znanost duha kao takvu, a ne na život društva kao takav, što u prvi plan stavlja cilj, a društvo je samo sredstvo.
Rekao sam ovdje prije osam dana da je potrebno razlikovati antropozofski orijentiranu znanost duha od drugih stvari. Ali treba biti svjestan te distinkcije, inače se propušta nešto najvažnije u sadašnjoj evoluciji, što se ne smije propustiti ako se želi iskreno okrenuti najvažnijim impulsima koji mogu imati ljekovito djelovanje u našoj katastrofalnoj sadašnjosti i budućnosti.
Čovjek bi želio nadati se da će se zaista pronaći nov način prosuđivanja, nova sposobnost razlikovanja između onoga što se mora uvesti kao nešto novo u evoluciju, tako da se ono što je zastarjelo ne spoji s onim što nastoji iznijeti stvari iz temeljnih zahtjeva same evolucije u sadašnjosti i bliskoj budućnosti, stvari koje treba iznijeti kako bi se ono što je nastalo pod utjecajem starih stvari moglo zamijeniti nečim novim pod utjecajem novih impulsa.
Uzmite samo jednu stvar: staro kršćanstvo imalo je gotovo dvije tisuće godina za razvoj. U prvim stoljećima bilo je drugačije nego danas; svatko tko proučava kršćanstvo to zna. Ono što bi danas trebalo biti kršćanstvo mora ponovno postati drugačije. Ali svatko tko proučava posljednje četiri i pol godine također iz tog primjera može vidjeti kako se ovaj stari izdanak, ne kršćanstva, nego određenog kršćanskog gledišta, dokazao, odnosno nije se dokazao, suočen s katastrofom. Naravno, ako se držite apstrakcije i općenitosti, možete reći bilo što. Jer to je bit takvih svjetonazora koji su apstraktni, da sve, baš sve mogu zaodjenuti u svoje apstraktne formule. Ako dođete do takvih ideja i koncepata koje sam nedavno predstavio kao osnovnu socijalnu ideju budućnosti, tročlanstvo, onda je ova ideja, kao što sam pokazao prošle nedjelje, primjerena stvarnosti i proširuje svoju konfiguraciju prema stvarnosti. Ova ideja može obuhvatiti samo stvarnost, i prikladna je za stvarnost. Apstraktnom idejom možete obuhvatiti sve. S pravom idejom možete razgovarati na način na koji sam ja razgovarao s različitim ljudima s kojima sam razgovarao. Govorio sam o tome, izvršio sam to, tu trostrukost, ali ne na isti način kao netko tko je dogmatski uvjeren i tko kaže: morate to prihvatiti - ili će sve poći loše! - To nije ono o čemu se radi kod pravih ideja. Zato sam s ljudima razgovarao drugačije. Rekao sam: ne morate vjerovati u ideje kao što vjerujete u dogme, već počnite negdje u stvarnosti i vidjet ćete kada ih uvedete u stvarnost da se stvarnost s njima uredi; možda kad to učinite ili kad se samo malim dijelom suočite sa stvarnošću, onda stvari ispadnu potpuno drugačije. - Ne bi me nimalo iznenadilo da u stvarnosti, čim je ideja realizirana, ne bi ostao ni kamen na kamenu od prije zacrtanog, posebice u izvedbi. Ako ne idete dogmatski, ne držite se svojih programa kao programeri koji rade programe i statute za tvrtke, nego samo dajete ono što se želi oblikovati u stvarnosti; onda je primjenjivo u stvarnosti. I krenemo! Možda će se tada pojaviti ideje koje su sasvim drugačije od ovih koje su upravo iznesene. Ono što je stvarno sastoji se upravo u tome što se mijenja sa životom, a život se neprestano mijenja. Ne radi se o lijepim idejama, već o realnim idejama. Ne izgovarate ih apstraktno, nego ih nastojite izreći tako da budu žive i da se uklapaju u stvarnost. Stoga ih je naravno, strahovito lako napasti apstraktnim idejama. Ali to je ono što je novo u antropozofski orijentiranoj znanosti duha, da u njoj ne razmišljate samo o novim stvarima, nego da razmišljate na nov način. I zato toliki ljudi ne mogu pristupiti tom mišljenju na nov način, ali to razmišljanje na nov način je važno, ono za koje se može reći da je misao uronjena u stvarnost i živi sa stvarnošću. S apstrakcijom možete dokazati bilo što. Uz apstrakciju, čak i onu božju, možete reći kao dobar, monarhistički podanik: kralj je postavljen milošću Božjom. - Moderno vrijeme može ga podučiti: sada je opet odvojen od Božje milosti! Ako imate apstrakcije, ispod ovih apstrakcija možete staviti i crno i bijelo. Uz apstrakcije se može reći da Bog vodi vojske i jednih i drugih. Upravo je to važno u težnji za istinskom zbiljom, koja je temelj antropozofski usmjerene znanosti duha, da se takav apstraktni život, odnosno takav apstraktni govor, koji je za stvarnost poguban, zamijeni mišljenjem u skladu sa stvarnošću, govorom koji je s ljubavlju uronjen u stvarnost i govori iz same stvarnosti. Mišljenje, koje ne samo da drugačije misli, nego koje misli drugačije nego što se mislilo, teži idealu: 'Ne ja, nego Krist u meni' - prema Pavlovim riječima. Za to je Krist tražio sklad vanjskog čovjeka s unutarnjim čovjekom.
Ovo mora postati ideal za sva ljudska nastojanja.