.- JEDANAESTO PREDAVANJE, Stuttgart, 17. veljače 1913
Kozmička strana života između smrti i novog rođenja. Prolazak kroz zvjezdane sfere
U drugoj polovici prošle godine bilo je potrebno da provedem neka okultna istraživanja života između smrti i novog rođenja. Već smo iz različitih perspektiva opisali o čemu se radi, ali potpuna spoznaja, pravi prodor u ovaj dio ljudskog života zapravo je moguć samo ako se gleda s različitih gledišta. Iako je točno sve što se može pronaći u spisima i ciklusima o ovoj temi, svemu tome se ipak može dodati ono što imamo za reći večeras, a možda i prekosutra.
Kada čovjek prođe kroz vrata smrti, kada se odriče svog fizičkog i eterskog tijela, tada se duša prvo predaje sjećanjima na protekli zemaljski život. Već znamo da je duši potrebno određeno vrijeme da se, da tako kažemo, riješi svega što je veže s posljednjim životom na Zemlji. Sada zamislimo ovaj izlazak iz posljednjeg života na Zemlji u kontekstu cijelog svemira, svijeta.
Kada čovjek napusti svoje fizičko i etersko tijelo - a to nije samo nakon smrti, već i tijekom spavanja - i živi samo u astralnom tijelu, koje također možemo nazvati dušom, tada se s čovjekom događa potpuna ekspanzija, moglo bi se reći proširenje: širenje njegovog bića u prostranstvu. Svake noći se zapravo širimo preko zvjezdanog prostranstva. Nakon smrti, čovjek se širi polako i postupno da njegovu - možda sada ne možemo reći: tjelesnost - nego njegovu duševnost, moramo tražiti u području oko Zemlje, od početka daleko izvan kruga zraka. Širi se sve dalje i dalje dok čovjek - koliko god to paradoksalno zvučalo, ali ispada da je tako - svoje duševno biće nije proširio po cijelom opsegu sferne površine, koji se u konačnici poklapa s opsegom Mjeseca oko Zemlje. Toliko narastemo da je granica naše egzistencije opseg Mjeseca oko Zemlje. Dakle, sve dok rastemo do ove veličine, traje ono što možemo nazvati razdoblje kamaloke. Ovo je vrijeme unutarnje povezanosti s posljednjim životom na Zemlji.
Ali onda se širenje nastavlja. Mi se zapravo širimo prema zvjezdanom nebu, a tada počinje vrijeme kada čovjek toliko naraste da se krajnja granica njegova bića može opisati kao krug koji danas, u astronomskim terminima, opisuje Venera, a u okultnim terminima, Merkur. Priroda čovjekove egzistencije nakon što je napustio lunarnu sferu, ovisi o tome kakav je bio život ovdje, između rođenja i smrti. Živimo li u kozmičkom prostoru do sfere Merkura, u njemu smo, ili, na način da lako nalazimo jedinstvo s ljudima s kojima smo na Zemlji bili zajedno, ili nam se također može dogoditi, da nam je teško naći takvo jedinstvo, da smo u ovom životu u sferi Merkura, takoreći, osuđeni na samoću. A osjećamo li se više ili manje predodređeni za samoću, ili za društvenost, ovisi o tome kako smo proveli svoj život na Zemlji. Osoba koja je u životu posvetila malo pažnje buđenju u svojoj duši moralnih osjećaja, moralnog raspoloženja, dobronamjernosti, suosjećanja, osoba koja je to malo razvijala tijekom svog života na Zemlji osjeća se, dok se širi u sferi Merkura, prisiljena na samoću nakon smrti. I teško joj je pronaći druge duše s kojima je povezana. Osoba koja je razvijala puno suosjećanja i moralnog raspoloženja, koja živi, šireći se u sferi Merkura, ona živi u zajednici s drugim dušama. Dakle, u našim je rukama da uredimo svoje živote između smrti i novog rođenja. Sfera Merkura, govoreći okultno, sfera je u kojoj se izražavaju naše moralne kvalitete. To je također ona u kojoj se na još jedan način pokazuje učinkovitim, kakve smo moralne kvalitete razvili.
Prije svega, dolazi u obzir - posebno tijekom ovog tranzita kroz sferu Venere ili Merkura nakon smrti - da ima utjecaja je li netko bio savjestan ili beskrupulozan čovjek u životu između rođenja i smrti. Vidite, sve što se događa u svijetu ovdje u fizičkom životu, usmjereno je i konačno uzrokovano duhovnim svijetom. Često smo razmatrali prirodnu smrt u starosti koja se mora dogoditi, jer to je ono što se zapravo mora dogoditi kako bi život mogao teći na ispravan način od inkarnacije do inkarnacije. Ali, kao što znamo, ne postoji samo ova smrt od starosti, koja je dobro utemeljena u evoluciji; postoji i smrt koja zadesi ljude u cvijetu mladosti, čak i u djetinjstvu. U svijetu postoje razne bolesti, epidemije i tako dalje, koje ulaze u ljudski život. I u konačnici nisu izazvane samo fizičkim uzrocima, već su određene i usmjerene duhovnim svijetom. A zapravo iz područja Venere, onog pojasa oko Zemlje koji, okultno rečeno, možemo zvati sferom Merkura. To znači da ako povučemo radijus od Zemlje do Venere i tako opišemo krug - posve odvojeno od astronomskih uvjeta - onda je to u okultnom smislu sfera Merkura; dakle, ne krug oko Sunca, nego oko Zemlje. I u ovom pojasu, u prostoru koji zauzima ovaj krug, nalaze se sile koje usmjeravaju bolest i smrt na Zemlji; smrt, ne utoliko što se javlja kao prirodna smrt od starosti, nego neredovito. Tamo su na djelu određena duhovna bića, ona bića koja okultizam opisuje kao duhove bolesti i smrti. Osoba koja, okultno govoreći, uđe u ovu sferu Merkura na način da je svoju egzistenciju na Zemlji provela kao beskrupulozna osoba, sada sebe osuđuje, prolazeći kroz ovu sferu, da postane sluga ovih - u redu ih je tako nazvati - zlih duhova bolesti i smrti. Da, tek kad znate tu činjenicu dobijete koncept, dojam o tome što beskrupuloznost zapravo znači. Nedostatak savjesti, osuđuje ljude da budu podložni jarmu ovih zlih duhova u vremenu između smrti i ponovnog rođenja u sferi Merkura. A kad se razviju sile koje se šalju iz okoline na Zemlju da bi se pojavile epidemije i bolesti, da se smrt dogodi u krivo vrijeme, tada te beskrupulozne duše moraju surađivati kao sluge ovih duhova bolesti i smrti koji šalju te sile u naš fizički svijet.
Nešto je drugačije kada ono što je vrlo rašireno na Zemlji, kada to i dalje ima utjecaja u ovoj sferi: udobnost. Naši se životi zapravo svode na udobnost. Ljudi bi bezbroj stvari radili drugačije da nije udobnosti. Također i kroz udobnost, čovjek sebe osuđuje, u sferi o kojoj smo upravo govorili, da neko vrijeme postane sluga onih sila koje su podređene Ahrimanu, a koje se mogu opisati kao sile prepreka, to jest onih sila čiji rad je ometanje na Zemlji. Postajemo sluge duhova prepreka na određeno, manje ili više dugo vrijeme, kroz sve ono što smo kroz ugodnosti ulili u svoju dušu. To nam daje ideju o tome kako sile koje smo u našim dušama razvili tijekom fizičkog života, utječu na život između smrti i ponovnog rođenja.
Sljedeća sfera u koju se duša širi, okultno je poznata kao sfera Venere, a astronomski kao sfera Merkura. Mi se za to pripremamo kroz vjerske kvalitete i vjerske stavove. Osoba koja je u vremenu između rođenja i smrti razvila takav stav kroz koji njena duša gleda prema iskonskim duhovnim moćima i iskonskim silama svijeta, u sferi Venere može biti društveno biće, tako da živi zajedno s drugim ljudima s kojima se njena duša srodila na Zemlji. Ali od tada nadalje, drugi duhovi viših hijerarhija također ulaze u sferu ljudi, i ljudi žive zajedno s duhovima viših hijerarhija kada su razvili religiozni stav, religiozni osjećaj, religiozni sentiment. S druge strane, sebe osuđuje na samoću, na izolaciju, onaj tko svoju dušu nije doveo u dodir s impulsima religioznog života ovdje na Zemlji. Ako je ovdje na Zemlji bio ateist, od sfere o kojoj smo govorili postaje potpuno usamljen. I treba reći da ljudi koji danas njeguju nereligioznost sami sebe osuđuju na potpunu samoću. Ljudi koji se okupljaju u Monističkoj udruzi, naprimjer, blokiraju svoju unutarnju slobodu kretanja, a zato što su se okupili ovdje pod ovom zastavom, sami sebe osuđuju da u toj sferi sjede svatko u svom kavezu; svaki će biti odvojen od drugoga.
Sljedeća sfera u koju ulazimo je solarna sfera. Opet su uvjeti drugačiji od onih za fizičku astronomiju. Ovu sferu dobijemo ako Zemlju spojimo sa Suncem i ovom spojnom linijom opišemo kroz oko Zemlje. [nacrtano je] Duhovno su uvjeti drugačiji nego u fizičkom. Proširujemo se u ovu sferu nakon prolaska kroz sferu Venere. Ono što nas je pripremilo za sferu Venere, za ovu sferu nas više ne priprema. Za sferu Venere pripremiti se možemo na takav način da nađemo jedinstvo sa svim onim dušama s kojima smo bili religiozno bliski, u životu između rođenja i smrti. U sferi Venere ljudi su, takoreći, podijeljeni u okruge, poput onih okruga u kojima su povezani narodi i rase na Zemlji. Dakle, u sferi Venere postoje oblasti u kojima se okupljaju oni koji su srodni po svojim vjerskim osjećajima. Ali to više nije dovoljno za solarnu sferu. U solarnoj sferi čovjek se osjeća usamljenim ako je na Zemlji bio pripremljen samo za određenu vrstu religioznog osjećaja u duši. U solarnoj sferi, vi ste društveno biće samo ako ste u najboljem smislu riječi razvili razumijevanje za svaki religiozni osjećaj, ako ste, takoreći, razvili dublju toleranciju prema svim religijskim sustavima na Zemlji. Sve do našeg vremena, od otajstva Golgote, izvanjsko kršćansko vjersko ispovijedanje bilo je u određenoj mjeri dostatno; zato što na određeni način ovo kršćansko vjersko uvjerenje sadrži razumijevanje koje ide dalje od ograničenog religijskog sustava i potpuno je drugačije od drugih religijskih sustava. U ovo se zaista lako uvjeriti. Mnogi drugi religijski sustavi još uvijek su ograničeni na određena područja svijeta, i ako bi željeli vidjeti, lako ćete vidjeti kako će zagovornik hinduističke religije, budizma i tako dalje, govoriti o jednakim pravima za sve religije i religijsku mudrost općenito, ali ako uđete dublje u ono što on misli, otkrit ćete da on misli samo na vlastitu religiju. On u osnovi zahtijeva da drugi ljudi prihvate njegovu vlastitu religiju. To je ono što on naziva jednakošću među religijama. Pokušajte čitati teozofske časopise koji dolaze iz Indije. Ono što Indijci kažu, predstavlja se kao opća svjetska religija, a za one koji to ne priznaju kaže se da nisu pošteni teozofi. Rano kršćanstvo nije bilo usklađeno s ovim tonom od samog početka, osobito tamo gdje je postalo zapadna religija. Kad bi stvari na Zapadu bile kao u Indiji, danas bismo imali Wotanovu religiju; to bi onda bilo ono što je hinduistička religija za Orijent, naprimjer. Međutim, zapad nije uzeo religiju koja je iz njega izrasla, već od samog početka religiju utemeljitelja koji je živio izvan Zapada, Krista Isusa. Zapad je neegoistično upio religiju u svoje biće. To je temeljna razlika. A istinska tolerancija prema svakom religijskom sustavu leži u temeljima kršćanstva, čak i ako su tu bit zapadni kršćani možda slabo razumjeli.
Zapravo, za kršćane je svatko kršćanin, kako god se drugačije nazivao. I to je obična uskogrudnost ako posvuda želite širiti kršćanske dogme. Velikodušnost je nešto sasvim drugo. Ako pogledate Hindusa, Kineza, Budista, ako pogledate dublje elemente njegova bića, posvuda ćete naći početke kršćanstva, a iz onoga što on sam misli, izronit će pristup kršćanstvu, a da nije potrebno spomenuti ime Kristovo. Ali ovo uže kršćanstvo, kakvo je danas dano ljudima između rođenja i smrti, zapravo je samo priprema za solarnu sferu nakon smrti. Za ovu solarnu sferu potrebno je još nešto: ono što je potrebno je ono što nazivamo teozofijom u ispravnom, istinskom smislu. To nam daje unutarnje razumijevanje za sve religijske sustave na Zemlji, za prirodu svih religijskih sustava na Zemlji. Ako steknemo ovo razumijevanje ovdje na Zemlji, tada ćemo se pravilno pripremiti za solarnu sferu. To nam razumijevanje različitih religija i otajstva Golgote, Krist impulsa, treba ako ne želimo postati pustinjaci u odnosu na druge ljudske duše i u odnosu na duhove viših hijerarhija u solarnoj sferi između smrti i novog rođenja.
Kada uđemo u solarnu sferu između smrti i novog rođenja, nalazimo dvije stvari. Prvo što nalazimo je nešto što možemo izraziti samo figurativno: nalazimo prazno prijestolje, prazno prijestolje svijeta. A ono što možemo tražiti na ovom praznom svjetskom prijestolju, možemo pronaći samo u slikama Akaša kronike. Na ovom prijestolju, koje nalazimo prazno kada živimo u vremenu između smrti i novog rođenja, unutar solarne sfere jednom je sjedio Krist. Kroz otajstvo Golgote proširio se u zemaljsku sferu, i od tog vremena, stanovnici Zemlje moraju biti u stanju steći razumijevanje Krist impulsa ovdje na Zemlji i zadržati ovaj impuls u sjećanju: tada mogu prepoznati sliku koja se pojavljuje u Akaša kronici kada žive u ovoj solarnoj sferi. Svatko tko nije postigao ovo razumijevanje ovdje na Zemlji, ne prepoznaje tko je nekada sjedio na ovom prijestolju a što je sada prisutno samo na slici, i ne može pronaći svoj put u životu unutar solarne sfere između smrti i novog rođenja. Tu vidimo kako je zemaljska misija ljudskih duša tražiti vezu s otajstvom Golgote, kao što to tražimo unutar našeg duhovnog pokreta. Na taj način zadržavamo sjećanje na Krist impuls između smrti i novog rođenja, i ne postajemo pustinjaci unutar solarne sfere, već socijalno biće kroz sile koje smo ponijeli sa sobom; tako da mi onda, takoreći, vlastitom snagom koju nosimo sa sobom, oživljavamo sliku - koja je samo slika u sunčevoj sferi - Krista. I iz našeg vremena na Zemlji moramo ponijeti toliko snage sa sobom da ta snaga ostane s nama za sljedeće vrijeme i da se ne može izgubiti.
Ali u ovoj sunčevoj sferi nalazimo drugu stvar, drugo prijestolje, i sada ga zauzima stvarno biće, Lucifer. I tako, između smrti i novog rođenja, kada smo stigli do sunčeve sfere, kao što je upravo opisano, osjećamo se suočeni s jedne strane s Kristom i s druge strane s Luciferom. Da u sebe nismo upili Krist impuls, Lucifer bi sam morao postati naš vodič. Ali ako smo uzeli Krist impuls, na dugom putovanju kroz kozmos mi smo pod vodstvom Krist impulsa s jedne strane i Lucifera s druge strane; jer i to nam treba za sljedeća vremena. Lucifer nam je također potreban, jer nas on sada pravim putem vodi kroz ostale sfere svijeta, najprije do sfere Marsa.
To je sljedeća sfera na koju se širimo između smrti i novog rođenja. Da bi nas Lucifer vodio na način koji je prikladan za nas ljude, moramo imati Krist impuls kao protutežu; tada je Lucifer impuls za nas ljekovit; inače je za nas loš. Još nešto je postalo neophodno: u sferi Marsa moramo imati priliku cijelim svojim bićem uzeti u obzir izvjesne promjene koje su se na Marsu dogodile tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. Te se promjene mogu opisati na sljedeći način. Sva pojedinačna kozmička tijela povezana su jedna s drugim putem određenih sila; druga kozmička tijela povezana su sa Zemljom. Iz njih zrače moći. Zapravo, ne samo da svjetlosni efekt koji dolazi na Zemlju zrači s Marsa i njegove sfere, već zrače i duhovne sile. Ako se vratimo u starija stoljeća, otkrit ćemo da s Marsa emaniraju sile koje su nadahnule ljude da učine ono što je ljudima trebalo u starim vremenima: fizičke sile za promicanje ljudske evolucije. Nije samo mit, već okultna istina, da ono što se u svijetu razvilo kao vojna sila i vojna uključenost, ono što je ljude činilo aktivnim i hrabrima tijekom stoljeća i tisućljeća, dolazi od priljeva sila Marsa. Ali u životu planeta je slučaj da njegove sile prolaze kroz uzlaznu i silaznu evoluciju. I Mars je u posljednjim stoljećima na neki način promijenio svoju ulogu. Vojne snage koje se sada razvijaju, pad su ratničkog života ranijih stoljeća; nove pogonske snage s Marsa više ne pritječu. Jer na prijelazu iz šesnaestog u sedamnaesto stoljeća, Mars je dosegao odlučujuću točku, točku koja se u egzistenciji Marsa može usporediti samo s vremenom kada je Zemlja stigla do svoje odlučujuće točke, u vrijeme otajstva Golgote. Postoji nešto nevjerojatno važno čega se ovdje dotičemo. Mars je prolazio kroz ključnu točku. To je bilo poznato unutar zemaljskih misterija, gdje se donose odluke o velikim duhovnim stvarima zemaljske egzistencije. Naime od dvanaestog stoljeća, vrše se odlučujuće pripreme unutar misterijskog razvoja Zemlje, da se uzmu u obzir promjene unutar sfere Marsa. Snage koje je Mars trebao slati na Zemlju da donesu hrabrost i energičnost, za Mars su bile gotove: više ne bi trebale prodirati na Zemlju. Ali budući da je Mars prošao kroz takvu krizu, ono što bi morali proći u sferi Marsa, također se mijenja za duše koje žive između smrti i novog rođenja. Kada osoba izađe izvan solarne sfere, u njenu dušu zrače sile koje već imaju značaj za sljedeću inkarnaciju. Duša koja je prošla kroz sferu Marsa u davna vremena, prije sedamnaestog stoljeća, došla je u dodir s onim silama koje su je prožele hrabrošću i energijom. Do izvora hrabrosti i energije vodič je bio Lucifer. Ali duše koje su stigle kasnije više nisu mogle pronaći ono što je bilo karakteristično: Mars je prolazio kroz svoju krizu. Tamo gdje se unutar misterija donose velike duhovne odluke, ne uzima se u obzir ljudski život samo između rođenja i smrti, nego njegovo spasenje i nesreća između smrti i novog rođenja; to jest, u misterijima se gleda da su duhovnoj kulturi čovječanstva dodane one stvari koje osiguravaju da duše mogu ispravno proći kroz različite sfere nakon smrti.
Ako želimo razumjeti što se događa ovdje u sferi Marsa, moramo razmotriti sljedeće. Od dvanaestog stoljeća nadalje, velika, odlučujuća stvar je došla do ružokrižarskih misterija u tome što je čovjek sebi mora oreći sljedeće. Za zemaljsku evoluciju dolaze posebna vremena, vremena vanjske materijalne kulture, vanjskih materijalnih trijumfa. Ne možete se okrenuti protiv toga; iako ne donose ništa duhovno, neophodna su u ovo doba strojeva, zračnih brodova i tako dalje, ali donose neku vrstu smrti duše. Ne možete se okrenuti protiv toga, morate živjeti s tim. - Materijalističko doba je moralo doći; samo što je uvijek bio napor viših duhovnih bića da stvore protutežu protiv ovog materijalističkog doba. Ako promatramo sve što je u zemaljskoj evoluciji nastalo kao protuteža materijalizmu, posljednju, najznačajniju pojavu imamo kod Franje Asiškog; taj Franjo Asiški, koji se u svom biću okrenuo od svega vanjskog života, koji je vodio život koji poznajete u Asizu, kojeg je tako divno naslikao Giotto na zidovima crkve u Asizu, tako da danas, gdje su te slike već toliko puta prekrečene, život sa zidova blista još uvijek na tako dirljiv način. I premda je i on doživio razvoj prema materijalizmu, ipak treba reći da je Franjino duhovno ozračje još uvijek rašireno u području oko grada Asiza, atmosfera koja je upila elemente života stranog svijetu, ali duševno poznatog ne samo ljudskoj duši, već i duši prirode. U ciklusu o 'Čovjeku u svijetlu okultizma, teozofije i filozofije' možete pročitati prekrasnu poeziju u kojoj je Franjo Asiški izrazio ono što osjeća prema duši prirode i prirodnih bića. Može se reći da nijedan pjesnik nije našao tako lijepe tonove o prirodi; možda je samo Goethe našao. Odakle sve to? Sve se to dogodilo jer je u svojoj prethodnoj inkarnaciji, u sedmom ili osmom stoljeću, u školi misterija blizu Crnog mora, Franjo Asiški bio učenik individualnosti, koja više nije bila utjelovljena u inkarnaciji u fizičkom tijelu.
Čudna je to stvar. U svojoj neposrednoj prethodnoj inkarnaciji, Franjo Asiški je živio na misterijskom mjestu i bio je, zajedno s drugim učenicima, učenik bića koje je u to vrijeme među učenicima djelovalo samo u duhovnom tijelu. A to nije bio nitko drugi nego Buda za kojeg znamo da je posljednji put bio inkarniran kao Gautama Buddha. Ipak je nastavio raditi u duhovnom tijelu. Znamo da je još uvijek bio prisutan kao duhovno biće pri rođenju djeteta Isusa u Evanđelju po Luki. Nastavio je raditi u školi u kojoj je živio Franjo Asiški u svom prethodnom utjelovljenju. Ondje je preuzeo impulse svog poznatog duševnog života, onog života koji je trebao odvesti ljude dalje od svega što se trebalo širiti na Zemlji, dalje od čistog materijalizma. I to je ostalo u Franji Asiškom, i vidimo da to i dalje ima utjecaja na utjelovljenje Franje Asiškog. Ali nije se moglo dogoditi da se mnogo duša na Zemlji pridruži zajednici Franje Asiškog, u dobu koje je već imalo materijalističko poslanje. Oni koji su morali napredovati, s vremenom nisu mogli. Dakle, donekle je stvorena dihotomija. Nije se moglo dogoditi da s jedne strane bude samo vanjska, materijalna kultura, a s druge sljedbenici Franje Asiškog. Koliko god Franjo Asiški bio velik i moćan, ono što je dao kao pravila moglo je biti od male koristi za kasnija vremena. Kako se to moglo dogoditi? Što se moralo nadviti nad Zemljom?
To je utvrđeno u značajnim perspektivama u ružokrižarskim misterijima od dvanaestog stoljeća. Ljudi su sebi rekli: čovjek će morati raditi sa zemaljskim tijelom, morat će proživjeti svoj put u materijalnoj egzistenciji izvana između rođenja i smrti, i morat će biti zajedno s trijumfima ove materijalne egzistencije. Ali mora se stvoriti mogućnost da svaka duša koja živi u njoj, koja se sprijatelji s materijalnom egzistencijom, da tako kažem, razumije unutarnje iskustvo onoga što leži u svetom Franji Asiškom. - Bit napretka duša na Zemlji leži u tome, da te duše moraju, takoreći, primiti dvije naravi, sve više što više idu prema budućnosti; da možemo uhvatiti impulse zemaljske egzistencije svojim duševnim članom i sprijateljiti se s njima; ali također da u sebi moramo razviti trenutke i sate u kojima možemo biti sami i posvećeni životu same duše. Kako postajemo prijateljski nastrojeni prema svijetu i upoznajemo ga, moramo imati i sate u kojem ga možemo upoznati dušom. Dok s jedne strane slijedimo Edisona, s druge strane moramo utiho moći postati učenici Franje Asiškog ili njegovog velikog učitelja, Bude. Svaka duša mora biti u stanju to osjetiti, čak i ako je gurnuta u materijalni život. A priprema za to se morala izvršiti u ružokrižarskim misterijima. Christian Rosenkreutz imao je zadatak to osigurati.
Kako se to može dogoditi? To samo znači da se određeni period života između smrti i novog rođenja može iskoristiti za dušu na vrlo specifičan način. U ružokrižarskim misterijima ljudi su govorili: Mars, da tako kažemo, gubi svoju staru zadaću; dajmo mu novu. - Početkom sedamnaestog stoljeća, na prijelazu šesnaesto stoljeće, Buda, koji je već prošao svoju posljednju zemaljsku inkarnaciju, poslan je na Mars, u sferu Marsa, i može se sasvim ispravno reći: u tom trenutku Buda je za Mars postigao nešto slično onome što je Krist postigao na Zemlji s otajstvom Golgote, samo u većem opsegu. Ono što je uvijek dolazilo s Marsa i što je ležalo u njegovoj suštini, Buda je transformirao svojom žrtvom. On je transformirao cjelokupnu prirodu i bit Marsa. Za Mars, Buda je postao veliki Otkupitelj. Za njega je to bila žrtva. Trebate se samo sjetiti kako se Buda uzdigao do učenja, poruke velikog mira, skladne egzistencije. Sada je prebačen u planetarnu sferu, iz koje je dolazila sila agresije. On, Knez mira, razapeo se, takoreći, ali ne kroz otajstvo Golgote. Tako je u sferu Marsa uneseno još nešto: Mars je prožet esencijom Bude. Kao što je Krist supstanca istjecala na Zemlju iz otajstva Golgote, tako i supstanca mira Bude istječe na sferu Marsa i od tada je u sferi Marsa.
To je ono što je rečeno unutar misterija ružokrižara. Poslanjem Bude, ljudske su duše neko vrijeme između smrti i novog rođenja mogle živjeti u sferi Marsa, nakon što su bile u solarnoj sferi i do tada nosile Krist impuls. Nakon što je duša tamo ušla kroz pravilnu prožetost Krist impulsom i kroz vodstvo Lucifera, duša dalje izlazi u sferu Marsa, i upravo u naše vrijeme događa se ono što se prije nije događalo: duše su prožete onim što se više ne može dogoditi na Zemlji, prožete elementom Bude - Franje Asiškog. Između smrti i novog rođenja svaka duša može, ako je primjereno pripremljena, proći kroz ono što je živjelo na Zemlji u konačnom uzletu duševnog života Franje Asiškog, ali što od tada više nije na Zemlji moglo imati dom. Prolaskom kroz sferu Bude u životu između smrti i novog rođenja na Marsu, ljudska duša tamo može upiti snagu koja će joj omogućiti da učini ono što je upravo rečeno: da kasnije, kroz novo rođenje, može ući u čisto materijalnu egzistenciju, može biti bačena u zemaljsku egzistenciju koja će biti sve više materijalistička, ali s drugim dijelom duševnog bića još uvijek može razviti snagu kako bi bila posvećena duhovno-duševnom svijetu. Tako je i s tajnama koje se nalaze između smrti i novog rođenja.
Zatim se širimo sve više i više u zvijezde do Jupitera, Saturna i još dalje. Ono što je sada opisano zapravo se događa samo s najnaprednijim dušama. Duše koje sada nisu stekle uvjete, već će ih steći tek kasnije, u životu između smrti i novog rođenja takve se duše povezuju samo sa sferama najbližim Zemlji. Prolaze i kroz druge sfere, ali u određenom stanju sličnom spavanju, nesvjesnom stanju. U vanjskim sferama, u sferama izvan Sunca, prikupljaju se snage koje čovjek mora apsorbirati da bi mogao ponovno raditi, krećući se prema novom rođenju, raditi na izgradnji novog tijela. Ono što je u čovjeku, nije samo na Zemlji došlo u njega. Najveća je kratkovidnost kada materijalisti vjeruju da je čovjek stvorenje Zemlje. Kad se čovjek na taj način izgrađuje snagama koje prima, izgrađuje u najsveobuhvatnijem smislu, onda u tim snagama izgradnje postoje kozmičke snage koje je čovjek prvo morao steći. Dok se između smrti i novog rođenja širi u solarnu sferu, još uvijek ima posla sa silama koje nastavljaju imati učinak iz prethodnog života. Sile koje su mu potrebne za rad u zemljinoj sferi, s kojim može konstruirati njegovo fizičko tijelo s periferije, mora dobiti od sila koje mu dolaze od izvan solarne sfere. Između smrti i novog rođenja, čovjek se stvarno mora proširiti u kozmos; jer sile koje stvarno mogu uroditi ljudskim bićem, nisu samo od Zemlje. Iz ljudskog zametka koji nastaje međudjelovanjem dvaju spolova, nikad ne bi moglo nastati novo ljudsko biće da se ne dogodi sljedeće.
Ovdje je taj mali ljudski zametak. Postoji nešto nevjerojatno veliko i važno vezano za ovu ljudsku klicu, nešto što se prvo na misteriozan način proširilo beskrajnim prostranstvima svijeta, a zatim se opet skupilo. Nakon što se čovjek proširio na zvjezdanu sferu, ponovno se počinje skupljati. Prolazi kroz sfere Saturna, Jupitera, Marsa, Sunca, Venere, Merkura i Mjeseca, postajući sve manji i manji. I kako postaje manji, apsorbirao je duhovne moći kozmosa. I postaje sve manji i manji. I ono što je konačno stisnuto, stisnuto kao mala duhovna kugla, jednostavno je stisnuto iz silne razrijeđenosti. A ovo se sada povezuje s fizičkom sferom, koja je zametna stanica, i oplođuje je iz duhovnih oblasti. Tako vidimo kako ljudi ulaze u egzistenciju rođenjem.
Nakon što je prošao kroz posljednju smrt, raširio se u daleke svjetove, postavši, takoreći, ogromna lopta. Duhovno je bio zajedno s duhovnim bićima i činjenicama; zatim se ponovno sabija, postajući sve manji i manji dok ne dođe vrijeme kada se povezuje s fizičkom materijom putem sila koje su joj svojstvene. Ono što čini ljudsko tijelo zajedno s ljudskom zametnom stanicom, doneseno je iz kozmosa. Iz ove ljudske zametne stanice, čak i ako je oplođena, ništa što se može okultno ispitati ne bi moglo nastati što bi moglo živjeti na Zemlji, ako se s njom ne bi povezala ova komprimirana duhovna sfera. A što bi nastalo iz ljudske zametne stanice? Iz toga bi mogao nastati samo sustav osjetila i živčani sustav, ali ništa što bi moglo živjeti. Osjetila, živčani sustav, Zemlja im može dati snagu. Ono što je oko njih strukturirano mora biti doneseno iz kozmosa. I tek kada nova znanost shvati procese u ljudskim zametnim stanicama prema uputama ovog okultnog znanja, tada će biti razumljivo ono što osoba koja jasno misli ne može razumjeti iz bilo koje znanstvene prezentacije. Bilo da čitate Haeckelove intelektualne rasprave o ovome ili onome, svugdje ćete naći da stvari same po sebi nisu razumljive. Ono što se ne zna je da je treća stvar povezana s onim što dolazi od oca i majke. Treće dolazi iz kozmosa.
Zapravo samo određeni sloj ljudi zna, ili danas se može reći da je znao, za tu tajnu, ali to se danas sve manje i manje čuje. Djeci i njihovim dojiljama, došlo bi im ili bi im barem palo na pamet, kada su im govorili da roda ili drugo biće donesu nešto preko čega ljudi dolaze na svijet. Iako je ovo samo figurativni izraz za duhovni proces, on je pametniji od onoga što pametni ljudi danas predstavljaju. Ali danas se smatra prosvijećenim objašnjavati ljudske uvjete na materijalistički način. Ovaj slikovni prikaz trebao bi djelovati na dječje duše i njihovu imaginaciju! Naravno, ljudi kažu: djeca više ne vjeruju u rodu jer oni koji pričaju bajku više ni sami u nju ne vjeruju. Ali oni koji danas postaju antropozofi vjeruju u sliku rode, i uskoro će otkriti da u tim slikovnim prikazima postoji nešto dobro za duhovne procese.
Tako smo pogledali kozmičku stranu života između smrti i novog rođenja; prekosutra želimo više dotaknuti praktičnu stranu ljudskog života.
Ali sada želimo razmisliti o još jednoj stvari. Kant je jedno, moglo bi se reći, na temelju predosjećaja, dao značajnu izjavu: 'Dvije stvari ispunjavanju um uvijek novim divljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni'. Okultistu se izreka može učiniti značajnom. Jer kakav čudan odnos postoji između zvjezdanog neba i onoga što je najbolje u našem duševnom životu? Oboje su jedno te isto. Između smrti i ponovnog rođenja širimo se izvan zvjezdanog neba, a njegove moći unosimo u život i osjećamo ih kao najznačajnije moći naše duše. Nije ni čudo, mi smo vanjska slika toga! Gledamo u zvjezdano nebo, gdje smo bili između smrti i novog rođenja, i u sebi vidimo što smo primili. Nije ni čudo da se osjećamo povezanima s onim što živi u nama kao linije vodilje našeg duševnog života, i s onim što nas obasjava sa zvjezdanog neba i što u nama osjećamo osnažujuće kada se obratimo našem najdubljem duševnom životu. Zvjezdano nebo je jedno s nama i mi s njim, kada uzmemo u obzir cjelokupnu našu egzistenciju. - Dakle, moramo si reći da nam takvo duhovno-znanstveno razmatranje ne daje samo ono što spoznajemo, što možemo nazvati uvidom u svakodnevni smisao života; stvarno nam daje moralnu snagu i oslonac u osjećaju da cijeli kozmos živi u nama. I malo po malo vidimo se prožetim ovim kozmosom dok prolazimo kroz život između smrti i ponovnog rođenja. Da, skriven je izvanjskom pogledu, ovaj život između smrti i novog rođenja; no skriveno je i ono što nas pokreče i potiče u dubini duše. A opet, ono je u nama, djeluje u nama, i daje nam snagu, naše najbolje biće. Nebo nosimo u sebi, jer živimo kroz nebo prije nego što uđemo u ovu fizičku egzistenciju. Tada osjećamo obvezu da se učinimo dostojnima ovog neba, koje je za nas učinilo toliko da mu dugujemo cijelo naše unutarnje biće.
Onda prekosutra, kada ćemo iz više ljudske perspektive gledati na život, koja više intervenira u praktične aktivnosti života.