.- DVANAESTO PREDAVANJE, Stuttgart, 20. veljače 1913
Međusobni odnos između živih i takozvanih umrlih
Često se govorilo da bi znanost duha, ako se raširi, trebala intervenirati u životu kao prava životna snaga. I najrazličitija individualna zapažanja o kontekstu života mogu potkrijepiti ovu tvrdnju. Budući da sve više upoznajemo posebnosti tog nevidljivog svijeta koji je u pozadini vidljivog svijeta, kao rezultat toga u našim se dušama uspostavljaju predodžbe i koncepti, koje će zauzvrat biti poticaj za vrlo specifično djelovanje, vrlo specifično ponašanje u životu. Od posebne važnosti bit će ponašanje koje se može potaknuti prema takozvanim umrlima, prema onima koji u životu prolaze kroz vrijeme između smrti i novog rođenja.
Kao što je ljudsko biće ovdje u fizičkom svijetu, kroz svoju dušu i svoje tijelo, u najrazličitijim odnosima s fizičkim i duhovnim okruženjem na kojem se temelji, tako je i između smrti i novog rođenja s činjenicama, procesima i bićima nadosjetilnog svijeta u najrazličitijim odnosima. I kao što ljudi mogu imati posao, aktivnost u fizičkom svijetu između rođenja i smrti, tako oni također imaju aktivnost, posao, da tako kažemo, između smrti i novog rođenja. Ono što možemo naučiti o ljudskom životu i ljudskoj aktivnosti između smrti i novog rođenja, sve će više donositi ono što se može nazvati uklanjanjem ponora koji se ovdje otvara između to dvoje, posebno u našim materijalističkim vremenima, između živih ovdje na Zemlji i umrlih. Ono što se može nazvati odnosom, međusobnim odnosom između živih i takozvanih umrlih sve će se više javljati.
Sada treba obratiti pozornost na pojedinosti vezane uz ovaj odnos između živih i umrlih, kao i na zaokupljenost i stil života duša koje žive između smrti i novog rođenja. Oni koji umru prije ljudi s kojima su imali odnos ovdje na Zemlji, razumljivo da se često iz duhovnog svijeta moraju osvrnuti na bića koja su ovdje ostala kao voljena bića ili na neki drugi način u zemaljskom životu. Sada je pitanje mogu li takve duše koje su između smrti i novog rođenja, vidjeti ljude koji ovdje žive između rođenja i smrti. Kada ste razvili sposobnost prodiranja u život između smrti i novog rođenja, imate vrlo posebna, reklo bi se, šokantna iskustva. Tu možete, naprimjer, pronaći duše umrlih, koje ponekad izgovore sljedeće, na jeziku koji je moguć između duša umrlih i vidovnjaka, i koji je razumljiv samo onome koji s ove strane može gledati u svijet umrlih. Naprimjer, duša nakon smrti se oglasila na sljedeći način - bila je to duša koja je bila utjelovljena u muškom tijelu u svojoj posljednjoj inkarnaciji: sve moje misli i sjećanja vraćaju se na osobu koja je bila moja voljena žena. Kad sam bio dolje u zemaljskom životu, ona je za mene bila, da tako kažem, Sunce života. Kad bih navečer nakon obavljenog posla došao kući, duša bi mi se prepustila onome što je moglo biti, što je iz njezine duše tada došlo u moju. Za mene je to bila prava duhovna životna hrana. A čežnja za njom ostaje u meni. Moje duhovno oko usmjereno je prema Zemlji i ne mogu je pronaći, nema je. Iz svega što sam naučio, znam da ova duša na Zemlji mora biti u fizičkom tijelu kao i prije, ali za mene kao da je izbrisana, kao da je nema.
Ovo potresno iskustvo često se može doživjeti s dušama koje se prisjećaju onih koje su ostavile iza sebe, i koje se osjećaju kao da su vezane, tako da ne mogu prodrijeti, ne mogu pogledati dolje u te duše. Nisu vezane kroz svoje vlastito biće, nego preko druge duše koja je ostala iza. I ako ispitate zašto takva duša iz zagrobnog života ne može opaziti dušu koja je još ostala na Zemlji, onda ćete saznati, da ova duša koja je ostala, zbog trenutnih uvjeta vremena nije došla u položaj upiti i pustiti da u njoj žive sve one misli koje mogu postati vidljive, zamjetljive takvoj duši koja je prošla kroz vrata smrti. Mogla bi se koristiti i druga usporedba. Takve duše koje su prošle kroz vrata smrti i žude vidjeti one koji su ostali u fizičkim tijelima, one doista sumnjaju da su te duše na fizičkoj razini, ali one im se ne mogu pokazati. Kao što se nijema osoba ne može izraziti govorom tako da je drugi ne mogu čuti, tako i čitava duša ostaje nijema za one koji za njom čeznu, a njeno duhovno biće ne mogu čuti oni koji su već prošli kroz vrata smrti.
Postoji velika razlika između jedne duše i druge duše ovdje na Zemlji, ovisno o tome imaju li te duše ovaj ili onaj sadržaj. Uzmimo dušu koja živi ovdje u fizičkom tijelu i od trenutka kada se probudi do spavanja, bavi se samo idejama koje su posuđene iz materijalnog svijeta; takva duša, koja je potpuno ispunjena idejama, pojmovima, konceptima i osjećajima posuđenim iz materijalnog svijeta, ne može se opaziti iz drugog svijeta. Ne primjećujete ništa od nje. Duša koja je ispunjena duhovnim idejama, poput onih koje nalazimo u znanosti duha, koja svijetli i osvijetljena je duhovnim idejama, može se opaziti iz onostranog. Zato takve duše koje su ostale, ma kako dobre bile, mogu biti beznačajne i neprimjetne onostrano, za onaj svijet, ako su zaokupljene materijalizmom. Za vidovnjaka, koji je došao do pribranosti, ovo još uvijek ima šokantan, strašan dojam. Ali brojne su percepcije, koje čovjek može imati prema svijetu izvan, posebno u naše doba. U naše doba kao da je prekinut svaki odnos između duša koje su tako često bliske jedna drugoj. Kada je duša prošla kroz vrata smrti, stvari često izgledaju ovako, da se uvijek može otkriti da su duše koje žive onostrano prošle kroz vrata smrti i gledaju odozgo na one koji, makar samo povremeno, njeguju duhovne misli i puštaju ih da prođu kroz njihovu dušu koja se sada može percipirati, tako da te duše za njih ostaju kao prave duše. Još je važnije da ono o čemu govorimo postane praksa. Duše u zagrobnom životu ne samo da mogu uočiti, već i razumjeti duhovne misli koje duše ovdje njeguju. I to može voditi do onoga što može postati toliko važno za komunikaciju između duša s ove strane i onih s druge strane: naime ono što se može nazvati čitanjem umrlima. A takvo je čitanje umrlima često iznimno važno.
I ovdje vidovnjak može doživjeti da ljudi koji nisu razmišljali ni o kakvoj duhovnoj mudrosti tada, nakon što su prošli kroz vrata smrti, imaju jaku čežnju za takvom duhovnom mudrošću i žele je čuti. Kada duše koje su ostale ovdje zamišljaju umrle, i u svojim umovima prolaze kroz neke spiritualne duhovne procese, ili otvaraju knjige o znanosti duha i čitaju ih svojim mislima, tako naglas čitaju umrloj osobi koju duhovno zamišljaju pred svojim očima, onda to umrli čuju. Upravo u našem pokretu na ovim prostorima imamo lijepe uspjehe kroz to što prijatelji koji su živi čitaju svojim umrlim bližnjima. Često se može vidjeti kako ti umrli čeznu da čuju ono što odavde do njih dopire. Osobito je u prvo vrijeme nakon smrti, jedna stvar neophodna da bi se s dušom moglo stupiti u odnos.
Ne možete tek tako stupiti u odnos s bilo kojim bićem. Mnogo je obmane, mnogo iluzije; nije to tako lako. Ako netko vjeruje da osoba samo treba umrijeti da bi došla u kontakt s cijelim duhovnim svijetom, da tako kažem, onda je to greška, jako velika greška. - Jednom mi je posebno palo u oči kad je osoba koja i nije baš pametna, ali stalno priča o Kantu, Schopenhaueru i tako dalje, čak i drži predavanja o Kantu, Schopenhaueru, pomalo samozadovoljno odgovorila kad sam držao predavanje o prirodi besmrtnosti: ljudi ovdje na Zemlji ne mogu ništa znati o besmrtnosti jer o tome saznajemo tek kada umremo. - Mogli bi mu reći: onako kako si predisponiran, neće biti posebne razlike u odnosu na dušu, nakon smrti i sada. Potpuna je predrasuda vjerovati da su duše nakon što prođu kroz vrata smrti potpuno mudre. Naprotiv, nakon smrti ne možemo lako uspostaviti odnose s entitetima ako ih nismo uspostavili ovdje, prije smrti. Odnosi koji su ovdje uspostavljeni imat će utjecaj još dugo. Toga jednostavno nema, da bi duša odmah mogla biti informirana od onozemaljskih duša: jer s njima ne može imati odnos. Ali čovjek odnose s bićima ima s ove strane, i ona mu mogu donijeti osvježenje za kojim žudi, mogu mu donijeti duhovnu mudrost, čitajući umrlima, i to može imati nevjerojatno značajan učinak. Čitanje vanjske, materijalističke znanosti, poput kemije ili fizike, njima ne pomaže, to je jezik koji ne razumiju, te znanosti imaju vrijednost samo za život na Zemlji. Ali ono što se govori o duhovnim svjetovima, kao jeziku kojim govori znanost duha, to je umrlima razumljivo.
Međutim, jedno se mora uzeti u obzir prvo vrijeme nakon smrti: ono što je razumljivo dušama ono je što zvuči na jeziku koji su govorile ovdje na Zemlji. I tek nakon nekog vremena umrli postaju neovisni o jeziku; tada im možete čitati na bilo kojem jeziku; čuju sadržaj misli. U prvom razdoblju nakon smrti, osoba je također povezana s jezikom kojim je posljednjim govorila, ako je jezik govorila u visokom stupnju. To treba uzeti u obzir, da se u početku stvarno razmišlja o umrlima - jer unaprijed mislite za njih - na jeziku koji je njihov uobičajeni jezik.
Evo nas, dragi prijatelji, na poglavlju koje nas može naučiti kako se može premostiti ponor, uključivanjem antropozofije u naš duhovni život ovdje na ovom svijetu i na onom svijetu, u svijetu u kojem živimo između smrti i novog rođenja. Dok materijalizam vodi do odnosa u životu samo između duša koje su zatvorene u svom zemaljskom životu, antropozofija će otvoriti put slobodnoj komunikaciji, odnosu između duša koje su ovdje i duša koje su na onom svijetu. Umrli će živjeti s nama. I to će se malo po malo zaista osjećati kao neka vrsta promjene u načinu života, ono što se može nazvati prolazak kroz vrata smrti. I od velike će važnosti biti cijela promjena u duši i duhovnom životu koja se događa kada takve stvari postanu uobičajene.
To je samo primjer kako živi utječu na umrle. Također možemo imati predodžbu kako umrli utječu na žive. Često sam znao govoriti o tome - oprostite mi ako priča postane osobna - da sam u prošlim vremenima morao podučavati mnogo djece. Morao sam podučavati veliki broj djece u obitelji u kojoj je bila prisutna samo majka; otac je umro, a moja briga je uvijek bila - to je ono što odgajatelj mora biti - da saznam sposobnosti i vještine djece kako bi ih odgajao i učio na pravi način. Kod djece o kojoj sada govorim, ma što se pokušavalo, uvijek je nešto ostajalo neshvatljivo: bilo je određenog ponašanja djece koje nije proizlazilo iz njihovih sposobnosti ili okoline; nisi se baš ispravno mogao nositi s tim. U takvom slučaju morate zazvati sve što može pomoći; a duhovno je istraživanje otkrilo sljedeće: otac je umro i zbog posebnih okolnosti koje su se dogodile ovdje kod rodbine, nije se slagao što rodbina radi s djecom, niti s onim što se događa u užoj obitelji, i kroz posebne okolnosti utjecao je na djecu. I tek od trenutka kada sam mogao računati na to da postoji nešto posebno što ne dolazi ni od talenata ni od okoline, nego nešto što dolazi iz duhovnog svijeta od pokojnog oca, koji je svoje moći usmjerio u duše djece, tek od tada se moglo djelovati u skladu s tim. Sad se trebalo računati s onim što je otac zapravo želio. I u trenutku kad se moglo istražiti što otac želi, koji je prošao kroz vrata smrti, i kada se na njega gleda kao na stvarnu osobnost poput drugih fizičkih osobnosti, koje su imali udjela kod djece, krenulo je ispravno.
Ovo je jedan takav slučaj gdje se jasno pokazalo da duhovno znanje može pokazati i vidjeti utjecaj sila iz nadosjetilnog, duhovnog svijeta u ovaj fizički svijet. No, da biste primijetili tako nešto, potrebna je prava točka u vremenu. Naprimjer, morate pokušati razviti neku vrstu moći koja vam omogućuje da opazite sjaj nadosjetilne moći, u ovom slučaju oca, u djetetovoj duši. To je često teško. Jednostavan način bio bi, naprimjer, da se na temelju očevih misli pokuša prepoznati kako umrli otac želi u djetetovu dušu uroniti ovo ili ono. Ali to se ne pokaže uvijek točnim, a prije svega ne može se uvijek ponoviti. Pokazalo se kao dobar način, ako dobijete predodžbu o izgledu, načinu na koji je otac nedavno izgledao; ako se zapamti jasna slika rukopisa i drži se na umu i pripremite se za lekciju, kako se ovdje misli, koncentriranjem na rukopis ili sliku: u onome na čemu morate raditi sami, uzimate u obzir stavove, namjere i ciljeve umrle osobe. Jednog dana morat će se računati s onim što umrli žele onima koji su ostali. Danas možemo računati na volju onih koji su na fizičkom planu. Između živih i umrlih dogodit će se međusobni, reklo bi se slobodan odnos. Čovjek će naučiti istraživati što umrli žele na fizičkoj razini. Zamislite samo veliku revoluciju, moglo bi se reći, čak i vanjskih aspekata zemaljskog života, kada će umrli imati svoj udio i preko živih utjecati na fizičku razinu. Znanost duha, ako se ispravno shvati - a mora se ispravno shvaćati - neće biti puka teorija, sve više će postajati eliksir života koji intervenira u cijelu egzistenciju i što se više bude širila, preobrazit će cijelu egzistenciju. A to će sigurno učiniti, jer neće izgledati kao apstraktni ideal koji 'propovijedaju' i šire udruge. Ona će, polako ali sigurno, zavladati dušama i preobraziti duše Zemlje.
Ali i mnoge druge stvari obogatit će naše predodžbe. S umrlima ćemo živjeti zajedno na potpuno drugačiji način jer ćemo razumjeti što umrli rade. Mnogo toga je u početku sasvim neshvatljivo, o odnosu između svijeta ovdje na Zemlji, fizičke razine, i svijeta u kojem živimo između smrti i novog rođenja; jer mnogo toga što se događa ovdje u fizičkom svijetu ostaje neshvatljivo. A budući da sve što se ovdje događa odgovara onome što se događa tamo, odnos svijeta i ljudi prema nadosjetilnom svijetu, ostaje neshvatljiv. Ali ako se znanost duha ispravno razumije, razumijevanje će sve više zauzimati mjesto nerazumijevanja na ovom polju.
Sada će se raspravljati o vezi koja može pokazati koliko čudno zamršenim stazama idu bića koja, takoreći, provode daljnji razvoj kozmičke mudrosti. Ova bića imaju neobično vijugave staze, ali ako ih slijedimo, pokazuju se mudrima u svakom pogledu. Razmotrit ćemo različite okolnosti. Razmotrimo prvo duše koje možemo vidjeti vidovitim pogledom u njihovoj okupaciji između smrti i novog rođenja. Tu vidimo - opet nešto šokantno za vidovnjaka - mnoge duše koje su osuđene da određeno vrijeme između smrti i novog rođenja, postanu robovi duhova koji šalju bolest i smrt u fizički život. Dakle, između smrti i novog rođenja, tu vidimo duše koje su spregnute u jaram ropstva onih koje nazivamo ahrimanskim duhovima ili duhovima prepreka, to jest onih koje na Zemlji stvaraju smrt i unose prepreke u život. To je teška sudbina koju vidovnjak promatra, kada se neke duše moraju prikloniti jarmu ropstva. Ako zatim pratite takve duše unatrag do života koji su vodile prije nego što su prošle kroz vrata smrti, otkrit ćete da duše koje određeno vrijeme nakon smrti moraju služiti duhovima prepreka, u životu razvijaju samougađanje. A robovi duhova bolesti i smrti, to su sebi priredili razvijajući manjak savjesti prije smrti. Dakle, vidimo određeni odnos između ljudskih duša i zlih duhova bolesti i smrti, zlih duhova otpora. Ali sada pogledajmo dalje sljedeće: sada ovdje na Zemlji pogledajmo duše koje su pogođene onim što takve duše moraju učiniti. Pogledajmo duše koje ovdje na Zemlji umiru u naponu života, a ne umiru od starosti. Pogledajmo duše koje su ovdje na Zemlji pogođene bolešću, koje progoni nesreća, kojima se prepreke gomilaju na prepreke. Što vidovnjak vidi kada razmatra duše koje prerano umru ili ih progoni nesreća i ulaze u duhovni svijet? Što vidovnjak primjećuje u takvim dušama? Čovjek može imati čudna iskustva u vezi ljudskih sudbina na Zemlji. Ukazat ćemo na jedan primjer koji je jedna od dirljivih ovozemaljskih sudbina, i nešto je što se sigurno može dogoditi.
Dijete je rođeno; majka umire tijekom poroda djeteta; u odnosu na majku, dijete je rođeno siroče. Na dan rođenja djeteta otac čuje da je propalo svo njegovo bogatstvo, koje je uloženo u brod, koji je plovio morem; čuje da se brod razbio, postaje melankoličan zbog toga, umire i on, dijete ostaje potpuno siroče. Djevojčicu je usvojila imućna gospođa. Jako voli dijete i ostavlja mu u nasljedstvo svoj veliki imetak. Gospođa umire dok je dijete još relativno mlado. Oporuka se provjerava i postoji formalna greška: dijete ne dobiva ni feninga od onoga što mu je oporučeno. Po drugi put je bačena u svijet u potpunoj besparici i mora raditi kao sluškinja, obavljajući mučki posao. U nju se zaljubljuje muškarac, ali nije moguće da se njih dvoje spoje zbog predrasuda koje vladaju u zajednici: različite su vjere. Ali čovjeku je djevojka jako draga, tako da joj obeća da će prijeći na njezinu vjeru, čim mu umre otac, koji je već u dubokoj starosti. Odlazi u inozemstvo; tamo doznaje da mu se otac razbolio. Otac mu umire, prijeđe na vjeru djevojke, i dok on juri k djevojci, djevojka se razboljela i umrla. Kad se on vrati, ona je mrtva. Osjeća duboku bol i ne može a da ne otvori grob kako bi je još jednom vidio. I iz položaja leša vidi se, da je djevojka pokopana samo naizgled mrtva. - To je legenda - prepričao ju je Hamerling u svojim djelima - to je legenda koja nije istinita, ali to može biti na sto načina. Vidimo da ljudska duša ne samo da umire u naponu života, već vidimo kako je od početka, na određeni način, prati nesreća. One duše koje su zbog nedostatka savjesti postale sluge zlih duhova bolesti, smrti i nesreće, zajedno rade na stvaranju takvih uvjeta. Stoga takve beskrupulozne duše moraju biti aktivne u pripremanju tako teških sudbina: to je veza! Vidovnjaku je to osobito vidljivo u nečemu poput katastrofe Titanica. Ispitujući kako su djelovale duše koje su, zbog nedostatka savjesti, postale sluge ovih duhova bolesti i nevolja. Karma se mora dogoditi, stvari su neophodne, ali užasna je sudbina ono u što su upletene ove duše, koje su nakon smrti protjerane u takav jaram ropstva. - Ali pitajmo se dalje: što je s dušama koje ovdje na Zemlji dožive takvu sudbinu, koje umiru u cvijetu mladosti, koje rano pometu epidemije? Ako kroz vrata smrti u duhovni svijet prođu u neprikladno vrijeme, što nije u redu s tim dušama?
Saznajemo sudbinu tih duša kada vidovitim pogledom prodremo, da tako kažem, u preokupaciju duhova koji vode evoluciju Zemlje, ili evoluciju općenito. Ova bića viših hijerarhija imaju određene snage, određene moći, da unaprijede razvoj; ali su na određeni način ograničeni u tim snagama i moćima. Naprimjer, imamo sljedeće rezultate. Potpuno materijalističkim dušama koje izgube svaki osjećaj za nadosjetilni svijet zapravo prijeti neka vrsta propasti, neka vrsta odsječenosti od kontinuiranog razvoja, čak i u ovom našem dobu. I na određeni način za veliki broj ljudi već u našem dobu postoji opasnost da neće moći pratiti jer ih, da tako kažemo, na Zemlji drži težina vlastite duše, jer su potpuno materijalističke duše, i neće ih odvesti sa sobom u sljedeću inkarnaciju. Ali prema savjetu viših hijerarhija ovu opasnost treba odvratiti. Istina je da zapravo tek u šestom razdoblju i zapravo tek tijekom evolucije Venere, dolazi trenutak odluke koje duše, potpuno se odsijecajući, ne bivaju povučene evolucijom. U osnovi, duše ne bi trebale postati toliko teške da moraju ostati pozadi. Prema volji viših hijerarhija, to se ne bi smjelo dogoditi. Ali ta bića viših hijerarhija su na određeni način ograničena u svojim moćima i sposobnostima. Ništa nije bez granica, čak ni među bićima viših hijerarhija. A kad bi bile važne samo moći tih viših hijerarhija, onda bi potpuno materijalističke duše na određeni način morale biti odsječene od tekućeg razvoja. Ova bića viših hijerarhija zapravo ne mogu sama spasiti te duše; koriste se drugi načini. Duše koje prerano umru, kao duše, imaju pred sobom mogućnost. Recimo, umru zbog kakve katastrofe, naprimjer, pregazi ih ekspresni vlak: tada se s takve duše skine ovoj; ona je sada bez tijela, ogoljena, ali još uvijek u sebi ima sve moći koje bi ovdje na Zemlji mogle djelovati u tijelu. Kada takve duše odu u duhovni svijet, sa sobom donose posebne moći koje bi još uvijek mogle biti učinkovite ovdje na Zemlji, ali koje su prerano preusmjerene. To su osobito korisne moći, koje donose prerano umrli. I bića viših hijerarhija sada koriste te sile da spase one duše koje nisu mogla spasiti vlastitom moći.
Materijalistički nastrojene duše su time vođene u bolja vremena i spašene, budući da su njihove moći opremljene samo za pravilan tijek ljudske evolucije. Spasenje se događa jer ta bića viših hijerarhija dobivaju snagu od neiskorištenih moći koje dolaze sa Zemlje i koje još uvijek u sebi imaju energetske napetosti koje su neiskorištene. Ove moći rastu do bića viših hijerarhija. Na taj način duše koje rano stradaju pomažu bližnjima koji bi inače potonuli u močvaru materijalizma. Ovdje imamo što duše moraju učiniti kada prerano potonu. Čudne veze, zar ne, na složenim putevima kozmičke mudrosti! S jedne strane, mudrost svijeta dopušta da su duše zbog nedostatka savjesti osuđene na suradnju, da u svijet uđu bolest i prerana smrt - duše koje su time pogođene koriste dobra bića viših hijerarhija, da pomognu drugim ljudima. Dakle, ono što izvana izgleda kao zlo, u mayi se često kanalizira u dobro, ali kroz komplicirane puteve. Putevi mudrosti u svijetu su vrlo komplicirani. Tek postupno naučite pronaći put kroz ove staze mudrosti. Moglo bi se reći: duhovi viših hijerarhija tamo gore vijećaju. Jer ljudi trebaju biti slobodni, daju im mogućnost da potonu u materijalizam, u zlo. Daju im toliku slobodu da im one, izmiču, te ljudske duše koje nisu mogle vlastitom snagom doći do određene točke. Njima su potrebne duše koje na Zemlji razvijaju snage, koje onda ostaju u napetosti zbog preranog odlaska iz tijela, kada se zbog prerane smrti i nesreće moraju vratiti u duhovni svijet. Da bi se to dogodilo, usluge opet moraju pružiti ljudske duše, koje su utonule u nedostatak savjesti kao rezultat svoje slobode. Tu se otvara prekrasan ciklički put; moglo bi se također reći, ciklički put mudrosti svijeta. Ne smije se vjerovati da je ono što je jednostavno, da je univerzalno. Svijet je postao kompliciran. Doista je značajna bila riječ Nietzschea koja mu je došla u nadahnuću, kada je rekao: 'Svijet je dubok, dublji nego to dan zamišlja.' - Potpuno su u zabludi oni koji vjeruju da se sve može shvatiti svakodnevnom mudrošću. Jer više duhovno svijetlo nije ono koje svijetli u mudrost dana, nego ono koje svijetli u tamu. To svijetlo moramo tražiti kako bismo mogli pronaći svoj put u tami u kojoj vlada kozmička mudrost.
Kad prihvatimo takve pojmove, ideje i misli, dragi prijatelji, tada svijet gledamo drugačijim očima nego prije. I postajat će sve potrebnije gledati na svijet drugim očima; jer čovječanstvo je od davnina izgubilo mnogo stvari. Ideju o tome što je izgubilo, možete dobiti ako razmotrite sljedeće. Čak su i u trećem post-atlantskom kulturnom periodu često su postojala takva međustanja između spavanja i jave, gdje su duše gledale u svijet zvijezda i vidjele ne samo fizičke zvijezde, kao sada, već gdje su vidjele duhovna bića viših hijerarhija, percipirali su usmjerivače i voditelje zvjezdane sudbine i zvjezdanog kretanja. A ono što je tamo bilo kao stare zvjezdane karte iz davnih vremena, gdje su ucrtane svakakve grupne duše, ono što je izgledalo kao životinja, a ipak nije životinja, nije došlo iz fantazije, nego je viđeno duhovno. Duše su to spoznale u duhovnom. To duhovno su uspjeli pronijeti kroz vrata smrti. Ova vizija duhovnog u svijetu nadosjetilnog, izgubljena je za duše. Danas, kada se duše rađaju, suočavaju se s fizičkim svijetom kroz svoje fizičke osjetilne organe i vide samo vanjsko fizičko. Više ne mogu vidjeti ono što okružuje vanjsko fizičko kao duhovno i duševno u bićima viših hijerarhija. Ali kakve su duše koje se pojavljuju u današnjim tijelima? Sve duše koje ovdje sjede bile su utjelovljene u ranijim vremenima, a velika većina duša bila je inkarnirana u egipatsko-kaldejskim tijelima i kroz ta tijela su gledale u svijet u kojem su također percipirale duhovno. To duhovno su uzele u sebe, to je unutar duša. Ne u svim dušama; ali čak i duše koje danas više ne vide ništa osim fizičkih činjenica, nekada su živjele u kontemplaciji duhovnog, živjele su duhovno cijelim životom predodžbi. Kako te duše sada žive? Žive točno kao da su potpuno zaboravile ovaj duhovni aspekt. Ljudi žive kao da su zaboravili ideje koje su tada dobili. Ono što je netko zaboravio, zaboravljeno je samo za svjesni um; to živi u najdubljim zakucima duše. Čudno je da duše koje danas žive svjesno imaju samo fizičko-osjetilnu sliku svijeta oko sebe; ali unutra, nesvjesno u dubini duše, žive ideje koje su nekada bile primljene kao prava duhovna vizija. Duše ne znaju ništa o njima, samo pokazuju nekakve osebujne ideje koje čeprkaju po dubinama duše i ne izlaze u svijest; imaju paralizirajući, ubojiti učinak. I tako se zapravo javlja nešto u ljudima danas što je ubijajući element u njima.
Ako kao vidovnjak pogledate anatomsku strukturu današnjeg čovjeka, naći ćete u sadašnjem čovjeku, posebno u živčanom sustavu, određene struje, određene sile koje su sile smrti i koje dolaze iz ideja koje su živjele u prethodnim inkarnacijama. Postoji nešto izjedajuće u tim duhovnim idejama koje su ljudi sada zaboravili. Što se čovječanstvo više bude kretalo prema budućnosti, to bi postajalo sve očitije, da ne postoji nešto što bi to spriječilo. Što bi to moglo biti? Ništa osim prisjećanja onoga što je zaboravljeno. Treba podsjetiti duše na ono što su zaboravile. To je ono što radi znanost duha. U osnovi ne čini ništa osim što nas podsjeća na ideje koje su duše primile u prethodnim životima na Zemlji. Znanost duha te ideje podiže u svijest. To ljudima daje priliku oživjeti ono što bi se činilo kao mrtvi impuls u životu.
Primijetite sada dvije stvari koje su vam pale na pamet tijekom današnjeg razmatranja. S jedne strane, vidovnjak opaža ljudske duše koje su prošle kroz vrata smrti, koje čeznu za dušama koje su ostale, koje ne mogu opaziti, iako možda pripadaju sasvim dobrim ljudima, ali postoji ta materijalistička slika svijeta. Za vidovnjaka je šokantno, čak i ako je došao do spokoja, kada opazi te čeznutljive duše. S druge strane, vidovnjak vidi budućnost čovječanstva koja će sadržavati sve više i više mrtvih inkluzija u sebi, ako se ne ožive ideje koje su upijene i koje će ga ubiti ako se ne osvijeste. Tako bi vidovnjak morao gledati u budućnost u kojoj ljudi pokazuju znakove starenja mnogo ranije nego je to slučaj danas, zbog svih vrsta nasljednih čimbenika. Kao što se već mogu vidjeti znakovi starosti, pa čak i kod djece, tako bi i tada ljudi razvili znakove starosti ubrzo nakon rođenja da se ne pojave okrepljujuće sile kroz znanje o duhovnom, a to su sjećanja na ideje koje su nekada bile primljene prirodnim putem. Da bi umirućem ljudskom rodu pružio eliksir koji će ga revitalizirati, da bi umrlima dao priliku da dođu u kontakt sa svojim ostavljenim bližnjima, vidovnjak koji postaje svjestan te činjenice traga za jezikom koji ne razumiju samo duše utjelovljene u fizičkom tijelu ovdje na Zemlji, već kojim zajednički govore duše koje žive ovdje između rođenja i smrti, i one duše koje žive onkraj, između smrti i novog rođenja: jezik zajednički umrlima i živima.
I doista, nije odlučujuće to što netko osjeća puko suosjećanje s onim što je znanost duha, teoretsko suosjećanje kao i s drugim stvarima, već istinski razumna osoba koja gleda u svijet to doživljava kao svjetsku misiju. Sebi kaže: treba pronaći zajednički jezik, pronaći eliksir života koji štiti ljude od uvenuća njihovih predodžbi. To je misija znanosti duha za same duhovne svjetove. Ova se misija doživljava kao visoka, sveta dužnost, kao nešto vrlo ozbiljno i važno. I ne samo da bismo trebali uživati u idejama koje nam ova znanost duha može dati za naše teoretsko zadovoljstvo, već bismo također trebali osjetiti duhovnu snagu koju ona mora imati temeljenu na nužnostima ljudskog i svjetskog razvoja. Tada ćemo u pravom smislu riječi osjetiti zašto znanost duha mora postojati, zašto mora biti usađena u duhovni život čovječanstva. U osnovi, moramo steći taj osjećaj, moramo mu dopustiti da prodre u nas. Ovaj osjećaj ima veoma ljekovitu moć; jedan je od onih koji ljudsku dušu dovode u pravi sklad njezinih snaga. To je tako. Što više dopuštamo da nas prožima ono što pripada svijetu nadosjetilnih istina, što osjećaji postaju iznutra sposobniji usmjeravati nas u našim životima, to ti osjećaji postaju bitniji. Onaj tko samo voli znanost duha, tko se njome bavi iz znatiželje ili nekog sličnog razloga, slabo će je koristiti u životu. Ali osoba koja je prožeta gore opisanim osjećajem, onim svetim osjećajem koji imamo jer znamo da se znanost duha mora temeljiti na unutarnjim potrebama, također će se suočiti i sa životom s ispravnim osjećajem prema njemu. Uz znanost duha moći će pronaći svoj unutarnji put u najozbiljnijim i najtežim situacijama u životu; možda će svoj put pronaći upravo onda kada se pojave najveće vanjske poteškoće. Jer znanost duha je stvar budućnosti; ona je danas ušla u svijet jer je namijenjena da služi čovječanstvu u sveobuhvatnom smislu, na najopsežniji način. Ali to dovodi do toga da ljudi koji se u dubini svoje duše u određenoj mjeri boje duhovnih svjetova, taj strah u svojoj svijesti proživljavaju kao mržnju.
Mnoge ljudske emocije su povezane; ambicija i taštima, naprimjer, povezane su sa strahom. Mnogi su osjećaji povezani jedni s drugima na komplicirane načine. Zašto su ljudi ambiciozni i tašti? Što znači biti ambiciozan, tašt? Biti ambiciozan i tašt znači, željeti steći vrijednost kroz prosudbu svoje okoline i biti zadovoljan dobivanjem nečega kroz ovu prosudbu, imati zadovoljstvo kroz ovu prosudbu. Zašto to želite? Možete to željeti iz različitih razloga. Ali danas je vrijeme kada se ljudi, ako pogledate u dubinu njihove duše, pokažu kao posebne kukavice. Ljudi koji ponekad u vanjskoj svijesti izgledaju vrlo robusni - u dubini svoje duše oni su kukavice. I traže razne narkotike kad stvarno imaju strah od nadosjetilnih svjetova. Odnosno, pošto neki vjeruju da će izgubiti tlo pod nogama ako prodru u duhovne svjetove, obuzima ih strah. Ali ovaj strah žele ušutkati - ponekad od tjeskobe od ozbiljne i dostojanstvene snage koju moraju upotrijebiti da bi ušli u duhovno svjetove. Već smo vidjeli mnoge ljude koji su vjerovali da će za četiri tjedna biti u duhovnom svijetu, ali onda se ispostavilo, oh, najstrašniji od svih užasa, je da u ovoj inkarnaciji više ne možeš postati ono što toliko želiš biti, naime slavan čovjek, na temelju poznavanja duhovnog! Neki ljudi izgube radost, neki ljudi se toga boje, pa žele anestezirati taj strah, a onda se pojavi antipatija prema ovoj znanosti duha koja je prožeta mržnjom i taštinom.
Ovo će se raspoloženje i dalje širiti u sadašnjosti, jer iznutra kukavice, izvana tašte duše, postaju sve raširenije u današnjem svijetu. I vrlo lako se može dogoditi u bliskoj budućnosti da će na znanost duha biti bačeno još više mržnje i još više napada nego što se to već dogodilo. Postoji dovoljno razloga da se u svim tim stvarima vidi i osjeća apsolutno jasno, da postoji sklad unatoč opisanim osjećajima, pogotovo kad se često izvana čini da sve može poći po zlu. Bit će potrebno jasno i točno vidjeti ako se želi čvrsto stajati na tlu duhovnog znanja. Jer u današnje vrijeme oni koji vjeruju da su kritični, oni niti ne znaju što govore. Postoje ljudi koji, recimo, počnu pisati članke o znanosti duha, užasno se žaleći na fantaziju duhovnog istraživača: što sve on može sanjati? U drugoj polovici članka nalaze se svakakve informacije o autoru, a sve lažne i nisu istinite. U tim opisima prevladava bujna mašta. Nitko tko se uzdiže u nadosjetilne svjetove ne bi mogao sanjati kao onaj koji je u prvom dijelu svog članka govorio o fantazijama u znanosti duha. Tako leže stvari u ljudskoj duši. Oni koji vjeruju da mogu sasvim jasno reći istinu i koji su obdareni izvjesnom nepoštenom maštom o činjenicama na fizičkoj razini, otupljuju sami sebe prigovarajući o onome što se mora shvatiti nadčulno. Dakle, čovječanstvo ne traži anesteziju samo u alkoholu, već i u raznim drugim supstancama. Mnoge stvari morate jasno vidjeti, a duhovni svjetonazor će nam dati smjernice kako jasno vidjeti. Traže se i nalaze najrazličitiji narkotici, a nalaze se jer sve više demonske naravi djeluje u skrovitim dubinama ljudske duše. Ta će demonska bića biti puštena upravo protiv onoga što bi s duhovne strane trebalo oploditi čovječanstvo.
To je nešto što bih, dragi prijatelji, želio oslikati pred vašom dušom u ovom trenutku, kao neku vrstu slike budućnosti, iz razloga što je dobro da se u ovo naše vrijeme sjetimo kako se, kada stvarno prepoznamo znanost duha i njeno poslanje, želimo čvrsto i sigurno postaviti na Zemlju pobuđujući prave osjećaje prema toj znanosti duha i njezinom poslanju, kako bi u sebi smireno mogli promatrati razvoj u budućnosti, čak i ako izvana možemo biti sve više i više dovedeni u nesklad, sve više i više u nepovoljni položaj.