.- DEVETNAESTO PREDAVANJE, Bergen, 10. listopada 1913
Živa interakcija između živih i umrlih
Na najtopliji način odgovaram na ljubazni pozdrav kojeg je upravo izrazio vaš predstavnik. I uvjeren sam da će se prijatelji koji su sa mnom došli ovamo u ovaj grad nastaviti antropozofski život s našim prijateljima iz Bergena, srdačno pridružiti ovom pozdravu. Nesumnjivo smo imali prekrasnu vožnju preko planina, koje su nam izgledale tako prijateljski i tako veličanstveno, i vjerujem da će se i naši prijatelji osjećati kao kod kuće u starom hanzeatskom gradu u danima kada su ovdje. Ne samo da nam je čudo ljudskih ruku, vlak, kojim smo putovali mogao ostaviti intiman dojam, posebno u ovim prostorima, kakav se rijetko ima u drugim područjima Europe, nego smo se suočili i s ljudskom kreativnom snagom u spoju s izvornom prirodom: kada se vidi kako kamenje, koje je trebalo razbiti da bi se ostvarilo nešto što ljudski duh danas može postići, leži tik uz ono drugo koje je priroda nagomilala, onda dolaze dojmovi koji posjet takvoj zemlji uistinu mogu učiniti nečim najljepšim što danas možete učiniti. U ovom starom gradu, prijatelji će proživjeti dane uz lijepe dojmove i pamtiti će posebno ovu uzvišenu pozadinu boravka. Biti će to dani za sjećanje. Ali to će posebno biti zato što smo se vanjskim, fizičkim pogledom mogli uvjeriti da i ovdje na ovim prostorima možemo pronaći antropozofska srca koja nam se pridružuju u težnji za duhovnim blagom čovječanstva. Posjet ovom gradu zasigurno će nas još bliže, još draže i još tješnje povezati s onima koji su nas ovdje tako srdačno primili.
Ono o čemu bih želio razgovarati, budući da smo ovdje prvi put zajedno, da tako kažem, imat će neku vrstu aforističnog karaktera. Želio bih raspravljati o nekim stvarima u duhovnom svijetu koje se mogu lakše i bolje reći usmeno nego što se mogu pisanjem zabilježiti. Lakše je reći usmeno, ne samo zato jer smo u mnogim aspektima suočeni s predrasudama svijeta, pa je teško povjeriti, da tako kažemo, sve ono što bi se povjerilo antropozofiji odanim srcima, već i zato što se duhovne istine bolje mogu izreći usmeno nego povjeriti pisanoj riječi i tiskati. To se posebno odnosi na intimnije duhovne istine. Čovjek uvijek ima neki gorak osjećaj, iako u naše vrijeme mora biti tako, da se te stvari zapisuju i tiskaju; uvijek je teško zapisati intimnije duhovne istine koje se odnose na same više duhovne svjetove i dati ih tiskati. Ovo je žalosno iz razloga što pisanje i tiskanje spadaju u stvari koje bića o kojima govorimo, duhovna bića, ne mogu čitati. Knjige se ne mogu čitati u duhovnom svijetu. Još uvijek kratko vrijeme nakon naše smrti možemo čitati knjige iz sjećanja, ali bića viših hijerarhija ne mogu čitati naše knjige. A ako pitate ne žele li steći ovo umijeće čitanja, onda prema mom iskustvu moram priznati da trenutno ne pokazuju nikakvu želju za tim, ne smatraju ono što je proizvedeno na Zemlji potrebnim ili korisnim za sebe. Čitanje duhovnih bića počinje tek kada ljudi na Zemlji čitaju knjige, to jest: kad ono što je napisano u knjigama postane živa misao ljudi, tada duhovi čitaju ljudske misli. Ali ono što je napisano ili tiskano je poput tame za bića duhovnog svijeta; tako da se ima osjećaj prema tim duhovnim bićima da ako netko nešto povjeri pisanju ili tiskanju, da ostvaruje komunikaciju iza leđa duhovnih bića. To je pravi osjećaj koji suvremeni kulturni građanin možda ne dijeli u potpunosti; ali svaki će pravi okultist imati taj osjećaj gađenja prema pisanju i tiskanju.
Ako vidovitim pogledom prodremo u duhovne svjetove, onda nam se čini od posebne važnosti, posebno u sadašnjosti, da se znanje o duhovnom svijetu sve više širi, počevši od sadašnjosti i nastavljajući se u neposrednu budućnost da postaje sve raširenije, jer će mnogo toga ovisiti o tom širenju znanosti duha s obzirom na promjenu života ljudske duše kojoj postaje sve potrebnija i potrebnija. Vidite, ako se našim duhovnim pogledom vratimo u davna vremena, ako se vratimo samo par stoljeća unatrag, našim duhovnim pogledom nalazimo nešto što može biti prilično iznenađujuće za one koji to ne znaju. Ustanovljuje se da odnos između živih i umrlih postaje sve teži, i da je prije relativno kratkog vremena živa interakcija između živih i umrlih bila mnogo aktivnija. Ako je kršćanin Srednjeg vijeka ili čak kršćanin novijih stoljeća koristio svoje molitve za sjećanje na pokojnike koji su mu bili rodbina ili poznati, onda su u ovim prošlim stoljećima osjećaji, senzacije takvog molitelja bili mnogo snažniji nego danas da dopru do duša umrlih. U prošlosti je umrla duša mnogo lakše osjećala prožetost toplim dahom ljubavi onih koji su je gledali u molitvi ili razmišljanju, nego što to danas može biti slučaj ako slijedimo kulturu vremena. I opet, danas su umrli mnogo više odsječeni od živih, nego je to bio slučaj prije relativno kratkog vremena. Danas umrli mnogo teže vide ono što živi u dušama onih koji su ostali. To leži u evoluciji čovječanstva. Ali isto tako, dio evolucije mora biti pronaći ovu vezu, ovaj živi odnos između živih i umrlih. U ranijim vremenima ljudima je još uvijek bilo prirodno imati živu vezu s umrlima, čak i ako više nije bila potpuno svjesna, jer ljudi već dugo vremena nisu vidoviti. U još ranijim vremenima, živi su još uvijek mogli vidovito gledati u umrle i pratiti živote umrlih. Baš kao što je u prošlosti bilo prirodno da duša ima živu interakciju s umrlima, danas, stjecanjem misli i ideja o višim, duhovnim svjetovima, duša ponovno može smoći snage za uspostavljanje kontakta s umrlima, za uspostavljanje žive interakcije. A među praktičnim zadaćama antropozofskog života, također će biti da se kroz znanost duha sve više gradi most između živih i umrlih.
Da bi se dobro razumjeli, prvo bih skrenuo pozornost na neke stvari u interakciji između živih i umrlih. Želio bih krenuti od vrlo jednostavnog fenomena i želio bih ga nadograđivati kroz duhovno istraživanje. Duše koje ponekad pomalo procjenjuju stvari, moći će u sebi primijetiti sljedeće - vjerujem da postoje mnoge duše koje su to primijetile u sebi: pretpostavimo da je netko mrzio drugu osobu u svom životu, ili je možda samo morao reći da mu je ta druga osoba bila ili jest antipatična. Kada umre ta osoba koju su mrzili ili prema kojoj je netko osjećao antipatiju - vjerujem da to mnoge duše znaju za sebe - tada osoba koja je u životu mrzila ili koja je u životu imala antipatiju, osjeća, kada sazna za smrt, da tu osobnost više ne može mrziti na isti način ili da više ne može imati antipatiju. A kad se mržnja nastavi i iza groba, onda se nježnije duše stide takve mržnje, takve antipatije, koja traje i iza groba. Ovaj osjećaj koji se nalazi u mnogim dušama, sada se može pratiti vidovito. Tijekom istraživanja možete si postaviti pitanje: zašto se javlja taj osjećaj srama u duši kada se suočimo s mržnjom ili antipatijom, zašto se javlja kada niti jednom u životu osoba nije pokazala da ima tu mržnju?
Kada vidovnjak prati osobu koja je prošla kroz vrata smrti gore u duhovne svjetove, i baci pogled na dušu koja je ostala ovdje na Zemlji, ispostavlja se da preminula duša ima vrlo jasnu percepciju, vrlo jasan osjećaj, mržnje u živoj duši; ako mogu upotrijebiti sliku, takoreći: umrli vidi mržnju. Vidovnjak to može vrlo precizno utvrditi, da umrla osoba vidi takvu mržnju. Ali također možemo pratiti što takva mržnja znači za umrle. Takva mržnja predstavlja prepreku dobrim namjerama umrle osobe u njenom duhovnom razvoju, prepreku koja se može usporediti s preprekama koje bismo mogli imati u postizanju vanjskog cilja na Zemlji. To je u duhovnom svijetu činjenica, da umrla osoba nalazi mržnju kao prepreku svojim dobrim, svojim najboljim namjerama. I sada razumijemo zašto u duši koja malo procjenjuje samu sebe, umire i mržnja koja je u životu opravdana: jer osjeća sram kad osoba koju mrzi umre. Ako čovjek nije vidovit, ne zna što je to, ali kao da mu je u dušu usađeno prirodnim osjećajem da osjeća da ga se promatra; osjeća: umrli vidi moju mržnju, da, ta je mržnja čak i prepreka njegovim dobrim namjerama. - Postoje mnogi duboki osjećaji u ljudskoj duši, koji se mogu objasniti kada se čovjek uzdigne u duhovne svjetove i baci pogled na duhovne činjenice koje su u osnovi tih osjećaja. Baš kao što za neke stvari na Zemlji netko ne želi biti fizički promatran, ili bolje rečeno, ne čini te stvari ako zna da je promatran, tako i preko smrti ne mrzi ako ima osjećaj da ga umrli promatra. Ali ljubav ili čak samo i sućut koju iskazujemo umrloj osobi, zapravo olakšava umrloj osobi put i uklanja joj prepreke. Ovo što sada govorim, da mržnja stvara prepreke u zagrobnom životu, a ljubav ih uklanja, nije uplitanje u karmu, jer se ovdje na Zemlji događaju mnoge stvari koje ne možemo izravno uključiti u karmu. Ako udarimo nogom u kamen, ne moramo to uvijek uključiti u svoju karmu, barem ne u svoju moralnu karmu. Isto tako, nije u suprotnosti s karmom ako umrla osoba osjeti olakšanje od ljubavi koja joj dotiče sa Zemlje i ako nađe prepreke svojim dobrim namjerama.
Još nešto što, moglo bi se reći, snažnije se obraća dušama s obzirom na odnos između živih i umrlih jest, da i umrlim dušama na određeni način treba hrana, iako ne onakva kakva je potrebna ljudima na Zemlji, nego duhovno-duševna hrana. Kao što odgovara činjenici da mi ljudi na Zemlji - mogu se poslužiti ovom usporedbom - moramo imati svoja žitna polja na kojima uspijevaju plodovi od kojih fizički živimo na Zemlji, tako i duše umrlih moraju imati žitna polja u kojima mogu ubrati određene plodove koji su im potrebni u vremenu između smrti i novog rođenja. Kad vidoviti pogled prati umrle duše, vidi kako su usnule duše žitno polje za umrle, za one koji su umrli. Zasigurno je ne samo iznenađujuće, nego i krajnje šokantno za one koji u duhovnom svijetu ovo vide po prvi put, vidjeti kako ljudske duše koje žive između smrti i novog rođenja hrle, takoreći, prema onim ljudskim dušama koje spavaju, i traže misli i ideje koje su u usnulim ljudskim dušama: jer to je ono čime se hrane i trebaju tu hranu. Kad navečer zaspimo, možemo reći: tu ideje, misli koje su prošle kroz našu svijest u našem budnom stanju počinju živjeti, postajući takoreći živa bića. I mrtve duše dolaze i sudjeluju u tim idejama. Osjećaju se nahranjene pogledom na te ideje. Oh, ima nešto šokantno u usmjeravanju svog vidovitog pogleda prema umrlima koje svake noći dolaze usnulim ljudima koji su ostali - moramo uzeti u obzir i prijatelje, a posebno krvne srodnike - i žele se, okrijepiti mislima i idejama koje su oni ponijeli sa sobom na spavanje - i ne nalaze ništa, što bi ih nahranilo. Jer postoji velika razlika između jedne i druge ideje u našem stanju spavanja. Ako cijeli dan provedemo okupirani samo materijalnim idejama života, ako se fokusiramo samo na ono što se događa u fizičkom svijetu i što se tamo može učiniti, i ako prije nego što zaspemo nemamo niti jednu misao o duhovnom svijetu, već je naprotiv, u mnogim aspektima upravo suprotno, mi za umrle ne nudimo hranu. - Poznajem područja u Europi gdje se mladi na sveučilištima obučavaju da se uspavaju ispijanjem onoliko piva kolika je težina kreveta. To su ideje koje ne mogu tamo živjeti. I kad umrle duše dođu, pronađu prazno polje, onda se te umrle duše osjećaju isto kao što se osjećaju naša fizička tijela kada izbije glad jer su polja neplodna. Osobito u naše vrijeme može se primijetiti mnogo gladovanja duša u duhovnim svjetovima, jer je materijalistički osjećaj već postao raširen. I već danas postoje brojni ljudi koji smatraju da je djetinjasto baviti se mislima o duhovnom svijetu. Čineći to, oni uskraćuju tu hranu, ovu duševnu hranu, ljudima koji bi od njih trebali dobiti snagu nakon smrti.
Da bi se ova činjenica ispravno razumjela, mora se spomenuti da se nakon smrti čovjek može hraniti idejama i mislima samo onih duša s kojima je na neki način bio povezan u životu. Nakon smrti ne možete se hraniti onima s kojima niste imali nikakve veze. Ako u našem sadašnjem vremenu širimo znanost duha kako bismo u dušama imali nešto duhovno živo čime se umrli mogu hraniti, onda mi zapravo ne radimo samo za žive, ne samo da živi imaju teoretsko zadovoljstvo, već, pokušavamo ispuniti svoja srca i duše mislima o duhovnom svijetu jer znamo da se umrli koji su bili povezani s nama na Zemlji, moraju hraniti tim idejama i tim osjećajima u duhovnom životu nakon smrti. Danas se osjećamo, ne samo kao radnici za takozvane žive, nego ujedno i kao radnici, na način da duhovno-znanstveni rad, širenje antropozofskog života, služi i duhovnim svjetovima. Obraćajući se živima u svakodnevnom životu, kroz duhovno zadovoljstvo duše za noćni život, stvaramo takve ideje, koje su plodna hrana za duše koje umru ranije nego što je to naša karma. I zato postoji poriv za širenjem znanosti duha ili antropozofije, ne samo uobičajenim načinom vanjske komunikacije, prije bi se moglo reći da je naša potajna čežnja da ovu znanost duha ili antropozofiju širimo u društvima, u ograncima, jer je vrijedno da su ljudi koji prakticiraju znanost duha osobno zajedno, fizički, u zajednici, u društvu. Zato sam rekao da kao umrla osoba možete uzimati hranu samo od duša s kojima ste bili u životu. Nastojimo okupiti duše kako bismo žitno polje za umrle učinili sve većim i većim. Mnogi ljudi koji danas, kada umru, ne mogu naći žitno polje jer se njihova obitelj sastoji samo od materijalista, pronalaze ga u dušama antropozofa jer ih je spojila znanost duha. To je dublji razlog zašto radimo zajedno, zašto se brinemo da osoba koja umre prije smrti može upoznati ljude koji su još na Zemlji zaokupirani duhovnim stvarima; jer se kasnije može hraniti, kada su ti ljudi u stanju spavanja.
U davnim vremenima ljudske evolucije, kada je određeni religiozni, duhovni život još prožimao duše, vjerske zajednice, a posebno krvni srodnici, bili su oni kod kojih se nakon smrti tražilo utočište. Ali snaga krvnog srodstva je oslabila i to se mora sve više i više nadomjestiti njegovanjem duhovnog života, kao što to mi pokušavamo učiniti. Dakle, vidimo da nam antropozofija obećava stvaranje nove veze, mosta između živih i umrlih, vidimo da kroz antropozofiju za umrle možemo nešto predstavljati. I ako danas svojim vidovitim pogledom ponekad nalazimo ljude u životu između smrti i novog rođenja, koji doživljavaju nesreću da oni koji su ih poznavali, pa i oni koji su im najbliži, imaju samo materijalistička razmišljanja, tada prepoznajemo nužnost prožetosti zemaljske kulture duhovnim, spiritualnim mislima. Naprimjer, upoznate osobu koja je umrla prije nekog vremena, ako je nađete u duhovnom svijetu, a poznavali ste je dok je živjela ovdje na Zemlji, i ostavila iza sebe određene članove obitelji, koje ste također znali, svoju ženu, djecu - u vanjskom smislu dobri ljudi koji su se stvarno voljeli - a onda svojim vidovitim pogledom nađete preminulog, kojemu je supruga možda bila nekakvo Sunce života, kada bi u životu došao kući s teškog rada, tada se nalazi da on, jer ova žena nije imala duhovne misli u svojoj glavi i u svom srcu, i on ne može pogledati u dušu ove žene, i pita, kada je u mogućnosti: da, gdje je moja žena? - Osvrće se samo na vrijeme kada je s njom na Zemlji bio sjedinjen. Ali tamo gdje je najviše traži, ne zna kako da je nađe. I to se može dogoditi. Danas već ima mnogo ljudi koji donekle vjeruju da je umrla osoba samo nestala u nekakvom ništavilu, koji o umrloj osobi mogu razmišljati samo materijalistički, a ne s plodonosnom mišlju. Gledajući iz oblasti života između smrti i novog rođenja, na nekoga o kome znate: on je još uvijek na Zemlji, volio te je, ali to ne povezuje s vjerovanjem u nastavak postojanja duše nakon smrti, iako se i to može dogoditi, međutim, posebno u trenutku nakon smrti, kada se na nju usmjeri najviše pažnje - kroz želju da se pogleda živa osoba koja se voljela - sav vid zamre. I ne možete pronaći osobu koja još živi, ne možete doći u kontakt s njom, ali znate da bi ona mogla postojati da postoje duhovne misli dolje u duši žive osobe. To je uobičajeno, bolno iskustvo za umrle. I tako se može dogoditi - vidovitim okom može se promatrati koliko ljudi umire i nalazi prepreke u svojim najboljim namjerama kroz misli mržnje koje ih progone, i ne nalaze utjehu u mislima ljubavi onih koji su ih na Zemlji voljeli, koje oni ne mogu opaziti zbog njihovog materijalizma.
Ovi zakoni duhovnog svijeta, koje čovjek na ovaj način vidovito promatra, zapravo su apsolutno valjani. Oni su tako apsolutno valjani, kao što pokazuje slučaj koji smo često promatrali. Poučno je promatrati kako djeluju misli mržnje ili barem misli antipatije, čak i kada se ne njeguju s punom sviješću! Može se promatrati učitelje koji se obično nazivaju strogima, koji nisu mogli pridobiti ljubav svojih mladih učenika - postoje, takoreći, nevine misli mržnje i antipatije. Kada takav učitelj umre, vidi se kako on također ima prepreke svojim dobrim namjerama u duhovnom svijetu, u ovim mislima koje ostaju. Kad učitelj umre, dijete, mlada osoba, često ne razmišlja o tome da više ne treba mrziti, već prirodno ostaje trajan osjećaj kako ga je učitelj mučio. Kroz takve uvide puno se uči o međusobnom odnosu živih i umrlih.
I sve što sam danas zaista pokušao objasniti, samo je kako bih mogao spomenuti nešto što se stvarno može razviti kao rezultat duhovno-znanstvenog rada. Mislim na takozvano čitanje umrlima. Zapravo, kao što je pokazano unutar našeg antropozofskog pokreta, možemo učiniti veliku uslugu ljudskim dušama koje su umrle prije nas ako im čitamo o duhovnim stvarima. To možete učiniti tako da svoje misli okrenete prema pokojniku i, da bi bilo lakše, pokušate razmišljati o njemu kakvog ga se sjećate: on stoji ili sjedi ispred vas. To možete učiniti s nekoliko njih istovremeno. Tada ne čitate naglas, nego s pažnjom pratite svoje misli, uvijek s mišlju na umrlog: umrli stoji preda mnom. To je čitanje umrlima. Ne treba imati knjigu, ali ne treba razmišljati apstraktno, zapravo morate promisliti svaku misao: tako se čita umrlima. Čak možete ići tako daleko, iako je to teže, da ako ste s umrlom osobom imali zajedničke misli unutar zajedničkog svjetonazora, ili općenito o bilo kojem području života, i s njim imali osobni odnos, možete čitati i nekome tko vam je dalje. To se događa na način da vas postupno postaje svjestan kroz tople misli koje mu upućujete. Tako može biti korisno čitati voljenima nakon njihove smrti. Ovo čitanje može se dogoditi bilo kada. Pitali su me u koje je vrijeme najbolje to učiniti. To je potpuno neovisno o satu. Samo morate dobro misliti svoje misli. Površnost nije dovoljna. Morate prolaziti kroz stvari riječ po riječ, kao da ih izgovarate iznutra. Jer umrli to čitaju s nama. A također nije točno ako se vjeruje da takvo štivo može biti korisno samo onima koji su se u životu približili znanosti duha. To ne mora nužno biti slučaj.
Prije nekog vremena, možda niti godinu dana, jedan je naš prijatelj, u isto vrijeme kad i njegova supruga, bio svake večeri uznemiravan. Osjećali su nelagodu. A kako je dotičnom otac nedavno umro, naš je prijatelj odmah mislio da otac nešto želi, kontaktira ga kao dušu. I kada se naš prijatelj posavjetovao sa mnom, pokazalo se da otac, koji za života nije želio ništa znati o znanosti duha, nakon smrti ima živu potrebu naučiti nešto o znanosti duha. I kada su sin i njegova žena ocu čitali ciklus o Evanđelju po Ivanu koji sam jednom dao u Kasselu, ova je duša bila vrlo zadovoljna i osjećala se oslobođena neke disharmonije koju je iskusila nedugo nakon smrti. Ovo je izvanredno jer je riječ o duši propovjednika koji je pred ljudima uvijek zastupao svoje vjersko gledište, ali se nakon smrti mogao zadovoljiti samo onim što je mogao čitati u duhovno-znanstvenoj raspravi o Evanđelju po Ivanu. Dakle, vidimo da osoba kojoj želimo pomoći, kojoj želimo služiti nakon smrti, ne mora nužno za života biti antropozof, iako njima naravno, posebno pomažemo ako im čitamo.
Ali kada uzmemo u obzir takvu činjenicu, također naučimo o ljudskoj duši misliti na malo drugačiji način nego inače. Ljudske duše su mnogo složenije nego što se obično misli. Ono što se svjesno događa zapravo je samo mali dio ljudskog duševnog života. Puno toga se događa u podsvjesnim dubinama duše, o čemu ljudi samo nešto slute, a u dnevnoj svijesti jedva da nešto znaju. A u podsvjesnom životu često se događa suprotno, suprotno od onoga što osoba vjeruje ili misli u višoj svijesti. Vrlo je čest slučaj da član obitelji dođe do znanosti duha. Brat ili muž ili žena s kojima je dotična osoba povezana, osjeća sve više odbojnosti prema znanosti duha, često je ljut i sve više je ljut, ljut je sve više jer je muž ili brat ili žena došla do znanosti duha. Često se u takvoj obitelji razvija puno antipatije prema znanosti duha, tako da nekim ljudima bude teško, jer dobri prijatelji ili rođaci često postanu vrlo ljuti. Kada se ispituju takve duše, često se ima spoznaja da se u podsvjesnim dubinama takve duše razvija najdublja čežnja za znanošću duha. Ponekad takva duša više čezne za znanošću duha nego osoba čija je viša svijest željno posjećuje sastanke znanosti duha. Ali smrt podiže veo s podsvijesti, smrt takve stvari uravnotežuje na čudan način. U životu se često događa da netko otupi za ono što je u podsvijesti, i tu su stvarno ljudi koji imaju čežnju, duboku čežnju, za znanošću duha, ali otupljuju sami sebe. Bjesneći protiv znanosti duha, anesteziraju svoju čežnju i zavaravaju se o njoj. Ali nakon smrti čežnja postaje još snažnija. A posebno među onima koji su za života bjesnili protiv znanosti duha, nakon smrti se javlja najintenzivnija čežnja. Stoga nemojte zanemariti čitanje umrlima koji su se u svojim životima borili protiv znanosti duha! Često ćemo njima biti od najveće koristi.
Pitanje koje se često postavlja u vezi sa svime ovime je: da, kako se može znati da umrla osoba stvarno sluša? Pa, bez vidovitog pogleda to je teško znati, iako postupno, kako netko počne razmišljati o sjećanju na umrle, naći će se iznenađen osjećajem: umrla osoba sluša. Jedini način na koji nećete imati taj osjećaj je ako ste nepažljivi i ne obraćate pažnju na tu neobičnu toplinu koja se često širi kada čitate. Stvarno možete imati taj osjećaj. Ali ako ne uspijemo, dragi prijatelji, onda se mora reći da se i u ovom slučaju mora primijeniti pravilo u odnosu na duhovni svijet, koje se često mora uzeti u obzir. Ovo je pravilo: da, ako čitamo umrlom, koristi ćemo mu u svim okolnostima ako nas čuje! Ako nas ne čuje, prije svega ispunjavamo svoju dužnost, možda ga ipak natjeramo da nas čuje, ali inače barem nešto dobivamo, punimo se mislima i idejama, koje će sigurno biti hrana za umrle na način koji je prije naznačen. Dakle, ništa nije izgubljeno ni pod kojim okolnostima. Ali praksa je pokazala da je to slušanje onog što se čita zapravo nešto izuzetno uobičajeno kod umrlih, da se može učiniti ogromna usluga onima kojima čitamo naglas duhovnu mudrost koja se danas može izvući na vidjelo.
Stoga se možemo nadati da će barijera između živih i umrlih postajati sve manja i manja kako se znanost duha bude širila svijetom. I doista, bit će to prekrasan, prekrasan uspjeh za znanost duha, koliko god paradoksalno zvučalo, kada će u budućnosti ljudi znati - ali znati će praktično, ne samo teoretski: to je zapravo samo transformacija iskustva kada je netko prošao kroz takozvanu smrt, i također je zajedno s umrlima; čak im možete dopustiti da sudjeluju u onome u čemu i sami sudjelujete u fizičkom životu. Dobivamo lažnu predodžbu o životu između smrti i novog rođenja ako postavimo pitanje: da, koja korist od čitanja umrlima? Zar sami ne znaju što mogu pročitati ovdje na Zemlji, i znaju bolje od nas? Međutim, to pitaju samo oni koji nisu u stanju prosuditi što netko može doživjeti u duhovnom svijetu. Vidite, možete biti u fizičkom svijetu bez znanja o fizičkom svijetu. Ako netko nije u stanju prosuditi ovo ili ono, tada nema znanja o fizičkom svijetu. Životinje žive s nama u fizičkom svijetu, a ipak ne znaju ono što mi ljudi znamo o njemu. Činjenica da umrla osoba živi u duhovnom svijetu ne znači da ona nešto zna o tom duhovnom svijetu, iako ga može vidjeti. Ono što se stječe u znanosti duha, stječe se samo kao znanje na Zemlji; ne može se steći u duhovnom svijetu. Stoga, ako spoznaju trebaju bića u duhovnom svijetu, mogu je dobiti samo od bića koja su još na Zemlji. To je značajna tajna duhovnih svjetova, da se u njima može biti, da se u njih može gledati, ali da se ono što je potrebno kao znanje o duhovnim svjetovima mora steći na Zemlji.
Da, dragi prijatelji, moram reći nešto o duhovnim svjetovima, što će u mnogim aspektima nastaviti odjekivati i biti objašnjeno na sutrašnjem predavanju, nešto o čemu čovjek obično nema pravu predodžbu. Kada osoba živi u duhovnom svijetu u vremenu između smrti i novog rođenja, usmjerava svoju čežnju prema našem fizičkom svijetu na sličan način na sličan način kao što fizički čovjek ovdje na određeni način usmjerava svoju čežnju prema duhovnom svijetu. I ono što čovjek između smrti i novog rođenja mora očekivati od ljudi na Zemlji, je da će mu ti ljudi sa Zemlje pokazati i pustiti da zasja ono što se samo na Zemlji može steći. Zemlja doista nije uzalud utemeljena na duhovnoj kozmičkoj egzistenciji. Uvedena je u život da bi nastalo ono što jedino na Zemlji može nastati. Znanje o duhovnom svijetu koje ide dalje od percepcije duhovnih svjetova moguće je samo na Zemlji. I ako sam ranije rekao da duhovna bića duhovnih svjetova ne mogu čitati naše knjige, sada moram reći: ono što u nama živi kao duhovno znanje, za duhovna bića i također za naše vlastite duše nakon smrti, ono je što su ovdje na Zemlji za fizičku osobu knjige, kroz koje fizička osoba uči nešto o svijetu. Ali ove knjige, koje smo mi sami za umrle, one žive. Osjetite ove važne riječi, da umrlima u neku ruku moramo osigurati nešto za čitanje! Naše knjige su u jednom pogledu strpljive, naše knjige ne mogu, naprimjer, zgužvati svoja slova u papir dok ih mi čitamo. Mi ljudi često ljudima uskraćujemo čitanje, ispunjavajući se samo onim što je uistinu nevidljivo u duhovnim svjetovima, ispunjavajući se samo materijalnim mislima. Moram to reći jer se često postavlja pitanje znaju li i sami umrli ono što im možemo dati. Oni to ne mogu znati jer se znanost duha može utemeljiti samo na Zemlji i odande se mora prenijeti u duhovne svjetove.
I kada mi sami ulazimo u duhovne svjetove i iskusimo malo ovog života u duhovnim svjetovima, tada nailazimo na potpuno drugačije uvjete nego ovdje u fizičkom životu na Zemlji. Zato je tako neobično teško ljudskim riječima i ljudskim mislima, uhvatiti ove odnose u duhovnim svjetovima. I ponekad zvuči tako paradoksalno kada pokušavate konkretno govoriti o uvjetima u duhovnim svjetovima. Vidite, mogao bih vam pričati o biću, da odaberem samo jedno, o umrloj ljudskoj duši, o kojoj sam mogao puno istraživati u duhovnom svijetu jer je o njemu imala posebno znanje, o slikaru Leonardu da Vinci, naime o tome kako je izgledala poznata slika u Milanu. Ako zajedno s takvom dušom tražite duhovne činjenice, takva vam duša može ukazati na mnoge stvari koje inače ne biste mogli pronaći u Akaša zapisima kroz čisto vidovito gledanje. Ali ljudska duša koja je u duhovnom svijetu, na to može ukazati. Ali to će moći samo ako razumijete na što želi ukazati. Pojavljuje se nešto čudno. Pretpostavimo da netko s takvom dušom istražuje način na koji je Leonardo da Vinci stvorio svoju čuvenu Posljednju večeru u Milanu. Od onoga što je ova slika danas, jedva da možete vidjeti nešto više od nekoliko mrlja boje. Ali u Akaša zapisu možete promatrati Leonardovo slikanje, možete promatrati kakva je bila ova slika, iako to nije lako. Ako istražujete s dušom koja nije utjelovljena, ali ima veze s Leonardom da Vinci i njegovim slikama, vidjet ćete da vam ta duša pokazuje ovo ili ono. Naprimjer, uspjela je razjasniti kako zapravo izgleda lice Krista i Jude na ovoj slici. Ali primjećujete da vam duša to ne bi mogla razjasniti da razumijevanje nije ušlo u dušu živog istraživača u trenutku kada to pokazuje. Ovo razumijevanje duša treba. A umrla duša prvo nauči razumjeti ono što u tom trenutku još samo promatra, gdje živa ljudska duša može podučavati. Dakle, izraz je simboličan, nakon što ste s njom doživjeli nešto što možete doživjeti samo na ovaj način, takva duša vam kaže: doveo si me do slike - to duša govori živom čovjeku jer je živi imao potrebu istraživati sliku - a sada osjećam želju da s tobom gledam sliku. - Tako kaže umrla duša, i onda prođe puno stvari. Ali dođe trenutak kada umrla duša, ili odjednom više nije tu, ili kaže da sada mora otići. U ovom slučaju koji upravo prenosim, umrla je duša rekla, naprimjer: dok je duša Leonarda da Vinci do sada rado gledala ovdje, više ne želi daljnje istraživanje.
Želim opisati nešto vrlo važno iz duhovnog života. Kao što se u fizičkom životu uvijek zna što se gleda, uvijek se zna: vidim ovo ili ono, vidim ružu, vidim stol - tako u duhovnom životu uvijek znate: ovo ili ono biće te gleda. Krećete se duhovnim svjetovima i uvijek imate osjećaj: sada te bića gledaju. Dok ste u fizičkom životu svjesni da hodate kroz svijet opažajući, u duhovnom svijetu imate iskustvo: sad te vidi ovo, a zatim ono. Stalno se osjećate izloženi pogledima koji vas u isto vrijeme tjeraju da odlučite nešto učiniti. Znajući: sada te gledaju blagonaklono ili ne, pa trebaš nešto učiniti ili ne, pa to učiniš ili ne učiniš. Baš kao što posežete za cvijetom koji vam se sviđa kad ste ga vidjeli, tako u duhovnom svijetu činite nešto jer neko biće to voli vidjeti, gleda to sa zadovoljstvom, ili se suzdržavate od toga jer ne podnosite pogled usmjeren na taj čin. To je nešto što svakako morate naučiti. Tu imate osjećaj da ste viđeni, kao što ovdje imate osjećaj da vidite. U određenom smislu, ono što je ovdje aktivno, ondje je pasivno, kao što je ono što je ovdje pasivno, ondje aktivno. - Iz ovoga vidite da morate steći sasvim druge koncepte ako na ispravan način želite razumjeti opise iz duhovnog svijeta. I stoga ćete razumjeti koliko je teško izraziti običnim ljudskim riječima ono što bi se željelo dati kao opis duhovnih svjetova. Tako ćete shvatit koliko je potrebno steći pripremno razumijevanje za mnoge stvari.
Samo želim skrenuti pozornost na jednu stvar. Moglo bi se postaviti pitanje: da, zašto duhovno- znanstvena literatura opisuje općenito što se događa u duhovnom svijetu odmah nakon smrti, što se događa u kamaloki, što se događa u zemlji duha, i zašto postoji tako malo opisa pojedinačnih vidovitih uvida? Jer netko bi mogao povjerovati da će lakše biti promatrati pojedinog, konkretnog umrlog, nakon smrti, nego ono što se općenito opisuje. Nije tako. A da pokažem kako je, želio bih se poslužiti analogijom. Ispravno razvijenoj vidovitosti, lakše je promatrati velike okolnosti - poput prolaska ljudske duše kroz smrt, kako se kroz kamaloku uzdiže u devahan - nego promatrati bilo koje pojedinačno iskustvo jedne duše. Kao što je u fizičkom svijetu lakše prepoznati ono što je, da tako kažem, pod utjecajem velikih nebeskih kretanja, a teže ono što je na neki način nepravilno u odnosu na velika nebeska kretanja. Sada, svatko će od vas lako moći predvidjeti za sutrašnji dan da će Sunce ujutro izaći, i navečer zaći. To će otprilike svi znati. No, kakvo će vrijeme biti sutra, manje će znati. Isto je i s vidovitošću. Odnosi koje obično dajemo u našim opisima duhovnih svjetova mogu se usporediti sa znanjem o općenitom kretanju nebeskih tijela; to prvo znate u vidovitoj svijesti. I uvijek možete računati na takve događaje koji se općenito odvijaju. Ali pojedinačni događaji u životu između smrti i novog rođenja su kao vremenski uvjeti ovdje na Zemlji, koji su naravno također zakoniti, ali ih je teže prepoznati čak i na samoj Zemlji; jer ne možete sa svakog mjesta znati kakvo je vrijeme na drugom mjestu. To je jednostavno tako. Teško je znati kakvo je vrijeme u Berlinu, ali ne i kakvo je tamo Sunce ili Mjesec. Za to je potreban poseban razvoj vidovitosti, jer teže je nakon smrti pratiti individualni život, nego opći tijek ljudske duše. I pravi je način prvo steći znanje o općim uvjetima, a na kraju, ako se to dobije kroz obuku, stječe se ono što izgleda najlakše. Netko može već dugo vremena vrlo ispravno vidjeti kamaloku i devahan, a ipak mu je izuzetno teško vidjeti koliko je sati na satu kojeg ima u džepu. Stvari u fizičkom svijetu najteže su za obuku vidovnjaka. Upravo je obrnuto što se tiče znanja o višim svjetovima. Čovjek se prepušta zabludama u ovom području jer postoji i prirodna vidovitost, i iako je to neizvjesno i podložno mnogim pogreškama, ali može postojati dugo vremena bez da se ima vidovito oko za opća stanja opisana u znanosti duha, koja su lakša za obučenog vidovnjaka.
Ovo su stvari koje sam danas želio opisati u odnosu na duhovne svjetove. Sutra ćemo nastaviti ova razmatranja i malo ih produbiti.