.- 14. Četrnaesto predavanje, Dornach, 1. siječnja 1917
Karma neistine. Toksični učinci u višoj ljudskoj prirodi. Protu slika imaginacije: neistina. Zlo je zlouporaba viših sila.
Ono što je jučer rečeno o takozvanim otrovnim supstancama snažno ukazuje kako su svi impulsi života stupnjevani u relaciji jedan s drugim. Na primjer, za neke supstance je rečeno da su otrovne, a ipak viša priroda ljudskog bića je intimno povezana s tim otrovom; zaista, viša priroda čovjeka ne može postojati bez efekta otrova. Ovdje se dotičemo najvažnijeg područja znanja, onog sa mnogo grananja i bez kojeg je nemoguće dobro razumjeti mnoge tajne života i postojanja.
Gledajući čovjekovo fizičko tijelo, moramo priznati da, da ono nije ispunjeno sa tim višim komponentama egzistencije, eterskim tijelom, astralnim tijelom i egom, ne bi to moglo biti fizičko tijelo kakvo poznajemo. U trenutku kada čovjek zakorači kroz vrata smrti, ostavljajući iza svoje fizičko tijelo — to jest, u trenutku kada se više komponente povuku iz fizičkog tijela — počinje se pokoravati zakonima različitim od onih koji su s njim upravljali dok su te komponente bile prisutne. Fizičko tijelo se dezintegrira; poslije smrti pokorava se fizičkim i kemijskim silama i zakonima Zemlje.
Fizičko tijelo čovjeka kakvog poznajemo ne može biti izgrađeno u skladu s zemaljskim zakonima, jer ga upravo ti zakoni uništavaju. Tijelo može biti ono što jest samo zato jer u njemu rade oni dijelovi čovjeka koji nisu od Zemlje: više komponente duše i duha. Nema ničega u cijeloj oblasti fizičkih i kemijskih zakona koje mogu opravdati prisutnost takve stvari kao što je čovjekovo fizičko tijelo na Zemlji.
Mjereno fizičkim zakonima Zemlje, ljudsko tijelo je nemoguća kreacija. Ono je spriječeno da se dezintegrira pomoću viših komponenata čovjekova bića. Slijedi, prema tome, da u trenutku kada ove više komponente — ego, astralno tijelo i etersko tijelo — napuste čovjekovo tijelo, ono postaje leš.
Znate iz mnogih prijašnjih predavanja da je dijagram ljudskog bića koji smo često koristili prilično korektan kao takav, ali u stvarnosti nije tako jednostavan kako bi neki voljeli. Za početak, mi dijelimo ljudsko biće na fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego. Naglašavao sam u drugim prigodama da ovo samo po sebi implicira dalje komplikacije. Fizičko tijelo, naravno, ono je što je — fizičko tijelo. Ali etersko tijelo, kao takvo, je nešto nadčulno, nevidljivo, nešto što se ne može opažati osjetilima. Ono živi u ljudskom biću kao nešto što ne može biti opaženo osjetilima. Ali ono ima, u određenom smislu, svog fizičkog dvojnika jer ono utiskuje sebe u fizičko tijelo. Fizičko tijelo sadrži ne samo fizičko tijelo, već također i otisak eterskog tijela. Etersko tijelo projektira sebe na fizičko tijelo; tako možemo govoriti o eterskoj projekciji na fizičko tijelo.
Ista je stvar i u slučaju astralnog tijela. Možemo govoriti o astralnoj projekciji na fizičko tijelo. Vi već znate neke detalje. Znate da se sama projekcija ega na fizičko tijelo može tražiti u određenim svojstvima cirkulacije krvi, gdje ego projektira sebe u krv. Na sličan način druge više komponente projektiraju sebe na fizičko tijelo. Tako je fizičko tijelo u svom fizičkom aspektu samo po sebi kompliciran sustav, jer je četverostruk. I baš kao što najvažniji aspekt ne može postojati u fizičkom tijelu ako ego i astralno tijelo nisu u njemu — jer tada postaje leš — tako je i u slučaju ovih projekcija, jer su one sve prisutne u fizičkoj supstanci. Bez ega ne može biti ljudske krvi, bez astralnog tijela ne može biti ljudskog nervnog sustava kao cjeline. Ove stvari postoje u nama kao dvojnici čovjekovih viših komponenata.
Kada je ego, hajdemo reći, ‘podignut vani’ iz fizičkog tijela, kada je prošao kroz vrata smrti, fizičko tijelo više nema nikakvog stvarnog života, već postaje leš. Na sličan način, pod određenim uvjetima, ni ove projekcije ne mogu živjeti na propisan način.
|
|
|
Ego |
|
|
Astralno tijelo |
|
|
Etersko tijelo |
|
|
Fizičko tijelo |
eterska |
astralna |
ego |
|
projekcija na fizičko tijelo |
||
Na primjer ego projekcija — to jest, određena kvaliteta krvi — ne može biti prisutna na pravilan način u ljudskom organizmu ako ego nije pravilno njegovan. Za pretvoriti fizičko tijelo u leš neophodno je, naravno, da ego u potpunosti napusti fizičko tijelo. Ali krv može ići četvrtinu puta prema tome da postane leš ako je spriječite da bude prožeta s onim što bi trebalo živjeti u egu, tako da može raditi na pravi način duše i duha na krvi. Iz ovog možete izvući da je moguće donijeti poremećaj u čovjekovu dušu na takav način da ne mogu biti dovedeni ispravni utjecaji u prirodu krvi, u krvne supstance. To je tada točka gdje se krv može promijeniti u otrovnu supstancu — ne u potpunosti, jer bi u tom slučaju osoba umrla, već djelomično. Ljudsko fizičko tijelo je prepušteno destrukciji ako ga napusti ego, i na sličan način krv je dovedena u stanje bolesti — čak i ako to nije nužno primjetno — ako ego nije njegovan i protkan pravilnom brigom.
Dakle kada ego nije njegovan i protkan pravilnom brigom? To je slučaj pod sasvim određenim uvjetima. Pogledajmo na trenutak post-atlantski period. Vidimo da se ljudska evolucija nastavlja, neke određene sposobnosti, neki određeni impulsi su razvijeni u svakoj slijedećoj epohi. Nije moguće zamisliti da su ljudi koji su živjeli u drevnom indijskom periodu imali uvjete duševnog razvoja slične našima. Iz epohe u epohu, kako ljudska bića prolaze kroz slijedeće inkarnacije na zemlji, ljudskoj duši su potrebni različiti impulsi.
Nacrtati ću vam dijagram. Zamislite da je ovo glavno, stvarno fizičko tijelo, ono koje treba biti ispunjeno višim komponentama ljudske prirode da bi uopće i bilo fizičko tijelo.
Od svih tih viših komponenata, baviti ću se isključivo s egom, premda mogu sa sve tri. Sjene označavaju da je fizičko tijelo prožeto egom. Tako, na određeni način, trebaju biti prožete i ostale projekcije. Ovdje ću naznačiti projekciju eterskog tijela, koje je većim dijelom usidreno u sustavu žlijezda ljudskog tijela; jer ono, također, treba biti prožeto i utkano. Treće, naznačiti ću što je najviše usidreno u nervnom sustavu. To, opet, na izvjestan način, mora biti protkano s radom ega. I samo ego tijelo — ono, također, treba biti utkano na ispravan način.
Kao što sam upravo rekao, kako čovjek prolazi slijed perioda evolucije on mora ući u različite razvojne impulse u svakom periodu. On mora upiti što god suvremeno doba traži od njega da uzme. U prvom post-atlantskom periodu, drevne Indije, trebali su biti apsorbirani impulsi duše i duha koji omogućavaju da se razvije etersko tijelo; u slijedećem periodu, drevne Perzije, razvijeno je astralno tijelo; u periodu Egipta i Kaldeje bio je red na dušu osjeta; u grčko-latinskom periodu, intelektualnu ili dušu razuma; i danas, dušu svijesti.
Da li ljudsko biće na pravi način apsorbira što god je primjereno za doba u kojem živi zavisit će od toga da li je ispravno ušlo u sve ove tjelesne principe — baš kao što je fizičko tijelo prožeto višim komponentama njegova bića — tako da apsorbira što je u tom dobu potrebno. Pretpostavimo da se osoba za vrijeme petog post-atlantskog perioda opire apsorbiranju bilo čega što bi trebalo apsorbirati za vrijeme ovog perioda; pretpostavimo da odbaci sve što bi moglo kultivirati njegovu dušu na način potreban u petom post-atlantskom periodu. Što bi bila posljedica?
Njegova tjelesna priroda ne može se vratiti u ranije stanje ako on pripada onom dijelu čovječanstva koje je pozvano da u sadašnjosti apsorbira impulse petog post-atlantskog perioda. Nisu svi pozvani u isto vrijeme, ali u sadašnjosti sve bijele rase su pozvane apsorbirati kulturu petog post-atlantskog perioda. Sada pretpostavite da se osoba ovome opire. Određeni član njegove tjelesne prirode — iznad svega, krv — ostati će prazna od svega što može uzeti, kada ona ne bi pružila otpor. Ovom članu njegove tjelesne prirode će nedostajati ono što bi trebalo prožeti njegove supstance i njegove snage. Ove supstance i snage koje žive u njemu — premda ne na stupnju usporedivom s tjelesnom smrću do koje je došlo radi napuštanja ega — tada bi postale bolesne u svojim životnim silama, koje postaju degradirane tako da ih čovjek nosi kao otrov unutar sebe. Dakle ostati natrag u evoluciji znači da čovjek impregnira svoje biće sa nekom vrstom formativnog fantoma koji je otrovan. U drugu ruku, ako bi apsorbirao ono što kulturni impulsi traže od njega da apsorbira, stanje njegove duše bilo bi takvo da on može rastvoriti ovog otrovnog fantoma kojeg nosi unutar sebe. Propustivši da to napravi, on dopušta da se fantom zgusne i postane dio njegovog tijela.
Ovo je izvor svih bolesti civilizacije, kulturne dekadencije, svih praznina u duši, stanja hipohondrije, ekscentričnosti, nezadovoljstva, osobenjaštva i tako dalje, a također i svih onih instinkta koji napadaju kulturu, koji su agresivni i antagonistički prema kulturnim impulsima. Ili pojedinac prihvaća kulturu svog doba, i uklapa se u nju, ili razvija odgovarajući otrov koji sebe odlaže unutar njega i koji jedino može biti razblažen ako on prihvaća kulturu. Ali ako se otrovu dopusti da se nataloži, to vodi do razvoja instinkta koji su suprotni kulturi doba. Rad otrova je isto tako uvijek agresivan instinkt. U jezicima Centralne Europe ovo se može sasvim jasno osjetiti: mnogi dijalekti ne kažu da je osoba ljuta već da je otrovna. Ovo izražava duboki osjećaj za nešto što u stvari i jest tako. Nekog tko je iracionalan u Austriji se opisuje, na primjer, kao ‘gachgiftig’ što znači da je brz u rastu otrova, brzo se naljuti. Ljudska bića sakupljaju otrov, ponekad u vrlo koncentriranom obliku, ako odbiju prihvatiti ono što može razblažiti takav otrov. U današnje vrijeme, ljudi neopisivo odbijaju prihvatiti duhovni život u danas pogodnom obliku, što mi stremimo opisati toliko dugo vremena, u zadnje vrijeme čak i javno.
Kod takvih ljudi, lotosov cvijet ovdje [na čelu] otkriva vrlo jasno do čega dolazi u ovakvim slučajevima, jer posljedice dosežu upravo u carstvo topline, i takvi ljudi skaču kao plamenovi protiv bilo čega u svijetu oko njih što otkriva nešto što može donijeti ozdravljenje u naša vremena. Zasigurno, Mefisto — to jest, vrag — stranac je između nas; ali razvoj čak i malog početka — miješanje sićušnih plamičaka — počinje kada odbijemo prihvatiti nešto što se uklapa u naše vrijeme, tako da mi ne rastvaramo otrov već radimo djelom leš i dopuštamo mu da se zgušnjava u našem organizmu kao fantom formativnih sila.
Ako na ovo mislite ispravnim putem, otkriti ćete uzrok mnogih nezadovoljstava u životu. Jer oni koji nose ovakvog otrovnog fantoma u sebi zaista su nesretni. Ovakve ljude nazivamo nervoznima, ili neurasteničnima; ali ih isto tako može napraviti okrutnima, svadljivima, monistima, materijalistima, jer ove karakteristike su rezultat, mnogo češće nego to možda mislimo, psiholoških uzroka proizašlih iz otrova koji je deponiran u ljudskom organizmu umjesto da je asimiliran.
Vidjet ćete iz svega ovoga da tu pripada sveukupni balans svijeta u koji smo mi ugradili neku vrstu nestabilne ravnoteže između onog što je dobro i ispravno na jednoj strani, i suprotnog, efekt otrova, na drugoj strani. Ako je moguće da se dogodi ono što je dobro i ispravno, tada isto tako mora biti moguće pogriješiti, da otrov ima svoj efekt.
Ako sada ovo primijenimo na širu situaciju, vidimo da danas mora biti moguće za ljude da postignu određeni stupanj duhovnog života, da u sebi razviju impulse za slobodan, unutarnji duhovni život. Da bi bilo moguće za pojedinca da dosegne do života duha, mora također postojati i suprotno, naime odgovarajuća mogućnost za pogrešku na stazi sive ili crne magije. Bez jednog, ni drugo nije moguće. Baš kao što vi, kao ljudsko biće, ne možete se održavati bez čvrstih temelja zemlje ispod vaših nogu, tako nije moguće ni prosvjetljenje duhovnog života tražiti bez otpora kojem mora biti dopušteno da postoji i koji je neizbježan za više oblasti života.
Već smo spominjali visoko kontradiktornu i ne manje važnu činjenicu da pitanje: Kome dugujemo Misterij na Golgoti? Može izmamiti odgovor: Judi. Jer može se raspravljati da ako Juda ne bi bio izdao Krista Isusa, Misterij na Golgoti ne bi se bio dogodio, pa prema tome mi trebamo biti zahvalni Judi, pošto kršćanstvo — to jest, Misterij na Golgoti — proizlazi od njega. Međutim, biti zahvalan Judi i možda prepoznati njega kao utemeljitelja kršćanstva je otići predaleko! Gdje god težimo ući u više sfere moramo računati sa živom, ne mrtvom istinom, a živa istina nosi u sebi svoju vlastitu protu-sliku, baš kao što fizičko postojanje nosi u sebi smrt.
To je nešto što sam želio danas smjestiti u vaše duše, jer se na ovoj osnovi mnogo toga može razumjeti. Treba postojati mogućnost za ono što je duhovno, ali također i za taloženje otrova što je suprotni pol. A ako može biti taložen tada može biti i korišten — može se koristiti u svakoj oblasti.
Mnoga pitanja se mogu postaviti u vezi ovoga, ali danas ćemo se baviti samo jednim: Kako možemo naći naš put kroz labirint? Zar ne postoji veoma velika opasnost da sve čemu pristupimo u svijetu može sadržavati suprotan pol, naime otrov, ili bi barem netko mogao pokušati izvući nešto otrovno iz toga? Naravno uvijek postoji ta mogućnost. Sve što je potencijalno veoma dobro može također biti pervertirano i postati suprotnost. To mora biti slučaj da bi ljudska evolucija imala svoj tijek u slobodi i skladu sa sadašnjim kulturnim dobom. Zaista, najbolji evolucijski impulsi našeg doba su oni koji bi najvjerojatnije bili okrenuti u svoju suprotnost.
To vrijedi za socijalni život kao i za ljudski organizam. U predavanjima danim ovdje prošle godine, vidjeli smo da se u sadašnjem dobu, za početak samo u klijanju, počinje razvijati sposobnost koja će nam omogućiti da stvaramo život imaginacija — razvijamo misli koje se slobodno uzdižu — premda se za sada ova mogućnost poriče od materijalista. Međutim, u našoj pravoj naravi sadašnjeg doba leži to da se život imaginacija mora razvijati malo po malo. Što je protu-slika života imaginacija? Protu-slika života imaginacija je izmišljanje, stvaranje izmišljotina o stvarnosti i odgovarajuće nepromišljenosti u kojoj se tvrdi ovo ili ono. Često sam to opisivao u ovim predavanjima kao nemarnost za istinu, za ono što je stvarno i realno. Najdivnija stvar koju je čovječanstvo dobilo u petom post-atlantskom periodu je postepeno uspinjanje od samo jednostranog intelektualnog života u imaginativni život, što je prvi korak u duhovni svijet. Ovo može dovesti u zabludu i postati neistina, izmišljanje neistina u odnosu na stvarnost. Ja, naravno, ne upućujem na poeziju, koja je potpuno opravdana, već na izmišljanje u odnosu na ono što je stvarno.
Drugi element koji se mora pojaviti za vrijeme sadašnjeg doba — to smo također ovdje raspravljali — je oblik mišljenja koji je posebno osjetljiv i svjestan svoje odgovornosti. Kada vidite što antropozofska znanost duha ima za ponuditi, ne možete ne priznati da, da bi razumjeli što je rečeno, potrebne su oštro ocrtane misli, misli koje su prožete voljom za traženje stvarnosti na objektivan način. Jasno mišljenje je zasigurno neophodno ako će naša učenja — ako ih smijem tako zvati — biti shvaćena. Iznad svega, ono što je potrebno nisu prolazne misli, već izvjesna mirnoća misli. Moramo raditi prema postizanju ovakvog mišljenja. Moramo nepopustljivo težiti da prisilimo sebe da mislimo misli sa jasnim konturama i da se ne valjamo u simpatijama i antipatijama kada nešto izjavljujemo sebi ili drugima. Moramo tražiti temelj, osnovu, onog što održavamo — inače nećemo nikada prodrijeti na pravi način u oblast duhovne znanosti. To od sebe moramo zahtijevati. Ako to zahtijevamo od sebe ispuniti ćemo svoj zadatak. Ako nas se pita što možemo učiniti u ovim teškim vremenima, naš odgovor mora biti temeljen na ovom što sam upravo rekao. Moramo potpuno biti svjesni činjenice da u sadašnjem vremenu svako ljudsko biće koje čezne da se evolucija zemlje nastavi na zdrav način mora svjesno i pošteno tražiti objektivno razmišljanje, na opisani način. To je danas zadatak ljudske duše.
Upravo se zbog toga može razviti odgovarajući otrov, koji je u stanju krajnje lišenosti jasnoće misli, lišen misli koja je sjedinjena sa stvarnošću i ništa ne izmišlja, već traži da opiše samo ono što je. Tijekom devetnaestog stoljeća čežnja za objektivnošću nas je sve više i više napuštala. A nedostatak svijesti za ono što smo ovdje opisivali kao istinu dosegnuo je izvjesni vrhunac u dvadesetom stoljeću u usporedbi sa svime što je bilo prije. Najgori efekt toga je kada ljudi to u potpunosti ne primjećuju; ipak, u svom glavnom aspektu, to je karakteristika našeg vremena.
Dati ću vam nekoliko primjera kako bih pokazao na što mislim. Dati ću vam ove primjere sine ira (bez srdžbe) — bez simpatija ili antipatija. Ovdje je čovjek kojeg jako dobro znam, netko koga se može nazvati zaista ljubaznom i dragom osobom. On ima položaj u javnom životu i sigurno neće sebi dopustiti da zaluta, čak ni trenutno, od ispravnog stava koji se očekuje od onih sa javnim položajem. Ipak prije kratkog vremena ovaj čovjek je došao do toga da je moguće reći nešto sasvim tipično. Na kraju eseja je napisao: ‘Konačno mi ne možemo izbjeći barem kratku raspravu o ...’ [nedostaje u izvješću]
Razumljivo je da bi takve stvari trebale biti danas rečene, i precizno sam ih citirao jer je onaj tko je to rekao bio tako ozbiljan čovjek s čestitim stavom. Ipak ako pobliže pogledate, otkriti ćete da je to krajnje nečasno koliko god je to moguće da nešto bude nečasno; jer kako možete kazati nešto nečasnije od: ‘Pridružiti ću se u pjevanju “Sada mi svi zahvaljujemo našem Bogu” i “Sigurno uporište naš Bog je još uvijek ” ’ i tako dalje, u raspoloženju koje pretvara ove himne u molitve, ako se držite mišljenja kako je izrazio ovaj čovjek. Iskreno, on govori u slavu neistine. Možete naći ovakvo hvaljenje neistina kad god ovih dana pogledate, premda su dane, dužan sam reći, u dobroj vjeri. One su otrov koji odgovara onom što se mora razviti kao duhovni život imaginacija. Najbolji među nama, posebno, skloni su, više ili manje nesvjesno, gajiti efekte ovog otrova. Naravno, jednom kada shvatite da nešto ovakve vrste što pulsira kroz društvo nije različito od kapi otrova dovedene u ljudski organizam, tada ste u poziciji prosuditi ove stvari ispravno. I jednom kada to shvatite, ne možete se nego osjećati dužnima težiti u životu nečem što sam opisao više puta. Osjećati ćete se dužni ukazati na činjenice, željeti ćete da se vaše promatranje života čuje, jer bez toga danas nema puta naprijed. Karma koja se sada ispunjava, karma o kojoj sam prije govorio, nije karma pojedine nacije; to je karma cijelog europskog i američkog čovječanstva u devetnaestom stoljeću; to je karma neistine, podmukli otrov neistine.
Ova neistinitost može se posebno snažno doživjeti u pokretima dosta visoke podvrste. Za vrijeme mog života susreo sam se sa dobrim dijelom neistinitosti, ali moram kazati da nikada nisam susreo laži grandiozne kao među određenim ljudima koji proklamiraju princip: Nema religije više od Istine. Mogu reći da se takva intenzivna lažljivost može naći gdje je u isto vrijeme duboka svijest o težnji za istinom i ničim osim istine! Najveći oprez je potreban kada se stremi ka konačnom. Jer moramo znati da, dok su u ranijim kulturalnim epohama mogućnosti griješenja bile različite, da je danas najveća opasnost od odstupanja u neistinu do koje je došlo propustom da se u obzir uzme stvarnost na živi način — propustom da se u obzir uzme stvarnost! Čovjek kojeg sam spomenuo, koji je napisao takve laži, radije bi da mu presjeku jezik nego da svjesno govori neistinu. Ipak kroz ovakve časne ljude ove stvari rade, cureći u socijalni organizam i pretvarajući se u socijalni otrov. Očito, pošto među nama moraju postojati potrebe, oni također mogu griješiti i u suprotnom smjeru. Druga ljudska bića ih mogu primiti u svoju svijest i koristiti ih za sve vrste nestašluka — da se blago izrazim.
Neki se od vas možda sjećaju kako je to čudno izgledalo ljudima kada sam prvi put dao dosta radikalne izjave o ovim stvarima prije par godina, na javnom predavanju u Münchenu. Tada sam rekao: Za vrijeme ljudske evolucije, impulsi i za dobro i za zlo razvijaju se na fizičkom planu. Što uzrokuje da se ti impulsi razvijaju? Oni se javljaju kada izvjesne sile, koje u stvari pripadaju višem, duhovnom svijetu, budu zloupotrijebljene ovdje na fizičkom planu. Ako bi lopovi koristili svoje lopovske instinkte, a ubojice svoje ubojite instinkte, a lažljivci svoje lažljiv instinkte da bi razvili više sile, umjesto da ih upotrebljavaju ovdje na fizičkom planu, razvili bi prilično značajne više sile. Njihova greška je jedino u tome da razvijaju svoju moć na pogrešnom planu. Zlo je, rekao sam, dobro koje je prebačeno dolje sa drugog plana. Naravno, ako to znamo to ipak ne čini lopova, ubojicu ili lažova ništa boljim. Ali mi moramo razumjeti ove stvari, u suprotnom ne možemo dokučiti što se zbiva, padajući nesvjesno kao žrtva ovih opasnosti.
Nije iznenađujuće da danas mnogi ljudi jednostavno ne shvaćaju da postaje zadatak čovječanstva da se zanimaju za duhovne stvari. Prema tome oni propuštaju uzeti ovaj zadatak, prepuštajući se umjesto toga materijalističkim instinktima. Radeći tako, oni unutar sebe razvijaju takve otrove koji bi trebali biti rastvoreni pomoću duhovnog elementa. Što je posljedica? U onima koji poriču duh, otrovi se razvijaju u snage koje uzrokuju da postanu uvjerljivi lažljivci; da li svjesno ili nesvjesno samo je pitanje stupnja. Ipak ove snage se mogu koristiti za postizanje umjerenog razumijevanja duhovnog znanja.
Uzmimo u obzir koliko nam je važno da ovo razumijemo i kako, sa razumijevanjem, možemo doći do shvaćanja jednog od glavnih aspekata karme našeg vremena, ako tome dodamo ono što sam jučer rekao: da pojedina instanca ne može biti odvojena od čovječanstva u cjelini, jer čovječanstvo je ukupnost. Kao protu-slika duhovnih stremljenja esencijalno je da postoji nasilno zlo. I jedan od čovjekovih zadataka danas je da prepozna pravu prirodu ovog zla, zato da bi ga mogao ispravno prepoznati i suprotstaviti mu se kada se sa njim u životu susretne.
Govoreći o ovim stvarima dolazimo do saznanja o vezi između većih aspekata karme našeg vremena i nečeg što živi u naše vrijeme što svugdje u svijet donosi ono što je veoma, veoma strašno. Površno, vidimo kako laž udara kroz svijet u moćnim valovima koji proždiru mnogo više nego što netko pretpostavlja. Jer laž je monstruozno jaka. Ali kao što smo danas vidjeli, laž nije ništa drugo nego odgovarajuća protu-slika za duhovne napore koji teže da postoje ali ne postoje. Božanska, duhovna mudrost univerzuma dala je ljudskim bićima mogućnost duhovnih stremljenja. Unutar nas imamo otrov koji možemo rastvoriti. Zaista, moramo ga rastvoriti, jer inače će postati djelomični leš u nama.
Dati ću vam primjere ovakvih stvari iz dnevnog života. Oni će u isto vrijeme služiti traženju našeg cilja da bolje razumijemo određene stvari koje susrećemo na svakom koraku danas i koje su povezane sa životom i sa svim zlom i patnjama današnjeg vremena. Jer jedna od stvari kojima težimo u ovim razgovorima, u mjeri u kojoj nam je dopušteno, je razumijevanje bolnih događaja današnjice. Ja iznosim ove stvari da bi vam pokazao na strukturiran način kako ti impulsi rade. Primjeri koje sam dao imaju namjeru karakterizirati činjenice, ne neku posebnu osobu ili osobe.
Ovdje u Švicarskoj se vrti čovjek koji je prije mnogo godina bio odvjetnik u Berlinu, drveni advokat koji je bio prisiljen tražiti sreću u inozemstvu zbog svih nestašluka koje je zamutio. Vrti se vani već godinama, i sada kada je izbio rat napisao je knjigu, J'accuse, koja je izazvala senzaciju među zemljama na periferiji. Ova cijela J'accuse stvar mogla bi se nazvati jednim od najtužnijih simptoma našeg vremena, jer je toliko karakteristična. J'accuse je debela knjiga, i izvjesni ljudi koji bi trebali znati tvrde da nema ormara u dalekoj Norveškoj koji ne čuva primjerak. To je, drugim riječima, jedna od najrasprostranjenijih knjiga. U Berlinu sam prošlog proljeća čitao članak o njoj napisan od dobro poznate osobe. On kaže da mu je J'accuse bila preporučena od nekog kome se veoma divi. Iz načina kako je opisao svog prijatelja, zaključujemo na koga je morao misliti, naime, netko tko računa na dobar posao u Holandiji. Ipak ova osoba je sasvim nesposobna procijeniti čak i tiskarski stil knjige. Moguće je da važite za velikog čovjeka i da ipak niste sposobni dati prosudbu u ovim stvarima.
Sasvim nedavno — poznat, a ipak nepoznat — od J'accuse još jednom je otišao u tisak u L'Humanité sa slijedećim mislima. Kao što sam rekao, ne bavim se samom osobom, već želim karakterizirati nešto što je tipično za naše vrijeme:
U Reichstagu u Berlinu socijaldemokrat drži govor u kojem otkriva svoje poglede na različita događanja u periodu koji vodi do izbijanja rata. Nije važno da li se s njim slažemo ili ne; ono što mene brine je forma koju uzimaju ovakve stvari. U ovom govoru, ovaj član Reichstaga referira na opasku Sir Edward Greya 30 srpnja 1914 na posljedicu da ako bi Austrijanci bili zadovoljni sa ulaskom u Beograd, okupacijom grada i čekanjem na reakciju mogućeg europskog kongresa o odnosima između Austrije i Srbije, tada bi možda još bilo moguće očuvati mir. Ova opaska od Sir Edward Greya je dobro dokumentirana, jer je dao njemačkom ambasadoru a također i napisao engleskom ambasadoru u St Petersburgu. Stvar je tako dobro dokumentirana da ne može biti sumnje da je Sir Edward Grey dao ovu opasku. Bilo kako bilo, dovodeći je ponovno u Reichstag, ovaj član je izazvao ljutnju autora J'accuse. Dakle što je autor od J'accuse napravio? Napisao je krajnje klevetnički članak za L'Humanité u kojem optužuje člana Reichstaga za lažljivost, krivo navođenje, i tako dalje. Ipak stvar je veoma dobro dokumentirana, i član Reichstaga nije rekao ništa što nije navedeno u knjigama, ili u pismu koje je Sir Edward Grey poslao engleskom veleposlaniku u St Petersburgu. Dakle kako ga je autor od J'accuse optužio za lažljivost? Napravio je to govoreći: Što je član Reichstaga govorio ne može se odnositi na opasku od Sir Edward Greya 30 srpnja; mora se odnositi na ovu od Sasonova 31 prosinca. Ali Sasonova opaska, ne Greyeva, je bila kako sam sada citirao. Drugim riječima, član Reichstaga je pogrešno citirao Sasonova, jer je Sasonova opaska išla kako slijedi, i kao dodatak on tvrdi da je Sasonovu opasku dao Sir Edward Grey.
Činjenica je da je član Reichstaga referirao na opasku Grey. Autor od J'accuse želi mu kontrirati i kaže: Ono što on govori ne odnosi se na opasku od Greya već na onu od Sasonova, koju je krivo pročitao; Sasonov je rekao slijedeće ...; drugim riječima ono što je kazao u Reichstagu u Berlinu je dvostruko pogrešno, jer je prvo citat kriv, i kao drugo tvrdi da je opaska dana u Londonu, dok je u stvari dana u St Petersburgu. Ergo, član Reichstaga je lažljivac.
Cijeli J'accuse je ovakvog kalibra; sva argumentacija je ovakva. Vidite kako usko, kako konfuzno i kako beskrupulozno mora biti razmišljanje osobe koja je sposobna pisati ovakve stvari. I što on postiže? Bezbrojni ljudi koji čitaju L'Humanité i ono što autor — poznat, a ipak nepoznat — od J'accuse ima za reći, neće, naravno, sami provjeravati činjenice. Vjeruju u ono što vide ispred očiju. Dakle ovim sredstvima on dokazuje ne samo da je član Reichstaga lagao, već također — a autor od J'accuse je zaista sposoban omogućiti da se ovo vidi kao dokaz — da Centralne Sile nikada nisu odgovorile na prijedloge sa periferije. Autor od J'accuse izjavljuje da član Reichstaga govori da su Centralne Sile reagirale na prijedloge sa periferije. A još, kaže on, pogledajte što je Sasonov rekao, jer je Sasonov onaj koga on citira! Centralne Sile nikada nisu odgovorile, dakle vidite kako su uredili stvar; čak nisu ni odgovorili na ove važne prijedloge.
Sada ono što je član Reichstaga kazao zaista se odnosilo na prijedlog od Greya i telegrafiran od njega njegovom veleposlaniku, koji ga je zatim proslijedio Sasonovu. Sasonov je okrenuo cijeli Greyev prijedlog, koji uopće nije bio loš, naopako. Autor od J'accuse zahtijeva da se ovaj prijedlog, okrenut naopako od Sasonova, trebao uzeti u obzir, čak i ako Sasanov nije računao na njega. Međutim, može se dokazati da je Grey poslao telegram svom veleposlaniku u St Petersburg i da je to prikazano Sasonovu, koji na to nije računao. U isto vrijeme Grey je poslao svoj prijedlog u Berlin a iz Berlina je poslan u Beč. Može zaista biti dokazano da su se odvijali pregovori između Beča i Berlina da bi se uvjerilo Austriju da stane u Beogradu i čeka europske pregovore. Ovo je dokumentirano u pismu telegrafiranom od Kralja Engleske princu Heinrichu. Drugim riječima, Centralne Sile su zaista razmatrale Greyove prijedloge. Ali Sasonov ih nije razmatrao! Čak i da je tako, autor od J'accuse zaključuje da Centralne Sile nisu odgovorile i to ih čini krivim za ove strašne događaje.
Cijela stvar nije beznačajna, jer u jučerašnjem bijednom dokumentu može se naći ista rečenica. Ovdje imamo iznimno — tako reći — srodstvo, obiteljsku vezu, između strašnog dokumenta svjetske povijesti i pojedinca koji se godinama vrti okolo jer mu je vlastita domovina postala prevruća i koji sada piše svakakve gluposti pod bombastičnim naslovom J'accuse. Od Nijemca — glupost koja je zaštićena takvom neumjerenošću kako što je zadnje postignuće od L'Humanité.
Nije iznenađujuće ako se onda ljudi brane na način kao što je to učinio njemački član Reichstag, koji je optužen od autora od J'accuse da je klevetnik, hipokrit i lažov. On je izvukao slijedeću usporedbu: Poslali ste svoju sluškinju za zadatak kod Mr Miller u Broj 35, Long Lane. Kada se vratila nakon mnogo dužeg vremena od očekivana dva sata ona kaže: Nisam mogla naći Mr Miller. Otišla sam na broj 85, Short Street. Mr Miller stolar ne stanuje tamo, ali Mrs Smith pralja stanuje. Ovo je, kazao je član Reichstaga, upravo nivo povezanosti između onog što autor od J'accuse kaže i onog što se stvarno dogodilo.
Autor od J'accuse je, naravno, posebno odvratan primjer. Takav način tretiranja stvarnosti kakav je danas je suprotnost, odgovarajuća protu-slika duhovnih stremljenja, koja kao takva teče venama društva na mjesto onog za čime bi svi trebali stremiti: duhovno znanje, duhovno znanje s kojim bi ispunili naša bića. Ovakve stvari možemo svugdje naći, u raznovrsnim varijacijama. Dao sam vam tek jedan primjer — nepoštenje, kako se pojavljuje kod osobe koju poznajem veoma dobro. Svugdje ćemo vidjeti kako se pojavljuju ovakve stvari kao protu-slika onog što je neophodno u našem vremenu. Duhovna vještina je neophodna za one koji žele prepoznati bilo što danas vrijedno truda; sve druge vještine leže iza onog što treba razviti. Prema tome, ako će doći do mentalnog stava sklonog prema miru između nacija Europe, morati će se razviti osjećaji u vezi ovih nacija koji su protkani duhom, osjećaji kakvi se mogu pojaviti ako se na nacije gleda na način kakav je prikazan u ciklusu predavanja o duhovima naroda koje sam održao davno prije rata u Christianiji. Moramo odlučiti pristupiti duhu nacije na ovaj način. Samo tada može naš ljudski duh postati aktivan na način koji će nam omogućiti uobličiti valjanu prosudbu koja obuhvaća cijelu grupu, kao što je nacija. Samo promislite kakve se prosudbe mogu formirati o nacijama ako se najprije poduzmu dostatne duhovne pripreme! Ipak sve ono što vidimo da je drastično zalutalo u jednom ili drugom smjeru ne živi samo u najgorima; to također živi u najboljima od nas. Opisujući ovo nije mi namjera odmjeravanje krivnje. Jednostavno opisujem nedostatak koji postoji jer nema volje za kreiranje duhovnih osnova na kojima se mogu formirati prosudbe o međuodnosima nacija. Prosudbe su formirane na osnovu simpatija i antipatija radije nego kroz prave uvide.
Tipičan primjer za ovo može se naći u čuvenoj noveli napisanoj sasvim nedavno. Napravljen je sasvim pošten pokušaj u ovom konceptu da se opiše određena nacija — u ovom slučaju njemačka nacija — kroz razne likove koji je predstavljaju. Ipak način na koji je to napravljeno je manjkav jer nedostatak duhovnosti sprječava autora od postizanja prosudbe temeljene na realnosti. Ne bi bilo razloga da ovdje spominjem pravu novelu, jer se kod pravog umjetničkog djela ovakvo pitanje ne pojavljuje. Ali novela koja je tendenciozna u svojim opisima zasigurno se može citirati u vezi ovoga. Ovo ću još razjasniti: U stvarno dobroj noveli nikada nećete čuti glas samog autora, jer će likovi izraziti ono što je tipično za njihovu naciju, njihova stajališta, njihovu klasu i tako dalje. Dakle ako John Smith ili Adrian Swallowtail kažu nešto o Nijemcima, ili Francuzima, ili Englezima, nema razloga prigovarati. Ali to nije slučaj s novelom o kojoj se radi. Ovdje, autor stalno izlazi ispred zavjese i daje svoje mišljenje, tako da kada on opisuje osobu on daje vlastito mišljenje o Nijemcima, ili bilo čemu. Možete vidjeti ovu neposrednost u opisu rođaka heroja:
Od svih tih viših komponenata, baviti ću se isključivo s egom, premda mogu sa sve tri. Sjene označavaju da je fizičko tijelo prožeto egom. Tako, na određeni način, trebaju biti prožete i ostale projekcije. Ovdje ću naznačiti projekciju eterskog tijela, koje je većim dijelom usidreno u sustavu žlijezda ljudskog tijela; jer ono, također, treba biti prožeto i utkano. Treće, naznačiti ću što je najviše usidreno u nervnom sustavu. To, opet, na izvjestan način, mora biti protkano s radom ega. I samo ego tijelo — ono, također, treba biti utkano na ispravan način.
Kao što sam upravo rekao, kako čovjek prolazi slijed perioda evolucije on mora ući u različite razvojne impulse u svakom periodu. On mora upiti što god suvremeno doba traži od njega da uzme. U prvom post-atlantskom periodu, drevne Indije, trebali su biti apsorbirani impulsi duše i duha koji omogućavaju da se razvije etersko tijelo; u slijedećem periodu, drevne Perzije, razvijeno je astralno tijelo; u periodu Egipta i Kaldeje bio je red na dušu osjeta; u grčko-latinskom periodu, intelektualnu ili dušu razuma; i danas, dušu svijesti.
Da li ljudsko biće na pravi način apsorbira što god je primjereno za doba u kojem živi zavisit će od toga da li je ispravno ušlo u sve ove tjelesne principe — baš kao što je fizičko tijelo prožeto višim komponentama njegova bića — tako da apsorbira što je u tom dobu potrebno. Pretpostavimo da se osoba za vrijeme petog post-atlantskog perioda opire apsorbiranju bilo čega što bi trebalo apsorbirati za vrijeme ovog perioda; pretpostavimo da odbaci sve što bi moglo kultivirati njegovu dušu na način potreban u petom post-atlantskom periodu. Što bi bila posljedica?
Njegova tjelesna priroda ne može se vratiti u ranije stanje ako on pripada onom dijelu čovječanstva koje je pozvano da u sadašnjosti apsorbira impulse petog post-atlantskog perioda. Nisu svi pozvani u isto vrijeme, ali u sadašnjosti sve bijele rase su pozvane apsorbirati kulturu petog post-atlantskog perioda. Sada pretpostavite da se osoba ovome opire. Određeni član njegove tjelesne prirode — iznad svega, krv — ostati će prazna od svega što može uzeti, kada ona ne bi pružila otpor. Ovom članu njegove tjelesne prirode će nedostajati ono što bi trebalo prožeti njegove supstance i njegove snage. Ove supstance i snage koje žive u njemu — premda ne na stupnju usporedivom s tjelesnom smrću do koje je došlo radi napuštanja ega — tada bi postale bolesne u svojim životnim silama, koje postaju degradirane tako da ih čovjek nosi kao otrov unutar sebe. Dakle ostati natrag u evoluciji znači da čovjek impregnira svoje biće sa nekom vrstom formativnog fantoma koji je otrovan. U drugu ruku, ako bi apsorbirao ono što kulturni impulsi traže od njega da apsorbira, stanje njegove duše bilo bi takvo da on može rastvoriti ovog otrovnog fantoma kojeg nosi unutar sebe. Propustivši da to napravi, on dopušta da se fantom zgusne i postane dio njegovog tijela.
Ovo je izvor svih bolesti civilizacije, kulturne dekadencije, svih praznina u duši, stanja hipohondrije, ekscentričnosti, nezadovoljstva, osobenjaštva i tako dalje, a također i svih onih instinkta koji napadaju kulturu, koji su agresivni i antagonistički prema kulturnim impulsima. Ili pojedinac prihvaća kulturu svog doba, i uklapa se u nju, ili razvija odgovarajući otrov koji sebe odlaže unutar njega i koji jedino može biti razblažen ako on prihvaća kulturu. Ali ako se otrovu dopusti da se nataloži, to vodi do razvoja instinkta koji su suprotni kulturi doba. Rad otrova je isto tako uvijek agresivan instinkt. U jezicima Centralne Europe ovo se može sasvim jasno osjetiti: mnogi dijalekti ne kažu da je osoba ljuta već da je otrovna. Ovo izražava duboki osjećaj za nešto što u stvari i jest tako. Nekog tko je iracionalan u Austriji se opisuje, na primjer, kao ‘gachgiftig’ što znači da je brz u rastu otrova, brzo se naljuti. Ljudska bića sakupljaju otrov, ponekad u vrlo koncentriranom obliku, ako odbiju prihvatiti ono što može razblažiti takav otrov. U današnje vrijeme, ljudi neopisivo odbijaju prihvatiti duhovni život u danas pogodnom obliku, što mi stremimo opisati toliko dugo vremena, u zadnje vrijeme čak i javno.
Kod takvih ljudi, lotosov cvijet ovdje [na čelu] otkriva vrlo jasno do čega dolazi u ovakvim slučajevima, jer posljedice dosežu upravo u carstvo topline, i takvi ljudi skaču kao plamenovi protiv bilo čega u svijetu oko njih što otkriva nešto što može donijeti ozdravljenje u naša vremena. Zasigurno, Mefisto — to jest, vrag — stranac je između nas; ali razvoj čak i malog početka — miješanje sićušnih plamičaka — počinje kada odbijemo prihvatiti nešto što se uklapa u naše vrijeme, tako da mi ne rastvaramo otrov već radimo djelom leš i dopuštamo mu da se zgušnjava u našem organizmu kao fantom formativnih sila.
Ako na ovo mislite ispravnim putem, otkriti ćete uzrok mnogih nezadovoljstava u životu. Jer oni koji nose ovakvog otrovnog fantoma u sebi zaista su nesretni. Ovakve ljude nazivamo nervoznima, ili neurasteničnima; ali ih isto tako može napraviti okrutnima, svadljivima, monistima, materijalistima, jer ove karakteristike su rezultat, mnogo češće nego to možda mislimo, psiholoških uzroka proizašlih iz otrova koji je deponiran u ljudskom organizmu umjesto da je asimiliran.
Vidjet ćete iz svega ovoga da tu pripada sveukupni balans svijeta u koji smo mi ugradili neku vrstu nestabilne ravnoteže između onog što je dobro i ispravno na jednoj strani, i suprotnog, efekt otrova, na drugoj strani. Ako je moguće da se dogodi ono što je dobro i ispravno, tada isto tako mora biti moguće pogriješiti, da otrov ima svoj efekt.
Ako sada ovo primijenimo na širu situaciju, vidimo da danas mora biti moguće za ljude da postignu određeni stupanj duhovnog života, da u sebi razviju impulse za slobodan, unutarnji duhovni život. Da bi bilo moguće za pojedinca da dosegne do života duha, mora također postojati i suprotno, naime odgovarajuća mogućnost za pogrešku na stazi sive ili crne magije. Bez jednog, ni drugo nije moguće. Baš kao što vi, kao ljudsko biće, ne možete se održavati bez čvrstih temelja zemlje ispod vaših nogu, tako nije moguće ni prosvjetljenje duhovnog života tražiti bez otpora kojem mora biti dopušteno da postoji i koji je neizbježan za više oblasti života.
Već smo spominjali visoko kontradiktornu i ne manje važnu činjenicu da pitanje: Kome dugujemo Misterij na Golgoti? Može izmamiti odgovor: Judi. Jer može se raspravljati da ako Juda ne bi bio izdao Krista Isusa, Misterij na Golgoti ne bi se bio dogodio, pa prema tome mi trebamo biti zahvalni Judi, pošto kršćanstvo — to jest, Misterij na Golgoti — proizlazi od njega. Međutim, biti zahvalan Judi i možda prepoznati njega kao utemeljitelja kršćanstva je otići predaleko! Gdje god težimo ući u više sfere moramo računati sa živom, ne mrtvom istinom, a živa istina nosi u sebi svoju vlastitu protu-sliku, baš kao što fizičko postojanje nosi u sebi smrt.
To je nešto što sam želio danas smjestiti u vaše duše, jer se na ovoj osnovi mnogo toga može razumjeti. Treba postojati mogućnost za ono što je duhovno, ali također i za taloženje otrova što je suprotni pol. A ako može biti taložen tada može biti i korišten — može se koristiti u svakoj oblasti.
Mnoga pitanja se mogu postaviti u vezi ovoga, ali danas ćemo se baviti samo jednim: Kako možemo naći naš put kroz labirint? Zar ne postoji veoma velika opasnost da sve čemu pristupimo u svijetu može sadržavati suprotan pol, naime otrov, ili bi barem netko mogao pokušati izvući nešto otrovno iz toga? Naravno uvijek postoji ta mogućnost. Sve što je potencijalno veoma dobro može također biti pervertirano i postati suprotnost. To mora biti slučaj da bi ljudska evolucija imala svoj tijek u slobodi i skladu sa sadašnjim kulturnim dobom. Zaista, najbolji evolucijski impulsi našeg doba su oni koji bi najvjerojatnije bili okrenuti u svoju suprotnost.
To vrijedi za socijalni život kao i za ljudski organizam. U predavanjima danim ovdje prošle godine, vidjeli smo da se u sadašnjem dobu, za početak samo u klijanju, počinje razvijati sposobnost koja će nam omogućiti da stvaramo život imaginacija — razvijamo misli koje se slobodno uzdižu — premda se za sada ova mogućnost poriče od materijalista. Međutim, u našoj pravoj naravi sadašnjeg doba leži to da se život imaginacija mora razvijati malo po malo. Što je protu-slika života imaginacija? Protu-slika života imaginacija je izmišljanje, stvaranje izmišljotina o stvarnosti i odgovarajuće nepromišljenosti u kojoj se tvrdi ovo ili ono. Često sam to opisivao u ovim predavanjima kao nemarnost za istinu, za ono što je stvarno i realno. Najdivnija stvar koju je čovječanstvo dobilo u petom post-atlantskom periodu je postepeno uspinjanje od samo jednostranog intelektualnog života u imaginativni život, što je prvi korak u duhovni svijet. Ovo može dovesti u zabludu i postati neistina, izmišljanje neistina u odnosu na stvarnost. Ja, naravno, ne upućujem na poeziju, koja je potpuno opravdana, već na izmišljanje u odnosu na ono što je stvarno.
Drugi element koji se mora pojaviti za vrijeme sadašnjeg doba — to smo također ovdje raspravljali — je oblik mišljenja koji je posebno osjetljiv i svjestan svoje odgovornosti. Kada vidite što antropozofska znanost duha ima za ponuditi, ne možete ne priznati da, da bi razumjeli što je rečeno, potrebne su oštro ocrtane misli, misli koje su prožete voljom za traženje stvarnosti na objektivan način. Jasno mišljenje je zasigurno neophodno ako će naša učenja — ako ih smijem tako zvati — biti shvaćena. Iznad svega, ono što je potrebno nisu prolazne misli, već izvjesna mirnoća misli. Moramo raditi prema postizanju ovakvog mišljenja. Moramo nepopustljivo težiti da prisilimo sebe da mislimo misli sa jasnim konturama i da se ne valjamo u simpatijama i antipatijama kada nešto izjavljujemo sebi ili drugima. Moramo tražiti temelj, osnovu, onog što održavamo — inače nećemo nikada prodrijeti na pravi način u oblast duhovne znanosti. To od sebe moramo zahtijevati. Ako to zahtijevamo od sebe ispuniti ćemo svoj zadatak. Ako nas se pita što možemo učiniti u ovim teškim vremenima, naš odgovor mora biti temeljen na ovom što sam upravo rekao. Moramo potpuno biti svjesni činjenice da u sadašnjem vremenu svako ljudsko biće koje čezne da se evolucija zemlje nastavi na zdrav način mora svjesno i pošteno tražiti objektivno razmišljanje, na opisani način. To je danas zadatak ljudske duše.
Upravo se zbog toga može razviti odgovarajući otrov, koji je u stanju krajnje lišenosti jasnoće misli, lišen misli koja je sjedinjena sa stvarnošću i ništa ne izmišlja, već traži da opiše samo ono što je. Tijekom devetnaestog stoljeća čežnja za objektivnošću nas je sve više i više napuštala. A nedostatak svijesti za ono što smo ovdje opisivali kao istinu dosegnuo je izvjesni vrhunac u dvadesetom stoljeću u usporedbi sa svime što je bilo prije. Najgori efekt toga je kada ljudi to u potpunosti ne primjećuju; ipak, u svom glavnom aspektu, to je karakteristika našeg vremena.
Dati ću vam nekoliko primjera kako bih pokazao na što mislim. Dati ću vam ove primjere sine ira (bez srdžbe) — bez simpatija ili antipatija. Ovdje je čovjek kojeg jako dobro znam, netko koga se može nazvati zaista ljubaznom i dragom osobom. On ima položaj u javnom životu i sigurno neće sebi dopustiti da zaluta, čak ni trenutno, od ispravnog stava koji se očekuje od onih sa javnim položajem. Ipak prije kratkog vremena ovaj čovjek je došao do toga da je moguće reći nešto sasvim tipično. Na kraju eseja je napisao: ‘Konačno mi ne možemo izbjeći barem kratku raspravu o ...’ [nedostaje u izvješću]
Razumljivo je da bi takve stvari trebale biti danas rečene, i precizno sam ih citirao jer je onaj tko je to rekao bio tako ozbiljan čovjek s čestitim stavom. Ipak ako pobliže pogledate, otkriti ćete da je to krajnje nečasno koliko god je to moguće da nešto bude nečasno; jer kako možete kazati nešto nečasnije od: ‘Pridružiti ću se u pjevanju “Sada mi svi zahvaljujemo našem Bogu” i “Sigurno uporište naš Bog je još uvijek ” ’ i tako dalje, u raspoloženju koje pretvara ove himne u molitve, ako se držite mišljenja kako je izrazio ovaj čovjek. Iskreno, on govori u slavu neistine. Možete naći ovakvo hvaljenje neistina kad god ovih dana pogledate, premda su dane, dužan sam reći, u dobroj vjeri. One su otrov koji odgovara onom što se mora razviti kao duhovni život imaginacija. Najbolji među nama, posebno, skloni su, više ili manje nesvjesno, gajiti efekte ovog otrova. Naravno, jednom kada shvatite da nešto ovakve vrste što pulsira kroz društvo nije različito od kapi otrova dovedene u ljudski organizam, tada ste u poziciji prosuditi ove stvari ispravno. I jednom kada to shvatite, ne možete se nego osjećati dužnima težiti u životu nečem što sam opisao više puta. Osjećati ćete se dužni ukazati na činjenice, željeti ćete da se vaše promatranje života čuje, jer bez toga danas nema puta naprijed. Karma koja se sada ispunjava, karma o kojoj sam prije govorio, nije karma pojedine nacije; to je karma cijelog europskog i američkog čovječanstva u devetnaestom stoljeću; to je karma neistine, podmukli otrov neistine.
Ova neistinitost može se posebno snažno doživjeti u pokretima dosta visoke podvrste. Za vrijeme mog života susreo sam se sa dobrim dijelom neistinitosti, ali moram kazati da nikada nisam susreo laži grandiozne kao među određenim ljudima koji proklamiraju princip: Nema religije više od Istine. Mogu reći da se takva intenzivna lažljivost može naći gdje je u isto vrijeme duboka svijest o težnji za istinom i ničim osim istine! Najveći oprez je potreban kada se stremi ka konačnom. Jer moramo znati da, dok su u ranijim kulturalnim epohama mogućnosti griješenja bile različite, da je danas najveća opasnost od odstupanja u neistinu do koje je došlo propustom da se u obzir uzme stvarnost na živi način — propustom da se u obzir uzme stvarnost! Čovjek kojeg sam spomenuo, koji je napisao takve laži, radije bi da mu presjeku jezik nego da svjesno govori neistinu. Ipak kroz ovakve časne ljude ove stvari rade, cureći u socijalni organizam i pretvarajući se u socijalni otrov. Očito, pošto među nama moraju postojati potrebe, oni također mogu griješiti i u suprotnom smjeru. Druga ljudska bića ih mogu primiti u svoju svijest i koristiti ih za sve vrste nestašluka — da se blago izrazim.
Neki se od vas možda sjećaju kako je to čudno izgledalo ljudima kada sam prvi put dao dosta radikalne izjave o ovim stvarima prije par godina, na javnom predavanju u Münchenu. Tada sam rekao: Za vrijeme ljudske evolucije, impulsi i za dobro i za zlo razvijaju se na fizičkom planu. Što uzrokuje da se ti impulsi razvijaju? Oni se javljaju kada izvjesne sile, koje u stvari pripadaju višem, duhovnom svijetu, budu zloupotrijebljene ovdje na fizičkom planu. Ako bi lopovi koristili svoje lopovske instinkte, a ubojice svoje ubojite instinkte, a lažljivci svoje lažljiv instinkte da bi razvili više sile, umjesto da ih upotrebljavaju ovdje na fizičkom planu, razvili bi prilično značajne više sile. Njihova greška je jedino u tome da razvijaju svoju moć na pogrešnom planu. Zlo je, rekao sam, dobro koje je prebačeno dolje sa drugog plana. Naravno, ako to znamo to ipak ne čini lopova, ubojicu ili lažova ništa boljim. Ali mi moramo razumjeti ove stvari, u suprotnom ne možemo dokučiti što se zbiva, padajući nesvjesno kao žrtva ovih opasnosti.
Nije iznenađujuće da danas mnogi ljudi jednostavno ne shvaćaju da postaje zadatak čovječanstva da se zanimaju za duhovne stvari. Prema tome oni propuštaju uzeti ovaj zadatak, prepuštajući se umjesto toga materijalističkim instinktima. Radeći tako, oni unutar sebe razvijaju takve otrove koji bi trebali biti rastvoreni pomoću duhovnog elementa. Što je posljedica? U onima koji poriču duh, otrovi se razvijaju u snage koje uzrokuju da postanu uvjerljivi lažljivci; da li svjesno ili nesvjesno samo je pitanje stupnja. Ipak ove snage se mogu koristiti za postizanje umjerenog razumijevanja duhovnog znanja.
Uzmimo u obzir koliko nam je važno da ovo razumijemo i kako, sa razumijevanjem, možemo doći do shvaćanja jednog od glavnih aspekata karme našeg vremena, ako tome dodamo ono što sam jučer rekao: da pojedina instanca ne može biti odvojena od čovječanstva u cjelini, jer čovječanstvo je ukupnost. Kao protu-slika duhovnih stremljenja esencijalno je da postoji nasilno zlo. I jedan od čovjekovih zadataka danas je da prepozna pravu prirodu ovog zla, zato da bi ga mogao ispravno prepoznati i suprotstaviti mu se kada se sa njim u životu susretne.
Govoreći o ovim stvarima dolazimo do saznanja o vezi između većih aspekata karme našeg vremena i nečeg što živi u naše vrijeme što svugdje u svijet donosi ono što je veoma, veoma strašno. Površno, vidimo kako laž udara kroz svijet u moćnim valovima koji proždiru mnogo više nego što netko pretpostavlja. Jer laž je monstruozno jaka. Ali kao što smo danas vidjeli, laž nije ništa drugo nego odgovarajuća protu-slika za duhovne napore koji teže da postoje ali ne postoje. Božanska, duhovna mudrost univerzuma dala je ljudskim bićima mogućnost duhovnih stremljenja. Unutar nas imamo otrov koji možemo rastvoriti. Zaista, moramo ga rastvoriti, jer inače će postati djelomični leš u nama.
Dati ću vam primjere ovakvih stvari iz dnevnog života. Oni će u isto vrijeme služiti traženju našeg cilja da bolje razumijemo određene stvari koje susrećemo na svakom koraku danas i koje su povezane sa životom i sa svim zlom i patnjama današnjeg vremena. Jer jedna od stvari kojima težimo u ovim razgovorima, u mjeri u kojoj nam je dopušteno, je razumijevanje bolnih događaja današnjice. Ja iznosim ove stvari da bi vam pokazao na strukturiran način kako ti impulsi rade. Primjeri koje sam dao imaju namjeru karakterizirati činjenice, ne neku posebnu osobu ili osobe.
Ovdje u Švicarskoj se vrti čovjek koji je prije mnogo godina bio odvjetnik u Berlinu, drveni advokat koji je bio prisiljen tražiti sreću u inozemstvu zbog svih nestašluka koje je zamutio. Vrti se vani već godinama, i sada kada je izbio rat napisao je knjigu, J'accuse, koja je izazvala senzaciju među zemljama na periferiji. Ova cijela J'accuse stvar mogla bi se nazvati jednim od najtužnijih simptoma našeg vremena, jer je toliko karakteristična. J'accuse je debela knjiga, i izvjesni ljudi koji bi trebali znati tvrde da nema ormara u dalekoj Norveškoj koji ne čuva primjerak. To je, drugim riječima, jedna od najrasprostranjenijih knjiga. U Berlinu sam prošlog proljeća čitao članak o njoj napisan od dobro poznate osobe. On kaže da mu je J'accuse bila preporučena od nekog kome se veoma divi. Iz načina kako je opisao svog prijatelja, zaključujemo na koga je morao misliti, naime, netko tko računa na dobar posao u Holandiji. Ipak ova osoba je sasvim nesposobna procijeniti čak i tiskarski stil knjige. Moguće je da važite za velikog čovjeka i da ipak niste sposobni dati prosudbu u ovim stvarima.
Sasvim nedavno — poznat, a ipak nepoznat — od J'accuse još jednom je otišao u tisak u L'Humanité sa slijedećim mislima. Kao što sam rekao, ne bavim se samom osobom, već želim karakterizirati nešto što je tipično za naše vrijeme:
U Reichstagu u Berlinu socijaldemokrat drži govor u kojem otkriva svoje poglede na različita događanja u periodu koji vodi do izbijanja rata. Nije važno da li se s njim slažemo ili ne; ono što mene brine je forma koju uzimaju ovakve stvari. U ovom govoru, ovaj član Reichstaga referira na opasku Sir Edward Greya 30 srpnja 1914 na posljedicu da ako bi Austrijanci bili zadovoljni sa ulaskom u Beograd, okupacijom grada i čekanjem na reakciju mogućeg europskog kongresa o odnosima između Austrije i Srbije, tada bi možda još bilo moguće očuvati mir. Ova opaska od Sir Edward Greya je dobro dokumentirana, jer je dao njemačkom ambasadoru a također i napisao engleskom ambasadoru u St Petersburgu. Stvar je tako dobro dokumentirana da ne može biti sumnje da je Sir Edward Grey dao ovu opasku. Bilo kako bilo, dovodeći je ponovno u Reichstag, ovaj član je izazvao ljutnju autora J'accuse. Dakle što je autor od J'accuse napravio? Napisao je krajnje klevetnički članak za L'Humanité u kojem optužuje člana Reichstaga za lažljivost, krivo navođenje, i tako dalje. Ipak stvar je veoma dobro dokumentirana, i član Reichstaga nije rekao ništa što nije navedeno u knjigama, ili u pismu koje je Sir Edward Grey poslao engleskom veleposlaniku u St Petersburgu. Dakle kako ga je autor od J'accuse optužio za lažljivost? Napravio je to govoreći: Što je član Reichstaga govorio ne može se odnositi na opasku od Sir Edward Greya 30 srpnja; mora se odnositi na ovu od Sasonova 31 prosinca. Ali Sasonova opaska, ne Greyeva, je bila kako sam sada citirao. Drugim riječima, član Reichstaga je pogrešno citirao Sasonova, jer je Sasonova opaska išla kako slijedi, i kao dodatak on tvrdi da je Sasonovu opasku dao Sir Edward Grey.
Činjenica je da je član Reichstaga referirao na opasku Grey. Autor od J'accuse želi mu kontrirati i kaže: Ono što on govori ne odnosi se na opasku od Greya već na onu od Sasonova, koju je krivo pročitao; Sasonov je rekao slijedeće ...; drugim riječima ono što je kazao u Reichstagu u Berlinu je dvostruko pogrešno, jer je prvo citat kriv, i kao drugo tvrdi da je opaska dana u Londonu, dok je u stvari dana u St Petersburgu. Ergo, član Reichstaga je lažljivac.
Cijeli J'accuse je ovakvog kalibra; sva argumentacija je ovakva. Vidite kako usko, kako konfuzno i kako beskrupulozno mora biti razmišljanje osobe koja je sposobna pisati ovakve stvari. I što on postiže? Bezbrojni ljudi koji čitaju L'Humanité i ono što autor — poznat, a ipak nepoznat — od J'accuse ima za reći, neće, naravno, sami provjeravati činjenice. Vjeruju u ono što vide ispred očiju. Dakle ovim sredstvima on dokazuje ne samo da je član Reichstaga lagao, već također — a autor od J'accuse je zaista sposoban omogućiti da se ovo vidi kao dokaz — da Centralne Sile nikada nisu odgovorile na prijedloge sa periferije. Autor od J'accuse izjavljuje da član Reichstaga govori da su Centralne Sile reagirale na prijedloge sa periferije. A još, kaže on, pogledajte što je Sasonov rekao, jer je Sasonov onaj koga on citira! Centralne Sile nikada nisu odgovorile, dakle vidite kako su uredili stvar; čak nisu ni odgovorili na ove važne prijedloge.
Sada ono što je član Reichstaga kazao zaista se odnosilo na prijedlog od Greya i telegrafiran od njega njegovom veleposlaniku, koji ga je zatim proslijedio Sasonovu. Sasonov je okrenuo cijeli Greyev prijedlog, koji uopće nije bio loš, naopako. Autor od J'accuse zahtijeva da se ovaj prijedlog, okrenut naopako od Sasonova, trebao uzeti u obzir, čak i ako Sasanov nije računao na njega. Međutim, može se dokazati da je Grey poslao telegram svom veleposlaniku u St Petersburg i da je to prikazano Sasonovu, koji na to nije računao. U isto vrijeme Grey je poslao svoj prijedlog u Berlin a iz Berlina je poslan u Beč. Može zaista biti dokazano da su se odvijali pregovori između Beča i Berlina da bi se uvjerilo Austriju da stane u Beogradu i čeka europske pregovore. Ovo je dokumentirano u pismu telegrafiranom od Kralja Engleske princu Heinrichu. Drugim riječima, Centralne Sile su zaista razmatrale Greyove prijedloge. Ali Sasonov ih nije razmatrao! Čak i da je tako, autor od J'accuse zaključuje da Centralne Sile nisu odgovorile i to ih čini krivim za ove strašne događaje.
Cijela stvar nije beznačajna, jer u jučerašnjem bijednom dokumentu može se naći ista rečenica. Ovdje imamo iznimno — tako reći — srodstvo, obiteljsku vezu, između strašnog dokumenta svjetske povijesti i pojedinca koji se godinama vrti okolo jer mu je vlastita domovina postala prevruća i koji sada piše svakakve gluposti pod bombastičnim naslovom J'accuse. Od Nijemca — glupost koja je zaštićena takvom neumjerenošću kako što je zadnje postignuće od L'Humanité.
Nije iznenađujuće ako se onda ljudi brane na način kao što je to učinio njemački član Reichstag, koji je optužen od autora od J'accuse da je klevetnik, hipokrit i lažov. On je izvukao slijedeću usporedbu: Poslali ste svoju sluškinju za zadatak kod Mr Miller u Broj 35, Long Lane. Kada se vratila nakon mnogo dužeg vremena od očekivana dva sata ona kaže: Nisam mogla naći Mr Miller. Otišla sam na broj 85, Short Street. Mr Miller stolar ne stanuje tamo, ali Mrs Smith pralja stanuje. Ovo je, kazao je član Reichstaga, upravo nivo povezanosti između onog što autor od J'accuse kaže i onog što se stvarno dogodilo.
Autor od J'accuse je, naravno, posebno odvratan primjer. Takav način tretiranja stvarnosti kakav je danas je suprotnost, odgovarajuća protu-slika duhovnih stremljenja, koja kao takva teče venama društva na mjesto onog za čime bi svi trebali stremiti: duhovno znanje, duhovno znanje s kojim bi ispunili naša bića. Ovakve stvari možemo svugdje naći, u raznovrsnim varijacijama. Dao sam vam tek jedan primjer — nepoštenje, kako se pojavljuje kod osobe koju poznajem veoma dobro. Svugdje ćemo vidjeti kako se pojavljuju ovakve stvari kao protu-slika onog što je neophodno u našem vremenu. Duhovna vještina je neophodna za one koji žele prepoznati bilo što danas vrijedno truda; sve druge vještine leže iza onog što treba razviti. Prema tome, ako će doći do mentalnog stava sklonog prema miru između nacija Europe, morati će se razviti osjećaji u vezi ovih nacija koji su protkani duhom, osjećaji kakvi se mogu pojaviti ako se na nacije gleda na način kakav je prikazan u ciklusu predavanja o duhovima naroda koje sam održao davno prije rata u Christianiji. Moramo odlučiti pristupiti duhu nacije na ovaj način. Samo tada može naš ljudski duh postati aktivan na način koji će nam omogućiti uobličiti valjanu prosudbu koja obuhvaća cijelu grupu, kao što je nacija. Samo promislite kakve se prosudbe mogu formirati o nacijama ako se najprije poduzmu dostatne duhovne pripreme! Ipak sve ono što vidimo da je drastično zalutalo u jednom ili drugom smjeru ne živi samo u najgorima; to također živi u najboljima od nas. Opisujući ovo nije mi namjera odmjeravanje krivnje. Jednostavno opisujem nedostatak koji postoji jer nema volje za kreiranje duhovnih osnova na kojima se mogu formirati prosudbe o međuodnosima nacija. Prosudbe su formirane na osnovu simpatija i antipatija radije nego kroz prave uvide.
Tipičan primjer za ovo može se naći u čuvenoj noveli napisanoj sasvim nedavno. Napravljen je sasvim pošten pokušaj u ovom konceptu da se opiše određena nacija — u ovom slučaju njemačka nacija — kroz razne likove koji je predstavljaju. Ipak način na koji je to napravljeno je manjkav jer nedostatak duhovnosti sprječava autora od postizanja prosudbe temeljene na realnosti. Ne bi bilo razloga da ovdje spominjem pravu novelu, jer se kod pravog umjetničkog djela ovakvo pitanje ne pojavljuje. Ali novela koja je tendenciozna u svojim opisima zasigurno se može citirati u vezi ovoga. Ovo ću još razjasniti: U stvarno dobroj noveli nikada nećete čuti glas samog autora, jer će likovi izraziti ono što je tipično za njihovu naciju, njihova stajališta, njihovu klasu i tako dalje. Dakle ako John Smith ili Adrian Swallowtail kažu nešto o Nijemcima, ili Francuzima, ili Englezima, nema razloga prigovarati. Ali to nije slučaj s novelom o kojoj se radi. Ovdje, autor stalno izlazi ispred zavjese i daje svoje mišljenje, tako da kada on opisuje osobu on daje vlastito mišljenje o Nijemcima, ili bilo čemu. Možete vidjeti ovu neposrednost u opisu rođaka heroja:
‘Bio je dobar govornik, zdrav, premda malko tromiji, stasit, i onakve vrste koja u Njemačkoj prolazi kao klasična ljepota; imao je velike obrve koje su bile bezizražajne, velikih pravilnih crta lica, i kovrčavu bradu — Jupiter sa obala Rajne.’
Složiti ćete se da nije vjerojatno da ovo vodi objektivnoj prosudbi, premda je i to moguće u izoliranim slučajevima. Njemački komorni orkestar je opisan ovako:
‘Ne sviraju ni precizno niti u pravo vrijeme, ali nikada ne ispadaju sa tračnica, i vjerno slijede označene promjene tona. Imaju glazbenu vještinu koju je lako zadovoljiti, tu prosječnu perfekciju koja je tako izdašna u rasi za koju se kaže kako je najmuzikalnija u svijetu.’
Sada je opisan herojev ujak:
‘On je bio partner u velikoj trgovačkoj kući koja je poslovala u Africi i na Dalekom istoku. Bio je upravo onakav tip Nijemca novog stila, čija afektacija je s porugom odbaciti stari idealizam rase, i, opijen osvajanjem, održavati kult snage i uspjeha koji pokazuje da se nisu navikli vidjeti na drugoj strani. Ali teško je odjednom promijeniti staru prirodu ljudi, prezreni idealizam u njemu se ponovno budi u svakoj promjeni jezika, manira, i moralnih navika, i citiranje Goethea u najsitnijim prigodama domaćeg života, i on je bio jedinstven spoj svijesti i osobnog interesa. U njemu su bili rijetki napori za izmirenje časnih principa stare njemačke bourgeoisie sa cinizmom ovih novih trgovačkih condottieri (plaćenika) — spoj koji uvijek daje odvratan okus licemjerja, koji uvijek teži napraviti od njemačke snage, pohlepe, i osobnih interesa simbole za ispravno, pravedno i istinito.’
O heroju je rečeno:
‘... njemu je nedostajao taj laki germanski idealizam, koji ne želi vidjeti, i ne vidi, ono što mu se ne sviđa, iz straha od uznemiravanja veoma dolične mirnoće njegovih prosudbi i umilnosti njegovog postojanja.’
Ovdje je drugi primjer od autora koji viri kroz zavjese i daje vlastito mišljenje:
‘Posebno od njemačkih pobjeda oni teže napraviti kompromis, odvratna spletka između njihove nove snage i njihovih starih principa. Stari idealizam nije odbačen. Trebali bi postojati novi napori za slobodom za koje nisu sposobni. Bili su zadovoljni falsifikatom, čineći ga podređenim njemačkim interesima. Kao dostojanstven i suptilan Švabo, Hegel, koji je čekao do iza Leipziga i Waterlooa da asimilira uzrok svoje filozofije sa pruskom državom ...’
Ovaj gospodin ima čudne poglede na povijest filozofije. Oni među nama s pravim razumijevanjem o tome što se događalo znaju da su principi Hegelove filozofije o fenomenologiji svijesti bili napisani u Jeni 1806 gromovitim topovima kako se približavao Napoleon. Ipak je u noveli rečeno sa izvjesnim ‘osjećajem za istinu’ da je Hegel čekao na bitku za Leipzig da bi se prilagodio pruskoj državi.
‘... njihovi interesi su se promijenili, njihovi principi su se promijenili, također. Kada su bili poraženi, rekli su da je njemački ideal čovječanstvo. Sada kada su porazili ostale, kazali su da je Njemačka bila ideal čovječanstva.’
Kakva fina rečenica!
‘Kada su druge zemlje bile snažnije, oni kažu, sa Lessingom, da “patriotizam je herojska slabost bez koje je dobro biti,” a sebe su nazivali “građani svijeta”. Sada kada su oni u prevlasti, ne mogu dovoljno prezirati Utopiju “ŕ la Francaise”. Univerzalni mir, bratstvo, pacifički napredak, prava čovjeka, prirodna jednakost: rekli su da najjači narod ima apsolutna prava nad ostalima, a da ostali, pošto su slabiji, nemaju nikakva prava nad sobom.’
Kao što možete vidjeti, jednom kada je rat počeo, ove rečenice su mogle dati temelj za mnoge vodeće članke u zemljama periferije. A ipak su napisane mnogo prije rata.
‘To je bio živući Bog i inkarnirana Ideja, napredak koji je ostvaren ratom, nasiljem, i progonom. Sila je postala sveta sada kada je na njihovoj strani. Sila je postala jedini idealizam i jedina inteligencija.’
Sada nedostaje rečenica u mojim zabilješkama. Znate da baš sada nije lako nositi stvari preko granice, a ja imam knjigu u Berlinu.
Citirati ću još nekoliko pasusa u kojima autor viri kroz zavjese:
Citirati ću još nekoliko pasusa u kojima autor viri kroz zavjese:
‘Nijemci su veoma malo zadovoljni sa fizičkim nesavršenostima: ne mogu ih vidjeti; čak ih mogu i uljepšati, vrlinom lake imaginacije koja nazali neočekivane kvalitete na licu njihovih želja da bi ih napravila kao najslavnije primjere ljudske ljepote. Starom Euleru nije trebalo mnogo da bi naznačio da njegova unuka ima nos od Ludovisi Juno.’
Trebalo bi dodati da je ovaj nos i lice opisano kao posebno ružno.
O Schumannu je rečeno:
O Schumannu je rečeno:
‘Ali to je bilo baš to: njegov primjer je Christopheru razjasnio da se najveća lažnost u njemačkoj umjetnosti javlja ne kada umjetnik pokušava izraziti osjećaje koje nema, već kada pokušava izraziti osjećaje koje u stvari ima — osjećaje koji su krivi.’
Zatim nas se sa određenom količinom zadovoljstva podsjeća na nešto što je rekla Madame de Staël:
‘ “Oni su podčinjeni neustrašivo. Oni nalaze filozofske razloge za objašnjavanje najmanje filozofske teorije na svijetu: poštovanje snage i obuzdavanje emocije straha koja mijenja to poštovanje u divljenje.” ’
Autor novele dodaje da je njegov junak ‘našao taj osjećaj’, naime da su oni podčinjeni neustrašivo, da imaju poštovanje i strah:
‘... svugdje u Njemačkoj, od najviših do najnižih — od William Tella od Schillera, ta ograničena mala buržoazija s mišićima kao u vratara, koji, kao što slobodni Židov Borne kaže, “da bi izmirili ponos i strah prolaze ispred stupova dragog Herr Gesslera, s pogledom uprtim dolje, tako da mogu kazati da nisu vidjeli kapu; da nisu neposlušni ” — do starog i poštovanog profesora Weissea, čovjeka u sedamdesetima, i jednog od najcjenjenijih ljudi od učenja u gradu, koji će, kada vidi da dolazi Herr Lieutenant, ubrzati da mu napravi mjesta, i ugaziti će na cestu. Christopherova krv je ključala kada god bi vidio jedno od ovih malih djela dnevne servilnosti. To ga je boljelo jednako kao i misao da se sam ponižava. Arogantni maniri časnika koje je sretao na ulici, njihov oholi bezobrazluk, činili su ga nijemim od bijesa. On im nikada ne bi napravio put. Kad god bi prošao pored njih uzvratio bi na njihovo arogantno piljenje. Više od jednom bio je veoma blizu izazivanju scene. Izgledao je kao da traži nevolju. Međutim, on je bio prvi koji je shvatio uzaludnost ovakvog razmetanja; ali je imao trenutke odstupanja; vječito ograničenje koje je sebi nametnuo, i akumulacija snage bez oduška u njemu, napravilo ga je furioznim. Tada je bio spreman otići bilo gdje, i imao je osjećaj da ako još jednu godinu ostane na mjestu da će biti izgubljen. Gnušao se brutalnog militarizma za kojeg je osjećao da ga pritišće, sablji koje zveckaju na pločniku, hrpa oružja, topova smještenih izvan baraka, njihovih usta otvorenih na grad, spremih za paljbu.’
Sve ovo je zanimljivo iz brojnih razloga. Vi znate da nisam spominjao ove stvari iz osobnih razloga ili da bih nekoga okarakterizirao. Jednom kada je novela napisana i izazvala znatnu senzaciju bilo je, naravno, pojedinaca koji su je hvalili kao da je najveće umjetničko djelo svih vremena. To se uvijek događa. Mišljenje izraženo od cijenjene austrijske kritike je dosta lijepo — mislim ‘cijenjene ’ u okrenutim zarezima: ‘Ova novela je najznačajniji događaj od 1871, koji može ponovno zbližiti Francusku i Njemačku.’
Vidite koliko mnogo istine leži skriveno u ovim stvarima! Ipak mi ovdje imamo posla s čovjekom koji je danas visoko hvaljen, i nemam namjeru dati ni najmanju primjedbu na njegove vanjske aktivnosti za vrijeme rata. Međutim, ono što je rečeno u ovoj ‘svjetski poznatoj’ noveli daje mnogo materijala za slogane i vodeće članke u periferiji. Onome što sam vam danas naglas čitao može se zaista diviti — sa svim dužnim poštovanjem za piskarala na periferiji — bilo kada u onim vodećim člancima. Ove stvari su napisane mnogo prije rata, kako je taj austrijski kritičar kazao ‘da zbliži Francusku i Njemačku’, i može se naći u Romain Rollandovoj noveli John Christopher.
Ovdje imate primjer nekoga tko isključuje duh, tko ne želi duh, i prema tome propušta vidjeti ono što je esencijalno u događajima i situacijama sadašnjeg vremena. Što uopće može netko tko piše ovakve stvari znati o njemačkom karakteru? Mi imamo prava govoriti na ovaj način jer su subjektivne prosudbe autora ovdje odjevene u odijelo inferiorne novele. Moje je osobno mišljenje da je ova novela jedna od najgorih. A kao što vidite po mišljenju kritike iz Beča, drži se da je jedna od najboljih. Međunarodno, također, kritika je vikala da je jedna od najboljih. Ako mi nemamo mišljenje — što nije sve što je neopravdano u današnje vrijeme — da nešto što kritika hvali mora nužno biti glupost, mogli bi čak imati i određeni respekt za nešto za što nam govori da je najistaknutije i najveće postignuće našeg vremena. Sa gledišta kulturne povijesti, međutim, ovo je za nas dobar primjer za to kako je nemoguće za ljude danas da se približe zadatku postavljenom za čovječanstvo petog post-atlantskog perioda. Samo iz to razloga, karma će se morati ispuniti. Naš je zadatak, međutim, misliti na ove stvari nedjeljivo. Iznad svega ne smijemo prihvatiti ili ponavljati kao papige bez kritike ono što je rečeno vani u materijalističkom svijetu, već umjesto toga moramo težiti da formiramo vlastite prosudbe o ovim stvarima.
Ono što sam vam danas naglas pročitao napisano je prije mnogo godina, ali sada omogućava veličanstvene slogane vodećim člancima napravljenim od novinara Antante. Njihovo pisanje je strahovito antinjemačko, ali to nije bitno, jer svako gledište ima svoju valjanost. To je, međutim, čudno izvrtanje istine hvaliti knjigu kao nešto novo dok je u stvari napisana već godinama, čak iako su zadnja izdanja tek nedavno objavljena. Druge čudne stvari se dogode na ovaj način, na primjer u vezi s citatima koji se stalno pojavljuju i rečeno je da potječu od Nietzschea ili Treitschkea i drugih. U slučaju Treitschkea možete uzaludno tražiti pasuse u njegovim djelima, a u Nietzscheovom slučaju pasusi imaju obrnuto značenje od onog kojeg mu danas pripisuju novinari Antante.
Bio sam upoznat s Nietzscheovim izdavačem i raspravljao brojne stvari s njim. U to vrijeme čovjek koji je preveo sve od Nietzschea na francuski pisao je tom izdavaču svakih par dana iz Pariza. Nietzsche mu je bio dobar. Danas ga silno vrijeđa. Mogu se naći najčudnija iskustva u ovakvim vezama. Uzalud ćete pretraživati radove Treitschkea i Nietzschea za bilo što a što bi moglo biti rečeno u toj knjizi, jer kada oni citiraju tekst to je izvučeno iz konteksta, a osim toga je i osakaćen; početak rečenice je citiran, sredina je iskidana, i onda je kraj citiran. Samo radeći ovako mogu citirati ove pisce.
Ali Romain Rollanda mogu citirati bez kraćenja. Pročitao sam vam samo par kratkih pasusa iz ove novele. Nema potrebe da je sudite po ovim pasusima, premda se može proširiti i na brojne ostale. Možete je, međutim, suditi na osnovu kraja, koji pokazuje da je cijela novela protkana stavovima otkrivenim u citiranim pasusima. Ništa od ovog nema za namjeru osuditi samu osobu. Međutim, esencijalno je jasno osvijetliti otrov koji danas curi u naše živote.
Vidite koliko mnogo istine leži skriveno u ovim stvarima! Ipak mi ovdje imamo posla s čovjekom koji je danas visoko hvaljen, i nemam namjeru dati ni najmanju primjedbu na njegove vanjske aktivnosti za vrijeme rata. Međutim, ono što je rečeno u ovoj ‘svjetski poznatoj’ noveli daje mnogo materijala za slogane i vodeće članke u periferiji. Onome što sam vam danas naglas čitao može se zaista diviti — sa svim dužnim poštovanjem za piskarala na periferiji — bilo kada u onim vodećim člancima. Ove stvari su napisane mnogo prije rata, kako je taj austrijski kritičar kazao ‘da zbliži Francusku i Njemačku’, i može se naći u Romain Rollandovoj noveli John Christopher.
Ovdje imate primjer nekoga tko isključuje duh, tko ne želi duh, i prema tome propušta vidjeti ono što je esencijalno u događajima i situacijama sadašnjeg vremena. Što uopće može netko tko piše ovakve stvari znati o njemačkom karakteru? Mi imamo prava govoriti na ovaj način jer su subjektivne prosudbe autora ovdje odjevene u odijelo inferiorne novele. Moje je osobno mišljenje da je ova novela jedna od najgorih. A kao što vidite po mišljenju kritike iz Beča, drži se da je jedna od najboljih. Međunarodno, također, kritika je vikala da je jedna od najboljih. Ako mi nemamo mišljenje — što nije sve što je neopravdano u današnje vrijeme — da nešto što kritika hvali mora nužno biti glupost, mogli bi čak imati i određeni respekt za nešto za što nam govori da je najistaknutije i najveće postignuće našeg vremena. Sa gledišta kulturne povijesti, međutim, ovo je za nas dobar primjer za to kako je nemoguće za ljude danas da se približe zadatku postavljenom za čovječanstvo petog post-atlantskog perioda. Samo iz to razloga, karma će se morati ispuniti. Naš je zadatak, međutim, misliti na ove stvari nedjeljivo. Iznad svega ne smijemo prihvatiti ili ponavljati kao papige bez kritike ono što je rečeno vani u materijalističkom svijetu, već umjesto toga moramo težiti da formiramo vlastite prosudbe o ovim stvarima.
Ono što sam vam danas naglas pročitao napisano je prije mnogo godina, ali sada omogućava veličanstvene slogane vodećim člancima napravljenim od novinara Antante. Njihovo pisanje je strahovito antinjemačko, ali to nije bitno, jer svako gledište ima svoju valjanost. To je, međutim, čudno izvrtanje istine hvaliti knjigu kao nešto novo dok je u stvari napisana već godinama, čak iako su zadnja izdanja tek nedavno objavljena. Druge čudne stvari se dogode na ovaj način, na primjer u vezi s citatima koji se stalno pojavljuju i rečeno je da potječu od Nietzschea ili Treitschkea i drugih. U slučaju Treitschkea možete uzaludno tražiti pasuse u njegovim djelima, a u Nietzscheovom slučaju pasusi imaju obrnuto značenje od onog kojeg mu danas pripisuju novinari Antante.
Bio sam upoznat s Nietzscheovim izdavačem i raspravljao brojne stvari s njim. U to vrijeme čovjek koji je preveo sve od Nietzschea na francuski pisao je tom izdavaču svakih par dana iz Pariza. Nietzsche mu je bio dobar. Danas ga silno vrijeđa. Mogu se naći najčudnija iskustva u ovakvim vezama. Uzalud ćete pretraživati radove Treitschkea i Nietzschea za bilo što a što bi moglo biti rečeno u toj knjizi, jer kada oni citiraju tekst to je izvučeno iz konteksta, a osim toga je i osakaćen; početak rečenice je citiran, sredina je iskidana, i onda je kraj citiran. Samo radeći ovako mogu citirati ove pisce.
Ali Romain Rollanda mogu citirati bez kraćenja. Pročitao sam vam samo par kratkih pasusa iz ove novele. Nema potrebe da je sudite po ovim pasusima, premda se može proširiti i na brojne ostale. Možete je, međutim, suditi na osnovu kraja, koji pokazuje da je cijela novela protkana stavovima otkrivenim u citiranim pasusima. Ništa od ovog nema za namjeru osuditi samu osobu. Međutim, esencijalno je jasno osvijetliti otrov koji danas curi u naše živote.