.- 15. Petnaesto predavanje, Dornach, 6. siječnja 1917
Nacionalizam, imperijalizam, spiritizam. Obilje ideja u njemačkom idealizmu. Britanski imperijalizam. Dvije struje u Engleskoj, puritanska i imperijalistička.
Da bi gledali svijet na danas primjeren način, trebamo šire horizonte od onih dostupnih čovječanstvu u ovom materijalističkom dobu. To vrijedi posebno u vezi sa znanošću duha, i već sam se opetovano pozivao na ovu potrebu u prethodnim predavanjima. Pod šire horizonte mislim na to da bi obuhvatili današnji svijet, a posebno ljudske događaje, moramo se preusmjeriti na koncepte koji proizlaze iz znanosti duha. Činjenica da veći dio čovječanstva za sada odbija ovakve šire horizonte na svim poljima života i znanja povezana je s karmom sadašnjeg vremena.
Sa ovim širim konceptima u pozadini možemo karakterizirati jedan aspekt našeg života kazujući da je, objektivno, evolucija prestigla čovječanstvo u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Današnji događaji najtemeljitije pokazuju ovu situaciju. Jedan od najupadljivijih događaja doba materijalizma je materijalni napredak, to jest, napredak koji obuhvaća sve stvari koje se u svijetu mogu postići materijalnim sredstvima. Ovom materijalnom napretku služe znanosti doba materijalizma. A posebno je tipično za ove znanosti da postaju sve manje i manje zainteresirane za duhovni svijet; sve više i više teže da postanu samo zbroj koncepata i ideja koji se mogu primijeniti na vanjske materijalne fenomene.
Tijek ovakvog razvoja nalazi svoj najjači izraz u najviše vanjskoj od svih materijalnih stvari: mehaničkim procedurama. Tvornice, industrija, strojevi, ove stvari su postigle najveći stupanj perfekcije za vrijeme doba materijalizma. I u pravoj prirodi ovih stvari je da je napredak na ovim poljima nenacionalan — možete reći, internacionalan; to je svjetski napredak. Jer bilo da je željeznica ili nešto slično izgrađeno u Engleskoj, Rusiji, Kini ili Japanu, zakoni koje je trebalo uzeti u obzir, potrebno znanje, su svugdje isti, jer je sve postignuto u suglasju s mehaničkim zahtjevima koji su nezavisni od čovjeka. Na ovim poljima međunarodna načela su zaista zaživjela u najširem mogućem smislu.
Kroz godine, za vrijeme naših predavanja o znanosti duha, često smo govorili, u vezi jednog ili drugog aspekta, da na Zemlji postoji tijelo, tijelo koje je rašireno preko cijele Zemlje. Ovo tijelo treba dušu, i ta duša treba biti jednako internacionalna. Znanost duha je tražila da bude ova duša, jer ona uključuje znanje koje nije povezano sa nekom posebnom osobom ili grupom na Zemlji već je može razumjeti svaka pojedina osoba, gdje god da je, baš kao što se i fizičke stvari u vanjskoj, materijalnoj kulturi — kao željeznica ili lokomotiva — mogu razumjeti. Često smo naglašavali da se do blagoslova i spasa za ljudsku evoluciju može doći samo ako se razvoju u tjelesnoj oblasti pridružuje razvoj u oblasti duše i duha. Jer da bi se ovo dogodilo biti će neophodno da ljudi naprave upravo toliko napora da razumiju duhovne stvari kao što ih vanjske okolnosti prisiljavaju da naprave — više su prisiljeni nego što koriste svoju slobodu — da bi razumjeli zahtjeve materijalnog napretka. Do sada se to nije dogodilo, ali do toga će očito doći kako ljudska evolucija napreduje. Koliko god dugo je to odgođeno, na kraju se ipak mora dogoditi. Bez obzira koliko katastrofalna karma je prizvana jer se ljudska bića ne žele potruditi, na kraju će se dogoditi, jer ono što se treba dogoditi zaista će se i dogoditi.
To je zato jer je materijalni napredak istrčao ispred dobre volje za duhovnim znanjem da je čovječanstvo bilo nadmašeno od ovog materijalnog napretka i svega što sadrži pomoću strasti i nagona u ljudskim dušama. Izvana ovo se nedvosmisleno pokazuje u činjenici da to nisu ideje koje teže prema harmoničnoj koegzistenciji ljudskih bića na Zemlji — drugim riječima, nisu kršćanske ideje — koje su najviše, već one koje, u krajnjoj neumjerenosti, dijele čovječanstvo i vode natrag u kulturne periode za koje bi pretpostavili da su davno prevladani. Monstruozna anomalija leži u načinu na koji nacionalizam može tako snažno držati nacije onako kako žive jedne do drugih u devetnaestom stoljeću. To pokazuje da u svom duhovnom razvoju ljudska bića nisu držala korak s materijalnim napretkom.
Kada ljudi napokon počnu prihvaćati duhovnu znanost u širem opsegu, ne samo u teoriji već kao ispunjenje njihovih potpunih duševnih potreba, tada će, iz potrebe, doći do drugačijih koncepata. A takvi drugačiji koncepti će im pomoći da shvate stvari koje nije moguće shvatiti materijalističkim razmišljanjem kao što je to sada. Neke stvari se mogu shvatiti samo na osnovu odgovarajućih ideja. Ali, kao i sve drugo, ideje moraju živjeti da bi rasle, što znači da trebaju tlo u kojem mogu cvjetati. A tlo u kojem ideje mogu cvjetati nije ništa drugo nego sklonost duše pripremljene znanošću duha. Ako bi materijalistički napredak nastavio razvoj duž linija devetnaestog stoljeća, ljudi bi postajali sve siromašniji u idejama. Jednostavno rečeno: Ideje pogodne za razumijevanje svijeta ne bi dolazile ljudima. Svaka misao koju bi mogli imati o svijetu mogla bi biti stimulirana jedino pomoću eksperimenata, ili onim što mogu vidjeti vlastitim očima. Moderno inzistiranje na eksperimentima nije ništa drugo nego nedostatak ideja. Ako bi se sadašnji trend nastavio, čovječanstvo bi postajalo sve siromašnije u idejama. Ali pošto je izvjestan intenzitet duhovnog života neophodan, pošto ljudska bića moraju razviti neki stupanj intenziteta u određenim impulsima, oni će morati otkriti ove impulse u drugim izvorima ako ih ne mogu naći u supstanci ideja.
Kada je postojalo doba prepuno ideja, doba kada su originalne ideje cvjetale? Možete kazati da je posebno karakteristično i plodno doba bio period koje se proteže od Lessinga do njemačkog romantizma, do Novalisa, ili čak do filozofskih idealista, među koje možemo ubrojiti Schopenhauera s dodatkom Hegela i Schellinga, kao i oni koje sam citirao u mojoj knjizi Misterij čovjeka kao filozofe koji su odzvanjali univerzalnom rezonancijom koja je otada izumrla za vrijeme doba materijalizma. Tada je stvarno bilo obilje ideja. Otuda prezir s kojim se gleda to vrijeme! Pogledajte ga, tako bogato i bremenito idejama, ideje koje traže proniknuti u prirodu i evoluciju čovječanstva kroz povijest! Danas mi prikupljamo ideje o ljudskoj evoluciji iz duhovnog svijeta, o različitim post-atlantskim periodima i impulsima koji im pripadaju, znanje koje može pristajati jedino današnjem dobu. Još samo pogledajte kako je ovo blizu onoj plodnoj ideji iznijetoj od Schellinga, Hegela, Novalisa, Franz von Baadera — iako je nastala s Jakobom Böhmeom. Oni su rekli da je ljudska evolucija prošla period povijesti — ovo je bilo onoliko koliko su mogli vidjeti bez pomoći znanosti duha — prvi period povijesti u kojem je vladao princip Bog Otac. Ovo je bio period karakteriziran u Bibliji sa Starim zavjetom i poganskim religijama. Nazvali su ga doba Oca. Onda je slijedilo doba Sina, za vrijeme kojeg je ideja o Misteriju na Golgoti postala ugrađena u čovječanstvo. Konačno, kao ideal za budućnost, vidjeli su doba Duha, Svetog Duha, kojeg su također nazivali dobom Ivana, jer su vjerovali da se do tada neće realizirati veliki impulsi Ivana evanđelista.
Kako je beskonačno značajna ovakva ideja, u usporedbi s napuštenim, besplodnim govorom o ljudskoj evoluciji, što nije ništa osim apstraktne ideje, u kojoj je ono što je došlo poslije dodano na ono što je bilo prije kao još jedna veza u lancu. Kako je duboka u usporedbi s tim Schellingova ‘teozofija’ koju je on razvio od Jakoba Böhmea! Ova ‘teozofija’ od Schellinga postiže tako uzvišene visine da, u usporedbi, kasnije misli teologa predstavljaju korak natrag. Schelling krči svoj put direktno do realizacije da ono što je bitno u kršćanstvu nije u tolikoj mjeri njegova doktrina. Ova doktrina je uhvaćena od moderne napredne teologije kao da Krist Isus nije bio više od učitelja. Ono što je bitno za Schellinga nije doktrina, već činjenica Misterija na Golgoti. Moramo gledati na činjenicu Misterija na Golgoti, činjenicu života, smrti, i uskrsnuća Krista Isusa.
Na sličan način mogli bi citirati mnoge vrhunske, dalekosežne ideje proizašle u to vrijeme. S čime je postojanje ovakvih dalekosežnih ideja povezano? Oni koji su bili inspirirani ovakvim idejama imaju nešto zajedničko: Oni nisu uskogrudni nacionalisti. Njihovo stajalište je stajalište nekog koga bi nazvali ‘građaninom svijeta’. Ne znam da li se ovo može danas razumjeti, kada su toliki izrazi postali prazne fraze. Koliko udaljen od svega uskogrudno nacionalističkog je, na primjer, duh kakav je Goethe! Koliko udaljeno od svega uskogrudnog nacionalističkog je djelo kao što je Goetheov Faust! Nije bitno koje je njegovo porijeklo. Naravno Faust može proizaći samo iz kulture Centralne Europe. Ali u obliku koji je dosegnut kao pjesnički rad u rukama Goethea bilo bi apsurdno pitati Fausta da vam pokaže rodni list. Ipak ova apsurdnost je postala stvarnost, činjenica, u naše vrijeme. Sve što se danas događa je, fundamentalno, jednostavno poricanje visina koje je čovječanstvo jednom dosegnulo u takvom djelu kao što je Goetheov Faust. Ipak nam ovakvo djelo pokazuje da čovječanstvo može napredovati dalje nego je to danas slučaj, ili zaista nego što će to biti slučaj u bliskoj budućnosti.
Rekao sam vam, međutim, da ljudska duša treba određeni stupanj intenziteta u svojim impulsima. Ako ne može dosegnuti do ideja, uzeti će ovaj intenzitet od bilo kuda, od opskurnih, nesvjesnih duševnih snaga, od snaga koje jure iz duha krvi. Fundamentalno, nacionalizam je ništa drugo nego posljedica nedostatka ideja. Primarna potreba čovječanstva sada je volja da se uzdigne do ideja. Ali treba biti rečeno: da bi to uspjelo, nešto drugo će biti potrebno, također: naime, razumijevanje za element Milosti koji može doći iz duhovnog svijeta. Jer nije moguće potpuno doseći duhovni svijet iz početne točke sa ograničenim brojem unaprijed zamišljenih mišljenja. Duhovni svijet može se doseći samo ako se duša drži otvorena za bilo što a što želi ući, želeći ne samo prosuđivati, već također dan za danom obogaćivati sposobnost prosudbe.
Dakle za početak je iznad svega neophodno da spoznaja zaživi kod ljudskih bića. Živimo u dobu u kojem treba dohvatiti dušu svijesti. Dakle ovo doba mora težiti za spoznajom. Ali do se spoznaje može doći samo u idejama koje obuhvaćaju svijet; jer da bi se došlo do spoznaje, stvarnost mora biti ispunjena idejama. Ipak, posebno s obzirom na nedavne događaje, naše doba je potpuno nesklono prihvaćati ideje. Apstraktni koncept, bez obzira koliko logičan, bez obzira koliko uvjerljiv, nije ideja. Ideja se mora roditi od žive stvarnosti. U današnje vrijeme teško da vidimo da ideje zažive. Umjesto toga okruženi smo inzistiranjem na apstraktnim konceptima. Ideje mogu, međutim, postati slogani — iako ako to postanu, ne može biti mnogo štete, jer ljudske duše ne mogu raditi u sloganima koji su povezani s idejama; njihova apsurdnost postaje previše očita. Ali apstraktni koncepti su različiti. Apstraktni koncepti mogu postati slogani na veoma intenzivan način, i njihovo značenje je toliko očito jer se u osnovi odnose na stvari koje su pri ruci. Tako ljudska bića, koja su toliko oprezna pričati o bilo čemu dalekosežnom, hvataju se njih pohlepno. Ali apstraktni koncepti nemaju osnova u stvarnosti. Postoji ih veliki broj danas svuda oko nas, ali oni koji mogu vidjeti iza onog što je odmah očito znaju da je njihova nemoć sve veća.
Jedna od mnogih apstraktnih ideja koje danas vladaju je ona o vječnom miru. Na način kako je prihvaćena to je potpuno apstraktan koncept koji ne proizlazi iz živog razumijevanja stvarnosti, a još se javlja onima koji ne žele širiti horizonte kao nešto potpuno uvjerljivo. Ti ljudi kažu: Različite države — i ne pitaju se da li izraz ‘različite države’ ima ikakvu stvarnost — teže stvoriti među državnu organizaciju, nešto što se proteže cijelim svijetom a izgrađeno je po obrascu kao jedna država. Nadalje, nešto nazvano ‘međudržavni zakon’ treba biti ustanovljeno. Ideja je predivna i za sve je uvjerljiva. Razne države bi se obvezale čuvati mir i moraju također kreirati legalne norme koje mogu obuhvatiti njihove razne zajedničke interese. Sve vrlo lijepo! Bilo bi jednako lijepo ako bi, za zagrijati sobu, jedino trebali apstraktni koncept topline umjesto da upalimo peć. Nije bitno da li je ideja lijepa, ili uvjerljiva. Jer što bi bilo uvjerljivije od misli da naša potreba za peći i ugodom zaista znači da je priroda tiranin!
Nebitno je da li ideja odgovara osjećaju što je lijepo ili, možda, humano. Ono što je bitno je da li ideja izrasta iz stvarnosti. Ali da bi došli do ideja koje proizlaze iz stvarnosti najprije je potrebno proučiti stvarnost. Svaki zatucani mozak — oprostite na izrazu — može doći s lijepim programima koje države trebaju slijediti da bi postigli mir. Ali ovakav mozak ne može doći do ideja koje odgovaraju stvarnosti i proizlaze iz stvarnosti. On čak ni ne osjeća da je duhovni svijet stvarnost sa svojim vlastitim zakonima, premda je to podrazumijevani tijek stvari barem što se tiče materijalnog svijeta. Ljudi misle da se svijet može ispraviti pomoću nekoliko rečenica. Nemaju osjećaja za činjenicu da je svijet stvarnost u kojoj svakakvi realni impulsi rade jedan nasuprot dugog. I postajući opijen programima sačinjenim od apstraktnih ideja, oni sprječavaju svijet od ulaska u stvarnosti.
Ponekad je plodonosna, originalna ideja izražena istim riječima kao živuća ideja; bitno je da bi trebala utjecati na nas načinom na koji živi. Danas, međutim, nešto što je živo ljudima izgleda kao nešto krajnje paradoksalno. Tako je, tijekom devetnaestog stoljeća, a također i dvadesetog stoljeća, u različitim dijelovima svijeta rođena ideja o razoružanju, ideja ograničavanja militarizma. To je lijepa ideja, ali ne smije ostati apstraktna ako će donijeti ploda! Mora uzeti u obzir stvarnost. Da bi se to dogodilo, treba proučiti stvarnost. To je sve veoma dobro da se negdje nađu i kažu: Sve zemlje treba razoružati. To je prilično lako, posebno jer je ideja uvjerljiva. Ali, ili nijedna od njih to ne bi stvarno napravila, ili neke od njih ne bi tako napravile. A čak i kada bi sve to napravile, vrlo brzo bi se počele ponovno naoružavati ako inicijalni impuls ne bi bio stvarno živ. Ali ako želite ukazati samo na one impulse koji su zaista plodonosni u opasnosti ste da će vas mnogi ljudi smatrati za najveću ludu, jer ovih dana ono što je najrazumnije smatra se za najveću ludost. Kada kažem ‘najrazumnije’ u vezi toga mislim na ono što je najviše u skladu s stvarnošću.
Kao što sam rekao, ideja o razoružanju, ideja da sav militarizam treba postepeno razoružati, je dobra ideja. Ali nikada neće biti moguće realizirati je dolazeći do formalnih zaključaka o njoj u nekom odboru predstavnika svih država. Ona može postati stvarnost samo ako je odgovarajuća stvarnost sadržava. Što tu mislim? Kako se razoružanje može postići? Da, neophodno je biti veoma konkretan u izrazu. To je zaista činjenica da se u određenim trenutcima za vrijeme devetnaestog stoljeća bilo moguće približiti mislima o razoružanju i transformirati ih u stvarnu ideju. Kako, na primjer?
Pretpostavimo da je netko došao do te ideje prije godine 1870? Kako se mogla realizirati? Prije 1870 mogao se napraviti korak prema ideji o razoružanju, korak koji bi bio veoma plodonosan za čovječanstvo. Ali sada moram reći nešto što će se danas gledati kao krajnju ludost: Nikakvo približavanje ideji o razoružanju nije se moglo napraviti pomoću neke vrste sporazuma između različitih država! To je potpuno besplodno, bez obzira što lijepo zvuči. Bilo bi, međutim, plodonosno ako bi se određena država, ona koja je bila u poziciji da to napravi, počela razoružavati, učinila razoružanje za sebe stvarnost. Za to napraviti, ljudi bi morali biti sposobni računati s stvarnostima.
Pogledajmo nekoliko europskih država da bi ukazali na to što je stvarnost. Može li se Rusija razoružati? Svakako ne samo tako, jer iza Rusije leži Azija, i kada bi se Rusija razoružala ne bi imala obranu protiv invazivnih naroda Azije, koji se zasigurno ne bi razoružali. Dakle za Rusiju razoružanje ne dolazi u obzir. Nije bilo njemačkog Reicha prije godine 1870, ali što sa entitetom koji je postojao u to vrijeme? Bi li se bio mogao razoružati? Na istočnoj granici bi bila država koja nije bila u poziciji da se razoruža, dakle slijedi i da bi ovdje, također, razoružanje bilo nemoguće. Ali postoji jedna zemlja koja se mogla razoružati, dajući tako predivan primjer i u isto vrijeme dovodeći u stvarnost u modernim vremenima ono što je uvijek trubila riječima — a to je Francuska. Prije 1870, Francuska je bila u veoma dobroj poziciji za razoružati se, i kao posljedica rat 1870 ne bi se bio nikad dogodio. Čak i od tada, što se tiče Europe — ne kolonija — Francuska bi još uvijek bila u poziciji nastaviti s razoružanjem bilo kada. To bi bio početak, a pažnja bi se tada mogla okrenuti Istoku.
Očito, oni čije je razmišljanje apstraktno će prigovoriti: Treba li se Francuska izložiti opasnosti od napada od Njemačke? Ne bi postojala takva opasnost, jer ako zemlja postane umiješana u rat, nepromjenjivi uzrok je činjenica da je sposobna za rat, to jest, da prakticira militarizam. Ona može biti prisiljena prakticirati militarizam. Ali ni jedna zemlja koja ne prakticira militarizam ne bi bila napadnuta ako njeni susjedi nemaju interesa da je napadnu. Švicarska, naravno, nikada nije bila u poziciji da bude bez militarizma. Ne možete primijeniti uvjete jedne situacije na one od druge. Jednako ne možete reći apstraktno da bi Njemačka u svakom slučaju željela Alsace-Lorraine. To je besmislica. Zašto bi željela Alsace-Lorraine pod bilo kakvim okolnostima? Bismarck je rekao da bi pripojenje Alsace-Lorraine samo zbog toga što je dio populacije bio njemački bila nemoguća i luda akademska teorija! Jedini razlog što je ikada postojao je onaj zbog vojne sigurnosti. Jer dok god je francuska vojna sila u posjedu Alsacea, možete doći do Stuttgarta brže iz Francuske nego što možete iz Berlina. Jedini razlog koji je ikada bio za pripojenje Alsace njemačkom Reichu je onaj zbog postizanja vojne zaštite na zapadnoj granici. To može na prvi pogled izgledati kao paradoksalna ideja, ali za naše apstraktno mišljenje, koje je brat blizanac materijalizma, stvarnosti se zaista čine paradoksalne.
Ako sebi predočite da se Francuska počela razoružavati prije 1870, počet ćete uviđati koliko toga bi moglo biti stavljeno po strani, samo ako bi mišljenje o tom vremenu bilo temeljeno na stvarnosti. Razmatrajući ovakve ideje, razmišljanje temeljeno na stvarnosti moglo bi se veoma raširiti. Prirodno, ideje temeljene na stvarnosti ne daju uvijek ploda, iz jednostavnog razloga što drugi mogu biti jači. Ali to ništa ne govori protiv stvarnosti. Cvijet će rasti potpuno u skladu s njegovim vlastitim stvarnim zakonima. Ali ako ga veliki kotač spljošti, ne može se razviti. Naše razmišljanje mora biti istinito, i ako ideja u nekoj točci propusti dati ploda, to samo po sebi nije dokaz da nije temeljena na stvarnosti.
Ovo sam želio kazati o zasićenju ideja sa stvarnošću. Besmisleno je imati predivnu ideju o nekom stroju, ako vam nedostaje znanje o mehanici s kojim se može konstruirati, to je kao da imate svakakve ideje o državama a da niste sposobni doći do uvida u stvarne impulse, koji se u ovom slučaju može postići razumijevanjem duhovne oblasti, duhovnog svijeta. To je, tada, jedna od stvari za napraviti: zasićenje ideja sa stvarnošću.
Druga se tiče širenja horizonta, volje da se produži pogled na šire horizonte. Na zadnjem predavanju čitao sam vam neke prosudbe o prirodi njemačkog naroda izražene od nekog tko je, napokon, važna osoba, prosudbe koje su izražene u dugoj noveli o nedavnim vremenima, koje su uzrokovale prilično komešanje. Ali sve ove prosudbe izviru iz uskog horizonta, pristupa koji ne želi gledati dalje od par centimetara ispred svog nosa. Življenje sa ovakvim uskim horizontima uvodi nesklad u svijet. Možete imate najdivnije ideje o miroljubivoj suradnji nacija, ali ako su vaši horizonti uski, tada one divne ideje stoje za ništa, ili djeluju destruktivno. Jer ono što stvarno mislite, ima obrnuti učinak od onog što govorite s vašim divnim idejama. Važna stvar je raditi za stvarnost. Jednu stvarnost s kojom smo trenutno suočeni — na naš prazan način izražavanja sebe — zovemo sadašnji rat. U stvarnosti to više nije rat, premda se još može na određeni način usporediti s događajima u prošlosti koje smo opisivali kao ratove. Ovaj rat je došao, naravno, kao rezultat najrazličitijih impulsa, ali da bi dobili uvid u njega jednostavno trebamo uobličiti ideje temeljene na stvarnosti.
Vrijeme koje bi trebalo koristiti za rad na idejama temeljenim na stvarnosti danas se umjesto toga koristi da se pokaže da je svijet u nedavnim vremenima zaboravio sve što se događalo u ljudskoj povijesti sve do dana kada su današnji tragični događaji započeli. Naravno da je razumno govoriti u vezi ovakvih događaja o svim vrstama strave i zvjerstava. Ali se mogu uzeti kao odobrena ako uzmete u obzir iskustva čovječanstva kroz povijest. Ovakve stvari ne bi nas trebale zaglušiti u vezi s dubljim stvarima s kojima smo suočeni i čije prepoznavanje može samo dovesti ljude do stajališta koje je plodonosno.
Danas se okrenimo nečemu što se lako može prepoznati svatko tko dohvaća stvari izvana, na fizičkom planu, ali što je jasnije osvijetljeno ako se razmatra vezano s idejama iznijetim u ciklusu predavanja o dušama naroda. Između različitih uzroka koji su doveli do današnjih tragičnih događaja, postoje brojni koji postaju sve jasniji – također i onima koji razmatraju sami vanjski svijet – samo ako ljudi imaju volju proširiti horizonte. Britansko carstvo posjeduje četvrtinu cjelokupne kopnene površine na globusu. Britansko carstvo i Francuska i Rusija zajedno posjeduju polovinu. Koalicija između Rusije, Francuske, Britanskog carstva i Amerike računala bi na otprilike tri četvrtine zemljine kopnene površine. Dakle ostala bi jedna četvrtina. Ova slika bi sama trebala govoriti o obimima za one koji rade sa stvarnošću. Pogledajmo, međutim, onu četvrtinu koja je sadržana u britanskom carstvu.
Ovdje imamo, za početak, prilično mali teritorij koji pokriva Engleska, Škotska i Irska. Engleska, Škotska i Irska sami ni na koji način ne čine Britansko carstvo. Govoriti o ova tri teritorija je govoriti o regiji svijeta koja je rodila velikog čovjeka Shakespearea i također o neusporedivim misliocima i, u ranija vremena, velikim državnicima. Nalaze se samo dobri aspekti. Sve što ovdje nalazimo je potpuno opremljeno za igranje velike uloge u petom post-atlantskom periodu. Ono što ne nalazimo je Britansko carstvo: naime, one tri otočne regije privijene na Europu, zajedno sa svime što možemo nazvati njihove kolonije u najširem smislu. Posebno zadnjih desetljeća poticaj za cjelokupan razvoj britanskog carstva proizlazi iz odnosa domovine i kolonija. Možete otkriti kakvi su napori napravljeni tako da oblikuju vezu između domovine i kolonija.
Čemu Britansko carstvo teži je blisko isprepleten odnos između domovine i kolonija. Govorio sam vam o primjeni okultnih sila, i to su te sile koje se koriste za postizanje ovog cilja. Ako se ove sile puste da rade u svojoj vlastitoj oblasti, nikakva šteta ne može doći od njih. Ali ako je cilj nešto egoistično, bilo za pojedinca ili grupu, tada njihovi efekti ne mogu nego biti štetni. Uopće nije lako postići ovaj odnos između domovine i kolonija. Oni koji zamišljaju da se svjetski mir može postići pomoću programa i međudržavnom organizacijom očito nemaju ideju koje se sile moraju koristit u stvarnosti za postizanje združivanja britanske domovine i njenih kolonija na način koji će kreirati vrstu ukupnosti koja odgovara britanskom carstvu. A osnova za ova stremljenja je ono što oni zovu imperijalizam. To je ono čemu se stalno težilo u zadnjim vremenima, premda kroz potpuno materijalističke impulse — ali to je ono čemu se težilo. Svako sredstvo koje može služiti ovoj ideji smatrano je prihvatljivim iz određene točke gledišta. Za britansko carstvo je bilo neophodno da postigne bliskije veze sa svojim kolonijama. Da bi to napravili mogućim bio je potreban impuls koji bi potkradao ljudska srca i okrenuo njihove umove prema nečemu što im inače ne bi bilo prihvatljivo. To je ono s čime je rat u Europi povezan, jer će iz ugođaja ovog rata proizaći određeni impulsi koje britansko carstvo treba da bi kreiralo jednolikost između domovine i njenih kolonija. Za one koji proučavaju procese na fizičkom planu nije samo zanimljivo već i iznimno važno zapaziti kako se svi oni što misle duž apstraktnih linija prevarili s obzirom na ovo što ja govorim.
Čitajte što su ovi ‘pametni’ ljudi napisali dok se rat približavao — mislim pametni u smislu u kojem obično upotrebljavam ovu riječ. Svi oni računaju s dezerterstvom ovdje i revoltom tamo i nečim trećim onamo, ako će rat prestati. Ali ništa se od toga nije dogodilo — zaista, došlo je do sasvim suprotnog. Ako bi ljudske misli bile temeljene na stvarnosti oni bi rekli: Ako Britansko carstvo želi bliže privući kolonije zajedno, ako tamo želi generirati impulse koji bi se postarali da budu zajedno s domovinom, tada ono treba rat, i ovaj rat je sredstvo za taj takozvani, viši cilj kojeg država želi.
Sada je trenutak kada bi ova činjenica trebala postati ljudima posebno očita. Govoreći sada o evoluciji Britanskog carstva, trebamo uvijek dvije značajne struje uzeti u razmatranje. Jedna je više ili manje puritanska struja — ova riječ opisuje samo jedan njen element, premda vjerojatno ispravno — koja dolazi na svoje u svemu što je izvanredno u britanskoj naciji. Ova puritanska struja bila je u velikoj mjeri dominantna u britanskoj politici sve do devedesetih devetnaestog stoljeća. Ali za vrijeme devedesetih došlo je do promjene, kada je imperijalistička struja postala jača i važnija od puritanske struje.
Određeni ljudi su imali dobar instinkt za pojavu imperijalizma — zaista, izvanredno je kako je taj instinkt bio dobar. Skrenuti ću vašu pažnju na rijedak incident koji prilično jasno pokazuje kako su ove stvari povezane. Dok smo bili u Londonu, kratko prije osnutka njemačke sekcije Teozofskog društva, Mrs Besant nije nikako bila osoba koja je postala kasnije. Kao što znate, uvijek je imala tendenciju da bude ono što je trebala biti, zavisno od toga pod čijim je utjecajem bila. Bila je iznimno popularna kod onih koji su se nazivali teozofi u Londonu u to vrijeme. Bez obzira, imala je više strana. U to vrijeme — to je bio početak stoljeća — održala je predavanje o teozofiji i imperijalizmu. Imperijalistički impulsi su se rapidno razvijali. Mrs Besant je argumentirala protiv imperijalizma. I mogli smo vidjeti kako je, od tog momenta nadalje, ona završila u Londonu, čak i među onima koji su tada bili teozofi. Nekoliko osobnih prijatelja je bilo uz nju, ali svi ostali su bili gotovi s njom jer se usudila reći nešto protiv imperijalizma. U ovakvim stvarima se otkrivaju sile koje, ako možete prodrijeti u njih, vode vas do točke na kojoj možete vidjeti kako su stvari povezane na višem nivou.
Sve do nedavno zaostaci puritanskog elementa su još radili u Engleskoj. Premda je politika bila vođena od lutaka, marioneta, postojalo je usprkos tome nešto puritansko kod ovih marioneta, kod Asquitha i Greya. To je trebalo biti uklonjeno tako da impulsi o kojima sam govorio mogu doći na svoje; a što je sada došlo nije uopće najpoželjnija marioneta s obzirom na sve što sam vam opisao. Ali ništa puritansko nije ostalo. Prvo pogledajmo negativnu stranu: cinično odbijanje ideje o miru sa licemjernim opravdanjem da je to odbijeno zbog toga što se želio mir. Ovih dana najluđe stvari mogu biti rečene s imunitetom i bez da se loše prime. To je negativna strana. Na pozitivnoj strani imamo događaj od najveće zamislive važnosti: okupljanje kolonijalnih ministara, što je jedna od prvih akcija ovog čovjeka koji je bio smješten negativnim čudom na jednu od najviših pozicija u svijetu. Barem je javnost počela primjećivati što se zbiva. Ali javnost nije ništa primjećivala sve dok joj se nije očešalo o nos, dok oni koji žive u idejama temeljenim na stvarnosti jasno to vide već neko vrijeme.
Nemoguće je da nađete svoj put u oblasti stvarnosti ako nemate sklonosti prihvatiti izvorne ideje. Samo tada možete gledati svijet na ovakav način: Vidite nešto za što mislite da je beznačajno; tada to vidite ponovno, i opet ponovno a i dalje mislite da je beznačajno; ali u četvrtoj i petoj prilici shvatite da je važno jer je značajan simptom budućih događaja. Nije sve jednako važno, ali morate imati osjećaj za ono što je važno, a ovaj osjećaj možete dobiti samo ako primite u dušu one impulse koji mogu doći samo na osnovu znanosti duha.
Zadnjih par dana netko mi je dodao veoma zanimljiv esej od vrlo popularnog britanskog pisca koji je sada novinar. Povezan je s vojskom, i u svemu što piše otkriva kako je povezan s nitima koje su ispredene. Esej koji je nedavno napisao u The London Magazine je dovoljno značajan. Dodan mi je, kako kažu, slučajno. Ali nema slučajnosti u ovakvim događajima. Najzanimljivije je što ovaj vojni autor, povezan sa nitima koje vode događaje, ima za reći o trenutnoj situaciji:
‘Naši ljudi su imali, i imaju, volju za osvajanjem ... U tom velikom duhu vođen je rat, i sjećanje na naše neutaživo opredjeljenje za osvajanjem biti će najplemenitije nasljeđe koje ćemo zavještati našim nasljednicima, sinovima i kćerima Engleske i njenih slavnih Dominiona ... Mi ćemo imati milijun kvadratnih kilometara njemačkog kolonijalnog teritorija u našim rukama. Mi ćemo imati mnogo milijuna veterana časnika i vojnika. Mi ćemo imati veću pomorsku dominaciju nego prije. Svijet će imati nesumnjive dokaze da je naše Carstvo jedno i nedjeljivo, da je njegov duh neosvojiv, i da borbene kvalitete rase zaslužuju njenu slavnu prošlost... Mi imamo sve moralne i materijalne moći na skali dosad neslućenoj ... Ali rat će jednog dana završiti, i kako ćemo onda stajati? Uzevši vojsku, mornaricu, i resurse zajedno, mi ćemo biti prva vojna sila u svijetu.’
Nije posebni utisak dan kada netko vjeruje da se hitno mora boriti protiv ‘militarizma’ i onda izjavljuje kako je uzvišen ideal biti dominantna vojna sila u svijetu!
‘Biti ćemo prepoznati kao glavna potpora Alijanse.’
Ovo se trebalo čitati u Francuskoj.
‘Uzeli smo vodeću ulogu u Alijansi, i vodstvo Europe nam pripada s pravom.’
Sada uzima Kiplingove riječi, ‘Mi imamo brodove, novac i ljude’, i čini ih svojima.
‘... i ako bi Parlament potrepštine za nekoliko godina i onda adjourn sine die(dugo ne zakaže slijedeće zasjedanje), većina nas bili bi zadovoljni.’
Ovakve stvari su izraz onih impulsa i instinkta koji su povezani sa strunama koje se povlače. Mogu se promatrati potpuno objektivno, bez zauzimanja strana na način na koji nema sumnje u dobro razumijevanje, iako kratkovidni, domoljubi naginju zauzimanju strana. Zašto ovakve stvari ne bi promatrali? One su objektivne činjenice! Impulsi koji žive u čovječanstvu su objektivne činjenice koje povijesni događaji dovode u prvi plan.
Dok je za nas ovdje esencijalno da izbjegnemo zauzimanje strana po svaku cijenu, jednako je važno, posebno kod predavanja, težiti govoriti s krajnjom objektivnošću. Kao što ćete vidjeti, dokle god govorite s krajnjom objektivnošću, same činjenice vas snabdijevaju s dokazima.
Nemoguće je doći do razumijevanja svijeta ako nema volje za obraćanje pažnje na činjenice. Ovaj takozvani odgovor od Antante, poklon ove novogodišnje večeri svijetu — moji dragi prijatelji, malo je vjerojatno da ćete dokument komponiran kao ovaj pronaći bez obzira koliko duboko tražite u povijest, a to se odnosi i na osnovu na kojoj je pisan i na način kako je složen i komponiran. Što je napisano tamo imati će najgroznije posljedice, ipak je najbolji način za pročitati ga da preskočite svaku pojedinu rečenicu i shvatite: Ništa što je ovdje napisano nije bitno! Bitno je ono što stoji iza njega što sam vam opisivao, i da je ovo ono što je cilj. Naravno nitko ni ne sanja da to napiše. A ako pitate da li se to može postići pregovorima, odgovor je, očito, ne. Naravno da ovakva stvar ne može biti postignuta mirovnim pregovorima. Može se postići samo kreiranjem jamstava, a jamstva su sadržana u dominaciji. Jamstva znače da onaj tko želi jamstva je jedini koji može odrediti kakva će ona biti i da svi drugi o tome nemaju više što reći, a do svega ovoga je došlo međuodnosima sila. Za sada potreban je dug put prije nego se to postigne. Ali živjeti u iluziji da ovo nije cilj znači veliki nedostatak odgovornosti prema osjećaju za istinu koji bi ljudska bića trebala imati.
Neka nitko ne pretpostavlja da je ono što sam rekao direktno protiv britanskog naroda, jer sam napravio razliku između britanskog naroda i onih koji povlače strune — ako se mogu tako izraziti — onih koji stoje iza događaja na način kako sam često opisivao. Niti je neophodno identificirati nekog sa ovakvim impulsima, iako očito nije moj zadatak da spriječim nekog da to napravi. Također, neću braniti, bilo mišlju ili osjećajem, nekom unutar našeg pokreta da se identificira s ovim impulsima. Ali neka taj kaže što je istina a ne se identificira s idealima za prava malih nacija i slično. Neka mu bude jasno da želi dominirati svijetom. Tada ćemo razumjeti jedan drugog u oblasti istine, i to je ono što je bitno. Mi bi napredovali da su ljudska bića iskrena. Ako bi kazali što je stvarno istina, mi bi napredovali. Koliko god da istina može biti strašna, odvest će nas dalje nego neistina. To je ono što bi trebali napisati na naša srca. Bolje napredujemo sa ovim nego s onim što je neistinito.
Očito, bilo bi glupo zamišljati da se svjetska moć može pokrenuti svakakvim nagovaranjima ili pomoću prijedloga da odustanu od svojih ciljeva. Očito, bilo bi glupo usvojiti stav visoke moralnosti a primjenjivati svakakva moralna mjerila. Kazao sam vam priču o Opijumskim ratovima naročito da vas odvratim od moralnih mjerila. Ono što je bitno je govoriti istinu, reći što je istinito. Bilo bi mnogo bolje za svijet — iako ne za one koji vuku strune — ako bi svi mogli reći ogoljeno i cinično: Ovo je ono što se htjelo.
To je, onda, značenje u ovoj posebnoj oblasti, naše linije vodilje i cilja: ‘Mudrost leži samo u istini’.
Dok je za nas ovdje esencijalno da izbjegnemo zauzimanje strana po svaku cijenu, jednako je važno, posebno kod predavanja, težiti govoriti s krajnjom objektivnošću. Kao što ćete vidjeti, dokle god govorite s krajnjom objektivnošću, same činjenice vas snabdijevaju s dokazima.
Nemoguće je doći do razumijevanja svijeta ako nema volje za obraćanje pažnje na činjenice. Ovaj takozvani odgovor od Antante, poklon ove novogodišnje večeri svijetu — moji dragi prijatelji, malo je vjerojatno da ćete dokument komponiran kao ovaj pronaći bez obzira koliko duboko tražite u povijest, a to se odnosi i na osnovu na kojoj je pisan i na način kako je složen i komponiran. Što je napisano tamo imati će najgroznije posljedice, ipak je najbolji način za pročitati ga da preskočite svaku pojedinu rečenicu i shvatite: Ništa što je ovdje napisano nije bitno! Bitno je ono što stoji iza njega što sam vam opisivao, i da je ovo ono što je cilj. Naravno nitko ni ne sanja da to napiše. A ako pitate da li se to može postići pregovorima, odgovor je, očito, ne. Naravno da ovakva stvar ne može biti postignuta mirovnim pregovorima. Može se postići samo kreiranjem jamstava, a jamstva su sadržana u dominaciji. Jamstva znače da onaj tko želi jamstva je jedini koji može odrediti kakva će ona biti i da svi drugi o tome nemaju više što reći, a do svega ovoga je došlo međuodnosima sila. Za sada potreban je dug put prije nego se to postigne. Ali živjeti u iluziji da ovo nije cilj znači veliki nedostatak odgovornosti prema osjećaju za istinu koji bi ljudska bića trebala imati.
Neka nitko ne pretpostavlja da je ono što sam rekao direktno protiv britanskog naroda, jer sam napravio razliku između britanskog naroda i onih koji povlače strune — ako se mogu tako izraziti — onih koji stoje iza događaja na način kako sam često opisivao. Niti je neophodno identificirati nekog sa ovakvim impulsima, iako očito nije moj zadatak da spriječim nekog da to napravi. Također, neću braniti, bilo mišlju ili osjećajem, nekom unutar našeg pokreta da se identificira s ovim impulsima. Ali neka taj kaže što je istina a ne se identificira s idealima za prava malih nacija i slično. Neka mu bude jasno da želi dominirati svijetom. Tada ćemo razumjeti jedan drugog u oblasti istine, i to je ono što je bitno. Mi bi napredovali da su ljudska bića iskrena. Ako bi kazali što je stvarno istina, mi bi napredovali. Koliko god da istina može biti strašna, odvest će nas dalje nego neistina. To je ono što bi trebali napisati na naša srca. Bolje napredujemo sa ovim nego s onim što je neistinito.
Očito, bilo bi glupo zamišljati da se svjetska moć može pokrenuti svakakvim nagovaranjima ili pomoću prijedloga da odustanu od svojih ciljeva. Očito, bilo bi glupo usvojiti stav visoke moralnosti a primjenjivati svakakva moralna mjerila. Kazao sam vam priču o Opijumskim ratovima naročito da vas odvratim od moralnih mjerila. Ono što je bitno je govoriti istinu, reći što je istinito. Bilo bi mnogo bolje za svijet — iako ne za one koji vuku strune — ako bi svi mogli reći ogoljeno i cinično: Ovo je ono što se htjelo.
To je, onda, značenje u ovoj posebnoj oblasti, naše linije vodilje i cilja: ‘Mudrost leži samo u istini’.