.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 16 veljače 1924
Uvjeti i zakoni ljudske sudbine. Različite vrste zakona svijeta. Uzrok i posljedica u neživoj prirodi i u sferi živih, samodostatno mineralno carstvo, učinak kozmosa na biljke. Za životinjsko i ljudsko carstvo, s njihovom sposobnošću da osjećaju i da se kreću, uzročne sile leže u prenatalnom razdoblju, one dolaze iz prethodnih sazviježđa. Čovjek izlazi iz prostora i korača naprijed u vremenu, na čijoj se granici životinja razgrađuje. Ljudi se moraju s vremena na vrijeme vratiti na Zemlju, tada dolazimo u njihov prethodni zemaljski život.
Sada bih vam želio početi govoriti o zakonima i uvjetima ljudske sudbine, koji se, kao što znate, uobičajeno opisuju kao karma. Karma se, međutim, ne može vidjeti u jasnom svijetlu, osim ako nismo pripremljeni upoznati različite vrste univerzalnih zakona i univerzalne aktivnosti. Stoga bih želio početi govoreći vam na dosta apstraktan način o različitim vrstama univerzalnih zakona i djelovanja, i kasnije kristalizirati, takoreći, tu posebnu vrstu djelovanja koja se može nazvati ljudska sudbina ili karma.
I kada želimo shvatiti pojave u svijetu i kada želimo shvatiti pojave u ljudskom životu, skloni smo govoriti o 'uzrocima i učincima'. Posebno u današnjoj znanosti, ljudi su navikli sasvim općenito govoriti o 'uzrocima i učincima'. Ipak, upravo je to navika koja dovodi do najvećih poteškoća, u svijetlu prave stvarnosti. Jer kada govorimo na ovaj način, ostavljamo po strani šarolikost formi u kojima se 'uzrok i učinak' stvarno pojavljuje u univerzumu.
Za početak možemo promatrati takozvanu neživu prirodu, s kojom se najjasnije suočavamo u carstvu minerala. Postoje čudesne forme s kojima se često susrećemo u kamenju i stijenju Zemlje. I tamo sve izgleda kao da je samljeveno u prah i ponovno stisnuto u amorfni kamen.
Razmotrimo, za početak, sve što nam u svijetu tako izgleda beživotno. Kada razmatramo beživotno kao takvo, uvijek otkrivamo da unutar samog beživotnog možemo tražiti koji god uzrok je na djelu u beživotnoj oblasti. Gdje god postoji nešto beživotno kao posljedica, i tu također — unutar područja beživotnog — možemo potražiti uzroke. I doista, postupamo prema pravoj znanosti kada to napravimo — ako u carstvu beživotnog tražimo uzroke svih beživotnih procesa.
Koliko god divno bio formiran kristal koji imate pred vama, njegove forme morate istraživati unutar beživotne oblasti. To znači da je carstvo beživotnog zaista samodostatno. Ne možemo reći, za početak, gdje ćemo naći njegove granice. Mogu biti veoma daleko u kozmičkim prostranstvima. Ipak, s čime god smo suočeni u beživotnom procesu ili učinku, ako ćemo potražiti uzroke, moramo ih tražiti — još jednom — unutar oblasti beživotnog.
Time međutim, beživotno već stavljamo rame uz rame s nečim drugim, i odmah nam se otvara određena perspektiva. Razmotrimo samog čovjeka — kako prolazi kroz vrata smrti. Sve što je u njemu radilo i živjelo prije nego je prošao kroz vrata smrti, nestalo je iz opipljive i vidljive forme koja ostaje iza kada duša ide dalje. Zaista, za ovu ljudsko formu koja je ostala kažemo da je beživotna. Jednako kao što govorimo o beživotnom kada pogledamo vani na stijene i planine s njihovim kristalnim oblicima, tako o beživotnom moramo govoriti kada promatramo leš čovjeka, lišen duše i duha. I tek od tog trenutka na ljudsko tijelo možemo primijeniti ono što na ostatak beživotne prirode možemo od samog početka.
Za one učinke koji su se dogodili u i oko ljudskog oblika tijekom života — prije nego je duša prošla kroz vrata smrti — uzroke ne možemo tražiti unutar oblasti beživotnog. Ne samo da ćemo, kad ljudsko biće podigne ruku, uzalud tražiti unutar beživotnih fizičkih principa uzroke podizanja ruke. Štoviše, u fizičkim kemijskim zakonima prisutnim u ljudskoj formi, jednako ćemo uzaludno tražiti uzroke — recimo — otkucaja srca, cirkulacije krvi, ili nekog drugog, čak i nesvjesnog procesa.
Međutim, u trenutku kada je ova ljudska forma postala leš, u trenutku kada je duša prošla kroz vrata smrti, na ljudskom tijelu također promatramo učinke. Mijenja se boja na koži, udovi postaju nepokretni — ukratko, pojavljuju se svi učinci kojima smo navikli svjedočiti kod leša. Gdje ćemo tražiti uzrok? Unutar samog leša — u kemijskim i fizičkim, beživotnim zakonima leša.
Promislite do kraja, u svim smjerovima, na ono na što ukazujem (jer ne činim više nego ukazujem), i reći ćete sebi: Što se tiče njegovog leša, čovjek, kada njegova duša prođe kroz vrata smrti, postaje jednak beživotnoj prirodi.. Stoga uzroke učinaka moramo potražiti u istom području u kojem su samo učinci.
To je vrlo važno, ali upravo kada si predočimo ovu karakteristiku ljudskog leša, nalazimo još jednu vrlo značajnu činjenicu. Kada umre, ljudsko biće, da tako kažemo, odlaže svoje tijelo. Promotrite s potrebnim duhovnim sposobnostima što je pravi čovjek — čovjek duše i duha — sada postao, i reći ćete: leš je sada odložen. Za pravog čovjeka duše i duha, koji je stigao iza vrata smrti, ovaj leš više nema značaj. Odložen je sa strane.
Za vanjsku beživotnu prirodu to je sasvim drugačije. Promatrajte čak i površno, i uočiti ćete razliku. Pogledajte ljudski leš. Najbolje ga možete promatrati gdje je pokopan — da tako kažem — u zraku. Određene zajednice koristile su podzemne špilje kao grobnice, i tamo nalazimo ljudske leševe jednostavno okačene u zraku. Suše se dok potpuno ne istrunu; samo ih morate lagano dotaknuti, i raspadaju se u prah.
'Beživotno' koje tako dobijemo različito je od onoga što smatramo beživotnom prirodom oko nas. Ova potonja sadrži formativne, konfigurativne procese koji daju kristalne oblike. Štoviše, u stalnoj je promjeni. Osim elementa zemlje kao takvog, ako promatramo vodu ili zrak — koji su također beživotni — sve to nalazimo u pokretu, metamorfozi i transformaciji.
Ipak, stavimo ovo pred naše duše od samog početka: ekvivalentnost ljudskog tijela s njegovom beživotnom prirodom, nakon što ga je duša ostavila po strani, s beživotnim svijetom prirode izvan čovjeka.
A sada bismo mogli ići dalje. Proučavajte biljno carstvo. Tu dolazimo u sferu živih stvari. Proučavajte biljku na pravi način, otkrit ćete da nikada nismo u mogućnosti objasniti posljedice samo iz uzroka koji se nalaze unutar biljnog svijeta — u istom carstvu u kojem se pojavljuju posljedice. Nema sumnje, danas postoji znanost koja to pokušava učiniti, ali ona je u slijepoj ulici! Konačno je dužna reći: 'Možemo istražiti fizičke a također i kemijske zakone koji djeluju u biljci. Nešto tada preostaje ...' I u ovom trenutku se razilazi, da tako kažem, u dvije strane. S jedne strane su oni koji kažu: 'Ono što ostaje je puka sinteza - vrsta forme. Fizikalni i kemijski zakoni jedini su principi na djelu'. 'Ne', kažu drugi, 'postoji još nešto, što znanost još nije otkrila, ali to će bez sumnje učiniti s vremenom'. — Još će dugo ovako govoriti. Jer nije tako. Ako želite istraživati biljno carstvo, ne možete ga razumjeti bez pozivanja cijelog kozmosa u pomoć. Morate shvatiti da sile za biljnu aktivnost leže u prostranstvu kozmosa. Sve što se događa u biljci učinak je velikog univerzuma. Prije nego što može biti bilo kakvog učinka u životu biljke, Sunce mora doći u određeni položaj u kozmosu. I druge snage također moraju djelovati iz širokog kozmosa, kako bi biljci dale oblik, unutarnje snage rasta i tako dalje.
Sada, ako bismo mogli — ne na način Jules Verne-a, već stvarno — putovati recimo na Mjesec ili na Sunce, tamo također, ne bismo bili mnogo mudriji u potrazi za uzrocima nego što smo na Zemlji, ako ne bi stekli druge sposobnosti spoznaje osim onih koje sada posjedujemo. Ne bismo trebali postići svoj cilj samo govoreći: 'Dobro, uzroke učinaka koji se javljaju u biljnom carstvu Zemlje ne možemo pronaći u tom carstvu na samoj Zemlji. Idemo dalje na Sunce; tu ćemo naći uzroke'. Ne, nikako, ni tamo ih nećemo pronaći s običnim sposobnostima spoznaje. Međutim nalazimo ih kada se probijemo do imaginativne spoznaje — to jest kada posjedujemo sasvim novu sposobnost spoznaje. Ali tada ne moramo putovati na Sunce; nalazimo ih u samoj oblasti Zemlje. Samo moramo prijeći iz 'jednog svijeta' u drugi; iz svakodnevnog fizičkog u eterski, svijet etera. U velikom univerzalnom prostoru sa svih strana, djeluje kozmički eter sa svojim silama. Djeluje prema unutra iz širokih prostranstava. Eter djeluje sa svih strana, iz širokih prostranstava.
Dakle, ako želimo pronaći uzroke učinaka na biljke u tom carstvu, moramo zapravo prijeći u drugu oblast univerzuma.
Sada, čovjek također sudjeluje u onome u čemu biljka sudjeluje. Sile koje djeluju na biljke iz svijeta etera, djeluju i na čovjeka. Čovjek u sebi nosi eterske sile, i zbroj ovih eterskih sila koje nosi u sebi opisujemo kao etersko tijelo. Već sam vam rekao kako se etersko tijelo širi par dana nakon čovjekove smrti i kako se konačno gubi, tako da čovjek ostaje samo u svom astralnom tijelu i svom 'Ja' biću.
Ono što je čovjek eterski nosio sa sobom, postaje sve veće i veće, i gubi se u širokim prostranstvima.
A sada još jednom: usporedite ono što možemo vidjeti od čovjeka nakon njegova prolaska kroz vrata smrti, s onim što vidimo u biljnom svijetu. Za biljno carstvo moramo reći: njegove uzročne sile dolaze na Zemlju iz prostranstva kozmosa. Za čovjekovo etersko tijelo moramo reći: njegove sile idu prema van u širinu prostora. Odnosno, idu tamo otkuda dolaze snage rasta biljaka – čim je čovjek prošao kroz vrata smrti.
Ovdje već postaje jasnije. Kada promatramo samo fizički leš, premda prepoznajemo da postaje beživotan, nije nam ga lako povezati s ostatkom beživotne prirode. Kad, s druge strane, razmatramo živo carstvo biljaka, kada postanemo svjesni kako uzroci, sile biljnog carstva dolaze unutra iz kozmičkog prostora, tada — dok ulazimo u čovjeka s duhovnom imaginacijom — percipiramo da s čovjekovim prolazom kroz vrata smrti njegovo etersko tijelo odlazi tamo, odakle dolaze sile, eterske sile, za biljno carstvo.
Sada, postoji još jedna osobina. Uzročne sile koje utječu na biljke, djeluju relativno brzo. Prekjučerašnje Sunce ima malo utjecaja na biljku dok niče iz tla ili prima cvijet i plod. Prekjučerašnje Sunce može imati malo učinka danas sa svim svojim uzrocima. Da bi imalo učinka danas, mora danas zasjati. Ovo je važno; to uočite. Sada ćete vidjeti koliko je to važno.
Istina je da biljke imaju s njihovim eterskim uzročnim silama svoje temeljne sile unutar zemaljske oblasti, ali imaju ih u univerzumu simultano sa Zemljom.
A kad je čovjek kao duša i duh prošao kroz vrata smrti, kad se ljudsko etersko tijelo otopi, to opet traje samo kratko — samo par dana. Ovdje opet imate simultanost. Za trajanje procesa u svijetu, par dana je obična sitnica. Dakle, kada se čovjekovo etersko tijelo vraća onamo odakle sile biljnog rasta — eterske sile — dolaze, možemo reći: čim čovjek živi u eteru, njegova eterska aktivnost nije ograničena na Zemlju (jer naprotiv, ona napušta Zemlju), ipak, razvija se simultano. Stoga vam mogu napisati ovu shemu:
Mineralno carstvo; Simultanost uzroka i učinaka unutar fizičkog.
Da, reći ćete, ali sigurno su uzroci nekih stvari koje se dogode u fizičkom u ranijem razdoblju. Ne, nije tako u stvarnosti. Da bi u fizičkom došlo do bilo kakvog učinka, uzroci moraju stalno djelovati. Čim uzroci prestanu djelovati, neće biti nikakvih učinaka. Tako uistinu možemo napisati:
Mineralno carstvo; Simultanost uzroka, unutar fizičkog.
A kada dođemo u biljno carstvo (a isto će se odnositi i na biljnu prirodu koju možemo pratiti u samom čovjeku), tamo imamo simultanost u fizičkom i u nadfizičkom, pa možemo pisati:
Biljno carstvo; Simultanost uzroka u fizičkom i nadfizičkom.
Sada pristupimo životinjskom carstvu. U životinjskom carstvu uzalud ćemo unutar same životinje istraživati učinke koji se javljaju za vrijeme života stvorenja. Ako samo puzi u potrazi za hranom — u fizičkim i kemijskim procesima koji se mogu naći unutar njenog tijela uzalud ćemo tražiti uzroke ovih učinaka. Također ćemo uzalud tražiti i u širokim eterskim prostranstvima gdje nalazimo uzroke biljne prirode. I tu ćemo uzalud tražiti uzroke kretanja životinja i osjeta životinja. Za sve što je prirode biljke u životinji i njenim procesima, uzroke ćemo naći u eterskom prostoru. A kada umre, etersko tijelo životinje također izlazi vani u univerzalni eter. Ali za osjet nikada nećemo naći uzroke unutar područja zemaljsko - fizičkog, niti nadfizičkog i eterskog. Tamo ih nećemo pronaći.
Ovdje još više dolazimo do točke gdje je moderno razmišljanje u slijepoj ulici. Doista, u određenoj mjeri to mora priznati. Za mnoge pojave koje se javljaju kod životinja — sve pojave osjeta, kretanja i tako dalje — moramo priznati: ako istražujemo fizičke i kemijske sile unutar životinje, ne možemo naći uzroke. I u kozmičkim prostorima — u eterskom prostoru univerzuma — također ne možemo naći uzroke. Da bih objasnio cvijet moram izaći u širine eterskog kozmosa. Iz eterskog kozmosa moći ću objasniti cvijet. Slično ću moći objasniti mnoge stvari kod životinja koje su biljne prirode. Ali nikad neću moći objasniti, iz eterskog univerzuma, ono što se događa kod životinje kao kretanje i osjet.
Pretpostavimo da promatram životinju 20. lipnja. Za njene osjetilne procese, neću naći uzroke 20. lipnja — ne ako tražim kroz sva prostorna područja unutar zemaljske oblasti i izvan. A ako se vratim natrag, ni onda ih neću naći — ni u svibnju, ni u travnju ...
Moderna znanost čak osjeća da je tako. Tako objašnjava barem nešto od onoga što je neobjašnjivo, upućujući na 'nasljeđivanje', odnosno, na riječ. To je 'naslijeđeno'. Dolazi od predaka. Ne naravno sve (to bi bilo previše groteskno), ali velik dio je jednostavno 'naslijeđen'.
Koje je značenje ove fraze? U krajnjem slučaju, koncept nasljeđivanja svodi se na ovo: sve s čine smo suočeni kod životinje, s njenim mnogostrukim konfiguracijama, potencijalno je sadržano u zametku majke-životinje. To je pokušaj moderne znanosti: proučiti vola izvana, u neizrecivoj raznolikosti njegovih formi, a zatim reći: vol dolazi iz zametne stanice. Tu su već postojale sile koje su u punom rastu i razvoju dale vola. U skladu s time, zametna stanica je ekstremno kompleksno tijelo ... Doista bi morala biti užasno složena, ova zametna stanica vola. Jer morala bi sadržavati sve što pritišće, oblikuje, uvija, i preokreće i radi tako da sićušna zametna stanica može postati vol u svojim raznovrsnim oblicima.
Kako god to prevrnuli i okrenuli (a postoji mnogo teorija — evolucija, epigeneza, i tako dalje ...) kako god to okrenuli, dolazi do ovoga. U krajnjem slučaju morate zametnu stanicu, sićušno jajašce, zamisliti užasno komplicirano. A kada se sve upućuje na molekule, za koje se pretpostavlja da su složeno izgrađene od atoma, neki su znanstvenici skloni predstavljati prvi rudiment zametne stanice kao složenu molekulu. Ali to, moji dragi prijatelji, to čak nije u skladu ni s fizičkim promatranjem.
Je li zametna stanica doista molekula ili toliko kompliciran organizam? Njena osobitost uopće ne leži u komplikacijama, već naprotiv: sve stvari vraća u kaos. Zametak svih stvari, u majčinom tijelu, nije složena struktura, već materijal krajnje usitnjen — kaotičan. Uopće nije organizirana. To je nešto što je krajnje neorganizirano, usitnjeno stanje. Da nije toga nikada ne bi moglo doći do reprodukcije. Upravo u jajetu, neorganizirana, beživotna tvar — koja ima tendenciju kristaliziranja — pada u potpuni kaos. Bjelančevina nije najsloženije tijelo, već vrlo jednostavno, potpuno lišena unutarnje determiniranosti. Iz ovog sićušnog kaosa s kojim će zametna stanica početi, ni jedan vol ne bi mogao nastati — ne, za cijelu vječnost. Jer to je doista kaos.
Zašto onda postaje vol? Budući da u ovoj fazi cijeli svemir nastavlja djelovati na zametnu stanicu u majčinskom organizmu. Upravo zato jer je postala kaos — lišena unutarnje determinacije — cijeli univerzum može raditi na njoj. Oplodnja nema za cilj ništa drugo nego materiju svesti na kaos, u neodređenu prazninu, tako da ne radi nijedan drugi entitet osim čistog univerzuma.
Ali sada ako pogledamo unutar majčina tijela — nema uzroka. Ako pogledamo vani u univerzalni eter — ni tamo, u onome što se događa simultano, nisu uzroci. Moramo se vratiti, prije nego je životinja nastala, ako ćemo pronaći uzroke onoga što klija kao početak stvorenja sposobnog za osjet i kretanje. Moramo se vratiti prije nego što je život stvorenja započeo. Za sve što je sposobno za osjet i kretanje, svijet uzroka ne leži u simultanosti, već prije nastanka stvorenja.
Ako je biljka ono što promatram, moram ići vani u simultano, premda u dalekom i širokom univerzumu. Tamo ću pronaći uzrok. Ali ako želim naći uzrok svega što djeluje kao osjećaj u sposobnost kretanja u životinji, više ne mogu ići u simultani svemir. Moram ući u ono što prethodi životu stvorenja. Drugim riječima, konstelacija zviježđa morala je postati drugačija. Ono što posebno utječe na životinjsku prirodu nije konstelacija u univerzumu simultano s životinjom, već konstelacija zvijezda koja prethodi životu životinje.
Ovdje opet, okrenimo svoje misli prema čovjeku nakon njegovog prolaska kroz vrata smrti. Kada je prošao kroz vrata smrti, kada je odložio svoje etersko tijelo koje odlazi u široke kozmičke prostore — na svako mjesto otkuda dolaze eterske sile biljnog rasta — čovjek se mora vratiti unatrag, kao što sam vam rekao, do njegova rođenja. Kada je to učinio, tada je, unatrag u svom astralnom tijelu, prošao sve ono što je prošao tijekom života. Dakle, sa svojim astralnim tijelom nakon smrti, ne mora ući u ono što je simultano, već se mora vratiti natrag u prenatalno. Mora ići tamo, odakle dolaze sile koje pružaju sposobnosti kretanja i osjeta. One ne dolaze iz oblasti prostora, već od konstelacija koje su simultane; dolaze od prethodnih konstelacija zvijezda. Ako dakle govorimo o životinjskom carstvu, više ne možemo govoriti o simultanosti uzroka u fizičkom i nadfizičkom; moramo sadašnje učinke fizičkog uputiti na prošle nadfizičke uzroke. Dakle, za životinjsko carstvo: Prošli nadfizički uzroci — sadašnji učinci.
Još jednom, ulazimo u koncept vremena. Trivijalno rečeno, moramo prošetati u vremenu. U fizičkom svijetu, kada tražimo uzroke stvari koje se tamo događaju, krećemo se u fizičkom. Ne trebamo napustiti fizičko. A ako tražimo uzroke svega što se događa u živom biljnom carstvu, moramo otići jako daleko. Moramo kliznuti kroz svijet etera, i tek tamo gdje eterski svijet prestaje — gdje, kao u jeziku bajke, dolazimo do kraja svijeta — tamo nalazimo uzroke rasta biljaka. Ali tamo možemo lutati koliko hoćemo; nećemo tamo naći uzroke sposobnosti osjeta ili kretanja. Da bismo to napravili, moramo krenuti na hodočašće u vremenu. Moramo se vratiti natrag u vremenu. Moramo izaći iz prostora, i ući u vrijeme.
Što se tiče kauzalnosti, dakle, možemo ljudsko fizičko tijelo u njegovom beživotnom stanju staviti rame uz rame s vanjskom beživotnom prirodom. I ljudsko etersko tijelo — i u njegovom životu i u njegovom vanjskom prolazu nakon smrti u eterske prostore — staviti rame uz rame s eterskim životom biljaka; jer i to dolazi iz eterskih prostora, iako iz simultanih konstelacija, onog što je izvan fizičkog, iznad Zemlje. Štoviše, možemo povezat ljudsko astralno tijelo s vanjskim životinjskim svijetom.
Sada, kad dalje napredujemo od mineralne prirode do biljne i životinjske, dolazimo na kraju do samog kraljevstva ljudi, možda ćete reći, 'Već smo to razmotrili'. Da, ali ne u potpunosti. Razmatrali smo to utoliko što ljudsko biće ima fizičko tijelo; zatim utoliko što ima etersko tijelo; i treće, utoliko što ima astralno tijelo. Ali prepoznati ćete: da čovjek samo ima svoje fizičko tijelo, on bi bio kristal — iako možda vrlo složen. A ako bi kao dodatak imao samo etersko tijelo, bio bi puka biljka — bez obzira, možda, koliko lijepa. A da mu je čak dodano i astralno tijelo, išao bi na sve četiri; imao bi rogove ili slično; jednom riječju, bio bi životinja. Sve to, on nije. Ima formu i figuru koju posjeduje kao uspravno hodajuće biće, jer također posjeduje 'Ja' organizaciju, preko i iznad fizičkog, eterskog i astralnog. Samo na ovo biće, koje ima 'Ja' organizaciju, možemo primijeniti naziv: kraljevstvo ljudi.
Pogledajmo još jednom ono što smo već vidjeli. Ako tražimo uzroke za fizičko, možemo ostati unutar fizičkog. Ako tražimo uzroke biljne prirode, moramo izaći vani u prostrane oblasti etera. Još uvijek možemo ostati unutar prostora — iako, kao što sam rekao, ovaj 'prostor' postaje malo hipotetički, pa pribjegavamo koncepcijama poput bajke, kada kažemo 'kraj svijeta — gdje se svijet zatvara'. Ipak je tako. Zašto, čak i oni koji misle samo duž linija današnjih istraživanja sada počinju uviđati da u određenom smislu postoji nešto poput kraja svijeta — 'gdje se svijet zatvara'. To je naravno dječji i grub izraz. Ali trebamo se samo sjetiti djetinjastog načina na koji ljudi obično razmišljaju: postoji Sunce, ono šalje svoje zrake, sve dalje i dalje. Zrake postaju sve slabije i slabije, točno je, a ipak svijetlo ide sve dalje i dalje, stalno dalje, u beskonačnost.
Onima koji su godinama na ovim predavanjima, davno sam objasnio kakva je glupost zamišljati da svjetlost ide sve dalje na ovaj način, u beskrajnu prazninu. Često sam govorio, širenje svijetla je podložno nekoj vrsti elastičnosti. Ako imate lopticu od indijske gume i uvučete je ovdje — možete nastaviti pritiskati do izvjesne točke; zatim odskoči natrag. Tu je kraj elastičnom pritisku; onda odskoči. Isto je i sa svjetlom: ono ne ide vani u beskrajnu prazninu. Kada dosegne određenu granicu, ponovno se vraća.
Upravo ovu ideju — da svijetlo ne ide beskonačno, već do izvjesne granice, odakle se vraća — nedavno je podržao, naprimjer, u Engleskoj, fizičar Oliver Lodge. Dakle, čak je i vanjska znanost došla do točke da u ovom slučaju podrži ono što je objavila znanost duha; kao što će doista u dogledno vrijeme u svakom detalju doći do stvari koje izlaže znanost duha.
Slično bismo mogli reći: Tamo vani, ako razmišljamo dovoljno daleko prema vani, moramo se sjetiti, da ne smijemo jednostavno prihvatiti beskrajni prostor koji je fantazija, i to fantazija koju pri tome ne možemo dokučiti. Neki od vas se možda sjećaju kako sam u svojoj autobiografiji ispričao o dubokom dojmu koji je na mene ostavilo, kada sam pohađao satove suvremene sintetičke geometrije, i kada mi je po prvi puta kroz samu geometriju pokazano da ne treba zamišljati ravnu liniju kao da izlazi u beskrajnu prazninu i nikad ne staje. Linija koja ide prema van u ovom smjeru, zapravo se vraća sa suprotne strane. Geometrija to izražava govoreći da je beskonačno udaljena točka s desne strane identična s beskonačno udaljenom točkom s lijeve. To možete izračunati. To nije puka analogija kruga, gdje ćete se, ako krenete odavde, na kraju opet vratiti na istu točku, a zamislite li tada promjer beskonačno dugačak krug će postati ravna crta. To bi bila puka analogija, od male ili nikakve vrijednosti za onoga tko može egzaktno razmišljati. Bio sam impresioniran, ne ovom trivijalnom analogijom, već mogućnošću stvarnog aritmetičkog dokaza, da je beskonačno udaljena točka s jedne strane — lijeve — ista kao beskonačno udaljena točka s desne strane. Tako da onaj tko odavde počne trčati i trči sve dalje i dalje uz liniju neće istrčati u beskonačnu prazninu; ako samo nastavi trčati dovoljno dugo, doći će nam u susret s druge strane. Fizičkom mišljenju to može izgledati groteskno. Onog trenutka kada ostavimo po strani fizičko razmišljanje, to je stvarnost. Svijet nije beskrajan. Kao fizički svijet, kakav se nalazi pred nama, ograničen je.
Još jednom možemo reći: Da bismo se bavili biljnom prirodom i eterskom prirodom u čovjeku, moramo ići do samih granica etera. Ali ako želimo objasniti animalnu prirodu, i astralnu u čovjeku, moramo izaći iz svega što je u prostoru. Moramo ići u šetnju, u vremenu; moramo napredovati u vremenu. I sada dolazimo do kraljevstva ljudi.
Vidite, kada dođemo do vremena, već nadilazimo fizičko na dvostruki način. Da biste opisali životinju, morate se kretati u vremenu. Ali na ovom stupnju ne smijete apstraktno slijediti liniju mišljenja; morate nastaviti konkretno. Preklinjem vas da sada promotrite, kako konkretno nastavljamo po ovoj liniji mišljenja.
Ljudi misle, kada Sunce odašilje svoje svijetlo, da svijetlo beskrajno ide dalje i dalje. Međutim, Oliver Lodge, pokazuje da se ovaj način mišljenja već počinje napuštati. Počinju shvaćati da dođete do određene granice i odatle se ponovno vraćate. Sunce prima svoju svjetlost opet natrag iz svih smjerova — iako u drugom obliku, u transmutiranom obliku, ipak je ponovno prima.
Sada primijenimo istu vrstu mišljenja na napredovanje koje smo upravo slijedili. Ostali smo, za početak, u prostoru. Zatim, zemaljski prostor je ostao tamo unutra, dok mi moramo izaći u univerzum. No ni to nije dovoljno, jer na sljedećem stupnju izlazimo u vrijeme. Sada, netko bi mogao reći da moramo ići još dalje — još dalje. Ne, upravo suprotno; Sada se opet vraćamo. Baš kao i kad idemo dalje u kozmos: dolazimo do granice i otamo se vraćamo; tako se i ovdje opet vraćamo. Potraživši u daljinama vremena prošle nadfizičke uzroke, moramo se ponovno vratiti u fizičko.
Što ovo u stvari znači? To znači da iz vremena moramo opet doći na Zemlju. Ako bismo tražili uzroke koji se odnose na čovjeka kao takvog, moramo ih još jednom potražiti na Zemlji. Samo što smo se vratili unatrag u vremenu, i teško da trebam reći: kada, vraćajući se natrag u vremenu, ponovno dođemo na Zemlju, dođemo u prijašnji život čovjeka. Dolazimo u prijašnji život. Za životinju moramo ići sve dalje. Rastapa se u vremenu, baš kao što se i naše etersko tijelo otapa rastapa na krajnjim granicama... Čovjek se u tom trenutku ne razgrađuje; moramo se ponovno vratiti, čak i u prijašnji život na Zemlji.
Stoga, u čovjekovom slučaju, možemo reći: Prošli fizički uzroci, predstavljaju učinke unutar fizičkog.
Mineralno carstvo: Simultanost uzroka, unutar fizičkog.
Biljno carstvo: Simultanost uzroka, u fizičkom i nadfizičkom.
Životinjsko carstvo: Prošli nadfizički uzroci, odgovaraju sadašnjim učincima.
Kraljevstvo ljudi: Prošli fizički uzroci, odgovaraju sadašnjim učincima u fizičkom.
Vidite, danas je koštalo nekih muka, kao priprema, da uđemo u ove apstrakcije. Ali to je bilo potrebno. Želio sam vam pokazati da također postoji i logika za ove oblasti — zaista duhovne oblasti života. Jedino što se ova logika ne podudara s grubom logikom koja je samo izvučena iz fizičkih pojava, i u koju ljudi obično vjeruju.
Nastavljajući čisto logično, istražujući sve nizove uzroka, čak smo i čistom linijom misli došli do ponavljanja čovjekova života na Zemlji. Moramo biti pažljivi prema ovoj činjenici: naša misao sama po sebi mora postati drugačija ako želimo shvatiti duhovno.
Ljudi umišljaju da se ne može razumjeti ono što se otkrije iz duhovnog svijeta. Doista se može, ali se mora proširiti logika. Konačno, čak i za razumjeti glazbeni komad ili bilo koje drugo umjetničko djelo, morate u sebi imati uvjete da tome izađete u susret. Ako nemate uvjete, proći ćete pored toga bez uvažavanja — kao pored puke buke, ako se radi o glazbi; ili ako se radi o plastičnoj umjetnosti, u njoj nećete 'vidjeti ništa' osim sirovih očiglednih oblika. A tako je i za komunikacije iz duhovnog svijeta: morate im izaći u susret s mišljenjem adekvatnim za duhovni svijet. A to se već može pronaći u čistom logičkom razmišljanju. Potražite moguće raznolikosti uzroka, i zapravo možete doći do razumijevanja ponavljanja zemaljskih života, čak i kao logičku posljedicu.
Sada ostanimo pri velikom pitanju koje se otvara kada razmatramo leš. Leš je postao beživotan. Vanjska beživotna priroda stoji pred nama sa svojim kristalima i raznovrsnim formacijama. Ovdje se postavlja veliko pitanje: Kako je beživotna priroda povezana s lešom čovjeka?
Možda ćete otkriti da će vas to odvesti u smjeru koji teži prema odgovoru, ako se prvo uhvatite druge faze. Recite sebi: gledam svijet biljaka oko mene. Iz širokih prostranstava eterskog kozmosa, u sebi nosi snage kojima se moje vlastito etersko tijelo vraća. Tamo gore, u eterskom prostiru, uzročni je princip koji biljkama daje njihovo podrijetlo. Tamo je oblast u koju moje vlastito etersko tijelo odlazi kada mi je poslužilo u životu. Tamo idem, odakle — iz eterskog prostora — izvire sav život biljaka. Tamo idem, to jest, sličan sam tome. U stvari, mogu čak reći: nešto je tamo, tamo gore. Tamo ide moje etersko tijelo. Odatle dolazi, zeleni, klijajući, izbijajući svijet biljaka. Ipak postoji razlika. Ja predajem moje etersko tijelo; biljka s druge strane prima eter za njen život i rast. Ja, nakon moje smrti, predajem moje etersko tijelo; predajem ga kao stvar koja je ostavljena. One s druge strane — biljke primaju etersko tijelo, kao ono što im daje život. One imaju svoj početak iz gornje oblasti gdje ja idem završiti. Početak biljaka udružuje se s krajem čovjekova eterskog tijela.
To će vas približiti pitanju: Ne bi li tako moglo biti i za mineral, za sve raznovrsne formacije kristala? Ne bih li mogao pitati: možda je i to početak, za razliku od završetka kada, ja od sebe, ostavljam fizički leš? Možda su i ovdje također, početak i završetak udruženi?
S ovim pitanjem danas ćemo završiti, dragi moji prijatelji. Sutra ćemo početi ulaziti sasvim duboko u pitanje ljudske sudbine - takozvane karme. Nastaviti ću o karmi. Nećete se više morati probijati kroz ovakvu džunglu apstrakcija; ali ćete uvidjeti da je za određeni razvoj misli ovo bila nužna priprema.