.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 6 travnja 1924
Bacon od Verulama i Amos Komenski. Marx i Engels. Otto Hausner.
Dopustite mi da se sada vratim na ono što sam nedavno rekao o karmi. Pokazao sam vam kako se kroz povijest duhovni impulsi ljudskih bića protežu od jednog zemaljskog života u drugi, tako da se ono što ljudi sami donose nosi iz jedne epohe u kasniju epohu.
Ovakvoj ideju ne bi trebalo pristupiti samo teoretski, takva bi misao trebala zahvatiti samo naše srce i dušu. Trebali bismo osjetiti kako smo mi, koji smo u osnovi bili takvi kakvi jesmo, mnogo puta unutar zemaljskog postojanja, svaki puta kad smo bili tu, upijali u svoju dušu ono što je bila civilizacija oko nas. To smo povezali sa svojom dušom. Uvijek smo to prenosili u sljedeću inkarnaciju nakon što smo to preradili s duhovne točke gledišta između smrti i novog rođenja, tako da, kada pogledamo unatrag, zapravo osjećamo da smo sve više unutar ukupnosti čovječanstva. I kako bismo to osjetili, kako bismo, da tako kažem, na sljedećim predavanjima mogli prijeći više na ono što nas se tiče intimno i približava karmičkom kontekstu, da bi se to moglo dogoditi, treba pokazati konkretne primjere. I pokušao sam koristiti takve konkretne primjere da pokažem kako je ono što je neka osoba iskusila u drevnim vremenima funkcioniralo, ostalo djelotvorno do danas, jer je stajalo unutar karme.
Naprimjer, osvrnuo sam se na Harun al Raschida, istaknuo kako je Harun al Raschid, taj čudni Muhamedov sljedbenik u 8. i 9. stoljeću naše ere, bio u središtu divnog kulturnog života, kulturnog života koji je daleko nadmašivao sve što je u isto vrijeme bilo u Europi. Jer ono što je u to vrijeme bilo u Europi zapravo je bila primitivna kultura. Za vrijeme dok je Karlo Veliki vladao Europom, tamo na Orijentu, na dvoru Harun al Raschida, teklo je sve što je moglo teći zajedno, u životu azijske civilizacije, oplođeno Europom: procvat onoga što je grčka kultura, što su drevne orijentalne kulture proizvele u svim područjima života. Arhitektura, astronomija kakva se tada prakticirala, filozofija, mistika, umjetnost, zemljopis, poezija, cvjetali su na dvoru Harun al Raschida.
A Harun al Raschid je oko sebe okupio najbolje od onih koji su u to vrijeme nešto značili u Aziji. Većina njih su bili oni koji su svoje obrazovanje našli u školama inicijacije. A Harun al Raschid je imao osobnost u svom okruženju – samo želim spomenuti ovu jednu osobnost – koja je u to vrijeme – mi već i za Orijent stojimo u Srednjem vijeku – u početku bila u stanju apsorbirati na više intelektualan način divno duhovno blago koje je prenio iz starih vremena u novije vrijeme. Tamo je na dvoru Harun al Raschida osoba koja je bila inicirana u mnogo starijim vremenima.
Čuli ste od mene da se lako može dogoditi da kada se neka osobnost koja je bila posvećenik vrati – jer mora koristiti tijelo koje mu je dostupno, mora koristiti obrazovne ustanove koje su tada dostupne – da se takva inicirana osobnost ne pojavi kao posvećenik, unatoč činjenici da u svojoj duši nosi sve one stvari koje je stekla tijekom svog života kao posvećenik.
Tako smo kod Garibaldija vidjeli kako je postao vrsta vidovnjaka u životu volje, prepušten uvjetima u neposrednom okruženju. Ali na njemu se vidi kako, stavljajući se u te uvjete svoje okoline, on ipak u sebi nosi druge impulse od onih koje je običan čovjek mogao dobiti svojim odgojem, okolinom. Impuls koji je došao od irske inicijacije bio je na djelu u Garibaldiju. Samo je to bilo zataškano, a vjerojatno da je Garibaldi doživio neki poseban udar sudbine ili nešto što bi ga izbacilo iz onoga što je mogao doživjeti u to vrijeme, onda bi sve to odjednom izbilo iz njega u obliku imaginacije, sve što je nosio od svoje irske inauguracije.
Tako je uvijek bilo do danas. Netko može biti posvećenik u nekoj epohi, a budući da u kasnijoj epohi mora koristiti tijelo koje ne prima ono što je uključeno u duši, dotična osoba se ne pojavljuje kao posvećenik u ovom dobu, već inicijacijski impuls živi u djelima ili nekim drugim odnosima. Tako je na dvoru Harun al Raschida živjela osoba koja je nekoć bila viši posvećenik. Ta osobnost, iako nije bila u stanju prenijeti sadržaj inicijacije u kasnije vrijeme, u vrijeme Haroun al Raschida na način da se to otkriva izvana, ipak je bila jedna od najsjajnijih ličnosti unutar orijentalne kulture u 8. i 9. stoljeću. Bila je, da tako kažem, organizator svega što je postojalo u znanosti i umjetnosti na dvoru Harun al Raschida.
Već smo govorili o tome kojim putem je individualnost Harum al Raschida išla kroz stoljeća. Kad je prošao kroz vrata smrti, u njemu je ostao poriv da dođe više na zapad, da ono što je arabizam proširio na zapad, prenese svojom vlastitom dušom. Tada je Harum al Raschid, koji je imao viziju sveukupnosti pojedinačnih orijentalnih grana znanja i umjetnosti, pronašao svoju reinkarnaciju kao slavni Bacon od Verulama, organizator i reformator novijeg filozofskog i znanstvenog intelektualnog života. Vidimo ono što je Harun al Raschid vidio oko sebe, takoreći, i kada se to prevede u zapadni svijet, kako se opet pojavljuje u Baconu.
A sada, dragi moji prijatelji, idite putem kojim je Harum al Raschid krenuo od Bagdada, iz svoje azijske domovine, do Engleske. Iz Engleske se ono što je mislio Bacon s obzirom na organizaciju znanosti, proširilo Europom na jači, intenzivniji način nego što se obično misli [vidi crtež, crveno].
Sada se može reći, naprimjer: ove dvije ličnosti, Harun al Raschid i njegov veliki savjetnik, visoka osobnost koja je u ranijim vremenima bila visoki posvećeni, razišli su se; ali su se u osnovi razišli radi zajedničkog posla nakon što su prošli kroz vrata smrti. Sam Harun al Raschid, koji je živio u sjajnoj kneževini, odabrao je put koji sam vam pokazao, sve do Engleske, kako bi djelovao kao Bacon od Verulama u odnosu na znanost. Druga duša, duša njegovog savjetnika, izabrala je put preko [zelena strelica], da se unutar Srednje Europe susretne s onim što je došlo od Bacona. Vrijeme se sasvim ne podudara, ali to ništa ne govori, jer nije od velike važnosti, nema dubljeg značenja; jer neke stvari, često stoljećima razdvojene, rade zajedno u kasnijoj civilizaciji.
Savjetnik Harun al Raschida, tijekom svog života između smrti i novog rođenja odabrao je put kroz Istočnu Europu u Srednju Europu. I ponovno se rodio u Srednjoj Europi, u srednjoeuropskom duhovnom životu, kao Amos Komenski.
I tako imamo ovaj izvanredan, veliki, značajan spektakl, u povijesnom zbivanju koji Harum al Raschid razvija kako bi pokrenuo kulturni tok od zapada prema istoku koji je apstraktan, vanjski- osjetilan; a s istoka je Amos Komenski razvio svoju djelatnost u Siebenbürgen [Siebenbürgen= to je i naziv za Transilvaniju ali ovo se ne odnosi na današnju Rumunjsku, nap.pr.], u današnjoj Čehoslovačkoj, do Njemačke, a onda je bio u nizozemskom izgnanstvu. Amos Komenski je – svatko tko prati njegov život vidjeti će ga kao reformatora nove moderne pedagogije tog vremena i kao autora takozvane 'Pansofije' – prenio ono što je bio na dvoru Haruna al Raschida iz ranije inicijacije. U vrijeme kada je osnovan red 'Moravske braće', također u vrijeme kada je nekoliko stoljeća djelovalo ružokrižarstvo, kada se pojavilo 'Alkemijsko vjenčanje', 'Reformacija cijelog svijeta' Valentina Andreae, Amos Komenski, taj veliki, važan duh 17. stoljeća, u sve što je dolazilo iz istog izvora unosio je svoje važne sugestije.
I tako vidite tri smislena zemaljska života koja leže jedan iza drugog – i onda na osnovu ovih smislenih zemaljskih života možete proučavati manje značajne zemaljske živote, a zatim se opet popeti gore da biste razumjeli vlastitu karmu – tako da vidimo ove tri smislene inkarnacije koje leže jedna iza druge: Prije svega, duboko u Aziji, vidimo istu individualnost koja se kasnije pojavljuje kao Amos Komenski, na drevnom misterijskom mjestu, upijajući svu mudrost starih vremena u Aziji. Ona prenosi ovu mudrost u sljedeću inkarnaciju, u kojoj živi na dvori Harun al Raschida, ovdje se razvijajući u velikog organizatora svega što je cvjetalo pod zaštitom Harun al Raschida. Zatim se ponovno pojavljuje, da upozna Bacona od Verulama, koji je reinkarnirani Harun al Raschid, i da se s njim ponovno sretne s obzirom na ono što oboje moraju izliti u europsku civilizaciju, unutar ove europske civilizacije.
Ovo što ovdje govorim je od velike važnosti. Jer samo pratite pisma koja su napisana, i koja su se probila – naravno, na složeniji način nego što je to slučaj s pismima danas – ako pratite pisma od strane baconovaca ili ljudi koji su na bilo koji način povezani s Baconovom kulturom, i sljedbenika škole Komenskog, mudrosti Komenskog. U pismima i odgovorima možete pratiti ono što sam s nekoliko crta skicirao na ploči [crtanje na ploči].
Pisma napisana od zapada prema istoku i od istoka prema zapadu, predstavljaju živi spoj dviju duša koje su se susrele na ovaj način nakon što su postavile osnovu za ovaj susret kada su na Orijentu u 8. i 9. stoljeću zajedno djelovale i zatim se ponovno ujedinili kao bi radili iz suprotnog smjera a opet skladno surađujući.
Vidite, tako se može proučavati povijest, tako vidimo žive ljudske snage koje djeluju u povijesti!
Ili uzmimo drugi slučaj. Dogodilo se da su osobite okolnosti privukle moju pažnju na izvjesne događaje koji su se, rekli bismo danas, zbili na sjeveroistoku Francuske, isto u 8. i 9. stoljeću, ali malo kasnije od vremena od onoga o čemu smo sada govorili. Tamo su se odigravali posebni događaji. Bilo je to vrijeme kada još nisu postojale velike formacije država, stoga se to događalo u manjim krugovima čovječanstva.
Tada je osoba energičnog karaktera imala određenu količinu imovine u onome što bismo danas nazvali sjeveroistokom Francuske. Taj je čovjek upravljao imovinom izuzetno uredno, za ono vrijeme, želim reći, iznimno sustavno. Znao je što želi i bio je čudna mješavina svrhovite i pustolovne naravni, tako da je s manje ili više uspjeha od svog posjeda pravio male pohode s ljudima koji su, privučeni kao ratnici. Bila je to mala vojska s kojom se izlazilo i pokušavalo zarobiti ovo ili ono.
Sa skupinom takvih ratnika krenuo je iz sjeveroistočne Francuske. A stvar je bila u tome da je neka druga osobnost, malo manje avanturistička od njega samog, ali energično, za vrijeme odsutnosti vlasnika imanja – danas se čini paradoksalno, u to vrijeme se moglo dogoditi tako nešto – preuzela posjed i cijelo vlasništvo. Kad se vratio kući – bio je sam – otkrio je da mu je drugi uzurpirao imanje. I situacija je bila takva da nije bio ravan sadašnjem vlasniku. Bio je moćniji, imao je više ljudi, imao je više ratnika oko sebe. Nije mu se suprotstavio.
Sad, stvari nisu bile takve da ako ne možete živjeti da pobjegnete iz svoje domovine, da se odmah preselite u strane krajeve. Svakako je ova osobnost bila avanturist; ali nije imao prilike za to, tako da je osoba koja se brinula za veliki broj sljedbenika čak postala neka vrsta kmeta na farmi u svojem bivšem vlasništvu. Sada je morao raditi kao kmet s gomilom onih koji su s njim išli u avanture dok su mu otimali imanje.
Tada se dogodilo da se kod svih ovih ljudi koji su bili gospodari, pojavio određeni stav uma, posebno štetan za načelo vladavine. A u tim područjima koja su bila šumovita, noćima su gorjele vatre gdje su se ljudi sastajali, i raspravljalo se o svakakvim zavjerama protiv onih koji su uzurpirali imovinu.
Naprosto, dotični, koji je od velikog vlasnika postao više-manje kmet, rob, sada je ostatak života, osim što je morao raditi, ispunio i planovima, kao naprimjer, kako bi mogao ponovno doći do imovine i vlasništva. Onaj koji je sada posjedovao posjed bio je omražen.
Pa vidite, ove dvije ličnosti iz tog vremena prošle su kroz vrata smrti sa svojim individualnostima, u duhovnom svijetu prošle kroz sve u čemu se moglo sudjelovati, i ponovno se pojavile u 19. stoljeću. Onaj koji je izgubio kuću i imanje i postao kmet pojavio se kao Marl Marx, utemeljitelj modernog socijalizma. A onaj drugi koji mu je tada uzeo imanje pojavio se kao njegov prijatelj Engels. Ono s čime su se u to vrijeme morali suočiti bilo je oblikovano porivnom da nadoknade ono što su jedno drugom učinili tijekom dugog putovanja između smrti i novog rođenja.
I pročitajte što se odvijalo između Marxa i Engelsa, promatrajte osobitu konfiguraciju uma Karla Marxa, i povežite to s činjenicom da su u 8. i 9. stoljeću postojale iste individualnosti, baš kao što sam rekao. Tada ćete, mogao bih reći, vidjeti novo svijetlo na svakoj rečenici kod Marxa i Engelsa, i nećete riskirati da na apstraktan način kažete da je jedno u povijesti uzrokovano ovim, a drugo onim, već vidite ljude koji nešto prenose u drugo vrijeme, što se sigurno čini potpuno drugačijim, ali opet ima određenu sličnost s prethodnim.
Što bi drugo očekivali? 8. i 9. stoljeću ljudi su sjedili oko šumskih vatri, govorili drugačije nego u 19. stoljeću, gdje je djelovao Hegel, gdje je sve bilo posloženo dijalektikom. Ali samo pokušajte zamisliti šumu u sjeveroistočnoj Francuskoj u 9. stoljeću: tamo sjede zavjerenici, bijesne, proklinju na jeziku tog doba. A ako to prevedete u matematičko- dijalektički način govora 19. stoljeća, onda imate ono što dolazi do izražaja kod Marxa i Engelsa.
To su stvari koje odvode od pukog senzacionalizma, koje se lako mogu spojiti s idejama o konkretnim reinkarnacijskim odnosima i dovesti do razumijevanja života povijesti. A najbolji način da izbjegnete pogreške je ako ne idete na senzacionalno, ako ne želite samo znati: što je s detaljima reinkarnacije – već ako pokušate razumjeti sve što je povezano s blagostanjem i jadom, s patnjom i radošću čovječanstva u povijesnom razdoblju iz ponavljanja zemaljskih života pojedinih ljudi.
Za vrijeme dok sam još živio u Austriji, unatoč činjenici da ste u Austriji doista unutar Njemačkog svijeta, posebno je zanimljiva bila jedna osoba koja je član poljskog Reichsrata. Mislim da će se mnogi od vas sjetiti da sam često govorio o članu austrijsko- poljskog Reichsrata Ottu Hausneru, koji je bio posebno učinkovit 1870-ih. Oni koji su ovdje dugo sjetit će se. I stvarno mi stoji, otkako sam krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih stalno iznova čuo i vidio Otta Hausner u austrijskom Reichsratu, ovaj čudan čovjek mi je uvijek stajao pred očima: Na jednom oku ima monokl; drugim okom gledao je pametno, ali tako da je drugim okom, koje je gledalo kroz monokl, mogao uočiti slabosti neprijatelja. I zatim je, dok je pričao, provjeravao je li strijela pogodila.
On, koji je imao vrlo čudne brkove – nisam želio ulaziti u te detalje u opisu svog života – mogao je na čudan način popratiti ono što je rekao ovim brkovima, tako da bi ti brkovi činili neku vrstu euritmije govora kojeg bi bacio u lice protivničkom zastupniku na opisani način.
Sada je bila zanimljiva slika. Zamislite: krajnja ljevica, ljevica, srednja stranka, češki klub, zatim ekstremna desnica, poljski klub; ovdje je stajao Hausner, a ovdje su svi njegovi protivnici bili na krajnjoj lijevoj strani. Tu su bili svi; a najzanimljivije je bilo to što je Hausner, kada je povremeno bio na pitanju okupacije Bosne, dobio buran pljesak onih ljudi s lijeve strane. Kada je govorio o izgradnji Arlbergbahn-a, imao je apsolutno neslaganje s istim ljudima s krajnje lijeve strane. I ta je kontradikcija ostala sa svime što je kasnije rekao.
No, dosta toga što je Otto Hausner rekao sedamdesetih i osamdesetih kao opomenu, kao prorok, doslovno se do naših dana ispunilo. Danas se osobito ima razloga često prisjećati onoga što je Otto Hausner tada rekao.
Pa, jedno je izlazilo na vidjelo u gotovo svakom govoru Otta Hausnera, a za mene je, uz još nekoliko drugih, opet ne baš važnih stvari u Hausnerovu životu, bio poticaj da slijedim karmički tijek ove ličnosti.
Otto Hausner teško bi mogao održati govor, a da ne drži svojevrsni panegirik, kao u zagradama, o Švicarskoj. Austriji je uvijek predstavljao Švicarsku kao model. Budući da se tri nacionalnosti dobro slažu u Švicarskoj i da su uzorni u vezi sklapanja ugovora, on je također želio da trinaest austrijskih nacionalnosti uzmu Švicarsku kao model, i da se ovih trinaest slažu na isti način, federalni, kao ove tri nacionalnosti u Švicarskoj. Vraćao se tome, bilo je čudno. Hausnerovi govori bili su ironični, imali su smisla za humor i unutarnju logiku; ne često, i panegirik o Švicarskoj. Uvijek se mogao vidjeti razvoj čiste simpatije; to ga bocka, to želi reći. Tada je znao posložiti svoje govore na način da zapravo nije bilo nikoga osim skupine s ljevice, liberalnih zastupnika, tko ne bi bio isprovociran ili ljut time. Bilo je vrlo zanimljivo vidjeti, kada je neki lijevo- liberalni zastupnik govorio, kako bi Otto Hausner ustao za protu- govor i ne bi skrenuo pogled s njega svojim okom s monoklom, nego bi pustio da se na ljevicu izlije bujica poruge. Tamo je bilo važnih ljudi, ali nikog ne bi poštedio. A njegova su gledišta uvijek bila sjajna, u osnovi; bio je jedan od najobrazovanijih ljudi u austrijskom Reichsrats-u.
Karma takve osobe može vas zanimati. Sada sam pretpostavio da je imao su strast da se uvijek vraća na hvalospjeve Švicarskoj, i onda da je jednom u govoru 'Njemačko i njemački reich', koji je također objavljen kao brošura, uz podmuklost, ali domišljato, rekao sve o onom Njemačkom i protiv Njemačkog Reicha. Ima zaista nečeg grandiozno proročkog u ovom govoru koji je održan početkom osamdesetih, u kojem je potapan Njemački Reich nazivajući ga rušiteljem pravog njemačkog bića i prirode. I te su se rečenice dokazale. To je bila druga stvar, njegova osebujna, želim reći, 'ljubavna mržnja' i njegova 'mrzeća ljubav' prema svemu što je istinski Njemačko i prema njemačkom carstvu.
I treća stvar je bila, kako je Otto Hausner govorio tada s ogromnom živahnošću, kada se trebao graditi tunel Arlberg, željeznica koja će ići od Austrije do Švicarske i tako povezati Srednju Europu sa Zapadom. Naravno, tada je hvalio Švicarsku, jer je željeznica trebala voditi u Švicarsku. No, kada je održao ovaj govor, koji je bio posoljen i zapapren, ali na zaista delikatan način, zaista ste imali osjećaj: čovjek koji zna krenuti od stvari koje su morale biti u njemu na čudan način u prethodnom zemaljskom životu.
Tada su svi pričali o grandioznoj prednosti koju bi europska civilizacija imala od njemačko- austrijskog saveza. U to je vrijeme Otto Hausner u austrijskom parlamentu – naravno, svi su ga pokušavali slomiti – razvio ideju da se Arlbergbahn mora graditi, jer će država Austrija po uzoru na Švicarsku, ujediniti trinaest nacija i po volji birati saveznike; ako joj odgovara Austrija ima Njemačku, a ako joj odgovara mora imati strateški put iz Srednje Europe prema Zapadu da bi mogla imati Francusku za saveznika. Naravno, kada bi se to govorilo u tadašnjoj Austriji, to je, kako bi rekli u Austriji, 'već ispeglano'. Ali to je doista bio govor koji je bio čudesan i pun začina. Ovaj govor, pokazivao je prema Zapadu.
I dok sam te stvari držao na okupu, pronašao sam individualnost Otta Hausnera, kao da luta od zapada prema istoku sjevernom Švicarskom, u vrijeme kada su se Gallus i Columban također preselili. Trebao bi donijeti kršćanstvo. Prešao je s onima nadahnutim irskim posvećenjem. Trebao bi s njima presaditi kršćanstvo. Na putu, otprilike na području današnjeg Alzasa, silno su ga privukle starine germanskog poganskog bića, privuklo ga je sve što je bilo u Alzasu, što u germanskim krajevima, što u Švicarskoj ovdje u drevnim sjećanjima na bogove, bilo je prisutno štovanje bogova, slike bogova, kipovi bogova. On je to shvatio na duboko smislen način.
I tada se u njemu razvilo nešto što se, s jedne strane, može nazvati sklonošću germanskom biću, ali se s druge strane razvila suprotna sila: osjećaj da je tada otišao predaleko. I ono što je doživio u ogromnoj unutarnjoj transformaciji, u ogromnoj unutarnjoj metamorfozi, tada se pojavilo u ovim sveobuhvatnim stajalištima. Mogao je govoriti o onoj Njemačkoj i Njemačkom Reichu kao nešto tko je nekoć bio intimno uključen u sve te stvari, ali tko zapravo za tim nije imao potrebu. Trebao je širiti kršćanstvo. On je, da tako kažem, ušao u to bez svoje potrebe – to se moglo čuti iz njegovih govora – i želio se vratiti kako bi nadoknadio te stvari. Otuda njegova strast prema Švicarskoj, otuda i strast za gradnjom Arlbergbahna. Moglo bi se reći da se čak i u vanjskom obliku, ako ga pogledate – zapravo nije izgledao Poljski. A i Hausner je u svakoj prilici govorio da nije Poljak ni po tjelesnom podrijetlu, nego samo po civilizaciji i odgoju, da su mu se 'rätisch-germanske' kuglice krvi, kotrljale venama. Ali iz ranije inkarnacije je preuzeo činjenicu da je uvijek gledao na područje gdje je nekada bio, u koje se preselio s Columban-om i svetim Gallus-om, gdje je želio širiti kršćanstvo, ali se zapravo čvrsto držao germanizma. Tako je pokušao, da tako kažem, ponovno se roditi u obitelji što je moguće manje Poljskom, i držati se podalje od oblasti iz prošlog života, ali se pritom čeznutljivo suočio s onim u čemu je nekad bio potpuno.
Vidite, dragi moji prijatelji, ovo su primjeri koje sam vam danas želio dati da skrenem pažnju koliko je čudan tijek karmičkog razvoja. Sljedeći put ćemo detaljnije o tome kako se dobro i zlo razvijaju kroz ljudske inkarnacije i povijesni život. Međutim, tako ćemo moći rasvijetliti više stvari iz svakodnevnog života, posebice važnijih primjera s kojima se susrećemo u povijesti.