.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 12 travnja 1924
Ezoterni trend u antropozofskom pokretu. Interakcija karmički povezanih duša u predzemaljskoj egzistenciji. Učinak Baconovih impulsa kod Leopolda von Ranke-a i Comeniusa u Schlosseru. Jedna inkarnacija ima učinak na drugu. Conrad Ferdinand Meyer.
Pomalo je teško nastaviti ono što je dano na zadnjim predavanjima, jer se pojavilo mnogo prijatelja koji nisu učestvovali u prethodnim razmatranjima. No, s druge strane, nije baš moguće započeti nešto novo danas, kada se ranijim predavanjima ima puno toga dodati, tako da će prijatelji koji su sada stigli morati prihvatiti da ako se neke misli danas pokažu teške za razumjeti, to je zato jer su povezana – iznutra, a ne izvana – sa prethodnim predavanjima. Samodostatni ciklus predavanja trebao bi se održati na Uskrs i to će tada biti razumljivo samo po sebi. Ali danas moram dati nastavak onog što je bilo prije. Nikako se nije moglo predvidjeti da će se danas pojaviti toliko prijatelja, što je, s druge strane, zadovoljstvo.
Na nedavnim predavanjima radilo se o konkretnim karmičkim vezama, ne o tome da nađemo nešto senzacionalno u odnosu na uzastopne zemaljske živote, već da postupno dođemo do pravog razumijevanja sudbinskih veza u ljudskom životu. I opisao sam uzastopne zemaljske živote, jednostavno opisao kako se one najprije mogu promatrati u više povijesnih ličnosti kako bi se dočarao koncept – što nije osobito lako – kako jedan zemaljski život utječe na drugi. Uvijek se mora imati na umu da je od božićne konferencije u Dornachu došlo do novog trenda u antropozofskom pokretu. O tome bi želio reći nekoliko uvodnih riječi.
Znate, dragi moji prijatelji, nakon 1918. bilo je svakakvih napora unutar Antropozofskog društva. Ti su pothvati imali vrlo specifično podrijetlo. Kada je 1913. osnovano Antropozofsko društvo, radilo se zapravo o postavljanju pitanja iz temeljnog okultnog impulsa: Hoće li se ovo Antropozofsko društvo dalje razvijati snagom koju je do tog trenutka steklo u svojim članovima? Samo je jedan način bio za taj test. Do tada, ja, kao generalni tajnik, imao sam vodstvo Njemačke sekcije teozofskog društva, što je bila forma u kojoj je Antropozofski pokret postojao unutar Teozofskog društva. Jedini način za mene je bio da više ne držim u ruci vodstvo Antropozofskog društva, već da gledam i vidim kako se ovo Antropozofsko društvo razvija sada svojom vlastitom snagom.
Vidite, dragi moji prijatelji, to je drugačije od onoga što bi bilo da sam tada, baš kao na božićnoj konferenciji, rekao da želim sam preuzeti vođenje Antropozofskog društva. Jer naravno, Antropozofsko društvo mora biti nešto sasvim drugo kada ga vodim ja, ili kad ga vodi netko drugi. A iz određenih razloga, Antropozofskim društvom se moglo i bolje upravljati, a da ja nisam bio zadužen za administraciju, da tako kažem. Da su srca progovorila, mogle su se dogoditi neke stvari koje se tada nisu dogodile, u stvarnosti, koje nisu učinjene, a koje su čak, pod protivljenjem antropozofa, učinjene izvana.
I tako se dogodilo da – za vrijem rata, naravno, nije bilo mogućnosti za razvijanje snage u svim smjerovima – pa se dogodilo da su nakon 1918. godine, skoro bih rekao, iskoristili situaciju sa svih mogućih strana da naprave ovo ili ono. Da sam tada rekao da se to ne bi smjelo dogoditi, onda bi naravno, današnji razgovor išao ovako: pa, da ste to dopustili, danas biste imali uspješne pothvate na sve strane.
Zato je oduvijek bio običaj, želim reći, da vođe okultnog pokreta daju onima koji su htjeli nešto učiniti, da tako kažem, da to učine, da se uvjerenja mogu razviti iz činjenica. To je jedini način da se razviju uvjerenja. A to se moralo dogoditi i u ovom slučaju.
A sve je to dovelo do toga da je od 1918. oporba narasla na način da je dovela do sadašnjeg stanja. Jer 1918. godine još nismo imali ovu opoziciju. Naravno da smo imali individualne protivnike. Nije nam bilo stalo i nismo se trebali brinuti o njima. Ali zapravo protivnici pucaju tek od 1918. godine. I to je dovelo do sadašnje situacije, pod čijim utjecajem je meni nemoguće, naprimjer, držati javna predavanja na području Njemačke.
Ništa od toga ne treba skrivati, osobitu u antropozofskom pokretu. Na to treba gledati s velikom jasnoćom, jer nećemo ići naprijed ako radimo s nejasnoćama.
Ali također su provedeni različiti pokusi. Razmislite samo o svim pokusima koji su napravljeni kako bi uvijek bili, da tako kažemo, 'znanstveni', naravno prema karakterima onih o kojima se radi. Znanstvenici koji također učestvuju u našem društvu naravno žele biti znanstveni. Ali to samo nervira protivnike. Jer ako im kažete da se ovo ili ono može znanstveno dokazati, onda oni dođu sa svojim znanstvenim tvrdnjama i onda se naravno naljute. Moramo biti vrlo jasni u vezi toga. Ništa nije više živciralo protivnike nego činjenica da su naši članovi željeli raspravljati o istim temama kao i oni, i na isti način, jedino, uz mali 'priljev' antropozofije. Upravo je to prizvalo naše protivnike u tako velikom broju.
Opet, najjače griješimo protiv uvjeta života antropozofije, ako se odamo iluziji da možemo pridobiti ljude različitih vjerskih uvjerenja govoreći isto ili slično onome što oni govore, samo puštajući da malo antropozofije 'utječe u to'.
Pa, u svemu što se dogodilo na polju antropozofije od božićne konferencije, zacijelo je nastao potpuno novi trend. Oni koji su primijetili način na koji je antropozofija sada predstavljena ovdje, kako je bila zastupljena u Pragu, kako je sada opet zastupljena u Stuttgartu, vidjet će da sada postoje impulsi koji prizivaju nešto sasvim novo, čak i što se tiče naših protivnika. Jer ako želite biti 'znanstveni' u običnom smislu riječi, kao što nažalost mnogi žele biti, onda pretpostavljate, da tako kažem, da se o tome može raspravljati s protivnicima. Ali ako uzmete predavanja koja su održana ovdje, predavanja koja su održana u Pragu, predavanja koja su održana u Stuttgartu: možete li i na trenutak pomisliti da se može raspravljati s protivnikom? Naravno, ne može se raspravljati s protivnicima kada se govori o tim stvarima, jer kako se može raspravljati s bilo kime iz današnje civilizacije da se duša Muawija ponovno pojavila u duši Woodrow Wilsona!
Dakle, u cijelom antropozofskom pokretu sada postoji jedna osobina koja ne može upućivati ni na što drugo osim na činjenicu da se to neraspravljanje s protivnicima konačno shvaća ozbiljno. Što se tiče rasprava, one ionako ne vode nigdje. I konačno će se vidjeti, u odnosu na protivnike, da se može raditi samo o odbacivanju kleveta, neistina i laži. Ne treba se odati iluziji da se o takvim stvarima može raspravljati. Moraju se širiti vlastitom inherentnom snagom. O njima se ne može odlučiti dijalektički.
To je ono što će možda sada, kroz stav antropozofskog pokreta, kakav je od Božića, sve se više vidjeti, čak i od naših članova. I zato je već sada slučaj da se antropozofski pokret oblikuje na način da ne uzima u obzir ništa više osim onoga što zahtijeva duhovni svijet.
Vidite, s ove točke gledišta sada sam napravio razna razmatranja karme, a oni koji su bili tamo, ili koji su zadnji puta bili na mom predavanju u Stuttgartu, sjetit će se da sam pokušao pokazati kako su se te individualnosti, koje su bile prisutne tamo u Aziji u 8. i 9. stoljeću naše ere na dvoru Harun al Raschida, nakon smrti razvijale u različitim smjerovima i potom igrale određenu ulogu u njihovim reinkarnacijama. U onome što također možemo nazvati dobom Tridesetogodišnjeg rata, nešto ranije, s jedne strane imamo individualnost Harun al Raschida, ponovno utjelovljenu u engleskom Baconu od Verulama, i imamo velikog organizatora na dvoru Harun al Raschida, koji je tu živio, ne kao inicirani, već kao reinkarnacija iniciranog, koji je pronašao svoju individualnost u Amosu Komenskom. Tada je više djelovao u Srednjoj Europi. Ali iz ove dvije struje zapravo je poteklo mnogo toga u duhovnom aspektu moderne civilizacije. Tako da je u duhovnom dijelu novije civilizacije živio Bliski Istok iz post-muhamedanskog razdoblja, s jedne strane preko reinkarniranog Harun al Raschida u Baconu od Verulama, s druge strane preko Amosa Komenskog, njegovog velikog savjetnika.
Sada, danas, želimo naglasiti da se razvoj čovjeka ne događa samo kada je ovdje na Zemlji, nego da se razvoj u biti odvija i kada se čovjek nalazi između smrti i novog rođenja. Tako da se može reći: i Bacon i Amos Komenski, nakon što su, da tako kažem, utvrdili arabizam iz dva različita kuta u europskoj civilizaciji, nakon smrti ušli su u život između smrti i novog rođenja. Tamo su oni, i Bacon i Amos Komenski, bili zajedno s različitim dušama koje su bile kasnije od njih na Zemlji, koje su umrle u 17. stoljeću i potom živjele u duhovnom svijetu. Tada su duše došle na Zemlju u 19. stoljeću; od 17. do 19. stoljeća bile su zajedno s dušama Bacona i Amosa Komenskog u duhovnom svijetu.
Postojale su duše koje su se uglavnom okupljale oko Baconove duše, koja je davala ton, i duše koje su se okupljale oko Amosa Komenskog. I premda je ovo slikoviti način govora, ne smijemo zaboraviti da, naravno, pod potpuno drugačijim uvjetima, postoji vodstvo i slijeđenje, da tako kažem, u duhovnom svijetu kroz koji ljudi prolaze između smrti i novog rođenja. I takve individualnosti nisu djelovale samo kroz ono što su donijele ovdje na Zemlju, na primjer kroz Baconove spise ili kroz spise Amosa Komenskog, ili kroz ono što je živjelo u tradiciji ovdje na Zemlji, već su ti vodeći duhovi također djelovali dopuštajući da nešto vrlo posebno nikne u duhovnom svijetu u dušama koje su poslali, ili s kojima su bili zajedno i koje su poslane. I tako među ljudima 19. stoljeća postoje duše, koje su veću pred- zemaljskom životu postale ovisne o jednom od dva duha, neinkarniranom Amosu Komenskom, neikarniranom Baconu.
A onda – kao što rekoh, jer želim sve više uvoditi način na koji karma konkretno djeluje – želio bih skrenuti pozornost na dvije ličnosti 19. stoljeća, čija će imena biti poznata većini, od kojih je na jednu koja je u pred- zemaljskom životu bila osobito pod utjecajem Bacona, a da drugu je utjecao Amos Komenski.
Ako pogledamo Bacona, kako je stajao unutar zemaljske civilizacije u svom zemaljskom životu kao lord kancelar u Engleskoj, moramo reći: Radio je na takav način da možete osjetiti kako je iza njegovog rada posvećenik. Cijela polemika o Baconu i Shakespeare-u, budući da je po vanjštini vode povjesničari književnosti, pomalo je turobna, jer se iznose svakakvi lijepi argumenti koji bi trebali pokazati, naprimjer, da glumac Shakespeare zapravo nije napisao svoje drame uopće, već se kaže da ih je napisao filozof i državni kancelar Bacon i slično.
Sve ove stvari, radeći vanjskim metodama, traže sličnosti u načinu razmišljanja Shakespearovih drama i Baconovih filozofskih djela, sve su te vanjske stvari zapravo turobne jer uopće ne pristupaju materiji, jer istina je da je u vrijeme kad su Bacon, Shakespeare, Jakob Böhme i još neki bili na djelu, tada je postojao posvećenik koji je zapravo progovorio kroz svu četvoricu. Otuda njihova sličnost, jer seže do istog izvora. Ali naravno ljudi koji se svađaju vanjskim argumentima ne spore oko posvećenika koji je iza toga stajao, budući da je ovaj posvećenik, poput nekih modernih posvećenika, prikazan u povijesti kao prilično dosadan. Ali on nije bio samo to. Nema sumnje da je ponekad bio takav u svojim vanjskim postupcima, ali nije bio samo to. Bio je individualnost iz koje su proizlazile ogromne snage i koja je iza Baconovih filozofskih djela i kao i Shakespeareovih drama, djela Jacoba Böhme-a, djela isusovca Jakob Bälder-a. Ako se to uzme u obzir, već se u Baconu, na području filozofije, mora vidjeti poticaj goleme, široke struje vremena.
Ako se sada želi vizualizirati što se može dogoditi s dušom koja je dva stoljeća bila pod utjecajem Bacona u životu izvan Zemlje – to je vrlo zanimljivo pitanje – onda treba pogledati Bacona nakon što je proživio svoju smrt. Kada se razmatra ljudska povijest, postati će važno da se uzmu u obzir ne samo ljudi koji žive na Zemlji do svoje smrti, već i u njihovom radu nakon smrti, gdje oni, posebno kada su značajni u duhovnom području, nastavljaju raditi za duše, koje se potom spuštaju na Zemlju.
Te stvari su, naravno, ponekad pomalo šokantne za današnje ljude. Primjerice, sjećam se – ovo je samo mala digresija – da sam stajao na stanici jednog manjeg njemačkog sveučilišnog grada, s liječnikom, poznatim liječnikom koji se dosta bavi okultizmom. Oko nas je bilo mnogo drugih ljudi. Zagrijao se i od svog oduševljenja rekao mi je pomalo glasnim tonom, tako da su mnogi namjernici mogli čuti: Dat ću vam biografiju Roberta Bluma, ali ona počinje tek kad on umre. To je bilo izgovoreno glasno da je za promatrače već bilo pomalo šokantno. Danas nije tako lako ljudima reći: dajem vam biografiju osobe, ali ona tek počinje smrću.
No, osim ove biografije u dva sveska Roberta Bluma, koja ne počinje rođenjem već smrću, malo se toga dogodilo u tom smjeru, da se biografski govori o ljudima nakon što su umrli. Obično se počinje rođenjem, a završava smrću. Još nema mnogo djela koja počinju smrću.
Ali sada, postoji nešto neizmjerno važno a stvarne događaje upravo u onome što čovjek čini nakon smrti, kada rezultate onoga što je učinio na Zemlji prenosi u duhovno, na duše koje silaze nakon njega. I uopće se ne razumiju posljedice nekog doba ako se ne pogleda i ova strana života.
Za mene je to bila stvar gledanja na one individualnosti koje su bile oko Bacona nakon njegove smrti. A oko Bacona su postojale takve individualnosti koje su se rodile kao prirodoslovci u razdoblju koje je slijedilo, ali i takve individualnosti koje su rođene kao povjesničari. A ako sada pogledate utjecaj pokojnog lorda Bacona na te duše, vidite kako je ono što je on utemeljio na Zemlji, materijalizam, puko istraživanje u svijetu osjetila – sve ostalo je za njega 'Idol' – kako se to, prevedeno u duhovno, pretvara u radikalizam. Tako da zapravo te duše usred duhovnog svijeta primaju impulse koji, nakon svog rođenja, daju važnost samo činjenicama koje se mogu percipirati osjetilima.
Sada bih htio govoriti na pomalo popularan način, ali vas molim da moje riječi ne shvaćate doslovno, jer je tada, naravno, strašno lako reći: ovo je groteskno. - Među tim dušama su bile i one za koje se pretpostavlja da su, prema svojim ranijim sklonostima, prema dispozicijama svojih ranijih zemaljskih života, postali povjesničari. Jedan od njih bio je – mislim, tamo u pred- zemaljskom životu – jedan od najvažnijih. Sve su te duše rekle pod dojmom impulsa lorda Bacona: Ne smije se više pisati povijest kako se ranije pisala, da se imaju ideje, da se istražuju veze, nego se moraju istraživati stvarne činjenice.
Sada vas pitam: Što u povijesti znači koristiti stvarne činjenice? - Najvažnije u povijesti su namjere ljudi koje nisu stvarne činjenice. Ali tada te duše više nisu dopuštale da se to istražuje a najmanje od svih, ta duša koja se ponovno pojavila kao jedan od najvećih povjesničara 19. stoljeća, Leopold von Ranke, pred- zemaljski učenik lorda Bacona, koji se ponovno pojavio kao Leopold von Ranke.
Ako netko slijedi zemaljsku povijest Leopold von Ranke-a, koji je njegov princip? Rankeov princip kao povjesničara je sljedeći: ništa se ne smije napisati u povijesti osim onoga što se čita u arhivima; cijela priča se mora složiti iz arhiva, iz diplomatskih pregovora.
Ranke, koji je njemački protestant, ali koji je potpuno ravnodušan prema svom osjećaju za stvarnost, radi objektivno, odnosno arhivskom objektivnošću piše povijest papa, najbolju povijest papa, koja je napisana iz čisto arhivskog stajališta. Kad čitate Rankea, malo ste iznervirani, zapravo užasno iznervirani. Jer pomalo je turobno misliti na ovog živahnog gospodina, koji je bio okretan i aktivan do starosti, kako samo sjedi i skuplja ono što su diplomatski pregovori. To uopće nije prava priča. Ali to je priča koja računa samo s osjetilnim činjenicama, s arhivama.
I tako, s gledišta uzimanja u obzir izvanzemaljskog života, imamo priliku razumjeti ga: zašto je Ranke postao ovakav?
Ali ako se to uzme u razmatranje, može se također osvrnuti na Amosa Komenskog, kako radi na pred- zemaljskoj volji duša koje su se kasnije spustile. I kao što je Leopold von Ranke postao najvažniji Baconov student nakon smrti, tako je i Schlosser nakon smrti postao najvažniji student Amosa Komenskog.
A sada kod Schlossera, kada čitate njegovu povijest, uzimate cijeli stil, cijeli ključnu notu: moralist govori posvuda, onaj koji želi zgrabiti ljudske duše, ljudsko srce, koji želi govoriti srcu. Ponekad mu je teško jer ima pedantnu crtu. Pa, on se obraća srcima na pedantan način, ali govori srcima jer je on pred- zemaljski učenik Amosa Komenskog, jer je od njega upio nešto što je bilo u ovom Amosu Komenskom, koji je zbog osobitosti svog duha bio toliko karakterističan.
Promislite samo, on ipak dolazi iz muhamedanstva. On je nešto sasvim drugačije od, recimo, duhova koji su se pridružili lordu Baconu; ali je i Amos Komenski otišao u stvarni vanjski svijet u svojoj inkarnaciji Amosa Komenskog. Svugdje je zahtijevao jasnoću u obrazovanju, sve se treba temeljiti na slikama. Zahtijeva intuiciju, naglašava se čulima opazivo, ali na drugačiji način. Jer Amos Komenski je ujedno i jedan od onih koji su u doba Tridesetogodišnjeg rata entuzijastično očekivali 'tisućljetno carstvo'; on je taj koji je u svojoj 'Pansofiji' napisao velike, globalne ideje, koji je stoga imao za cilj utjecati na obrazovanje ljudi. To je također utjecalo na Schlossera, to je unutar Schlossera.
Spomenuo sam ove dvije figure, Ranke i Schlossera, da vam pokažem kako se može razumjeti ono što se čini da duhovno proizvodi u ljudima samo ako se uzme u obzir i izvanzemaljski život. Tek kada čovjek to razumije, kao što smo mi razumjeli neke stvari gledajući ponovljene zemaljske živote.
Sada je postalo primjetno u razmatranjima koja sam ovdje pred vas iznio u prethodnim satima da postoji čudan učinak od jedne inkarnacija do druge, i kao što sam već rekao, ove primjere spominjem iz razloga: da se onda može ući u način na koji se može razmišljati o vlastitoj karmi. Prije nego što se uđe u način na koji dobro i zlo prelaze iz jedne inkarnacije u drugu, kako djeluju bolesti i slično, prvo se mora steći predodžbu o tome što onda izlazi na vidjelo u stvarnom duhovnom životu civilizacije.
Mogu priznati, dragi moji prijatelji, da mi je jedna od najzanimljivijih ličnosti s obzirom na njihovu karmu iz nedavnog života bio Conrad Ferdinand Meyer. Jer tko god gleda Conrad Ferdinand Meyera u njegovoj figuri, kako je živio kao pjesnik Conrad Ferdinand Meyer, vidi da su najljepša postignuća Conrad Ferdinand Meyera utemeljena na činjenici da je uvijek postojalo nešto poput tendencije za ego i astralno tijelo da pobjegnu od fizičkog i eterskog tijela.
Patološka stanja javljaju se kod Conrad Ferdinand Meyera, dosežući granicu mentalnog poremećaja. To su stanja koja, samo u nešto ekstremnijem obliku, donose ono što je zapravo uvijek prisutno u njemu u nastajanju, u 'status nascendi': stvarna duhovna duša želi van i samo laganom vezom drži fizičko- etersko.
I u tim stanjima, gdje duhovno- duševno drži fizičko- etersko blagom vezom, Conrad Ferdinand Meyer stvara najljepša svoja postignuća, kako najljepšu od svojih većih pjesama, tako i najljepšu od svojih manjih pjesama. Moglo bi se reći da su pjesme Conrad Ferdinand Meyera nastale na pola puta izvan tijela. Postojala je vrlo neobična struktura između četiri člana ljudske prirode u Conrad Ferdinand Meyeru. Doista postoji razlika između takve osobnosti i prosječne osobe današnjice. S prosječnom osobom materijalističkog doba, obično se radi o vrlo čvrstoj vezi između duhovnog i fizičkog i eterskog. Duhovno- duševno je duboko usađeno u fizičko- etersko, potpuno sjedi u njemu. To nije bio slučaj kod Conrad Ferdinand Meyera. Postojao je delikatan odnos između duhovno- duševnog i fizičkog i eterskog. A opisati psihu ove osobe zaista je jedna od najzanimljivijih stvari koje se mogu učiniti, kada se proučava nedavni duhovni razvoj. Iznimno je zanimljivo vidjeti kako neke stvari koje dolaze s Conrad Ferdinand Meyerom izgledaju kao zamagljeno sjećanje, ali koje je postalo lijepo kroz zamagljenost. Uvijek imate osjećaj: kada Conrad Ferdinand Meyer piše, on se nečega sjeća, ali ničeg točno. To mijenja, ali mijenja u nešto lijepo i savršeno oblikovano. To se vidi na divan način, dio po dio, u nekim njegovim pjesmama.
Sada, karakteristika je unutarnje karme osobe kada postoji vrlo specifičan odnos između četiri člana ljudske prirode, fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i ega. Ova čudno intimna veza sada se može pratiti unatrag. Prvo se vraćate u doba Tridesetogodišnjeg rata. To mi je prvo bilo jasno u vezi s ovom osobnošću: postoji nešto od prijašnjeg zemaljskog života u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata. Zatim opet daljnji prethodni zemaljski život koji seže u pred- karolinško doba i jasno seže u talijansku povijest.
No, prateći karmu Conrad Ferdinand Meyera, želio bih reći da se osebujna zamućenost njegovog bića, koja se zauzvrat pojavljuje u tako savršenom obliku, prenosi na istraživanje, i tada čovjek ima osjećaj: ulazi se u zbrku. Nema drugog nego da opišem te stvari kako nastaju. Ako se vratite u doba 7. ili 8. stoljeća u Italiji, imate osjećaj: ulazite u nešto izvanredno neizvjesno. Uvijek se iznova vraćate natrag i tek se postupno uočava da to nije zbog nas, nego je to zbog stvari: da postoji nešto u duši, u individualnosti Conrad Ferdinand Meyer, što vas zbunjuje kada ga istražujete. Jer kada istražujete takvo što, morate se uvijek iznova vraćati u sadašnju inkarnaciju, odnosno u najnoviju prethodnu inkarnaciju, morate se povući i onda opet vraćati.
A sada se dogodilo sljedeće. Morate misliti: sve što je živjelo u ljudskoj duši u prethodnim inkarnacijama izlazi na vidjelo u najrazličitijim oblicima, u sličnostima koje se nekad ne mogu utvrditi izvana. Već ste to vidjeli u drugim inkarnacijama koje sam ovdje razvio ovih tjedana.
I tako dolazi se do utjelovljenja u Italiji u prvim kršćanskim stoljećima, dakle na početku druge polovine prvog kršćanskog tisućljeća. Tu prvo treba stati. Nalazimo da duša živi u Italiji, uglavnom u Ravenni. Ali sada čovjek dolazi u zabunu jer se mora zapitati: što je živjelo u toj duši? I onda to odmah nestane. Dolazi se do iskustva koje ima ova duša dok je živjela na dvoru u Ravenni; dolazimo do tih iskustava, mislimo da ih imamo, onda se opet gase. A onda vas tjeraju natrag do nedavno živućeg Conrad Ferdinand Meyera, sve dok ne dođete do zaključka da u ovom kasnijem životu briše sadržaj duše iz ranijeg života. I zaista, potrebno je puno truda da se shvati kako stvar funkcionira. Tada dolazite do zaključka: Conrad Ferdinand Meyer, odnosno individualnost koja je živjela u njemu, živio je tada u Italiji u određenom odnosu prema Papi koji je tu individualnost s drugima poslao u Englesku u katoličku misiju. Tako je ta individualnost, koja je postala Conrad Ferdinand Meyer, najprije upila sav onaj divni osjećaj za formu koji se mogao apsorbirati u Italiji u to vrijeme, o čemu govori mozaična umjetnost u Italiji, o čemu govori starije talijansko slikarstvo, što je najvećim dijelom propalo – to je stalo – a onda je otišao Anglosaksoncima u katoličku misiju.
Njegov drug osnovao je biskupiju u Canterbury-u. A ono što se dogodilo u Canterbury-u slijedilo je iz ovoga osnova. Individualnost koja se kasnije pojavila kao Conrad Ferdinand Meyer, samo je bila prisutna, ali ta je individualnost bila vrlo aktivna i izrazila negodovanje kod Anglosaksonskog vođe te je ubijena na poticaj ovog Anglosaksonskog vođe. To je nešto što prvo nađete. Ali bilo je nešto u duši Conrad Ferdinand Meyera dok je boravio u Engleskoj što je nije usrećilo u životu. Ta je duša zapravo bila ukorijenjena u talijanskoj umjetnosti tog vremena, ako je želite tako nazvati, u talijanskom duhovnom životu. Nije bila zadovoljna misionarskim radom u Engleskoj, ali se ipak intenzivno posvetila tom misionarskom radu, tako da je ubojstvo bilo čak i reakcija na to.
Ta stalna nesretnost, budući da je bio odbijen od nečega što je svejedno činio svom snagom i predanošću iz drugog impulsa u svom srcu, djelovala je na takav način da je, kada je prošao kroz svoj sljedeći zemaljski život, došlo do kozmičkog zamagljivanja njegovog sjećanja. Unutarnji impuls je bio tu, ali se više nije podudarao ni s jednim jasnim konceptom.
I tako je došlo do toga da je u inkarnaciji Conrad Ferdinand Meyera zavladao neodređeni impuls: bio sam aktivan u Engleskoj, nešto ima veze s Canterbury-em, ubijen sam zbog moje veze s Canterbury-em.
Na to sada djeluje vanjski život inkarnacije Conrad Ferdinand Meyera. Conrad Ferdinand Meyer proučava englesku povijest, proučava Canterbury, proučava sve što se događa u vezi s engleskom poviješću i Canterbury-em. Naišao je na Thomasa Becketa, kancelara kralja Henrika II u 12. stoljeću, na ovoj neobičnoj sudbini Thomasa Becketa, koji je najprije bio kancelar Henrika II, a zatim je ubijen na poticaj Henrika II. Zatim, u životu Conrad Ferdinand Meyera, Conrad Ferdinand Meyer je u tom Thomasu Becketu vidio svoju vlastitu, napola zaboravljenu sudbinu – u podsvijesti mislim, napola zaboravljenu, jer naravno govorim o podsvijesti koja se pojavljuje. I tu opisuje svoju sudbinu iz starih vremena opisujući je u priči koja se dogodila u 12. stoljeću između kralja Henrika II i Thomasa Becketa od Canterbury-a, opisujući tu sudbinu u svojoj pjesmi 'Svetac'. Upravo je tako – samo što se sve odvija u podsvijesti, što uključuje uzastopne zemaljske živote – sve je kao da je, naprimjer, osoba u jednom zemaljskom životu doživjela nešto u vezi s nekim mjestom u ranoj mladosti, možda je dalje u trećoj godini života doživio nešto što je tada zaboravio, što se ne pojavljuje. Tada se javlja još jedna slična sudbina, mjesto se imenuje: to mjesto priziva da dotična osoba ima posebnu simpatiju prema ovoj drugoj sudbini i osjeća tu drugu sudbinu drugačije nego netko tko nekako ne ulazi u asocijaciju ideja s tim mjestom. Kao što se to može dogoditi u zemaljskom životu, tako se događa i u ovom konkretnom slučaju, koji vam dajem: djelo u Canterbury-u, ubojstvo osobe povezane s Canterbury-em – jer je Thomas Becket nadbiskup Canterbury-a – od strane engleskog kralja. Spajajući ove motive zajedno, opisuje svoju sudbinu onime što predstavlja.
Ali sada se nastavlja s Conrad Ferdinand Meyerom – to je ono zanimljivo: on je ponovno rođen u doga Tridesetogodišnjeg rata, ponovno rođen kao žena, kao aktivna, duhovno zainteresirana žena rođena u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, svjedoči mnogim avanturama. Ova se žena udaje za čovjeka koji je u početku sudjelovao u svim previranjima koja su se tamo događala tijekom Tridesetogodišnjeg rata, ali mu je to bilo previše glupo i emigrirao je u Švicarsku, u Graubünden, i tamo živio nekako filistarsku egzistenciju. No njegova je žena bila pod dubokim utjecajem svega što se događa u Graubündenu pod utjecajem Tridesetogodišnjeg rata.
Ovo je također zamračeno, kao da je prekriveno slojem. Jer ono što je u ovoj individualnosti, mogao bih reći, lako se kozmički zaboravlja, a opet izbija u promijenjenom obliku, i tada postaje sjajnije, intenzivnije. A iz onoga što je ova žena doživjela u svojoj inkarnaciji proizlazi divna karakterizacija 'Jürg Jenatsch-a', čovjeka iz Graubündena. I tako ako pogledate ovog Conrad Ferdinand Meyera, nemate objašnjenja za njegovu posebnost ako ne možete ući u njegovu karmu. Jer zapravo moram reći – to se, naravno, govori 'cum grano salis', jer ta riječ baš i ne pristaje – zapravo zavidim ljudima koji tako olako razumiju Conrad Ferdinand Meyera. Kad nisam poznavao njegovo prethodno utjelovljenje, shvatio sam samo da ga ne razumijem. Jer ta divna zatvorenost forme, ta unutarnja radost u obliku, ta čistoća oblika, ta moć, nasilje koje živi u 'Jürg Jenatsch-u', ta neizmjerno osobna i divna osobina koja živi u 'Svecu' – moraš biti malo površan ako misliš da ga razumiješ bez daljnjega.
Ali kad primijetite: Ravenski mozaici žive u prekrasnim oblicima, koji u isto vrijeme imaju nešto linearno, nešto strogo, koji su oslikani i opet nisu oslikani; U 'Svecu' živi priča kroz koju je nekada prolazila i sama individualnost, ali nad kojom se širila izmaglica duše, pa je iz duševne izmaglice nastao drugačiji oblik – i ako se zna: ono što živi u Graubündner-skoj poeziji 'Jürg Jenatsch' preuzeo je ženski um, a u nekim šokantnim stvarima ove Graubündner-ske poezije opet živi ratnik iz Tridesetogodišnjeg rata, koji je prilično filistarski gospodin, međutim, još uvijek ratnik; Kada se zna: ono tamo što oživljava u duši u osebujnom obliku to dolazi iz prethodnih zemaljskih iskustava – tek tada zapravo počinje shvaćati. I tada čovjek sebi kaže: u davnim vremenima ljudske evolucije ljudi su bez stida govorili o načinu na koji su se duhovi odozgo spustili na Zemlju, ili kako su ljudi na Zemlji našli svoj put gore i radili u duhovnom svijetu, i to je nešto što se mora ponovno pojaviti, inače se čovjek neće podići iz sadašnjeg pogleda gliste. Jer ono što se danas naziva znanstveni svjetonazor je svjetonazor glista.
Ljudi zapravo žive na Zemlji kao da ih se samo Zemlja tiče, i kao da cijeli kozmos ne djeluje na zemaljsko i ne živi u čovjeku, i kao da prijašnja vremena ne žive dalje, utoliko što smo mi sami prenijeli u kasnija vremena ono što smo apsorbirali u ranijim. A razumjeti karmu ne znači moći nekako konceptualno govoriti o uzastopnim zemaljskim inkarnacijama, nego razumjeti karmu znači osjetiti u svom srcu ono što se može osjetiti kada se u kasnijim epohama u ljudskim dušama vidi ono što je teklo u prošlosti. Kad vidite kako karma funkcionira, onda ljudski život poprima sasvim drugačiji sadržaj. Osjećate se potpuno drugačije u ljudskom životu.
Pojavljuje se duh poput Conrad Ferdinand Meyera i osjeća prijašnje zemaljske živote kao temeljni ton u svom biću, kao podtonove koji tamo odjekuju. Shvaćate što postoji tek kada razvijete razumijevanje ovih temeljnih tonova. A napredak čovječanstva u duhovnom životu temeljit će se na tome da se život može promatrati na taj način, da će se doista moći ući u ono što kroz same ljude teče iz ranijih epoha svjetskog razvoja u kasnije epohe svjetskog razvoja. Objašnjavati ono što je svojstveno nekim dušama, kao što to rade psihoanalitičari, na glup način iz 'skrivenih duševnih provincija' – sve se može pripisati skrivenom – to će prestati i tražit će se pravi uzroci. Bez sumnje psihoanaliza u određenim aspektima čini dobre stvari. Ali ponekad podsjećaju na to kako bi netko rekao: godine 1749. rođen je sin određenom patriciju koji se kasnije pokazao darovitim. Još danas možemo pokazati na mjesto u Frankfurtu gdje je rođena ta osoba, koja se kasnije pojavila kao Wolfgang Goethe. Prokopajmo to mjesto da vidimo kroz koje emanacije su nastale njegove predispozicije. - Takvim se ponekad čine psihoanalitičari! Oni kopaju u zemlju duše, u 'skrivene provincije', koje sami hipotetski otkrivaju, dok u stvari treba tražiti prijašnje zemaljske živote i živote između smrti i novog rođenja. Tada se otvara razumijevanje ljudskih duša. Ljudske duše su stvarno previše bogate da bi mogli razumjeti njihov sadržaj iz jednog zemaljskog života.