.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 1. srpnja 1924
Intelektualizam i stanje duha koje mu je prethodilo: apsorpcija misli iz kozmičkog etera. Muhamedansko-Španjolski aristotelizam još uvijek održava stari pogled u ranom Srednjem vijeku; za Europsko stanovništvo morao je doći novi impuls kako bi se razvija duša svijesti. Dvije duhovne struje: arabizirajući filozofi i borbeni skolastici koji zastupaju individualizam. Snažne unutarnje borbe tijekom ove borbe za dušu svijesti i stvarnost mišljenja.
Za one od vas koji danas mogu biti ovdje, želio bih napraviti nešto što može biti svojevrsna epizoda unutar razmatranja koja ovdje njegujemo već neko vrijeme. Ovo što govorim ima za cilj ilustrirati i objasniti neka od pitanja koja se mogu pojaviti iz onoga što smo do sada razmatrali, a u isto vrijeme, ima za cilj baciti malo svijetla na duševno stanje današnje civilizacije.
Tijekom godina uvijek smo morali skretati pozornost na vrlo specifičnu točku u razvoju, u suštini europske civilizacije, koja je bila sredinom Srednjeg vijeka, oko četrnaestog i petnaestog stoljeća. Time ukazujemo na točku u evoluciji gdje počinje intelektualizam, kada ljudi počinju prvenstveno obraćati pažnju na razmišljanje, na intelekt, čineći intelekt sucem za ono što treba misliti i činiti među ljudima.
Sada, budući da je doba intelekta tu, doživljajem sadašnjosti može se doći do ispravne ideje o tome što je intelektualizam, koji je na površinu civilizacije izašao u 14. i 15. stoljeću. Ali stanje duše koje mu je prethodilo danas se više ne osjeća. Kada pogledate povijest, zapravo projicirate ono što ste navikli vidjeti u sadašnjosti, u povijesnu prošlost, i nemate previše pojma o tome koliko je različit duh ljudi bio prije tog razdoblja. A kada se pusti dokumente da govore, dokumente se čita na današnji način razmišljanja i gledanja na stvari.
S duhovno- znanstvenog stajališta neke stvari izgledaju potpuno drugačije. A ako se pogledaju, na primjer, one ličnosti koje su, dolazeći iz arabizma, iz kulture Azije, bile pod utjecajem, s jedne strane onoga što je živjelo kao religija u muhamedanstvu, ali s druge strane i aristotelizma, ako pogledate te ličnosti, koje su kasnije pronašle svoj put preko Afrike do Španjolske, koje su tada duboko utjecale na duhove Europe, sve do Spinoze i dalje od Spinoze, nastavilo utjecati na duhove Europe, onda u njih nemamo uvida, ako jednostavno zamislimo njihovo stanje duha kao da su današnji ljudi, a jedino što još nisu znali toliko i toliko stvari koje su se kasnije pronašle. Jer otprilike se tako zamišljaju. Ali način mišljenja i gledište onih ličnosti koje su živjele oko 12. stoljeća bilo je sasvim drugačije od današnjeg.
Danas, kada se čovjek na taj način osvrne na sebe, osjeća se kao vlasnik misli, osjećaja, impulsa volje koji onda postaju djelovanje. Iznad svega, čovjek sebi pripisuje 'mislim', 'osjećam', 'hoću'. S tim duhovima, s tim osobnostima, o kojima sada govorim, 'ja mislim' uopće nije bilo popraćeno osjećajem s kojim danas kažemo: 'ja mislim', nego samo 'ja osjećam' i 'ja hoću'. Ti su ljudi samo svoj osjećaj i svoju volju pripisivali svojoj osobnosti. Iz temelja stare civilizacije živjeli su puno više s osjećajem da 'to misli u meni' nego što su mislili 'ja mislim'. Sigurno su mislili: 'ja osjećam, ja hoću', ali nisu u istoj mjeri razmišljali: 'ja mislim', već su si rekli – a to je bilo stvarno zapažanje koje sada želim podijeliti s vama – : misli su u sublunarnoj sferi, tamo žive misli. - Misli su svugdje u ovoj sferi, koja je određena, ako zamislimo Zemlju [vidi crtež, plavo] u određenoj točci, Mjesec ovdje u drugoj, zatim Merkur, Veneru i tako dalje. Zemlju su zamišljali kao gustu, čvrstu kozmičku masu, ali kao drugu stvar koja joj pripada zamišljali su lunarnu sferu koja doseže do Mjeseca [žuto].
I kao što mi kažemo da u zraku koji udišemo ima kisika, tako su ovi ljudi rekli – jedino što je zaboravljeno da je to bilo tako – : u eterskom koje seže do Mjeseca postoje misli. - I kao što mi kažemo, udišemo kisik zraka, ovi ljudi nisu rekli: udišemo misli, nego: opažamo misli, primamo misli. I bili su svjesni da ih primaju.
Vidite, danas čovjek može, bez sumnje, usvojiti ovako nešto kao koncept. Možda bi čak mogao to i razumjeti uz pomoć antropozofije. Ali to opet zaboravlja kada je u pitanju praktični život. Kad je riječ o praktičnom životu, odmah mu padne na pamet vrlo čudna ideja, zamišlja da misli nastaju u njemu, što bi bilo isto kao kada bi mislio da kisik koji unosi ne ulazi izvana, nego dolazi iznutra. Za osobe o kojima govorim postojao je dubok osjećaj, neposredno iskustvo: ja ne posjedujem svoje misli, ne smijem reći 'ja' mislim, nego 'misli jesu', i ja ih upijam, te misli.
Pa, znamo da kisik u zraku cirkulira kroz naš organizam u relativno kratkom vremenu. Takve cikluse brojim prema otkucajima bila. To se brzo događa. Osobnosti o kojima govorim zamišljale su upijanje misli kao neku vrstu disanja, ali vrlo sporog disanja, disanja koje se sastoji u tome da je čovjek na početku života na Zemlji sposoban apsorbirati misli. Kao što zadržavamo dah na određeno vrijeme između udisaja i izdisaja, ovi ljudi su također zamišljali da sada drže svoje misli, ali na isti način na koji mi držimo kisik koji pripada vanjskom zraku. Ovako su to zamišljali: drže misli, za vrijeme svog zemaljskog života, i ponovno ih izdišu u kozmos, kada prođu kroz vrata smrti. Tako da se moralo raditi, s inhalacijom: početak života; zadržavanje daha: dužina života na Zemlji; izdah: slanje misli u svijet. Ljudi koji su to iskusili iznutra osjećali su se u zajedničkom misaonom ozračju sa svim ostalima koji su iskusili istu stvar, koja ne samo da se penjala par kilometara iznad Zemlje, već je išla čak do mjesečeve orbite.
Sada si možemo predstaviti, da se ovo gledanje, koje se tada borilo da uđe u civilizaciju Europe, željelo širiti sve dalje i dalje, posebno od onih aristotelovaca koji su u Europu došli iz Azije putem koji sam naznačio. Pretpostavimo da se to gledanje doista proširilo. Što bi se dogodilo?
Da, tada se ne bi moglo u punom smislu ostvariti ono što se moralo ostvariti tijekom zemaljske evolucije: naime, duša svijesti. Ljudi o kojima govorim bili su u posljednjoj fazi intelektualnog razvoja ili razvoja duše intelekta. U 14. i 15. stoljeću trebala je nastati duša svijesti, koja bi, ako bi došla do ekstremnog izražaja, sve u civilizaciji preobrazila u intelektualizam.
Europska populacija u cjelini u 10., 11. i 12. stoljeću nipošto nije bila sposobna samo podčiniti se takvom gledištu poput ovih osobnosti koje sam okarakterizirao, jer se razvoj duše svijesti tad ne bi uspio materijalizirati. Čak i ako je odlukom bogova, da tako kažemo, određeno da se razvije duša svijesti, ipak se duša svijesti nije mogla razviti iz aktivnosti europskog čovječanstva u cjelini, već je postojala kao impuls, da tako kažem, koji je išao razvijati dušu svijesti na poseban način.
Tako da iz epohe koju sam sada okarakterizirao vidimo da se pojavljuju dvije duhovne struje. Jednu duhovnu struju predstavljali su, da tako kažem, arabizirani filozofi koji su iz zapadne Europe imali snažan utjecaj na europsku civilizaciju, mnogo veći nego se to danas vjeruje. Druga struje je bila ona koja se oštro borila protiv ove struje, koja je oštro predstavljala ovo gledište kao heretičko u Europi. Koliko se to dugo osjećalo, dragi moji prijatelji, možete osjetiti kada pogledate slike na kojima su, naprimjer, dominikanski redovnici ili sam Toma Akvinski, prikazani trijumfalno, u pobjedi jednog sasvim drugog gledanja, gledanja koje prije svega naglašava individualnost, osobni aspekt ljudskog bića, koje radi prema tome da svoje misli čini svojim vlasništvom, a gdje su ti dominikanci predstavljani kako gaze predstavnike arabizma. Pod nogama su, gaze se. Dugo se osjećalo da su dvije struje u takvoj suprotnosti. Emocionalna energija koja se nalazi na takvoj slici zapravo više nije prisutna kod današnjeg pomalo apatičnog čovječanstva. Međutim, nama to ne treba za one stvari za koje se tada borilo, ali za druge stvari jako nam je potrebno!
Razmislimo o onome što je tu predstavljeno: udisanje misli iz kozmičkog etera, iz sublunarne sfere: početak života; zadržavanje daha: život na Zemlji; izdisaj: misli ponovno izlaze, ali s individualnom obojanošću, u kozmički eter, u impulse sfere ispod Mjeseca, u impulse sublunarne sfere.
Kakav je ovo izdisaj? Potpuno isti kao i onaj za kojeg kažemo: u tri dana nakon smrti etersko tijelo ljudskog bića se šiti. Čovjek se osvrće na etersko tijelo koje se polako širi, vidi kako se njegove misli šire u kozmos. To je potpuno isto kao i ono što je tada prezentirano, mogu reći, s više subjektivne strane. To je potpuno istinito, to što su ti ljudi tada osjećali i doživljavali. Krug života su osjećali dublje nego se to danas može osjetiti.
Ipak, da su njihovi stavovi postali dominantni u Europi u obliku u kojem su tada bili, među ljudima europske civilizacije razvio bi se samo slab osjećaj sebe. Duša svijesti nije se mogla pojaviti, ego ne bi sebe dokučio u 'ja mislim', misao o besmrtnosti postala bi sve više i više zamagljena. Ljudi bi sve više gledali na ono što inače uzburkava i tka u sublunarnoj sferi, kao da je to ostalo od osobe koja je živjela ovdje na ovoj Zemlji. Osjećala bi se duhovnost Zemlje kao njena proširena atmosfera, osjećala bi se pripadnost Zemlji, a ne kao individualno ljudsko biće odvojeno od Zemlje; jer ljudi koje sam okarakterizirao zapravo su osjećali da su intimno povezani sa Zemljom kroz 'ona misli u meni'. Nisu se osjećali kao pojedinci u istoj mjeri u kojoj su se ljudi u ostatku Europe počeli osjećati, premda na neodređen način.
Ali onda moramo uzeti u obzir i sljedeće: samo ova duhovna struja o kojoj sam govorio znala je da kad čovjek umre, misli koje je upio tijekom svog života na Zemlji, talasaju se i tkaju u kozmičkom eteru koji okružuje Zemlju. A tom su se gledištu oštro suprotstavile one osobnosti koje su proizašle posebno iz dominikanskog reda i ustvrdilo se: ljudsko biće je individualnost; prije svega treba gledati na ono što od ljudskog bića kao individualnosti prolazi kroz vrata smrti, a ne na ono što se rastvara u općem kozmičkom eteru. To su isticali, doduše ne samo dominikanci, nego bih rekao da je to reprezentativno naglašeno od dominikanaca. Ovo gledište o čovjekovoj individualnosti oštro je i energično zagovarano za razliku od prve tendencije koju sam okarakterizirao. Ali upravo je to dovelo do vrlo specifičnog stanja.
Jer pogledajmo predstavnike, recimo, individualizma. Konačno, bilo je tih individualno obojenih misli koje su prešle u opći svjetski eter. A oni koji su se borili protiv tog trenda, jer su još živopisno znali i bili svjesni: tu se tvrdi, ta percepcija postoji – brinući se samo za ono što je stvarno bilo tamo. Taj nemir uzrokovan rastućim i raspadajućim silama, i silama koje ljudske misli prepuštaju kozmičkom eteru, posebno taj nemir najistaknutijih mislilaca, prestao je tek u 16. i 17. stoljeću.
Mora se biti u stanju staviti u stanje duha ljudi koji su pripadali dominikanskom redu, posebice, kako bi uvidjeli koliko su ti ljudi bili uznemireni onim što je ostalo kao nasljeđe od pokojnika i u što više ne mogu vjerovati svojom percepcijom, da tako kažem. Morate se staviti u umove ovih ljudi. U trinaestom i četrnaestom stoljeću izvrstan um nije mogao razmišljati na tako suh, apstraktan, leden konceptualni način kao što ljudi misle danas. Danas vam se čini da kada ljudi imaju bilo kakve stavove, kao da je jedan od uvjeta držanja stava da se prvo iščupa srce. Tada nije bilo tako. Tada je bila prisnost, rekao bih srdačnost, u svemu što se predstavljalo kao ideje. Ali zbog činjenice da je bila prisutna ta srdačnost, došlo je i do jake unutarnje borbe u slučaju kao što je ovaj kojeg navodim.
I usred najstrašnijih unutarnjih borbi razvila se određena filozofija, poput one koja je proizašla iz dominikanskog reda, koji je kasnije mnogo više utjecao na život, jer se mnogo više gradilo na autoritetu pojedinih ljudi. Općeg obrazovanja u to vrijeme nije bilo; sve što je obrazovanje, što su ljudi uopće znali, ulijevalo se u nekolicinu, koji su se stoga i uzdigli do onoga što je bio filozofski život i stremljenje. Sve što se ulijevalo u civilizaciju sadržavalo je ono što je doživljeno u takvim unutarnjim borbama. Danas se čitaju spisi skolastika i osjećaju se samo suhe misli. Ali zapravo su samo čitatelji suhi. Oni ljudi koji su ih napisali nisu bili suhi u srcu. Bili su puni unutarnje vatre u odnosu na njihove misli. A ta unutarnja vatra proizlazi upravo iz težnje da se potisne objektivni utjecaj misli.
Ako netko danas razmišlja o pitanjima svjetonazora, ništa mu zapravo ne smeta. Danas se može misliti najveća glupost, i to sasvim mirno, jer za čovječanstvo, koje se već toliko dugo razvijalo u duši svijesti, nema poremećaja da bi pojedinac osjetio kako misli ljudi kad umru istječu u etersko okruženja Zemlje. Danas su takve stvari poprilično nepoznate, koje su se još mogle doživjeti u 13. stoljeću, kada su mlađi svećenici dolazili starijim svećenicima i još uvijek iskazivali unutarnje muke kroz koje su prolazili, da bi ostali postojani u svojoj vjeri, govoreći: muče me duhovi umrlih.
Zato jer su duhovi umrlih značili ono što sam sada okarakterizirao. Ljudi su još mogli urasti u ono što su upravo naučili. Čovjek naučen unutar određene zajednice, recimo dominikanske zajednice, da je čovjek individualan, da ima i svoju individualnu besmrtnost. Čovjek je naučio da je krivo, heretičko gledanje, u odnosu na misli, kao na vrstu univerzalne duše koja obuhvaća cijelu Zemlju, naučio se oštro boriti protiv toga. No, u pojedinim trenucima, kada se čovjek stvarno savjetovao sam sa sobom, osjetio bi objektivno, utjecajno prisustvo misli ostataka pokojnika i tada bi rekao sebi: je li onda sasvim ispravno da radim to što radim? Postoji nešto neodređeno što djeluje u mojoj duši, ne mogu si pomoći. To me drži. - Intelekt ljudi tog vremena, ili barem mnogih, u to je vrijeme bio tako organiziran da su barem općenito bili svjesni govora umrlih, barem nekoliko dana nakon smrti. A kad bi jedan prestao govoriti, počeo bi drugi. S obzirom na takve stvari, čovjek se osjećao uronjen u duhovno kozmosa, ili barem još uvijek u etersko.
Ovo iskustvo življenja u zajednici s kozmosom, došlo je do kraja u našem vremenu. I za to smo dobili život u duši svijesti. A sve što nas okružuje kao stvarnost, kao što su stolovi i stolice, drveće i rijeke, što nas okružuje kao duhovna stvarnost, utječe samo na dubine naše podsvijesti. Unutarnji život, duhovna nutrina života, upravo je prestala. To se opet postiže samo živom duhovno- znanstvenom spoznajom.
I o duhovno- znanstvenom znanju moramo razmišljati kao o jednako živom dok promatramo pojave koje nikako ne leže daleko iza nas. Sjetite se skolastičkog mislioca ili pisca iz trinaestog stoljeća. Zapisuje svoje misli. Danas je razmišljati lako, jer su ljudi navikli razmišljati intelektualno. Tada je tek počinjalo, još je bilo teško. Tada su još bili svjesni golemog unutarnjeg napora, iscrpljenosti, od mišljenja, kao i od cijepanja drva, ako se smijem trivijalno izraziti. Danas je mišljenje mnogih već postalo potpuno automatsko. Je li danas svladana čežnja da se svaku misao prati svojom osobnošću? Slušamo kako danas ljudi puštaju da jedna misao izroni iz druge kao automat, to se ne može slijediti, ne zna se zašto; jer tu nema ničeg nužnog. Ali sve dok ljudsko biće živi u tijelu, mora slijediti svoje misli svojom osobnošću. Kasnije će ići drugim putem: širiti će se kad ono umre.
Da, u to se vrijeme moglo sjediti tamo i braniti doktrinu o individualnom čovjeku, kako bi se sačuvala doktrina o individualnoj besmrtnosti, sa svom polemikom protiv Averroes-a ili drugih iz te struje misli koju sam danas opisao. Ali tada je postojala mogućnost: postojala je mogućnost da ono što se nakon smrti otopi kao neka vrsta duha u sublunarnoj sferi takve ličnosti kao što je Averroes, opet bude sakupljeno na kraju sublunarne sfere – upravo od samog Mjeseca – snažno sakupljeno i ostalo, nakon proširenja je čak opet smanjeno i dobilo oblik, tako da je ponovno postalo, mogao bih reći, konsolidirano u etersko biće. To bi se moglo dogoditi. Zatim je netko slijedio i pokušavao opravdati individualizam: polemizirali su protiv Averroes-a – i Averroes se pojavio, pojavio se prijeteći i zbunio um. U 13. stoljeću najznačajniji skolastički pisci ustali su protiv davno umrlog Averroes-a. Polemizirali su protiv davno umrlog, protiv onoga što je ostalo kao pouka: zatim se pojavio, dokazao da su mu se misli opet zgusnule, konsolidirane i da žive!
Te unutarnje borbe, koje su prethodile početku doba svijesti, takve su da danas treba gledati njihov puni intenzitet, njihovu intimnost. Uostalom, riječi su riječi, a kasnije ljudi uzimaju ono što stoji iza riječi s pojmovima koje imaju. Ali takve riječi ponekad impliciraju bogat duševni život, upućuju na duševni život kakav sam upravo opisao.
I tako imamo dvije struje koje su u osnovi ostale na snazi do danas. Imamo jednu struju koja bi htjela ljudima – sada samo iz duhovnog svijeta, ali sve jače – dati do znanja da smo okruženi općim misaonim životom, i da se s mislima udiše duša i duh, i drugu struju, koja prije svega želi ukazati ljudima da trebaju biti neovisno od toga, da sebe trebaju doživjeti u svojoj individualnosti. Jedna struja, prva, više je nalik na neodređeni žamor u duhovnom okruženju Zemlje, osjete je mnogi ljudi kada u posebnim noćima leže na svojim krevetima i slušaju nejasno, i kada se iz te nejasnosti rađaju svakakve sumnje, o onome što ljudi sa takvom sigurnošću tvrde iz svojih individualnosti. Kod drugih ljudi imamo snažan naglasak na individualnom principu koji uvijek dobro spavaju jer su zadovoljni sobom.
A ta borba zapravo bukti u temeljima europske civilizacije. Bukti do danas. A u stvarima koje se događaju na površini naših života, mi u osnovi imamo samo malo više od površinskih valova onoga što je već prisutno u dubini duše kao ostatak tog dubljeg, intenzivnijeg života duše tog vremena.
Sada su mnoge duše iz tog vremena ponovno prisutne u sadašnjem životu na Zemlji. One su na određeni način pobijedili ono što ih je tada u velikoj mjeri uznemiravalo u njihovoj gornjoj svijesti, barem u određenim trenucima. Ali duboko unutra, danas to suklja u mnogim umovima. Znanost duha je tu, da ukaže na takve povijesne pojave.
Sada, međutim, ne smijemo zaboraviti sljedeće. U istoj mjeri u kojoj ljudi u zemaljskom životu postaju nesvjesni onoga što postoji: naime, misli u neposrednom eterskom okruženju Zemlje, u istoj mjeri u kojoj stoga prisvajaju ono 'ja mislim' kao svoj posjed, u istoj mjeri se ljudska duša sužava i čovjek prolazi kroz vrata smrti sa suženom dušom. Ova ograničena duša je tada nosila neistinite, nepotpune, proturječne zemaljske misli u svjetski eter. One sada utječu na umove ljudi. I iz toga proizlaze društveni pokreti, kako ih vidimo danas. Morate razumjeti kako su nastali, i tada ćete vidjeti da nema lijeka za te društvene poglede, koji su često tako destruktivni, osim širenja istine o duhovnom svijetu i bićima.
Već ste vidjeli iz predavanja koja su ovdje održana kao povijesna predavanja s razmatranjem ideje reinkarnacije i koja su vodila do vrlo konkretnih primjera o tome kako stvari funkcioniraju ispod površine vanjske povijesti, kako se ono što živi u jednom dobu, prenosi u život u kasnijem dobu od strane ljudi koji se vraćaju u život. Ali i sve ono što je duhovno prisutno između smrti i novog rođenja, utječe na formiranje onoga što ljudi nose iz jednog života u drugi. Danas bi bilo dobro kada bi brojne duše stekle onu objektivnost o kojoj se može govoriti na razumljiv način, okarakterizirajući upravo one ljude koji su živjeli u sumrak intelektualnog ili doba uma.
Ti ljudi koji su tada živjeli, od kojih su neki sada ponovno ovdje, doživjeli su ovaj sumrak vremena duboko u svojim dušama: svojim stalnim kušnjama od onih fantoma [ponovno zgusnute eterske misli, nap.pr.] o kojima sam govorio, oni su u osnovi preuzeli duboku sumnju u valjanost intelektualnog. Ova sumnja je razumljiva. Jer u 13. stoljeću bilo je mnogo ljudi, ljudi od znanja, koji su stajali usred učenosti, gotovo potpuno teološke kakva je tada bila, ljudi za koje je to bilo duboko pitanje savjesti: što će se sada zapravo dogoditi?
Takve su duše često donosile nešto veliko i moćno iz svojih ranijih inkarnacija u ovo vrijeme. Tome su davali intelektualnu notu, ali su osjećali da je to opadajuća struja, i osjećali su grižnju savjesti zbog rastuće struje koja je gurala prema individualnosti – do tada su došli oni filozofi koji su bili pod određenim utjecajem koji je zapravo ubio svaki smisao. Ako bi govorili radikalno, mogli bi reći: dok nisu došli oni koji su bili pod utjecajem Descartesa, Carteziusa; jer su mnogi od onih koji su pripadali ranijoj skolastici, pali kao žrtva, da tako kažem, Carteziusova načina razmišljanja. Ne kažem da su postali filozofi. - Te stvari su se promijenile, a kada ljudi počnu misliti u tom smjeru, onda stvari koje su velike gluposti postaju same po sebi razumljive; jer Descartes kao što znate, dolazi do rečenice: cogito ergo sum – mislim, dakle jesam.
Dragi moji prijatelji, nebrojeni pronicljivi mislioci držali su ovo kao istinu: mislim, dakle jesam. Posljedica toga je, od jutra do večeri: mislim, dakle jesam. Zaspem, ne mislim, dakle nisam. Opet se budim: mislim, dakle jesam. Zaspem, pa pošto ne mislim, nisam. - A nužna posljedica je: čovjek ne samo da zaspi, nego prestaje biti kad zaspi! Ništa nije manje prikladno kao dokaz za postojanje ljudskog duha od tvrdnje: mislim, dakle jesam. Ipak, u dobu duše svijesti, ovaj princip se počeo smatrati standardnim.
Danas, kada se ukazuje na ovakve stvari, to je kao svetogrđe – ne možemo si pomoći. Ali povrh svega, reći ću vam vrstu razgovora koji nije povijesno zabilježen, ali koji se, među ostalim činjenicama, može saznati duhovnim istraživanjem, razgovor koji se vodio između starijeg dominikanca i mlađeg dominikanca, i to je bilo nekako kako slijedi.
Mlađi kaže: mišljenje obuzima ljude. Mišljenje – sjena stvarnosti – obuzima ljude. U davna vremena, mišljenje je uvijek bilo posljednje otkrivenje živog duha odozgo. Sada je to ono što je zaboravilo ovaj živi duh odozgo, sada se doživljava kao obična sjena. Istina – rekao je mlađi – ako netko vidi sjenu, onda ova sjena ukazuje na stvarnost: stvarnost je već tu! - Dakle, nije osporavao mišljenje kao takvo, već činjenicu da je čovjek izgubio živi duh u mišljenju.
Stariji je rekao: u mišljenju – jer ljudsko biće s ljubavlju skreće svoj pogled na vanjsku prirodu i prihvaća otkrivenje kao otkrivenje, a ne pristupajući objavi mišljenjem – u mišljenju ponovno se mora pronaći zemaljska stvarnost umjesto ranije nebeske stvarnosti. Što će se dogoditi? – rekao je mlađi. Hoće li europsko čovječanstvo biti dovoljno snažno da pronađe ovu zemaljsku stvarnost misli, ili će biti slabo pa će izgubiti nebesku stvarnost misli?
U ovom dijalogu leži sve što i danas može vrijediti u odnosu na europsku civilizaciju. Jer nakon tog prijelaznog razdoblja sa zamračenjem vitalnosti mišljenja, koje je tada bilo, mora se ponovno postići živo mišljenje, inače će čovječanstvo ostati slabo i izgubiti vlastitu stvarnost nad stvarnošću mišljenja. Zato je bilo potrebno da antropozofski pokret od početka našeg božićnog impulsa bezrezervno govori u obliku živog mišljenja. Inače ćemo sve više dolaziti do točke gdje se ono što se tu i tamo zna – da ljudsko biće ima fizičko, etersko i astralno tijelo – shvaćati smo oblicima mrtvog mišljenja. Ali to se ne smije shvaćati oblicima mrtvog mišljenja, jer je to tada zapravo iskrivljena istina, a ne sama istina.
To je ono što sam danas htio okarakterizirati. Moramo steći interes, težnju da idemo izvan obične povijesti koja se može i mora čitati u živom duhu, ovu povijest treba sve više njegovati u antropozofskom pokretu. Danas, dragi moji prijatelji, želio sam staviti pred vaše duše, takoreći, konkretne okvire našeg programa u ovom smjeru. Neke su stvari izrečene aforistički, ali kontekst u ovim aforizmima postat će vam jasan ako pokušate slijediti ono što se željelo reći manje intelektualno nego da to osjetite cijelim bićem, tako da je sve više i više ono što se govori i što se čuje unutar naših krugova nošeno duhovnošću.
Trebamo obrazovanje za duhovno slušanje, tada ćemo razvijati duhovnost među sobom. Želio sam danas potaknuti taj osjećaj, ne da održim sustavno predavanje, nego da više-manje progovorim vašim srcima – doduše s osvrtom na sve vrste duhovnih činjenica.