.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 4. srpnja 1924
Sile karmičke pripreme u kozmosu. Prijašnje inkarnacije čovjeka rade kao sile u njegovim kasnijim inkarnacijama kao duhovni instinkt unutar ega; nakon smrti postaje objektivno svjestan iskustava doživljenih na Zemlji. Mreža karmičkih odnosa. Transmutacija zemaljskih djela u nebeska djela duša. Kad dva ljudska bića rade zajedno, nešto se događa između njih dvoje, nadilazeći individualna iskustva oba. Veza onoga što se događa u ljudskom svijetu na Zemlji s onim što se događa gore u duhovnim svjetovima, uspostavljena je kada se sveta duhovna djelovanja dovedu u fizički svijet osjetila. Nebeska djela i posljedice određenih zbivanja padaju poput fine kiše u zrcalne slike misli na Zemlji. Ali i vrlo stari duhovi prijašnjeg doba okružuju današnje ljude, privučeni ahrimanskim trendom vremena.
S izvornika preveo: Sead Muhamedagić
U Zagrebu, lipnja 1984
U Zagrebu, lipnja 1984
Danas ću naznačiti još nešto o tome kako se karmičke pripravne snage dalje razvijaju u čovjeku nakon što prođe kroz vrata smrti. Ovdje nam valja poći od predodžbe po kojoj je za običnu svijest stvar u tome da se oblikovanje karme i ono općenje sa svijetom što ga možemo nazvati karmičkim u čovjeku, odigrava više instinktivno. Vidimo kako životinje instinktivno postupaju. I upravo takve riječi kao što je instinkt, koje se vrlo često upotrebljavaju unutar i izvan znanosti, obično se koriste na posve neodređen način. Ne ulaže se nikakav trud da se pod time predoči nešto jasnije. Što je zapravo kod životinja ono što se zove instinkt?
Znamo da životinje imaju grupnu dušu. Životinja, takva kakva jest, nije cjelovito zaokruženo biće, već iza toga stoji grupna duša. Pa kojem svijetu onda pripada grupna duša? Tu pak valja odgovoriti na pitanje: gdje nalazimo grupne duše životinja? Ovdje u fizičko-osjetilnom svijetu, grupne duše životinja ovdje ne nalazimo. Tu su samo pojedine individualne životinje. Grupne duše životinja nalazimo tek kad bilo inicijacijom ili pak običnim tijekom ljudskog razvoja između smrti i novoga rođenja, uđemo u posve drukčiji svijet što ga čovjek prijeđe između smrti i novoga rođenja. Među bićima s kojima smo tada zajedno i među kojima su na sreću i ona koja sam naveo, nalazimo i ona s kojima se izrađuje karma: grupne duše životinja. Životinje koje su na ovoj Zemlji postupaju – ukoliko to čine instinktivno – iz pune svijesti tih grupnih duša. Tako si, dragi prijatelji, možete predočiti kako – ukoliko je to shematski prikazano – ovdje imamo svijet u kojemu živimo između smrti i novoga rođenja [žuto] – djeluju snage koje izlaze od grupnih duša životinja [plavo]. One su također unutra. Tu na ovoj Zemlji nalazimo pojedine životinje koje djeluju tako što su u stanovitu smislu vučene nitima koje idu ka grupnim dušama što ih nalazimo u carstvu između smrti i novoga rođenja. To je instinkt.
Sasvim je naravno da materijalistički svjetonazor ne može objasniti instinkt, jer je instinkt radnja koja izlazi iz onoga što primjerice u mojoj knjizi Teozofija i u mojoj Tajnoj znanosti, nalazite označeno kao zemlja duhova. Kod čovjeka je to drukčije. I čovjek ima instinkt; no on, dok je ovdje na Zemlji, ne postupa po tom instinktu iz ovoga svijeta nego iz svog ranijeg zemaljskog života, izvan vremena, iz niza ranijih zemaljskih života [crveno]. Kao što duhovni svijet na životinje djeluje tako da instinktivno postupaju, tako i ranija čovjekove inkarnacije djeluju na kasnije inkarnacije, pa se tako karma naprosto iživljuje shodno instinktu. No to je duhovni instinkt. To je instinkt koji djeluje unutar čovjekovog 'Ja'. I kad se pogled usmjeri baš na to, bit će upravljen na apsolutno neprotuslovno sjedinjenje ovog djelovanja po instinktu s ljudskom slobodom. Sloboda djeluje iz onog područja iz kojega životinje instinktivno djeluju: iz carstva duhova.
No danas se za nas daleko više radi o tome kako se taj instinkt pripravlja kad čovjek ide kroz vrata smrti. Ovdje, u zemaljskom životu, karmičko je doživljavanje upravo instinktivno. Ono se takoreći odigrava pod površinom svijesti. U trenu u kojem smo prošli kroz vrata smrti sve ono što smo isprva doživjeli na Zemlji objektivno nam se posvješćuje tijekom nekoliko dana. Imamo to pred sobom u slikama što se stalno uvećavaju. S time što tu promatramo usko je povezano također i ono što se instinktivno odigralo u karmičkom djelovanju, pa tako, kad čovjek korača kroz vrata smrti, a život se uz stalno uvećavanje [žuto] odigrava pred njegovim pogledom, sa svim time ide i ono što mu je bilo samo instinktivno, ali ne i posviješteno – čitavo karmičko tkivo [plavo]. To čovjek ne vidi odmah, prvih dana nakon smrti. No on svakako u živom obliku vidi ono na što u blijedom sjećanju samo baci pogled. On primjerice vidi da je unutar toga nešto drukčije od obična sjećanja. I kad se tada inicijacijskim pogledom nazre što to čovjek ima pred sobom, može se zaključiti sljedeće.
Sam čovjek koji je umro i za vrijeme zemaljskog života imao običnu svijest, vidi ono što kao svoj zemaljski život ima pred sobom u obliku moćne panorame. On to takoreći vidi sprijeda [plavo]. Inicijacijskim pogledom možemo to gledati s druge strane – straga [žuto]. Tada odatle izniče mreža karmičkih suodnosa koji su najprije nastali iz misli što su za vrijeme zemaljskog života živjele u volji.
No sada se odmah, dragi moji prijatelji, pridružuje nešto drugo. Često sam vam to naglašavao: misli što ih se tijekom svjesnog života svjesno proživi, mrtve su; one pak misli koje su utkane u karmu i onda odatle dolaze – one su žive te tako nakon unatražnog promatranja života izniču žive misli. I onda je silno značajno i bitno to što sada stižu bića treće hijerarhije i primaju ono što tu, rekao bih, izniče sa stražnje strane promatranja života. Sinovi života (angeloi), ognjeni duhovi (archangeloi) i duhovi ličnosti (archai) u stanovitu smislu usisavaju ono što tu izniče; oni to udišu. To se zbiva u vrijeme tijekom kojega se čovjek životno uspne do na kraj Mjesečeve sfere. On tako stupa u tu Mjesečevu sferu te započinje unatražno koračanje kroz život koje traje trećinu vremena što ga je proživio na Zemlji; ili točnije: koje traje onoliko koliko je trajalo vrijeme što ga je čovjek na Zemlji proveo spavajući.
Već sam vam češće, dragi prijatelji, prikazivao kako se zbiva taj unatražni život. No najprije se možemo zapitati: dok je čovjek u običnom snu, kakav je tada u odnosu na stanje u kojemu je neposredno nakon smrti? Gledajte, dakle! Kad čovjek dospije u običan san, on je kao duhovno-duševno biće samo u svom Ja i u svojem astralnom tijelu. Svoje etersko tijelo on nema uza se. Ono je ostalo u postelji. Stoga i misli bivaju beživotne, nemaju nikakva načina djelovanja – slike su. Sada kad čovjek ide kroz vrata smrti, uzima on sa sobom najprije svoje etersko tijelo koje se uvećava, te tako ima u sebi ono oživljujuće ne samo za fizičko biće, nego također i za misli. Misli mogu postati žive po tome što je čovjek uzeo sa sobom svoje etersko tijelo koje odvajanjem odnosi žive misli i čovjeka k milosnom prihvaćanju što ga vrše anđeli, arhanđeli i arhaji.
To je, rekao bih, prvi čin što se odigrava u životu između smrti i novoga rođenja: dolaženje na onu stranu praga smrti, kako bi ono što se odvaja od čovjeka, što je povjereno čovjekovu eterskom tijelu koje je u rastvaranju, primila bića treće hijerarhije. I mi kao ljudi izričemo dobru, lijepu i veličanstvenu molitvu kad o svezi života sa smrću ili o nekom preminulom mislimo tako da kažemo:
Anđeli, arhanđeli, arhaji, u eterskom tkanju
primaju sudbinsku mrežu određenog čovjeka.
Na taj način gledamo spram duhovnog činjeničnog stanja. Ponešto ovisi i o tome promišljaju li ljudi duhovna činjenična stanja ili ne, prate li mrtve samo mislima koje ostaju na Zemlji, ili ih na njihovu daljnjem putu prate mislima koje su odslici onoga što se događa u onom svijetu u koji je pokojnik stupio.
Ta to je ono, dragi prijatelji, što se za današnju inicijacijsku znanost čini tako silno poželjnim: da se unutar zemaljskog života misli ono što je odslik zbiljskog duhovnog događanja. Isključivim promišljanjem teorija, pukim mišljenjem o tome da čovjek ima više članova, nabrajanjem tih viših članova još uvijek nije uspostavljena nikakva povezanost s duhovnim svijetom. Takva povezanost s duhovnim svijetom uspostavljena je tek mišljenjem o realnostima koje se u njemu zbivaju. Stoga bi srca nanovo trebala moći čuti ono što su čula srca u vrijeme starog inicijacijskog doba u starim misterijima, kada se onome koga se iniciralo upečatljivo dovikivalo: sudjeluj u sudbinama mrtvih! No od toga je preostala riječ koja je postala više-manje apstraktna: 'memento mori', riječ koja na sadašnjeg čovjeka ne može tako duboko djelovati upravo stoga što je postala apstraktna, ne šireći svijest prema življem životu od onoga koji je tu u svijetu osjetila.
I što je tu primanje ljudske sudbinske mreže od strane anđela, arhanđela i arhaja? Ono se odvija tako da se javlja dojam kako to živi i tka u plavoljubičastoj eterskoj atmosferi. To je, dakle, tkanje i življenje u plavoljubičastoj eterskoj atmosferi.
I kad se etersko tijelo rastvori, tj. kad anđeli, arhanđeli i arhaji udahnu misli, tada nakon nekoliko dana čovjek uđe u taj unatražni život – kako sam to već opisao. Svoja djela, voljne impulse, misaone pravce doživi čovjek tada onako kako je sve to djelovalo u drugim ljudima kojima je učinio ma kakvo dobro ili zlo. On se posvema uživljava u naravi drugih ljudi, ne živeći u svojoj vlastitoj ćudi. S jasnom sviješću da je on ono što s tim stvarima ima nekakve veze proživljuje on doživljaje što su se dogodili u dubinama duša drugih ljudi s kojima je stupio u karmičku povezanost – kojima je općenito priuštio bilo što u dobrom ili lošem smislu. I tada se iznova pokazuje kako se na koncu prihvaća ono što čovjek na taj način doživljava. On to doživljava u punoj zbilji, u zbilji koju sam čak morao prikazati još stvarnijom od osjetilne zbilje između rođenja i smrti. Čovjek, dakle, doživljava realnost u kojoj, rekao bih, stoji punokrvnije negoli ovdje u zemaljskom svijetu.
Pogleda li se to opet pogledom inicijacijskog naziranja s druge strane, vidimo kako se to što čovjek ovdje doživljava uključuje u bitnost, u realnost duhova mudrosti, pokreta i oblika. Oni usisavaju negativu ljudskih čina, prožimljući se njome. I taj pogled, pogled iniciranoga, koji promatra tu divotu u kojoj duhovi oblika (exusiai), duhovi pokreta (dynamis) i duhovi mudrosti (kyriotetes) usisavaju slijed ljudskih čina pretvorenih u pravednost – taj pogled onoga tko ga posjeduje premješta u svijest po kojoj on zna da je u središtu Sunca, a time i u središtu planetnog sustava. Iz Sunčeve perspektive gleda on na ono što se zbiva, te tako vidi lila obojeno tkanje i življenje; on vidi kako duhovi oblika, pokreta i mudrosti usisavaju ljudska djela pretvorena u pravednost u tkanju i življenju svjetloljubičaste, lila obojene astralne atmosfere.
Tu, dakle, nalazimo istinu da je pogled na Sunce onako kako se prikazuje zemaljskom čovjeku pogled samo s jedne strane, s periferije. Iz središta se Sunce pojavljuje kao polje na kojem se događa duhovno djelovanje duhova oblika, kretanja i mudrosti. Sve je tu duhovni čin, duhovni događaj. Tu, rekao bih, nalazimo stražnju stranu slika zemaljskog života što ih ovdje doživljavamo između rođenja i smrti. I opet, nastojmo misliti na pravi način o onom što se tu gore događa, uobličavajući misli tako da u pravom značenju uzmemo riječ što se obično upotrebljava za uminuće, prolaženje, uvenuće, uništavanje. Imamo riječ 'biće' kao i riječ 'davanje'. Kada kažemo 'otpuštanje' (tj. opraštanje, njem. vergeben, op. prev.), onda to znači 'predanje' (njem. hingeben, op. prev.). To samo u igri karata znači nešto drugo, ali u narodnom jeziku je to 'predanje'. Kada kažemo 'rasplinuti se' (preneseni smisao njem. glagola verwesen, op. prev.), to znači biće odvesti onamo. S tom sviješću tvorimo rečenicu:
U duhovima oblika (exusiai), kretanja (dynamis) i mudrosti (kyriotetes),
u astralnom osjećaju kozmosa,
rasplinjuju se pravedne posljedice čovjekova zemaljskog života.
I nakon što je to dovršeno, nakon što je čovjek iza smrti proživio trećinu zemaljskog života te se ponovno osjeća prisutnim u ishodištu zemaljskog života kao i u duhovnom prostoru, u trenutku pred svoj ulazak u zemaljski život-, upravo tada možemo reći, čovjek kroz središte Sunca ulazi u istinsku zemlju duhova. U njoj se zemaljska djela, pretvorena u pravedno, uvrštavaju u djelatnost prve hijerarhije. Ona tada dospijevaju u područje duhova ljubavi (seraphim), duhova harmonija (kerubim) i duhova volje (thrones). Čovjek tada ulazi u carstvo u kojemu, nakon što je u njemu, otprilike osjeća ovako: ono što se na Zemlji po meni dogodilo, uvrštavaju u svoje djelatno biće duhovi ljubavi, harmonija i volje.
Imajte, dragi prijatelji, na umu: o onome što se s preminulim zbiva u daljnjem životu nakon smrti mislimo ispravno, ako se usmjerujemo na sljedeću misao: ono što je on ovdje na Zemlji uplitao u sudbinsku mrežu, najprije prihvaćaju sinovi života (anđeli), ognjeni duhovi (arhanđeli) i duhovi ličnosti (arhaji). Oni to odnose u sljedeće razdoblje između smrti i novoga rođenja, u područje duhova oblika, pokreta i mudrosti. Potom ih obavijaju bića prve hijerarhije i tako se u tom obavijanju, u umatanju u djelatno biće, čovjekovo djelovanje na Zemlji uvrštava u djelovanje duhova volje, harmonija i ljubavi. I opet mislimo ispravno, ako prvoj i drugoj rečenici dodamo i treću:
U duhovima volje (thrones), harmonija (kerubim) i ljubavi (seraphim)
uskrsavaju kao njihova djelatna bića pravedna obličja čovjekova zemaljskog života.
I tako, upravimo li inicijacijski pogled put onoga što se neprestano događa u duhovnom svijetu, vidimo pred sobom ljudsko bavljenje na Zemlji s karmičkim instinktima, s onim što se odvija kao sudbinsko tkivo – tkivo koje je više-manje slično misaonom tkivu. No usmjerimo li pogled gore u duhovne svjetove, vidjet ćemo kako se ono što su nekoć bila ljudska zemaljska djela te je prošlo kroz sinove života, ognjene duhove, duhove ličnosti, oblika, pokreta i mudrosti, prihvaća i tamo gore u vidu nebeskih djela širi do duhova volje, harmonija i ljubavi.
1. Sinovi života, ognjeni duhovi i duhovi ličnosti, u eterskom tkanju, primaju sudbinsku mrežu čovjekovu.
2. U duhovima oblika, pokreta i mudrosti, u astralnom osjećaju kozmosa, rasplinjuju se pravedne posljedice čovjekova zemaljskog života.
3. U duhovima volje, harmonija i ljubavi, uskrsavaju kao njihova djelatna bića, pravedna obličja čovjekova zemaljskog života.
To je, dragi prijatelji, u sadašnje vrijeme značajan, beskrajno značajan i silno uzvišen činjenični niz. I tako sada u otpočelo Mihaelovo doba, u ovom povijesnom trenutku mogu biti promatrani čini onih ljudi koji su ovdje na Zemlji živjeli prije isteka Kalijuga-razdoblja te 80tih i 90tih godina prošlog stoljeća. Ono što je nekoć bilo među ljudima prihvatili su sada duhovi volje, harmonija i ljubavi. No za taj niz činjenica nikada nije postojao toliki duhovni svjetlosni kontrast kakav je u sadašnje vrijeme.
Kada se 80tih godina prošloga stoljeća pogled upravljao gore i kad se vidjelo kako su revolucionari sredine 19. st. po svojim djelima bili u stanovitu smislu gore uvršteni od strane duhova volje, harmonija i ljubavi, ustanovilo se tada da se nad sredinom 19. st. nadvilo nešto tame. Rasvijetlilo se tek nešto malo u pogledu onoga što se potom vidjelo pri prijelazu u carstvo duhova ljubavi, duhova harmonija i duhova volje.
I kada sada bacimo pogled unatrag, na ono što se pod konac 19. st. u vidu ljudskih djela odigralo u međuljudskim odnosima, nakon što se na svršetku Kalijuga-razdoblja donekle jasno moglo vidjeti što se tu zbivalo i prozreti ono što se među ljudima toga razdoblja sudbinski odigralo, vidimo kako nam to najednom sve iščezava te ono što je iz toga nastalo gledamo u nebu obasjano silno blještećim svjetlom.
No to ne osvjedočuje ništa drugo doli golem značaj onoga što se tu zapravo zbiva prelaženjem ljudskih zemaljskih djela u nebeske čine duše u sadašnjosti. Jer, ono što čovjek doživljava kao svoju sudbinu, kao svoju karmu, odigrava se za njega, u njemu i oko njega od zemaljskog k zemaljskom životu. Ono pak što se još odvija u regiji nebeskih svjetova kao posljedica onoga što je ovdje na Zemlji doživio i načinio – sve to neprestano i nadalje djeluje u povijesnom oblikovanju zemaljskog života. To se odigrava u onome čime čovjek ovdje na Zemlji ne ovladava kao pojedinac.
Uzmite, dragi prijatelji, rečenicu koja slijedi, samo u njenoj punoj težini. Pojedinac doživljava svoju sudbinu. Kad dva čovjeka zajedno djeluju, već nastaje nešto posve drukčije od ispunjavanja sudbine jednoga ili drugoga od njih. Između oba čovjeka odvija se nešto što proizlazi iz onoga što svaki doživi kao pojedinac. Za običnu svijest isprva nije ni uočljiv nikakav suodnos između onoga što se tu odigrava među ljudima i onoga što se zbiva gore u duhovnim svjetovima. Samo kad se u fizičko-osjetilni svijet prizove djelovanje Duha Svetoga, kad ljudi svoje fizičko-osjetilne čine svjesno preoblikuju tako da oni istodobno budu čini u duhovnom svijetu, uspostavit će se takav suodnos.
No sve to što se među ljudima događa na širem planu jest i nešto drukčije od onoga što pojedinac doživljava kao sudbinu. Sve to što nije tek pojedinačna ljudska sudbina nego biva uzrokovano zajedničkim mišljenjem i osjećanjem, zajedničkim čuvstvovanjem i postupanjem ljudi na Zemlji u povezanosti je s onim što tamo gore čine duhovi ljubavi, harmonija i volje. I u to se s obzirom na te ljude ulijevaju ljudska djela kao i pojedinačni ljudski zemaljski životi.
Daljnji prizor koji se prostire pred pogledom iniciranoga od osobite je važnosti. Gledajmo gore! Tako se danas pokazuje nebeski posljedak onoga što se krajem 70tih te tijekom 80tih i 90tih godina prošloga stoljeća odigralo ovdje na Zemlji. Tako je kao kad bi silna duhovna kiša pala na Zemlju, ovlažila ljudsku dušu i pokrenula je put onoga što među ljudima u stanovitu smislu povijesno nastaje.
I tu ponovno možemo vidjeti kako u živim odslicima misli zaobilazno kroz duhove ljubavi, harmonija i volje danas živi ono što su ljudi ovdje na Zemlji činili zadnjih tridesetak godina prošlog stoljeća. Kad sve to promotrimo, često nam je uistinu tako da sasvim jasno otprilike uočavamo ovo: razgovaramo danas s jednim čovjekom; ono što on na osnovi općeg mišljenja kaže nekom, što ne dolazi od njegovih vlastitih emocija i impulsa, nego on to kaže nekom zato što je pripadnik ovog vremena, često nam se čini kao da je u vezi s onim ljudima koji su živjeli 70tih, 80tih i 90tih godina prošlog stoljeća. Doista je tako kao da nekog današnjeg čovjeka vidimo u nekakvoj skupštini duhova okružena stanovitim ljudima koji se oko njega trude, ali su samo s neba spuštene slike onoga što su ljudi živjeli u posljednjoj trećini prošloga stoljeća. I tako doista na duhovni način utvare, rekao bih vrlo realne sablasti ranijeg razdoblja prelaze u kasnije razdoblje. To je jedno od onih finih generalnih djelovanja karme koja su prisutna u svijetu, ali ih često ne zapažaju ni najokultniji okultisti. Nekome tko danas kaže nešto neosobno, nešto stereotipno često bismo htjeli promrmljati u uho: to ti je rekao ovaj ili onaj s kraja 19. stoljeća!
Tek tako život postaje cjelina. I opet se o vremenu što je započelo svršetkom Kalijuga-razdoblja mora reći da se razlikuje od svih ranijih povijesnih razdoblja. Razlikuje se po tome što doista ona ljudska djela koja su učinjena za vrijeme posljednje trećine 19. stoljeća na prvu trećinu ovoga stoljeća imaju najveći zamislivi utjecaj.
Kažem ovo, dragi prijatelji, želeći time označiti nešto što je daleko od ma kakve uporabe praznovjernih riječi; kažem to kao nešto što se izriče s punom sviješću o tome da se izgovara egzaktna činjenica. Nikada nisu tako očito među ljudima krstarile utvare iz nekog prethodnog vremena kao što je to slučaj u sadašnjosti. I ako ljudi te utvare danas ne opažaju, to nije stoga što živimo u mračnom razdoblju, nego zato što su ljudi još uvijek zaslijepljeni svjetlom razdoblja svjetlosti. Stoga je i to što se među nama dogodilo djelovanjem utvara iz prošloga stoljeća nešto nadasve plodonosno za ahrimanske ljude. Ahrimanski ljudi djeluju danas na osobito loš način, a da to ostali ljudi ni ne primjećuju. Oni što više tih utvara iz prošlog stoljeća nastoje, rekao bih, ahrimanski galvanizirati i navesti ih na to da utječu na ljude sadašnjosti.
Ovom ahrimanskom obilježju našega doba ne može se ničim udovoljiti bolje nego da se uza sve što se događa stvaraju popularna udruženja na račun zabluda prošloga stoljeća koje su za upućene već odavno izblijedjele ideje. Laici nikada u jednom vremenu nisu tako jako popularizirali zablude prethodnog doba kao u današnje vrijeme. I već se može reći: nastoji li se upoznati bit ahrimanskih djela, to je danas moguće posvuda gdje se posjećuju skupovi koji su djelatni iz obične svijesti. Danas imamo mnogo prilika upoznati ahrimanizam u svijetu, jer djeluje izvanredno snažno. I on je taj koji na ovoj zaobilaznici – kako sam to danas prikazao – zadržava ljude od toga da poput onoga što se upravo javlja u antropozofiji, u svoje srce, u svoju dušu, prime nešto što mora iznova doći na vidjelo, jer toga tamo jednostavno nije bilo. Ljudi su već zadovoljni kad ono što se nanovo javlja u antropozofiji mogu poistovjetiti s bilo kojim starim izričajem. Treba samo vidjeti kako su ljudi zadovoljni kad u bilo kojem mom predavanju naiđe nešto o čemu netko onda može reći: vidiš, pa to stoji i u jednoj staroj knjizi. No u njoj je to ipak sasvim drukčije, iz posve drukčije svijesti. Tako smo malo odvažni primati ono što raste na tlu sadašnjosti, osjećajući se radije smireni kad nešto takvo možemo iznijeti iz prošlosti.
Baš to svjedoči nam kako jako impulsi prošlosti djeluju na sadašnje ljude i kako se ljudi sadašnjosti osjećaju smireni kad ti impulsi prošlosti djeluju na njih. To dolazi upravo odatle što 19. st. još uvijek tako jako djeluje na 20. st. Budući promatrači suvremene povijesti čovječanstva, koji će prikazivati duhovno, dok mi danas prikazujemo samo iz dokumenata – ti promatrači prije svega će imati da prikažu ono što se nalazi u riječima: pogledamo li na početak 20. st., na prva tri desetljeća, većinom nam sve to izgleda kao da je učinjeno po djelovanju kontura ljudskih djela s kraja 19. st.
I ako ovdje smijem izgovoriti nešto što doista nije mišljeno politički – politika iz našeg Antropozofskog društva mora posvema izostati –, ako, dakle, smijem ovdje, dragi prijatelji, reći nešto što jednostavno treba okarakterizirati činjenice, onda je to sljedeće: možemo promatrati djela koja preokreću svijet – događaje mislim, jer to nisu bila djela –, ali osobito one događaje koji što su potresali svijet u drugom desetljeću 20. st. Već je više puta izrečeno da je postalo trivijalno reći da se zapravo tijekom čitava vremena o kojem se piše povijest nije dogodilo nešto što bi svijet uzdrmalo u tolikoj mjeri. No zar ljudi u te događaje koji tako snažno potresaju svijet nisu uključeni tako kao da u njima ni nemaju udjela? Ide se kojekuda. Tako je kao da su se takvi događaji odigrali izvan ljudi, kao da ljudi u tome uopće ne sudjeluju. Gotovo svakog čovjeka kojeg danas sretnemo valjalo bi pitati: jesi li sudjelovao u događanju drugog desetljeća 20. st.? I tek kad stvar promotrimo sa drugog stanovišta: kako se bespomoćno ljudi izuzimaju, kako beskrajno bespomoćno, bespomoćno u sudovima, u postupcima! Ministarski portfelji nisu nikad zauzimani s takvim teškoćama kao u ovo doba. Mislite samo na to kako je kuriozno to što se u tom pravcu zapravo događa, kako su bespomoćni ljudi u onom što se tu odigrava. Tako i dolazimo na to da istaknemo pitanje: pa tko tu zapravo nešto čini? Tko je u to uključen? Oni koji su u to uključeni, dragi prijatelji, u većoj su mjeri od ljudi našega doba ljudi iz posljednje trećine 19. st. Snage njihovih sjena vidimo djelatne u svemu.
Vidite, to je tajna našeg vremena. Htjelo se reći: nikad neki pokojnici nisu bili tako moćni kao što su to oni iz posljednje trećine 19. st. I to je jedan aspekt svijeta. Kad s obzirom na duhovni sadržaj promotrimo odgovarajuće stvari u pojedinačnim slučajevima, ipak dolazimo do nečeg posve čudnoga.
Za mene se radilo o tome da li bih prilikom nove naklade mojih spisa pisanih u zadnja tri desetljeća prošloga stoljeća trebao ponešto izmijeniti. Oni koji su priprosti filistri sadašnjosti kažu: sve se obnovilo; znanstvene teorije i hipoteze od nekada odavno su odbačene pojave. No promatra li se stvar sa realnog stanovišta, ništa se ne može mijenjati, jer se zapravo iza svakoga tko danas piše neku knjigu ili govori s učene propovjedaonice u sjenovitoj slici krije još netko. I tako još uvijek govore Du Bois-Reymond, Helmholzi, Haeckel – oni, dakle, koji su govorili u ono vrijeme: u medicini Oppolzer, Billroth itd. To je nešto od tajne sadašnjosti. Stoga inicijacijska znanost kaže: nikada mrtvi nisu bili tako moćni kao u naše doba.
To je ono što sam htio uvrstiti u ova razmatranja o karmi.