.- 1. Prvo predavanje, Prag, 29 ožujka 1924
Greška naše civilizacije. Iskonska mudrost. Prosvjetljenje u misterijima i iskonski učitelji. Bića Mjeseca i Sunca. Osnova za razumijevanje ljudske sudbine. Garibaldi.
Želio bih započeti ova predavanja za članove danas objašnjavajući kako antropozofija, jednostavno donoseći svoje uvide ljudima, izdiže cjelokupnu ljudsku svijest iz zemaljske težine. Danas je teško moguće da osoba koja je dio opće civilizacije misli drugačije nego da i ona pripada Zemlji svojim zemaljskim životom između rođenja i smrti. Sve ostalo, pripadnost duhovnom svijetu, uglavnom je samo uvjerenje, slutnja i slično. Uvid u povezanost čovjeka s nečim drugim osim onoga što je na Zemlji zapravo je teško moguće današnjem čovjeku koji svoj odgoj, cjelokupno obrazovanje mora crpiti iz današnje civilizacije. A ipak to da je upravo to uvjerenje da imamo veze samo sa zemaljskim uvjetima kada govorimo u ljudskim bićima, velika pogreška naše civilizacije, cijelog našeg suvremenog duhovnog života, htio bih reći, u cijelom zapadnom i srednjem svijetu. Samo je Orijent zadržao svijest, premda dekadentnu, o čovjekovoj povezanosti s nadosjetilnim silama i kozmičkim silama koje okružuju Zemlje. Čovjek se u davna vremena osjećao ovisnim o zvijezdama u svojoj ljudskoj prirodi, baš kao što se osjećao ovisnim o biljkama, životinjama koje rastu i lutaju Zemljom. U davna vremena se znalo da Mjesec nije samo fizičko nebesko tijelo koje lebdi u zemaljskom prostoru. Danas nema mnogo interesa, najviše se istražuje ima li tamo uzvisina ili nema, ili vode, i postavlja hipoteze o tome. Ali nema se što više baviti s Mjesecom, koji nam je najbliži, a kamoli s ostalim nebeskim tijelima, koja se samo ispituju prema njihovim fizičkim svojstvima. U stara vremena bilo je sasvim drugačije. U to vrijeme čovjek je znao da je potpuno ovisan o nebeskim tijelima, kao što danas zna da je ovisan o Zemlji.
Želim početi s nečim što ima određeni znanstveni značaj, što se možda nekima i ne sviđa, ali bit će to nešto lako. Često sam naglašavao, na antropozofskim predavanjima da ljudska bića, čak i ako ih se ispita čisto znanstveno, iz svog zemaljskog života pružaju dokaze da nešto izvanzemaljsko ulazi u njihovo oblikovanje. Prirodna znanost vjeruje da je prva klica najsloženije tijelo koje može postojati na Zemlji. Razmišlja se o složenoj strukturi koju embrio može imati. Nedavno smo čuli o atomu kao divnom entitetu, a sada i o molekuli! I sad nešto kao ćelija, pa to je užasno složena stvar! - Ali to nije slučaj s zametkom; u stvarnosti, zametak se uopće ne predstavlja kao složeno tijelo, već se predstavlja kao kaos. Sva kemijsko-fizička struktura se raspada, a prije nego što se živo biće može pojaviti, embrij se morao raspasti u kaotični prah. Upravo je to smisao oplodnje, da zametak tjera u kaos, tako da u majčinom organizmu dolazi do potpuno razlomljene materije. To je smisao onoga što se događa u majčinom tijelu, da vlada potpuni kaos. Ako imate kristal: kozmos ne može raditi s kristalom s čvrstim rubovima; ako imate biljku: ona također ima čvrsti oblik, ni tu kozmos ne može raditi; isto je i sa životinjom. To je značenje oplodnje, da zametak postaje kaos. Tek tada cijeli kozmos iz svoje okoline djeluje na ovu klicu, i tada se ljudsko biće stvarno formira iz kozmosa, tako da se pravo duhovno-duševno, koje dolazi iz prošlih života na Zemlji može useliti u njega.
U odnosu na današnje stavove to je nešto što je glupost, ali ta glupost je istina. U današnje vrijeme, to je strašno, da ako govoriš istinu, da su to gluposti u odnosu na prevladavajuće stavove. Sada se može reći: ono što tu tvrdite proizlazi iz okultnog promatranja, ali može li se to provjeriti? - Također možete provjeriti; više ljudi to može učiniti nego što mislite. Ali postoje i vanjski dokazi za ovu činjenicu. U našem institutu za biološka istraživanja u Stuttgartu pronašli smo čudan vanjski dokaz. Provedena su istraživanja o funkciji slezene. Možda znate: slezena se oduvijek smatralo vrlo problematičnim organom. Priča se o jednom rigoroznom ispitu na kojem profesor pita kandidata: 'Možeš li mi reći nešto o slezeni?' Kandidat razmisli o tome i jadno promuca: 'To sam zaboravio'. Onda profesor kaže: "Šteta! Nitko nikad nije znao, ti si bio jedini i zaboravio si'.
Ukazao sam na određenu metodu iz znanosti duha, prema kojoj je gospođa Kolisko ispitivala funkciju slezene. Još uvijek se osporava, ali će pobijediti jer je stvarno točna. Ali sada se pokazalo nešto drugo. Neke stvari morate raditi na način koji vam nije pri srcu, ali drugi drže do takvih metoda. Stoga smo odlučili izrezati slezenu zečeva. To nije vivisekcija, to je jednostavna operacija, a mi smo učinili sve da životinje ne budu mučene. Ali jedan od ovih zečeva je uginuo jer se prehladio; nakon operacije nije odnesen u zagrijanu prostoriju.
Što se moglo očekivati? Uklonili smo slezenu, tako da se razvilo nešto drugo u području slezene i sada je bilo izloženo kozmosu. Sve dok je slezena bila na svom mjestu, kozmos nije mogao učiniti ništa; ako se slezena ukloni, tu je samo eterska slezena. Time se eterska slezena prilagođuje, onako kako odgovara djelovanju kozmosa. Što očekivati? Da na mjestu slezene nastaje nešto kozmičkog oblika, da nastaje oponašanje kozmičkog: naime, sferični oblik. I točno! Kada smo secirali zeca, pronašli smo vrlo malo sferično organsko tijelo koje je nastalo naknadno kao rezultat djelovanja kozmosa – potpuno u skladu s gledištem da se oplođeno jajašce predstavlja kao kaotično tijelo – u uvjetima da je samo djelovanje Zemlje bilo uklonjeno. Tako nas je karma vodila da smo došli do vanjskog dokaza onoga što vrijedi na potpuno drugom polju.
Doista je tako da danas, kada ljudi razvijaju svoje osjećaje iz vanjske civilizacije, ne mogu a da se ne ograniče na područje Zemlje i ne usmjeravaju pogled u stvarnom smislu u prostranstva svijeta.
Kako bih imao temelj za daljnja objašnjenja, moram vas sada podsjetiti, kako je objašnjeno u mojoj knjizi Tajna znanost, da se današnji Mjesec jednom odvojio od Zemlje, nakon što je ranije bio jedno tijelo sa Zemljom. To je nešto što proizlazi iz vidovnjaštva, ali je danas prepoznato i u prirodnoj znanosti. Posljednjih godina postoji izvjesni književni pokret koji računa, iako pogrešno, s ovim odnosom između Mjeseca i Zemlje. Moramo shvatiti da je Mjesec, koji se danas pojavljuje na nebu, nekoć bio jedno sa Zemljom, bio je izbačen iz Zemlje, ako mogu tako reći, i već neko vrijeme kruži oko Zemlje.
Sada moram istaknuti drugu činjenicu. Tiče se duševno- duhovnog razvoja ljudi u zemaljskoj egzistenciji. Čak i čisto vanjsko promatranje onoga što su ljudi postigli na Zemlji pokazuje da je nekoć postojalo nešto poput svojevrsne iskonske mudrosti. Zasigurno to nije bilo dano u intelektualnim oblicima koji su danas potrebni; nije bilo dano tako apstraktnim mislima i tako vezano za osjetila kao što se to danas traži. Bilo je dano u slikovno-poetskoj formi. Nije ostalo ništa od te iskonske mudrosti, koja je postojala na Zemlji u vrijeme kada ljudi još nisu pisali. Ali ono što je sačuvano su legende, mitovi, divna vedska književnost, književnost Vedante, orijentalni spisi. Svatko tko uroni u to – ne kao Deussen, koji vidi samo površne stvari i koji se smatra poznatim prevoditeljem – tko doista uroni u ono što postoji, stječe duboko poštovanje prema beskonačnoj mudrosti koja se nalazi unutra, ali koja se pojavljuje u poetskom, slikovitom obliku. I stječe se osjećaj da iza toga živi nešto neizrečeno i nenapisano što je možda veće i važnije: iskonska mudrost.
Kako je živjela ta iskonska mudrost? Učiti kao što učimo danas, sjedeći, pamteći knjigu za knjigom i slično, i tako se postupno šuljajući da nešto saznamo, to se nije događalo u sferi iskonske mudrosti. Svatko tko je u toj epohi došao do određenog uvida znao je što je inspiracija, znao je čitati svijet – a ne knjige – ako bi sebe stavio u potrebno duševno raspoloženje. Znao je da će ga tada to obuzeti, tada će biti prosvijetljen iznutra. Ovo unutarnje prosvjetljenje uzeto je jednako stvarno kao što čitanje knjige smatramo stvarnim danas. Odnos prema duhovnom svijetu čovjek je postigao činjenicom da ga je u stare misterije uveo svećenik inicijacije, kako bi u sebi mogao doživjeti prosvjetljenje. To je bila svrha uputa u misterijima, da se ljudi nauče iskusiti to unutarnje prosvjetljenje. Nije mislio da mu je prosvjetljenje došlo iz oblaka. Bilo bi to kao da danas slušamo osobu negdje iza paravana i ne vjerujemo da govori osoba, nego da nam iza paravana nešto neodređeno šapuće. Kao što bismo danas malo vjerovali kad bismo čuli da nešto neodređeno govori, već bismo posumnjali na biće iza naše percepcije, tako je i osoba koja je došla do prosvjetljenja znala: postoje bića na Zemlji koja ne dolaze u fiziko utjelovljenje, ali su preko prosvjetljenja veliki učitelji čovječanstva. - Čovjek je bio svjestan: on je u tijelu i krvi, on hoda među ljudima koji nisu od krvi i mesa, već koji imaju etersko tijelo, oni su eterska bića koja su tu da daju prosvjetljenje koje je bilo sadržaj iskonske mudrosti. Tako se znalo: Zemlju ne naseljavaju samo ljudska bića od krvi i mesa, već i druga bića koja imaju etersko tijelo.
Sada, nedavno, razmišljajući o takvoj stvari, čovjek se mora osloboditi predrasude da čovječanstvo, kakvo je sada, živi na Zemlji od vremena kada postoje zapisi; prije toga su uvjeti neodređeni, a zatim, nakon što se prođe kroz to neodređeno, dolazi se do majmuna ili čovjekolikog majmuna. To je zapravo vrlo šaljivo gledanje! Ono što povjesničar može reći vrijedi za nekoliko stoljeća: ljudi su bili slični ovakvima kakvi su danas, naravno ne toliko pametni, ali ipak slični kao što su danas. Ljudi su postali pametni tek u posljednjih nekoliko stoljeća; ali osim veće inteligencije, oni su bili ono što smo mi danas. - Egipćani su bili praznovjerni, imali su mumije; – ali inače u cjelini zamišljaju kao današnji ljudi, osim pameti! Prije toga leži razdoblje o kojem se ne zna ništa. Ali nakon što je razdoblje za koje se ništa ne zna dugo trajalo, čovjekoliki majmuni su bili tamo.
Vidite, ovo je gledanje kojeg se čovjek mora riješiti. Čovjek je naselio Zemlju prije životinja, samo u drugačijem obliku, on je starije biće. O tome možete pročitati u mojoj 'Geheimwissenschaft'. I tako ljudi koji su živjeli zajedno sa starim izvornim učiteljima, koji nisu preuzeli ljudska tijela, koji su živjeli u duhovnim tijelima, doživjeli to sa izlaskom Mjeseca, oni su doživjeli – mi smo to sami doživjeli – ta bića, koja su živjela među nama kao izvorni učitelji, kako su izašla u kozmos, i od tada ne naseljavaju Zemlju nego Mjesec. Tako da se ne samo fizička tvar Mjeseca, već i bića koja sada duhovno nastanjuju Mjesec, trebaju smatrati odvojenima od Zemlje. Da, čak se i znanstveno može govoriti o tim bićima da nakon što su krenula – nisu podložna rađanju i smrti na isti način kao čovjek – da žive na Mjesecu, dok je Mjesec odavno izgubio i preobrazio njegove tvari.
Tu se događa nešto slično kao i s ljudima. Da, pomislite samo da čovjek za sedam-osam godina potpuno promijeni svoje fizičke supstance! Ako netko misli da tu sjedi isto tijelo koje je sjedilo prije nekoliko godina, nije tako. Fizička supstanca se promijenila, duh i duša su ostali. U tom pogledu, ta se činjenica zna u prirodnoj znanosti, ali se na nju ne obraća pozornost. Jednom su me na predavanju pitali: kaže se da pčele kao košnica imaju određeni odnos s pčelarom, da kada on umre, ako je bio dosta vezan za svoje pčele, dogodi se da košnica to primijeti i pčele često ugibaju. Kako je to moguće? Pojedinačno pčele nemaju te sposobnosti da prepoznaju ljude, a košnica je samo zbroj pojedinačnih pčela! - Ali to nije točno, košnica uopće nije zbroj pojedinačnih pčela. Koristio sam sljedeću analogiju: dvije su osobe bile tamo prije dva desetljeća. Jedan je otišao u Ameriku, drugi je ostao; prvi se nakon petnaest godina vraća iz Amerike i prepoznaje svog prijatelja. - To zapravo ne ovisi o pojedinim dijelovima; ništa ne ostaje od izvorne tvari. Dakle, nisu važne pojedinačne pčele, već inteligencija košnice, koja se čak ni ne razlikuje mnogo od ljudske. Mi kao ljudi također smo nešto drugo od naših stanica, od naših pojedinačnih organa. I kao što prijatelji koji su ovdje prije deset godina pohađali moja predavanja nisu više fizički prisutni, već samo duševno- duhovno, tako je i Mjesec odavno izgubio supstancu koja je nekad napustila Zemlju, i koja je odavno više puta izmjenjivana u kozmosu. S druge strane, bića su tu. Kako su ta bića ipak ostala aktivna za čovječanstvo na Zemlji, sasvim je jasno prikazano stvarno inicijacijskom gledanju. To postaje očito kada uđemo detaljnije u ono što nazivamo karmom. S tim želim početi danas, a onda ćemo ta razmišljanja nastaviti na sljedećim predavanjima.
Kada sretnemo osobu obično ne obraćamo dovoljno pažnje na to kako smo zapravo cijeli svoj život na Zemlji usmjerili prema tom susretu. I u tom procesu upoznavanja osobe susrećemo se s dvije stvari. Ako obratite pažnju na to, otkriti ćete da je ono što ću vam reći prisutno na više manje oslabljen način. Upoznate nekog drugog. Često se događa da s tom drugom osobom ulazimo u intimnu vezu, bez obzira je li lijepa ili ružna, pametna ili glupa, može biti bilo koja osoba. To dolazi iz nas samih. Čak i ne primjećujemo kakva je izvana: osjećamo vezu s njom. To je jedna stvar u ekstremu. Druga stvar je: upoznajemo osobu, ne osjećamo tu unutarnju vezu, ali koristimo priliku da o njoj steknemo intelektualni ili moralni dojam. Možemo je dobro opisati. Razgovarati o prvom čovjeku, kada kasnije odemo u društvo koje ga također poznaje, za nas je nešto neugodno, imamo osjećaj nelagode; to je nešto unutarnje u odnosu na njega. Drugog sugovornika možemo lijepo opisati, možemo reći da je pametan ili budala, znamo ga opisati sve do oblika nosa; ali živimo u tome bez unutarnjeg sudjelovanja. Postoje poznanstva koja sklapamo, čim smo se upoznali, dogodi nam se da sanjamo tu osobu, da nas u snovima nikad ne napušta. Koliko god dobro poznavali drugu osobu, svaki dan smo zajedno: to ni najmanje ne dolazi u san. Naše unutarnje biće nije toliko duboko zahvaćeno da bismo o njoj sanjali. Rijedak je slučaj da netko živi poput Garibaldija, koji osjeća unutarnju vezu čak i kada nema neposredne osobne veze, ali to se događa. Jer kod Garibaldija je vrlo zanimljivo kako je pronašao svoju prvu ženu. U vanjskom svijetu je boravio toliko malo da ga žene uopće nisu zanimale. Na pomorskom putovanju duž brazilske obale okrenuo je dalekozor prema kopnu i ugledao mladu djevojku: u tom trenutku shvatio je da mu ona mora postati žena. Požurio je na obalu u svom brodu, i tamo je bio čovjek koji ga je ljubazno pozdravio i upitao želi li ručati s njim. Garibaldi se složio. Bio je to otac djevojke koju je vidio dalekozorom! Prije nego što je poslužen obrok, rekao joj je – on je govorio samo talijanski, a ona samo portugalski – da mora biti njegova doživotno. Ona je to razumjela i između njih je uspostavljen divan odnos. Tu imate ekstreman slučaj u kojem se pokazuje da je tu bilo nešto poput karmičke veze. Bilo je nečeg herojskog u ženinom ponašanju, načinu na koji se ponašala. Pratila ga je u borbama u Južnoj Americi, a kada je stigla vijest da je pao na bojnom polju, otišla ga je tamo tražiti. U toj situaciji rodila je svoje dijete. Da bi ga utoplila morala ga je vezati oko vrata.
Takva su iskustva pomogla Garibaldiju na nađe čvršće uporište u životu. Žena mu je umrla a on se oženio drugom. Prišao joj je na vrlo građanski način; ali ovaj brak je trajao jedan dan!
To su stvari u kojima možete onjušiti karmu, a kada ih pogledate, vidite da postoje dva načina na koje se osoba može odnositi prema drugim ljudima u odnosu na karmu. Karmički odnosi su sasvim drugačiji kada osoba osjeća unutarnje zajedništvo nego kada drugu osobu može opisati samo izvana.
Pa, upravo kada se pogledaju takva karmička iskustva kao što je ovo upoznavanje s drugom osobom, gdje ljepota ili ružnoća nisu bitni, gdje iznutra dolazi impuls da pripadate zajedno, postaje se svjestan utjecaja onih bića koja sam opisao kao izvorne učitelje koji su aktivni i danas, ali izvana, iz kozmosa. Takvi odnosi su od primarnog interesa za ta mjesečeva bića, i kroz takve uvjete i izvan takvih uvjeta oni najintimnije sudjeluju u razvoju čovječanstva na Zemlji.
I kao što postoje mjesečeva bića, postoje i sunčeva bića koja su povezana sa Suncem. Govorili smo o odnosu kada nam je lako drugu osobu opisati na vanjski način. U tim slučajevima bića Sunca zanima koje su to niti koje idu od ljudske duše do ljudske duše.
Kada gledamo čisto ljudske odnose, odvedeni smo od Zemlje do Sunca i Mjeseca. I tu se može reći: postoje uvjeti u kojima vidimo aktivnost Mjeseca i drugi u kojima vidimo aktivnost Sunca. I tako smo stupanj po stupanj vođeni od razine Zemlje do razine kozmosa.
Ova razmišljanja danas smo mogli tek započeti, želimo nastaviti sutra i na sljedećim predavanjima.