.- 2. Drugo predavanje, Prag, 30. ožujka 1924.
Akaša zapisi. Negativni prostor Sunca i sunčevih bića. Interakcija hijerarhija i njihov utjecaj na čovjeka nakon smrti. Razumijevanje misterija zvijezda u kroz etersko tijelo u životu nakon smrti. Priprema i razrada kasnijih ljudskih organa kroz moralne i eterske zapise zvijezda. Duhovne veze koje vode od jednog života na Zemlji do drugog; preobrazba ovih snaga. Razumijevanje prirode bolesti.
Jučer sam započeo davati neke perspektive o tome kako razumjeti ljudsku sudbinu, i spomenuo sam kako pojam o djelovanju sudbine može u ljudima osvanuti, kada se umiješaju iskustva koja su značajna u njihovom životu. I rekao sam, da pretpostavite da sretnete drugo ljudsko biće u određenoj dobi; čovjeka se susreće na način da se daljnja sudbina dvoje koji se susreću odvija zajedno, ali da se cijeli život do te točke odvijao na drastično različit način. Ako se takav događaj dogodi, onda bi bilo besmisleno kada bi sve što je ljudsko biće prethodno doživjelo na Zemlji bilo potpuno nepovezano s tim događajem. To nije slučaj. Jer nepristrano promatranje unatrag jasno pokazuje da je gotovo svaki korak u životu koji smo napravili bio korak u smjeru tog iskustva. Možemo se osvrnuti na djetinjstvo i uvijek ćemo vidjeti da neko djelo koje smo učinili, a koje je vremenski daleko od ovog iskustva, cijeli životni put kojim smo krenuli, ima smjer prema tom događaju, kao da smo krenuli tim putem svjesno i namjerno. Upravo su ove stvari prikladne da se ljudima uvijek iznova ukaže na ono što mi u antropozofiji moramo zvati karmičkim vezama.
A onda sam istaknuo i kako se susreti s ljudima pojavljuju na različite načine i dao sam vam dva ekstremna slučaja: susrećemo se s čovjekom, s njim se razvija živi odnos, ma kako nam on izvana izgledao za našu osjetilnu percepciju, za naše estetske osjećaje. Ne bavimo se dalje njegovim posebnim osobinama. To je nešto što izlazi iz nas i vuče nas. Susrećemo druge ljude, rekao sam, za koje se takav unutarnji poriv ne afirmira. Postajemo svjesniji osobina koje nam se pokazuju izvana, koje se usađuju u naša osjetila, u našu maštu, u naš estetski senzibilitet. Čak i u snovima, rekao sam, ide u to. Susrećemo ljude prve vrste i bavimo se njima čim izađemo iz fizičkog i eterskog tijela, u egu i astralnom tijelu noću. Pojavljuju se snovi o njemu. Oni su samo znak da se u nama nešto uzburkalo kad smo se upoznali. Susrećemo druge ljude, ne možemo ih sanjati jer nas ne uzburkaju, ništa u nama ne izvire. Možda živimo vrlo blizu njih, ali ih ne sanjamo jer oni u nama ne pokreću ništa što bi nas moglo zaokupiti sve do astralnog tijela i 'Ja'- organizacije.
Potom smo ono što je bilo povezivali sa silama s kojima je čovjek povezan s izvan zemaljskim bićima, na koje se danas malo obraća pažnja, sa silama koje djeluju na Zelju iz okoline, od izvanzemaljskog. I istaknuli smo da one duhovne snage koje djeluju od mjesečevih bića, čovjek mora povezati sa svime što je za njega prošlost. Da, dragi moji prijatelji, za nas je prošlost kada priđemo osobi i u nama se odmah pojavi nešto što nas vuče da idemo prema njoj.
Međutim, to kako su te stvari povezane, postaje jasno tek kada znanost inicijacije zauzme mjesto vanjskog promatranja, znanost inicijacije koja doista može razotkriti unutarnje veze. Posvećenik, kojem je duhovni svijet otvoren, ova dva iskustva o kojima sam govorio ima u mnogo intenzivnijem smislu nego što to može imati obična svijest. U jednom slučaju, kada obična svijest ima tu unutarnju uzburkanost, posvećenik doživljava, kada se sretne druga osoba, da slika, ili niz slika, prilično značajnih slika, zapravo nastaju iznutra. Kao da su te slike izbile iz vas, kao da ispred sebe imate spis i možete pročitati značenje koje želi izraziti. Na taj način postaje mu jasno iskustvo koje ima s tim slikama: sliku koja nastaje u vama, koja dolazi iz vas, vi doživljavate unutarnje zajedništvo sa slikom, kao da slikar slika sliku a ne stoji ispred slike, ispred platna, nego tka u samom platnu, živeći u svakoj boji i svaku boju doživi iznutra. Tako doživljavate i znate da slika koja se pojavi ima veze s osobom koju ste u životu susreli. I kroz slično iskustvo, kada ponovno susretnete osobu godinama kasnije – to doživljavate uvijek iznova – prepoznajete u osobi koja stoji ispred vas, s kojom se fizički suočavate, ponavljanje onoga što se u vama uzburka. Uspoređujući sliku koja dolazi od iznutra, s onim što je vani ispred, znate da je ono što nastaje iznutra slika onoga što je netko doživio s ljudskim bićem u prethodnom životu na Zemlji. I stvarno se vraćate u ranija vremena u kojima ste s njim dijelili iskustva. Kao rezultat onoga što je prošao u pripremi za znanost inicijacije, doživljava ne samo kao mračan osjećaj, kao što je inače slučaj kod obične svijesti, nago kao u živoj slici prijašnjeg života na Zemlji, ili što je netko doživio s osobom s kojom se sada susreće u nekoliko prethodnih života na Zemlji. Može se reći da nam znanost inicijacije omogućava da u potpunosti vidimo ono što smo doživjeli s osobom s kojom smo karmički povezani, izbijajući tako intenzivno iz vlastitog unutarnjeg bića da izgleda kao da osoba koja stoji ispred nas izranja iz sebe same, stupa pred nas u svom ranijem obliku i susreće sebe u ovom sadašnjem obliku. To je toliko intenzivno. I zato što je iskustvo tako intenzivno stvarno, možemo ga povezati sa silama na kojima se temelji, i upućeni smo na način na koji se došlo do te slike.
Ljudsko biće prolazi kroz razne regije, dok se spušta iz svog duhovnog i duševnog postojanja, koje provodi između smrti i novog rođenja, do života na Zemlji. Takoreći, posljednja oblast kroz koju prolazi je mjesečeva oblast; prije toga prolazi kroz druge zvjezdane i duhovne oblasti. Na putu kroz oblast Mjeseca, on doista susreće ona bića koja su, kao što sam jučer objasnio, nekoć bili izvorni učitelji čovječanstva. On ih susreće u kozmosu prije nego se spusti u zemaljsku egzistenciju, i oni su ti koji upisuju sve što se događa u životu među ljudima u onu finu tvar koju istočnjački mudraci nazivaju Akasha, različitu od zemaljskih supstanci.
Zaista je tako, sve što čovjek prolazi u životu, sve što ljudi doživljavaju, promatraju ona biča koja su nekada s ljudima nastanjivala Zemlju – ne kao utjelovljena bića, već duhovna. To se promatra i to nije napisano apstraktnim pismom kao što je naše, već je zapisano u živom obliku u Akasha supstanci. Ta mjesečeva bića, koja su nekoć bila veliki učitelji u vrijeme iskonske mudrosti, ta duhovna bića, registriraju iskustva čovječanstva. A kada se čovjek na svom putu, kojim se kreće između smrti i novog rođenja, ponovno približi Zemlji, kako bi se sjedinio sa zametkom kojeg su mu dali roditelji, onda prolazi kroz područje u kojem su mjesečeva bića zabilježila ono što na Zemlji ima doživljeno u ranijim inkarnacijama. Dok su ova mjesečeva bića ljudima donijela mudrost kada su živjela na Zemlji, mudrost koja se posebno odnosila na kozmičku prošlost, u svom sadašnjem kozmičkom postojanju ona se drže prošlosti. Kada se čovjek spusti u zemaljsko postojanje, sve što je zabilježeno utisne se u njegovo astralno tijelo. Da, dragi moji prijatelji, tako je lako o tome govoriti: ljudsko biće sastoji se od 'Ja' organizacije, astralnog tijela, eterskog tijela i tako dalje. 'Ja' organizacija je ona koja je najsklonija Zemlji, to obuhvaća ono što učimo i doživimo u zemaljskom postojanju; ali drugačije je s onim članovima ljudskog bića koji leže dublje. Već je s astralnim tijelom drugačije, puno je upisa, puno slika. Ono što se obično naziva 'nesvjesno' postaje nešto iznimno bogato kada se podigne u znanje. A inicijacija daje priliku da se zaroni dublje u ovo astralno tijelo i da se sve ono što su mjesečeva bića unijela – a što je istog tipa kao i uobičajena iskustva s drugim ljudima – iznese u opseg vizije. Tako se kroz znanost inicijacije doista otkriva tajna kako čitava prošlost miruje u čovjeku i kako nastaje 'sudbina' kroz činjenicu da su s egzistencijom Mjeseca povezana bića koja čvrsto drže prošlost, tako da ona leži uspavana u nama kada kročimo na Zemlju.
Drugi slučaj: kada inicirani pristupi ljudima u vezi kojih je obična svijest takva da ima estetski, mentalni dojam, i on to ne može sanjati, tada pri tom susretu ne nastaje ništa slikovito iznutra; već kada se inicirani suoči s takvom osobnošću, njegov je pogled usmjeren na Sunce, kao što je u drugom slučaju na Mjesec. I baš kao što je Mjesec povezan s bićima koja sam vam okarakterizirao, ni Sunce nije samo kugla plina o kojoj govore fizičari. Fizičari bi bili jako začuđeni kada bi jednog dana mogli opremiti ekspediciju i doći do mjesta za koje misle da je ispunjeno svim vrstama užarenih plinova za koje misle da čini Sunce. Fizičari bi otkrili da tamo gdje su sumnjali na užarene plinove nema baš ničega, da je to mnogo manje od prostora, manje od ničega: rupa u kozmosu. Što je prostor? Ljudi ne znaju što je prostor, a najmanje oni koji o njemu puno razmišljaju, filozofi. Jer vidite, ako ovdje postoji stolica i krenem prema njoj ne obraćajući pažnju, naletim na nju. Zatvoreno je, ne pušta me. Ako nema stolice, nesmetano hodam kroz prostoriju.
Ali sada postoji i treći slučaj. U ovom trećem slučaju, kada bih hodao, ne bih bio zaustavljen, ne bih bio gurnut, nego bih bio usisan, nestao bih: nema prostora, postoji suprotnost prostoru. A ova suprotnost prostoru je na Suncu. Sunce je negativan prostor, izdubljeni prostor. I baš zbog toga jer je negativni prostor, to je sjedište, uobičajeno sjedište, bića koja su najbliža čovjeku i stoje iznad njega: anđeli, arhanđeli, arhaji. I u slučaju koji sam naveo, pogled iniciranog privučen je onim bićima koja su na Suncu, duhovnim bićima Sunca. Drugim riječima, takav susret s osobom koji nije karmički u prošlosti, ne pojavljuje se ponovno, predstavlja posredovanje da inicirani dođe u kontakt s tim bićima. I ispada da postoje određena bića s kojima je čovjek bliži, a s drugima udaljeniji. A način na koji mu se ta bića približavaju jasno mu daje do znanja, ne u pojedinostima nego općenito, kakva će se karma oblikovati: tada to nije stara karma, već ona s kojom se prvi puta susreće. Tada čovjek postaje svjestan da ta bića koja su u vezi sa Suncem imaju veze s budućnošću, isto koliko i bića koja su u vezi s Mjesecom imaju veze s prošlošću.
Vidite, to je zapravo produbljivanje cijelog života osjećaja kada ljudsko biće, čak i kada nije inicirano, dokuči ono što znanost inicijacije donosi iz dubine duhovne egzistencije. Jer ove stvari mogu postati jasne. Kao što netko može razumjeti sliku a da nije slikar – često sam koristio ovu analogiju – tako se i ove istine mogu razumjeti bez inicijacije. Ali ako dopustite da te istine djeluju na vas, cijeli odnos koji čovjek ima s kozmosom se enormno produbljuje. Pomislite samo kako čovjek danas apstraktno, suhoparno, trezveno sa Zemlje gleda na zdanje univerzuma. Ako čovjek gleda na Zemlju, onda još uvijek ima neki interes za Zemlju. S nekim zanimanjem promatra šumske životinje. Ako je plemenit čovjek, sviđaju mu se, vitka gazela, okretni jelen. Ako je manje plemenit, još ga zanimaju kao divljač, može ih jesti. Zanima ga kupus u polju. Sve je to povezano s njegovim vlastitim životom. Ali kao što čovjek ima odnos s ovim zemaljskim elementom koji pobuđuje njegov život osjećaja, on može razviti i svoj odnos s izvanzemaljskim kozmosom. I sve što u vidu sudbine dođe iz prošlosti – ako na nas ostavlja dojam – zove naše srce, našu dušu, da pogledamo mjesečeva bića i da sami sebi kažemo: ovdje na Zemlji čovjek ima svoje stanište; na Mjesecu žive bića koja su nekad bila s nama na Zemlji. Tražila su drugačije okruženje, mjesto za život, ali mi ljudi ostali smo povezani s njima; ona registriraju našu prošlost. Njihova djela žive u nama kada prošlost utječe na naše zemaljsko postojanje.
Gledamo prema tim bićima s određenim strahopoštovanjem i žarom, a vanjski Mjesec koji svijetli srebreno, samo je znak tih bića tako blisko povezanih s našom prošlošću. I učimo na neki način imati odnos s tim kozmičkim, izvanzemaljskim silama, čiji su simbol zvijezde, imati odnos s njima kroz ono što doživljavamo kao ljudska bića, kao što inače imamo odnos kroz naše tjelesno postojanje sa svime što živi na Zemlji. Isto tako, kada mi kao ljudi iščekujemo budućnost, kao u tjeskobnom iščekivanju, kada u toj budućnosti živimo sa svojim nadama i težnjama, tada nismo sami sa svojom dušom, već smo povezani s onim što nam zrači od Sunca. Anđeli, arhanđeli, arhaji, za nas postaju sunčeva bića, za nas postaju bića, i o tome znamo: oni nas vode iz naše sadašnjosti u budućnost. Ako tada pogledamo u kozmos i tada vidimo kako mjesečina ovisi o sunčevoj svjetlosti, kako su ova nebeska tijela povezana jedno s drugim, tada ćemo sliku onoga što živi u nama vidjeti vani, u kozmosu. Jer kao što su Sunce i Mjesec povezani jedno s drugim vani u zvjezdanom svijetu, ono što je mjesečevo u nama, naša prošlost, povezano je s našom sunčevom prirodom, s našom budućnošću. A sudbina je ono što u čovjeku prolazi iz prošlosti u budućnost, kroz sadašnjost. Kroz međusobne odnose zvijezda vidimo – kroz međusobne odnose zvijezda u velikim razmjerima, prikazano u daljini ono što živi u našoj vlastitoj nutrini.
Da, dragi moji prijatelji, to širi naš pogled duboko u kontekst svijeta. Jer kada čovjek prođe kroz vrata smrti, on se u početku samo odvojio od svog fizičkog tijela. Živi u svojoj 'Ja' organizaciji, svom astralnom tijelu, svom eterskom tijelu. Ali nakon nekoliko dana etersko tijelo se odvaja od astralnog tijela i 'Ja'. Ono što čovjek doživljava je nešto što u određenoj mjeri izrasta iz njega; isprva je malen, a onda postaje sve veći i veći: to je njegovo etersko tijelo. Ovo etersko tijelo raste u prostranstvu, raste u zvjezdanom svijetu, tako mu se čini. Ali kako raste, postaje tako fino da nakon nekoliko dana nestane od njega. Ali postoji još nešto. Dok svoje etersko tijelo predajemo kozmosu, dok ono postaje rjeđe i širi se, kao da smo nakon smrti shvatili tajne zvijezda, kao da smo prodrli u misterije zvijezda.
Prije svega – a to je također slučaj kada smo prošli kroz vrata smrti – kada sada idemo gore, kada idemo kroz oblast Mjeseca, bića Mjeseca čitaju iz našeg astralnog tijela ono što smo upravo iskusili u zemaljskoj egzistenciji. Kada napustimo tu zemaljsku egzistenciju, primaju nas ta bića Mjeseca, naše astralno tijelo u kojem se sada nalazimo, ono je poput knjige koju čitaju. I to vjerno bilježe kako bi to upisali u novo astralno tijelo kada se ponovno spustimo na Zemlju.
Iz područja Mjeseca zatim prolazimo kroz druge oblasti, preko oblasti Merkura i Venere u oblast Sunca. U ovom području Sunca sve što smo proživjeli, napravili u prethodnim životima, sada oživljava u nama. Ulazimo u bića viših hijerarhija, u njihova rad, u njihova djela i sada smo u kozmosu. Kao što smo hodali naokolo tijekom našeg zemaljske egzistencije, u određenoj mjeri opčinjeni uvjetima na Zemlji, tako smo sada u prostranstvima kozmosa. Živimo u prostranstvima, dok na Zemlji živimo ograničeni. Dok prolazimo svoju egzistenciju između smrti i novog rođenja, čini nam se kao da smo na Zemlji zatočeni, jer je sada sve široko, doživljavamo misterije kozmosa. Ne doživljavamo ih kao nešto što je pod fizičkim zakonima prirode; ti fizički zakoni prirode nam se pojavljuju kao beznačajan proizvod ljudskog duha. Ono što se događa u zvijezdama doživljavamo kao djela božansko-duhovnih bića, integriramo se u djela božansko-duhovnih bića. U skladu s onim što možemo, djelujemo među njima i s njima, i upravo iz kozmosa pripremamo našu sljedeću zemaljsku egzistenciju.
To je ono što doista treba shvatiti u dubljem smislu, da je ono što čovjek nosi u sebi razradio dok je bio u kozmosu, između smrti i novog rođenja. Tako je malo, ono što čovjek percipira izvana o svojoj organizaciji. Ono što se nalazi u svakom organu može se razumjeti samo ako se dotični organ razumije iz kozmosa. Uzmimo najplemenitiji organ, ljudsko srce. Da, današnji znanstvenik secira embrij, i vidi kako se srce postupno zatvara; više o tome ne razmišlja. Ali ova vanjska plastična struktura, ljudsko srce, rezultat je onoga što je svaki pojedinac, razradio zajedno s bogovima između smrti i novog rođenja. Prvo, dok živi kroz život između smrti i ponovnog rođenja, čovjek mora raditi u onom smjeru koji ide od Zemlje do Lava, do zviježđa Lava u Zodijaku. Ovaj smjer, ova struja od Zemlje do zviježđa Lava ispunjena je čistim silama. Čovjek mora raditi u tom smjeru, kako bi mogao iznijeti srce kao klicu; unutra su kozmičke sile. Zatim, kada je čovjek prošao kroz ovu oblast, koja leži u prostranstvima kozmosa, sad u područjima bliže Zemlji, da tako kažem, mora doći u oblast Sunca. Tu se opet razvijaju sile koje dalje usavršavaju srce. I tada čovjek ulazi u ono područje gdje ga već dotiče ono što se može nazvati zemaljskom toplinom; vani u kozmosu nema zemaljske topline, postoji nešto sasvim drugo. Tu je treća faza pripreme ljudskog srca. Snage od kojih je srce pripremljeno su u početku čisto moralno-religijske snage u smjeru Lava; u naša srca se u početku izlučuju čisto moralno-religijske snage. Svakome tko to prozre, čini se nečuveno ono kako današnja znanost gleda na zvijezde kao na ravnodušne, neutralne fizičke mase, a pri tom ne vidi moral. A kada čovjek prolazi kroz solarno područje, te moralno-religijske snage zahvaćaju eterske sile. I tek kada se čovjek približi Zemlji, toplini, području vatre, dodaju se završni koraci pripreme, da tako kažem. Tada počinju djelovati sile koje tada oblikuju fizičku klicu za ljudsko biće koje se spušta kao duhovno i duševno biće.
I tako je svaki pojedini organ izgrađen iz prostranstva kozmosa. U sebi nosimo zvjezdano nebo. I ne samo da smo povezani s biljnim svijetom koji nas hrani zbog kaše od griza koju smo upravo stavili u želudac i koja će se tek preraditi u našem organizmu, nego smo povezani i sa silama cijelog kozmosa. Međutim, te stvari postaju jasne ljudima tek kada imaju dar da stvarno promatraju život. Za razliku od mikroskopskog, koje se danas smatra kultom, uskoro će se početi razmatrati i makroskopsko. Danas čovjek želi upoznati tajne organizacije životinja, čovjeka, tako što se što je moguće više zatvorio od kozmosa. Zatim baca pogled u cijev, zove to mikroskopija, izreže sićušan fragment, stavi ga na staklenu ploču, i pokušava što više eliminirati svijet, ako je moguće pobjeći od života. Otkine komadić, promatra ga kroz nešto što odsijeca pogled od ostatka svijeta. Naravno da se ne smije ništa reći protiv ovakvog istraživanja, svakakve jako lijepe stvari izlaze na vidjelo. Ali tako ne možete upoznati ljude. I vidite, kad pogledate iz zemaljskog u izvanzemaljski kozmos, također imate samo dio svijeta. Uostalom, to je samo dio koji teži biti vidljivim. Zvijezde nisu onakvima kakvima se čine – to je samo simbol – ali su i dalje vidljive! Ali cijeli svijet kroz koji prolazimo između smrti i novog rođenja je nevidljiv, nadosjetilan. Postoje oblasti koje leže izvan osjetilnog. Ali ljudsko biće pripada tim nadosjetilnim područjima egzistencije jednako koliko i osjetilnim, a što je to ljudsko biće doista se spoznaje tek kada se uzme u obzir kako je ljudsko biće prošlo kroz prostranstvo kozmosa. Kada smo zakoračili kroz vrata smrti u prostranstvo kozmosa i ponovno se vratili na Zemlju, tada i to živi u nama kao kozmičke veze; ono što živi u nama je ono što je prošlo kroz prostranstvo kozmosa, što je već živjelo na Zemlji, uzdiglo se u kozmos i opet se spustilo na ograničenu zemaljsku egzistenciju. I postupno učimo gledati ono što smo bili u našem ranijem zemaljskom postojanju. Naš je pogled otrgnut od tjelesnog i uzdignut u duhovno. Jer kada se osvrnemo na ranije živote na Zemlji, snagom znanosti inicijacije gubimo želju da sve prikažemo samo osjetilima.
Doduše, dosta se i po tom pitanju čudnih stvari doživjelo. Bila su vremena kada su postojali određeni teozofi koji su znali da čovjek živi u ponavljanim životima na Zemlji. Oni su to znali iz orijentalne mudrosti, ali su cijelu stvar htjeli predočiti na način kako se može predočiti osjetilima. Prevarili su se oko toga, ali trebale su im osjetilne predodžbe. U to vrijeme je ljudima rečeno da se ljudsko biće kao fizički organizam raspada i atomizira kada prođe kroz vrata smrti; ali atom bi ostao, ovaj jedan atom bi čudesno otišao u sljedeći život na Zemlji, a ti teozofi su to tada nazvali 'permanentnim atomom'. Bio je to samo zaobilazni put da se stvar može predočiti materijalistički. Sva takva sklonost materijalističkim idejama nestaje kada se doista prođe kroz ono što duša može doživjeti, kada se vidi da je ovo ljudsko srce formirano iz prostranstva svijeta.
S druge strane, jetra se formira tek vrlo blizu zemaljske oblasti; ima malo zajedništva s prostranstvom kozmosa. Postupno, kroz znanost o inicijaciji, čovjek upoznaje ljudsko biće da sebi kaže: srce uopće ne bi moglo biti u čovjeku da nije pripremljeno, oblikovano iznutra iz prostranstva kozmosa. S druge strane, organ kao što je jetra, pluća, nastaje tek u blizini zemaljske egzistencije. Što se tiče pluća i jetre, ljudsko biće izgleda kozmički blizu Zemlji, a što se tiče srca, on je biće širokog kozmosa. U ljudima se otvara cijeli svijet. Moglo bi se, kad bi se crtala duhovna anatomija jetra, pluća, nekih drugih organa nacrtati Zemlja i ono što je blizu; zapravo je tako u odnosu na sile. Ako se prijeđe do srca, trebalo bi zabilježiti cijeli kozmos. Čovjek je cijeli kozmos skupljen, smotan. Čovjek je ogromna misterija, pravi mikrokozmos. Ali taj mikrokozmos, u koji se čovjek pretvara nakon smrti, otrgnut je od svakog elementa osjetilnog, od materijalnog. I sada se uči prepoznavati prave veze koje postoje između duhovnog i fizičkog, između jedne osobine duše i druge.
Naprimjer, u svijetu nalazimo ljude koji imaju urođeno razumijevanje stvari oko sebe, ljudi oko sebe. Pogledajte samo ovako na život, dragi moji prijatelji! Postoje ljudi koji susreću puno drugih ljudi, ali ih nikad zapravo ne upoznaju. Ono što pričaju o tim ljudima je potpuno nezanimljivo, tu nema ničeg bitnog. Takvi ljudi ne mogu uroniti, ne mogu se posvetiti drugoj osobi, nemaju razumijevanja za drugu osobu. Ima ljudi koji to razumiju. Kad upoznaju osobu i nekome pričaju o njoj, onda sve nosi pečat točnosti; odmah znate kakav je taj drugi, čak i ako ga nikad niste vidjeli, podiže se ispred vas. To ne mora biti detaljan narativ, kratkim karakterističnim rečenicama može se poslužiti netko tko može uroniti u bit osobe kako bi naslikao cjelovitu sliku. Ne mora to biti čovjek, može biti bilo što u prirodi. Neki govore o tome kako izgleda planina, drvo; očajavate, nemate sliku o tome, sve ostaje prazno, imate osjećaj da se mozak suši. S druge strane, ima i drugih koji odmah nešto potpuno razumiju; moglo bi se slikati ono o čemu govore. Takvi darovi ili nedostaci, razumijevanje okoline, zatupljenost prema okolini, to nije nastalo ni iz čega, već je rezultat našeg ranijeg postojanja na Zemlji. Ako se uz znanost inicijacije promatra osoba koja dobro razumije svoju ljudsku, a i ostalu okolinu, i zatim se vratimo unatrag – ima tu još puno toga za reći o ovom vraćanju – uz znanost inicijacije u prijašnji život na Zemlji, tada se otkriva kakve je osobine čovjek imao u prethodnom zemaljskom životu i kako su se one preobrazile u razumijevanje okoline, u životu između smrti i novog rođenja. I onda se dolazi do zaključka da je osoba koja razumije okolinu bila takve prirode u prethodnom zemaljskom životu da je mogla doživjeti puno radosti. To je vrlo zanimljivo. Ljudi, koji nisu mogli doživjeti radost u svom prijašnjem životu na Zemlji, ne mogu razumjeti ni ljude ni okolinu. Kod svake osobe koja ima to razumijevanje, otkriva se: bio je osoba koja je mogla uživati u okruženju. Ali i to je stečeno u prethodnom životu na Zemlji. I kako se dolazi do te radosti, tog talenta, te sklonosti uživanju u okruženju? Čovjek dolazi do toga kada je razvio ljubav u prethodnim zemaljskim životima. Ljubav se u zemaljskom životu pretvara u radost; radost sljedećeg života na Zemlji pretvara se u razumijevanje okoline u trećem životu na Zemlji.
Na taj se način promatra zemaljski život u slijedu, a na taj način i stječe razumijevanje onoga što zrači iz sadašnjosti u budućnost. Ljudi koji mogu puno mrziti, kao rezultat svoje mržnje, prenose u sljedeći život dispoziciju da na njih sve bolno djeluje. Tako je to kada proučavate osobu koja kroz život mora proći tako da se stalno 'inati' jer je sve bolno pogađa, uvijek pati. Možete se sažaliti, to je u redu, ali vas uvijek vrati u prošli život u kojem nije mogla prevladati mržnju. Molim vas nemojte me krivo shvatiti. Kada se govori o mržnji, ljudi lako kažu: ja ne mrzim, volim sve. Trebali bi samo sebe ispitati, koliko skrivene mržnje leži na dnu ljudske duše. Da, te veze, one stvarno postaju jasne tek kada čujete kao ljudi pričaju jedni o drugima. Zaista – zamislite ovakvu statistiku – o osobi se govori daleko više loših stvari nego se izgovara pohvala i uvažavanja. A ako bi netko stvarno ušao u ovu statistiku, otkrio bi da među ljudima stotinu puta više – stvarno se može dati ta brojka – stotinu puta više ljudi mrzi nego voli. Da, to je tako, ali ljudi to obično ne primjećuju, jer misle da imaju pravo na mržnju i da je opravdano kada mrze. Ali ta se mržnja razvija u trpljenje patnje, trpljenje patnje u sljedećem životu na Zemlji, i u nedostatak razumijevanja, u tvrdoglavost u trećem životu na Zemlji, u kojem ne želi ništa postići, ne može uroniti u bilo što.
I tako imate priliku promatrati tri uzastopna zemaljska života poštujući zakon: ljubav se mijenja u radost, radost u trećem zemaljskom životu u razumijevanje okoline. Mržnja se pretvara u sklonost trpljenju boli; ova sklonost trpljenju boli koja dolazi iz mržnje, mijenja se u trećem zemaljskom životu u tvrdoglavost, u nerazumijevanje okoline. To su duhovne veze koje vode od jednog života na Zemlji do drugog.
Ali pokušajmo pristupiti životu u drugom obliku. Ima ljudi – možda su to tako unijeli u svoje živote – koje ništa ne zanima, ne zanima ih ništa drugo osim njih samih. Ali od velike je važnosti u ljudskom životu hoće li osobu nešto zanimati ili ne. Zaista, i u tom pogledu statistika pokazuje čudne stvari. Susreo sam ljude koji bi ujutro razgovarali s damom, a poslijepodne nisu znali kakav je šešir imala, kakav je broš imala, ni kakve boje joj je haljina. Ima ih koji to ne vide! Postoje čune ideje. Ponekad se čak smatra nečim oprostivim; ali to je neoprostivo! To je nezainteresiranost, nezainteresiranost koja ponekad ide toliko daleko da čovjek stvarno ne zna da li je osoba koju je upoznao nosila crni ili svijetli kaput! Nema unutarnje veze s onim što stoji pred njime vani. Spominjem te stvari donekle radikalno; ne želim odmah reći da se zaljubljuje u Ahrimana ili Lucifera ako ne zna da li je gospođa imala plavu ili crnu kosu. Samo želim istaknuti da ljudi razvijaju određeni stupanj interesa za svoju okolinu, ili čak nezainteresiranost; ali to je od velike važnosti za dušu. Ako je netko zainteresiran za okolinu tada je duša uzbuđena tim okruženjem, duša iznutra doživljava okolinu. Ali što god ovdje doživi, doživi sa zanimanjem, to nosi kroz vrata smrti u prostranstvo kozmosa. I kao što ovdje na Zemlji netko mora imati oči da bi vidio boje, mora biti potaknut interesom da bi mogao vidjeti ono što se događa između smrti i novog rođenja. A ako ideš kroz život bez interesa, ako ne gledaš ništa, ako ne čuješ ništa što se događa, onda između smrti i novog rođenja nemate veze s kozmosom, duhovno ste slijepi, da tako kažem, ne možete raditi sa silama kozmosa. Na taj se način, međutim, loše priprema svoj organizam i organe: dolazi se u smjeru Lava i ne može se podvrgnuti prvoj pripremi za srce; čovjek dolazi u područje Sunca i ne može dalje razvijati srce; dolazi se u područje vatre na Zemlji i tu se ne može dovršiti priprema; dolazite na Zemlju i rođeni ste sa sklonošću prema srčanim bolestima. Nešto u duši, nezainteresiranost, probija se u ovaj život na Zemlji. I zapravo priroda bolesti postaje potpuno objašnjiva tek kada se može vidjeti kroz veze, kada se vidi kako osoba koja trenutno fizički pati od ovoga ili onoga, ima tu fizičku patnju jer je tako razvila element duše u prethodnom životu na Zemlji, koji se u ovom životu na Zemlji pretvara u fizičko. Fizička patnja u životu na Zemlji je, iskustva ove ili one vrste iz prethodnog života na Zemlji. Ljudi koji su, kako kažu, savršeno zdravi, koji se ne mogu razboljeti, koji su uvijek najboljeg zdravlja, uglavnom se osvrću iz ovozemaljskog postojanja na ono ranije u kojem su se duboko zanimali za sve što ih okružuje, sve su gledali, sve prepoznali.
Naravno, stvari koje se odnose na duhovni život nikada se ne smije pritiskati. Vidite, naravno, može biti i početak karmičkog tijeka. Mogu početi s nerazumijevanjem u ovom životu: tada će se budućnost odraziti na ovo nerazumijevanje. Nije stvar samo usmjeravanja iz sadašnjosti u prošlost. Stoga se može samo reći: u pravilu, ili kada dođe do karmičke predispozicije, radi se o tome da su određene bolesti povezane s određenim tipom duše.
Općenito, duša iz jednog zemaljskog života pretvara se u fizičko u drugom zemaljskom životu; fizičke stvari iz jednog zemaljskog života pretvaraju se u stvari duše u drugom zemaljskom životu. I u tom pogledu doista je slučaj da onaj tko želi sagledati karmičke veze ponekad mora svoju pozornost usmjeriti na male stvari. Izuzetno je važno ne skretati pažnju na stvari koje se inače smatraju posebno važnima u životu. Ako želite vidjeti kako život na Zemlji vodi natrag u prethodni život na Zemlji, ponekad morate svoju pozornost usmjeriti na male detalje.
Naprimjer, pokušao sam tražiti karmičke veze – o takvim stvarima ću morati govoriti sljedećih nekoliko dana – za razne ličnosti povijesnog i duhovnog života, na ozbiljan način, naravno, ne na način na koji ljudi to često traže, i pronašao sam osobnost, koja je tako radikalno razvila izvanredan unutarnji život da je na kraju čak uspjela stvoriti posebne tvorbe riječi. Ova je ličnost napisala mnoge knjige, u kojima je stvorila najčudnije tvorbe riječi. Naprimjer, puno grdila, puno kritizirala uvjete ljudskih zajednica. Dotična osoba također je kritizirala način na koji se neki znanstvenici ponašaju prema kolegama, njihovu zavist. On sastavlja činjenice u skladu s tim, želi okarakterizirati podmuklost odrađenih znanstvenih naravi u odnosu na druge, a relevantno je poglavlje naslovio: 'Šlihološko u znanstvenom svijetu'. Karakteristično je kada osoba formira izraz 'šlihološko', osjeća se nešto u vezi s tim 'šlihološko'. I vidite, upravo oštroumno razumijevanje ovakvih tvorbi riječi dovodi do prepoznavanja kako je ta osobnost u prethodnom zemaljskom životu bila osoba koja je imala puno posla sa svim vrstama ratnih pothvata, gdje su se mnoge stvari morale izvesti podmuklo. Karmički, to se pretvorilo u sposobnost stvaranja slika šuljanja, borbe, borbe u svakakvim pothvatima, koristeći takve tvorbe riječi za stvari koje je sada vidio, njegova glava je opisivala što je radio sa svojim nogama i rukama. Tako bih mogao navesti mnoge stvari o ovoj osobnosti. koje su se na određeni način promijenile iz fizičkih u duševno-duhovne.
Sutra ćemo nastaviti ova razmišljanja.