.- 11. Jedanaesto predavanje, Breslau, 10 lipnja 1924
Učinci karme u povijesti svijeta. Sfera Saturna i kozmičko-univerzalna sposobnost pamćenja bića Saturna. Friedrich Schiller. Ernst Haeckel. Victor Hugo.
Jučer smo počeli govoriti o povezanosti ljudskog života ovdje na Zemlji između rođenja i smrti, i drugog ljudskog života u nadosjetilnom svijetu između smrti i novog rođenja, u odnosu na karmu. Vidjeli smo da ono što je ljudsko biće doživjelo, učinilo, mislilo, osjetilo u prethodnom zemaljskom životu i u nizu zemaljskih života, radi zajedno u karmi, a ono što je potom oblikovano, oblikovano je kao osnova iskustva u budućem zemaljskom životu, kroz suradnju s drugim ljudskim dušama koje su s njim karmički povezane, a zatim i bićima viših hijerarhija. Kao što smo vidjeli, to čini povijesni život čovječanstva transparentnim. U određenoj mjeri svakog pojedinog čovjeka – bilo da postiže izvanredne stvari koje oblikuju svijet, bilo da radi u malim krugovima – vidimo u pozadini sveobuhvatnih duhovnih događanja. Osobito smo vidjeli kako nam razmatranje ljudske sudbine izgleda kad je počinjemo shvaćati, kao vanjski, zemaljski izraz snažnog univerzalnog događaja iza njega, koji se također pojavljuje u duhovnom svijetu. Pokazali smo kako je sam čovjek taj koji nosi ono što se dogodilo u ranijoj zemaljskoj epohi i provodi to u kasnijoj zemaljskoj epohi. Veze povijesnog razvoja nastaju kroz čovjeka, i vjerujem da je dojam koji takvo povijesno promatranje može ostaviti na čovjeka uzdižući. Da, način na koji osjećamo svoju vlastitu karmu, to kako možemo proživjeti tu karmu, osjećamo ispravno ako prije svega – prije nego uđemo u iskustvo individualne karme na sljedećim predavanjima – vidimo upravo u ličnostima čiji su životi više-manje općepoznati, kako se učinak individualnog života na Zemlji odražava na sljedeći život na Zemlji.
Iz primjera smo naučili kako cjelokupna duhovna konstitucija i duhovna bića koja pripadaju planetarnoj sferi, djeluju na ono što ljudsko biće, kada prođe kroz vrata smrti i nastavi živjeti u duhovnom svijetu, donosi sa sobom u ovaj duhovni svijet. Dali smo primjedbe posebno o tome kako djeluje Jupiterova sfera. Saturnova sfera je još više potresna u svojoj posebnosti, i način na koji Saturn djeluje još je šokantniji. Znate – spomenuo sam – da se čak i uz inicijacijski uvid, da bi se moglo samostalno proučiti sve veze, da se treba osvrnuti od šezdeset treće godine, i osvrnuti se na epohu od pedeset šeste do šezdeset i treće godine, osvrnuti se na ono što može utjecati na čovjeka iz sfere Saturna, da bi se moglo suditi o cijeloj povezanosti duhovnog života i tkanja svemira. Jer sve što postoji u sferi Saturna je uvjetovano tako da postoji snažna, prodorna svijest o prošlosti, i više-manje nesvjesnost sadašnjosti. To ostavlja šokantan dojam. Bića Saturna zapravo djeluju u sadašnjosti, uključujući Serafine, kao iz nesvjesnog, ne znaju, da tako kažem, izravno što se kroz njih događa u sadašnjem trenutku; ali znaju odmah, nepogrešivo i precizno, što su radili, mislili, čim se dogodilo.
Želio bih upotrijebiti sliku kako bih okarakterizirao ovu osebujnu egzistenciju u sferi Saturna. Zamislite da hodate Zemljom kao ljudsko biće, nikad ne znajući u sadašnjem trenutku što radite, o čemu razmišljate, što se događa s vama, ili kroz vas, ali ste išli – uzmimo jednostavan događaj – negdje. Ne vidite sebe kako hodate, ali ostavljate tragove: izranja snjegović, recimo, iz vašeg neposrednog položaja od prije. Napravite još jedan korak, još jedan snjegović, još jedan korak, još jedan snjegović i tako dalje. Na ovaj način, uvijek ste plastično uhvaćeni i gledate unatrag točno ono što ste bili. Čim se kroz vas nešto dogodi, vidite kako je to tu, kako ostaje, kako se postavlja u vječnost. I gledate natrag u perspektivi, i vidite sve što se kroz vas dogodilo, zabilježeno kao u kronici vječnosti. Jer takva je samosvijest bića Saturna. Ali sve što bića Saturna na taj način vide kao prošlost povezano je zauzvrat s cjelokupnom evolucijom svih pojedinačnih bića cjelokupnog planetarnog sustava, tako da su bića Saturna, da tako kažem, svjesna da se osvrću na cjelokupno sjećanje, svih bića planetarnog sustava. Sve je zabilježeno u ovoj kozmički- univerzalnoj sposobnosti pamćenja bića Saturna.
Ako je promatrač već izvanredno potresen otkrićem tkanja i bivanja u sferi Saturna, to je još više kada vidi kako ta bića prenose učinke prethodnih zemaljskih života u novi zemaljski život individualnosti, nakon što su prošli kroz svoja posebna iskustva i morali svoju karmu razraditi unutar sfere Saturna. A kontemplacija kozmosa zapravo dobiva na veličanstvenom, moćnom sadržaju, ako se to zna za svjetske povijesne ličnosti.
Ako pogledate život takvih osoba ovdje na Zemlji, to vas vodi – ako ga gledate duhovno, ne samo slovkate već ga čitate – gore u život i prirodu sfere Saturna. Percepcija duhovnog neizmjerno dobiva kada se sfera Saturna vidi na djelu. Vidi se kako to djeluje na Zemlju u onome što se događa na Zemlji; vidi se odraz onoga što se događa u sferi Saturna. Želio bih to objasniti na primjeru.
Može se pogledati individualnost koja je prošla kroz svoj život u južnoj Europi u prvom ili drugom kršćanskom stoljeću, kada je grčka kultura još imala snažan utjecaj na tijek kršćanskog razvoja; koja je u to vrijeme imala snažnu, finu, pomalo intelektualno naglašenu prijemčivost duše za kršćanstvo s grčkim odsjajem, te je prebačena u Rimsko carstvo, gdje je prošla sve što se može proći u prvim stoljećima širenja kršćanstva u Rimskom carstvu: nepravedni progon kršćana, nasilje rimskih cezara, sve što je bilo u načinu na koji su se rimski cezari općenito ponašali prema finijim ljudima; duša koja je prošla kroz ono što se može gledati s ogorčenjem u najdubljem smislu te riječi i zapravo prošla smrt u to vrijeme u raspoloženju rezignacije, koja je sama sebi rekla: može li se svijet u kojem su ovakve stvari moguće doista razvijati? - Uz izvjesnu sumnju postoji li još ravnoteža između dobra i zla u svijetu, ova je duša izašla iz kontemplacije rimskog cezarizma, a pred njenim duhovnim pogledom stajalo je s jedne strane zlo cezara a s druge strane narav pojedinih kršćanskih mučenika. U teškoj, oštroj suprotnosti, ova duša je vidjela s jedne strane dobro i s druge strane zlo. S tim dojmom prošla je kroz vrata smrti, zatim kroz manje značajne zemaljske živote. Jer ono što se u ovu dušu utisnulo u tom zemaljskom životu, u grčko-rimskoj egzistenciji, ostavilo je duboke brazde u životu duše. Tada se, kako se približavalo osamnaesto stoljeće, razrađivalo unutar sfere Saturna u daljnju karmu te individualnosti.
Na formiranju karme sfera Saturna radi duboko i intenzivno. A upravo kada se radi o zahvaćanju najvećih dubina ljudske duše i razvijanju jakih radikalnih sila iz najvećih dubina ljudske duše, daje im te jake sile, jer sve što se događa unutar sfere Saturna je snažno duhovno, ali toliko duhovno da također zahvaća mnogo dublje u zemaljski oblik; duboko, duboko zahvaća u fizičku organizaciju. Nastaje fizička organizacija koja s entuzijazmom želi nadoknaditi ono što je duša prošla u prethodnom životu na Zemlji. Postoji snažno gledanje unatrag. Kada se karma oblikuje unutar sfere Saturna, gleda se u sjećanja, u prošlost, kako se biće oblikuje u sferi Saturna; gleda se unatrag. Zatim, kada se ljudsko biće spusti u zemaljsku sferu, u određenom pogledu, pojavljuje se negativna slika onoga što je prošao. Intenzivno gledanje unatrag pretvara se u energičnu težnju za idealima koji idu naprijed, prema budućnosti, tako da su upravo ljudi koji svoju karmu spuštaju iz sfere Saturna, ljudi s entuzijazmom za budućnost, to jest, žele raditi u idealima, koji teže budućnosti, jer su u sferi Saturna u čisto duhovnom životu, prvenstveno gledali u prošlost.
Ova individualnost o kojoj govorim pojavila se u drugoj polovici osamnaestog stoljeća kao Friedrich Schiller. A sada uzmite cijeli Schillerov život, uzmite kako je to izgledalo nevjerojatno efektno, s možda slabim stilom Schillerovih mladenačkih drama, sa svom tom vatrenošću, ali promislite o krajnjoj ozbiljnosti, moglo bi se reći s golemoj melankoliji koja počiva na Schillerovoj duši, a posebno zadivljujuće aspekte njegove mladenačke sudbine koji izranjaju iz njegovog melankoličnog duhovnog raspoloženja; i vidjeti nadahnuti pogled na Grčku kada se upoznao s Goetheom – vidjeti sve to u prvom planu, a iza toga vidjeti čovjeka koji je osnovu za ovo gledište stekao u prvom, drugom kršćanskom stoljeću, u iskustvu s jedne strane grčkog kršćanstva, a s druge strane ogorčenjem rimskim cezarizmom, i kako se onda sve oblikuje u novu karmu u sferi Saturna, koja se čini tako ozbiljnom. Schiller je po svojoj karmi doista Saturnov.
Te stvari duša ne doživljava ako samo teoretski želi slušati. Duša ih ispravno razumije samo kada ih zahvati cijelim srcem i umom, kada uroni um u cijelo ovo duhovno biće i život u svijetu zvijezda – ovdje u sferi Saturna – a zatim, a zatim nakon što se um produbi, da shvati jedno zemaljsko djelo sudbine, tako pogleda na tu manifestaciju sudbine.
Želim navesti još jedan primjer, kada je sudbina radila na potpuno drugačiji način. Može se pogledati individualnost koja je u određenoj mjeri, bila jedan od inicijata u kratkom prethodnom životu na Zemlji. Međutim, prije nego što progovorim o ovoj ljudskoj karmi, moram iznijeti pitanje koje si moraju postaviti svi koji razmišljaju o stvarima o kojima sada raspravljamo, a koje su, siguran sam, mnogi od vas već postavili. Pitanje koje se nameće kada slušate što se govori u antropozofskim razmišljanjima: u ljudskoj evoluciji na Zemlji postojali su inicirani u velike misterije egzistencije, inicirani unutar zemaljske mudrosti. Gledamo na ove davne inicijate s ogromnim poštovanjem, s dubokim poštovanjem. Ako se sada govori o reinkarnacijama, ponovljenim zemaljskim životima, onda se može postaviti pitanje: što je s reinkarnacijama ovih inicijata? - A pitanje se može postaviti i ovako: da, zar ne postoje reinkarnirani inicijati koji žive u sadašnjosti? Jesu li se inicirani trebali apsolutno povući iz svijeta u kojem se sada živi između rođenja i smrti, posebno sada?
To uopće nije slučaj. Ali ne smijemo zaboraviti da kada čovjek kao individua siđe iz pred-zemaljskog duhovno-duševnog postojanja u zemaljski život na Zemlji, vezan je za ono što mu to doba može dati u fizičkom tijelu, a zatim za obrazovanje i slične stvari. Ove stvari moraju prihvatiti oni koji se reinkarniraju unutar oblasti Zemlje. Svakako možemo pogledati neku iniciranu osobnost, možda u dalekoj prošlosti, čija će karma opet biti tu nešto kasnije, u osamnaestom ili devetnaestom stoljeću. Ali u osamnaestom stoljeću u zemaljskoj civilizaciji nigdje nema takvih tijela kakva su bila u tim davnim danima, tijela koja su tako plastično usklađena s ljudskom- duhovnom individualnošću. Samo je predrasuda degenerirane znanosti da je ljudsko tijelo od pamtivijeka uvijek ostalo isto. Zapravo, u doba materijalizma, postalo je tvrdo, nefleksibilno, neelastično, i s njim se ne može lako rukovati. Uvjeti nasljeđa, koji su pak povezani s dispozicijom, cjelokupnom unutarnjom konstitucijom duše, upravo su takvi – pojedinac si ne može pomoći, kriva je cijela civilizacija – da se ne može uroniti u fizički organizam s dijelom onoga što se u duši nosi od trenutka inicijacije, stoga ne može to dovesti u vlastitu neposrednu svijest.
Da, moram reći nešto vrlo paradoksalno, ali morate prihvatiti ovaj paradoks jer je istinit. Vidite, inicirani su u starim, sivim danima bili zaštićeni od onoga što se danas smatra velikim dobrom za ljudski rod, ali što ovi inicirani, uopće nisu vidjeli kao korist, nego se smatralo velikom preprekom inicijaciji. Danas se neće dopustiti da se osoba poput inicijata starih dana, spriječi da nauči čitati i pisati na način kako se to danas može naučiti. Mnogo se gubi s načinom na koji s danas uči čitati i pisati: to se utisne u oblike slova s kojima se nema ljudski odnos. Baš kao što su Europljani, ti 'bolji ljudi' u usporedbi s divljacima, pokazali američkim Indijancima svoje slovne oblike, kada su ovi 'bolji ljudi' došli do divljih Indijanaca, ali ovi Indijanci su osjećali blagi strah i tjeskobu zbog toga, i pismo su primili kao male gobline i demone. Dakle, to je nešto gdje su unutra mali goblini, i sasvim je neprirodno, da se u šestoj ili sedmoj godini ljudi uvode u nešto tako čudno kao što su oblici slova našeg pisma. Što zaboga ima A ili B s tim što se mi, kao djeca, moramo približiti ljudskom životu? Ništa, nikakve veze! U starom Egiptu barem je bilo slikovno pismo gdje je slika koju je netko naslikao imala sličnost sa stvarnošću, i također je bila i svijest da ono što je naslikano ima veze sa stvarnošću. Danas učite A, B, C, kao nešto potpuno strano životu. U Waldorfskoj školi želimo ispraviti najveće greške, pa je ovaj drugačiji način učenja čitanja i pisanja jedna od stvari koje smo uveli u našu školu. Ali o svemu što je izbačeno iz ljudskog bića, sve što je u nekom ubijeno, kada se nauči čitati i pisati na ovaj način, ne može se suditi ako se o svemu sudi materijalistički, ako živite u svijetu samo s običnom sviješću.
Vidite, nisam bio šokiran zbog toga, ali mnogi drugi jesu: U 'Mom životu' naznačio sam da s petnaest godina nisam mogao točno pisati. Tome dugujem mnogo. Bio sam zaštićen od mnogih stvari od kojih niste zaštićeni kad s petnaest godina možete pisati pravopisno. Čovjek je odsječen od duhovnog života zbog mnogih stvari koje proizlaze iz materijalističke kulture vremena. To je mnogo ozbiljnije pitanje nego što bi se moglo pomisliti. Ovdje na to ukazujem, kako biste vidjeli da bivši inicirani može koristiti samo obrazovanje koje mu se nudi. Što drugo može napraviti nego prilagoditi se životu tijela i duše svog vremena? Za sobom mora ostaviti mnogo toga što mu je u duši. Ali karmička veza s prijašnjom inicijacijom bit će prilično prozirna u pojavama života koje se mogu javiti u određenom dobu, čak i kod osobe koja se pojavljuje kao običan građanin Zemlje, a ne kao inicijat. Ono što djeluje u karmi nije ono za što se u početku vjeruje da je najučinkovitije u ljudskom životu. Naprimjer, ako imate osobu s određenim stanjem uma koja karmu prosuđuje isključivo intelektualno, vrlo je sklona vratiti se na sličnu mentalnu konstituciju u prethodnom životu na Zemlji. Ali to nije tako. Stvari koje postaju karmički oslobođene i imaju učinak iz jednog života u drugi, leže u mnogo dubljim oblastima duše od mentalne konfiguracije. Trebam vam dati samo jedan primjer i vidjeti ćete da ono što utječe na karmu dolazi iz drugih oblasti duše od onoga što je čisto intelektualno.
Zanimljiva ličnost devetnaestog stoljeća bio je Ernst Haeckel. Ono što je najupadljivije za ljude kod njega bio je njegov materijalistički iznijansiran pogled na svijet, njegova borba protiv ultramontanizma, rimskog papinstva i Rimokatoličke crkve. Razvio je takav entuzijazam da je u izrazima koje je koristio u ovoj borbi ponekad divan, ponekad neukusan. Ali ako se vratimo u njegovu karmu, kao jednu od najvažnijih prijašnjih zemaljskih inkarnacija nalazimo papu Grgura, velikog, moćnog papu koji je htio uspostaviti vanjsku, svjetovnu vlast papinstva; papa Grgur, koji je kao Hildebrand proizašao iz Cluniacove reforme, koja je, doduše na svoj način, vodila ovu borbu protiv carstva od 10. do 11. stoljeća, sve dok jedan od njih nije postao papa, koji se isprva također bunio i protiv svjetovne vlasti, protiv tadašnjeg carstva. Entuzijazam u pogledu na svijet, u realizaciji impulsa koji dolaze iz pogleda na svijet, to je djelovalo od inkarnacije Hildebranda u inkarnaciju Haeckela. Ovo je samo jedan primjer činjenice da se ne smije vjerovati da se raniji zemaljski život koji je odlučujući, može naslutiti iz vanjske procjene konfiguracije duše. Tu treba biti oprezan i gledati na ove stvari koje se u stvarnosti ponekad moraju shvatiti, u duhovnoj percepciji, kao sitnice koje se mogu primijetiti kod ljudskog bića, i koje postupno dopuštaju onome što je u čovjeku, da se iza njih pojavi njegov raniji život na Zemlji.
Pa, vidite, Saturnova karma djeluje posebno duboko. Ovdje bih želio skrenuti pozornost na individualnost koja je doista bila inicijat u prethodnoj inkarnaciji. U ovom slučaju govorim stvarno objektivno, i trebalo mi je dosta truda da doznam istinu koju sada moram iznijeti, jer mi se individualnost u novom utjelovljenju baš i nije svidjela, a ni danas mi se ne sviđa. Riječ je o utvrđivanju objektivnih činjenica, a iako je za to potreban trud, zapravo se za osobe kojima niste skloni karma može prozreti s velikom šansom za točnost. Želio bih vašu pozornost usmjeriti na individualnost koja je zaista bila inicijat u prethodnom životu na Zemlji, naime inicijat u misterijima koji su bili nešto veliko i moćno u evoluciji, inicijat u irskim misterijima, i misterijima Hibernije, na koje sam referirao u mojoj 'Misterijskoj drami'. Trebalo je proći mnogo toga prije nego je netko bio iniciran u taj oblik mudrosti koji bi trebao dobiti u irskim misterijima. Osoba koja je trebala biti inicirana prvo je morala iskusiti sve sumnje u velike istine koje se mogu nakupiti u ljudskoj duši; učenik je odgojen da može sumnjati u sve onoliko snažno koliko se uopće može sumnjati, da može sumnjati u najviše istine. I tek kada čovjek prođe svu tu bol, unutarnju tragediju, depresiju, unutarnje razdiranje, sve što se može doživjeti sumnjajući u najviše istine u svojoj duši, tada se dovodi, prvo na način imaginacije, a zatim u duhovnoj stvarnosti, do stvarnog razumijevanja istine. Tako da su svi oni koji su bili inicirani u hibernijske misterije naučili ne samo vjerovati u istinu nego i ne vjerovati u istinu. Samo tako se nepokolebljivost privrženosti istini moga pokazati vitalnom.
Još jedan osjećaj se probudio u onima koji su tražili inicijacijsku mudrost Hibernije. Natjerani su bili na osjećaj da sva egzistencija može biti poput zemaljske egzistencije: iluzija, a ne stvarna egzistencija. Čovjek je doveden do toga da ne samo da sumnja u istinu, nego da osjeća ništavilo u egzistenciji, nestvarnost egzistencije. I onda, da bi učenik doživio eterske snage koje se neprestano preoblikuju, i fizičke snage koju su stalno uključene u destrukciju što duh stalno obnavlja s duhovne strane, doživio bi destruktivne i konstruktivne snage nakon što bi bio doveden u pravo raspoloženje, kako bi došao do imaginacije, vođen je pred dva moćna kipa. I bio je natjeran da pritisne jedan stup: stalno iznova stup bi se ponovno oporavljao, budući da je bio napravljen da bude elastičan; ono što bi gurnuo, stalno bi se vraćalo natrag. Kip je zadržao svoj oblik, činio se živim. A budući da je atmosfera u koju je uronjen bila svečana, ovaj neposredni dojam, koji je doživio dodirom, ukazivao je na posebnost živoga. Drugi kip je bio konstruiran na takav način da bi, ako ga pokušate pritisnuti, ostao unutra, deformirao se. Bio je obnovljen tek idućeg dana kada bi vas opet pred njega vodili. Unutarnja konstitucija fizičkog i eterskog, odnosno nešto od istine koja se otkriva introspekciji, ovako je predstavljena učenicima.
To je bio prvi korak. Zatim su ih vodili ispred drugih slika, sve više u aktivno shvaćanje unutarnje konstitucije. Zapravo, ovi učenici Hibernije snažno bi doživjeli ono što se naziva duhovnom stvarnošću, u svojoj konstituciji duše. Kada su dosegnuli određeni stupanj inicijacije, više nisu obraćali puno pažnje na vanjsku fizičku stvarnost, već su inicirani u Hiberniji znali živjeti u duhovnoj stvarnosti. U jednom od svetišta Hibernije – dok se u Aziji u fizičkom svijetu odvijalo misterij Golgote u fizičkoj stvarnosti – visoko svećenstvo Hibernije dovelo je aktivnosti kulta do takve točke da su se odvijale istovremeno dok se u Palestini u vanjskoj fizičkoj stvarnosti odvijao misterij Golgote, tamo se u svetištu misterija Hibernije u isto vrijeme misterij Golgote slavio kao čin kulta. To znači da je u Hiberniji, na drugom mjestu na Zemlji, fizička činjenica doživljena kao duhovna činjenica. To bi vam trebalo dati neku ideju o dubini ovih misterija Hibernije.
Sada postoji individualnost koja je do određenog stupnja inicirana u ove misterije Hibernije u vrlo rano vrijeme, a zatim je kasnije prošla žensku inkarnaciju; ali inkarnacija Hibernije imala je dubok, dubok utjecaj na dušu. Zatim, u životu između smrti i ponovnog rođenja, ova individualnost je prošla kroz ono što čovjek doživljava prolazeći kroz Saturnovu razradu karme. Cjelokupno značenje postignuća duše koje se moglo postići inicijacijom Hibernije – ne u najvišem, već u inicijaciji do određenog stupnja – gledano unatrag u perspektivi koja slijedi kozmičke događaje. Važnost onoga što se moglo naučiti u Hiberniji sagledana je u odnosu na cjelokupnu prošlu evoluciju. Kako se ova Hibernija postupno razvijala iz ljudskih težnji tijekom stoljeća, tijekom tisućljeća, razrađeno je u veličanstvenoj kozmičkoj viziji. Ali moderno doba za tu individualnost je imalo tijelo i odgoj u kojem je ono najvažnije zatamnjeno, a ipak je živjela u skladu s civilizacijom devetnaestog stoljeća. I opet se dogodilo, da se preobrazilo ono što je duša unijela spuštajući se u ne baš prikladno fizičko tijelo, i prošla vrstu obrazovanja koja nije odgovarala iskustvima proživljenim u inicijaciji Hibernije, i razvijenim u Saturnovoj sferi, da se to preobrazilo u ideale koji dosežu u budućnost. Ali zato jer je morala uroniti u tijelo koje nije bilo poput čudesnih tijela starih irskih posvećenika, već tijelo Francuza iz devetnaestog stoljeća, mnogo toga se povuklo, ali se preobrazilo u žive, fantastične slike koje još uvijek imaju nešto snažno, veličanstveno. Ta je individualnost tada postala Victor Hugo.
Opet vidite da karma djeluje čak i u slučaju dva uzastopna života, različita kao što su životi irskog posvećenika i život Victora Hugo-a. Jer ne smije se tražiti učinke karme u vanjskim sličnostima, nego se mora gledati ono što se prenosi iz jednog zemaljskog života u drugi u dubinama bića. Da bismo mogli sagledati karmu pojedinca, čak i vlastitu karmu, potrebno je pravo raspoloženje, pravi duševni sklop. Zapravo, svaka karmička kontemplacija je profanirana kada se primi u raspoloženju koje proizlazi iz današnjeg obrazovanja, civilizacije, današnjih škola i tako dalje. Stvarati stavove u duši o karmi doista bi trebalo biti učinjeno na temelju svetog raspoloženja, raspoloženja potpune predanosti. Zapravo, svaki puta kada se približite karmičkoj istini, trebali biste osjetiti nešto u svojoj duši, kao da ste podignuli dio vela Izide. Jer u osnovi karma otkriva na najočitiji način ono što je bila Izida, čija je karakteristična izreka bila: 'Ja sam ono što je bilo, što jest, i što će biti'. To mora biti stav duše kada se gleda ljudska karma. A zapravo kada gledamo karmu na način na koji smo mi to radili, kako se ona odvija u povijesnom razvoju, potrebno sveto raspoloženje za razmatranje karme stječe se, tek kada se može na pravi način, u ispravnom raspoloženju duše, pogledati što je možda vlastita sudbina i kako se ta sudbina oblikovala kao vlastita karma iz ranijih života na Zemlji, u sprezi s onim što je ljudsko biće prošlo između smrti i novog rođenja u duhovnim zvjezdanim sferama. Kada čovjek u pravom raspoloženju prodre u karmu, cijelim svojim bićem gleda u nadosjetilne svjetove. Jer karmička razmatranja upoznaju nas sa zakonom koji je sasvim suprotan zakonu vanjske prirode. Prirodni kontekst djeluje u vanjskoj prirodi, ali treba biti sposoban nadići ovaj prirodni kontekst, i pogledati duhovni kontekst, ako se želi shvatiti zakone karmičkog djelovanja. Naravno, najbolji način da se za to pripremimo je pogled na karmu koja sjaji izdaleka, kako bismo primili svijetlo za ono što nam mora biti jasno u iskustvu vlastite karme, za promatranje vlastite karme. I pokazujući vam učinke karme na karakteristične ličnosti u povijesti, želio sam vas pripremiti za druga razmatranja karme u nadolazećim danima.