.- 10. Deseto predavanje, Breslau, 9 lipnja 1924
Ljudske duše urastaju u duhovne hijerarhije kada se uzdižu u planetarne sfere. Čovjek kao nositelj svjetsko-povjesnog nastajanja. Jupiterova sfera mudrosti. Heinrich Heine. Voltaire. Goethe. Eliphas Levi.
Koncepti koje smo jučer stekli o pozadini karme, još uvijek se mogu znatno produbiti. Vidjeli smo kako iza onoga što nazivamo ljudskom sudbinom stoje svjetovi, u usporedbi s onim što se obično percipira o ljudskoj sudbini i svodi se na ne više od poznavanja slova pisma svojstvenih jeziku nasuprot onoga što se recimo, pojavljuje u djelu poput Goetheovog 'Fausta' što proizlazi iz raznih kombinacija slova. Zaista možemo vidjeti život i tkanje viših svjetova i njihovih bića iza ljudske sudbine. Ali, kao što sam rekao, ovo se gledište može još produbiti. Već smo spomenuli da kada ljudsko biće prolazi kroz ono što smo nazvali sferom Mjeseca, tada živi u zajednici s izvornim učiteljima čovječanstva koji su sada u ovoj sferi. U cjelini života između smrti i novog rođenja, živi zajedno s onim ljudskim dušama koje su također prošle kroz vrata smrti i nalaze egzistenciju u životu između smrti i novog rođenja; konkretno s onim ljudskim dušama s kojima je na neki način karmički povezan. Ali čovjek već živi u sferi Mjeseca i sa bićima koja zovemo anđeli, arhanđeli, arhaji, i dok prolazi kroz sljedeće sfere nastavlja živjeti sa sve višim i višim bićima. Nije sasvim ispravno razgraničiti to dodjeljivanjem precizne hijerarhije svakoj zvjezdanoj sferi. U stvarnosti nije tako. Ali u cjelini možemo reći da se anđeli, arhanđeli, arhaji, okupljaju s nama prije nego što uđemo u sferu Sunca, a tada moramo razraditi sve što moramo učiniti između smrti i novog rođenja s bićima hijerarhije Eksuzija, Dinama, Kirioteta, i sada na više neodređen način živimo u sferi Prijestolja, Kerubina, Serafina, u tome što se krećemo prema Marsu i Jupiteru. Nije baš točno reći da se neka hijerarhija podudara s planetarnom strukturom, planetarnom sferom. Ali postoji još nešto što će nam također biti važno kada uđemo u detalje karmičkih veza.
Samo moramo steći jednu vrlo specifičnu ideju, koja se u početku može činiti pomalo čudnom, u odnosu na navike mišljenja i osjećanja na Zemlji. Kada mi kao ljudi stojimo na Zemlji i osjećamo svoju egzistenciju, tada smatramo da je zemaljsko neposredno oko nas, na površini zemlje, ispod površine zemlje, malo iznad, u blizini, a kada se naš um okrene nadosjetilnom, instinktivno je naš pogled usmjeren gore. Tada u svom umu vidimo nadnaravno kao nešto što stoji iznad nas. Sada je čudno, ali ipak istinito: kada smo i sami u onim sferama na koje gledamo za Zemlje kao na nadosjetilne, tada vrijedi upravo suprotno. Tada iz tih nadosjetilnih svjetova gledamo s visine na zemaljsko, i na neki način gledamo na zemaljsko tijekom cijelog našeg postojanja između smrti i novog rođenja. Pitat ćete: nije li naš doživljaj zemaljskog ovdje na Zemlji toliko neadekvatan, da između smrti i novog rođenja moramo iz nadzemaljske sfere na Zemlju gledati kao na neku vrstu podzemnih nebesa? - Ali morate pogledati nešto drugo. Ono što vidimo ovdje na Zemlji, kada živimo unutar kože u svom fizičkom tijelu između rođenja i smrti, ono što vidimo oko sebe u prostranstvu svijeta, svakako je veličanstveno, uzdiže osjećaje, srce i duh, ili nas stavlja u tragične, bolne situacije, to je bogat život. A stojeći ovdje na Zemlji čovjek će lako sebi reći: u usporedbi s veličanstvenošću i veličinom svega, naime zvjezdanog neba, koje može promatrati kao vanjski svijet, ono što živi u našoj koži samo je beznačajna stvar, odnosno ono što smo mi ljudi ovdje na Zemlji između rođenja i smrti. - Ali jednostavno nije tako za pogled koji imamo između smrti i novog rođenja. Sve što je vanjski svijet ovdje na Zemlji postaje naš unutarnji svijet. Postupno se širimo u sfere svijeta. Ono što osjećamo kao sebe postaje sve veće i veće. A ako bismo ovo što proživljavamo izrazili na ovozemaljski način, sami sebi moramo reći sljedeće.
Ovdje na Zemlji kažemo 'moje srce' i mislimo na nešto što je unutar naše kože. Kada smo u životu između smrti i novog rođenja, ne kažemo 'moje srce', nego kažemo 'moje Sunce'. Jer Sunce je tada na određenom stupnju između smrti i novog rođenja, nakon što smo se raširili u kozmosu, ono što je naše srce u nama na Zemlji, a isto tako i ostali zvjezdani svjetovi na njihov duhovni način, kako sam ih opisao. S druge strane, naš vanjski svijet postaje, sve što leži unutar naše kože. Ali nemojte misliti da to u bilo čemu sliči kao kada školski anatom secira leš. Ne izgleda tako, već izgleda veličanstvenije i veće od cijele strukture svijeta koju možemo promatrati ovdje sa Zemlje kao vanjski svijet. U onome što se fizičkim osjetilima samo predstavlja kao srce, pluća, jetra i tako dalje, u svemu tome, s gledišta koje zauzimamo između smrti i novog rođenja, pojavljuje se veličanstven, moćan svijet, veći od svijeta kojeg ovdje promatramo sa zemaljske točke gledišta.
I pojavljuje se još jedna posebnost. Reći ćete: pa da, ali svako ljudsko biće ipak ima ovaj svijet, i koliko ljudi umre toliko svjetova se tada nosi kroz smrt. Stoga nakon smrti zapravo treba vidjeti onoliko svjetova koliko je ljudi. - Ali tajna je u tome što, prvo, sve te ljude s kojima smo na neki način fizički povezani vidimo kao jednu cjelinu, kao jedan jedinstveni svijet. A tim ljudima, s kojima smo karmički povezani, pridružuju se i ostali, koji također više-manje, iako ne tako striktno, čine cjelinu i, opet pak, s nama tvore cjelinu. Jer kada se iz fizičkog svijeta uđe u duhovni, sve se mijenja. Svakako su neke stvari paradoksalne za one koji nisu navikli na takve ideje. Ali tu i tamo treba ukazati na osobitosti duhovnog svijeta, onako kako se pokazuju mudrosti inicijacije. Vidite, ovdje se u fizičko-osjetilnom svijetu može brojati; jedan, dva, tri; može se čak – ako ne baš sada – u fizičko-osjetilnom svijetu brojiti novac; ali u duhovnom svijetu brojenje nema pravo značenje. Tamo broj ne znači ništa posebno, sve je više-manje jedinstvo, a ta razlika koju treba imati između stvari kada ih se broji, gdje jedna mora biti pored druge, u duhovnom svijetu ne postoji. Mnogo toga se za duhovni svijet mora opisati sasvim drugačije nego za fizički-osjetilni svijet. I tako je ono što je ovdje u fizičkom ljudskom unutarnjem biću, to je s duhovnog gledišta sasvim drugačije nego što se ovdje čini. Velika je i moćna ljudska struktura, veća i moćnija od nebeske građevine koja se može promatrati sa Zemlje. A ono što radimo u zajednici s višim hijerarhijama za sljedeći život na Zemlji, koji prati život između smrti i novog rođenja, to se mora uklopiti u ljudsku strukturu, to mora biti nešto duševno-duhovno što prožima i oživljava ljudsku strukturu. Jer kako se razvija ovaj ljudski život na Zemlji?
Kada smo rođeni u zemaljskom životu iz našeg pred-zemaljskog postojanja, čini se da u potpunosti dobivamo naše fizičko tijelo preko naših roditelja. Stvari bi mogle izgledati kao – ali nije baš tako – kao da smo sišli iz nadosjetilnog svijeta, iz pred-zemaljskog postojanja, s dušom i duhom, i povezali se samo izvana s onim što su nam roditelji uredili u fizičkom svijetu, što se razvija u majčinom tijelu. Ali nije tako, zapravo je ovako: ono što imamo u fizičkoj tvari u našem fizičkom tijelu stalno se mijenja. Stalno nestaje i zamjenjuje se. Sve o čemu morate misliti su nokti i kosa. Odsijecite nokte, uvijek izrastu. Ali to je samo izvana; u stvarnosti čovjek se neprestano ljušti prema van i zamijenjuje od iznutra, iz unutarnjeg središta, ono što se izbaci prema van. On neprestano gura materiju prema van, odbija je. I nakon sedam ili osam godina, izbacili smo i zamijenili sve fizičke tvari koje smo imali u sebi prije sedam godina. Vidite, to je ovako: imao sam zadovoljstvo razgovarati s brojnim ljudima ovdje u Breslau prije sedam godina. Prijatelji su također sjedili na stolicama ispred mene. Ali fizičke materije koja je tada bila na stolicama danas više nema: sve je nestalo, sve je zamijenjeno drugom fizičkom materijom, a ostala je duhovno-duševna individualnost. Međutim, individualnost je bila prisutna prije rođenja, u pred-zemaljskom postojanju. Bila je tu u ranijim životima na Zemlji, vjerna je, da tako kažem. Ali tvar koja je nekada sjedila u stolicama odavno je odletjela svim vjetrovima i u druge krajeve svijeta.
Pa ova razmjena koja se događa svakih sedam do osam godina, događa se od rođenja. Supstancu i njenu formu primamo od roditelja samo do promjene zuba. Ono što sada suštinski formiramo, radimo iz naše individualnosti. Ova promjena zuba je nešto vrlo važno. Model do promjene zuba smo naslijedili od roditelja; ovaj model je sličan roditeljima, tu leže nasljedne osobine. Prema ovom modelu, naša duhovno- duševna individualnost formira drugo tijelo, koje postoji od promjene zuba do puberteta, a zatim se ponovno izlučuje; tada počinje treće tijelo. Ali ono što zapravo nasljeđujemo, tako da nasljedne karakteristike ostaju, u našem drugom tijelu se oponaša od modela. Ono što smo kasnije kopirali od modela slažemo u skladu s onim što smo stekli u pred-zemaljskom postojanju kao nesvjesno umijeće oblikovanja ljudskog organizma iz njegovih tajni. Prvo tijelo nam do promjene zuba ne služi ničemu, nego da se po svojoj karmi učinimo sličnima svojim roditeljima. Prave tajne, duboke, sveobuhvatne tajne prema kojima je izgrađen ljudski organizam kao prekrasna naknadna slika vanjske nebeske građevine, moramo naučiti u životu između smrti i novog rođenja. To moramo naučiti nakon što smo prošli polovicu egzistencije Sunca. To moramo naučiti, i to nas dovodi u drugu polovicu, što uzrokuje da razvijamo instinkte naše karme. Tu ponovno imamo prekrasan pogled na ono što se događa između nas i bića viših hijerarhija u životu između smrti i novog rođenja.
Baš kao što se ovdje na Zemlji bavimo mineralima, biljkama, životinjama i dugim ljudima, između smrti i novog rođenja ne bavimo se mineralima već drugim ljudskim dušama na opisani način, ali sada, umjesto minerala, biljaka, životinja, s arhajima, arhanđelima, anđelima, i zajedno s njima oblikujemo našu karmu. I cijelo to vrijeme s čežnjom gledamo dolje na zemaljsku oblast, u kojoj naša karma mora živjeti, kao nešto za čime teže sve naše emocije, sve naše čežnje, baš kao što čeznutljivo gledamo, unutar svojih emocionalnih snaga između rođenja i smrti, prema nebu. I sada, dok se uspinjemo u sfere Mjeseca, Merkura i Venere, nalazimo put do hijerarhije arhaja, arhanđela, anđela. U njima imamo suce našeg dobra i zla, a u smislu koji sam objasnio na prethodnim predavanjima, naše osakaćenosti. Jer nas zlo duševno-duhovno osakaćuje. Tu imamo suce, uključeni smo u kozmičku pravdu. Stigavši u egzistenciju Sunca, dolazimo do Eksuzija, Dinama, Kirioteta. Stojimo unutar rangova bića koji nisu samo suci, već s nama oblikuju našu karmu.
Ova bića, Eksuziji, Dinami, Kirioteti, prvenstveno su stanovnici Sunca, ali, naravno, time i stanovnici cijelog kozmosa. Po svojoj prirodi pripadaju duhovnim svjetovima. Ali potrebni su posrednici između duhovnih svjetova i fizičko-osjetilnih svjetova, a posrednici su Prijestolja, Kerubini i Serafini. Oni stoga imaju viši rang u duhovnom kozmosu jer su moćniji, ne samo duhovno u duhovnom iskustvu, već zato što ostvaruju ovo duhovno, ono što doživljavaju u duhovnom, u fizičkom. Kada se nalazimo između smrti i ponovnog rođenja i s čežnjom gledamo dolje na Zemlju, kako sam to opisao, tada, dok smo svjesni da gledamo odozgo na zemaljsko, zapravo vidimo kakve čudne stvari doživljavaju Serafini, Kerubini, Prijestolja, zajedno. Pa gledamo dolje, vidimo iskustva međusobne aktivnosti, djela, između Serafina, Kerubina, Prijestolja, djela koja nas duboko potresu. Postupno razumijemo ta djela, ta djela koja se događaju između Serafina i Serafina, Kerubina i Kerubina, Prijestolja i Prijestolja, i opet između Prijestolja i Serafina i tako dalje. Oni nešto rade, nešto što uravnotežuje stvari, za što osjećamo da nas se tiče kada to postupno naučimo razumjeti. Što je to? To je slika koja u kozmičkim događajima proizlazi iz onoga što smo bili u našem prethodnom životu na Zemlji, dobrom i zlom. Dobro mora imati dobre posljedice, zlo mora imati loše posljedice. Serafini, Kerubini, Prijestolja, oni oblikuju posljedice onoga što smo među sobom posijali na Zemlji. Ono što smo učinili kao zla djela ima zle posljedice u kozmosu. Vidimo Serafine, Kerubine, Prijestolja, u aktivnosti koja je rezultat naših zlih djela. I postupno učimo prepoznati da je u evoluciji svijeta ono što se događa pod Serafinima, Kerubinima, Prijestoljima, da je to nebeski život naše karme prije nego je možemo živjeti na Zemlji. Šok je pojačan činjenicom da sada sa svom snagom koju možemo imati u duhovnom životu koji provodimo između smrti i novog rođenja, sada govorimo sebi: ono što Kerubini, Serafini, Prijestolja, doživljavaju u svojoj božanskoj egzistenciji, nalazi svoju punu ravnotežu kada to iskusimo iznutra u svom sljedećem životu na Zemlji.
Naša je karma najprije prikazana nebeski kroz Serafine, Kerubine, Prijestolja. Da, bogovi su u svojoj duhovnosti tvorci svega zemaljskog. Prvo moraju sve sami proći. To doživljavate u sferi duhovnog; onda je ovdje dolje ostvarujete u sferi osjetilno- fizičkog. Ono što doživljavamo kao svoju karmu također doživljavaju Serafini, Kerubini, Prijestolja, u svojoj božanskoj egzistenciji, a time se stvara zbroj sila koji tvori našu karmu. Tako doživljavamo postojanje planetarnih sfera, tako doživljavamo ono što se događa na Merkuru, kao sud, prije svega arhaja, arhanđela, anđela. Ali onda se između njih miješaju Serafini, Kerubini, Prijestolja, da bi nam dali primjer naše karme. I tako u sebi doživljavamo ono što smo dužni svijetu kroz svoja prijašnja djela, tako doživljavamo ono što bi se trebalo dogoditi kroz naš život kroz sliku bogova. Ovo je složeno iskustvo, ali ono koje je kao nadosjetilni život u osnovi zemaljskog života. A onda, kada shvatimo koliko je bogat ovaj život između smrti i novog rođenja, i kada spojimo njegov sadržaj sa sadržajem zemaljskog života, onda tek dobijemo valjanu, pravu ideju o tome što se zapravo događa kroz ljude, i ljudima u svijetu. Tek tada se naša samospoznaja produbljuje, duševno i duhovno, na pravi način. I samo kada gledate na ono što se događa u tijeku ljudskog života na Zemlji, u pozadini onoga što se događa u duhovnom svijetu, tada gledate na ovaj život u njegovoj istini.
Pa, vidimo ljude kako se pojavljuju ovdje na Zemlji. Oni rođenjem postaju djeca, odrastaju, pojavljuju se s ovom ili onom životnom sudbinom uživajući, oblikujući, radeći, imaju u sebi ovu ili onu sposobnost. Kroz vrijeme, povijesni život ljudi čine ljudske sposobnosti, njihova djela, njihove misli, njihovi osjećaji. Ali svi ti ljudi koji ulaze u život na Zemlji koji teče između rođenja i smrti, svi su ti ljudi proživjeli ranije živote na Zemlji, u kojima su doživljavali zemaljsko na nešto drugačiji način, oblikovali zemaljsko na drugačiji način. U svim kasnijim zemaljskim životima daju se osjetiti učinci ranijih zemaljskih života. Ali cijelu ovu povezanost možemo razumjeti samo ako pogledamo u epohe života između smrti i novog rođenja.
Tako dolazimo do ispravnog poimanja povijesnog života. Jer tada će nam se sve dogoditi na način da sami sebi kažemo: ono što se događa kroz ljude u zemaljskoj epohi, dio je ranije zemaljske epohe. Ali kako se ono što se događa u ranijim zemaljskim epohama prenosi u kasnije? - Povjesničari su dugo bili zadovoljni jednostavnim bilježenjem povijesnih činjenica. Uopće se nije moglo vidjeti da ono kasnije slijedi ono ranije. Tada su neki rekli: u povijesti rade ideje, ideje se ostvaruju. - Onaj tko realno razmišlja ne može zamisliti da je to tako, da bi se ideje trebale realizirati. Onda su došli drugi, materijalistički povjesničari, i rekli su: ideje – to je kolebljivo! Ostvaruju se samo ekonomske veze i iz njih sve proizlazi. - Pojavio se mehanicistički, materijalistički pogled na povijest.
Sve je to samo žamor na površini. U stvarnosti, ono što se događalo u ranijim povijesnim epohama, sami ljudi prenose u kasnije. Svi ljudi koji ovdje sjede živjeli su u ranijim povijesnim epohama. Ono što radite rezultat je onoga što ste radili u prethodnim životima. Tako je sa svime velikim, sa svime malim, što se događa kroz povijest. Ono ranije se prenosi u ono kasnije, kroz samu ljudsku dušu. Time se produbljuje ljudsko poimanje života, čovjeka se može vidjeti kao nositelja povijesnog razvoja. Možete ga tako gledati, ali to možete samo kada dođete do onoga što se u ljudskom životu događa između smrti i novog rođenja, u nebeskim sferama, kroz bića viših hijerarhija koja su zajedno s ljudima.
Ilustrirajmo to primjerom. U relativno rano vrijeme, otprilike kada je kršćanstvo skoro bilo utemeljeno, postojao je posvećenik utjelovljen na Orijentu, u životu Indije. Budući da je ova individualnost imala loš vid u svom zemaljskom utjelovljenju u indijskom životu – kada se govori o karmičkim vezama treba ići u detalje – sve je percipirala više-manje površno.
Bila je unutar mističnog gledanja tipičnog za indijski pogled na život, a zatim je prošla kroz druge inkarnacije koje su bile manje važne. Ali sada je prošla kroz život između smrti i ponovnog rođenja, u kojem se sve indijsko površno iskustvo nataložilo u duši ove individualnosti, sada razvijalo u sferi Merkura, dijelom u sferi Venere, dijelom u sferi Marsa. Tamo je surađivala s bićima viših hijerarhija kako bi se oblikovala na određeni način. Kod većine ljudi je slučaj da je karakteristično da se karma formira prvenstveno iz sfere zvijezda. Ali kroz ovu interakciju pojavila se individualnost u kojoj su sfere Merkura, Venere i Marsa, gotovo podjednako djelovale na formiranje unutarnjih sposobnosti, na karmičku transformaciju sposobnosti koje su proizašle iz indijskog iskustva. Ova se individualnost pojavila u devetnaestom stoljeću i kao takva postala Heinrich Heine.
Pa, pogledajmo jedan takav primjer, koji je iz dubine duhovnog života izvučen na površinu posebno savjesnim duhovnim istraživanjem. Kruti, površni filistar bi rekao: gubim svu atmosferu osobnosti; želim je imati u njenim elementarnim svojstvima. - Neka to kaže kruti filistar, on ima i svoja prava na to, a i po svojoj karmi ima pravo biti kruti filistar. Ali on dolazi samo do određenog fragmenta istine. Ako pogledate dublje u činjenice, tada na svijetlo izlaze temelji i pozadina istine, stvarnosti. I ovdje treba reći: život, uključujući i život pojedinca, ne postaje siromašniji, već beskrajno bogatiji kada se pogleda nasuprot takve pozadine; ako se vidi ono što je nekoć bila indijska inkarnacija i onoga što se onda kroz utjecaje može iskusiti kao posljedice ranije egzistencije na Merkuru, Veneri, Marsu, koje izbija iz ovog problematičnog, fragmentarnog Heine-ovog života devetnaestog stoljeća: u egzistenciji Marsa, gdje je razvijen određeni agresivni osjećaj za sljedeću zemaljsku inkarnaciju, gdje se ono što je stečeno u ranijem zemaljskom životu razvilo kao posebna sposobnost u određenom agresivnom smislu, zatim u egzistenciji Merkura, gdje duša može steći, budući da se ta sposobnost karmički posebno razvija u egzistenciji Merkura, lepršavost u senzacijama i pojmovima, zatim i u egzistenciji Venere, gdje bi opet u ljudsku dušu mogao ući stanoviti duhovno-erotski element.
Dakle, kada promatramo ljudski život na ovaj način, i istovremeno gledamo u svijet, nije ništa manje bogato od onoga što vidimo u takozvanom izravnom elementarnom promatranju, kakvo imaju filistri. Tako se vidi kako se raniji povijesni događaji prenose u one kasnije, i kako su posrednici zvjezdani svjetovi sa svojim bićima. Tako povijest postaje stvarnost, inače ostaje knjiško slovo, trideset i dva knjiška slova. Ali tada počinjemo čitati povijest, kada vidimo kako iza pojedinačnih ljudskih sudbina stoje djela bogova, ali grandioznija, moćnija od povijesti čovječanstva, u kojoj uvijek nalazimo utkane pojedinačne ljudske sudbine.
I uzmimo još jedan primjer. Postoji individualnost koja je stekla temeljito obrazovanje za vrijeme kada se Zemljom širio islam, sjevernom Afrikom do Španjolske. U sjevernoj Africi postojale su škole slične školi u kojoj se školovao sv. Augustin; ali su kasnije škole postale dekadentne. Ova individualnost naučila je mnogo toga što je bilo svojstveno ovim školama, koje su još uvijek sadržavane mnogo starih misterija, ali u opadanju. Zatim je ta individualnost završila u Španjolskoj, došla u vezu, ne s kasnijom, već s ranijom židovskom kabalističkom školom, preuzela velik dio ranije, a ne kasnije kabalističke škole, i postao duh koji je u svojoj duši imao nešto manihejsko-kabalističko s velikom unutarnjom pokretljivošću. Ta je individualnost prolazila svoj daljnji razvoj u životu između smrti i novog rođenja, a posebno s bićima koja imaju veze s egzistencijom Marsa. U svojoj egzistenciji na Marsu stekla je izvjesnu agresivno sklonost, ali opet, pored te agresivne sklonosti, lakoću jezika, gotovo nešto zavodljivo u daru jezika, lakoću u jezičnom tretiranju svih vrsta problema koje je imala u svom unutarnjem biću iz ranijeg zemaljskog života. Tako se utjelovila u osamnaestog stoljeću, postala Voltaire.
Vidite, znajući da egzistencija Voltaire-a vodi natrag u iskustva koja su čak bila slična Augustinovim u mladosti, slična kasnijim kabalističkim iskustvima, sa svom tom ironijom koja je bila prisutna u izvornoj kabalistici, znajući da je sve to tu, ako se ponovno pogleda u spajanje dva zemaljska života s onim što se nalazi između smrti i novog rođenja: to je ono što svijet čini cjelovitim, to je ono što vodi u stvarnost. Kad pogledamo živote na Zemlji, prvo vidimo stvari nesuvislo, nema veze između uzastopnih života. Ne vidimo kako jedan ulazi u drugi. Ali to su samo fragmenti. Ne vidi se ono što je između; ali stvarnost obuhvaća sve to zajedno. I doista je slučaj da stvarnosti prilazimo, ako ne samo prirodu, već i ljudska bića promatramo prema duhovnoj pozadini.
U tom pogledu mora biti tako da od sada u naš pokret uđe novi trend. Kada je 1902. u Berlinu osnovana Njemačka sekcija Teozofskog društva, najavio sam da će prvo predavanje koje želim održati biti 'Praktične vježbe karme'. Da, dobro, predavanje je bilo najavljeno, ali se nije moglo održati iz jednostavnog razloga što su bile takve okolnosti. Bilo je tu raznih starih članova teozofskog pokreta, koji su imali svoje ideje o tome što se smije, a što ne smije reći; međutim, onda se stvorio cijeli milje, cijela atmosfera. Oni koji su bili vođe bili bi zaprepašteni da se u to vrijeme počelo govoriti o praktičnim vježbama karme. Teozofski pokret jednostavno nije bio spreman za to. Najprije se mnogo toga moralo pripremiti. I doista, priprema je trajala dva desetljeća, čak i više. No, na Božićnoj konferenciji došao je poticaj ne samo da se bezrezervno otkrije što se može istražiti općenito o duhovnom, nego i da se bezrezervno otkrije, ono što se može istražiti o čovjekovu životu u oblasti duha. Stoga će se ubuduće, unutar Antropozofskog društva voditi bezrezervna rasprava o onome što je bilo namijenjeno od samog početka, ali za što je ovo Antropozofsko društvo postupno moralo sazrijevati. To je također nešto što je u Antropozofsko društvo ušlo kao ezoterijska osobina kroz Božićnu konferenciju. Božićna konferencija nije bila tek igra, već preuzimanje novih odgovornosti za antropozofski pokret, posebice iz duhovne oblasti.
Vidite, ako možete pogledati što se nalazi između smrti i novog rođenja, možete shvatiti koliko je svijet raznolik i višestruk. Jer ako se s jedne strane kaže: u sferi Marsa osobina agresivnosti, tečnost govora, moć jezika, stimulirana je za kasniji život – to je samo jedna strana; i drugi aspekti se stimuliraju na Marsu. I tako je naprimjer i s Jupiterom. Sferu Jupitera i njegovih bića doživljavamo, kada se uvidom inicijacije osvrnemo na ono što vidimo između četrdeset devete i pedeset šeste godine, i ugasimo introspekciju. Prozorom onoga što se događa u Jupiteru čovjek se može donekle potresti. Zato što su ta Jupiterova bića prilično različita od ljudi. Uzmimo samo jednu osobinu ljudi, koja je sama po sebi više-manje uobičajena, uzmimo mudrost. Ljudi kažu: mi smo mudri. - Ali kako je čovjeku teško steći tu mudrost! Ako je makar i malo mudrosti, to je nešto što je teško postići. Morate proći kroz mnogo toga u sebi da biste stekli samo malo mudrosti u nekom području. Bićima Jupitera ništa od ovoga nije potrebno. Ona su s mudrošću – ne mogu reći rođena, jer bića Jupitera ne nastaju kao što ljudi nastaju iz embrija na Zemlji. Morate zamisliti da u blizini Jupitera postoji nešto poput formacija oblaka oko Zemlje. Ako sada zamislite ljudska tijela koja se formiraju iz oblaka i potom lete na Zemlju, to bi nekako bio način na koji se nova bića formiraju iz neke vrste oblaka na Jupiteru, ali na način da ta bića, koja su možda izletjela iz oblaka, imaju mudrost kao svoju osnovnu osobinu. Kako mi imamo cirkulaciju krvi, tako i oni imaju mudrosti. Ali to nije zasluga, nije postignuće, ona to jednostavno imaju. Kao rezultat toga, ona također misle sasvim drugačije od ljudi. Šokantno je, ali morate se malo po malo naviknuti na prizor. I kao što je sve na Zemlji prožeto zrakom, tako je i na Jupiteru sve prožeto mudrošću. Tamo je mudrost velika, struji oko Jupitera na vjetru i olujama, izlijeva se kao kiša na Jupiter, podiže se kao magla. Ali to su uvijek bića koja se uzdižu u magli mudrosti. Tu žive Kerubini, koji u tom kontekstu zajedno s ljudima oblikuju karmu ljudi. Ali u Jupiteru žive i drugi impulsi. Ali ovo je apsolutno točno: ono što je osoba prošla u prethodnom životu na Zemlji, karmički je formirano moćima mudrosti, samorazumljive mudrosti. Zatim se individualnost spušta na Zemlju i nosi otisak onoga što proizlazi iz činjenice da je ranija iskustva na Zemlji oblikovao u samorazumljivu mudrost, samo koja dolazi do izražaja na najrazličitije načine. Primjer i za to.
Postoji individualnost koja nas vraća u staru Grčku, u nekakvu platonsku, ali u isto vrijeme u atmosferu kiparstva. Ova individualnost doživjela je najvažniju inkarnaciju kao kipar u tom kiparskom razdoblju Grčke. Ono što je tamo doživjela prenijela je u kasnije manje važne inkarnacije. To je individualnost koja posebno razradila karmu za svoju posljednju zemaljsku inkarnaciju, posebno u sferu mudrosti Jupitera.
Još jedna individualnost vraća nas u vremena prije nego je Amerika bila naseljena od Europe, preko Srednje Amerike, do Meksika. Tamo je živjela u dekadentnim misterijima nekadašnjih meksičkih starosjedilaca. Upoznala je ono što je tamo živjelo kao meksički bogovi, dok su veze između tamošnjih ljudi, učenika misterija i duhovnih bića, još bile žive. Danas ljudi koji su učeni – posebna karma, ali karma koja nije posebno sretna za ljude – govore o tim bogovima, Quetzalkoatl, Tetzkatlipoka i Taotl; ali iz tih opisa dobivate malo toga više od imena. Ali individualnost o kojoj vam govorim, živjela je u tim, premda dekadentnim misterijima. Za njih je takav bog, Taotl, Quetzalkoatl, bio nešto živo. Oni su doista bili magijska, živa bića. I tamo, u dekadentnim misterijima Quetzalkoatl, proživjela je svoj put u ono što je tada već bilo prilično praznovjeran, magijski sadržaj, u biće kao što je Tetzkatlipoka – Tetzkatlipoka je bio vrsta boga-zmije, s kojim se osjećao astralno povezan – i to je za nju postalo intenzivno živo. Ta individualnost tada nije prošla kroz druge inkarnacije, iskusivši svoj život između smrti i novog rođenja, kao drugi koji su prošli kroz muške inkarnacije u Grčkoj a zatim prošli kroz ženske inkarnacije. Ova je individualnost živjela kao muškarac unutar meksičkih misterija, u životu između smrti i novog rođenja prošla kroz sferu mudrosti Jupitera, a zatim živjela u osamnaestom, devetnaestom stoljeću. Druga individualnost koja je živjela u Grčkoj također je prošla kroz sferu Jupitera, kao što se može proći ako ste kipar, a istovremeno je iskusio ovaj plastični način mišljenja na grčki način, koji je tada bio zaista živ način. To je transformirano i preoblikovano u sferi Jupitera, gdje je mudrost koja je u pozadini grčkog talenta za plastičnost ljudske forme, sa slikovni prikaz svijeta, gdje je sva ta mudrost suštinski prisutna, i individualnost je ušla u tijelo sa svojom grčkom sklonošću koja je razvijena u sferi Jupitera i ponovno se rodila kao Goethe.
Druga individualnost također je prošla kroz sferu Jupitera, oblikovala ono što se može doživjeti u meksičkim misterijima u sferi Jupitera. Ali u sferi Jupitera nije mogla nastati ista stvar iz života na Zemlji koji je doživljen u Grčkoj kako sam ga opisao i iz života na Zemlji koji je doživljen u Meksiku onako kako sam opisao. Oboje su prošli kroz sferu mudrosti Jupitera, ali su oboje postali onakvima kakvi su morali biti prema formativnim silama iz ranijeg života. Individualnost koja je prošla kroz meksičke misterije, i prošla kroz sferu Jupitera, ponovno je rođena kao Eliphas Levi. Tu imate primjer kako se magijsko-obredne radnje, kultovi, na čudan način preobrazuju u mudrost. To je jednostavno inferiorna Jupiterova karma, ipak izvanredno inteligentna, puna mudrosti. Vidi se kako ono što je čovjek doživio u zemaljskom životu i ono što postaje između smrti i novog rođenja, djeluje zajedno. Kasniji život se definitivno formira nakon ranijeg života, ali ono što je osoba prošla u zemaljskom životu u karmi se može preoblikovati na mnogo različitih načina kroz istu sferu. Ako gledate na formiranje ljudskog života u karmičkom smislu, zaista produbljujete ovaj ljudski život. Tada se on obogaćuje, tek tada se pojavljuje u svoj svojoj stvarnosti, tek tada stvarno spoznajemo čovjeka i ljudski život.