.- 13. Trinaesto predavanje, Breslau, 12 lipnja 1924
Buđenje život misli, sanjanje život osjećaja, spavanje život volje. Životne epohe u njihovom odnosu prema predzemaljskom životu i prema ranijem životu na Zemlji. Povijesna razmatranja u vezi s promatranjem vlastite karme. Harun al Raschid i Bacon od Verulama. Amos Komenski. Woorow Wilson.
Danas želimo ukazati na pojave duševnog života koje nas mogu približiti takvom samopromatranju, da se osobna karma, osobna sudbina, pokazuje kao svojevrsni bljesak munje. Isprva, kada svom duševnom životu pristupamo s više ili manje površnom samospoznajom, imamo dojam: u ovom životu osjetilni dojmovi i misli koje formiramo o osjetilnim dojmovima, jedini su jasni i čisti dojmovi u običnoj svijesti u kojima smo potpuno budni. U osjetilnim dojmovima i mislima koje imamo o njima, zapravo se iscrpljuje ono u čemu smo potpuno budni s običnom sviješću. Naravno, osim ovog života misli i osjetilnih dojmova, osjetilne percepcije, imamo i svoj život osjećaja. Razmislite samo o tome kako neodređeno teče ovaj život osjećaja, koliko u svom životu osjećaja zapravo imamo malo toga jasnog i potpuno budnog. A tko god može bez predrasuda uspoređivati stvari u životu, morat će sam sebi reći: kada se približimo osjećajima, sve je neodređeno, u usporedbi s mislima. Život osjećaja zasigurno je intimniji, osobno bliži, od života misli, ali je neodređen i po načinu na koji se odvija i, mogao bih reći, u zahtjevima koji se prema njemu iznose. Što se tiče naših misli, nećemo si lako dopustiti da na bilo koji način odstupimo od misli drugih ljudi kada je riječ o nečemu što vrijedi kao istinito. Tada ćemo u sebi imati nejasan osjećaj: naše misli, naši osjetilni dojmovi moraju se slagati s onima drugih ljudi. Ne izgleda tako kada su u pitanju naši osjećaji. Dajemo si za pravo da se osjećamo na neki intimniji, osobniji način. A ako svoje osjećaje usporedimo s našim snovima, onda možemo reći: snovi svakako proizlaze iz noćnog života, dok osjećaji dolaze iz dubine duše u svakodnevnom životu, ali opet, naši su osjećaji jednako nejasni kao i naši snovi sa njihovim slikama. Svatko tko pokuša napraviti usporedbu, usporediti snove koji dolaze u svijest, osjetiti će kako se ti snovi u nama pojavljuju kao nešto neodređeno, baš kao i osjećaji. Stoga možemo reći: mi smo zapravo budni samo u svojim osjetilnim dojmovima, u svojim mislima, dok smo u svojim osjećajima sanjari i kada smo budni. Osjećaji nas čine sanjarima u našem običnom budnom životu.
A još više naša volja! Da, što imamo od svega toga što kažemo: sad ću napraviti ovo ili ono! – u svijesti? Ako želim nešto zgrabiti, onda prvo imam ideju: želim to zgrabiti; onda se ta ideja potpuno raspline, a u svojoj običnoj svijesti ne znam ništa o tome kako se ono što je u 'želim' spušta u moje živce, moje mišiće, moje kosti. Kada zamislim: želim uzeti sat – zna li moja obična svijest kako to dolazi do moje ruke i kako ga moja ruka zatim uzima? Tek kroz drugi osjetilni utisak, drugu predodžbu, vidim što se događa. Običnom sviješću prespavam ono što se nalazi između ova dva utiska, kao što spavam kroz ono što noću doživljavam u duhovnom svijetu. Nisam svjestan toga, ni jednog ni drugog. Tako da možemo reći: u budnom životu imamo tri zapravo vrlo različita stanja svijesti. U razmišljanju smo budni, stvarno budni, u osjećaju sanjamo, a u volji spavamo. Stvarnu bit volje uvijek prespavamo, jer ona počiva duboko u podsvijesti.
Međutim, postoji nešto što uvijek iznova izlazi iz dubina naše duše čak i kada smo budni: to je sjećanje. O sadašnjosti imamo misli. Ova prisutnost ostavlja određeni dojam na nas. Ali ono što je prošlost u ovom životu na Zemlji, neprestano odjekuje u sadašnjosti u obliku misli i sjećanja, zapamćenih misli. Kao što znate, ove zapamćene misli su mnogo bljeđe, mnogo manje određene, od dojmova sadašnjosti. Ali ipak se pojavljuju, miješaju se s našim običnim svakodnevnim životom. A kada pustimo da se sjećanje razigra, sjeti se svega što smo prošli u životu, tada iz tog naviranja sjećanja, shvatimo: ovdje se naš život duše, kakav je u nama, ponovno pojavljuje. Osjećamo da smo u ovom životu na Zemlji zapravo ono čega se možemo sjetiti. Treba samo zamisliti što biva s čovjekom kada se ne može sjetiti nijedne epohe svog života, kada za jednu epohu zataji sjećanje. Takve ljude možete upoznati. Navesti ću jedan primjer. Osoba na relativno uglednom položaju u početku je imala sve dok je živjela normalnim životom, sjećanje na sve što je bilo, sjećanje na ono što je radila kao dijete dok je odrastala, sjećanje na sve doživljeno tijekom studentskih dana, sve što je doživjela u svom poslu. Ali eto, jednog dana sjećanje u njoj nestane. Više ne zna tko je bio. Osobito – govorim vam stvarnost – je neobično: u njemu se ne gasi razumijevanje, niti predodžbe o sadašnjosti, nego se gasi sjećanje. Više se ne sjeća kakav je bio kao dječak, kao mladić, kao muškarac, može samo imati predodžbu o onome što na njega trenutno ostavlja utisak. I zato što ne zna što je bio kao dječak, kao mladić, kao čovjek, ne može povezati svoj sadašnji život sa svojom prošlošću, to ne može otkako mu je sjećanje izblijedilo.
Upravo kada se razmotri takav slučaj, lako se vidi zašto nešto radimo u bilo kojem trenutku. Ne zato jer nas na to tjera sadašnjost, nego zato jer smo to i to, iskusili u zemaljskoj prošlosti. Samo promislite što biste napravili ili ostavili nenapravljeno da sjećanje ne igra ulogu! Čovjek je puno više ovisan o ovom sjećanju nego što bi se moglo misliti. Ali ovaj je čovjek jednog dana imao nesreću da mu se sjećanje ugasilo, pa se sada usmjerio samo na ono što su mu tada sugerirali porivi, a ne na ono što mu je sugeriralo sjećanje. Odjenuo se, napustio obitelj, jer je s obitelji bio vezan samo kroz sjećanje koje ga je napuštalo. U njemu su se javili porivi koji nisu imali veze sa sjećanjima na njegovu obitelj. Imao je svoj um; pa je odabrao trenutak – jer bilo bi glupo učiniti sve to dok su oni tu – trenutak kad njih nije bilo. Živio je među njima kao pametan i razuman, samo što nije imao pamćenja. Odjenuo se, otišao na željezničku stanicu, uzeo kartu za vrlo udaljenu postaju. Sve o čemu je mogao misliti bilo mu je savršeno jasno. Ustao je i otišao. Ali sjećanje na ono što bi doživio uvijek bi blijedilo, čak je izblijedjelo i sjećanje na uzimanje karte za vlak. Sadašnjost je uvijek bila tu, sjećanje je bilo patološki izbrisano. Ali bio je toliko zadubljen u sadašnjost da je na kraju znao: sada sam stigao, mogao je to usporediti s redom vožnje. Ono što je već postalo navika, što više nije bilo sjećanje, sposobnost čitanja, ostalo je; samo se sjećanje izbrisalo. Opet je otišao. Za sljedeći vlak uzeo je drugu kartu za drugu postaju. I tako je putovao po svijetu, a da nije znao tko je. I jednoga dana opet mu se vratilo izbrisano sjećanje; jedino ono o čemu nije znao ništa je ono što je učinio otkako je kupio prvu kartu za vlak. Jednog dana sjećanje se vratilo. Našao se u berlinskom azilu za beskućnike. Sve što se dogodilo na željeznici i na mjestima gdje je bio, samo je izbrisano; jer nije pripadalo sadašnjosti. Samo promislite kako se čovjek zbuni, kako postaje nesiguran! Iz ovoga ćete zaključiti koliko je usko povezano ono što nazivamo 'Ja', s riznicom naših sjećanja. Jednostavno se ne prepoznajemo ako nemamo riznicu naših sjećanja.
Pa, na koji način su sjećanja u nama? Vi ste duševni. Ta su sjećanja u nama duševna; međutim, ona nisu samo duševna u cjelokupnom čovjeku, ona su tu i na drugi način. Zapravo samo duševno rade kod osobe koja je navršila dvadeset i prvu ili dvadeset drugu i živi dalje. Prije toga, sjećanja ne djeluju samo na dušu. Moramo biti svjesni onoga što sam ovih dana govorio: da smo prvih sedam godina postojanja naslijedili naše supstancijalno fizičko tijelo od svojih roditelja. Promjena zuba, izbijanje mliječnih zuba, nije prvi, već posljednji čin ispadanja; cijelo prvo tijelo se odbacuje. Drugo tijelo, koje imamo do puberteta, izgrađujemo iz naše duše i duha, onako kakve smo donijeli sa sobom kada smo sišli iz duhovnog svijeta u fizičko i zemaljsko postojanje. No, od rođenja do promjene zubića primili smo mnogo dojmova okoline. Apsorbirali smo sve što se u nas ulijevalo učenjem jezika. Pomislite samo koliko je neizmjerno ono što se u nas ulijeva s jezikom! Tko to nepristrano promatra zasigurno će se složiti s Jean Paulom, koji je rekao da je sasvim svjestan da je u prve tri godine života naučio više nego u tri akademske. Što to zapravo znači jasno je. Jer čak i ako su akademske godine sada povećane na pet ili šest – vjerojatno ne zato jer u njima previše naučite, nego zato jer naučite premalo – još uvijek je sitnica s onim što je čovjek upio u prve tri godine života i u godinama koje slijede tri do promjene zuba. Od određenog trenutka to ostaje u svojevrsnom nejasnom sjećanju. Ali pomislite kako su blijeda i nejasna ta sjećanja na prvih sedam godina našeg života u usporedbi s onim kako je kasnije! Samo pokušajte usporediti: ponekad je ono što se pojavi poput neurednih blokova sjećanja, ali nije baš koherentno. Zašto nije? Da, ono što primimo u prvih sedam godina ima nešto sasvim drugačije od onoga što primite kasnije. Ono što apsorbirate u prvih sedam godina života intenzivno djeluje na plastično formiranje vašeg mozga; to ulazi u organizam. I velika je razlika između relativno nerazvijenog mozga kojeg posjedujemo kada dođemo u zemaljsku egzistenciju i onog lijepo razrađenog kojeg imamo kada prolazimo kroz promjenu zuba. I to ide od mozga do ostatka tijela. Zaista je velika stvar kako taj unutarnji umjetnik kojeg donosimo iz pred-zemaljskog postojanja u svoje fizičko tijelo, djeluje u prvih sedam godina života. Promatrate, ako sada počnemo učiti čitati – ne samo da bismo mogli samo slovkati u odnosu na ono što je kod djeteta – kako je to prekrasna pojava, kako dijete ulazi od svog prvog dana, kada je sve tako nejasno, izraz lica, pogled, geste lica, pokreti ruku i tako dalje. Kada vidimo kako dolaze dojmovi koje dijete upija, kako se dijete na sjajan način produhovljuje, onda je to jedna od najvećih stvari koja se može promatrati, to produhovljenje djeteta u prvih sedam godina života. Ako promatramo ovaj razvoj djetetove fizionomije, ili geste od rođenja do promjene zubića, čitajući ga na način kao da ga dešifriramo kao što dešifriramo bilo što u knjizi iz slova, i ako to spojimo, kao što možemo spojiti slova u riječi, tako da možemo pročitati riječ - tada fokusirano gledamo na rad mozga, koji je pak u svom radu potaknut dojmovima koji se samo rijetko razvijaju u sjećanja, jer moraju plastično raditi na mozgu, a time i na fizionomiji.
A kada život ide dalje, od promjene zuba do spolne zrelosti, onda je ono što je na djelu u čovjeku više-manje skriveno. Rad se nastavlja, kao što rekoh, do početka dvadeset prve godine, na razvoju, na formiranju, na oblikovanju organizma; ali od sedme godine nadalje na ljudskom se tijelu radi manje nego prije, a od puberteta do početka dvadeset i prve godine, radi se još manje. Ali stoga može doći nešto drugo. Može se, ako se uopće ima smisla za takva zapažanja i dopusti da se to čulo razvije za ovu divnu pojavu, vidjeti kako se fizionomija djeteta otkriva iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, pogotovo ako se ima oko za ono što se otkriva u djetetovim gestama, kako iz vrpoljenja proizlazi čudesno duhovno kretanje udova – ako razvijete finu percepciju svega toga, onda možete produbiti ovu percepciju i dobiti, da tako kažemo, finiji duševni osjetilni organizam iznutra. Tada postoji mogućnost, s djetetom koje se razvija između sedme i četrnaeste godine, između promjene zuba i puberteta,, da više ne razvija svoju fizionomiju i geste na tako grub način, već taj razvoj pokazuje u više prikrivenom obliku – čovjek ima mogućnost, kada se približi djetetu, kroz unutarnji osjećaj, koji djeluje sigurno kao oko duše, vidjeti kako ono sada dalje razvija svoje tijelo na tajanstveniji način. A s tim tjelesnim razvojem između sedme i četrnaeste godine, ako se stekne intimniji pogled na to, može se razviti osjećaj zagledanja u život prije zemaljske egzistencije, koji je proveden između smrti i novog rođenja, prije nego je sišao u ovu zemaljsku egzistenciju.
Vidite, moramo se vratiti na takve stvari. Moramo to učiniti tako da djetetu u prvih sedam godina života možemo reći: ti si čovjek, oko tebe nije samo priroda koja se otkriva u osjetilnim objavama. Duh živi u svemu što se otkriva osjetilima, u boji, u obliku. - Zaista je divno vidjeti duh koji se obraća u svemu, a zatim ga doživjeti kao odraz u načinu na koji dječja fizionomija postaje sve duhovnija. Ako prođete kroz ovo s pravim unutarnjim produbljivanjem i svoju dušu možete održavati aktivnom uz određenu predanost životu, tada će vam iz te predanosti životu, doći to da u djetetu između sedme i četrnaeste godine života, vidite to kako u njemu dok je ovdje na Zemlji, funkcionira njegovo pred-zemaljsko postojanje između smrti i novog rođenja. I osjetiti ćete taj vanjski razvoj ljudskog bića u svojoj duši, osjetiti ćete da u njoj više ne vlada ono što je u zemaljskom okruženju, nego da sada u formiranju čovjeka vlada drugi fizički organizam, kojeg sami formiramo samo po uzoru na prvi. To može biti nešto jako veliko u životu. I to će ljudi morati naučiti: gledati same ljude. Tada će život doživjeti ono produbljivanje bez kojeg daljnji napredak civilizacije jednostavno više nije moguć. Jer vidite, naša civilizacija je postala potpuno apstraktna, potpuno apstraktna! U našoj običnoj svijesti možemo misliti i stvarno misliti samo ono što je u nas ucijepljeno. Više ne dolazimo do takve suptilnosti percepcije kakvu sam upravo opisao. Zato ljudi danas prolaze jedni pored drugih. Čovjek puno uči o životinjama, biljkama, mineralima, ali ne uči baš ništa o zamršenosti ljudskog razvoja. Cijeli život duše mora postati intimniji, mora postati finiji, nježniji, tada ćemo opet vidjeti nešto od tog života. A onda, iz samog čovjekovog razvoja, vidjeti ćemo pred-zemaljski život.
A onda dolazi ono što slijedi nakon puberteta, godine između puberteta i dvadeset prve ili dvadeset druge godine. Da, što nam sve čovjek otkriva? Za običnu svijest otkriva nam potpunu promjenu u svom životu u odnosu na ranije, ali zapravo na grub način. Govorimo o mladenačkim godinama, o 'klipanu', pokazujući da smo svjesni da se događa promjena u životu. Čovjek više iznosi svoje unutarnje biće. Ali ako steknemo finiji osjećaj za prve dvije životne epohe, ono što ljudsko biće otkrije nakon puberteta izgledati će kao drugo ljudsko biće, doista se pojavljuje kao drugo ljudsko biće. Ono tada postaje vidljivo kroz fizičko ljudsko biće koje stoji pred nama; a ono što je 'klipansko' ali i mnoge lijepe stvari, pojavljuje se kao oblak, kao drugo ljudsko biće u čovjeku. Nama treba ova kontemplacija koja je poput oblaka u ljudima. Danas je to pitanje posvuda. Ali naša civilizacija na njega nema odgovor.
Mnogo se toga dogodilo u duhovno-fizičkom razvoju Zemlje na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Drevni istočnjaci su to već osjećali kada su rekli da Kali Yuga, mračno doba, završava na kraju devetnaestog stoljeća i počinje doba svijetla. I to je počelo, samo se ne zna, jer ljudi su s umom još u devetnaestom stoljeću i ideje su tako trome u njihovim srcima i dušama. Ali svuda oko nas već je svijetlo, blistava jasnoća. I trebamo samo slušati ono što se želi otkriti iz duhovnog svijeta; možemo to čuti. A budući da je um mladih posebno prijemčiv, na prijelazu stoljeća u mladim umovima pojavljuje se i nejasna čežnja za boljim upoznavanjem ljudi, za prisnijim sagledavanjem ljudi. Svatko tko je rođen u ovom dobu, na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, osjeća instinktivno da mora znati puno više o ljudima nego što to ljudi mogu reći. - Živi se i odrasta a instinktivno se osjeća: treba puno više znati o ljudima, ali nitko ne govori to što želite. - Traži se čovjek, čini se sve moguće da se nađe čovjek. Bilo vam je neugodno s onim koji su bili stari kad ste bili dijete ili mlada osoba, jer ste htjeli nešto znati o ljudima, a oni o ljudima nisu ništa znali. Jer moderna civilizacija ne može ništa izraziti, ne zna ništa reći o ljudskom duhu. To se jednostavno ne da usporediti s ranijim vremenom. Tada su iz srca znali puno više reći mladima o ljudima. Dok su stvarne ideje još bile žive, stari su još imali puno toga za reći; sada se nema što reći. I tako ste htjeli otrčati nekamo, da saznate nešto o ljudima. Mladi su postali ptice selice, izviđači; bježali su od ljudi koji ti nisu imali što za reći, htjeli su naći nešto što bi im moglo reći nešto o ljudima.
Pokret mladih dvadesetog stoljeća, tu ima svoje korijene. Što ovaj omladinski pokret zapravo na kraju želi? Da, želi uhvatiti ono ljudsko biće poput oblaka koje se pojavljuje nakon puberteta, koje živi u ljudskom biću! Mladi žele biti odgajani na način da shvate tu osobu. Ali tko je ta osoba? Što ona zapravo predstavlja? Što se pojavljuje, takoreći, iz ovog ljudskog tijela, koje smo vidjeli kako razvija svoju fizionomiju, njegove geste, u kojem se također može osjetiti kako u drugoj dobi, od promjene zuba do spolne zrelosti, ono što je imalo pred-zemaljsku egzistenciju dobiva oblik? Što je to što se sada čini kao nešto sasvim strano, ono što izbija iz čovjeka kada nakon puberteta postane svjestan svoje slobode, kada odlazi drugim ljudima, traži asocijacije iz unutarnjeg poriva, koji je njemu neobjašnjiv, i druge neobjašnjive osobine, ta vrlo specifična osobina u ljudskom biću? Što je ovaj čovjek, ovaj drugi čovjek koji se pojavi? To je onaj koji je živio u prijašnjem životu na Zemlji i koji je sada u sjeni u sadašnjem životu na Zemlji. Čovječanstvo će postupno naučiti uzimati u obzir karmu u onome što na osebujan način utječe na ljudski život u vrijeme spolne zrelosti. U trenutku u životu kada čovjek postane sposoban iznjedriti ljudsko biće svoje vrste, u njemu se pojavljuju i impulsi koje je predstavljao u ranijim životima na Zemlji. Ali mnoge stvari se moraju pojaviti u ljudskoj duši kako bi se moglo dogoditi jasno iskustvo onoga što sam vam sada opisao.
Promislite na ogromnu razliku koja postoji za običnu svijest između ljubavi prema sebi i ljubavi prema drugima. Pa, svi prilično dobro razumiju samoljublje, jer se svi toliko vole! U to nema sumnje. Vole se i oni koji misle da se ne vole. Vrlo je malo ljudi, a u tim slučajevima morate pažljivo ispitati njihovu karmu, vrlo je malo ljudi koji kažu da se ne vole. S ljubavlju prema drugima malo je teže. To svakako može biti vrlo iskreno, ali je vrlo često zamagljeno primjesom samoljublja. Sviđa vam se druga osoba jer vam radi ovo ili ono, jer je s vama – iz mnogo razloga koji su intimno povezani s ljubavlju prema sebi. Ali nesebična ljubav je unutar našeg dosega. Ona postoji. Čovjek može postupno naučiti istjerati samoljublje iz ljubavi. Tada se upoznaje stapanje s drugim, prava predanost drugome. Pa vidite, kroz ovu odanost drugima, kroz ovu nesebičnu ljubav, čovjek može povratiti onaj osjećaj koji mora imati za sebe ako želi baciti pogled na svoje prijašnje živote na Zemlji. Jer pretpostavimo da ste čovjek koji je rođen 1881; živite do sada, a jednom ste bili u ljudskom biću na Zemlji, recimo rođeni 737. godine, umrli 799. godine u to vrijeme. Sada čovjek, osoba B, hoda okolo u devetnaestom, dvadesetom stoljeću; nekada je ta osobnost, vi sami, hodala okolo u osmom stoljeću. To povezuje život između smrti i novog rođenja. Ali ako želite imati ideju o tome što se događalo tada u osmom stoljeću, morate voljeti samoga sebe točno onoliko koliko volite drugoga. Jer onaj koji je hodao u osmom stoljeću je u vama, ali je u istoj mjeri drugačiji od vas, postao vam je tuđi, kao što su i drugi, vama je sada druga osoba. Morate se moći suočiti sa svojom prethodnom inkarnacijom kao što ste sada suočeni s drugim ljudskim bićem, inače nećete imati pojma o prethodnoj inkarnaciji. Niti ćete doći do objektivne koncepcije onoga što se u ljudskom biću pojavljuje kao drugo ljudsko biće poput oblaka kada postane spolno zrelo. Ali kada nesebična ljubav postane moć spoznaje, kada ljubav prema sebi zaista postane toliko objektivna da se može promatrati i sebe kao i druge, tada se nudi način da se osvrnemo na ranije živote na Zemlji, barem u početku s predosjećajem. To se pak, mora kombinirati s vrstom promatranja koje sam opisao, kroz koje se postaje svjestan osobnosti ljudskih bića. U suštini, već je danas jasno vidljivo da čovječanstvo želi razumjeti ponavljanje zemaljskog života, karmu, od kraja Kali Yuge. Samo se to tako ne kaže jer se ne osjeća tako jasno. Ali promislite samo, kad bi se, naprimjer, jedan sasvim pošteni pripadnik današnje omladine probudio ujutro na način da bi sve ono što se dogodilo tijekom noći, stajalo pred svijesti četvrt sata, a za to vrijeme netko bi ga upitao: što je to što zaista želiš?, tada bi on rekao: konačno želim razumjeti cijelo ljudsko biće koje je prošlo kroz ponavljane živote na Zemlji. Želim znati što je to što u meni živi iz ranijih faza egzistencije. Ne govoriš mi o tome. Nemaš ništa za reći o tome.
U ljudskom umu danas postoji poriv da se prozre, da se prepozna karma. Stoga je danas i vrijeme kada se mora potaknuti povijesno promišljanje, kao što sam vam iznio u pojedinačnim primjerima, koji pak, ako se njima bavite vrlo ozbiljno i intenzivno, vode do vlastitog života u svijetlu ponovljenih zemaljskih života i karme. Zato u ovim predavanjima kombiniram takva povijesna razmatranja s postupnim uvođenjem karme pojedinaca. To je tema ovih predavanja. Do posljednjeg predavanja želimo u svojim promišljanjima otići toliko daleko da imamo jasnu ideju kako čovjek može osjetiti svoju karmu u sebi. Ali ne može se napraviti drugačije nego prvo vidjeti stvari u velikoj strukturi svjetske povijesti. Ova opažanja, koja su prvo htjela osvijetliti nutrinu čovjeka, osvijetlila su i nutrinu jednog kretanja vremena, dopustite mi da zatvorim ovo promišljanje izlažući pred vama ponovno svjetsko-povijesnu sliku.
U budućnosti se povijesna razmatranja moraju vezati uz cjelokupno ljudsko biće, moraju jasno pokazati kako sam čovjek prenosi iz jedne zemaljske epohe u sljedeću impulse koji žive u povijesti, u povijesnom razvoju. Pogledajmo vrijeme kada je u Europi živio Karlo Veliki, koji je vladao od 768. do 814. Na trenutak razmislite o svemu što znate o povijesnim aktivnostima Karla Velikog. Budući da se u školi toliko naučilo o Karlu Velikom, u dušama poštovanih slušatelja sada se mora pojaviti čitavo mnoštvo ideja! Pa, u isto vrijeme kad i ovaj Karlo Veliki, zajedno sa svim stvarima koje se sada rađaju u dušama poštovanih slušatelja, tamo je na Orijentu živjela vrlo važna ličnost: Harum al Raschid. Izrastavši iz obrazovanja koje se tada vezivalo uz muhamedanstvo, bio je oduševljen idejom da se ovo orijentalno obrazovanje njeguje u centru, u obrazovnom centru na vrlo poseban način. A na tom je dvoru postignuto izvanredno mnogo, jer je to bilo, da tako kažem, stjecište svega što se u to vrijeme moglo postići u fizikalnim, astronomskim, alkemijskim, kemijskim i zemljopisnim nastojanjima. Umjetnička, književna, povijesna, obrazovna nastojanja, na dvoru Harun al Raschida, tekla su zajedno. Kad se to vidi, ima se puno više divljenja za ono što se može naći na ovom orijentalnom dvoru od svega što je učinjeno na dvoru Karla Velikog, posebno duhovno. A neke stvari u kampanjama Karla Velikog nisu baš nešto što može tako silno oduševiti današnje srce. Istovremeno s Harun al Raschidom živjela je na toj visini još jedna osobnost, koja je tada bila samo mudrac, ali je u ranijoj inkarnaciji, mnogo prije toga, bio posvećenik. Već sam vam rekao da ono što je bila inicijacija u prethodnoj inkarnaciji, da to u sljedećem životu može ostati u pozadini. Bila je to zaista grandiozna akademija koja je osnovana tamo na Orijentu. Ali ova druga ličnost bila je neka vrsta organizatora: znanje, umjetnost, poeziju, arhitekturu, plastičnu umjetnost u tom vremenu, znanost, organizirao je ovaj čovjek na dvoru Harun al Raschida.
Obje duše, Harun al Raschid, kao i njegov mudrac, sada su prošli kroz vrata smrti i dalje se razvijali. Znamo da je to bilo razdoblje kada se arabizam proširio Europom. Tom širenju arabizma došao je kraj. Ali i sam Harun al Raschid i njegov mudrac, držali su se svojih djela. Dok je Harun al Raschid pratio tijek arabizma od Orijenta, da tako kažemo, preko Sjeverne Afrike, preko Španjolske i dalje u Zapadnu Europu, u životu između smrti i novog rođenja, drugi, njegov mudri savjetnik, razvijao se tako da se orijentirao preko Crnog mora u Srednju Europu i tamo gledao stvari. Vrlo je neobična stvar da se čovjekov život između smrti i novog rođenja može pratiti na način da se prati ono u što gleda kada gleda dolje. Naravno, kao što sam vam objasnio, on vidi učinke Serafina, Kerubina, Prijestolja, ali to je još uvijek povezano s onim što se događa na Zemlji. Kao što netko ovdje gleda gore u nebo, tamo gore kada je u životu između smrti i novog rođenja gleda dolje na Zemlju. I kad je vanjski fizički život davno završio, njih dvoje su ipak nastavili svoj posao. Izvana su to potpuno različite stvari. Harun al Raschid postao je utemeljitelj modernog svjetonazora, lord Bacon od Verulama. Za one koji stvari mogu gledati nepristrano, sve što je Bacon nametnuo svijetu zapravo je novo izdanje onoga što je nekoć bilo na Orijentu. Na istoku ljudi su se okrenuli od kršćanstva. Bacon je izvana bio kršćanin, ali iznutra opet nekršćanin u onome što je nastojao. Drugi, koji je bio njegov mudri savjetnik, trasirao je put na sjever, od Crnog mora do Srednje Europe. Bio je to onaj koji je arabizam uveo na potpuno drugačiji, mnogo više unutarnji način od Bacona, ali i koji je arabizam unio u moderno doba potpuno preobražen: Amos Komenski.
Vidite, tako se isprepliću dvije struje u osvit modernog duhovnog života. Tako se najprije jasno shvaća taj povijesni razvoj, gdje je s jedne strane kršćanstvo potpuno zaboravljeno, gdje je znanstveno obrazovanje eksternalizirano, ali s druge strane postaje sve više internalizirano. U svojoj inkarnaciji koja ima korijene na Orijentu i koja tek preuzima produbljeni duhovni život Srednje Europe, djeluje zajedno s onim što dolazi sa Zapada. U Srednjoj Europi teče zajedno ono što dolazi s obje strane; ali u tome ima mnogo orijentalnog. No ako ne gledate na stvaranje povijesti samo otvaranjem knjige i samo – da, kažu 'bubati' na određenom dijalektu, ne znam sada drugu riječ – i samo 'bubaju', gledaju ono što je lord Bacon napravio, zatim ono što je napravio Amos Komenski, već gledajući kako su određene epohe razvijali sami ljudi, kako se impulsi iz ranijih epoha prenose u kasnije. Samo pokušajte razumjeti što se događa. Kršćanstvo se proširilo, na određeni način kršćanstvo je zavladalo krajevima srednje i sjeverne Europe. Ali onda kroz ljude poput Bacona iz Verulama, vraćenog Harun al Raschida, poput Amosa Komenskog, vraćenog mudrog savjetnika, gura se nešto što nije izvorno kršćanstvo, nego se miješa sa svime što djeluje kao duhovno strujanje u razvoju svijeta. Tek tada se razumije što se zapravo događa, u kojem se kontekstu u svijetu čovjek nalazi.
Ako se vratimo od Harun al Raschida do jednog od Muhamedovih neposrednih nasljednika, mora nam biti jasno što je u istočnjački duhovni život došlo upravo kroz muhamedanstvo. Ako pratimo izvorno kršćanstvo, to će pokazati duboko značenje Trojstva. Ako pogledamo ono duhovno u cijelom svijetu prirode, ono duhovno što nas kao fizička bića smješta u svijet, ono duhovno koje je duh zakona prirode, biće Oca, možemo se zapitati: što bismo bili da u nama djeluje samo biće Oca? - Prošli bismo kroz život od rođenja do smrti s istom nuždom kakva funkcionira u svijetu oko nas. Ali u određenoj dobi postajemo slobodna ljudska bića, zbog toga ne gubimo svoju ljudskost, nego se budimo za njen viši oblik. Ono što djeluje u nama kada postanemo slobodna ljudska bića, kada se potpuno odvojimo od prirode: to je sunčevo Biće, Krist, drugi oblik Trojstva. Ali ono što nam daje poticaj da prepoznamo da ne samo da živimo u tijelu, nego se – kada smo prošli kroz tijelo u njegovom razvoju – ponovno budimo, uzdižemo se kao duh, koji u nama živi kao poticaj Duha Svetoga. Cjelokupno ljudsko biće jedino možemo prepoznati u interakciji ovog Trojstva; tu percipiramo konkretnu stvarnost. Protiv ove konkretnosti muhamedanstvo postavlja apstraktnost: nema drugog božanskog bića osim jedinog Boga Oca, jedinog Boga. Otac je sve. Ne postoje tri oblika božanstva koje treba prepoznati. - Ovaj neposredni Bog Otac-protest, je sam Muhamed, i oni koji su bili njegovi nasljednici.
U dobu u kojem se samo apstraktno, čisto misaono, suhoparno, trijezno, može razviti kao najviše ljudska sposobnost, u tom dobu se sve više identificira, jer se poznaje samo jedan apstraktni Bog, ovaj s mišljenjem, čovjek čini božanstvenim svoj misaoni život; idoliziramo ovo ljudsko mišljenje, ovaj ljudski intelekt, kad smo zaboravili da ta misao ima altruističku nijansu. Kod Muhamedovih sljedbenika ovo je izvorno bio veliki talent, ovaj apstraktni način razmišljanja o svijetu. Jedan od nasljednika bio je Muavija. Volio bih da ga možete potražiti u povijesti. Kod njega bi pronašli osebujnu duhovnu konfiguraciju, to je početak, da tako kažem, tipa ljudskog bića kojeg se može opisati kao čovjeka koji misli u pukim apstrakcijama, koji sve na svijetu želi oblikovati iz jednostavnih propozicija. Muavija, jedan od Muhamedovih nasljednika, vratio se u naše doba, postao Woodrow Wilson. U njemu je oživjela apstraktnost muhamedanstva, pojavilo se mišljenje da se svijet može oblikovati iz četrnaest hladnih, apstraktnih, besmislenih prijedloga. Istina, nijedna svjetsko-povijesna iluzija nije bila veća od ove, a zapravo gotovo cijelo čovječanstvo nije palo ni na jednu drugu svjetsko-povijesnu iluziju toliko koliko na ovu. I ljudi nisu htjeli razumjeti kada sam na svojim predavanjima u Helsinkiju prije rata ukazao na neadekvatnost Woodrow Wilsona – jer je u to vrijeme bio u usponu svoje slave – ljudi to nisu htjeli razumjeti iako to govorim stalno iznova, gdje god sam mogao razgovarati, ukazivao sam na to kako je nesreća koja sviće povezana s idolopoklonstvom koje se u svijetu provodi s Woodrow Wilsonom.
Sada, nakon božićnog impulsa, došlo je vrijeme kada će se o ovim stvarima slobodno raspravljati; također se trebaju provesti povijesna razmatranja o stvarima koje su neposredno aktivne. Jer ezoterizam bi trebao prožimati cijeli naš antropozofski pokret tako da se otkrije ono što je skriveno pod velom vanjskog fizičkog razvoja. Čovječanstvo će se moći nositi sa svjetskim pojavama i onim što treba učiniti tek kada uđe u razmatranje karme i pojedinačno ljudsko biće vidi sebe i svjetsku povijest u svijetlu karme.