.- 14. Četrnaesto predavanje, Breslau, 13 lipnja 1924
Metodologija istraživanja karme.
Sve smo bliže shvaćanju onih elemenata života u individualnim osobnostima koji mogu potaknuti ideju o vrijednosti karme u osobnoj egzistenciji. Danas će mi biti zadatak, kako bih tijekom ovih predavanja postigao ovaj cilj, s jedne strane ukazati na to kako sama znanost inicijacije može ispitati karmu, polazeći najprije od karmičkih iskustava, i kako potom čovjek može, bez inicijacijskog znanja, ali s određenim intimnim osjećajem promatranja života, kako može dobiti uvid u to kako karma funkcionira. Zatim se prisjetimo što sam rekao o sjećanju i onim hrpama misli koje izviru iz dubine duše, pozvane ili nepozvane, slobodno se podižući, i koje nam, doduše, daju sjenovitu sliku, više ili manje apstraktnu, ali ipak sliku našeg prijašnjeg postojanja na Zemlji, kroz koje smo prošli od našeg posljednjeg rođenja. Ovih smo dana skrenuli pozornost na ono što čovjek izgubi kada izgubi ovo sjećanje. On tada još uvijek može djelovati sasvim razumno, sasvim inteligentno, ali ne djeluje iz konteksta svog cijelog života; ponaša se kao da je, da tako kažem, u trenutku kada počinje djelovati, bez sjećanja na prethodni život; ponaša se kao da je doista došao na svijet kao zrelo, inteligentno, razumno ljudsko biće, ali kao da ranije uopće nije provodio život na Zemlji. Iz ovoga vidimo kako je 'Ja' usidreno i utemeljeno u sjećanju , za iskustvo u sadašnjoj, običnoj svijesti. Tijekom ovog života na Zemlji, 'Ja' više ne može pronaći put do sjećanja.
Ali kako imamo ovo sjećanje? Usporedimo ovo sjećanje s potpuno doživljenom stvarnošću iz koje to sjećanje izvire. U sjećanjima stojimo u životu, prolazimo kroz njih radosno ili bolno, nalazimo se protkani cijelim svojim bićem u svojim iskustvima. Ali samo usporedite ovaj intenzivan način isprepletenosti s vlastitim bićem, sa sjenovitim sjećanjem koje čuvamo u duši. Samo uzmite jedan vrlo važan životni događaj, smrt prijatelja koji vam je bio posebno važan, ili smrt vašeg oca ili majke, u trenutku kada se ovakvo nešto doživljava posebno duboko zbog stanja duše. Usporedimo puni intenzitet doživljaja i doživljenog trenutka s onim što doživljavamo u sjenovitim sjećanjima koja nam dolaze deset godina kasnije! Pa ipak, moramo imati ta sjenovita sjećanja kako bismo osjetili kontinuitet, unutarnju čvrstoću, stvarnost našeg 'Ja' u zemaljskom životu. Ali zar iz ovoga ne vidite kako je 'Ja', koji u običnoj svijesti ne može postojati bez sjećanja, kako se 'Ja' zapravo doživljava u sjeni, kako je to 'Ja' usidreno u onome što u osnovi svake noću ulazi u nesvjesno? U osnovi, svoje 'Ja' ne doživljavamo jako intenzivno u običnoj zemaljskoj svijesti. Postaje više misleće, sve promišljenije, ono stvarno 'Ja' života koje nije prisutno, međutim, za koje znamo da je povezano sa sadašnjim 'Ja'. Sadašnje iskustvo je intenzivno, ali nije ono koje već poprima oblik sjećanja. Da bismo mogli reći [vidi crtež]: ako je ovo naša perceptivna duša, naš duh, koji je u živom kontaktu sa svime što nam struji iz vanjskog svijeta, onda iza toga, u sjenovitom sjećanju, doživljavamo ono što nam od toga ostaje. I upravo je to ono što je karakteristično za ovo sjećanje, da se od tog sjećanja sve više i više odvajaju osjećaji, a i impulsi volje. Možda smo imali tako intenzivan osjećaj za smrt neke osobe koja nam je izvanredno vrijedna, koliko god to intenzivno bilo: slika sjećanja koja ostaje, to sjećanje je prigušeno, sve prigušenije u osjećaju. Tu je još i manje toga što živi u nama što smo poduzeli svojom voljom, pod vanjskim dojmom! Osjećaj i volja su prigušeni; obično ostaje mirna slika sjećanja, sjena proživljenog. I ne može biti drugačije na Zemlji nego da ova sjena iskustva ostaje s nama. Drugačije se suočavamo sa sjećanjem, a drugačije se suočavamo sa sadašnjim iskustvom.
Ali s ovim sadašnjim iskustvom možemo se suočiti i na drugačiji način nego što je onaj na koji smo navikli u običnom životu. Možemo postaviti nova pitanja o našim iskustvima. Međutim, život poprima vrlo čudan oblik kad se osvrnemo na njega. Zapitajmo se: što smo zapravo mi u sadašnjem trenutku, što smo sa svojim znanjem, svojom osjećajima, s energijom svoje volje? - A vratimo li se na naša iskustva s tim pitanjima, s novim pitanjima, tada ćemo otkriti koliko bismo bili mali kad bi dosegnuli određenu dob, da tih iskustava nije bilo! Osvrnimo se na neke mladenačke doživljaje, povezujući ih sa sadašnjošću na način sjećanja: kako su samo bili radosni! Ako se u životu često osvrćemo unatrag, možemo si reći nešto što je iznimno važno za sadašnjost. Lakoću s kojom svoju dušu, da, možda i svoje fizičko tijelo, koliko-toliko vješto prilagođeno životu, vodimo kroz egzistenciju, zapravo dugujemo činjenici da u mladosti nismo smjeli živjeti u depresiji, nego živjeti sretno, da smo s radošću uvedeni u mnoge stvari. Upravo ti duševni dojmovi radosti kasnije nas u životu obdaruju određenom radošću, koja se, međutim, preselila u dublje oblasti našeg bića. Zapitajmo se sada koliko od onoga što nam život donosi kao produbljivanje, što produbljuje našu dušu, treba pripisati našoj patnji, našoj boli, i zapitajmo se: što se zapravo može pojaviti u duši kada s tim pitanjima na umu gledamo svoj život? - Odgovor na ovo pitanje ne trebamo pronaći svojim intelektom, odgovor moramo pronaći svojim osjećajima. A osjećaji odgovaraju: moram biti zahvalan na svemu što se dogodilo u životu, jer me to učinilo onim što jesam i s čime se više-manje poistovjećujem. Ne mogu znati bih li inače bio još manji; mogu samo biti zahvalan ovom životu jer sam postao takav kroz velike i male patnje i radosti svog života.
Na ovo pitanje mora se odgovoriti osjećajem zahvalnosti životu. A za život puno znači kada se ta zahvalnost za ovozemaljsku egzistenciju useli u ljudsku dušu. Ta se zahvalnost javlja uvijek s određenim produbljivanjem duše, ako se o životu ne sudi iz osjećaja, nego iz čistoće duše. Možda ćete žaliti za nekim stvarima koje vam je život donio, ali u mnogim aspektima ono što izražava takvo žaljenje je potpuna pogreška. Jer da onog za čim se žali nije bilo u životu, čovjek ne bi bio ono što jest. U konačnici, osjećaj koji čovjek može imati prema životu svodi se na ovu zahvalnost prema životu. Ova zahvalnost može biti prisutna i kada niste sasvim u suglasju sa životom, kada biste željeli da vam život daje više. A može se biti zahvalan i kada nam netko pokloni malu tortu od koga bi se zapravo očekivala velika torta. To što se očekivala velika torta ne smije pokvariti zahvalnost. I tako se zapravo može reći: što god nam je život uskratio po našem mišljenju, što uzgred može biti i pogrešno, život nam je u svim okolnostima nešto dao. Trebali bismo razviti osjećaj zahvalnosti za ono što nam je doneseno. Ali ako netko ozbiljno razvije osjećaj zahvalnosti – treba samo razmisliti o tome, odmah će se prozreti – onda mora postojati zahvalnost prema nečemu drugom. Svatko tko je ikada razvio zahvalnost za život, upravo je kroz zahvalnost za život vođen do prepoznavanja nevidljivih duhovnih davatelja života i do preobrazbe sjećanja u odanu ljubav prema njima.
I najljepši način da se osobnost vodi prema nadosjetilnom je kada se vodi kroz zahvalnost, kroz zahvalnost prema životu. Ta zahvalnost, ona je i put u nadosjetilno, a na kraju završava poštovanjem i ljubavlju prema živototvornom duhu čovjeka. Zahvalnost rađa ljubav. Kad se ljubav rađa iz zahvalnosti za život, ona rađa otvaranje srca duhovnim moćima koje prožimaju život. A budući da je život počeo kada smo rođeni i nemoguće nam je započeti s ovom zahvalom pri rođenju, iako tada očito posjedujemo neke kvalitete, stoga sasvim sigurno zahvalnost životu ide i izvan ovog života u prenatalno postojanje. Međutim, da bismo u potpunosti razumjeli ono što govorim, to mora biti iskušano u životu. Ali ako razvijete zahvalnost koja proizlazi iz nepristranog pogleda na život, trebali biste provjeriti ne rađa li se iz te zahvalnosti doista duhovno rođena ljubav, i otkriti će se da je tako. Na pitanje koje se ovdje postavlja može odgovoriti samo sam stvarni život. Ali ovaj pravi život će odgovoriti kako sam sada objasnio. Ali ako tako pristupimo svojim stvarnim iskustvima, razvijemo zahvalnost, ljubav prema duhovnim snagama koje daju život, onda imamo potpuno drugačiji osjećaj kada gledamo ta iskustva nego kada gledamo u sjećanje. Kod sjećanja, moramo reći: doživljavaj je živ, intenzivan, stvaran; u sjećanju je samo sjena onoga što doživljavamo, ono što doživimo postaje blijeda sjena. Sjećanje duguje postojanje našim iskustvima; ali sada se približavamo nečemu moćnijem od našeg običnog 'Ja'.
Kada gledamo iskustva koja su nas okružila, ne mislimo samo na svoja sjenovita sjećanja. Imamo u vidu nešto moćno: imamo u vidu ono što nije sjena koja protječe vremenom, već kreator ovog zemaljskog 'Ja' koje protječe vremenom. Događaji kojima dugujemo svoje postojanje su posvuda vani, a kada ih pogledamo, te događaje, moramo ih zamisliti kao moćne kreatore našeg zemaljskog 'Ja'. Tako stojim sa svojim trenutnim, sadašnjim 'Ja' u sredini: iza nas, natrag, kada pogledamo u svoju dušu, stoje sjenovite, naknadne slike iskustva: ispred nas se plete sudbina, uzastopna iskustva sudbine koje je snažno formiralo i oblikovalo naše 'Ja'. Prijelaz iz razmišljanja u osjećaj dio je ovog snažnog osjećaja sudbine, jer se zahvalnost i ljubav mogu doživjeti samo u osjećaju. U tom osjećaju ljubavi se najprije otkriva slutnja neizbježne sudbine. I tako se počinje naslućivati neizbježna sudbina, nakon što se prođe kroz zahvalnost i ljubav, snažno se osjeti tekuće događaje koji su nas stvorili. Promislimo o nekome od četrdeset godina. On je nešto. Recimo, da uzmemo ekstreman primjer: postao je slavan pjesnik – bilo je i takvih pjesnika; mogao bih reći i poznati fiziolog, fizičar, imao bih očiti primjer, ali želim dati izmišljeni primjer – koji se osvrnuo na osamnaestu godinu. Gleda događaje od svoje četrnaeste do osamnaeste godine i, u svojoj osamnaestoj godini, otkriva da nije uspio s maturom. To mu je tada nanijelo veliku bol. No morao je drugačije urediti život jer nije imao dovoljno novca da ponovi godinu ili da kao propali maturant obiđe svijet. Sve je već bilo pripremljeno: da je dobro prošao u srednjoj školi, postao bi solidan financijski inspektor, postigao mnogo, ne bi imao vremena razviti sposobnosti i snage koje leže u dubini njegove duše. Svakako, može se reći: ako su te snage fantazije prisutne, onda su toliko jake da se u svim okolnostima probijaju kroz financijsku aktivnost. - To se može reći apstraktno, to se uvijek i kaže; ali nije istina. U stvarnosti mnogi pjesnici, svoj poseban temperament, ono što su postali, duguju činjenici da im se dogodilo nešto poput ovoga što sam spomenuo. Bit će zahvalan – ako pridaje važnost tome da je postao poznati pjesnik – onima koji su ga 'bacili', i nisu mu omeli karijeru dajući mu 'odličan' u svakom pojedinom predmetu. Dakle, tu zahvalnost svakako možemo razviti, kakav god život bio – ako stvari uzmemo stvarno, a ne sentimentalno – i možemo reći: iskovani smo od sudbine koja ide uz nas, i protiv nas. - Ali moramo proći kroz te osjećaje da bi vidjeli kako sudbina plete život pred nama, da tako kažem.
Želio bih umetnuti to kako se s istim iskustvima sada suočava netko tko posjeduje znanost inicijacije, koji stoga može gledati u duhovni svijet. Otvorena mu je mogućnost da tu stvar proživi na sljedeći način.
On usmjerava svoj pogled, koji je već izoštren činjenicom da ima imaginativno, inspiracijsko znanje – o tome što to znači možete pročitati u mojoj knjizi 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?'. Svatko tko je zgusnuo i ojačao svoje znanje, može to znanje s posebnim intenzitetom primijeniti na svako iskustvo u sadašnjosti. Ako netko ima inicijacijsko znanje, nije manje, već je više pod utjecajem iskustva, nego da nema to znanje. Ne smije se zaključiti iz toga da netko tko ima znanje inicijacije, da on prolazi pokraj iskustva s mnogo većom smirenošću od onih koji ga nemaju, da je manje njima pogođen. Pogođen je mnogo više nego drugi. Jedino što je stekao snagu da teške životne događaje mirno gleda; duboko u sebi osjeća ih smislenije nego ih drugi osjeća. Otuda su i doživljaji, kada se s njima suočimo obdareni imaginacijom, inspiracijom, intenzivniji i snažniji; i budući da je prakticirao - prošao za to vježbe u ovom životu i u prethodnom životu, može te događaje oblikovati u slike pune sadržaja, transformirati ih u imaginaciju.
Kakva je to transformacija? Ona se sastoji u tome da ne samo da je ono što čovjek vidi tu, od događaja, iskustva, nego su tu i dublje, duhovne veze, da postoji slika koju čovjek nosi sa sobom čak i kad je iskustvo nestalo; onda je slika tu. Iskustvo je intenzivno, a duhovne veze igraju ulogu kroz imaginaciju; duša je intenzivno dirnuta i onda je moguće pogledati u duhovno i zadržati iskustvo. Dok prolazi noć, iskustvo koje je postalo intenzivnije jer astralno tijelo i 'Ja' napuštaju fizičko tijelo, prenosi se u duhovni svijet kroz san. Ono što je netko doživio u fizičkom svijetu zajedno s fizičkim i eterskim tijelom, u duhovnom svijetu se može iskusiti samo s 'Ja' i astralnim tijelom; ali onda kad se probudimo, ponovno ga guramo natrag u fizičko tijelo. Ali čovjek ga sada ne nosi natrag na način na koji ga obična svijest nosi natrag, što je tada ovisno o sjećanju, koje postupno postaje zasjenjeno; nosi se natrag tako da prožima cijelo biće kao fantom, nosi se sa sobom u punoj objektivnosti, u svom intenzitetu, tako da odjekuje kao stvarnost druge osobe koja stoji pred vama. A onda prođu još dva-tri dana ili noći. A ono što se onda događa nakon ova dva-tri dana i noći je sljedeće: ono što je prvo nošeno u duhovni svijet od 'Ja' i astralnog tijela, što je opet vraćeno da bude moćno i živo i vibrira u fizičkom tijelu, to se obraća – to se sada ispostavi – i stoji iz iskustava kao vladajuća sudbina. Iskustva nisu sama, već su ta iskustva sada prožeta onim što ih je proizvelo u ranijim životima na Zemlji, onim što će nastaviti imati učinak u sljedećim životima na Zemlji. Kao što sjećanje stavljamo iza sebe kao zasjenjenu sliku, tako i osoba koja ima znanje inicijacije stavlja iskustva ispred sebe, tako da su iskustva neposredno ispred nje. Ali ona postaju prozirna poput stakla, a iza njih stoji nova karma, objektivno sjećanje, poput moćne kozmičke memorije. I čovjek postaje svjestan da čovjek ne samo da ima sjenovite uspomene na život na Zemlji u sebi, već da je njegova karma zakopana oko njega u kozmičkom eteru, u Akaša zapisu. Unutra je sjenovito sjećanje; vani je kozmičko sjećanje na našu sudbinu u svim zemaljskim životima, čak i ako obična svijest toga nije svjesna.
Prolazimo svijetom na način da svoj hod svijetom možemo nacrtati dijagramom [vidi crtež dolje]. Hodamo po licu Zemlje, u sebi imamo sjenovita sjećanja. Kad bismo zamislili čovjeka i ta sjenovita sjećanja u njemu, morali bismo ih zamisliti kao mali oblak u predjelu njegove glave – tamo gdje se glava postupno spaja s tijelom – kako postaje sve sjenovitiji bliže tijelu. Dok čovjek na taj način korača svijetom, okružuje ga kao eterska magla u koju su upisana sva iskustva, ali upisano je i sve iz prijašnjeg života na Zemlji. Imamo unutarnje pamćenje i sjećanje na svijet izvan nas. Svaki čovjek je okružen ovom aurom. Ne samo da je sadašnji
život ugraviran u nama, kako ga se sjećamo, već su oko nas ugravirani zemaljski životi. Nije uvijek lako dešifrirati ovo sjećanje, ali ono je tu. Dešifriranje je teško, a one slučajeve o kojima sam vam govorio proteklih dana nije bilo lako iznijeti na vidjelo. Ali tamo je sve. Čovjek ne samo da ima sjećanje u sebi, čovjek ima aurično sjećanje oko sebe. Nije moguće u jednom trenutku – dok se približavate onome što ste prošli u zemaljskom životu – prizvati to sjećanje. Pamćenje uvijek traje danima. Buđenje, i padanje u san, kao što sam opisao, funkcioniraju zajedno. Nikada se ne može reći kada se prolazi kroz bilo kakvo iskustvo, da se nužno treba sjetiti kako je ono oblikovano iz ranijih života na Zemlji. S tim se iskustvom treba suočiti jasno i imaginativno i prožeto inspiracijom; onda treba čekati da se otkrije. U odnosu na duhovni svijet, nikada ne treba špekulirati kod istraživanja, nikada ništa ne smišljati, već samo pripremati da se nešto iz duhovnog svijeta otkrije. Svatko tko misli da može prisiliti duhovni svijet da otkrije ovo ili ono bit će jako u krivu, iz toga će izići samo pogreške. Treba se pripremiti za ono za što se može nadati da će biti otkriveno iz duhovnog svijeta, više-manje kao milost.
Vidite, ovo je put znanja koji uz znanost inicijacije može otkriti karmu. Kroz njega se otkriva da svako ljudsko biće nosi oko sebe karmu poput svojevrsne aure. Ali na ovom putu zahvalnosti u životu, kako sam ga opisao, može se dobiti predodžba o tome što ljudi nose u sebi. Može se dobiti pojam o zatvorenosti u takav karmičko-aurički plašt. No, to se neće dogoditi tijekom nekoliko dana, kao kod inicijacijskog znanja, već će se uz intimnije samopromatranje čovjeka, postupno pojaviti, često za događaje koji su daleko u prošlosti, na koje se možemo osvrnuti. Ali kada je određeni događaj iz prošlosti našeg zemaljskog života spreman da ga prosuđujemo na način da vidimo kako snage ranijih zemaljskih života u njemu igraju ulogu, tada već imamo slutnju. Nažalost, danas je rijetkost da se u duševnom životu čovjeka tako duboko zadubimo u vlastitu dušu da dođe do ovakvog shvaćanja vlastitog iskustva, do kojeg se pokušava doći tim osjećajem zahvalnosti. Ljudi danas uzimaju život previše izvanjski. Čovjek juri kroz život, ne staje da osjeti pojedina iskustva. To je ovako: ako je netko odrastao s određenim osjećajem kozmičkog značaja ljudskog života, onda bi se ponekad moglo činiti dosta čudnim koliko su ljudi daleko od onoga što zamišljaju o sebi da jesu, koliko ih često ponese život bez ikakvog snažnog pojedinačnog impulsa.
I ovdje bih se osvrnuo na konkretne pojedinačne slučajeve. Vidite, jednom sam u životu naišao na učitelja povijesti, koji je bio vrlo pametan čovjek, koje je i na svoje učenike ostavljao dojam pametnog čovjeka, koji je, moglo bi se reći, s određenim unutarnjim entuzijazmom, naglašavao riječi u pravom trenutku, i među učenicima bi uspio izazvati entuzijazam. Bilo je nešto čudno u vezi s tim učiteljem povijesti. Vidio sam ga kako nastupa, i doista je u početku uspio izazvati entuzijazam među svojim studentima. Onda ga je život prikovao za mjesto; postao je nemaran, više nije mogao prikupiti entuzijazam koji je ulagao u svoja predavanja. Čitao je iz knjiga za koje je mislio da ih učenici ne znaju i da do njih neće doći. Onda se jedan od učenika približio govornici i pogledao iz koje knjige dolazi ono što je pročitao. Svi učenici su to kupili i naučili sve napamet i bili 'odlični'. Napokon je postao toliko površan da više nije bio prisutan u onome što je govorio svojim učenicima u razredu. Ova se transformacija dogodila u relativno kratkom vremenu, i morali ste se čuditi koliko je malo bio uključen nakon što bi prije izazivao entuzijazam. Prošlo je još nekoliko godina, a isti učitelj povijesti za kojeg sam čuo od nekoliko učenika da govore s karakterističnim mladenačkim entuzijazmom: 'Evo čovjeka koji je oduševljen poviješću, od njega možete nešto naučiti!' - ovaj čovjek je završio prilično čudno, u životu stagnacije i trivijalnosti. Za nekoliko godina toliko je zaglibio u trivijalni život da je morao živjeti izvan grada u kojem je bio učitelj, imao je tako slabu reputaciju da uopće nije mogao živjeti u gradu.
Čini se da je takav preokret sudbine velika zagonetka, a upravo se pri takvim preokretima sudbine počinje postavljati karmička pitanja, ako dovoljno duboko razumijete život. Jer brojni drugi ljudi – kako da to kažemo – samo se muče ostajući takvi kakvi jesu, ne prolazeći kroz takve radikalne zaokrete. Za izvorno znanje o duhu, sudbine kao što je ova o kojoj govorim postaju veliki problem. S jedne strane, kroz duhovno znanje, vođeni smo do velikih problema koji su nas na kraju jučerašnjeg predavanja vodili do niza inkarnacija Woodrow Wilsona, ali s druge strane u životu koji nas neposredno okružuje, misli nas uvode u velika pitanja ljudske sudbine. Kada ovako nešto pogledate sasvim nepristrano otkriti ćete: to ne može proizaći iz života u kojem se trenutno nalazite! i onda će tu biti brojni drugi životi na Zemlji u kojima nećete pronaći takav zaokret sudbine; onda se mora pojaviti snažna čežnja za razumijevanjem takvih pitanja sudbine. A uz to, tu su i drugi slučajevi. Želim navesti još jedan primjer. Uvijek su mi se ovi primjeri činili – kako bi smo pogledu na karmu dao potrebnu boju – kao postavljeni za mene mojom vlastitom karmom.
Osobno sam upoznao još jednu osobnost, također učitelja. On je zapravo bio još više poštovan od ovog drugog o kojem sam govorio, bio je izvanredno poštovan od strane učenika. Učenici su imali predodžbu: ovo je najveći mudrac koji danas postoji na svijetu. - Dotični je ostavljao takav dojam na svoje studente – ne na sve, naprimjer ne na mene, ali to je privatna stvar, nije karakteristično – nego na brojne studente. Sada se dogodilo nešto vrlo čudno. Iako se moglo vidjeti iz načina na koji se temeljio odnos ovog gospodina prema studentima – uostalom, on je u to uložio sav svoj entuzijazam, svo tkivo svoje duše, tako da se činilo da ga predavanje zadovoljava – iznenada se otkrilo da mu je bilo izuzetno drago što više ne mora predavati, budući da je postavljen za ravnatelja mnogo lošije škole od one u kojoj je predavao. Bio je sretan što se mogao baviti direktorskim poslom, što je bilo mnogo trivijalnije od stvarne nastave. A ono što je najupečatljivije, najčudnije, bilo je to da je taj isti čovjek koji je s oduševljenjem znao govoriti o Homeru i Eshilu, koji je svojim studentima na divan način objašnjavao zemljopis, da je taj isti čovjek završio u trivijalnom sustavu političkih stranaka. Gotovo nevjerojatno!
Ovo dajem samo kao primjer, jer bih mogao dodati popriličan broj na ova dva koja sam naveo. To su bile takve osobnosti, danas raširenije, kod kojih se doista ima osjećaj da život njihovo 'Ja' zapravo nije dodirnuo. Oni tu stoje kao ličnosti koje život pojedinačno nije dotaknuo, nego ih je dotaknuo izvana. Zahvati ih, ako su još blizu ispita, sveučilišne naobrazbe, koju su s oduševljenjem slušali, onda u vezi toga imaju entuzijazam. Ako ih život vodi više u trivijalno, onda i oni nađu put u trivijalno, i oni su zadovoljni; ništa zapravo u njima ne dira dušu. Da je riječ o pameti, o razumijevanju – da, koliko bi ljudi danas bili antropozofi! Danas su milijuni i milijuni ljudi dovoljno pametni za antropozofiju. Ono što vas sprječava da pristupite antropozofiji u naše vrijeme je ovo: svojom dušom površno uzimati život, svojom dušom ne dosezati život, puštati da život svojim površnostima i banalnostima prolazi onkraj dubina duše. Ulaze u jedan život kao i u drugi, možeš neko vrijeme biti školski reformator, zatim po cijele dane sjediti u kafiću i igrati biljar, čak bez pauze tamo cijeli dan. Takve se stvari događaju u našem životu.
Vidite, postavlja se veliko pitanje: kako je do toga došlo? - Za mnoge duše se pokazuje kako se to čudno dogodilo. Cijeli niz takvih osobnosti koje sam opisao kroz dva primjera vodi unatrag u prva kršćanska stoljeća, kada su te osobnosti imale svoje odlučujuće ranije živote na Zemlji, u ona kršćanska stoljeća kada je kršćanstvo bilo na jugu, a nešto i u sredini Europe već je poprimilo oblik koji je kasnije na mnoge načine zadržalo; gdje je izblijedila ta tajanstvena mudrost, za koji sam u svojoj knjizi 'Kršćanstvo kao mistična činjenica' pokazao da je kršćanstvo iz nje izraslo, iz kozmičkog iskustva Krista, spoznaje da je iz Sunca, koje je duhovni element u kozmosu, iz kojeg je Krist došao na Zemlju, da na Zemlji bude ono što je postao. Ovo znanje, koje se širi od Zemlje u kozmičku duhovnost, bilo je dostupno utjecajnim kršćanskim ljudima u prvom stoljeću i nestalo je u četvrtom, petom, šestom i sedmom stoljeću nakon Krista. Zatim je toliko izblijedjelo da je danas dospjelo tako daleko – ali počelo je već u to vrijeme – da su u tome sastoji najveća kritika antropozofskom poimanju Krista; antropozofija shvaća Krista kao kozmičko biće, kao biće Sunca. Vidite to posvuda kod protivnika: to se smatra jednim od najvećih grijeha antropozofije, što Krista zamišlja na kozmološki način. Tamo se kaže: to je podgrijavanje onoga što je nekoć postojalo kao gnostičko kršćanstvo. - Pa, ljudi sada uopće ne znaju što je gnostičko kršćanstvo. Jer osim nekoliko fragmenata, iz kojih se može malo izvući, kao što je Pistis Sofija, ljudi su postali svjesni gnoze tek kroz spise protivnika. Stoga se stvarno ne poznaje Gnoza. O tome znamo samo iz pisanja protivnika. Razmislite o pitanju: da se o antropozofiji ne zna ništa osim spisa mojih protivnika danas, kada bi sve osim spisa mojih protivnika bilo uništeno, kako bi se antropozofija opisivala u vremenu koje dolazi! - To je ono čemu neki ljudi i neki kritičari teže: da se antropozofske knjige, kojih ima mnogo, tretiraju poput gnostičkih spisa. Tada bi tu bili samo spisi protivnika; to bi bilo prvo što bi čovjek pogledao: ništa osim knjiga protivnika! To bi bilo vrlo zanimljivo. Što se tiče Gnoze, ljudi nisu mogli doći ni do čega osim knjiga protivnika. Tako da je rečenica naprosto besmislica: 'Podgrijava se stara Gnoza'; jer to ne može učiniti nitko tko ne poznaje samu Gnozu iz njezinih spisa, ali oni su izgubljeni! Ne može je se upoznati iz spisa, koje su većinom napisali protivnici; ali ništa drugo nije došlo do potomstva. Ali svejedno, to također pokazuje da se zbližavanje Krista s duhom kozmosa ubraja u najveći grijeh. U pravom tumačenju evanđelja, svaka stranica, svaka rečenica evanđelja mora upućivati na kozmičko u Kristu. Ali to je postupno izbrisano. A u vrijeme kada je većina toga bila uništena, uglavnom su se inkarnirali oni ljudi koji, kada se danas vrate, ne mogu pronaći vezu sa životom, jer u njihovoj prethodnoj inkarnaciji, gdje su već bili mudri i pametni, bilo je nemoguće znati išta o povezanosti Zemlje s duhovnim životom kozmosa kroz obrazovanje tog vremena. Budući da su se u određenoj mjeri kretali kroz život kao da je Zemlja potpuno samostalna, i da se vani ne može vidjeti ništa osim fizičkih zvijezda, oni se stvarnom životu mogu okrenuti samo posrćući korakom.
I tako gledamo na sudbinu ljudi. Shvaćamo da je kultura tog vremena toliko utjecala na veliki broj ljudi da ih je učinila površnima i oni se u životu pojavljuju ka sklonošću površnosti, kako sam opisao. Jer ovako doživljavate te ljude, koji su u ranijoj inkarnaciji izgubili vezu s duhovnim silama u kozmosu: oni ne mogu pronaći vezu sa zemaljskim životom u sljedećoj inkarnaciji za koju je ova relevantna bila odlučujuća. Međutim, kozmičke misli ne bi trebale unositi samo refleksije u naše živote, razmišljanja, već volju, djela. I zato moramo razmisliti kako će to ići u budućnosti, kada je nerazumijevanje duha u kozmosu praćeno nerazumijevanjem života na Zemlji, prolazeći kroz trivijalnosti na isti način kao i kroz dubine života? - Ovdje razmatranje karme postaje stvarno ozbiljno. Ono se među nama može odvijati samo na najozbiljniji način.
Danas sam htio dati pogled na karmu više sa strane osjećaja.