.- 1. Prvo predavanje Bern, 25 siječnja 1924
Mjesec i Sunce kao dvoje vrata duhovnog svijeta. Prošlost (individualnost) i budućnost (općeljudsko). Nužnost i sloboda: kozmička egzistencija Mjeseca i Sunca. Iskonska mudrost čovječanstva. Mjesec i Sunce u sudbonosnom susretu dvoje ljudi. Mjesec: prošlost - nužnost; Sunce: budućnost - sloboda. Osjećaj kozmičke sudbine. Impulsi Božićne konferencije.
Čovjek svoj sadašnji zemaljski život duguje – znamo da prolazi kroz ponavljanje zemaljskog života – djelom i vanjskom svijetu, i zapravo vanjskom svijetu u širem smislu; ne samo onome što je neposredno oko njega na Zemlji u raznim carstvima prirode, nego i onome što mu dolazi sa zvijezda, iz prostranstva kozmosa. Ali to je samo jedan dio svijeta kojem čovjek duguje svoj sadašnji život na Zemlji; povrh svega, on to također duguje i drugom dijelu, iz kojeg donosi rezultate, učinke, samo ih donosi iznutra, u ovaj život na Zemlji; duguje to svojim ranijim životima na Zemlji. Kao što znate iz antropozofske literature, ljudsko biće dijelimo na četiri dijela. Svaki puta kada ode na spavanje, čovjek se odvaja od svog fizičkog tijela i svog eterskog tijela; odvaja se od svog fizičkog i eterskog tijela svojim astralnim tijelom i 'Ja'. Samo naše fizičko i naše etersko tijelo duguju cijelo svoje biće vanjskom svijetu, koji je vidljiv – ili također nevidljiv kao eterski svijet – oko nas. S druge strane, ono što ljudsko biće nosi u sebi u svom astralnom tijelu i u svojem 'Ja', to u sadašnjoj zemaljskoj egzistenciji duguje prošlosti, duguje onome što je doživio u svijetu u ranijim zemaljskim životima.
Sada, postoje i dvoja vrata u vanjskom fizičkom svijetu – danas ćemo započeti s ovim kozmičkim aspektom, da bismo sutra izravno prešli na ljudski život – postoje, kažem, dvoja vrata u fizičkom svijetu, do kojih ljudski život u svojoj cjelini dopire iz ovog fizičkog svijeta. A za nas zemljane ova dvoja vrata su Mjesec s jedne strane i Sunce s druge strane.
Vidite, dragi prijatelji, današnja vanjska znanost doista zna samo najmanje stvari o izvanzemaljskim nebeskim tijelima. Ona poznaje ono fizičko, ono što se može odrediti proračunom ili promatrati instrumentima. Zamislite samo što bi Marsovac znao o Zemlji kada bi stekao svoje znanje o Zemlji na isti način kao što su zemaljski ljudi stekli o Marsu, ili čak o drugim zvijezdama. Znao bi o Zemlji samo ovo: to je tinjajuće, svijetleće tijelo koje zrači sunčevom svjetlošću, koju vraća natrag u svemir. Možda bi postavio svakakve hipoteze o tome postoje li bića na Zemlji ili ne – kao što čovjek radi za Mars i tako dalje. Ali naravno, stanovnik Zemlje zna iz same Zemlje da on nastanjuje Zemlju bićima svoje vrste, s bićima iz drugih carstava. Oni koji mogu dobiti svoje znanje o unutarnjoj duhovnoj sudbini čovječanstva na Zemlji, oni izlaze iz duhovnog podzemlja do dubljeg znanja o tome što druga nebeska tijela, naprimjer, što Mjesec i Sunce zapravo znače u svijetu.
Stavimo pred svoje duše ono što se može reći o egzistenciji Mjeseca u ovom fizičko-duševno-duhovnom smislu. Moram vas podsjetiti na razne stvari o kojima možete čitati u mojim 'Osnovama tajne znanosti' i u raznim tiskanim ciklusima predavanja. Iz toga znamo da je egzistencija Mjeseca nekada bila povezana s egzistencijom Zemlje. Vanjska znanost to i danas pretpostavlja, barem u svojim važnijim predstavnicima, da se čitavo fizičko nebesko tijelo Mjeseca nekoć odvojilo od Zemlje i takoreći, izabralo svoje mjesto u kozmičkom prostoru.
Ali znanost duha nam pokazuje da se nije samo fizički Mjesec odvojio od Zemlje, nego i bića s ovim Mjesecom koja su nekada zajedno s čovjekom nastanjivala Zemlju, koja su naravno bila mnogo duhovnije prirode nego što je čovjek u svom fizičkom tijelu, ali su ipak imala intenzivan odnos s čovjekom, premda ne na način na koji se danas odvija ljudski odnos.
Svatko tko proučava pretpovijest Zemlje, možda u početku samo izvana, u njenim duhovnim postignućima, steći će veliko poštovanje prema civilizacijama koje su nekada postojale na Zemlji, kada se bude vraćao u razne civilizacije. Doduše, koliko god mi moderni ljudi mislili da jesmo pametni u našem današnjem smislu, naši preci, odnosno mi sami u ranijim životima na Zemlji, sigurno nismo bili toliko pametni. Ali ti su preci znali više. Znanje se ne stječe samo pameću. Pamet dolazi iz intelekta, a intelekt je samo jedna ljudska sposobnost, iako se ona danas cijeni više od svih sposobnosti, posebno u znanosti. Ali konačno, ako pogledamo današnji svijet kako se moralno i socijalno razvija, posebno u blagoslovljenom 20. stoljeću, onda se doista ne trebamo posebno ponositi svojom intelektualnom kulturom. Ova intelektualna kultura tek je nastala s vremenom. kao što sam rekao, ako se vratimo samo na temelju vanjske povijesti, i sagledamo ono što dolazi s, naprimjer, drevnog orijenta, tada nas može preplaviti veliko strahopoštovanje. Mogli bismo i sami navesti neka postignuća takozvanih divljih naroda; ali ostanimo pri postignućima indijskog orijenta, perzijskog orijenta, pogledajmo kakve se divne stvari kriju iza svega, u staroj poeziji, u vedskoj poeziji, u staroj filozofiji, filozofiji Vedante, filozofiji joge. Ako ne date da na vas to površno utječe, ako dopustite da na vas to djeluje sa svim dubinama koje nosi, tada dobivate sve veće poštovanje prema onome što stara vremena nisu činila na način obične pameti, već su to svakako postigla na drugi način. Oni su to samo iznijeli.
Znanost duha nam sada pokazuje da su ono što je sačuvano kroz vanjske dokumente samo ostaci divne iskonske mudrosti čovječanstva, koja se doduše pojavila više poetski i umjetnički od našeg sadašnjeg znanja, ali koja je ipak bila divna iskonska mudrost čovječanstva. Ovu iskonsku mudrost ljudi su primili od bića koja su daleko iznad ljudskog razvoja na Zemlji. Mišljenje, inteligentno mišljenje, to se događa kroz naše fizičko tijelo. Ova bića nisu imala fizičko tijelo; otuda i činjenica da su svoje iskonsko znanje čovječanstvu prenijeli na poetičniji, više umjetnički način.
Ali ta bića nisu ostala na Zemlji; većina njih danas zapravo nastanjuje kozmičko tijelo Mjeseca. Ono što današnja znanost može istražiti je samo vanjski izgled Mjeseca. Mjesec je nositelj duhovnih bića koja su nekada imala zadatak, čovječanstvo na Zemlji nadahnuti iskonskom mudrošću, koja su se potom povukla i morala, da tako kažem, u kozmosu uspostaviti ovu mjesečevu koloniju. I ono što imam za reći o tim bićima, koja su danas zapravo stanovnici Mjeseca, pokazuje nam da je naša vlastita prošlost povezana s tim bićima. U prethodnim životima na Zemlji bili smo zemaljski suputnici ovih bića. A naša povezanost s njima odmah je vidljiva kada pogledamo dalje od onoga što vanjsko znanje i vanjski život mogu dati čovjeku. Jer ako pogledamo sve ono što je u nama odlučujuće, ali što ne ovisi o našem intelektu već je povezano s dubljom prirodom mimo intelekta, onda nalazimo da su i danas ta mjesečeva bića, čak i ako više nemaju mjesto stanovanja na Zemlji, povezana s našim unutarnjim bićem. Jer prije nego što smo sišli na Zemlju i primili fizičko tijelo od naših predaka, bili smo, ili još jesmo, u duhovnom svijetu u pred-zemaljskom postojanju. U ovom pred-zemaljskom postojanju još uvijek imamo puno posla s ovim starim suborcima naše zemaljske egzistencije. Spuštamo se da tako kažemo, iz duhovnih svjetova u naše zemaljsko postojanje dok prolazimo kroz sferu Mjeseca, dok prolazimo kroz mjesečevu egzistenciju. I kao što su ta mjesečeva bića nekada imala dubok utjecaj na nas ljude ovdje na Zemlji, tako i danas utječu na zemaljske ljude, utiskujući u ljudsko 'Ja' i ljudsko astralno tijelo ono što se onda prenosi na fizičko tijelo, kada čovjek postaje fizički zemaljski čovjek.
Zar ne, ne možete odlučiti biti talent, niti biti genije. Ne možete tek tako odlučiti niti biti dobra osoba. Ipak, ima talenata, ima genija, ima dobrih ljudi, da tako kažem, po rođenju. To je nešto što um ne može učiniti, a ima veze s unutarnjim bićem čovjeka, od čega on ulaskom u zemaljsko postojanje donosi dobar dio sa sobom iz pred-zemaljskog postojanja. Utisnuti to u 'Ja' i astralno tijelo, koje se zatim takoreći probija u krv, u živce, kao talent, kao nadarenost, kao volja za dobro ili zlo, utisnuti to, to je zadatak mjesečevih bića kada čovjek prolazi kroz mjesečeve sferu u pred-zemaljskoj egzistenciji. I ne samo kada ljubavnici hodaju po mjesečini u tako dobro poznatim pjesničkim raspoloženjima, Mjesec ima utjecaj na ono što tka i živi dublje u ljudskom biću, ono što živi više ispod svijesti, već je ta lunarna egzistencija djelotvorna u svemu što izranja iz dubine čovjeka i zapravo ga čini onim što on zapravo jest u zemaljskom životu. I tako su danas ta mjesečeva bića još uvijek povezana s našom prošlošću jer su ona ta koja nas oblikuju prema našim ranijim životima na Zemlji, da tako kažem, u pred-zemaljskom postojanju, tako da se možemo pojaviti kao individualno ljudsko biće u zemaljskoj egzistenciji.
Osvrnimo se dakle na svoj život gdje, da tako kažem, naš život izlazi iz zemaljskog u stvarno duhovno, u ono duhovno, iz kojeg se onda određujemo prema svojim unutarnjim sposobnostima, prema našem temperamentu, čak i prema našem najdubljem karakteru, ako se osvrnemo natrag, u Mjesecu nalazimo jedna vrata iz fizičkog svijeta u duhovni. On je prolaz kroz koji prošlost ulazi u naše živote, i on je ono što nam zapravo daje individualnost, ono što nas čini posebnim ljudskim bićem.
Druga vrata su Sunce. Ali svoj individualni život ne dugujemo Suncu. Ne samo da Sunce podjednako obasjava dobro i zlo, nego Sunce podjednako obasjava i genije i budale. Kao prvo, Sunce ne zna ništa u zemaljskom životu što je povezano s individualnošću. Sa gledišta Sunca, samo je jedna stvar povezana sa zemaljskom individualnošću. A to se moglo dogoditi samo zato što u određenom trenutku u evoluciji Zemlje visoko sunčevo biće, Krist, nije ostao na Suncu nego je sišlo sa Sunca na Zemlju, postalo zemaljski čovjek u ljudskom tijelu i time povezalo vlastitu kozmičku sudbinu sa zemaljskom sudbinom čovječanstva. Budući da je Krist od sunčevog bića postao zemaljsko biće, dobio je pristup ljudskim individualnostima. Ostala sunčeva bića koja su ostala na Suncu nemaju pristup ljudskim individualnostima, već samo općenito čovječanstvu. Kristu je čak ostalo nešto od toga, ali nešto što je beskrajno korisno za naše zemaljsko čovječanstvo: ono što Mu je ostalo jest da Njegovo djelo ne poznaje nikakvu ljudsku diferencijaciju. Krist nije Krist ovog ili onog naroda, nije Krist ovog ili onog staleža, ove ili one klase, Krist je Krist za sve ljude bez obzira na klasu, rasu, naciju i tako dalje. Krist također nije Krist pojedinca, utoliko što u svom djelovanju pruža unutarnju pomoć i geniju i luđaku. Kristov impuls ima pristup čovjekovoj individualnosti i mora djelovati u najdubljem unutarnjem biću da bi uopće imao učinka u čovjeku. Ne moć intelekta, već najdublje snage duše i srca one su koje moraju apsorbirati Kristov impuls; ali tada kada se prihvati, on ne djeluje u smislu individualnog ljudskog, nego u potpunosti u smislu općeljudskog. Ova općeljudska aktivnost pripada Kristu jer je on sunčevo biće.
Ali vidite, kada se osvrnemo i u tom osvrtanju unatrag se osjećamo povezani s egzistencijom Mjeseca, znamo da u sebi nosimo nešto što ne dugujemo sadašnjosti, što je zapravo djelić ne samo zemaljske nego ček i kozmičke prošlosti. U našoj sadašnjoj egzistenciji na Zemlji, mi ljudi taj djelić povezujemo sa sadašnjošću. Obično ne razmišljate o svim stvarima koje zapravo leže u ovom djeliću prošlosti. Ali da taj djelić nemamo u sebi ne bismo baš bili ljudska bića. Ono što stječemo čim se spustimo iz pred-zemaljskog postojanja zapravo ima nešto automatsko u sebi, automatsko naših fizičkih i eterskih tijela. Ono što nas na određeni način čini ovom ili onom osobom, usko je povezano s našom prošlošću, a time i s egzistencijom Mjeseca. Ali kao što smo povezani s prošlošću kroz egzistenciju Mjeseca, tako smo s našom budućnošću povezani kroz egzistenciju Sunca. Za Mjesec, da tako kažemo, posebno s obzirom na bića koja su se na njega povukla, bili smo zreli u ranijim vremenima; za Sunce, koje danas daje impulse samo onome što je općeljudsko, postati ćemo zreli tek u mnogo kasnijim vremenima, kada se dogodi još dosta razvoja. Danas Sunce može dosegnuti samo našu vanjsku stranu. Približiti se našoj individualnosti, našem unutarnjem biću, moći će tek u budućim vremenima. Kada Zemlja više ne bude postojala kao Zemlja, kada se potpuno preobrazi, tek ćemo data biti spremi na egzistenciju Sunca. Čovjek je tako ponosan na svoj um; ali intelekt, kakav je u današnjem čovječanstvu, pravi je zemaljski proizvod, jer je zapravo povezan s mozgom, a mozak je ono što postaje najviše fizička struktura u ljudskom biću, čak i ako se vjeruje drugačije.
Sunce nas zapravo neprestano čupa iz ovog zemaljskog ropstva, jer Sunce nema nikakvog utjecaja na naš mozak. Puštali bismo da mnogo pametnije misli izbijaju iz našeg mozga, ako bi na naš mozak utjecalo Sunce. Kada gledamo fizički aspekt Sunce zapravo djeluje na naše srce. I ono što zrači iz srca, dragi prijatelji, učinak je Sunca. Po mozgu, ljudi su zapravo sebični, kroz srce se oslobađaju sebičnosti, uzdižu se na općeljudsko. Upravo preko Sunca mi smo više nego što bi bili kroz same sebe, u današnjem zemaljskom postojanju. Mogu reći i ovako: ako doista nađemo pristup Njemu, jer on je biće Sunca, Krist nam daje više nego što bi mi inače mogli biti.
Sunce nam zaista stoji na nebu kao biće budućnosti, dok nam Mjesec stoji na nebu kao biće iz prošlosti. To su ta druga vrata koja vode u duhovni svijet, to su vrata u budućnost. Jer kao što smo u određenoj mjeri gurnuti u zemaljsko postojanje od strane bića Mjeseca, tako smo u smrti pogurani sunčevim silama. Sunčeve snage su povezane s onim čime još nismo u stanju ovladati, što su nam bogovi dali, da ne venemo u ovozemaljskom životu, nego posegnemo izvan sebe. I tako su Mjesec i Sunce zapravo dvoja vrata iz kozmosa u zemaljski život i odatle u duhovni život. Mjesec je nastanjen s bićima s kojima smo nekoć biti povezani na način na koji sam okarakterizirao. Sunce je nastanjeno s bićima s kojima ćemo – osim Krista – biti povezani tek u budućnosti našeg kozmičkog postojanja. Krist će nas odvesti svojim bivšim suborcima na Suncu. Ali to je za čovjeka, definitivno svijet budućnosti.
I također ono što djeluje od Sunca kao svijet budućnosti iz duhovnog jednako ima učinka na naše fizičko tijelo i naše etersko tijelo kao ono što od Mjeseca djeluje do duhovnog. Naprimjer, razmotrite naš temperament. U našem temperamentu već postoje snage koje igraju svoju ulogu u fizičkom tijelu, ali posebno u eterskom tijelu: time se regulira interakcija Sunca i Mjeseca u nama. Onaj koji u svom temperamentu ima jak melankolični dodir je pod jakim utjecajem mjesečine. Svatko tko ima jaku sangviničku crtu u temperamentu je pod jakim utjecajem Sunca. Onaj u koga se elementi Sunca i Mjeseca međusobno uravnotežuju i neutraliziraju postaje flegmatik. Gdje tjelesno prodire u nas i dolazi do izražaja u duši, kao u temperamentu, tamo elementi Sunca i Mjeseca ulaze u cijelo biće koje nosimo u sebi kao ljudi. Ali ljudsko biće vidi ovaj element Sunca i Mjeseca tamo gdje ga susreće u vanjskoj fizičkoj manifestaciji, gdje mu Mjesec, kao i Sunce, najavljuje svoju prisutnost kao vanjski disk. Ali postoje učinci koji nadilaze ovaj fizički; apsolutno moramo govoriti o duhovnom biću Sunca i Mjeseca. I to možemo vrlo lako vidjeti.
Prvo trebate pogledati ljudsko tijelo da biste to razumjeli. Ovo ljudsko tijelo danas više nema u sebi iste tvari koje je imalo prije desetak godina. Ono neprestano odbacuje vanjske fizičke tvari, zamijenjujući ih novima. Ono što ostaje je duhovni oblik, oblik ljudskog bića: to su unutarnje sile. Ako ste sjedili ovdje prije deset godina – meso i krv koje ste tada imali u sebi, danas nećete vratiti na isti stolicu: fizičko je u neprestanom toku iznutra prema van, neprestano se odbacuje. Premda je to poznata činjenica, o njoj se ne razmišlja uvijek. Ali da je tako i u kozmosu, nije ni poznato, jer ljudi misle: isti Mjesec koji danas sja dolje, bio je i onaj koji je sjao na Cezara ili Alkibijada ili Budu. Duhovno da, ali ne u smislu fizičke materije! A s obzirom na Sunce, fizičari, astrofizičari, izračunavaju kada će se ono dezintegrirati u kozmosu. U najboljem slučaju znaju da se dezintegrira, ali to izračunavaju u milijunima godina. Isto bi ispalo ako bi se napravio takav proračun i za ljudska bića. Ovi izračuni su apsolutno točni, nema se što reći protiv njih – ali jednostavno nisu istiniti. Oni su sasvim točni, ali promislite: ako pregledate ljudsko srce danas, opet nakon pet dana, pa opet nakon pet dana, možete koristiti male promjene da izračunate kako je ovo srce bilo oblikovano prije tristo godina i kako će biti oblikovano za tristo godina. Ovakvim proračunima nešto dobijete: samo što ga nije bilo prije tristo godina i neće ga više biti za tristo godina. Tako se danas geološka znanost može koristiti da bi izračunali kako je Zemlja izgledala prije dvadeset milijuna godina. Na isti način na koji ljudi izračunavaju kako je izgledala, izračunavaju kako će izgledati za dvadeset milijuna godina. Izračun je sasvim točan; Zemlja je izgledala tako prema proračunu i tako će izgledati i nakon dvadeset milijuna godina. Ali nije je bilo prije dvadeset milijuna godina i neće je više biti za dvadeset milijuna godina! Izračuni su pouzdani, samo što nisu istiniti! Da, niti za najkraće razdoblje u kozmosu nije drugačije nego kod ljudi. Čak i ako mineralne tvari traju znatno dulje od stvaranja tvari u živim tijelima, čisto fizičko, suštinski fizičko, ipak je prolazno i za mineralne tvari također. I Mjesec koji je danas na nebu nije više isti po fizičkom sastavu kao što je bio kada je obasjao Cezara, ili Alkibijada, ili cara Augusta; jer Mjesec je zamijenio svoju fizičku materiju kao što fizičko ljudsko tijelo mijenja svoju materiju. Ono što ostaje vani također je potpuno duhovno, kao što je i ono što ostaje u čovjeku od rođenja do smrti duhovna, a ne fizička materija.
Dakle, doista ispravno se gleda na svijet kada se gleda tako da se za čovjeka kaže: ono što ostaje između rođenja i smrti je njegova duša. Ono što ostaje vani na kozmičkim tijelima su bića; ima ih mnoštvo. U čovjeku je to jedan entitet, jedna duša; tamo vani je mnoštvo. A kada govorimo o Mjesecu i Suncu, zaista bismo trebali biti svjesni da, ako želimo govoriti o istini, moramo govoriti o onome što postoji kao bića Mjeseca i kao bića Sunca: kao bića Mjeseca, ona povezana s našom prošlošću; kao bića Sunca, ona koja će biti povezana s našom budućnošću. Ali i sada se probijaju u našu sadašnju egzistenciju.
A ono što izravno donose, ono je što u čovjeku nazivamo njegovom karmom: cjelina u strukturi i razvoju njegove sudbine. Ono kako se prošlost i budućnost isprepliću, određuje čovjekovu sudbinu. I u ovom tkanju sudbine, snage Mjeseca i snage Sunca, rade zajedno.
Stvarnu osnovu za razmatranje ljudske krame, ljudske sudbine, dobiva se tek kada se čovjek može smjestiti na ovaj način u kozmos.
Uz najbolju volju na svijetu, prošlost nikada ne možemo učiniti drukčijom nego što jest. Stoga snage Mjeseca imaju nešto od neopozive nužnosti u onome kako djeluju i dosežu u naše biće. Sve što nam dolazi s Mjeseca ima karakter nepromjenjive nužnosti. Sve što dolazi od Sunca i što upućuje na budućnost ima nešto gdje naša volja, čak i gdje naša sloboda može intervenirati. Stoga se može reći: kada čovjek zauzvrat ponovno vidi nešto božansko u kozmosu, i ne samo da s oduševljenjem nejasno govori o božanskom u svijetu općenito, nego kada precizno govori o božanskom, kako se ono otkriva u pojedinim članovima kozmosa, u nebeskim tijelima, tada će se u čovjeku oblikovati poseban jezik iz srca, kada kontemplira nebeska tijela s pravim razumijevanjem.
Recimo da osoba stoji ispred nas sa svojim šakama, rukama, glavom, prsima, nogama i stopalima, a mi recimo, s obzirom na njegove prste postavimo pitanje 'Što je to?' i rečeno nam je: 'To je nešto ljudsko.' - Pokazujući na noge: 'To je nešto ljudsko'. - Na nos: 'To je nešto ljudsko'. - Ako ne pravimo nikakvu razliku već sve pokrivamo općim izrazom, 'to je ljudsko', tada počinjemo plivati u nejasnom. Isto tako, plivamo u nejasnom kada samo gledamo u kozmos, u Sunce, u Mjesec i zvijezde, i govorimo samo o univerzalno božanskom. Moramo doći do odgovarajućeg pogleda na božansko. Do određene percepcije božanskog dolazimo kada, naprimjer, prepoznamo duboku povezanost Mjeseca s našom prošlom egzistencijom, čak i s prošlošću cijele Zemlje. Tada možemo pogledati u Mjesec i reći: ti sine svijeta nužnosti, osjećam – gledajući unutar sebe sve što ne zahvaća moja volja – osjećam se intimno povezan s tobom, božanski sine svijeta. Tu naše znanje o Mjesecu postaje osjećaj. Jer sve što osjećamo iz unutarnje nužde postaje povezano s nama na Mjesecu.
A ako doista Sunce osjećamo na isti način, ne radimo samo izračune, ne gledamo samo instrumentima, onda ga osjećamo vezanog za sve što živi u nama kao sloboda, za ono što se kroz nas može dogoditi za budućnost. I kao što nas svako novo jutro svojim postojanjem na Suncu poziva da se ponašamo kao ljudska bića, noć nas dočekuje s našim snovima, koji nam pokazuju što smo bili, što živi i tka u nama, što je s nama vezano kao prošlost. Noć kojom vlada Mjesec pokazuje nam našu prošlost; svako novo jutarnje postojanje sa svojim zrakama Sunca upućuje nas na ono što može proizaći iz naše slobode. - Dakle, u cijeloj kozmičkoj egzistenciji, čovječanstvo je povezano s egzistencijom Sunca, a govoreći Suncu možemo se osjećati ovako: o ti kozmički sine slobode, osjećam da si povezan sa svime u meni što mom biću daje slobodu i mogućnost donošenja odluka za budućnost!
S takvim bismo se osjećajima vezali uz instinktivnu mudrost primitivnog čovjeka. Jer ono što pjesnički zrači na prekrasan način iz drevnih civilizacija, može se razumjeti samo ako se i danas osjeća nešto u sebi, kao što je gledanju u Mjesec kao nužnost prošlosti, gledanje u Sunce kao slobodu budućnosti. I tako u našoj sudbini, u njenom tkanju, nužnost i sloboda djeluju zajedno. Ako govorimo zemaljsko-ljudski, govorimo o nužnosti i slobodi. Ako govorimo nebesko-kozmički, govorimo o egzistenciji Mjeseca i Sunca.
A sada potražimo Mjesec i Sunce u tkanju naše sudbine. Susretnemo nekoga u životu. Obično smo zadovoljni susretom s tom osobom, jer to puno ne razmatramo, već uglavnom prihvaćamo život bez razmišljanja. Ali ako se dublje zagledamo u pojedinačne ljudske živote, otkriva se da kada se dvoje ljudi sretne u životu, da su njihovi putevi doista usmjereni na čudan način. Sretnu se dvije osobe, jedna u dvadeset petoj, druga u dvadesetoj, mogu se osvrnuti na ono što su do tada proživjeli i doista će im postati jasno, kako su kod dvadesetogodišnjaka sve pojedinačne životne činjenice njegova života, gurnule ga iz potpuno drugog ugla svijeta upravo na takav način da je susreo drugu osobu, koja se također može osvrnuti na svojih dvadeset pet godina, i vidjeti da dolazi iz sasvim drugog ugla, i upoznaju se. A ono u oblikovanju naše sudbine ne ovisi o činjenici da ljudi koji svoju polaznu točku imaju u dva različita ugla svijeta, oni se susreću željeznom nužnošću koja svugdje cilja na ovu točku na kojoj se susreću. Čovjek okom duše uopće ne zahvaća divne stvari koje se mogu otkriti takvim razmišljanjima! Ljudski život postaje siromašan ako ga ne gledate na takav način, a beskrajno bogat ako ga tako gledate. Morate biti svjesni kako morate reći, kada ste sreli osobu kako se čini, sasvim slučajno, kada pogledate cijeli način na koji imate odnos prema njoj: to ste tražili, tražili otkad je ušla u ovo zemaljsko postojanje; moglo bi se reći i prije, ali ne želim sad u to. Treba samo razmisliti kako se ne bi susreli s ovom osobom da je tijekom života na Zemlji napravila samo malo drugačiji korak ulijevo ili udesno, da nije otišla kako je otišla. Kao što sam rekao, ljudi ne razmatraju ove stvari; ali beskrajna je oholost čovjeka kada vjeruje da ono o čemu nema zapažanja ne postoji. To je tu! Čim počnete s promatranjem, to je već otkriveno. I sada postoji vrlo značajna razlika koju treba primijetiti između onoga što se dogodilo prije susreta dvoje ljudi i od trenutka kada su se sreli. Jer prije nego što su se upoznali, prije nego što su se našli u zemaljskom životu, radili su na tome, ali ne znajući ništa jedno o drugom. Sada kada su se upoznali, oni se poznaju. Ali ovdje počinje nešto izuzetno važno.
Naravno, u životu susrećemo i puno ljudi kojima nismo, da tako kažem, prišli. Ne želim reći da u životu susrećemo jako puno ljudi za koje kažemo da bi bili mudriji da ih nismo upoznali; ne želim to reći. Ali susrećemo jako puno ljudi s kojima ne možemo učiniti ono što sam upravo objasnio, da smo im apsolutno pristupili, suočili se s njima, ne možemo to uzeti u obzir.
Ali pogledajte sve ovo što sam upravo rekao u svijetlu znanosti duha, vidjeti ćete da je sve što se dogodi između dvoje ljudi prije nego što se upoznaju na Zemlji, određeno elementom Mjeseca, da sve što se dogodi između njih nakon što su se sreli, određeno elementom Sunca. Stoga, ono što se događa između dvoje ljudi prije nego se sretnu može se vidjeti samo u svijetlu željezne nužde; što se događa nakon što se upoznaju, u svijetlu slobode, u svijetlu međusobnog slobodnog ponašanja. Zapravo je tako da kada upoznamo osobu, naša duša podsvjesno gleda natrag i naprijed: unatrag na duhovni Mjesec, naprijed na duhovno Sunce. I tako je zapravo tkana naša karma, naša sudbina.
Danas je vrlo malo ljudi osjetljivo na ovakve stvari. Ali upravo zato ima toliko vrenja u naše vrijeme, jer se osjetljivost na ovakve stvari počinje razvijati. To je već prisutno u mnogim ljudima, smo ti ljudi to ne znaju. Pripisuju to svakojakim drugim stvarima. U stvarnosti, te sposobnosti osjećaja žele izaći u ljudima, žele izaći na takav način da ljudi promatraju, kada se upoznaju, koliko duguju željeznoj nužnosti, mjesečini, koliko duguju svijetlu jarkog Sunca, svjetlu slobode. Osjetiti sudbinu na ovaj način sama je kozmička sudbina čovječanstva danas i u budućnosti! Jer kada u svijetu susretnete osobu, možete jasno razlikovati dvije vrste ponašanja prema njoj. O jednoj osobi čovjek sudi na način da sve što se događa u nama u odnosu na nju proizlazi iz volje; druge ljude prosuđujemo na način da sve što dolazi od nas u prosudbi je više-manje iz intelekta, ili je estetskog smisla.
Razmislite samo o suptilnim razlikama u odnosima među ljudima, čak i u mladosti, čak i u djetinjstvu: možemo nekoga voljeti, a možemo ga i mrziti. Ako se ne svodi na to, onda prema njoj imamo simpatije ili antipatije; onda to ne ide duboko, prođemo mimo nje ili pustimo da ona prođe mimo nas.
Ne može se poreći da, recimo, većinu učitelja koje susrećemo u školi shvaćamo na ovaj način: prolazimo pored njih, oni prolaze pored nas. Možemo se smatrati sretnim ako nije tako.
Ali postoji još jedan odnos, čak i u djetinjstvu. To nas uhvati kada kažemo: čovjek nešto radi, i mi to moramo! - Ne prosuđujemo ljude na način da ih možemo samo pustiti da prođu. Iz odnosa između nje i nas, prirodno dolazi da je izaberemo za svog heroja, za kojim idemo putem do Olimpa. Ukratko, postoje ljudi koji utječu samo na intelekt, na intelektualnu simpatiju ili antipatiju, najviše estetsku simpatiju ili antipatiju; drugi ljudi utječu na našu volju.
Ili ako pogledamo s druge strane života: zar svi ne znate, dragi prijatelji, da u životu susrećemo ljude koji nam se, pod određenim okolnostima, zbog vanjskih okolnosti, mogu čak i prilično približiti, ali ih je nemoguće sanjati? Ne sanjamo ih! A druge susretnemo samo jednom: ne možemo ih se riješiti, vječno ih sanjamo. I ako nam nije dopušteno ući u intimniji odnos s njima u ovom životu na Zemlji, onda to moramo sačuvati za druge živote na Zemlji. Ali odnos prema čovjeku je zaista dublji kada ga sanjamo čim smo ga upoznali, nego kada upoznamo čovjeka kojeg uopće ne možemo sanjati.
Zatim postoji i budno sanjanje. Za većinu ljudi, međutim, ovo se sanjarenje još uvijek odvija s određenim stupnjem neodređenosti.Ali znate: postoje i inicirani ljudi koji drugačije doživljavaju život! Kad sretnu osobu koja utječe na njihovu volju, to utječe i na njihov unutarnji govor. Ona ne govori samo kada je pred vama, ona govori iz vas. Ako je netko iniciran u misterije kozmičke egzistencije, ljudski odnos se nastavlja dvojako: susrećete ljude, slušate ih. Opet ih ostavljate: kada ste dovoljno udaljeni od njih više ih ne trebate slušati. - Ali susrećete druge ljude, slušate ih; onda se možete udaljiti od njih i onda oni govore iz vas: oni su tu, govore!
Pa, za inicijata se događa kako sam vam upravo opisao, da on zapravo u sebi nosi ljude s punom bojom glasa, koji na njega djeluju na ovaj način. Za druge, neinicirane ljude, to je više emocionalno, perceptivno, ali je i tu, podsvjesno, vrlo snažno. Možete reći: netko upozna osobu pa dođe do drugih ljudi koji ga također poznaju i, ovisno o tome kako se izrazi, kaže: on je sjajan momak! - Možda će i neki drugi reći: da, on je super dečko. - To znači: on je to pogledao i svojim intelektom donosi sud o tome.
Ali ne odnosimo se prema svima na takav način da nekoga smatramo zgodnim momkom ili kretenom ili nečim sličnim; ali postoje ljudi koji izravno utječu na našu volju, koja, kao što sam često objašnjavao, koja u nama na neki način spava kada smo budni, koju jednostavno moramo slijediti ili se suprotstaviti. U neiniciranim ljudima, čak i ako ne govore, žive u volji. Koja je razlika?
Pa vidite, kad priđete ljudima koji ne utječu na našu volju, s kojima se ne osjećamo pozvanima ići za njima ili im se oduprijeti, već koje samo prosuđujemo, tada nismo s njima karmički povezani, s njima smo imali malo posla u prethodnim životima. Ljudi koji utječu na našu volju, koji nas stalno prate, odmah nas se dojmu, sjećamo ih se, još ih sanjamo kao budni, to su ljudi s kojima smo imali puno posla u prošlim životima na Zemlji. To su ljudi s kojima smo kozmički povezani, da tako kaže, kroz vrata Mjeseca, dok smo u sadašnjem životu preko Sunca uvijek povezani sa svime što nije povezano s Mjesecom s elementom nužde.
I tako je satkana naša sudbina. I zato možemo reći: čovjek je biće polariteta. S jedne strane ima svoju izoliranu glavu – ona je u velikoj mjeri neovisna. Ta egzistencija glave zapravo se neprestano izdiže iznad opće kozmičke egzistencije čovjeka, čak već i fizički: prosječna težina mozga je 1.500 grama. S takvom težinom zapravo bi trebao zgnječiti sve vene ispod. Zamislite, 1.500 grama na nježnim venama! Ali nije. Zašto nije? Pa, zato jer je uronjen u cerebralnu tekućinu. A ako ste studirali fiziku, znate da svako tijelo u tekućini gubi onoliko svoje težine kolika je težina istisnute tekućine – takozvani Arhimedov princip. Realna težina je dvadesetak grama – ne više jer mozak pliva u cerebralnoj tekućini. Tako da u stvari naš mozak u tijelu pritišće sa samo dvadesetak grama, a ne sa svojih tisuću i petsto grama. Mozak je izoliran, ima svoju egzistenciju, svoje postojanje u odnosu na mnoge druge stvari.
Mozak je stvarno takav da kad hodamo svijetom, kao da čovjek sjedi u svom autu. Čovjek se sam ne kreće u autu: auto se kreće, a on mirno sjedi. Eto to je tako. Mozak kao nositelj našeg uma ima izoliranu egzistenciju. Zato je um toliko neovisan o našoj individualnost. Nemamo svak svoj vlastiti um. Bilo bi nam jako teško komunicirati da svatko ima svoje vlastito razumijevanje! Možemo komunicirati samo zato jer svi imaju isti um, doduše u većoj ili manjoj mjeri – to su onda razlike u stupnju – ali um ima nešto općenito. Zato ljudi komuniciraju umom koji je neovisan o našim kvalitetama. A ono što se događa u ljudskoj sudbini kao nešto neposredno prisutno, uključujući i susret dvoje ljudi, utječe na intelekt i one emocionalne impulse koji su vezani za intelekt. Govorimo o 'sjajnom momku' kod kojeg nas zapravo više ništa ne zanima osim činjenice da ima utjecaj na naš um. Sve što nije karmičko u vezi s nama djeluje na naš um; sve što je karmičko u nama, što nas veže kao ljudska bića s drugim ljudskim bićima u smislu onoga što je rezultat naših iskustava koje smo jednom dijelili s pojedincima koje susrećemo, sve to radi kroz dubine ljudske prirode u kojima leži naša volja. I to je tako: prije nego se suočimo licem u lice s osobom s kojim smo u životu karmički povezani, volja proradi. Volja nije uvijek prosvjetljena intelektom. Promislite samo koliko mraka djeluje u volji! Najmračnije je ono što nosi karmu koja spaja dvoje ljudi, tako da oni onda po načinu na koji shvaćaju volju primjećuju da tu djeluje karma. U trenutku kada se upoznaju licem u lice, um počinje raditi. A ono što je tada satkano umom može opet biti osnova za buduću karmu. Ali može se reći: u suštini, karma – u biti, ne u potpunosti – karma je razriješena za za dvije osobe koje su karmički povezane kada su se srele. Samo ono što oni tada čine kao nastavak nesvjesnog, nastavlja imati učinka u smislu karme. Ali mnogo, mnogo više je tada utkano u sudbinu, koja utječe samo na um i njegove simpatije i antipatije. I tu su, prošlost i budućnost, egzistencija Mjeseca i egzistencija Sunca, isprepleteni jedno u drugo. Nit karme koja seže u prošlost isprepletena je s niti koja seže u budućnost.
Možemo zapravo vrlo precizno pogledati kozmičku egzistenciju. - Jer ako gledamo van, kad ujutro vidimo Sunce kako izlazi, kad noću gledamo u Mjesec, tada u njihovoj međusobnoj interakciji, imamo sliku o tome kako nužnost i sloboda u sudbini, djeluju zajedno u našoj vlastitoj ljudskoj prirodi. I ako tada imamo pravu predodžbu o ovoj interakciji nužnosti i slobode u ljudskoj sudbini, ako se tim znanjem ponovno osvrnemo unatrag, tada nam Sunce i Mjesec počinju otkrivati vlastitu duhovnost. I onda ne govorimo kao prostodušni fizičar kada gleda u Mjesec: on reflektira sunčevu svjetlost – nego tada, osvještavajući tada ovu refleksiju mjesečine, koja je ista kao i sunčeva svjetlost, govorimo o tkanju i kiši kozmičke sudbine.
A onda kozmičku sudbinu upoznajemo kroz vlastitu ljudsku sudbinu! Tek tada stvarno ispreplićemo našu ljudsku egzistenciju s kozmičkom egzistencijom. I tako čovjek mora opet urasti u osjećaj da je u kozmosu. Kao što je ljudski prst ono što jest samo dok je na tijelu – ako ga odsiječete on više nije prst, prst je samo dok je na ljudskom tijelu – isto tako i čovjek postoji samo kada je dio kozmosa. Samo je čovjek ohol, a prst bi vjerojatno bio skromniji da je svjestan na isti način kao i čovjek. Ali možda više ne bi bio skroman kad bi se uvijek mogao otrgnuti i hodati s ljudima – samo što bi i on morao ostati u sferi ljudi da bi ostao prst! I čovjek, kao zemaljsko biče, mora ostati u sferi Zemlje da bi bio čovjek. - On je nešto sasvim drugo, on je biće u vječnosti kada je izvan zemaljske sfere u pred-zemaljskom postojanju, u poslije-zemaljskom postojanju. Ali upoznajemo ga tek kada ga upoznamo kao članovi kozmosa. Ne možemo to učiniti jednostavnim maštanjem o našoj povezanosti s kozmosom; to možemo učiniti samo ako postupno naučimo osjećati njegovu konkretnu stvarnost. Ali tada osjetimo kako je naša sudbina zapravo slika zvjezdanog svijeta, Sunca i Mjeseca. Tada učimo gledati u kozmos, i iz života velikog kozmosa čitati svoj ljudski život. I opet učimo gledati u vlastitu dušu i učimo razumjeti svijet iz vlastite duše. Jer nitko ne razumije Mjesec tko ne razumije nužnost ljudske sudbine; nitko ne razumije Sunce tko ne razumije slobodu u ljudskom biću. Tako su stvari povezane između nužde i slobode.
Božićnom konferencijom u Goetheanumu pokušali smo dati poticaj da ono što može ući u naša srca i umove kao stvarno ezoterično gledanje, može u budućnosti još učinkovitije živjeti u svijetu. I nadam se da će ono što se dogodilo na ovoj božićnoj konferenciji sve više ulaziti u svijest naših prijatelja, naših dragih članova. I u tom smjeru želio bih vam skrenuti pozornost na činjenicu da sada svaki član može dobiti bilten po naslovom 'Što se događa u antropozofskom društvu', koji od naše božićne konferencije izlazi svaki tjedan. Kroz ovaj bilten i kroz mnogo toga što se razvija u Antropozofskom društvu, u budućnosti ovo Društvo mora stvarno sudjelovati u životu koji može proizaći iz antropozofije. Izolaciji naših podružnica trebao bi doći kraj. Antropozofsko društvo postaje cjelina samo zato jer oni koji su u antropozofskom ogranku na Novom Zelandu znaju što se događa u antropozofskom ogranku u Bernu ili Beču; svatko tko je u antropozofskom ogranku u Bernu zna što se događa na Novom Zelandu ili u New Yorku ili u Beču. To je sada moguće. A među mnogim stvarima koje stvaramo, ili barem među raznolikim stvarima koje želimo stvoriti nakon ove božićne konferencije, upravo će ovaj bilten biti posrednik za sve što se odvija u antropozofskom svijetu. Bit će potrebno samo pogledati ovaj bilten, tada će se znati i što treba učiniti da ovaj bilten procvjeta.
Dok ovdje govorim, u Dornachu se objavljuje treći broj ovog biltena u kojem sam objasnio kako svaki pojedini član može raditi na tome da ovaj bilten doista na odgovarajući način odražava antropozofski rad u antropozofskom pokretu. Samo zato jer vjerujem da život u Antropozofskom društvu mora postati življi nego što je bio, samo zato jer vjerujem da je potrebno da Antropozofsko društvo njeguje više antropozofije nego je do sada bio slučaj – mislim ne više suštinski, nego intenzitetom i entuzijazmom i ljubavlju – zato sam se odlučio, dok bih prema običajima imao svako pravo na mirovinu – samo zato odlučio sam početi ispočetka. Nakon što sam već 1912. odustao od osobnog vođenja Antropozofskog društva, odlučio sam krenuti iznova, i zamisliti da sam ponovno mlad i da sam sigurno sposoban raditi. I želio bih da se u tom smislu shvati, dragi prijatelji, da postoji stanovito zanimanje za aktivniji život u Antropozofskom društvu. To je ono što bih želio – možete pročitati u biltenu Goetheanuma, oni koji nisu bili u Dornachu – da ono što se dogodilo na božićnoj konferenciji doista dopre do svakog pojedinog člana kao duhovna riječ. I kroz to će se postići da će se opet useliti pravi ezoterični život. Jer Visoka škola znanosti duha, osnovana je na Božić u tu svrhu: da ezoterični život ponovno uđe u naše Antropozofsko društvo. To može doći.
Htio sam reći riječi koje sam danas rekao, dragi prijatelji, na način da u isto vrijeme izraze: neka se takav ezoterični život opet odvija među nama, na način na koji će se moći ostvariti ono što u budućnosti može proizaći iz Dornacha kao središta Društva utemeljenog na Božić. Dragi članovi ove podružnice u Bernu mogu mnogo doprinijeti onome što bismo mi iz Dornacha željeli učiniti za antropozofski pokret, s obzirom na snagu koju imamo u ovom trenutku.