.- 2. Drugo predavanje Bern, 16 travnja 1924
Novi ezoterični impuls u antropozofskom pokretu. Praktična pitanja karme. Povijesni razvoj čovječanstva. Nauka i arabizam. Otajstva Oca, Sina, Duha. starih. Impuls slobode u kršćanstvu, protuimpuls u muhamedanstvu. Dvor Harun al Raschida. 'Pansophia' Amosa Komenskog. Conrad Ferdinand Meyer i Heinrich Pestalozzi.
Ovdje u krugovima naših antropozofskih prijatelja u Bernu već je rečeno da je božićna konferencija u Goetheanumu trebala uvesti novi trend u antropozofski pokret. Svijest o važnosti ovog poteza ne može se dovoljno naglasiti. Naime, prije ove božićne konferencije – barem u praksi, ako ne svugdje – Antropozofsko društvo se smatralo nekom vrstom administrativnog društva za ono što antropozofija ima kao sadržaj i kao životni poticaj. Tako je u biti ispalo otkako je Antropozofsko društvo neovisno od Teozofskog društva.
A razvoj ovog Antropozofskog društva nije tekao onako kako je mogao teći, s obzirom na to da ja nisam bio u odboru ili slično, nego sam imao potpuno slobodnu poziciju unutar društva. Ipak, malo se pažnje posvećivalo svemu što se u tim uvjetima moglo razviti. I tako se dogodilo da se od otprilike 1919. nadalje – nakon što je upravljanje Antropozofskim društvom bilo teško tijekom ratnih godina – unutar Antropozofskog društva javljali svakakvi napori, napori koji su proizašli iz određenih ambicija unutar kruga članova, koji su u osnovi imali štetan učinak na stvarni antropozofski rad, štetan u tom smislu, da je kroz to, mogu reći, neprijateljstvo vanjskog svijeta posebno došlo do izražaja. Sasvim je prirodno, dragi prijatelji, da kada se takve težnje pojave u društvu koje stoji na okultnom tlu, treba na kraju – iz ezoternih razloga – dopustiti da se te stvari pojave. Jer pomislite samo, da sam od početka blokirao sve što se pokušavalo formirati, većina uključenih bi danas rekla: da, samo da se dogodilo ovo ili ono, dovelo bi do nečeg dobrog! - Sada se može reći: položaj antropozofskog društva u svijetu time je postajao sve teži.
Ne želim spominjati detalje, već radije pozitivno; samo želim reći da je svemu onome što se postupno pojavilo negativno u društvu potrebno suprotstaviti ono pozitivno. Takav pozitivan temelj – često sam to morao spominjati prije božićne konferencije u Goetheanumu – kao što je antropozofski pokret, koji je zapravo duhovna struja, vođena duhovnim silama i duhovnim silama iz nadosjetilnog svijeta, koje se samo pojavljuju ovdje u fizičkom svijetu. ne bi se smjelo identificirati s Antropozofskim društvom, koje je administrativno tijelo za kultiviranje – koliko je moguće – antropozofskog impulsa.
Pa, od božićne konferencije u Goetheanumu stvari su se posebno promijenile. I tek s tog stajališta, imalo je smisla preuzeti predsjedavanje, zajedno s upravnim odborom koji, kao jedinstveni organizam, može i mora intenzivno raditi za antropozofski pokret. To je preduvjet da antropozofski pokret sada postane jedno s antropozofskim društvom. Dakle, ono čega nije bilo prije božićne konferencije, od božićne konferencije se radikalno promijenilo. Antropozofsko društvo sada se mora podudarati s antropozofskim pokretom kakav se predstavlja u svijetu. Ali to je učinilo nužnim da se ezoterični impuls koji teče kroz antropozofski pokret stvarno pojavi u cjelokupnoj konstituciji Antropozofskog društva. Stoga, od božićne konferencije u Dornachu, mora se priznati da je samo imenovanje Izvršnog odbora Dornacha ezoterično, da je riječ o istinskim ezoterijskim strujanjima koja prolaze kroz Društvo i da se imenovanje Izvršnog odbora treba smatrati kao ezoterijski čin. Imajući to na umu, formiran je Upravni odbor.
Nadalje, mora se reći da Antropozofsko društvo ne može jednostavno biti tu kao administrativno društvo za antropozofiju, već da sama antropozofija sada mora biti uključena u sve što se događa u Antropozofskom društvu. Sam rad mora biti antropozofski. To je ono što se, kako se čini, teškom mukom useljava u svijest. Ali malo po malo ova temeljita transformacija morala bi ući u svijest naših dragih prijatelja.
I prije svega, u biltenu priloženom 'Goetheanumu' pokušalo se u Društvo unijeti ono što bi ovom Društvu mnogo dati jedinstvenu supstancu, što bi moglo donijeti, da tako kažem, jedinstven tijek misli, koji bi mogao poslužiti protoku duhovnog kroz pokret; to čini mogućim jedinstven tijek misli, posebice kroz tjedno formuliranje misli vodilja, koje bi trebale biti temeljno sjeme, da tako kažem, za ono što se događa u pojedinim ograncima. Izvanredno je kako još uvijek malo ljudi prepoznaje što se događa s antropozofskim pokretom.
Prije nekog vremena dobio sam pismo od mlađeg člana Antropozofskog društva. Ovo pismo naširoko govori o inkorporaciji – ovdje za Švicarsku to nema nikakvog značenje, ali spominjem kao primjer – o inkorporaciji Zajednice za kršćansku obnovu u Antropozofsko društvo. U određenom trenutku, u Goetheanumu u Dornachu, naglasio sam kako ovu Zajednicu za kršćansku obnovu treba shvatiti u odnosu na Antropozofsko društvo. Tada sam naglasio da se ne mogu smatrati utemeljiteljem Kršćanske zajednice unutar Antropozofskog društva, već da sam ovu kršćansku zajednicu formirao ja – koristio sam tada izraz 'kao privatna osoba' – uz Antropozofsko društvo. Ovo pismo preuzima ovaj izraz 'privatna osoba' nakon čega je rečeno da se vjerska obnova ne može dogoditi kroz ljudsko biće, već isključivo kroz duhovni impuls koji iz gornjih sfera ulazi u zemaljske impulse: vjerskoj obnovi može se nadati samo od božansko-duhovnih sila. To je apsolutno točno. Ali jedna stvar je možda zaboravljena – i potrebno je da se ta stvar u potpunosti razumije u Antropozofskom društvu. Ono što treba shvatiti je sljedeće: da antropozofski pokret kao takav – a on sadrži i izvor pokreta kršćanske obnove – ne duguje svoje podrijetlo pukom ljudskom porivu, već da je on upravo ono što je pod utjecajem i iz impulsa božansko-duhovnih sila iznijeto u svijet. Ako netko u samoj antropozofiji vidi nešto duhovno što ezoterično teče kroz civilizaciju, može se imati pravo gledište, ako nešto drugo nastane iz antropozofije, i prigovor kao što je onaj u pismu ne može se pojaviti. Mora postojati svijest da će se Antropozofsko društvo i dalje ezoterijski voditi iz Goetheanuma.
To je povezano s činjenicom da se kroz sve ono što se danas shvaća kao antropozofski pokret provlači potpuno novi trend. Zbog toga ćete također primijetiti, dragi prijatelji, kako se od tada moglo govoriti drugačije nego prije. U budućnosti ništa neće biti važno osim da odgovornost prema samim duhovnim moćima bude prisutna kod svih stvari koje poduzima antropozofski pokret, koji je identičan Antropozofskom društvu. Ali to se mora ispravno razumjeti. Stoga se mora razumjeti da se naziv 'Opće antropozofsko društvo' ne smije koristiti za bilo što bez prethodnog usaglašavanja s Dornaškim odborom; da se ništa što je Dornach inaugurirao ne može koristiti na bilo koji način bez kontaktiranja Upravnog odbora Dornacha. Moram to napomenuti jer se takve stvari uvijek događaju, naprimjer, predavanja se drže pod naslovom 'Općeg antropozofskog društva' a da se ne pita Dornach. Stvari koje imaju ezoteričnu crtu, poput formula i slično, koriste se bez usaglašavanja s Odborom, što je apsolutno neophodno, jer imamo posla sa stvarnošću, a ne s bilo kakvim administrativnim mjerama ili formalnostima. Dakle, za sve te i slične stvari mora se tražiti dogovor ili upitati tajnika Upravnog odbora u Dornachu. Ako nije postignut dogovor, smatra se da taj događaj nije nastao iz antropozofskog pokreta. To bi na neki način moralo biti jasno.
Sada je slučaj da sve što je birokratsko, formalno administrativno, mora u budućnosti biti eliminirano iz Antropozofskog društva. Odnos koji postoji unutar Antropozofskog društva je čisto ljudski, sve je usmjereno na čovjeka. Možda ovdje mogu spomenuti da je to vidljivo iz činjenice da sam sada svih dvanaest tisuća izdanih potvrda o članstvu potpisao ja osobno. Također su mi savjetovali da napravim pečat i stavim ga. To ne činim. To je samo mala mjera, ali ipak je nešto drugo ako okom zamijetim ime člana, i odnos je, iako apstraktan, ipak osoban. Čak i ako je površan, trebao bi pokazati da će se budući napori uložiti da odnosi postanu osobni i ljudski. Zato je primjerice, nedavno u Pragu, kada je postavljeno pitanje može li se Bohemijsko Landesgesellschaft učlaniti u Antropozofsko društvo, morala donijeti odluka da ne može: samo pojedinci mogu postati članovi Antropozofskog društva; tada mogu formirati bilo koju grupu, ali kao pojedinci postaju članovi, i kao pojedinci nose certifikat. Pravne osobe, tj. ne-ljudski entiteti, to neće moći. Slično tome, statuti nisu izjave, već jednostavno govore o tome što ezoterični Odbor u Dornachu na vlastitu inicijativu želi učiniti za antropozofski pokret. Sve te stvari u budućnosti se moraju shvaćati s najvećom ozbiljnošću; samo na taj način biti će moguće stvoriti nešto u Antropozofskom društvu bez čega ne bih mogao sam preuzeti vodstvo Antropozofskog društva.
Sada bi također trebao postojati novi trend u cjelokupnom našem radu kroz 'Božićnu konferenciju'. I zato će se u budućnosti govoriti potpuno s duhovnog stajališta, govoreći na način da se više ne mogu događati stvari koje su se dogodile zbog onoga što je bilo nedavno. Vidite, veliki dio neprijateljstava, naprimjer, proizašao je kao rezultat stvari koje su u društvu bile provokativne. Naravno, ima svakakvih nepravednih stvari, ali u budućnosti više neće biti moguće prema neprijateljstvima zauzeti stav kao u prošlosti. Jer ciklusi su takvi da su dostupni svima, mogu se dobiti u 'Philosophisch-Anthroposophischen Verlag'. Nećemo ih reklamirati u knjižarama, niti izdavanje znači da će biti uvrštene u knjižare, ali će biti dostupni svima. Samo to uklanja tvrdnju da je Antropozofsko društvo tajno društvo s tajnim spisima. Ali u budućnosti će kroz antropozofski pokret protjecati mnoge stvari, u odnosu na koje se neće moći razviti nikakav odnos s bilo čime neprijateljskim iz vanjskog svijeta. Velik dio onoga što će se u budućnosti uliti u učenje Antropozofskog društva bit će takvo da će izazivati prirodno neprijateljstvo onih izvana, ali neprijateljstvo koje će proći nezapaženo jer je prirodno.
Stoga bih vam želio govoriti iz ovog duha, posebno bih želio govoriti o tome kako razumijevanje povijesnog razvoja čovječanstva dobiva potpuno drugačije svijetlo kada se ozbiljno uzmu u obzir karmičke veze u nastanku svijeta.
Vidite, već na prvom sastanku, koji je bio u Berlinu radi tadašnje njemačke sekcije Teozofskog društva, izabrao sam specifičan naslov za predavanje koje sam tada želio održati. Naslov je bio: 'Praktične vježbe karme'. Tada sam želio pokrenuti ono što će se sada dogoditi. Želio sam se ozbiljno baviti razmatranjem karme.
U to vrijeme bilo je nekoliko starijih članova Teozofskog društva u njemačkom ogranku; počeli su drhtati od moje namjere da počnem na tako ezoteričan način. I doista nije bilo raspoloženje za to. Moglo bi se reći kako su duše bile slabo pripremljene za tako nešto. Tema 'Praktične vježbe karme', nije mogla imati svoje mjesto u obliku koji je bio tada zamišljen. Tadašnji uvjeti učinili su nužnim govoriti na mnogo više egzoteričan način nego je to prvobitno bilo zamišljeno. Ali s pravom ezoterijom se treba započeti kad-tad, nakon više od dva desetljeća pripreme. Tako da se u Dornachu mogla održati Božićna konferencija tek kad je ezoterični impuls ušao u društvo, i sada se moguće povezati s tim vremenom kako se namjeravalo uvesti ezoterno u društvo.
Povijesni razvoj čovječanstva, što je to zapravo kada to gledamo kroz činjenicu ponavljanja zemaljskog života? Razmislite samo o tome, dragi prijatelji, ako se pojavi osobnost koja je na bilo koji način vodeća u razvoju čovječanstva, moramo reći: ova osobnost u sebi nosi duhovnu individualnost koja je često već bila na Zemlji i koja unosi impulse iz ranijih zemaljskih života u ovaj zemaljski život. U stvarnosti ćemo ih razumjeti samo ako ih razumijemo iz konteksta prethodnih života na Zemlji. Ujedno vidimo kako ono što je djelovalo u ranijim epohama svjetske povijesti, sami ljudi prenose iz ranijih epoha. Ono što živi u sadašnjoj civilizaciji izraslo je iz ljudi sadašnjosti. Ali ti ljudi sadašnjosti su iste duše koje su bile tamo u ranijim epohama, koje su upijale ono što su donijele ranije epohe civilizacije. Ti ljudi sami su to prenijeli u sadašnjost. A slično je i za ostale epohe. Tako da se može razumjeti ovo daljnje strujanje civilizacijskih impulsa samo ako smo u stanju ući u ono što duše donose iz jedne epohe u drugu. Ali tada imamo konkretnu priču za razliku od apstraktne. Obično se govori o tome da su u svjetskoj povijesti na djelu ideje ili moralna volja, moralni impulsi općenito, koji prenose stvari iz jednog razdoblja u drugo. Nositelji onoga što dolazi iz drugih kulturnih epoha su same ljudske duše, jer se uvijek iznova utjelovljuju. Tek tada čovjek može shvatiti kako je on sam nastao, kako je unio ono što je u osnovi tjelesna sudbina, dobro i zlo, tek ako se pogleda način kako je ono, što je postalo povijest, nošeno iz jedne epohe u drugu od strane samih ljudi koji su živjeli u ponovljenim ljudskim životima. Tek tada se otkrivaju misterije, velike zagonetke povijesnog razvoja.
Danas bih želio prikazati tri primjera kako karma djeluje kroz konkretne osobnosti: jedan primjer koji vodi na veliku scenu povijesti i dva primjera koja su više fokusirana na reinkarnaciju pojedinih ljudi.
Vidite, u današnjoj modernoj civilizaciji postoji mnogo toga što zapravo ne odgovara kršćanstvu, današnjem kršćanskom razvoju: moderna prirodna znanost sa svime što je od nje preneseno u osnovnu školu, tako da i oni koji ništa ne znaju o prirodnoj znanosti razmišljaju na taj način. Ti impulsi zapravo nisu kršćanski. Odakle su?
Pa, svi znate da se oko pola tisućljeća nakon osnutka kršćanstva proširio arabizam, inspiriran Muhamedom. Na prvom mjestu, ovaj arabizam dolazi na takav način da je Muhamed utemeljio doktrinu koja je u određenom smislu suprotna kršćanstvu. U kojoj mjeri je suprotna? Vidite, dio je kršćanstva da u jezgri kršćanstva žive tri oblika božanskog: Otad, Sin, i Duh. To vodi natrag do drevnih misterija koja su čovjeka vodili kroz četiri preliminarne faze, a zatim kroz tri viša stupnja. Kad čovjek dosegne peti stupanj pojavljuje se kao predstavnik Duha, na šestom kao predstavnik Krista, na sedmom, najvišem, kao predstavnik Oca. Ovo samo želim spomenuti.
Ovo Trojstvo čini mogućim da u razvoju kršćanstva leži impuls slobode. Pogledavši Boga Oca, što imate tamo? Ako se netko ugleda na Boga Oca, onda je Bog Otac ona duhovnost koja živi u svim silama kozmosa koje proizlaze od Mjeseca i na Zemlji su. Sve one sile koje imaju veze s impulsima fizičkog nicanja, kod čovjeka dakle, s razmnožavanjem, proizlaze od Mjeseca. Naravno, uvijek mora biti jasno da ova fizika inkarnacija ima svoju duhovnu stranu. Silazimo iz pred-zemaljske egzistencije, koja je duhovna i duševna, u zemaljsku egzistenciju, sjedinjujemo se s fizičkim tijelom. Ali sve što se tamo događa, što čovjeka od rođenja postavlja u zemaljski život, djelo je Boga Oca, djelo za Zemlju kroz sile Mjeseca. Zbog toga je ljudsko biće, koje je tijekom svog zemaljskog postojanja podložno snagama Mjeseca, već unaprijed određeno kada uđe u zemaljsku evoluciju da bude podložno sasvim određenim impulsima. Zato je, naprimjer, mjesečeva religija, naglašeno religija Oca – kao što je bila hebrejsko-židovska od davnine – odlučna prihvatiti samo ono u čovjeku što mu je usađeno od sila Boga Oca, od strane mjesečevih sila. No, kada je utemeljeno kršćanstvo, u Kristovu okruženju još su bile prisutne stare misterijske istine, koje su se, naprimjer, odnosile na vrlo specifične institucije koje su postojale u najstarijem razdoblju post-atlantskog kulturalnog razvoja, institucije koje danas ljudima izgledaju prilično groteskno, ali koje su utemeljene u ljudskoj prirodi.
Vidite, kada je čovjek navršio trideset godina u prvom post-atlantskom razdoblju, koje smo nazvali drevno indijsko razdoblje, događala se vrlo radikalna transformacija, preobrazba u zemaljskom životu. Promjena toliko radikalna da bi se, izraženo u današnjem modernom obliku, moglo dogoditi sljedeće: čovjek koji je prošao trideset godina, sretne drugu osobu koju je vrlo dobro poznavao, možda bio prijatelj, a koja još nije napunila trideset godina. Ona mu se obraća, želi ga pozdraviti. Onaj koji je prešao tridesetu, uopće ne razumije što ovaj želi: kad prijeđe tridesetu zaboravi sve što je do tada proživio na Zemlji! I ono što god u njemu nastavlja djelovati kao poticaj u životu, darovano mu je kroz misterije. Tako je bilo u najranijim vremenima evolucije nakon atlantske katastrofe. Da bi saznao što je doživio prije, morao bi pitati: to je morao naučiti od zajednice koja je tamo bila. U dobi od trideset godina duša se preobrazila na takav način da je ljudsko biće postalo potpuno novo ljudsko biće. Počeo je novu egzistenciju, baš kao što je započeto kao dijete pri rođenju. Tada mu je bilo sasvim jasno: snage mladosti su aktivne do tridesete godine; tada bi se misterije, koje su sadržavale stvarne impulse, morale pobrinuti da ljudsko biće nastavi postojati kao ljudsko biće u svojoj duši. I misteriji su to mogli učiniti jer su posjedovali tajnu Sina.
Krist je živio u vremenu kada su otajstva Sina, koja ovdje mogu samo nagovijestiti, potpuno nestala i još su bila poznata samo malim krugovima. Ali Krist je kroz svoje iskustvo u svojoj tridesetoj godini uspio pokazati da je posljednji primio impuls Sina, izravno iz kozmosa, na način na koji se mora primiti da bi nakon tridesete godine bio ovisan o silama Sunca, kao što je prije bio o silama Mjeseca. Krist je dao čovjeku da shvati da je priroda Sina u njemu ona sunčeva priroda koja se prije očekivala u misterijima, ali kao nešto što nije bilo na Zemlji. Time je čovječanstvo usmjereno, kao što se u starim otajstvima gledalo u otajstvo Sunca, tako se sada gleda na Krista, shvaćajući da je otajstvo Sunca sada ušlo u čovjeka. To je potpuno iskorijenjeno u prvim kršćanskim stoljećima. Zvjezdana mudrost, kozmička mudrost, je iskorijenjena, i postupno se formira materijalistička koncepcija otajstva Golgote, koja priznaje Krista samo kao nešto što je živjelo u Isusu, ali inače ne želi znati ništa o cijelom kontekstu.
Oni koji su to znali, u prvim kršćanskim stoljećima mogli su reći: pored Boga Oca nalazi se Bog Sin ili Bog Krist. Bog Otac je vladar onoga što je fatalističko u ljudskim bićima, jer je s njima rođeno i djeluje u njima poput prirodnih sila. Tako je konstituirana hebrejska religija. Kršćanstvo pored toga postavlja moć Sina, koja se tijekom života useljava u ljudsku dušu kao stvaralačka, koja ga oslobađa i dopušta da se ponovno rodi, kako bi u zemaljskom životu mogao postati nešto što ipak nije unaprijed određeno pri rođenju od mjesečevih snaga. To je bio glavni poticaj kršćanstva u prvim stoljećima.
Muhamedanstvo se pobunilo protiv tog impulsa svojom rečenicom:, koja je imala dalekosežni učinak: nema Boga osim Boga kojeg Muhamed naviješta. - To je povratak na ono što je bilo pretkršćansko, samo obnovljeno, jer se moralo obnoviti jer se to dogodilo pola tisućljeća nakon osnutka kršćanstva. Tako je Bog prirode, Bog Otac, postao jedini, a ne Bog slobode, Bog koji vodi ljude u slobodu. To pogoduje obnovi drevnih kultura unutar arabizma, gdje se širi muhamedanstvo. Obnova drevnih kultura s isključenjem kršćanstva doista se odvija na grandiozan način u raznim civilizacijskim središtima na Orijentu. Širio se istodobno s ratobornim strujanjima arabizma od istoka prema zapadu, u Africi, takoreći omotavajući kršćanstvo, impuls obnove stare kulture u arabizmu.
Sjajno mjesto za njegovanje ovog arabizma bilo je u Aziji na dvoru Harun al Raschida, u doba kad je Karlo Veliki vladao Europom. Ali dok je Karlo Veliki jedva mogao čitati i pisati, otkrivajući primitivne početke kulture, na dvoru Harun al Raschida živjela je veličanstvena kultura. Za Haruna se možda baš ne može reći da je bio dobar čovjek, ali bio je sveobuhvatan um, briljantan um, univerzalni um u najboljem smislu te riječi. Na dvoru je okupio sve one mudrace koji su bili nosioci onoga što je tada bilo poznato: pjesnike, filozofe, liječnike, teologe, arhitekte, sve koji su živjeli, vođeni njegovim velikim duhom, na dvoru Harun al Raschida.
Sada, na ovom je dvoru Harun al Raschida živio vrlo eminentan, značajan duh, duh koji je – ne u toj inkarnaciji na dvoru Harun al Raschida, već u ranijoj – bio inicirani u pravom smislu. Pitat ćete se: ne ostaje li inicijat, inicijat, kad prolazi kroz inkarnacije? Netko je možda bio duboko iniciran u nekoj ranijoj epohi, a u novoj epohi se mora koristiti tijelom iz te epohe, koje se mora podvrgnuti obrazovanju koje može ponuditi ta epoha. Tada se snage koje dolaze od ranije inkarnacije moraju držati u podsvijesti. U čovjeku se tada mora razviti ono što je primjereno dotičnoj civilizaciji. Tako žive ljudi koji se izvana čine proizvodom svoje civilizacije; ali zbog načina života omogućuje nam da vidimo da u njima žive dublji impulsi: nekada su bili inicirani, nisu to izgubili, ponašaju se iz svoje podsvijesti u skladu s tim, ali ne mogu a da se ne prilagode onome što život pruža kulturi.
Tako je osobnost, za koju tradicija kaže da je bila sjajan organizator za sve na dvoru Harun al Raschida, u to vrijeme bila samo jedan od najvećih mudraca svog vremena, s tako izvanrednim organizacijskim talentom, da je ono što je djelovalo na dvoru Harun al Raschida proizlazilo iz tog duha.
Sada se arabizam širio stoljećima. Znamo za ratove koje je Europa vodila kako bi stavila arabizam na njegovo mjesto. To nije bio kraj: duše koje su bile aktivne u arabizmu prolaze kroz vrata smrti, dalje se razvijaju kroz duhovni svijet i na određeni način ostaju sa svojim radom. Tako je bilo i s dvije osobe, Harun al Raschidom i njegovim mudrim savjetnikom koji je živio na njegovom dvoru.
Prvo slijedimo Harun al Raschida. On prolazi kroz vrata smrti, dalje se razvija kroz duhovni svijet. Vanjski oblik arabizma je potisnut; kršćanstvo usađuje svoj egzoterični karakter, koji je postupno poprimalo, u srednjoj i zapadnoj Europi. Ali koliko god više nije moguće nastaviti raditi u staroj formi muhamedanstva, arabizma u Europi, lako je moguće da su duše onih koji su nekada živjeli u ovoj briljantnoj civilizaciji na dvoru Harun al Raschida dobile poticaj da nastave u njemu raditi, nastave raditi.
Tako vidimo samog Harun al Raschida reinkarniranog u mnogo spominjanu osobnost Bacona od Verulama, tog engleskog vodećeg duha pod čijim je utjecajem sva moderna znanstvena misao, a s njom i veliki dio onoga što sada živi u ljudima.
Harun al Raschid nije mogao širiti iz Londona, iz Engleske, kulturu i civilizaciju formiranu u strogom smislu arabizma; morao je koristiti oblik koji je bio moguć u zapadnom svijetu. Ali cijela osnovna crta, osnovni tok onoga što je Bacon od Verulama izlio preko europskog načina mišljenja, to je stari arabizam u novom obliku. I tako arabizam živi danas u znanstvenom razmišljanju, jer je Bacon od Verulama bio reinkarnirani Harun al Raschid.
Mudrac koji je živio na njegovom dvoru, prošao je kroz vrata smrti; ali je otišao drugim putem. Nije mogao uroniti u takvu materijalističku struju razmišljanja kao što je Bacon mogao uroniti, morao se držati više duhovne struje. I tako je došlo do toga da je doba u kojem je djelovao i Bacon od Verulama, bio aktivan još jedan duh – ali sada u Srednjoj Europi – koji je, takoreći, u životu svoje duše susreo ono što je izviralo iz duše ponovno rođenog Harun al Raschida. Vidimo, takoreći, Baconovu struju koja se izlijeva iz Engleske prema Srednjoj Europi, od zapada prema istoku. Budući da je ova duša, mogu reći, pogledala natrag na arabizam iz Španjolske i Francuske, lako je razumjeti da je dobila različiti sadržaj od one duše koja prolazi kroz vrata smrti, pogleda kroz egzistenciju u duhovnom svijetu na ono što je bilo u istočnoj i srednjoj Europi, i ponovno se rodi u Srednjoj Europi kao Amos Komenski. Obnovila je ono što je iz istočnjačke mudrosti živjelo na dvoru Harun al Raschida, tako što je kao osobnost u sedamnaestom stoljeću energično zagovarala ideju: duhovno, ono strukturirano duhovno, prolazi ljudskom evolucijom. - Često se trivijalno kaže da je Komenski vjerovao u 'Tisućljetno carstvo'. To je trivijalno reći. To zapravo znači da je Komenski vjerovao u epohe evolucije, da je pretpostavio duhovno, povijesni razvoj svijeta artikuliran iz duhovnog svijeta. Želi pokazati da nešto duhovno teče i tka kroz cijelu prirodu: piše 'Pansofiju', svemudrost. Zapravo postoji duboka duhovna crta u onome što je učinio Amos Komenski. Inovator je obrazovnog sustava. To je dobro poznato: težio je jasnoći; ali jasnoći drugačijoj od jasnoće materijalizma, prema potpuno duhovnoj jasnoći. Ne mogu ulaziti u detalje, mogu samo istaknuti kako je arabizam u zapadnom obliku i arabizam u orijentalnom obliku, proizašao iz onoga što je u Srednjoj Europi nastalo iz spoja ova dva duhovna impulsa.
Velik dio onoga što živi u civilizaciji Srednje Europe razumijemo tek kada vidimo kako sami duhovi koji su živjeli na dvoru Harun al Raschida – u obliku u kojem se to moglo obnoviti – prenose iz Azije ono što dotječe iz arabizma. Tako vidimo kako osobnost čovjeka djeluje u povijesnom razdoblju. A kad pogledamo ovako značajne primjere, iz njih možemo naučiti kako kroz inkarnacije djeluje karma. I to se tada, kao što sam raspravljao u raznim prilikama, može primijeniti na ono što je naša vlastita inkarnacija. Ali prvo moramo imati konkretne primjere.
Pogledajmo sada jedan takav primjer – a ovdje u ovoj zemlji vjerojatno postoji interes za to – pogledajmo švicarskog pjesnika Conrad Ferdinand Meyera. Ako uz njegovu poeziju pogledamo i ličnost Conrad Ferdinand Meyera, onda on može izazvati veliko zanimanje. On je čudna ličnost, ovaj Conrad Ferdinand Meyer. U stvari, s njim je uvijek bilo onako: promatrajući te stvari, dok je skladao pjesme, koračajući u prekrasnim ritmovima, vidi se kako je u svakom trenutku njegova duša imala sklonost da izađe iz tijela. Postoji nešto čisto duhovno u onome što živi u prekrasnim oblicima u pjesmama Conrad Ferdinand Meyera, uključujući njegove pjesme u prozi. Neprestano je na Zemlji imao sudbinu da kada bi ova odvojenost duhovno-duševnog i fizičkog-tjelesnog postala prejaka, njegov bi se život na Zemlji zamaglio. Bila je samo labava interakcija duhovno-duševnog i fizičkog tijela – to je sasvim očito kada se bavimo poezijom ili osobnošću Conrad Ferdinand Meyeraa. Ova individualnost, koja u inkarnaciji Conrad Ferdinand Meyera živi labavo u fizičkom tijelu, morala je – tako bi odmah rekli – proći kroz nešto vrlo posebno u ranijim životima na Zemlji.
Dakle, istraživanje ranijih života na Zemlji zaista nije uvijek lako. Čovjek mora proći kroz najrazličitija razočarenja, zastoje, u odnosu na ono u što se želi duhovno prodrijeti. Zato ovo što govorim o reinkarnacijama nipošto nije tu da bi zadovoljilo tragatelja za senzacijama, već da bi se dublje rasvijetlio povijesni razvoj.
Ako pratite život Conrad Ferdinand Meyera, osobito ako krenete od ove labave veze između duhovno-duševnog i fizičko-tjelesnog, bit ćete vraćeni u vrlo ranu inkarnaciju, inkarnaciju u šestom stoljeću nove ere. Čovjeka se vodi do individualnosti s kojom se ne može sasvim nositi u duhovnom intuicijom s kojom se bavimo ovakvim stvarima. Zapravo, čovjeka se duhovno odvraća od ove individualnosti, koja je živjela u Italiji i svoj put našla u obliku kršćanstva koje se tada širilo u Italiji. Stvarno se ne može doći do toga, i onda ste vraćeni u inkarnaciju Conrad Ferdinand Meyera, tako da kada istražujete raniju inkarnaciju, ako mislite da ste stigli u ovu inkarnaciju iz šestog stoljeća, ponovno ste vraćeni kasnijem Conrad Ferdinand Meyeru, i ne može se shvatiti veza između ove dvije inkarnacije, sve dok se ne dođe do rješenja zagonetke. Primjećuje se da Conrad Ferdinand Meyer ima misao koja nas zbunjuje, misao koja je također postala umjetnička, misao koja je prešla u njegovu priču 'Svetac', u kojoj se bavi Thomas Becket-om, kancelarom Canterbury-a u 12. stoljeću na dvoru Henrika u Engleskoj.
Ali sada, ako se prati veze misli i osjećaja koji su živjeli u Conrad Ferdinand Meyeru dok je pisao ovu priču, onda ćete doista osjetiti način na koji je djelovao duh Conrad Ferdinand Meyera. Na neki način smo vođeni iz zamračenja svijesti u prosvjetljenje i natrag. Čovjek si konačno kaže: postoji nešto vrlo posebno u ovoj misli u priči Conrad Ferdinand Meyera; to nije lako objasniti, stvarno mora biti duboko ukorijenjeno. Tada čovjek shvaća da dolazi do impulsa u ranijem životu na Zemlji, u kojem je individualnost Conrad Ferdinand Meyera bila u Italiji, živjela na manjem dvoru i igrala veliku ulogu u kršćanskom razvoju: ta je individualnost doživjela nešto posebno. Postupno se otkriva da je ta osoba poslana iz Italije u Englesku u kršćansku misiju. Ova misija je osnovala nadbiskupiju Canterbury. Individualnost koja je kasnije postala Conrad Ferdinand Meyer bila je, s jedne strane, duboko dirnuta umjetnošću koja je izumrla, koja je postojala u Italiji u 4. i 5. stoljeću, a koja je potom našla dalji razvoji u mozaicima Italije. U njemu je djelovala individualnost Conrad Ferdinand Meyera. Potom je, nadahnuta tadašnjim kršćanstvom, s misijom otišla u Englesku. Zatim, nakon suosnivanja nadbiskupije Canterbury, u čudnim okolnostima, ubio ju je anglosaksonski glavar.
Taj je događaj živio kao impuls u duši. A kad se ova duša rodila kao Conrad Ferdinand Meyer, ova prošla sudbina živjela je u podsvijesti: biti ubijen u Engleskoj – to ima neke veze s nadbiskupijom Canterbury! Kao što se ponekad evocira impuls sjećanja, tako i ovaj impuls, 'Imao sam neke veze s Canterbury-em', ima naknadni učinak, a to tjera Conrad Ferdinand Meyera da opiše, ne svoju sudbinu – to ostaje u podsvijesti – već sličnu sudbinu Thomas Becket-a, kancelara Henrika od Engleske. koji je u isto vrijeme bio nadbiskup Canterbury-a.
Ova čudna duševna patnja Conrad Ferdinand Meyera također uzrokuje da njegova vlastita sudbina sklizne u drugu osobnost, koju iz povijesti upoznaje kao Conrad Ferdinand Meyer.
Tijekom Tridesetogodišnjeg rata, kada je u Srednjoj Europi vladao toliki kaos, ova se individualnost ponovno rodila kao žena. I kao na žensku osobnost, kaotičnost u doba Tridesetogodišnjeg rata posebno je duboko utjecala na tu individualnost. Ova žena se udala za osobu koja je zapravo bila pomalo neotesana, gruba, koja je pobjegla iz tadašnjih uvjeta u Njemačkoj u regiju Graubünden u Švicarskoj.
Iz tadašnjih događaja koji su utjecali na svijet, duša je preuzela ono što želi ponovno niknuti u 'Jürg Jenatsch-u'. Tako u Conrad Ferdinand Meyeru ponovno oživljavaju misli i osjećaji, iz onoga što je na ovaj način doživio. Poteškoća je u tome što je Conrad Ferdinand Meyer upio te događaje u svoju dušu, ali je bio natjeran da ih promijeni, jer je njegov život bio takav da su stalno njegov duh i duša dobivali impulse, koji su izazvali da u inkarnaciji Conrad Ferdinand Meyera budu labavo povezani s tjelesno-fizičkim.
Pa, u tome vidite nešto što se može iskoristiti da se pokaže kako stari impulsi djeluju na mišljenje, osjećanje, percepciju i umjetničko stvaralaštvo, na izvanredan način. Istina o tome sigurno ne izlazi kroz špekulacije, kroz promišljanje na intelektualni način, nego samo iz duhovne percepcije.
Od posebnog interesa, dakle, u odnosu na ponovljene zemaljske živote, one su osobnosti koje privlače pozornost u bilo kojem zemaljskom životu. Vidite, postoji ličnost koja je ljudima ovdje posebno draga i vrijedna, i koja stvarno omogućuje da se vidi kako duše prolaze kroz život na Zemlji. Ako stvarno upoznate te stvari, izgledaju drugačije nego što zapravo pretpostavljate.
Eto, imamo dušu – mogao sam je prvo upoznati u svojevrsnoj svećeničkoj ulozi unutar drevnih misterija. Kažem svojevrsnoj svećeničkoj ulozi; ne baš vođa, nego svećenik koji je svojim položajem unutar misterija mogao obrazovati duše. Plemenita osobnost puna dobrote, koja se u to vrijeme razvila u njemu u misterijima.
U prvom stoljeću prije osnutka kršćanstva, dakle stotinjak godina prije Kristova rođenja, ova je osobnost imala sudbinu da služi trgovcu robljem, po običajima u to vrijeme, da bude vođa grupe robova pod prilično okrutnom osobnošću, robova koji su morali teško raditi i s kojima se nije moglo postupati drugačije nego prema tadašnjim običajima. Ova se osobnost ne smije krivo procijeniti ili pogrešno shvatiti. Odnose u drevnim kulturama morate shvaćati drugačije nego u našoj. Mora se dobro shvatiti da se takva osobnost, stotinjak godina prije osnutka kršćanstva, mogla inkarnirati kao neka vrsta upravitelja velike vojske robova. Nije mogla puno djelovati po vlastitom nagonu, to je bila njena teška sudbina. Ali istovremeno je uspostavila neobičan odnos s dušama koje su bile u robovima, koji su morali teško raditi. Slušala je osobnost, vrlo okrutnu osobnost, o kojoj sam govorio – danas bismo rekli: svog nadređenog. Ali u takvim stvarima se stvaraju veze, antipatije i simpatije. I kada je ova osobnost, koja je ponekad činila ono što je morala učiniti, s teškim, krvarećim srcem, prema naredbama koje je primila, kada je prošla kroz vrata smrti, tamo se susrela s dušama koje su također imale određenu mržnju prema toj osobnosti. To je tada proživjela u životu između smrti i novog rođenja i tako uspostavila duševno-duhovne veze, koje su bile poticaj za pripremu za sljedeći život na Zemlji.
Sada se, naravno, stvaraju karmičke veze između svih ljudi koji imaju bilo kakve veze jedni s drugima. Sudbonosno je i to što je ova individualnost o kojoj govorim, koja je bila neka vrsta vođe robova i karmički povezana sa svojim nadređenim, čijim se naredbama morala pokoravati, na određeni način učinjena krivom – mogu reći, zaista i krivom i nevinom u isto vrijeme – za sve što je uzrokovala okrutnošću nadređenoga. Surađivala je, ako ne iz nekog izvornog poriva, ali potaknuta običajima i cijelim kontekstom, pa je između njih dvoje postojala karmička veza. To se u životu između smrti i ponovnog rođenja oblikovalo tako da je ova osoba, koja je bila vođa robova, ponovno rođena kao žena u devetom stoljeću nove ere. Postala je supruga tog okrutnog nadređenog i iskusila mnoge stvari u ovoj zajednici koje su bile karmička kompenzacija za ono što sam opisao kao neku vrstu nevinosti-krivnje za počinjena zlodjela. Ali ono što se doživi još više produbljuje dušu: ponovno se pojavilo nešto od onoga što je bilo u staroj svećeničkoj inkarnaciji, ali se pojavilo s dubokom tragedijom. Okolnosti u devetom stoljeću dovele su do toga da ovaj par dođe u kontakt s mnogim ljudima koji su bili reinkarnirane duše onih koji su živjeli s njima kao duše robova i koje su se sada također inkarnirale. Ljudske se duše obično rađaju zajedno u istom dobu. I opet je uspostavljen odnos u životu na Zemlji.
Duše koje je nekada na okupu držao robovlasnik, sada su živjele prostorno zajedno u više-manje velikoj zajednici. Službenik u zajednici – ali 'sluga' koji je visoko rangiran – bio je taj okrutni čovjek. A budući da je imao posla sa svim stanovnicima, vidio je samo loše stvari iz ove zajednice, kojoj on nije bio vođa, ali s kojom je imao mnogo posla. Žena je sve to proživjela. Dakle, vidimo, da su brojni ljudi udruženi s ove dvije osobnosti. Ali karma koja je sada povezivala dvije osobnosti, bivšeg nadređenog i vođu robova, ta karmička veza je ispunjena. Ta stara svećenička individualnost više nije bila vezana za ovu osobnost; ali je ostala povezana s ostalima, jer su se s tim dušama dogodile mnoge stvari za koje je ta individualnost barem bila oruđe, u onom utjelovljenju stotinjak godina prije Krista. Kao žena, zajednici je donosila samo blagoslove, doduše s puno dobre naravi, ali s dobrom naravi koja je bila spojiva s činjenicom da je žena trpjela beskrajno tragične stvari.
Sve što je nastalo kao nešto zajedničko, sve što je vezalo karmičke niti, sve se to nastavilo, i kako napredujemo kroz život između smrti i ponovnog rođenja, sada nakon devetog stoljeća do modernog doba, ponovno su se formirali impulsi koji te ljude drže na okupu. I oni su se sada nanovo rađali, ne u bilo kojoj vanjskoj zajednici, nego na način da su se u isto vrijeme ponovno rađali oni koji su nekada bili robovske duše, a potom spojeni u seosku zajednicu tako da je postojala mogućnost da budu u ponovnom odnosu, blizu individualnosti rođenoj u svećeničkoj inkarnaciji drevnih misterija, vođe robova u vremenu od prije stotinu godina prije Krista, ženskoj individualnosti u devetom stoljeću nove ere. Zato jer je ova individualnost ponovno rođena kao Pestalozzi. Oni koji su se ponovno rodili u isto vrijeme da bi ispunili svoju karmu, te duše koje su imale takav odnos prema njemu kao što sam sada opisao, morale su postati učenici, učenici, kojima je Pestalozzi, ispunjavajući svoju karmu, dao tako ogromno dobro.
Pa, dragi prijatelji, to je stvarno ovako: ako pogledate život, i iza života, vidite rad duše od inkarnacije do inkarnacije – to svakako mora biti zapanjujuće, mora iznenaditi, jer je uvijek drugačije od onoga što bi intelekt želio da bude. Ali ipak, kada se promatra u ovom kontekstu, život dobiva ogromno produbljivanje sadržaja. I mislim da ljudi nešto steknu gledajući takve veze. Ako se stvari izvuku – ponekad na vrlo težak način – iz duhovne pozadine, i ako se ukaže na ono što je tada tamo manifestirano, kao što sam danas mogao samo skicirati, onda zasigurno postaje očito kako karma djeluje kroz ljudski život. Kada se čuje takvo gledanje, život dobiva ozbiljnu pozadinu, a to se može razumjeti samo ako doista nepristrano pogledamo na ono što je prikazano izvana.
Antropozofija ne postoji samo da bi razvila teorije o ponovljenim zemaljskim životima i da bi dala svakakve sheme, već da vrlo konkretno pokaže duhovne temelje života. Ljudi će gledati na svijet vrlo drugačije kada otkrijemo te stvari. Jednog dana, ako sudbina dopusti, morat ćemo istaknuti kako to može igrati ulogu i u stvarnim postupcima ljudi. Ako ovo znate, bit će jasno da su takva praktična razmatranja karme ono što našoj civilizaciji treba kao utjecaj, kao produbljivanje. Danas sam samo želio s vama podijeliti ove praktične primjere karme. Pogledajte pobliže poznate ličnosti, za nešto od onoga što sam rekao uvjeriti ćete se da je istina.