.- 15. Petnaesto predavanje, London, 27 kolovoza 1924
Postupni razvoj kršćanstva u vezi s antropozofskim pokretom. Titangel i irski misteriji. Predkršćansko kršćanstvo: Krist kao junak Sunca - Arturijanska struja. Kršćanstvo: Od Palestine kroz događaj Golgote, dodirujući krv i srca čovječanstva - struja Grala. Susret dviju struja u Europi - struja Mihaela.
Gledajući unatrag na ljudski razvoj od otajstva Golgote, stječemo dojam da se kršćanstvo, Kristov impuls, moglo udomaćiti u europskoj i američkoj civilizaciji samo uz određeni otpor i povezano s drugim duhovnim strujama. A odvijanje, postupni razvoj kršćanstva, otkriva mnoge izvanredne činjenice.
Danas bih želio opisati ovaj razvoj kršćanstva u vezi s onim što bi trebalo živjeti unutar Antropozofskog društva, ne samo trebalo nego može živjeti, jer oni ljudi koji se osjećaju privučeni antropozofiji iz iskrenog unutarnje poriva, danas imaju taj poriv iz najdubljeg dijela svog bića.
Ako sada vrlo ozbiljno shvatimo činjenicu ponavljanja zemaljskih života, onda si moramo reći: sve što predstavlja jedan takav unutarnji poriv – poriv da se maknemo od nazora, od navika mišljenja, te populacije u koju smo inače smješteni kroz život, kroz obrazovanje, kroz društvene prilike, i da idemo prema struji svjetonazora koja više ili manje zahvaća dušu – takav osjećaj poriva mora biti temeljen na karmi iz prethodnih života na Zemlji.
Sada se može ispostaviti, upravo kada se gleda na pitanje karme u odnosu na one osobnosti koje se okupljaju u antropozofskom pokretu, da su te osobnosti zapravo bez iznimke, imale još jedan odlučujući život prije svog sadašnjeg zemaljskog života u vremenu nakon otajstva Golgote iza sebe, tako da su već bile smještene, da tako kažemo, u vrijeme na Zemlji nakon otajstva Golgote, tako da su tu drugi put od otajstva Golgote.
Postavlja se veliko pitanje: kako je prethodni život na Zemlji utjecao na te osobnosti, koje sada iz svoje karme osjećaju poriv da se pridruže antropozofskom pokretu, kako je prethodni život utjecao na njih s obzirom na otajstvo Golgote?
Pa, već izvana, egzoterno, ispada da su čak i ljudi poput svetog Augustina, koji su duboko uključeni u pozitivni kršćanski razvoj, dali izjave poput ovih: kršćanstvo ne postoji samo od Krista, nego je i prije Krista postojalo kršćana, ali još se nisu tako zvali. Tako kaže sveti Augustin.
Sada, svatko tko dublje prodire u duhovne misterije čovječanstva, tko može proučavati duhovne misterije čovječanstva sa znanošću inicijacije, mora u najdubljem smislu potvrditi takvo gledanje koje izlazi na vidjelo kod Augustina. To je tako. Tek tada se javlja duboka potreba da naučimo prepoznati kako je ono što je kroz otajstvo Golgote postalo povijesni Kristov impuls na Zemlji, prije živjelo.
Danas mogu, predstaviti ovaj raniji oblik kršćanstva polazeći od dojmova koje smo trebali steći u blizini mjesta našeg ljetnog tečaja u Torquayu, na mjestu gdje je emanirala duhovna struja kralja Artura, u Tintagelu. Bilo nam je doista moguće steći dojmove koji se i danas mogu steći na mjestu gdje je nekada stajao dvorac Arturova Okruglog stola, dojmove koji se i danas tamo mogu steći, naime o veličanstvenoj prirodi koja okružuje ovaj dvorac.
Ispada da se na mjestu gdje su ostale samo ruševine starog Arturovog dvorca vidi, takoreći u mislima, kako se kroz desetljeća otkako je odande izvirala Arturova struja, rušio kamen po kamen, tako da se sada jedva može prepoznati stari dvorac u kojem su živjeli kralj Artur i oni oko njega. Ali ako netko duhovnim okom pogleda s mjesta gdje je nekada stajao dvorac, pogleda more, koje se predstavlja u prelivenim bojama i buja kad se pogleda van – s jedne strane planinski vrh, s druge more – onda se stječe dojam da je čovjek tamo u stanju usvojiti elementarnu bit prirode i kozmosa u posebno dubokom smislu. I ako onda pogledate unatrag okultnim pogledom, ako se prisjetite te točke u vremenu, prije par tisućljeća, kada je prvi put započela Arturova struja, tada vidite: ljudi koji su živjeli u Arturovu dvorcu – kao što je slučaj sa svim tim okultnim mjestima – odabrali su ovu točku jer su im trebali impulsi koji su im bili potrebni za zadatak koji su si postavili, za sve što su trebali učiniti u svijetu, zbog svega što se događalo ispred njih u prirodi.
Sada – danas ne mogu reći je li tako, ali u onim trenucima kad sam to gledao, bilo je tako – očaravajuće lijepa igra morskih valova koji izviru iz dubina, njihovo mreškanje, da, to je jedan od najvećih prirodnih spektakala, ta užurbanost morskih valova koji se odguruju od stijena zidova i vraćaju natrag, da elementarni duhovi izviru odozdo, odozgo se sunčeva svjetlost odražava na najrazličitije načine u zračnim valovima, to je, mogu reći, to je trenutak u kojem se može razviti ono što bi mogao nazvati: postajanje pobožnim na poganski način. Ova međuigra elementala odozgo i elementala odozdo, pokazuje svu snagu Sunca, širi tu snagu Sunca pred ljudima na takav način da je ljudi mogu primiti. I onaj tko može apsorbirati ono što svjetlom rođena elementarna bića odozgo i u dubinama rođena elementarna bića odozdo, čine u svojoj interakciji, tko god to može apsorbirati, apsorbira snagu Sunca, impuls Sunca. To je drugačije od postajanja pobožnim na kršćanski način. Postati pobožan na poganski način, to je biti odan bogovima prirode, koji igraju i rade i tkaju posvuda u biću i tkanju prirode.
I cijeli ovaj rad i tkanje prirode očito su apsorbirali oni koji su bili uz i oko kralja Artura. I značajno je ono što su, u prvim stoljećima nakon otajstva Golgote, mogli apsorbirati oni ljudi koji su bili oko kralja Artura.
Sada, dragi prijatelji, želio bih vam objasniti kako je izgledao ovaj poseban duhovni život na mjestima kao što je Arturov Okrugli stol. Moram krenuti od nečega što vam je svima poznato.
Kada ljudsko biće umre, prvo napušta svoje fizičko tijelo i još nekoliko dana sa sobom nosi svoje etersko tijelo. Nakon nekoliko dana odbacuje etersko tijelo i nastavlja živjeti u astralnom tijelu i 'Ja'. Ono što se ovdje događa s ljudskim bićem koje je prošlo kroz vrata smrti predstavlja se promatračkom oku na takav način da se vidi kako se ljudsko biće nakon smrti eterski rastapa. Postaje sve veći i veći, ali i sve nejasniji. Utkalo se u kozmos.
U svjetskoj povijesti dogodila se čudna pojava, upravo suprotna, u vezi s otajstvom Golgote. Što se dogodilo onda kada se dogodilo otajstvo Golgote? Do tada je Krist bio biće Sunca, pripadao je Suncu. Prije nego se dogodilo otajstvo Golgote, vitezovi Arturovog Okruglog stola stajali su na vrhu svojih stjenovitih planina, gledali u igru duhova rođenih od Sunca i duhova rođenih od zemlje i osjetili: sile koje su bile u toj igri i prodrle su u njihovo srce, iznad svega u eterska tijela. Time su preuzeli impuls Krista, koji je u to vrijeme strujao od Sunca i živio u svemu što donose sunčeve snage.
Dakle, prije otajstva Golgote, počevši od Arturovog Okruglog stola, vitezovi Okruglog stola upili su duh Sunca, odnosno predkršćanskog Krista, u svoje vlastito biće. Zatim su poslali svoje izaslanike po cijeloj Europi da se bore protiv divljine astralnih tijela europskog stanovništva, da ih pročiste, civiliziraju, jer to je bio njihov zadatak. I vidimo ljude poput vitezova Arturovog Okruglog stola, počevši od ove zapadne točke današnje Engleske, vidimo ih kako nose ono što su dobili od Sunca, nose preko cijelog europskog čovječanstva tog vremena, pročišćujući astralnost tada vrlo divljih Europljana, barem u Srednjoj Europi, i u sjevernoj Europi vrlo divlje europske populacije.
Ali onda je došlo otajstvo Golgote. Što se dogodilo u Aziji? Tamo se dogodilo da je ono visoko sunčevo biće koje je kasnije nazvano Kristom, napustilo Sunce. To je za Krista bila neka vrsta umiranja. Krist je otišao od Sunca kao što mi umirući odlazimo od Zemlje. Dakle, Krist je otišao od Sunca kao što čovjek koji umre odlazi od Zemlje. I baš kao što okultni promatrač može vidjeti etersko tijelo osobe koja umire napuštajući Zemlju, koje nakon tri dana odbacuje a fizičko tijelo ostavlja iza sebe, tako je i Krist iza sebe na Suncu ostavio ono što nalazite opisano u mojoj 'Teozofiji' kao 'duhovni čovjek', kao sedmi član ljudskog bića.
Krist je 'umro od Sunca' kozmički je umro od Sunca do Zemlje, sišao je na Zemlju. Od otajstva Golgote naovamo, na Zemlji se moglo vidjeti kakav je bio njegov 'životni-duh'. Mi sami iza sebe nakon smrti ostavljamo životni eter, etersko tijelo, živototvorno tijelo, nakon smrti; nakon ove kozmičke smrti Krist je na Suncu ostavio 'duhovnog-čovjeka', a 'životni-duh' na periferiji Zemlje. Tako je od otajstva Golgote pa nadalje, Zemlja okružena Kristovim 'životnim-duhom' kao duhovnim bićem.
Ali sada su fizičke veze lokacije sasvim drugačije za duhovni život nego za fizički život. Taj 'životni-duh' bio je vidljiv iz irskih misterija, iz misterija Hybernije, a iznad svega za vitezove Okruglog stola kralja Artura. Tako da je Kristov impuls Sunca zapravo otišao od ovog mjesta do otajstva Golgote: tamo su primljeni od Sunca, impulsi. Nakon toga se smanjila i snaga arturijanskih vitezova. Ali oni su živjeli unutar 'životnog-duha' koji je lebdio Zemljom u kozmičkoj konfiguraciji, u kojoj su stalno živjeli i u kojoj se neprestano odvijala igra svjetlosti i zraka, elementarnih bića odozgo i elementarnih bića odozdo.
Zamislite samo: ako pogledate greben gdje je Arturov dvorac iznad, tada možete vidjeti Sunce kako igra odozgo u svijetlu i u zraku, elementarna bića Zemlje koja igraju odozdo: elementarna bića gore, elementarna bića dolje, Sunce i Zemlja u živoj interakciji.
Ali u stoljećima nakon otajstva Golgote sve se to odvijalo u 'životnom-duhu' Krista. Tako da kao duhovna pojava, ali unutar prirodnih činjenica, u ovoj igri mora i stijena i zraka i svijetla, s tog mjesta, istovremeno se otkriva duhovna činjenica otajstva Golgote.
Shvatite me, dragi prijatelji. U to vrijeme čovjek je gledao u more, i kad je iza sebe imao one vježbe koje su imala dvanaestorica oko kralja Artura, koje su se temeljile na misterijama Zodijaka, vidio je – u 1. 2. 3. 4. 5. stoljeću nove ere – ne samo igru prirode, već je to bilo kao da ste mogli čitati, kao da imate knjigu ispred sebe, u kojoj možete čitati: tamo zasvijetli plamenčić, val se namreška, Sunce se odrazi na nekoj hridi, tamo udara more – sve teče, prelijeva se, kruži, pokazuje jednu istinu koja se može dešifrirati.
Kada bi se to dešifriralo, iščitala bi se duhovna činjenica otajstva Golgote, jer je sve ozračio 'životni-duh' Kristov.
Tamo u Aziji dogodilo se otajstvo Golgote, zahvatilo je duše, srca ljudi, živjelo je duboko u dušama, u srcima ljudi. Treba samo pogledati tko su bili prvi kršćani i kakvu su preobrazbu doživjeli u svojim dušama, pa će se naći: u isto vrijeme kada se ono što sam upravo opisao događalo na Zapadu, tamo je sam Krist, Krist koji je sišao, ostavio svog 'duhovnog-čovjeka' gore na Suncu, imao je svoj 'životni-duh' u atmosferi Zemlje, koji je prodro noseći svoje 'Ja' dolje – noseći ga dolje s 'duhom-samim' – od istoka do zapada, kroz Grčku, Sjevernu Afriku, Italiju, Španjolsku preko do Europe kroz srca ljudi, u isto vrijeme u kojem je bio ovdje kroz prirodu.
Tako da vidimo: radeći ovdje od zapada prema istoku, čitljivo unutar prirode za one koji znaju čitati, povijest otajstva Golgote kao svojevrsnu prirodnu znanost za one promovirane s Arturova okruglog stola; od istoka prema zapadu struja - sada ne u vjetru i valovima, ne u zraku i vodi, ne preko planina i sunčevih zraka, već struja kroz krv ljudi, kroz srca ljudi, dodirujući krv ljudi - od Palestine kroz Grčku do Italije i Španjolske.
Tako da možemo reći: s jedne strane ide kroz prirodu, s druge strane ide kroz krv, kroz srca ljudi. Ove dvije struje idu jedna drugoj ususret: poganska struja je još uvijek djelatna, čak i danas, u prirodi, nosi predkršćanskog poganskog Krista, Krista kao sunčevo biće, Krista kojeg poznaju ljudi kao vitezovi Okruglog stola, ali i mnogi drugi prije otajstva Golgote. Ta struja nosi predkršćanskog Krista kroz svijet čak i u vrijeme otajstva Golgote. A veliki dio ove mudrosti iznijet je u svijet strujom poznatom kao struja Arturovog Okruglog stola. I danas se može doći do toga: postoji pogansko kršćanstvo, kršćanstvo koje se ne vezuje za povijesni događaj Golgote.
Kršćanstvo, koje se veže za otajstvo Golgote, koje ide kroz krv ljudi, koje prolazi kroz srca, kroz duše ljudi, susreće se odozdo. Dvije struje idu jedna prema drugoj: predkršćanska struja Krista, takoreći eterizirana - kršćanska struja Krista. Jedna je kasnije postala poznata kao Arturova struja; druga je postala poznata kao struja Grala. Obje su se kasnije susrele. Susrele su se unutar Europe i prije svega u duhovnom svijetu.
Kako možemo nazvati to kretanje? Krist, koji je sišao kroz otajstvo Golgote, ušao je u srca ljudi. U srcima samih ljudi kretao se od istoka prema zapadu, od Palestine preko Grčke, preko Italije do Španjolske. Kršćanstvo Grala širilo se kroz krv, kroz srca ljudi. Krist je putovao od istoka do zapada.
Duhovno-eterska slika Krista išla je prema nama sa zapada, donesena otajstvom Golgote, ali još uvijek noseći Krista s misterijem Sunca.
Nešto veliko, prekrasno, događa se iza kulisa svjetske povijesti. Sa zapada, pogansko kršćanstvo, arturijansko kršćanstvo, također se pojavljuje pod drugim imenom i u drugom obliku; s istoka Krist u srcima ljudi. Susret: Krist, stvarni Krist koji je došao na Zemlju, susreće svoju sliku, koja se nosi prema Njemu, teče od zapada prema istoku. 869 je susret. Do ove godine jasno smo razlučili jednu struju sa sjevera i preko Srednje Europe, koja je u sebi definitivno nosila Krista kao sunčevog heroja, bilo da se zvala Baldur ili drugačije. A pod zastavom Krista kao sunčevog heroja, arturovski vitezovi su širili svoju kulturu.
Druga struja, ukorijenjena iznutra u srcu, koja je kasnije postala struja Grala, može se vidjeti više na jugu s istoka, ona nosi pravog, stvarnog Krista. Onaj koji dolazi sa zapada nosi kozmičku sliku, da tako kažem.
Susret Krista sa samim sobom, Krista kao brata čovjeka i Krista kao junaka Sunca, koji je prisutan samo u slici, taj susret, to stapanje Krista sa svojom slikom, događa se u devetom stoljeću.
[prijevod]
Time sam vam opisao što se iznutra odvijalo u prvim stoljećima nakon otajstva Golgote, u onim prvim stoljećima u kojima su, kao što sam već spomenuo, bile duše, koje su se sada ponovno pojavile i koje su sa sobom iz svojih ranijih života na Zemlji donijele poriv da se iskreno pomaknu prema antropozofskom pokretu.
Promatramo li ovu značajnu Arturovu struju od zapada prema istoku, on se čini kao onaj koji nosi sunčev impuls u zemaljsku civilizaciju. Unutar te arturijanske struje postoji talasanje i tkanje onoga što se u kršćanskoj terminologiji može nazvati strujom Mihaela, onom strujom Mihaela u duhovnom životu čovječanstva, u kojoj se mi kao moderni ljudi krećemo od kraja 70-ih godina. Nakon što je moć, koja se može opisati kršćanskim imenom Gabriel, vladala tri do četiri stoljeća kao moć usmjeravanja u europskoj civilizaciji, zamijenila ju je – krajem 70-ih – vladavina Mihaela, koja će pak trajati tri do četiri stoljeća, živjeti i tkati i talasati u duhovnom životu ljudi, i u kojoj upravo sada stojimo.
Dakle, u našoj sadašnjosti – jer mi sami živimo unutar struje Mihaela – imamo priliku istaknuti takvu Mihaelovu struju.
Ovu Mihaelovu struju nalazimo kada gledamo Arturovu struju, koja je proizašla iz engleskog zapada i izvorno je bila potaknuta misterijima Hibernije, u vremenu koje je prethodilo otajstvu Golgote. Tu Mihaelovu struju vidimo u starijem obliku kada pogledamo što se događalo stoljećima prije otajstva Golgote, iz sjeverne Grčke, iz Makedonije, preko te međunarodne, kozmopolitske struje koja se veže uz ime Aleksandra Velikog i bila je pod utjecajem tog svjetonazora poznatog pod imenom aristotelovski. Ono što se dogodilo u predkršćanskim vremenima kroz Aristotela i Aleksandra bilo je dio vladavine Mihaela, kao što smo mi sada dio vladavine Mihaela, a tada je impuls Mihaela bio u duhovnom životu na Zemlji baš kao što je i sada u duhovnom životu. Kad god u čovječanstvu na Zemlji postoji impuls Mihaela, tada će se ono što je uspostavljeno u kulturnom središtu, u duhovnom središtu, raširiti mnogim narodima na Zemlji, u sve regije gdje je to moguće.
To se dogodilo u predkršćanskom razdoblju kroz Aleksandrove pohode. Tada je ono što je stečeno unutar grčke kulture bilo rašireno čovječanstvom u kojem se moglo širiti. A da se pitalo Aristotela i Aleksandra: odakle vam to što vam je u srcu kao poticaj za širenje duhovnog života vašeg vremena? - odgovorili bi drugim imenom, ali ipak u biti: iz impulsa Mihaela, onog koji radi kao Kristov sluga od Sunca. Jer od raznih arhanđela koji naizmjenično vladaju kulturom, Mihael, koji vlada u Aleksandrovom dobu i ponovno u našem dobu, pripada Suncu. Onaj koji je došao nakon razdoblja Aleksandra, Orifiel, pripada Saturnu. Onaj koji je tada naslijedio Orifiela, Anael, pripada Veneri. Arhanđeo koji je vladao europskom civilizacijom u 4. i 5. stoljeću, Zahariel, pripada sferi Jupitera. Tada je iz sfere Merkura došao Rafael, u vrijeme kada je neka vrsta kulture medicine cvjetala u podzemlju onoga što je bilo europska civilizacija. Onda je Samuel nastavio do oko 12. stoljeća. Samuel pripada Marsu. Zatim je došao Gabriel, koji pripada sferi Mjeseca. A sada, od 70.tih, Mihael, koji pripada solarnoj sferi, ušao je ponovno. Na ovaj način vladavina nad duhovnim životom Zemlje odvija se u ritmu kroz ovih sedam bića iz hijerarhije arhanđela. Pa, gledajući unatrag, gdje je bila posljednja vladavina Mihaela? Bila je u vrijeme Aleksandra. Prevladavala je tijekom perioda kada je grčka civilizacija prenijeta u Aziju, prenesena u Afriku, koncentrirana u moćnom gradu Aleksandriji sa svojim značajnim herojima duhovnog života.
Ovo je neobičan prizor za okultni pogled. Ako se vratite nekoliko stoljeća prije otajstva na Golgoti: vidite prekoputa Makedonije na istok – dakle to je opet od zapada na istok, ali dalje na istok – struju, koju onda opet vidite i od anglo-irskih duša, opet od zapada prema istoku. Za vladavine Aleksandra na Zemlji vlada Mihael. Tijekom vladavine Artura, pod vladavinom Mihaela, koji sada radi od Sunca, ono što sam vam predstavio preneseno je od Sunca.
Ali kako je bilo kasnije, nakon završetka otajstva Golgote, sa širenjem ove vrste duha koji je u Aziju prenio Aleksandar Veliki osvajačkim pohodima, aristotelovskim?
Zatim vidimo kako je, u isto vrijeme kada je Karlo Veliki na svoj način uspostavljao neku vrstu kršćanske kulture u Europi, tamo u Aziji živio Harun al Raschid, na Bliskom istoku. Na dvoru Harun al Raschida vidimo sve što je bilo prisutno u smislu istočnjačke mudrosti i duhovnosti u arhitekturi, u umjetnosti, u znanosti, u religiji, u književnosti, u poeziji, u svemu. I pored Harun al Raschida vidimo savjetnika, koji nije bio inicirani, ali je bio inicirani u davna vremena, u ranijim životima. I među ovom dvojicom ljudi, pod Harun al Raschidom i pod njegovim savjetnikom, vidimo ono što je presađeno u Aziju kao aristotelizam, što je Aristotel dao ljudima iz drevne mudrosti prirode, koju on naučava, kako se potpuno moglo promijeniti; vidimo ono što je bilo aleksandrijanizam, što je bio aristotelizam, na dvoru Harun al Raschida, prožet i impregniran arabizmom, muhamedanstvom.
I onda vidimo ono što je izašlo od Harun al Raschida, što je poteklo iz arabizma, preneseno u kršćanski razvoj. Zauzvrat, gurnuto u kršćanstvo, gurnuto u kršćansku struju, preko Grčke, ali posebno kroz sjevernu Afriku, preko Italije u Španjolsku, vidimo neku vrstu arabizma.
Ali Harun al Raschid i njegov savjetnik, prošli su kroz vrata smrti. Od života koji su sada vodili, od smrti do ponovnog rođenja, pratili su ono što se događalo dolje kao muhamedansko-maurske seobe u Španjolsku; pratili su iz duhovnog svijeta ono što su sami njegovali i što se širilo preko njihovih nasljednika. Harun al Raschid više, bacajući pogled iz svijeta duha na Grčku, Italiju, Španjolsku; njegov savjetnik, njegov savjetnik više na struju koja je išla s istoka preko krajeva sjeverno od Crnog mora, preko Rusije, do Srednje Europe.
Pred nama se postavlja pitanje: što je bilo s Aleksandrom ili samim Aristotelom? Bili su duboko povezani s vladavinom Mihaela, ali ne na Zemlji u vrijeme kada se odvijalo otajstvo Golgote.
Sada možemo živo zamisliti dvije kontrastne slike. Na Zemlji su ljudi koji su suvremenici otajstva Golgote. Krist postaje čovjekom, prolazi otajstvo Golgote, od tada živi u zemaljskoj sferi. Kako je na Suncu? Tu su duše koje su nekada pripadale Mihaelu, živjele u sferi Mihaela. One su te koje gledaju sa Sunca kako Krist napušta Sunce. Na Zemlji su oni koji gledaju Kristov dolazak; na Suncu su oni koji gledaju Kristov odlazak: vide Ga kako silazi na Zemlju. To je suprotnost. A to posebno doživljavaju oni koji su živjeli na Zemlji i sudjelovali u vladavini Mihaela koja je postojala u vrijeme Aleksandra. Doživljavate obrnuti Kristov događaj, da tako kažem: Kristov odlazak sa Sunca. Oni žive dalje – ne želim sada spominjati beznačajne inkarnacije – žive dalje i doživljavaju doba 9. stoljeća naše ere, značajno za zemaljski svijet, u duhovnom svijetu, oko godine 869. Prije svega, tamo se događa ono što sam upravo naznačio, susret Krista sa svojom slikom, sa svojim 'životnim-duhom', s onim što je još bilo tamo od predkršćanskog poganskog Krista. Ali također postoji susret između onih individualnosti koje su živjele u Aleksandru Velikom i Aristotelu, s onom individualnošću koja je živjela u Harun al Raschidu, i koja je živjela u njegovom savjetniku: muhamedizirani aristotelizam Azije u duhovnom razvoju kod Harun al Raschida i savjetnika nakon smrti, s Aleksandrom i Aristotelom nakon smrti. Na jednoj strani aristotelizam i aleksandrizam koje je preuzeo muhamedanstvo, na drugoj pravi aristotelizam, ne ona naknadna učenja koja su već prošla kroz ljude. Aristotel i Aleksandar vidjeli su otajstvo Golgote sa Sunca.
Tada se dogodila velika rasprava, taj nebeski koncil, da tako kažem, između muhamedanskog aristotelizma, i kristijaniziranog aristotelizma, ali aristotelizma kristijaniziranog u duhovnom svijetu.
Stoga se može reći: ovdje u svijetu, koji izravno graniči s našim fizičkim zemaljskim svijetom, u duhovnom svijetu, susreli su se Aleksandar i Aristotel te Harun al Raschid i njegov savjetnik, raspravljali su o daljnjem pokrštavanju Europe, ukazivali na ono što ima doći na kraju 19. stoljeća, u 20. stoljeću, kada Mihael može ponovno vladati na Zemlji.
I sve se to odigralo, kao ozareno tim događajem susreta Krista sa svojom protu-slikom. Sve je bilo pod tim dojmom. Duhovni život ljudi bio je intenzivno, reklo bi se, projiciran u duhovnom svijetu, koji neposredno graniči s fizičkim zemaljskim svijetom.
A dolje na samoj Zemlji okupili su se crkveni oci u Carigradu na osmi opći ekumenski koncil i postavili dogmu da se čovjek ne sastoji od tijela, duše i duha, nego samo od tijela i duše, te da duša ima neka duhovna svojstva. Trihotomija – kako se govorilo, da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha – trihotomija je ukinuta. Svatko tko je u Europi u nju vjerovao, postao je heretik. Kršćanski oci u Europi pod svaku su cijenu izbjegavali govoriti o trihotomiji, o tijelu, duši i duhu, nego su govorili samo o tijelu i duši.
Ono što se dogodilo u nadosjetilnom svijetu 869. godine, kako sam vam opisao, bacilo je svoju sjenu na svijet. Mračno doba Kali Yuge upilo je poseban impuls svoje tame, dok se iznad njega odvijalo ono što sam vam upravo opisao.
Takav je bio stvarni tijek događaja: u fizičkom svijetu koncil u Carigradu, u kojem je duh dokinut; u svijetu neposredno uz fizički svijet, nebeski koncil koji se dogodio kada je sam Krist susreo svoju protu-sliku.
Ali jedno je bilo jasno: treba pričekati dok ne počne nova vladavina Mihaela na Zemlji. Ali uvijek je bilo učitelja koji su, makar i u određenom dekadentnom smislu, znali nešto o tome što se zapravo događa iza kulisa egzistencije; uvijek je bilo učitelja koji su znali slikama koje ponekad nisu bile baš točne, prikazati ono što je duhovni sadržaj svijeta, ono što je u osnovi onoga što je u duhovnom svijetu, neposredno uz fizički svijet. I takvi su učitelji ponekad našli uši da ih čuju. A te uši koje su ih slušale pripadale su ljudima koji su o kršćanstvu čuli tako da su tu i tamo čuli samo pokoju razlomljenu riječ, nešto od onome što dolazi u 20. stoljeću nakon što vladavina Mihaela ponovno započne.
Dragi prijatelji, u vama samima sjede duše koje su bile utjelovljene u to vrijeme i slušale duše koje su govorile o nadolazećoj vladavini Mihaela, pod utjecajem takvih impulsa koji su sišli s tog nebeskom koncila o kojem govorim.
Iz takvog iskustva u prijašnjem životu, u prvim kršćanskim stoljećima – ne baš u 9. stoljeću, već prije i kasnije, ali posebno prije – razvila se nesvjesna težnja kada opet bude vladao Mihael, od kraja 19. stoljeća nadalje, gledati na mjesto gdje se pod utjecajem vladavine Mihaela ponovno njeguje duhovni život. To se usadilo u duše onih koji su čuli učenja koja su sadržavala koje od misterija o kojima smo danas govorili.
Na taj se način karmički usađuje u dušu težnja da se dosegne ono kršćanstvo koje će se antropozofski širiti pod utjecajem Mihaela, krajem 19. i početkom 20. stoljeća. A ono što su te duše iskusile tada, nalazi izraz u njihovoj reinkarnaciji sada, kada određene duše nalaze pristup antropozofskom pokretu.
[prijevod]
Učenja koja su se povezivala s nekom vrstom spoja starog predkršćanskog kozmičkog kršćanstva i unutarnjih kršćanskih učenja, učenja koja su se povezivala s duhovnim životom i tkanjem u prirodi i koja su se ipak mogla povezati s otajstvom Golgote, sada su se podučavala na Zemlji u vrijeme kada su duše koje sada osjećaju težnju prema antropozofiji već ponovno prošle kroz vrata smrti, živjele životom između smrti i novog rođenja, a neke su i sišle na Zemlju, utjelovile se. Vidimo kako su stara učenja, koja su još uvijek gledala na kršćanstvo na kozmički način, živjela na Zemlji, stara učenja, koja su prenosila predaju o starim misterijama; vidimo takva učenja ovjekovječena od strane važnih europskih škola, kao što je posebno škola u Chartres-u u dvanaestom stoljeću, gdje su tako istaknuti učitelji kao Bernardus Sylvestris, Alanus ab Insulis i drugi veliki učitelji, podučavali. Vidimo kako su takva učenja živjela i utkana su, naprimjer, u Brunetta Latini, koji vam je spomenut prošle nedjelje. Brunetto Latini, Danteov veliki učitelj, nosio je takva učenja u sebi. Na taj način vidimo da se nastavlja ono što je još uvijek imalo vezu između kozmičkog kršćanstva i čisto ljudskog, zemaljskog kršćanstva, koje je sve više prevladavalo na Zemlji.
To je bila antiteza kojom je zemaljski koncil u Carigradu odgovorio na Zemlji: da je na način na koji sam vam rekao postojala stalna veza između onoga što se događalo u duhovnim svjetovima, onoga što se događalo u svijetu neposredno uz naš fizički svijet i našeg fizičkog svijeta. Došlo je do stalne veze. Najvažniji učitelji iz Chartres-a osjećali su se nadahnuti stvarnim Aleksandrom i stvarnim Aristotelom, ali također, u najistaknutijem smislu, Platonom i svime od Platona i neoplatonizma koji se oslanjao na misticizam, koji je tada bio dominantan u Srednjem vijeku.
I dogodilo se nešto vrlo značajno. Oni ljudi koji su se uglavnom okupljali oko Mihaela, koji su uglavnom bili inkarnirani u doba Aleksandra, sada su živjeli u duhovnom svijetu. Već su s visine gledali na nešto poput kršćanskog razvoja učitelja iz Chartres-a. Ali čekali su dok učitelji iz Chartres-a, posljednji koji su još poučavali kozmičko kršćanstvo, nisu došli u duhovni svijet. I bila je to određena vremenska točka, vremenska točka na kraju 12. stoljeća, na početku 13. stoljeća, kada su se više platonski učitelji iz Chartres-a susreli, da tako kažemo, u nadosjetilnoj sferi, koja je izravno graničila sa zemaljskom, s onima koji su prošli kroz nebeski koncil 869. I tada, ako se smijem izraziti na trivijalan, zemaljski način za ovu uzvišenu stvar, dogodila se neka vrsta rasprave između onih koji su, kao učitelji iz Chartres-a, tek došli u duhovni svijet i sada su trebali doživjeti daljnji razvoj u duhovnom svijetu, i onih drugih koji su se odmah trebali spustiti, među kojima su bile individualnosti samog Aleksandra i Aristotela, koji su se odmah nakon toga utjelovili u dominikanskom redu. I na Zemlji se dogodilo ono što je danas tako pogrešno shvaćeno, što je vrijedno prepoznavanja dubljeg značenja, dogodilo se ono što se na Zemlji pojavilo kao skolastika, priprema za ono što će se dogoditi kasnije u novom dobu Mihaela.
I da bi se pravilno smjestili u kršćanstvo, da bi bili potpuno unutar kršćanstva, oni koji su pripadali oblasti Mihaela, koji su živjeli u staro doba Aleksandra, Koji nisu sudjelovali u prvim kršćanskim stoljećima ili samo u beznačajnim inkarnacijama, utjelovljeni su, kako bi primili kršćanstvo, u dominikanski red ili u druge kršćanske redove, ali uglavnom u dominikanski red. Zatim su kroz vrata smrti prešli u duhovni svijet i tamo nastavili raditi.
Zatim se u 15. stoljeću – trajalo je sve do 16. stoljeća, za duhovni svijet vrijeme je sasvim drugačije – dogodila ta snažna pouka o nadosjetilnom, koju je sam Mihael dao svojim sljedbenicima. Tamo je, da tako kažemo, osnovana nadosjetilna, duhovna škola, škola u kojoj je sam Mihael bio učitelj, škola u kojoj su sudjelovali odgovarajući ljudi koji su bili nadahnuti u to vrijeme, naime ranijim dobom Mihaela, nadahnuti tako životom u kršćanstvu na način kako sam to opisao. Sve bestjelesne ljudske duše koje su pripadale Mihaelu sudjelovale su u toj velikoj nadosjetilnoj školi koja se odvijala u 14, 15 i 16. stoljeću. Sudjelovala su sva ona bića iz hijerarhije anđela, arhanđela, arhaja, koja su pripadala struji Mihaela. Prisustvovala su brojna elementarna bića.
Tamo se odvijao značajan pregled svih drevnih misterija. Dušama koje su sudjelovale udijeljeno je precizno znanje o starim misterijima. Gledalo se u misterije Sunca, u misterije drugih planeta. No, otvorio se i pogled na budućnost, na ono što je trebalo započeti u novom dobu Mihaela, počevši od kraja 19. stoljeća, koje je sada dominantno. Sve je to tada prošlo kroz duše. Bile su to iste duše koje su se u našem dobu Mihaela osjećale privučene antropozofskom pokretu.
U međuvremenu, na Zemlji se dogodio posljednji sudar. Harun al Raschid se reinkarnirao, u svojoj inkarnaciji uspostavio impuls materijalizma, pojavio se kao Bacon od Verulama. Univerzalnost Bacona iz Verulama je od Harun al Raschida, ali i ono što živi u intelektualnom, u materijalizmu kod Bacona, također je od Harun al Raschida. Bacon se pojavio kao reinkarnirani Harun al Raschid. Njegov savjetnik koji je išao drugim putem, pojavio se u istom dobu kao Amos Komenski.
I tako vidimo, dok je kršćanstvo prošlo kroz glavni razvoj u 14, 15, 16, 17 stoljeću i tako dalje, u osvjetljavanju aristotelizma u nadosjetilnom, na Zemlji je bio duhovno utemeljen materijalizam: u znanosti ga je utemeljio Bacon, reinkarnirani Harun al Raschid, utemeljen je u obrazovanju pod Amosom Komenskim, reinkarniranim savjetnikom Harun al Raschida. Oboje su radili zajedno.
I Amos Komenski i Bacon, kada su prošli kroz vrata smrti, uzrokovali su izvanredne stvari. Kad je Bacon od Verulama prošao kroz vrata smrti, postalo je očito kako je čitav svijet idola, demonskih idola, emanirao iz njegovog eterskog tijela kroz poseban način mišljenja koji je usvojio u inkarnaciji Bacona, koji je ispunjavao duhovni svijet, o kojem sam upravo govorio, gdje su se među pojedincima koje je podučavao Mihael na tom duševnom koncilu odigrale posljedice. U tom svijetu idoli se šire.
Kao što je prikazano u mojoj prvoj misterijskoj drami, ono što se događa na Zemlji ima snažne učinke na duhovni svijet. Baconova zemaljska duhovnost imala je buran učinak na duhovni svijet, raširio se cijeli svijet idola.
A ono što je Amos Komenski zapravo utemeljio na Zemlji kao neku vrstu materijalističke pedagogije stvorilo je osnovu, da tako kažemo, svijeta, sfere, atmosfere, za ono što su bili Baconovi idoli. Želim reći: Bacon je osigurao idole, a ono što je pripadalo idolima kao i drugim oblastima, kroz ono što se dogodilo na Zemlji osigurao je Amos Komenski. Jer baš kao što mi kao ljudi imamo carstvo minerala, carstvo biljaka, oko sebe, tako su i ovi Baconovi idoli oko sebe imali druga carstva koja su im trebala.
A borbi protiv svega toga, borbi protiv ovih demonskih idola, oni pojedinci koji su nekad bili na Zemlji pod vodstvom Aleksandra i Aristotela, sada su se morali posvetiti. To se odvijalo sve do trenutka kada se na Zemlji dogodila Francuska revolucija.
Ti idoli protiv kojih se nije moglo boriti, ti demoni, idoli demoni, koji su pobjegli od borbe, da tako kažem, spustili su se na Zemlju i nadahnuli ono što je bio materijalizam 19. stoljeća i sve što je uslijedilo. To su inspiratori materijalizma 19. stoljeća!
Duše koje su ostale, koje je podučavao Mihael uz asistenciju Aristotela i Aleksandra, sišle su na Zemlju s impulsima koje sam opisao krajem 19. stoljeća, početkom 20. stoljeća. I mnoge od tih duša mogu se prepoznati u onima koji dođu u dodir s antropozofskim pokretom. To je karma onih koji antropozofskom pokretu pristupaju pošteno, unutarnje iskreno.
Šokantno je kada se opisuje ono što stoji neposredno u pozadini onoga što se izravno događa u sadašnjosti. Ali to je nešto što se pod utjecajem božićnog impulsa iz Goetheanuma mora utopiti u duše, u srca onih koji sebe nazivaju antropozofima. To je nešto što bi trebalo živjeti u srcima, u dušama onih koji sebe nazivaju antropozofima. A to će vam dati snagu za nastavak rada; jer oni koji su danas antropozofi, antropozofi u iskrenom, pravom smislu riječi, imat će snažan poriv da uskoro ponovno siđu na Zemlju. I unutar Mihaelovog proročanstva, može se predvidjeti kako će brojne antropozofske duše ponovno sići na Zemlju krajem 20. stoljeća, kako bi dovele do kulminacije onoga što će se danas s velikom snagom uspostaviti kao antropozofski pokret.
Ovo je ono što bi stvarno trebalo pokrenuti antropozofe: ovdje sam. Antropozofski impuls je u meni. Prepoznajem to kao impuls Mihaela. Čekam i snažim svoje čekanje kroz ispravan antropozofski rad, u sadašnjosti i kratkom intervalu između smrti i novog rođenja, koji je dat antropozofskim dušama u 20. stoljeću, da bi se vratio na kraju 20. stoljeća i nastavio pokret s mnogo većom duhovnom snagom. Pripremam se za novo doba koje vodi iz 20 u 21 stoljeće – tako kaže prava antropozofska duša – jer na Zemlji ima mnogo destruktivnih sila. Sav kulturni život, sav civilizirani život na Zemlji može otići u dekadenciju ako duhovnost impulsa Mihaela ne zavlada među ljudima, ako ljudi zauzvrat ne budu u stanju podići ono što civilizacija danas želi srušiti.
Ako se nađu takve poštene antropozofske duše koje na ovaj način žele prenijeti duhovnost u zemaljski život, onda će doći do kretanja prema gore. Ako se takve duše ne mogu pronaći, dekadencija će se nastaviti. Svjetski rat, sa svim svojim zlim nuspojavama, bit će samo početak nečeg još goreg. Jer danas je čovječanstvo suočeno s velikom mogućnošću: pred mogućnošću ili vidjeti sve ono što je civilizacija kako se kotrlja u ponor, ili je podići kroz duhovnost, nastaviti u smislu onoga što je bilo u impulsu Mihaela, koji prethodi Kristovom impulsu.
To je, dragi prijatelji, ono što sam mogao staviti pred vaše duše ovom prigodom, što bih želio da nastavi djelovati na vaše duše. Jer kao što sam često govorio nakon ugodnog druženja kada smo neko vrijeme radili zajedno: antropozofi su zajedno kada su ujedinjeni u fizičkom životu, prihvaćaju to kao svoju karmu, ali ostaju ujedinjeni čak i kada su odvojeni u fizičkom prostoru. Dakle, želimo ostati ujedinjeni pod znakovima koji nam se mogu pokazati pred duhovnim pogledom, pred duhovnim uhom, kada ozbiljno uzmemo ono što bih želio pustiti da teče, kroz ono što sam mogao razviti pred vama, dragi antropozofski prijatelji, u ova tri sata.