.- Dodatak
U biltenu za članove antropozofskog društva Was in der Anthroposophischen Gesellschaft vorgeht od 5 listopada 1924, Rudolf Steiner je napisao:
Za članove
U vezi predavanja o Knjizi otkrivenja održanim u Goetheanumu u rujnu želim reći slijedeće:
Među ciklusima predavanja održanim ovdje u Goetheanumu između 4 i 23 rujna bio je jedan i za svećenike Zajednice kršćana. Prisustvovanje je bilo strogo ograničeno i osim svećenika jedini drugi učesnici bili su članovi uprave Goetheanuma.
Prije nekog vremena svećenici su izrazili želju da sadržaj ciklusa bude temeljen na Knjizi otkrivenja.
Ciklus predavanja koji sam održao 1908 za članove ondašnjeg teozofskog društva u Nurembergu tiskan je za članove antropozofskog društva pod naslovom ‘Teozofija u odnosu na Apokalipsu’.
Nije bilo moguće vezati ono što je u toj prigodi rečeno sa supstancom predstavljenom ovog puta. Tom prigodom naši dragi prijatelji među članstvom bili su puni očekivanja s obzirom na to da čuju nešto o znanju kojeg se može imati, kroz mogućnost da se gleda u nadčulni svijet, u vezi evolucije čovječanstva na Zemlji i Zemlje kao dijela zvjezdanog sustava. To je vrsta teme koja se dobro uklapa u Knjigu otkrivenja, čiji je sadržaj zagonetan za sve koji čitaju Bibliju, u kojoj je završna knjiga. Ona sadrži informacije proročke vrste u vezi s evolucijom Zemlje i čovječanstva. U predavanjima u Nurembergu mogao sam pokazati kako se u slikovnom jeziku apokaliptičara često moglo ponovno otkriti ono što se može kazati preko antropozofskog istraživanja (koje ide dalje u duhovnu oblast ali je ipak provođeno sa striktnom znanstvenom savjesnošću) o razvoju čovječanstva i Zemlje unutar sunčeva sustava. Kao rezultat toga bilo mi je također moguće pokazati u pravom svijetlu kakav odnos ezoterijske istine kršćanstva imaju s Antropozofijom. Mogao sam mojoj publici pomoći da razumiju kako se vječne istine koje duboko diraju dušu mogu čuti s dvije strane, sa strane vizije stečene u ezoterijskom kršćanstvu i sa strane znanja stečenog u znanosti duha. Mogao sam pokazati da se isto može čuti s obje te strane samo ako se sluša kako treba.
Međutim, ovog puta, moj zadatak je bio drugačiji. Premda nemam namjeru izvijestiti o onom što po svojoj prirodi može biti namijenjeno samo krugu svećenika, osjećam obvezu pojasniti ono što bi antropozofi trebali znati o procesu koji se odvija unutar antropozofskog društva.
Duhovna supstanca koja struji krugom svećenika Zajednice kršćana dodijeljena im je mojim posredovanjem prije dvije godine u Goetheanumu koji je poslije izgorio do temelja. To dodjeljivanje je bilo takvo da je Zajednica kršćana ostala u potpunosti nezavisna od Antropozofskog društva. Bilo bi nemoguće težiti bilo čemu drugom nego takvoj nezavisnosti, jer ovaj pokret za kršćansku obnovu nije izrastao iz Antropozofije. Ima ishodište u osobama koje su tražile novi religijski put iz njihova vlastita iskustva s kršćanstvom, ne iz njihova iskustva u Antropozofiji. Osjećali su težnju da otkriju vezu ljudske duše s vječnim svijetom njena bića, kroz pronalaženje suvremenog puta zahvaćajući u nadčulni sadržaj kršćanstva, i čvrsto su vjerovali da mora biti načina da se to napravi. Osjećali su, međutim, da njima sada dostupni putovi za postizanje svećeničkog ureda nisu mogli omogućiti da zahvate u sadržaj na način koji su si predočili. Tako su ti učenici iskrenog i duhovno prikladnog svećeništva meni dali povjerenje. Prepoznali su Antropozofiju. Bili su uvjereni da će Antropozofija moći dati ono što su tražili. Tražili su ne antropozofski put već specifičan religijski.
Ukazao sam im da im kult i učenja na kojima je kult temeljen sigurno mogu biti dodijeljeni preko Antropozofije, čak iako antropozofski pokret svoj vlastiti zadatak mora gledati kao da leži u kultivaciji duhovnog života iz drugih uglova.
Zatim je postalo moguće pristupiti Dr Rittelmeyeru u vezi potrage ovih učenika duhovno orijentiranog kršćanskog svećenstva. Njegova je bila osobnost ona u kojoj su prisutni kršćanski svećenik kao i antropozof u pravom smislu riječi. U velikoj mjeri, premda bez stvarnog kulta, u njemu je živjela kršćanska obnova u svom njegovu radu. Ako bi nešto što će služiti kršćanskoj obnovi bilo udijeljeno iz antropozofskog društva, prirodno se javlja praktično pitanje: Kako će Rittelmeyer primiti ono što je bilo udijeljeno? Kakav će biti njegov stav u vezi s realizacijom željenog ishoda? Antropozofski pokret u Rittelmeyer-u nije mogao ne vidjeti osobnost koja je spajala i Kršćanstvo i Antropozofiju u unutarnjoj harmoniji njegova srca i u vanjskoj harmoniji sveg njegova rada.
Rittelmeyer je rekao ‘Da’ svom snagom njegova srca. Tako je dobivena čvrsta polazna točka za nezavisan pokret za kršćansku obnovu. Ono što se potom trebalo dogoditi bilo je moguće inaugurirati ovdje u Goetheanum-u prije dvije godine.
Od tada, zajednica svećenika za kršćansku obnovu slijedila je taj put s najvećom energijom. Ona razvija blagotvoran i iscjeljujući način rada.
Dvije godine od tog trenutka — godišnjica stvarnog utemeljenja pada unutar perioda ovog ciklusa predavanja — ti svećenici su osjećali potrebu za postići bliskiji odnos s Knjigom otkrivenja.
Vjerovao sam da ću moći doprinijeti takvom bliskijem odnosu. Duhovne staze koje sam slijedio omogućile su mi da pratim tragove apokaliptičara.
Tako sam vjerovao da ću s ovim ciklusom predavanja moći postići prikaz koji će prenijeti ovu ‘svećeničku knjigu’ u njenom pravom smislu kao duhovnog vodiča za ‘svećenika’. Čin posvećenja čovjeka je središnji za rad svećenika. Otuda teče ono što iz duha dolazi u svijet ljudskih bića iz smjera kulta. Knjiga otkrivenja u duši svećenika može zauzeti središnje mjesto. Iz nje može strujati u svo svećenikovo mišljenje i sve svećenikove osjećaje što god da će ljudska duša koja provodi žrtvu primiti kroz milost iz duhovnog svijeta.
To su bile moje misli koje su služile svrsi ovog ciklusa predavanja za svećenike kada je zatraženo da ga održim. I to je smisao u kojem sam ga održao.
NAPOMENA OD IZDAVAČA NJEMAČKOG IZDANJA
U vezi kvaliteta originalnog njemačkog teksta
Nema autentičnog zapisa ovih predavanja u smislu doslovnog zapisivanja riječi Rudolfa Steinera; stenograf nije bio prisutan.
[Njemačko] izdanje je temeljeno na kompilaciji napravljenoj od zabilježaka učesnika koje su spojene na slijedeći način: Na kraju ciklusa, sakupljene su zabilješke od brojnih učesnika i dane grupi koja će ih obraditi i umnožiti. U ‘Svećeničkim novinama’ Br. 38 od 30 listopada 1924 o tome je izvijestio Wolfgang Schickler. Premda je Schickler-ova glavna rasprava u vezi tehničkih poteškoća umnožavanja, njegov opis također otkriva da je barem šest ljudi radilo na tumačenju raznih zabilježaka, kao i na sastavljanju, diktiranju i tipkanju. Spomenuta imena su: Käthe Wolf-Gumpold, Walter Gradenwitz, Johannes Thielemann, Arnold Gael, Hermann Beckh. Zbog stvarne nečitljivosti nekih napomena, Schickler razigrano upućuje na njih kao na ‘pale tekstove’.
Na ovaj način dobiveni grubi tekst bio je odmah umnažan bez da je kritički provjeren ili da je na njemu radila kompetentna osoba iz kruga svećenika koja je čula predavanja. Nije poznato što je bilo s originalnim zapisima.
Kompilacija zapisa — jedina dokumentacija na kojoj je temeljeno ovo izdanje predavanja — prema tome nije doslovni zapis predavanja Rudolfa Steinera. Niti je to izvještaj o sadržaju predavanja jamčen od bilo kog pojedinca. Kompilaciju se najbolje može opisati kao vrstu podsjetnika za one koji su učestvovali. Opća srž predavanja i glavni smjer misli izgleda da je dobro zabilježen, ali gledajući na detalje tekst ima veoma mnogo poteškoća i nejasnoća, od kojih su najvažnije:
· nedostaje ili je nejasna struktura rečenice
· pogrešni zaključci
· rečenice kojih je značenje nejasno
· očite praznine, u najvećem broju slučajeva prepoznatljive zbog činjenice da je tijek misli prekinut
· korištenje ‘on’, ‘ona’, ‘ono’ bez da je jasno na što se odnosi
· ponavljanje imenice u pogrešnom kontekstu, što potpuno izobličuje značenje cijele rečenice
· korištenje pogrešnih vremena, n.pr. prezent umjesto konjuktiva, ili imperfekt umjesto futura, što također iskrivljuje značenje
· ponavljanje istog sadržaja sa samo malo promijenjenim tekstom, po čemu je nejasno da li je Rudolf Steiner ponovio misao ili rečenicu, ili je zapis više učesnika jednostavno stavljen jedan do drugog
· nejasan tekst citata
· itd.
Zbog očitih nedostataka bilježaka urednici nisu imali drugu opciju nego mijenjati [njemačke] tekstove; primijenjene su slijedeće smjernice:
· konstruirane su jasne rečenice
· interpunkcija i pravopis su ispravljeni
· na citate je pravilno upućeno i citirani su ispravno
· nepotpune rečenice su nadopunjene
· u spornim slučajevima, varijacije su uključene u napomene i/ili objašnjene
· u slučaju nejasnih pasusa, u djelima Rudolfa Steinera traženi su paralelni pasusi i korišteni su da se konstruira smisao. Primjer toga je:
Nejasan tekst
‘U brojnim prigodama ovdje i na različitim mjestima opisivao sam kako je Mihaelizam uveden u duhovnom smislu. Dio toga sam spomenuo nekidan na predavanju kada sam naznačio da su godine 869 pod vladavinom Mihaela individualnosti Aleksandra i Aristotela uvele prave kršćanske poticaje. To je dalje provođeno. Početkom novog doba, u kojem uzima maha duša svijesti — to sam opisao — imamo predivan uvid. Ako pogledamo duhovne događaje koji pripadaju zemaljskom čovječanstvu i koji se odvijaju paralelno s fizičkim događajima, nalazimo nadčulnu školu s Mihaelom kao učiteljem.’
Uređena verzija, koristeći spomenuto predavanje (10 rujna 1924 [u GA 238], koje je doslovno zabilježeno rukopisom)
‘Kako je vrijeme prolazilo govorio sam i ovdje i na raznim drugim mjestima kako je Kršćanstvo bilo duhovno uvedeno preko Mihaela. Jedan aspekt toga sam spomenuo prije dva dana na predavanju kada sam govorio o vladavini Mihaela u vrijeme Aristotela i Aleksandra, tijekom koje je izvorni kršćanski impuls već bio uveden, i kada sam također ukazao na godinu 869 u kojoj se dogodila vrsta nadčulnog koncila. To se nastavilo dalje. I na početku novog doba, kada duša svijesti počinje imati učinka, sada imamo — ako pogledamo duhovne događaje koje pripadaju zemaljskom čovječanstvu i odvijaju se usporedo s zemaljskim događajima — predivan pogled na nadčulnu školu s Mihaelom kao učiteljem.’
Cilj uredničkog posla je bio stvoriti razumljivi tekst koliko je to moguće na osnovu dostupne neadekvatne dokumentacije. Očito je da svaka takva obrada ne može a da ne ostane nezadovoljavajuća. Nikada ne može zamijeniti rukopis doslovnog zapisa.