.Tijekom ovog ciklusa predavanja baviti ćemo se s izvjesnim pitanjima u oblasti znanosti duha koja u životu igraju veliku ulogu. Iz različitih predavanja koja će tijekom vremena biti održana, naučiti ćete da znanost duha ne smije biti apstraktna teorija, niti puka doktrina ili učenje, već izvor života i sposobnost življenja. Ona svoj zadatak ispunjava tek kada preko znanja kojeg može dati, u naše duše ulijeva nešto što život čini bogatijim i razumljivijim, jačajući naše duše i osnažujući ih. Kada antropozof postavi pred sebe ideal koji smo upravo saželi u nekoliko riječi, i zatim pogleda oko sebe da vidi u kojoj mjeri to može provesti u djelo, možda će dobiti nipošto zadovoljavajući utisak. Jer kada nepristrano razmotrimo ono što svijet danas misli da 'zna', i što ljude potiče na ovaj ili onaj osjećaj i djelovanje, možemo reći da se to toliko razlikuje od antropozofskih ideja i ideala, da je antropozof potpuno nesposoban imati izravnog utjecaja na život s onime što je stekao od znanosti duha. Međutim, to bi bilo vrlo površno gledanje na situaciju, ne uzimajući u obzir ono što smo mi sami dobili iz naše koncepcije svijeta. Ako one snage koje stječemo kroz antropozofiju zaista postanu dovoljno snažne, one će naći načina da rade u svijetu; ali ako se nikada ništa ne učini kako bi te snage postale veće, onda za njih zaista neće biti moguće da utječu na svijet.
Međutim postoji još nešto što nas može utješiti, takoreći, čak i ako se nakon gore navedenih razmatranja osjećamo bespomoćni, i to je upravo ono što bi nam trebalo doći kao rezultat opažanja koja će biti izložena u ovom ciklusu predavanja; proučavanja onog što je nazvano čovjekova karma i karma općenito. Za svaki sat proveden ovdje jasnije ćemo vidjeti da se ništa ne smije zanemariti da bi se došlo do mogućnosti utjecaja na život od antropozofije; štoviše, ako se mi sami iskreno i postojano pouzdajemo u karmu, moramo imati povjerenje da će nam sama karma diktirati što svaki od nas, prije ili kasnije, mora napraviti iz naših vlastitih snaga. Ako smatramo da mi sami još nismo sposobni koristiti snage koje smo stekli našom koncepcijom svijeta, vidjeti ćemo da nismo dovoljno ojačali one snage karme da bi za nas bilo moguće utjecati na svijet pomoću njih. Tako će u ovim predavanjima biti ne samo brojne činjenice u vezi karme, već se sa svakim satom naše pouzdanje u karmu biti sve više probuđeno, i mi ćemo imati sigurnost da će nam, kada dođe vrijeme, bilo to sutra, ili prekosutra, ili za mnogo godina, naša karma donijeti zadatke koje mi, kao antropozofi, moramo izvršiti. Karma će nam se otkriti kao učenje koje nam ne govori samo o tome kakva je veza između ove stvari ili one u svijetu, već s otkrivenjima koja nam donosi, učiniti život prihvatljivijim, i istodobno ga podići na viši standard.
Međutim ako će karma doista to napraviti moramo dublje ući u zakon koji na to upućuje, i njegovo djelovanje u univerzumu. U ovom slučaju, u izvjesnoj mjeri je nužno da napravim nešto za mene neobično kod bavljenja pitanjima znanosti duha, naime, da dam definiciju, objašnjenje riječi; jer obično definicije nas ne vode daleko. U našim razmatranjima obično započinjemo predstavljanjem činjenica, i ako su te činjenice grupirane i uređene na odgovarajući način, koncepcije i ideje slijede same od sebe; međutim ako ćemo sličan smjer slijediti s obzirom na sveobuhvatna pitanja koja moramo raspravljati tijekom sljedećih par predavanja, trebalo bi nam mnogo više vremena nego imamo na raspolaganju. Dakle u ovom slučaju, da bi bili razumljivi, moramo dati, ako ne točnu definiciju, barem nekakav opis koncepta koji će nas zaokupiti na neko vrijeme. Definicije su u svrhu razjašnjenja onog na što se misli kada se koristi takva i takva riječ. Na ovaj način će biti dan opis ideje 'karme', tako da znamo što se podrazumijeva kada se ubuduće koristi riječ 'karma'.
Iz raznih predavanja, svatko od nas će za sebe formirati ideju o tome što karma jest. Vrlo je apstraktna ideja o karmi nazvati je 'duhovnim zakonom uzroka', zakonom po kojem izvjesni učinci slijede izvjesne uzroke nađene u duhovnom životu. Ova ideja o karmi je previše apstraktna, jer je s jedne strane previše uska a s druge strane previše sveobuhvatna. Ako karmu želimo pojmiti kao 'zakon uzroka', moramo je povezati s onim što je inače u svijetu poznato kao 'zakon kauzalnosti', zakon uzroka i učinka. Razjasnimo kako shvaćamo zakon uzroka na općeniti način prije nego što budemo govorili o duhovnim činjenicama i događajima.
Danas se vrlo često ističe od materijalističke vanjske znanosti, da njena vlastita važnost leži u činjenici da je utemeljena na univerzalnom zakonu uzroka, i da svugdje prati izvjesne učinke na njihove odgovarajuće uzroke. Ali ljudima je svakako mnogo manje jasno kako se odvija to povezivanje uzroka i učinka. Jer u današnjim knjigama koje bi trebale biti pametne i objasniti ideje na sasvim filozofijski način, još uvijek ćete naći izraze kao što je sljedeće: 'Učinak je ono što slijedi od uzroka'. Ali to reći znači potpuno izgubiti iz vida činjenice. U slučaju toplih sunčevih zraka koje padaju na metalnu ploču i čine ju toplijom nego prije, materijalistička znanost bi govorila o uzroku i učinku na uobičajeni način. Međutim možemo li tvrditi da učinak — zagrijavanje metalne ploče — slijedi iz uzroka toplih sunčevih zraka? Ako toplo sunčevo zračenje ima taj učinak već u sebi, zašto zagrijava metalnu ploču samo kada dođe u kontakt s njom? Dakle, u svijetu pojava, u neživom svijetu koji je svuda oko nas, nužno je, ako će učinak slijediti uzrok, da se nešto mora susresti s tim uzrokom. Ukoliko se to ne dogodi ne može se govoriti da učinak slijedi uzrok. Ova uvodna napomena, filozofijska i apstraktna iako izgleda očigledna, nipošto nije suvišna; jer ako će se u antropozofskim stvarima napraviti ikakav napredak moramo ući u naviku da budemo ekstremno precizni u našim idejama umjesto da budemo nemarni kao što su ponekad ljudi u drugim oblastima znanja.
Sada, ne smijemo govoriti o karmi na način sličan onome o zrakama koje zagrijavaju metalnu ploču. Zasigurno postoji uzročnost. Veza između uzroka i učinka je tamo, ali nikada nećemo dobiti pravu ideju o karmi ako bi o njoj govorili samo na taj način. Stoga, izraz karma ne možemo koristiti u govoru o jednostavnom odnosu između učinka i uzroka.
Sada možemo ići malo dalje i za sebe formirati nešto višu ideju o vezi između uzroka i učinka. Na primjer ako imamo luk, i savijemo ga i njime izbacimo strijelu, postoji učinak uzrokovan savijanjem luka; ali ne možemo govoriti o učinku ispucane strijele u vezi sa svojim uzrokom kao o 'karmi' više nego u prethodnom slučaju. Ali ako u vezi s ovim slučajem razmotrimo nešto drugo, mi ćemo se, u izvjesnom mjeri, približiti ideji karme, čak i ako je tada ne shvatimo u potpunosti. Na primjer, možemo promisliti da luk, ako se često savija, postaje s vremenom labav. Dakle, od onog što luk čini i što mu se događa, slijediti će ne samo učinak koji se pokazuje izvana, već također i onaj koji djeluje na sam luk. Čestim savijanjem luka nešto se događa i samom luku. Nešto što se događa kroz savijanje luka djeluje, takoreći, na luk. Tako se dobiva učinak koji djeluje na objekt s kojim je sam učinak i uzrokovan. Ovo se približava ideji karme. Ukoliko nije proizveden rezultat koji djeluje na biće ili stvar koja ga proizvodi, ukoliko nema ovog osobitog reaktivnog učinka na biće koje ga je proizvelo, ideja o karmi nije shvaćena. Ovako dolazimo nešto bliže ideji karme kada nam je jasno da se učinci uzrokovani od stvari ili bića moraju odraziti na samu tu stvar ili biće; ipak olabavljenje luka zbog čestog savijanja ne smijemo zvati 'karma' luka, iz slijedećeg razloga. Ako smo luk imali tri ili četiri tjedna i često ga savijali tako da je nakon toga postao labav, tada zaista u labavom luku imamo nešto sasvim različito od zategnutog luka četiri tjedna ranije. Prema tome, kada je reaktivni učinak takav da stvar ili biće čini nekako sasvim drugačijim, još uvijek ne možemo govoriti o 'karmi'. O karmi možemo govoriti samo kada reaktivni učinci koji djeluju na biće zatječu to isto biće na koje djeluju, ili u svakom slučaju, u izvjesnom smislu, nepromijenjeno. Tako smo se opet malo približili ideji karme; ali ako je opišemo na ovaj način dobivamo samo njenu vrlo apstraktnu sliku.
Ako ovu ideju želimo shvatiti apstraktno, ne možemo napraviti bolje nego da je izrazimo na način na koji smo to upravo napravili; ali ovoj ideji karme jedna stvar mora biti dodana. Ako učinak povratno djeluje na biće odmah, odnosno, ako su uzrok i reaktivni učinak simultani, onda to teško možemo nazvati karmom, jer bi u ovom slučaju, biće od kojeg je učinak upućen zapravo namjeravalo izravno dovesti do tog rezultata. Ono bi, stoga, predvidjelo učinak i percipiralo sve elemente koji vode do njega. Kada je to slučaj zapravo to ne možemo zvati karma. Na primjer, ne bi to trebali nazivati karmom u slučaju ako osoba izvrši neki čin s kojim ima namjeru dovesti do određenih rezultata, i koja zatim dobije željeni rezultat u skladu s njenom namjerom. To jest, između uzroka i učinka mora postojati nešto skriveno od osobe kada ona pokrene uzrok; tako da, iako je ta veza stvarno tu, ona zapravo nije osmišljena od same osobe. Ako ova povezanost nije bila njena namjera onda razlog za vezu između uzroka i učinka treba potražiti negdje drugdje nego kod namjera osobe o kojoj se radi. To jest, ovaj razlog mora biti određen nekim fiksnim zakonom. Tako karma također uključuje činjenicu da je veza između uzroka i učinka određena zakonom nezavisnim od toga postoji li ili ne izravna namjera dotičnog bića.
Sada smo grupirali nekoliko principa koji nam mogu objasniti ideju karme, ali sve ove principe moramo uključiti u koncept karme, a ne ograničiti je na apstraktnu definiciju. Inače nećemo biti u stanju shvatiti manifestacije karme u različitim sferama života. Sada manifestacije karme moramo najprije potražiti ondje gdje se s njima najprije susrećemo — u pojedinačnim ljudskim životima.
Možemo li pronaći nešto takvog u pojedinačnim životima, i kada možemo pronaći ono što smo upravo predstavili našim objašnjenjem ideje karme? Trebali bi naći nešto takvog ako, na primjer, u našem životu doživimo nešto o čemu možemo reći: 'Ovo iskustvo koje smo imali stoji u određenom odnosu prema prethodnom događaju u kojem smo sudjelovali, i kojeg smo sami uzrokovali'. Pokušajmo prije svega, pukim promatranjem života, biti sigurni da li ta povezanost postoji. Zauzeti ćemo čisto vanjsko stajalište. Onaj tko to ne učini nikada ne može doći do prepoznavanja zakona međuzavisnosti u životu, ne više nego što čovjek koji nikada nije promatrao sudar dvije biljarske kugle može shvatiti elastičnost koja čini da se odbiju. Promatranje života može nas voditi do percepcije zakona međuzavisnosti. Uzmimo konkretan primjer.
Pretpostavimo da je mladić u njegovoj devetnaestoj godini, koji je nekom nesrećom morao napustiti profesiju koja je do tada izgledala kao da mu je namijenjena, i koji je do tada studirao da bi se pripremio za tu profesiju, kroz neku nesreću njegovih roditelja bio prinuđen odustati od te profesije i, u dobi od osamnaest, postati poslovni čovjek. Nepristrani promatrač takve pojave u životu, kao što student fizike promatra sudar elastičnih kugli, vjerojatno će misliti da će poslovna iskustva u koja je mladić vođen najprije imati stimulirajući učinak na njega, tako da će on izvršavati svoje dužnosti, učiti iz njih, i možda postići posebnu izvrsnost u svom radu. Ali nakon nekog vremena također se može vidjeti i drugačije stanje koje nastupa, izvjesna dosada i nezadovoljstvo. To nezadovoljstvo neće se odmah očitovati. Ako se promjena poziva dogodila u devetnaestoj godini, vjerojatno će sljedećih nekoliko godina proći tiho, iako će u njegovoj dvadeset četvrtoj godini postati očigledno da se nešto naizgled neobjašnjivo ukorijenilo u njegovoj duši. Gledajući stvar pobliže vjerojatno ćemo vidjeti, ako slučaj nije previše kompliciran, da se objašnjenje dosade koja se javlja pet godina nakon promjene poziva mora potražiti u njegovoj trinaestoj ili četrnaestoj godini; jer se uzroci ove pojave općenito trebaju potražiti u otprilike istom periodu vremena prije promjene poziva kao i pojava koju smo opisali da se dogodila nakon toga. Čovjek o kojem se radi kada je bio trinaestogodišnji učenik, pet godina prije promjene zvanja, možda je doživio nešto u njegovoj duši što mu je dalo osjećaj unutarnje sreće. Pretpostavljajući da se promjena profesije nije dogodila, tada bi se ono na što se mladić naviknuo u njegovoj trinaestoj godini pokazalo u kasnijem životu i donijelo bi ploda. Tada je, međutim, došla promjena koja je u početku zainteresirala mladića i tako zaposjela njegovu dušu da je potisnuo, takoreći, ono što je prije okupiralo; ali iako potisnuto na neko vrijeme, na račun toga bi dobilo osobitu snagu. To se može usporediti sa stiskanjem kugle od indijske gume koju možemo stisnuti do određene točke na kojoj se opire, i ako bi pustili da se vrati to bi napravila proporcionalno sili s kojom smo je stisnuli. Iskustva kakva smo upravo naveli, kroz koja prolazi mladić u svojoj trinaestoj godini, i koja jačaju dok ne promjeni profesiju, mogu također u izvjesnom smislu biti potisnuta u pozadinu. Ali nakon nekog vremena u duši se javlja otpor i može se vidjeti kako taj otpor postaje dovoljno snažan da proizvede učinak. Budući da duši nedostaje ono što bi bila imala da se promjena profesije nije dogodila, ono što je potisnuto sada se počinje nametati, pojavljujući se kao dosada i nezadovoljstvo okolinom.
Ovdje imamo slučaj čovjeka koji nešto doživljava ili nešto učini u njegovoj trinaestoj ili četrnaestoj godini — promijenio je zanimanje, i vidimo da ti uzroci kasnije u njihovim učincima djeluju reaktivno na tu istu osobu. U ovakvom slučaju ideju o karmi trebali bismo prvenstveno primijeniti na individualni život čovjeka. Tome ne bismo trebali prigovoriti jer smo upoznali slučajeve u kojima se ništa ovakvog ne može naći. To bi moglo biti, ali ni jedan student fizike koji proučava zakone brzine padanja kamena ne bi rekao da je zakon netočan jer je kamen skrenut udarcem. Moramo naučiti promatrati na pravi način, i isključiti one pojave koje nemaju veze s uspostavljanjem zakona. Dakako, ovakvom mladiću koji, pretpostavivši da ništa drugo ne intervenira, doživljava dosadu u njegovoj dvadeset četvrtoj godini kao rezultat utisaka primljenih u njegovoj trinaestoj godini, ne bi bilo toliko dosadno da se, na primjer, u međuvremenu oženio. Ali ovdje se bavimo nečim što nema utjecaja na temeljnu istinu načela. Ono što je važno je da moramo pronaći stvarne čimbenike iz kojih možemo utemeljiti zakon. Čisto i jednostavno promatranje je nedovoljno; samo metodičko promatranje voditi će nas do prepoznavanja zakona; i stoga ako želimo proučavati zakon karme, ta metodička zapažanja moramo napraviti na pravi način.
Krenimo, dakle, s proučavanjem karme jedne posebne osobe. Sudbina čovjeku u njegovoj dvadeset petoj zada težak udarac, koji mu uzrokuje bol i patnju. Sada, ako su naša promatranja takve prirode da samo kažemo 'Ovaj težak udarac je samo upao u njegov život i ispunio ga bolom i patnjom', nikada nećemo doći do razumijevanja karmičkih veza. Ali ako idemo malo dalje i promotrimo život ove osobe u njenoj pedesetoj godini, nakon što je prošla kroz takve nevolje u njenoj dvadeset petoj godini, moda ćemo doći do različitog zaključka kojeg bismo mogli izraziti na ovaj način: 'Čovjek kojeg sada gledamo postao je marljiv i aktivan, vodeći izvrstan život'. Sada, pogledajmo dalje natrag u njegov život. Kada je imao dvadeset nalazimo da je bio nevaljalac, i u potpunosti lijenčina. U dvadeset petoj naišla je ova nevolja, i da se nije susreo s tim udarcem možemo sada reći da bi ostao nikogović. U ovom slučaju težak udarac sudbine bio je uzrok da ga u dobi od pedeset sada nalazimo kao vrijednog i izvrsnog čovjeka.
Ovakva činjenica nas uči da ne bi bili u pravu ako bi udarac sudbine u dobi od dvadeset pet smatrali samo za učinak. Ne možemo samo pitati što ga je uzrokovalo, i stati na tome. Ali ako udarac ne smatramo učinkom na kraju pojave koja mu je prethodila, već ga radije smjestimo na početak niza događaja, i smatramo za uzrok, tada naučimo da moramo u potpunosti i u esenciji promijeniti prosudbe koje smo formirali našim osjećajima i percepcijama s obzirom na ovaj udarac sudbine. Vrlo vjerojatno ćemo biti ožalošćeni ako o njemu razmišljamo samo kao o učinku, ali ako o njemu razmišljamo kao o uzroku onoga što se događa kasnije, vjerojatno će nam biti drago i zbog toga osjećati zadovoljstvo. Jer možemo reći da je zahvaljujući sudbonosnom udarcu čovjek koji ga je doživio postao pristojan čovjek, i koristan član društva. Dakle vidimo da je naš stav bitno drugačiji utoliko što događaj u životu smatramo za uzrok ili za učinak. Stoga je važno s kojeg gledišta promatramo događaj koji se događa čovjeku — smatramo li ga za uzrok ili za učinak. Točno je da ako naše istraživanje počnemo u vrijeme bolnih događaja, da tada ne možemo jasno opaziti izravan učinak, ali ako smo do zakona karme došli promatranjem sličnih slučajeva, tada nam sam zakon može reći: 'događaj je sada možda bolan jer nam izgleda samo kao rezultat onoga što se dogodilo ranije, ali na njega se također može gledati kao na početnu točku onoga što će slijediti'. Tada možemo unaprijed vidjeti udarac sudbine kao početnu točku i uzrok posljedica, i to stvari osvjetljava sasvim drugačijim svijetlom.
Tako sam zakon karme može biti izvor utjehe ako se naviknemo postavljati događaj ne samo na kraj, već na početak niza događaja. Ta utjeha postoji samo ako naučimo život proučavati metodički, i smještati stvari u ispravan odnos jedne prema drugima kao uzrok i posljedicu. Ako ova promatranja provodimo temeljito, uočiti ćemo događaje u životu osobe koji se odvijaju s određenom pravilnošću; drugi se, opet, javljaju prilično nepravilno u istom životu. Onaj tko pažljivo promatra ljudski život — ne jednostavno na površan način — u njemu može pronaći izvanredne poveznice. Nažalost, fenomeni ljudskog života sada se promatraju samo u kratkim vremenskim periodima, teško čak i za nekoliko godina; ljudi nisu naviknuli povezivati ono što se dogodilo nakon dugog perioda vremena, s onim što se ranije moglo dogoditi kao uzrok. Danas je jako malo onih koji proučavaju početak i kraj života osobe u njihovom odnosu jedno prema drugom; ipak, taj je odnos iznimno poučan.
Recimo da smo odgajali dijete tijekom prvih sedam godina njegovog života bez da smo učinili ono što se obično događa, odnosno, ne počinjući s uvjerenjem da ako će čovjek voditi dobar i koristan život mora bezuvjetno ispuniti naše vlastite ideje o dobrom čovjeku. Jer u takvom slučaju trenirali bi dijete što je moguće strože za ponašanje koje je, prema našim vlastitim idejama, ono od dobre i korisne osobe. Ali ako na početku shvatimo da osoba može biti dobra i korisna na mnoge različite načine, i da nije nužno da odredimo na koji će od tih načina dijete sa svojim talentima postati dobar i koristan čovjek — u tom slučaju bi kazali: 'Kakve god da su moje ideje o dobroj i korisnoj osobi, ovo dijete će postati takvo tako što će izvući svoje najbolje talente, i najprije ih moram otkriti. Zašto su bitna pravila s kojima se ja sam osjećam vezan? Samo dijete mora osjećati potrebu napraviti ovo ili ono. Ako dijete želim razviti u skladu s njegovim individualnim talentima, najprije moram razviti u njemu latentne sklonosti i izvući ih vani, kako bi ono iznad svega moglo ostvariti i djelovati u skladu s njima'.
Dakle vidimo da postoje dva sasvim različita načina utjecaja na dijete u prvih sedam godina njegovog života. Ako sada pogledamo dijete u njegovom kasnijem životu, proći će mnogo vremena prije nego su manifestirani bitni učinci onog što smo na ovaj način unijeli u prve godine njegovog života. Promatranje života otkriva nam da se aktualni rezultati onog što je unijeto u dušu djeteta u njegovim najranijim godinama ne manifestira sve do same jeseni života. Čovjek do samog kraja života može posjedovati aktivan um, ako je bio, kao dijete, educiran na taj način; odnosno, ako su žive, inherentne sklonosti njegove duše bile uočene i prirodno razvijene. Ako smo izvukli i razvili njegove urođene snage, plodove ćemo vidjeti u jesen njegovog života prikazane kao bogat duševni život. S druge strane, kod izgladnjele i osiromašene duše i odgovarajućoj boležljivoj staroj dobi (jer kasnije ćemo vidjeti kako izgladnjela duša povratno djeluje na tijelo), manifestirano je ono što smo napravili pogrešno u našem tretmanu osobe u najranijem djetinjstvu. Ovo je nešto u ljudskom životu što je u izvjesnom smislu tolika pravilnost da je primjenjivo na svakog kao veza između uzroka i učinka.
Ista poveznica se može naći također i u srednjim fazama života, i sada ćemo skrenuti pažnju na to. Način na koji se bavimo s djetetom od njegove sedme do četrnaeste godine proizvodi učinke u onom dijelu njegovog života koji prethodi jeseni života, i tako uzroke i učinke vidimo kako djeluju u ciklusima. Ono što je kao uzrok postojalo u najranijim godinama izlazi kao učinak u kasnijim. Ali pored ovih uzroka i učinaka u individualnim životima koji se odvijaju u ciklusima, postoji ono što bi se moglo opisati kao pravocrtni zakon.
U našem primjeru koji je pokazao kako je trinaesta godina utjecala na dvadeset treću, vidimo kako su uzrok i učinak tako povezani s ljudskim životom da ono što je čovjek doživio vodi do naknadnih učinaka koji sa svoje strane povratno djeluju na njega. Tako se karma ispunjava u individualnim životima. Ali do objašnjenja ljudskog života nećemo doći ako proučavamo samo vezu uzroka i učinka u jednom životu pojedinca. Kako se sada iznijeta ideja može dalje dokazivati i iznositi pokazati ćemo na sljedećim predavanjima; za sada ćemo se samo dotaknuti onog što je već potvrđeno, da znanost duha uči kako je život čovjeka između rođenja i smrti ponavljanje prethodne ljudske egzistencije.
Ako sada potražimo glavno obilježje života između rođenja i smrti, to možemo opisati kao proširenje jedne te iste svijesti (u svakom slučaju u njenim bitnim elementima) kroz cijelo vrijeme života. Ako se sjetite najranijih dijelova svog života, reći ćete: 'Doista postoji trenutak kada moja sjećanja na život počinju, koji se ne podudara s mojim rođenjem, već dolazi nešto kasnije'. Svatko tko nije posvećenik to će tvrditi, i reći će, to je najdalje što svijest doseže. Postoji, doista, nešto izvanredno u periodu između rođenja i početka sjećanja na život, i na to ćemo se opet vratiti jer to baca svijetlo na važna pitanja. Osim za ovo razdoblje između rođenja i početka sjećanja, možemo reći da je život između rođenja i smrti karakteriziran činjenicom da se širenje svijesti proteže kroz cijelo to razdoblje.
U običnom životu osoba ne traži vezu između uzroka i učinka, jer uzima u obzir samo kratka razdoblja. Tako kada joj se nešto dogodi u kasnijem životu, uzrok ne traži u svom ranijem životu; ipak bi to mogla ako bi bila dovoljno oprezna i sve istražila. Mogla bi to sa sviješću koju kao svijest pamćenja ima na raspolaganju, i ako bi kroz sjećanja težila napraviti vezu, u karmičkom smislu, između ranijih i kasnijih događaja, stigla bi do sljedećeg zaključka: 'Shvaćam, naravno, da se određena iskustva koja sam imao ne bi dogodila da mi se ovo ili ono nije dogodilo u ranijem životu, i sada moram otrpjeti radi pogrešnog načina na koji sam odgajan'. Ali ako pogleda vezu, ne zbog onog što je on učinio pogrešno, već zbog štete koja mu je napravljena, to bi mu bilo od pomoći. Lakše bi našao načina i sredstva da neutralizira štetu koja mu je napravljena. Prepoznavanje ovakve veze između uzroka i učinka u različitim periodima našeg života koju možemo pretražiti s običnom sviješću može nam u životu biti od krajnje koristi; jer ako steknemo ovo znanje možda možemo napraviti nešto drugo. Bez sumnje, ako se osoba koja je stigla do dobi od osamdeset osvrne natrag i vidi da se uzroci stvari koje mu se događaju sada mogu naći u najranijem djetinjstvu tada će za nju možda biti vrlo teško da popravi pakost koja joj je napravljena; i ako se sada i počne baviti učenjem neće mu to mnogo pomoći. Ali ako sebi dopusti da bude podučen ranije, i osvrne se natrag na, recimo, svoju četrdesetu godinu na nepravde koje su mu učinjene, tada bi mogao poduzeti neke mjere protiv toga.
Tako vidimo da nas ne treba podučavati samo karma našeg vlastitog individualnog života, već zakon međuzavisnosti koji karma kao cjelina naznačuje. To može biti vrlo korisno u našem životu. Što bi trebao učiniti čovjek koji u svojim četrdesetima pokuša spriječiti učinke učinjene mu nepravde, ili greške koje je sam napravio u dvanaestog godini? On će učiniti sve da spriječi posljedice vlastitih nedjela ili onih drugih prema njemu. On je posljedicu koja bi se neizbježno dogodila da nije intervenirao, u izvjesnoj mjeri zamijenio drugom. Poznavanje onoga što se dogodilo u njegovoj dvanaestoj godini voditi će ga do konkretnog djela u njegovoj četrdesetoj godini, koje ne bi napravio da nije znao da se ovo ili ono dogodilo u njegovoj dvanaestoj godini. Što je dakle čovjek napravio osvrćući se na svoj rani život? On je kroz tako stečeno znanje dopustio da određeni rezultat slijedi uzrok. On je uzrok želio i doveo do njega. To nam sada pokazuje kako, u skladu s karmičkim posljedicama, naša volja može intervenirati i dovesti do nečega što uzima mjesto karmičkih učinaka koji bi inače slijedili. Ako uzmemo u obzir ovakav slučaj u kojem je osoba sasvim svjesno dovela do veze između uzroka i učinka u životu, mogli bismo zaključiti da je u ovom slučaju karma ili zakoni karme prodrli u njegovu svijest, i on je sam, na neki način doveo do karmičkog učinka. Sada ista razmišljanja primijenimo na ono što znamo o životu čovjeka u njegovim različitim utjelovljenjima na Zemlji. Svijest o kojoj smo upravo govorili koja se proteže, uz spomenutu iznimku, kroz cijeli period između rođenja i smrti, posljedica je činjenice da je čovjek sposoban koristiti svoj mozak kao instrument. Kada čovjek prođe kroz vrata smrti, u igru ulazi druga vrsta svijesti — ona koja je nezavisna od mozga i radi pod bitno različitim uvjetima. Također znamo da se ova svijest, koja traje do novog rođenja, može osvrnuti na sve što je od čovjeka napravljeno u njegovom životu između rođenja i smrti. U ovom periodu između rođenja i smrti prvo moramo oblikovati namjeru da se osvrnemo na bilo koju nepravdu koja nam je učinjena, ili koju smo mi napravili, ako te nepravde želimo karmički neutralizirati. Nakon smrti, osvrćući se na život, vidimo ono što smo napravili krivo ili obrnuto; i u isto vrijeme vidimo kako su ta djela utjecala na nas; vidimo kako je, zbog nekog djela, naš karakter unaprijeđen ili pogoršan. Ako smo ikom donijeli patnju, potonuli smo i postali manje vrijedni; manje smo savršeni, takoreći. Sada, ako se nakon smrti osvrnemo vidimo brojne takve događaje, i sebi kažemo: 'Pogoršao sam se'. Tada se u svijesti nakon smrti, pojavljuju volja i snaga da se povrati, kada se pokažu prilike, vrijednost koju smo izgubili; odnosno, htijenje da se napravi kompenzacija za svaku počinjenu pogrešku. Dakle između smrti i ponovnog rođenja formirana je tendencija i namjera da se ispravi ono što je napravljeno pogrešno, da bi se povratio standard savršenosti koji bi čovjek trebao imati —standard koji je snižen djelom na koje se upućuje.
Zatim se čovjek još jednom vraća životu na Zemlji. Njegova svijest je opet promijenjena. On se ne sjeća vremena između smrti i ponovnog rođenja, ili odluka da napravi kompenzaciju. Ali u njemu ostaje namjera, i premda on ne zna da mora učiniti takvu i takvu stvar da bi kompenzirao takvo i takvo djelo, ipak je snagom u sebi potaknut da napravi kompenzaciju. Sada možemo imati ideju što se događa kada čovjek u njegovim dvanaestima pretrpi gorku kušnju. Sa sviješću koju posjeduje između rođenja i smrti, biti će deprimiran kušnjom; ali ako bi se mogao sjetiti svojih odluka napravljenih u vrijeme između smrti i ponovnog rođenja, mogao bi ući u trag moći koja ga je dovela u položaj u kojem je pretrpio kušnju, jer je osjećao da će samo prolazeći kroz to moći ponovno postići stupanj savršenstva kojeg je izgubio i kojeg je sada morao ponovno steći. Kada, dakle, obična svijest kaže: 'Kušnja je tu, i ti patiš od toga', ona vidi samo nevolje, a ne učinak koji proizvodi; ali druga svijest koja može gledati natrag na vrijeme između smrti i ponovnog rođenja, vidi namjerno traženje kušnje ili neke druge nesreće.
To nam se doista pokazuje kada na čovjekov život pogledamo s višeg stajališta. Tada možemo vidjeti da se u čovjekovom životu događaju sudbonosni događaji koji nisu rezultat uzroka koji je u samom individualnom životu, već su učinci uzroka percipiranih u drugom stanju svijesti, naime, svijesti koju imamo prije ponovnog rođenja. Ako potpuno shvatimo ove ideje, vidjeti ćete da na prvom mjestu imamo svijest koja se proteže kroz vrijeme između rođenja i smrti, koju nazivamo svijest 'osobnosti'. I dalje vidimo da postoji svijest koja je aktivna izvan perioda od rođenja do smrti o kojoj čovjek u svojoj običnoj svijesti ne zna ništa, ali koja ipak djeluje na isti način kao i obična svijest. Stoga smo najprije pokazali kako svatko može preuzeti svoju vlastitu karmu, i u četrdesetoj godini napraviti neku kompenzaciju tako da uzroci iz njegove dvanaeste godine možda neće doći do učinaka. Tako on uzima karmu u svoju osobnu svijest. Međutim, ako je čovjek vođen negdje gdje mora otrpjeti bol da bi kompenzirao nešto i postao bolji čovjek, to također proizlazi iz samog čovjeka; ne iz njegove osobne svijesti, već iz sveobuhvatnije svijesti koja radi u periodu između smrti i ponovnog rođenja. Entitet uključen u ovu svijest zvati ćemo 'individualnost', a ovu svijest, koju neprestano prekida 'osobna svijest', zvati ćemo 'individualna svijest'. Tako vidimo karmu operativnu u odnosu na individualno ljudsko biće.
Unatoč tome, nećemo razumjeti ljudski život ako samo slijedimo niz pojava kao što smo upravo učinili, ako našu pažnju usmjerimo samo na ono što čovjek ima u sebi u smislu uzroka i učinaka koji ga se tiču. Da bi stvari razjasnili trebamo samo iznijeti jednostavan slučaj, i odmah ćemo vidjeti da ne možemo razumjeti ljudski život ako uzmemo u obzir samo ono što je već rečeno. Uzmimo pronalazača ili izumitelja, na primjer, Kolumba, ili izumitelja parnog stroja, ili nekog drugog: u otkriću postoji posebna aktivnost, posebno postignuće. Ako ispitujemo aktivnost i tražimo uzrok zašto je čovjek to napravio, uvijek ćemo naći takve uzroke tražeći duž linija koje smo upravo istaknuli. U njegovoj individualnoj i osobnoj karmi naći ćemo razloge zašto je Kolumbo jedrio u Ameriku i zašto je odlučio to učiniti upravo u to konkretno vrijeme. Ali sada se možemo upitati da li uzrok mora biti tražen samo u njegovoj osobnoj i individualnoj karmi; i da li samo djelo treba smatrati za učinak samo za individualnost koja radi u Kolumbu. To da je Kolumbo otkrio Ameriku za njega je imalo određene posljedice. On se podignuo radeći to, i postao savršeniji, i to će se pokazati u razvoju njegove individualnosti u budućim životima. Ali kakve učinke ovo postignuće ima na druge ljude? Ne mora li to također biti smatrano uzrokom koji je utjecao na živote nebrojenih ljudskih bića?
Ovo je, opet, prilično apstraktno razmatranje takvog pitanja koje bi mogli proučavati mnogo dublje ako bi mogli promatrati ljudski život tijekom dugih vremenskih razdoblja. Razmotrimo ljudski život u egipatsko-kaldejskom dobu koje je prethodilo grčko-latinskom. Ako propitamo osobitosti tog doba, posebno s obzirom na ono što je dano čovječanstvu, i onoga što je potom čovječanstvo u njemu naučilo, vidjeti ćemo nešto zanimljivo. Ako ovu epohu usporedimo s našom vlastitom, uvidjeti ćemo da je ono što se događa u našem vlastitom dobu povezano s onim što se dogodilo u egipatsko-kaldejskoj civilizaciji. Grčko-latinska leži između to dvoje. U naše vrijeme izvjesne stvari ne bi se dogodile da se neke druge stvari nisu dogodile u egipatsko-kaldejska vremena. Ako je današnja znanost polučila određene rezultate, to je svakako napravila pomoću snaga koje su se otvorile i razvile iz duša ljudi. Ljudske duše koje su radile u naše vrijeme također su bile inkarnirane u ljudima egipatsko-kaldejskog doba, i u to vrijeme su doživjele određena iskustva bez kojih ne bi mogle ostvariti ono što danas rade. Da učenici starih egipatskih svećenika hrama nisu u egipatskoj astrologiji učili o odnosima koji postoje između nebeskih tijela, oni kasnije ne bi mogli prodrijeti u tajne svijeta, niti bi određene duše u sadašnjem dobu posjedovale sposobnosti za istraživanje nebeskih oblasti. Na primjer, kako je Kepler došao do svojih otkrića? Učinio je to zato jer je u njemu bila duša koja je u egipatsko-kaldejskim vremenima stekla snage potrebne za otkrića koja će on napraviti u petom razdoblju. Ispunjava nas unutarnjim zadovoljstvom vidjeti u određenim dušama ostvarivanja koja se javljaju iz činjenice da su klice onoga što sada rade položene u prošlosti. Kepler, jedan od ljudi koji su igrali najvažniju ulogu u istraživanju zakona univerzuma kaže za sebe, 'Da, ja sam onaj koji je opljačkao zlatne posude Egipćana da bi ih ponudio mom bogu koji je daleko od egipatskih granica. Ako mi oprostite, radovati ću se, ali ako me krivite moram to otrpjeti; ovdje bacam kockice i pišem ovu knjigu. Što je važno ako se čita danas ili kasnije — čak i ako stoljeća moraju proći prije nego se pročita! Sam bog je morao čekati šest tisuća godina onoga koji je prepoznao njegovo djelo'.
Ovdje imamo sporadično sjećanje kako raste u Kepleru onoga što je primio kao klicu da djelo koje je, u svom životu kao Kepler, ostvario. Mogu se dati stotine sličnih slučajeva. Ali u Kepleru vidimo nešto više od puke manifestacije učinaka koji su bili rezultat uzroka u prethodnoj inkarnaciji — vidimo manifestaciju koja ima svoj značaj za cijelo čovječanstvo — manifestaciju nečega što je bilo jednako važno za čovječanstvo u prethodnoj epohi. Vidimo kako je osoba postavljena u poseban položaj da bi napravila nešto za cijelo čovječanstvo. Vidimo da ne samo u pojedinačnim životima, već i u cijelom čovječanstvu, postoje veze između uzroka i učinka, koje se protežu velikim periodima vremena, i možemo zaključiti da će karmički zakon pojedinca presijecati zakone koje bi mogli nazvati 'karmičkim zakonima čovječanstva'. Ponekada je ovo presijecanje tek neznatno uočljivo. Zamislite što bi se dogodilo s našom astronomijom da teleskop nije otkriven u to konkretno vrijeme. Ako se osvrnemo na povijest teleskopa vidimo od kakve je ogromne važnosti to otkriće bilo. Sada, dobro je poznato da je otkriće teleskopa bilo na sljedeći način: neka djeca su se igrala s lećama u radionici optičara i slučajno, kako bi netko rekao, tako su postavila optičke leće da je nekome došla na um ideja da takav aranžman upotrijebi da napravi nešto poput teleskopa. Razmislite koliko duboko morate tražiti da bi došli do individualne karme djece i karme čovječanstva koja je vodila do otkrića u tom određenom trenutku. Pokušajte misliti o te dvije činjenice zajedno, i vidjeti ćete na koji se izvanredan način karma pojedinaca i karma cijelog čovječanstva presijecaju i međusobno isprepliću. Morate priznati da bi cijeli razvoj čovječanstva bio različit da se ovakva stvar nije dogodila onda kada se dogodila.
Pitati pitanje kao što je: — 'Što bi se dogodilo s Rimskim carstvom da Grci nisu odbili perzijski napad u Perzijskim ratovima u određeno vrijeme?' — obično je sasvim uzaludno, ali pitati: 'Kako se dogodilo da je Perzijski rat završio na taj način?' nikako nije uzaludno. Ako slijedimo ovo pitanje i tražimo odgovor vidjeti ćemo da je na Istoku, bilo određenih posljedica jer su tamo despotski vladari željeli nešto samo za sebe, i da su se, da bi to ostvarili, udružili sa žrtvenim svećenicima. Cijela organizacija Istočne države bila je u to vrijeme nužna da bi se bilo što dalo ostvariti i ovo uređenje nosilo je sa sobom sve nevolje koje su rezultirale da su Grci — drugačije konstituirani ljudi — u kritičnom trenutku porazili Istok koji je napadao. Kako bi dakle trebali razmatrati karmu onih koji su u Grčkoj radili na otporu perzijskom napadu? Pronaći ćemo mnogo toga što je osobno u karmi onih o kojima se radi, ali također ćemo naći da je njihova osobna karma povezana s karmom nacija i čovječanstva, tako da je opravdano reći da je karma čovječanstva smjestila te određene osobe na to određeno mjesto u to vrijeme. Ovdje vidimo da karma čovječanstva utječe na individualnu karmu, i moramo se upitati kako se te stvari isprepliću. Ali možemo ići još dalje, i razmotriti još jednu vezu pomoću znanosti duha.
Možemo se osvrnuti na vrijeme u evoluciji naše Zemlje kada još nije postojalo mineralno carstvo. Evoluciji Zemlje prethodile su evolucije Saturna, Sunca i Mjeseca, gdje još nije bilo mineralnog carstva u našem smislu riječi. Tek na Zemlji su naši minerali preuzeli njihove sadašnje oblike. Ali budući da je mineralno carstvo postalo odvojeno tijekom zemaljske evolucije, i ostati će odvojeno carstvo do kraja. Prije toga, ljudi, životinje, i biljke razvili su se bez mineralnog carstva. Da bi kasnije ostala carstva mogla dalje napredovati, morala su odvojiti mineralno carstvo od sebe, ali nakon što su to napravila, mogla su se razviti samo na planetu koji ima čvrstu mineralnu formu. Nisu se mogla razviti ni na koji drugi način nego ovako, ako priznamo da se formiranje mineralnog carstva odvilo na način na koji smo kazali. Mineralno carstvo je tu, i kasnija sudbina drugih carstava unutar naše Zemlje zavisi o egzistenciji ovog mineralnog carstva koje je formirano unutar naše Zemlje u davna vremena. Dakle nešto se dogodilo povezano s činjenicom formiranja mineralnog carstva što treba biti uzeto u obzir u svakom kasnijem razvoju Zemlje. Ovdje opet u kasnijim dobima imamo karmičko ispunjenje za nešto što se dogodilo ranije. Na Zemlji se ispunilo ono što je na Zemlji davno ranije pripremljeno. Postoji veza između onog što se dogodilo ranije i što se ostvarilo kasnije — ali ovo je također veza koja u svojim učincima povratno djeluje na biće koje ju je uzrokovalo. Ljudi, životinje, i biljke odvojili su se od mineralnog carstva, i ono povratno djeluje na njih! Dakle vidimo da je moguće govoriti o karmi Zemlje.
Konačno, možemo nešto iznijeti na vidjelo, čega elemente možemo naći u općim principima opisanima u mojoj knjizi, Tajna znanost. Znamo da su određena bića ostala na stupnju evolucije starog Mjeseca i da su ta bića to učinila u svrhu davanja ljudskim bićima izvjesnih kvaliteta. Nisu samo bića, već su također i supstance, ostale na Zemlji iz vremena starog Mjeseca. Na stupnju Mjeseca zaostala su bića koja su na egzistenciju Zemlje utjecala kao luciferička bića. Kao rezultat toga, na našoj Zemlji su manifestirani određeni učinci kojih se uzroci mogu naći u životu Mjeseca. Ali s točke postojanja same supstance došlo je do nečeg analognog. Onako kako sada vidimo naš solarni sustav, nalazimo ga sastavljenog od nebeskih tijela koja redovito vrše ponavljajuća kretanja pokazujući neku vrstu unutarnje cjelovitosti. Ali nalazimo druga nebeska tijela koja se kreću, zaista, izvjesnim ritmom, ali krše, takoreći, uobičajene zakone solarnog sustava. To su kometi. Sada, supstanca kometa ne pokorava se zakonima koji postoje u našem solarnom sustavu, već takvim zakonima koji su prevladavali u egzistenciji starog Mjeseca. Doista. Zakoni tog starog Mjeseca sačuvani su u životu kometa. Već sam često naglašavao da je naša znanost duha ukazala na određene zakone znanosti prije nego su bili potvrđeni od prirodne znanosti. U Parizu, 1906, skrenuo sam pažnju na činjenicu da su, tijekom egzistencije starog Mjeseca, izvjesne kombinacije ugljika i dušika igrale sličnu ulogu onoj koju danas igra na našoj Zemlji kombinacija kisika i ugljika, ugljičnog monoksida, ugljičnog dioksida, i tako dalje. Ove potonje u sebi imaju nešto smrtonosno. Kombinacije cijanida, kombinacije cijanovodične kiseline, igrale su sličnu ulogu tijekom egzistencije starog Mjeseca. Na te činjenice pažnju je skrenula znanost duha 1906, i na dugim predavanjima je pokazano da kometi zakone egzistencije starog Mjeseca donose u naš solarni sustav, tako da nisu zaostala samo luciferička bića, već također i zakoni stare supstance Mjeseca, koji u našem solarnom sustavu rade na nepravilan način. Uvijek smo govorili da komet u svojoj atmosferi mora sadržavati nešto poput kombinacija cijanida. Tek mnogo kasnije, naime ove godine, 1910, u kometu je spektralnom analizom nađena cijanovodična kiselina, dokazujući ono što je već objavila znanost duha. Ako ikada budemo upitali da li je moguće nešto otkriti od znanosti duha onda ovdje imamo dokaz. Postoji više ovakvih dokaza samo ako bi ih netko uočio. Dakle nešto od egzistencije starog Mjeseca radi u našoj sadašnjom egzistenciji Zemlje. Sada smo došli do pitanja: Može li se tvrditi da nešto duhovno leži iza pojava opaženih pomoću vanjskih osjetila?
Onome tko poznaje duhovnu znanost sasvim je jasno da je nešto duhovno iza svih materijalnih realiteta. Ako sa stajališta supstance postoji djelovanje stare egzistencije Mjeseca na našu egzistenciju Zemlje kada je obasja komet, tada također nešto duhovno radi iza, i čak možemo uvidjeti koja duhovna snaga radi iza u slučaju Halley-eva kometa. Halley-ev komet je vanjski izraz novog impulsa materijalizma svaki puta kada dođe unutar sfere naše zemaljske egzistencije. Svijetu današnjice ovo može izgledati praznovjerno, ali ljudi se moraju sjetiti kako oni sami dovode duhovne utjecaje od konstelacija. Tko bi zanijekao da je Eskim drugačija vrsta ljudskog bića od Hindusa, jer u polarnim oblastima sunčeve zrake padaju na Zemlju pod drugačijim kutom! Svugdje sami znanstvenici upućuju na duhovne učinke na čovječanstvo od konstelacija. Duhovni impuls prema materijalizmu podudara se s pojavom Halley-eva kometa* i taj impuls se može osjetiti. Pojavu ovog kometa 1835 slijedila je i materijalistička kultura druge polovine devetnaestog stoljeća, a njegovu pojavu prije toga slijedilo je materijalističko prosvjetljenje francuskih enciklopedista. To je poveznica. Da bi neke stvari mogle ući u egzistenciju Zemlje, uzroci moraju biti postavljeni mnogo ranije izvan Zemlje; i ovdje se zapravo moramo nositi sa svjetskom karmom. Duhovno i materijalno istjerano je iz starog Mjeseca da bi izvjesni učinci mogli biti reflektirani natrag na one entitete koji su ih istjerali. Sigurno je da su luciferička bića istjerana i prisiljena se razvijati na drugačiji način tako da je za bića na Zemlji, mogla nastati slobodna volja i mogućnost slobodne volje. Ovdje imamo nešto što se u svojim karmičkim učincima proteže izvan naše egzistencije Zemlje; ovdje svjetluca svjetska karma!
Dakle sada smo govorili o koncepciji karme, njenom značenju za svaku osobnost, svaku individualnost, i za cijelo čovječanstvo. Opisali smo njen utjecaj unutar naše Zemlje i izvan nje, i našli smo još nešto drugo što možemo opisati kao svjetsku karmu.
Tako nalazimo karmički zakon povezanosti između uzroka i učinka koji radi na takav način da učinak sa svoje strane povratno djeluje na uzrok; a ipak djelujući reaktivno zadržava svoju bit i ostaje isti. Ovaj zakon karme vlada svugdje u svijetu utoliko što svijet prepoznajemo kao duhovan. Mutno osjećamo da se karma otkriva na toliko mnogo načina, u potpuno različitim sferama, i osjećamo kako će se različite grane karme — osobna karma, karma čovječanstva, karma Zemlje, itd., međusobno presijecati. I time ćemo imati objašnjenje koje nam je potrebno da bi razumjeli život; jer život se može razumjeti u njegovim detaljima ako možemo naći razne karmičke utjecaje kako se presijecaju.
* Posljednje pojavljivanje kometa bilo je 1986. Njegove periodičke posjete javljaju se u intervalima od oko 76 godina, i zabilježene su od 240 g. pr.n.e. Tijekom zadnjeg posjeta, prošao je izravno između Zemlje i Sunca, tako da je Zemlja zapravo prošla kroz rep kometa. Zanimljivo je primijetiti da je ovaj niz predavanja dan u vrijeme dok je komet bio najbliže Zemlji, svibnja 1910.