.Prije nego dođemo do pitanja ljudske karme, nužan je određeni broj pripremnih razmatranja. Jučer smo dali neku vrstu opisa koncepta karme, a danas ćemo morati nešto reći o karmi i životinjskom carstvu.
Ono što bi se moglo nazvati vanjskim dokazom stvarnosti karmičkog zakona naći će se tijekom ovih predavanja na mjestima gdje će biti posebna prigoda da se ukaže na te vanjske dokaze. U tim prigodama također možemo steći sposobnost govoriti o temeljima ideje o karmi onima vani koji mogu postaviti pitanja o ovome ili onome, ili koji mogu dovesti u pitanje cjelokupnu ideju o karmi. Ali za to je nužno nekoliko uvodnih razmatranja.
Što je prirodnije nego upitati se kako je životinjski život i životinjska sudbina povezana s onim što možemo nazvati odvijanjem ljudske karme? U tome ćemo naći sadržano ono što su, za čovječanstvo, najvažnija i najdublja pitanja sudbine.
Odnos čovjeka na Zemlji prema životinjskom carstvu razlikuje se u različitim epohama i također u različitim narodima. Svakako nije bez interesa da u slučaju naroda koji su očuvali najbolje dijelove drevne svete mudrosti čovječanstva, postoji duboko suosjećajno i brižno tretiranje životinja. Na primjer, u budističkom svijetu koji je očuvao važne dijelove starih koncepcija svijeta čovječanstva u drevna vremena, nalazimo vrlo suosjećajno tretiranje životinja, tretiranje i osjećaj prema životinjskom carstvu koji mnogi narodi u Europi ne mogu razumjeti.
Naći ćete to i među drugim narodima također, posebno gdje je nacija očuvala neke od starih koncepcija koje su im došle kao nasljeđe na ovom ili onom mjestu, naći ćete neku vrstu prijateljstva, nečeg što se približava ljudskom tretiranju životinja. Primjer je Arap i njegovo tretiranje svog konja. S druge strane moglo bi se reći da u zemljama u kojima se priprema buduća koncepcija svijeta, odnosno, na zapadu, postoji malo razumijevanja takve simpatije za životinjsko carstvo. Također je karakteristično da se u Srednjem vijeku i sve do u naša vremena, upravo u zemljama gdje se kršćanstvo širilo, pojavila ideja da se životinje ne mogu smatrati kao bića koja imaju vlastiti život duše, već prije kao nešto poput automata. Također je istaknuto, možda ne neopravdano, premda ne uvijek s velikim razumijevanjem, da je ideja često promicana od zapadne filozofije da su životinje automati i zapravo ne posjeduju dušu, možda preuzeta od običnih ljudi koji nisu imali suosjećanja za životinje i često nisu imali granica u njihovom okrutnom tretiranju. Doista, stvar je otišla toliko daleko da su misli velikog filozofa modernih vremena, Descartesa, u vezi životinjskog carstva, bile potpuno pogrešno shvaćene.
Naravno, mora nam biti jasno da ideja o životinjama kao pukim automatima nikada nije iznesena od stvarno eminentnih duša novije kulture, niti je Descartes imao takvo stajalište, premda u mnogim knjigama filozofije možete pročitati da je imao. Istina je da životinjama ne pripisuje dušu koja se može razviti tako da može dokazati, na primjer, postojanje Boga iz vlastite samosvijesti; ipak kaže da je životinja prožeta i animirana od tzv. životnih duhova, koji, premda ne predstavljaju takvu potpunu individualnost kao ego čovjeka, ipak djeluju kao duša u organizaciji životinje. Zaista je karakteristično da je bilo moguće tako potpuno pogrešno razumjeti Descartesa, jer to nam pokazuje da je u proteklim stoljećima u našem zapadnom razvoju postojala tendencija da se životinji pripiše nešto potpuno automatsko. To ne bismo trebali pogrešno shvatiti da smo se uhvatili toga savjesno, već bi to pročitali kod Descartesa. Osobitost je zapadne civilizacije da se mora razviti iz elemenata materijalizma; može se čak reći da se osvit kršćanstva dogodio na takav način da je ovaj važan impuls u ljudskoj evoluciji prvi izvršio utjecaj u materijalističkom zapadnom duhu. Materijalizam modernih vremena samo je posljedica ove materijalističke koncepcije kršćanstva, najduhovnije religije na zapadu. To je sudbina naroda zapada — ako smijemo tako reći — da moraju raditi iz materijalističkih temelja, i u osvajanju ovih materijalističkih gledanja i tendencija oni će razviti snage koje će voditi do najvišeg duhovnog života. Posljedica je ove sudbine, ove karme, da narodi Zapada imaju tendenciju smatrati životinje samo za automate. Onaj tko ne može prodrijeti u djelovanje duhovnog života i može suditi jedino iz onoga što ga okružuje u vanjskom svijetu osjetila, iz utisaka tog svijeta, lako dolazi do ideje o životinjskom carstvu koja životinje smješta na najnižu razinu. S druge strane, koncepcije svijeta koje sadrže elemente iskonskih duhovnih istina, drevnu mudrost čovječanstva, sačuvale su neku vrstu znanja o onome što duhovno postoji u životinjskom carstvu; i unatoč svom pogrešnom razumijevanju, unatoč svemu što se uvuklo u njihove poglede na svijet i uništilo njihovu čistoću, nisu mogli zaboraviti da su duhovna djelovanja i duhovni zakoni aktivni u životu i razvoju životinjskog carstva. Dakle, ako smo, s jedne strane, zbog nedostatka duhovnih koncepata, prinuđeni priznati neznanje u vezi životinjske duševne prirode, ne smijemo se, s druge strane, obmanjivati izravno primjenjujući na životinjsko carstvo ideju karme koja pomaže shvatiti ljudsku sudbinu u ljudsku karmu; jer to bi bio rezultat čisto materijalističkog koncepta. To se ne smije učiniti.
Već smo istaknuli da je ideju karme nužno razmotriti s točnošću, i zalutali bi ako bi u životinjskom carstvu potražili primjere povratnog djelovanja na biće od kojeg je krenuo uzrok. Sada, goleme posljedice karmičkog zakona možemo shvatiti samo ako idemo izvan pojedinog ljudskog života između rođenja i smrti, i čovjeka slijedimo kroz njegove uzastopne inkarnacije; tada ćemo otkriti da povrat uzroka kojeg smo pokrenuli u jednom životu može djelovati samo u onom kasnijem. Uobičajeni zakon karme proteže se od života do života, i učinci uzroka ne moraju biti djelatni — zaista, kada razmatramo karmu kao cjelinu, sasvim sigurno nisu djelatni — u istom životu između rođenja i smrti.
Sada, iz elementarnijih učenja znanosti duha već znamo da u slučaju životinja ne možemo govoriti o reinkarnaciji kakva se odvija kod čovjeka. U životinjskom carstvu ne nalazimo ništa što nalikuje onoj ljudskoj individualnosti koja je sačuvana kada osoba prolazi kroz vrata smrti i živi određeni život u duhovnom svijetu tijekom vremena od smrti do ponovnog rođenja da bi opet ušla u egzistenciju preko novog rođenja. Životinjsku smrt ne možemo shvatiti na isti način kao što shvaćamo ljudsku smrt, jer sve što opisujemo kao sudbinu ljudske individualnosti nakon što je osoba prošla kroz vrata smrti nije isto kao u životinjskom carstvu. I ako bi vjerovali da u pojedinoj životinji koju imamo pred nama možemo potražiti reinkarnirano biće životinje koja je prethodno postojala na Zemlji — kao što to možemo u slučaju čovjeka — bili bi potpuno u krivu. U današnje vrijeme, kada je netko sklon razmatrati sve što se nađe u svijetu samo s vanjske strane a ne s unutarnje, veliki kontrasti i najvažnije razlike između čovjeka i životinje prolaze nezapažene. Sa čisto materijalističkog gledišta vanjska pojava smrti izgleda kao da je jednaka kod čovjeka i kod životinje. Tako netko može lako povjerovati, pri promatranju života životinje između rođenja i smrti, da je više pojava kod individualnog života životinje usporedivo s onima u osobnom životu čovjeka između rođenja i smrti. Ali to bi bilo posve pogrešno. Stoga za početak trebamo pojedinačnim primjerima pokazati bitne razlike između životinje i čovjeka.
Ove razlike između čovjeka i životinje mogu se shvatiti samo od onog koji koristi činjenice koje su mu otkrivene i od vanjskih osjetila i od njegove špekulativne misli. Nalazimo pojavu na koju je također skrenuta pažnja od prirodnih istraživača ali s kojom današnji čovjek ne može ništa, naime, pojavu da čovjek zaista mora naučiti najjednostavnije stvari. Tijekom svoje povijesti čovjek mora naučiti koristiti najprimitivnije instrumente, i naša djeca još moraju učiti najjednostavnije stvari, i moraju potrošiti neko vrijeme da bi ih naučila. Čovjek se mora potruditi da proizvede čak i najjednostavnije stvari, ili izradi svoje instrumente i alate. Kada, s druge strane, pogledamo životinje moramo priznati koliko im je lakše u ovom pogledu. Promislite kako dabar gradi svoje komplicirano boravište. Ne treba učiti; zna kako to napraviti, jer nosi znanje sa sobom kao unutarnji zakon, baš kao što mi ljudi nosimo snagu promjene naših zuba u otprilike sedmoj godini života. Nitko to ne treba učiti. Na isti način, životinje kao što su dabrovi nose s njima sposobnost da grade svoje kuće. Ako promatrate životinjsko carstvo vidjeti ćete da životinje sa sobom nose određene sposobnosti s kojima mogu postići stvari od kojih je ljudska umjetnost, koliko god bila velika, daleko od postizanja.
Sada se može postaviti pitanje: Kako dolazi do toga da kada je ljudsko biće rođeno da je manje sposobno nego, na primjer, kokoš, ili dabar; i da najprije mora, uz mnogo muke, steći ono što ova stvorenja već donose sa sobom? Jer za našu je koncepciju svijeta važnije da smo sposobni postaviti pravo pitanje nego da nagomilamo znanje. Činjenice mogu biti točne, ali ne moraju uvijek biti bitne za našu koncepciju svijeta. Sada, premda ćemo danas ići u uzroke ovih pojava sa stajališta znanosti duha, predaleko bi nas odvelo ako bi detaljno prikazali zašto je to tako. Ali možemo, za početak, uputiti na to sa par riječi.
Ako se uz pomoć znanosti duha vratimo natrag u ljudskoj evoluciji u drevnu prošlost naći ćemo da su snage koje su na raspolaganju dabru ili bilo kojoj drugoj životinji, da bi mogle donije ovakvu artističku moć u svijet, jednom bile na raspolaganju čovjeku. Nije tako da je čovjek u drevnoj prošlosti propustio ovu obdarenost sposobnošću dok su životinje sve uzele za sebe; on je također primio te snage, doista u daleko većem stupnju nego životinje. Jer iako one unose izvjesnu veliku artističku vještinu u svijet sa sobom, to je međutim, ograničenog opsega. U osnovi pri rođenju čovjek ne može napraviti baš ništa, i prvo mora naučiti sve što se tiče vanjskog svijeta. Ovo je nekako pretjerano izrečeno, ali shvatiti ćete što mislim. Sada, kada čovjek uči, uskoro se pokazuje da on može postati mnogostran, i da što se tiče razvoja izvjesnih artističkih sposobnosti, itd., to može biti znatno bogatije nego je to kod životinje. Tako je izvorno čovjek nosio sa sobom veće obilje moći, koje danas ne donosi. Tako je oživljena osobita pojava, da su izvorno čovjek i životinja bili slično obdareni; i ako bi se vratili u evoluciju starog Saturna, trebali bismo otkriti da nije bilo apsolutno nikakve razlike između ljudskog i životinjskog razvoja. Sve te sposobnosti bile su zajedničke oboma. Što se u međuvremenu dogodilo da životinja donosi sa sobom u egzistenciju svakakve sposobnosti, dok je čovjek doista nevješto biće kada dolazi u svijet? Kako se čovjek u međuvremenu ponašao da sada više ne posjeduje sve što je jednom donio sa sobom? Je li on to glupo protraćio tijekom evolucije, dok su životinje to sačuvale kao štedljive domaćice? To su pitanja koja se mogu postaviti na osnovu stvarnih činjenica.
Čovjek nije protraćio one snage koje danas životinja manifestira kao vanjske sposobnosti; samo ih je transformirao, ali u nešto različito od onoga što posjeduju životinje. One su ih primijenile na vanjska djela; dabrovi grade svoje domove i ose njihova gnijezda, ali čovjek je transformirao i pripojio unutar sebe iste snage koje životinje manifestiraju izvana, i na taj način izgradio ono što nazivamo viša ljudska organizacija. Da bi čovjek mogao hodati uspravno, da bi imao savršeniji mozak, i, općenito, savršeniju unutarnju organizaciju, određene snage su bile nužne, i to su iste snage s kojima dabar konstruira svoj dom. Dabar gradi svoj dom, ali čovjek je okrenuo snage prema unutra na sebe, na svoj mozak, itd., i tako mu nije ništa preostalo s čime bi radio izvana. Dakle ako se, u sadašnje vrijeme krećemo među životinjama sa savršenijom konstitucijom, to je zbog činjenice da smo mi primijenili iznutra sve snage koje dabar troši na vanjski način. Mi našu dabarsku građevinu imamo u nama, i stoga više nismo u stanju manifestirati te snage izvana na isti način. Kada zauzmemo sveobuhvatan pogled na svijet, razumijemo porijeklo raznih sposobnosti koje postoje u kreaciji, i to kako nam se javljaju danas.
Zašto je čovjek prema unutarnjoj organizaciji morao okrenuti posebne snage koje vidimo u vanjskim postignućima životinja? Jer je jedino stjecanjem te unutarnje organizacije čovjek mogao postati vozilo onoga što je danas ego koji napreduje od utjelovljenja do utjelovljenja. Niti jedna druga organizacija nije mogla postati nositelj ega, jer u potpunosti zavisi o vanjskom svetištu to da li će ego individualnost moći biti aktivna u zemaljskoj egzistenciji ili ne. To ne bi mogla da vanjska organizacija nije pogodna za ego individualnost. Sve je pridonijelo da ta organizacija bude ovako prikladna, i s tim ciljem se morao napraviti određeno uređenje, kojeg bit već znamo.
Znamo da je evolucija Mjeseca prethodila evoluciji Zemlje. Prije toga opet je bila evolucija Sunca kojoj je prethodila evolucija Saturna. Kada je evolucija Mjeseca došla do kraja, čovjek je bio na stupnju razvoja — u odnosu na vanjski život — koje bi se moglo opisati kao animalno-čovječanstvo. U to vrijeme vanjska ljudska organizacija nije bila napredovala dovoljno da bi postala vozilo ego-individualnosti. Evolucija Zemlje imala je zadatak utjeloviti ego u ovu organizaciju. Ali to se moglo dogoditi samo regulirajući našu evoluciju Zemlje na vrlo poseban način. Kada je stari razvoj Mjeseca došao do kraja, sve se razgradilo, takoreći, u kaos. U određeno vrijeme kozmičke zore, pojavio se novi kozmos naše evolucije Zemlje. U njemu je bilo sadržano sve što je, kao naš solarni sustav, povezano s nama i Zemljom. Iz te cjeline, iz tog kozmičkog jedinstva odvojila su se sva ostala nebeska tijela koja pripadaju našoj posebnoj egzistenciji Zemlje. Ne trebamo ulaziti u način na koji su se odvojili drugi planeti, Jupiter, Mars, itd. Moramo samo naglasiti da su se u izvjesnom periodu u našoj fazi Zemlje u evoluciji, naša Zemlja i naše Sunce odvojili. Dok se Sunce već bilo odvojilo i slalo dolje svoju aktivnost na Zemlju od izvana, naša Zemlja još je bila ujedinjena sa sadašnjim Mjesecom, tako da su supstance i duhovne snage koje sada pripadaju Mjesecu, u to vrijeme još bile ujedinjene sa Zemljom.
Sada, često smo se doticali pitanja što bi se dogodilo da se Sunce nije odvojilo od Zemlje, i prešlo u to stanje u kojoj djeluje na Zemlju od izvana kao što to radi sada. U početku kada je Zemlja još bila ujedinjena sa Suncem, uvjeti su bili sasvim različiti i cijeli kozmički sustav uključivao je pretke ljudske organizacije čineći jedno jedinstvo. Apsurdno je promatrati moderne uvjete i reći: 'Kakve besmislice ti antropozofi govore! Da je bilo tako, sva bi bića izgorjela!' Ali ta su bića bila tako organizirana da su u to vrijeme mogla postojati pod uvjetima sasvim različitim od onih u ovoj epohi. Sada, da je Sunce ostalo u uniji sa Zemljom, snage vrlo različite i mnogo više nasilne stale bi sa Zemljom; i posljedica bi bila da bi cijela evolucija Zemlje napredovala tako žestoko i brzo da bi za ljudsku organizaciju bilo nemoguće da se razvije kako bi trebala. Stoga je bilo nužno da se Zemlji dade sporiji tempo, i stave na raspolaganje intimnije sile. To se moglo postići samo povlačenjem žestokih i olujnih sila od Zemlje. Snage Sunca radile su manje žestoko kada su djelovale od izvana nakon povlačenja od Zemlje. Međutim, kroz to, dogodilo se nešto drugo. Zemlja je sada u stanju u kojem čovječanstvo opet nije moglo napredovati na pravi način. Stanje Zemlje sada je bilo previše gusto, i imalo je sušeće i okamenjavajuće djelovanje na sav život. Da su uvjeti ostali takvi, čovjek se opet ne bi mogao razviti. To je riješeno posebnim uređenjem. Neko vrijeme nakon izlaska Sunca sadašnji Mjesec je napustio Zemlju, i odnio sile usporavanja koje bi sav život dovele do spore smrti. Tako je Zemlja ostala iza između Sunca i Mjeseca, birajući upravo pravi tempo za ljudsku organizaciju, i omogućivši joj da preuzme ego, i da bude nositelj individualnosti koja ide od utjelovljenja do utjelovljenja. Ljudska organizacija kakva danas postoji proizvedena je iz kozmosa ni pod kakvim drugim uvjetima nego kroz ovaj proces — najprije odvajanje Sunca i zatim ono od Mjeseca.
Netko bi možda rekao: 'Da sam ja bio Svemogući napravio bi to drugačije; Ubrzo bih proizveo takvu kombinaciju da bi ljudska organizacija mogla napredovati na način na koji mora napredovati! Zašto je bilo nužno da Sunce mora otići prvo i zatim nakon nekog vremena Mjesec?'
Osoba koja misli na ovaj način misli previše apstraktno. Ona ne razmišlja da kada će se u univerzalnom poretku proizvesti tako kompleksna stvar kao što je ljudska organizacija, da je za svaki pojedini dio potrebno posebno uređenje. Ono što ljudska misao i izmišlja i zamišlja ne može se pretvoriti u stvarnost. Apstraktno se može misliti bilo što, ali kod znanosti duha treba naučiti misliti konkretno tako da se može reći: Ljudska organizacija nije jednostavna stvar; sastoji se od fizičkog tijela, eterskog tijela i astralnog tijela. Ova tri dijela najprije moraju biti dovedena u određenu ravnotežu, tako da bi nekoliko dijelova moglo biti u ispravnom odnosu jedni s drugima. To se moglo dogoditi samo kroz ovaj trostruki proces: Prvo, stvaranje jedinstvenog kozmosa — cjelokupno kozmičko jedinstvo Zemlje, Sunca i Mjeseca. Zatim se nešto moralo učiniti što bi radilo na usporavajući način na ljudsko etersko tijelo koje bi inače previše vatreno konzumiralo svu evoluciju — to je ostvareno povlačenjem Sunca. Zatim se opet Mjesec morao povući, jer bi inače preko astralnog tijela ljudska organizacija umrla. Ova tri procesa morala su se dogoditi zbog trostruke čovjekove organizacije.
Tako vidimo da čovjek svoje postojanje i svoje sadašnje osobine duguje složenom uređenju u kozmosu. Ali također znamo da se evolucija svih carstava prirode ni na koji način ne odvija istim tempom kao opće evolucija. Iz raznih predavanja danih prethodnih godina, znamo da su na svakom planetarnom utjelovljenju Zemlje, izvjesna bića zaostala iza u općoj evoluciji. Zatim, kako se evolucija nastavlja dalje ona žive u uvjetima koji u potpunosti ne odgovaraju toj evoluciji. Također znamo da se u osnovi sva evolucija može odvijati na pravi način kroz zaostajanje tih entiteta. Tijekom evolucije starog Mjeseca izvjesna bića su ostala iza kao luciferička bića, i preko njih došlo je mnogo onoga što je zlo; ali njima također dugujemo ono što ljudsku egzistenciju čini mogućim, naime, mogućnost slobode, slobodnog razvoja našeg unutarnjeg bića. Zaista, možemo reći da je u izvjesnom smislu ovo zaostajanje luciferičkih bića bilo žrtvovanje. Ona su ostala iza tako da bi tijekom egzistencije Zemlje mogla provoditi određene aktivnosti; ona su mogla čovjeku podariti osobine koje se odnose na njegovo dostojanstvo i određivanje njegove sudbine. Moramo se naviknuti na potpuno različite ideje od onih koje su uobičajene; jer prema uobičajenim idejama moglo bi se reći da luciferički duhovi nisu uspjeli napredovati i da su morali zaostati; i nismo mogli opravdati njihov nemar. Ali to nije bila stvar nemara luciferičkih bića; u izvjesnom smislu njihovo zaostajanje je bilo žrtva, da bi mogla raditi na našem zemaljskom čovječanstvu s onime što su stekli ovom žrtvom.
Iz posljednjeg predavanja već znate da zaostajala nisu samo bića nego i supstance i sačuvale zakone koji su u prethodnim planetarnim uvjetima bili ispravni, i zatim nosile te zakone u kasniju evoluciju. Tako se faze evolucije koje pripadaju drevnim vremenima miješaju i prožimaju s onima modernih vremena. I to je ono što dovodi do ovako velike kompleksnosti života, koja nam nudi stupnjeve egzistencije koji su najraznovrsniji. Životinjsko carstvo nikada se ne bi moglo razviti pored ljudskog carstva danas da izvjesna bića nisu zaostala na kraju perioda Saturna da bi, dok je čovječanstvo na Suncu već razvijalo viši stupanj, formiralo drugo carstvo i nastupili kao prvi preci našeg sadašnjeg životinjskog carstva. Tako je ovo zaostajanje bilo apsolutno nužno kao osnova za kasnije formiranje.
Sada usporedba može objasniti zašto su bića i supstance morali zaostati. Razvoj čovjeka je morao napredovati postupno, i to je mogao samo u onom istom stupnju u kojem je čovjek sebe oplemenio. Da je uvijek radio s istim snagama s kojima je radio za vrijeme faze Saturna, ne bi bio napredovao, već bi zaostao. Zbog toga je morao oplemeniti svoje snage. Za ilustraciju, pretpostavimo da imamo čašu vode u kojoj je rastopljena neka supstanca. Sve u toj čaši od vrha do dna biti će iste boje, iste gustoće, itd. Sada pretpostavimo da su grublje supstance pale na dno; tada čišća voda i finije supstance ostaju iznad. Voda se može rafinirati samo separacijom grubljih dijelova. Nešto poput ovoga također je bilo nužno nakon što je Saturn evolucija prešla svoj put, tako da se pojavio takav sediment, i cijelo se čovječanstvo odvojilo od nečega, zadržavajući sve finije dijelove. Ono što je ostalo formiralo je kasnije životinjsko carstvo. Pomoću ove separacije čovjek je mogao oplemeniti sebe, i uzdići se na viši stupanj. Na svakom stupnju izvjesna bića moraju biti odvojena, da bi se čovjek mogao uzdizati sve više.
Tako imamo čovječanstvo koje je postalo moguće samo čovjekovim oslobađanjem od bića koja oko njega žive u nižim carstvima. U jednom smo trenutku bili povezani s tim bićima, sa svim njihovim snagama, u napetosti evolucije poput gušćih sastojaka u vodi. Mi smo se od njih uzdigli i na taj način naš razvoj je učinjen mogućim. Tako gledamo dolje na tri carstva prirode oko nas, i u njima vidimo nešto što je moralo postati temelj našeg razvoja. Ta bića su potonula da bi se mi mogli uzdići. Na ovaj način na podređena carstva prirode gledamo s pravog aspekta.
Proučavanje razvoja Zemlje pomoći će nam da još jasnije shvatimo detalje ovog procesa. Moramo razumjeti da sve činjenice u našem zemaljskom razvoju imaju izvjesne odnose i veze. Vidjeli smo da je do odvajanja Sunca i Mjeseca od Zemlje zaista došlo da bi se tijekom evolucije Zemlje ljudska organizacija mogla razviti do te mjere da postane individualnost; i zajedno s time ljudska organizacija je napravljena čistom. Ali preko ove separacije u univerzumu zbog čovjeka, kroz veliku promjenu u našem solarnom sustavu, bio je također utjecaj i na druga tri carstva prirode — posebno životinjsko carstvo. Ako želimo razumjeti utjecaj izvršen na životinjsko carstvo kroz proces odvajanja Sunca i Mjeseca, ovo je ono do čega dolazimo kao rezultat duhovnog istraživanja:
Čovjek je bio na određenom stupnju evolucije kada se odvojilo Sunca. Sada, da je bio prisiljen ostati na tom stupnju na kojem je bio za vrijeme perioda kada je Mjesec još bio ujedinjen sa Zemljom, ne bi bio u stanju postići svoju sadašnju organizaciju; bio bi suočen s određenim opadanjem i isušivanjem. Prvo su mjesečeve snage morale otići. Mogućnost ove ljudske organizacije dugujemo samo okolnosti da je tijekom perioda kada je Mjesec još bio dio Zemlje, čovjek očuvao organizaciju koja je još uvijek mogla biti prilagodljiva; jer bilo je moguće da ta organizacija postane tako postavljena da izlazak Mjeseca ne bi više bio od ikakve koristi. Samo su preci čovječanstva bili na tom prilagodljivom stupnju na kojem je organiziranje još bilo moguće. Stoga se Mjesec u određeno vrijeme morao odvojiti. Sada, što se dogodilo do vremena izlaska Mjeseca?
Ljudska organizacija postajala je sve grublja. Čovjek nije, zaista, izgledao kao drvo — to bi bila pregruba koncepcija. Organizacija je u to vrijeme unatoč svojoj grubosti još uvijek bila mnogo finija nego je to naša sadašnja organizacija; ali za to razdoblje između izlaska Sunca i onog od Mjeseca, organizacija čovjeka bila je tako gruba da duhovniji dio njega, koji je u izvjesnom smislu živio naizmjenično unutar i izvan fizičkog tijela, zapao u krizu da kada je pokušao ponovno ući u fizičko tijelo našao ga je tako gustim, zbog događaja koji su se dogodili na Zemlji, da više nije mogao ući u njega kao u svoje prebivalište. Stoga je došlo do toga da je duhovni i duševni dio mnogih naših ljudskih predaka potpuno napustio Zemlju, i na neko vrijeme uzeo utočište na drugim planetima koji pripadaju našem solarnom sustavu. Samo se mali broj fizičkih tijela mogao koristiti i održavati se tijekom tog vremena. Kao što sam rekao, daleko veći broj ljudskih duša je otišao u svemir, ali tijek ljudske evolucije održavan je od malog broja onih koji su bili najrobusniji i koji su se mogli boriti i osvajati. Te robusne duše nosile su evoluciju tijekom kritičnog razdoblja.
Tijekom cijelog ovog procesa ljudska individualnost još uvijek nije bila evoluirala. Tamo je više bila karaktera duše nekakve vrste, i kada su se neke duše povukle otišle su u skupine duša.
Tada je došao izlazak Mjeseca koji je omogućio za ljudsku organizaciju da se dodatno rafinira. Onda je mogla primiti duše koje su se prethodno udaljile, i te duše su postupno — sve do i tijekom atlantske epohe — ponovno spustile dolje i ušle u ljudska tijela ispod. Međutim određeni organizmi su se reproducirali tijekom tog kritičnog vremena i nisu mogli postati vozila ljudske duše pošto su bili previše grubi. Time je došlo do toga da je uz bok s onim organizacijama koje su se mogle rafinirati i postati vozila ljudske individualnosti, također bilo i razmnožavanih organizama koji nisu mogli, i oni su bili nasljednici organizama koji su bili napušteni od ljudske duše tijekom vremena kada se Sunce već bilo povuklo a Mjesec još bio ujedinjen sa Zemljom.
Tako uz bok čovjeku vidimo carstvo organizama koji se uistinu razvijaju, koji su, očuvavši karakter Mjeseca postali nesposobni da budu nositelji ljudske individualnosti.
Ti organizmi su u biti oni koji su postali naše sadašnje životinjsko carstvo. Može izgledati zanimljivo da grublji organizmi sadašnjih životinja imaju izvjesne sposobnosti čime su u stanju raditi mudro, kao u slučaju rada dabra, itd.; ali to se može u potpunosti objasniti ako ne razmišljamo previše površno. Upravo organizacija tih bića u koju nisu ušle ljudske duše, koja je razvila vanjsko uređenje animalne strukture — nervni sustav, itd., učinila je za njih mogućim da se u potpunosti usklade sa zakonima egzistencije Zemlje. Jer ona bića koja nisu razvila sposobnost preuzimanja ljudskih duša, cijelo vrijeme su ostala ujedinjena sa Zemljom. Druge organizacije koje su se kasnije rafinirale, tako da mogu primiti ljudsku individualnost, svakako su također bile s njima na Zemlji, ali pošto su kasnije morale pretrpjeti izvjesne promjene kada je Mjesec bio vani, izgubile su sposobnosti, ili radije preobrazile ih u rafiniranje sebe, a i morajući pretrpjeti druge promjene.
Tako primjećujemo da kada je Mjesec bio odvojen, na Zemlji su bile određene organizacije koje su jednostavno u sebi reproducirale stare uvjete kakvi su postojali kada je Mjesec ranije bio ujedinjen sa Zemljom. Ove organizacije su ostale grube, sačuvale su zakone koje su imale ranije, i postale tako podešene da kada se Mjesec odvojio, u njima se nije dogodila nikakva promjena. Jednostavno su se rigidno razmnožavale dalje. Druge organizacije koje će postati vozila ljudskih individualnosti nisu se mogle rigidno umnažati kao što su to radile grublje organizacije. Morale su se promijeniti na takav način da ona bića koja u međuvremenu nisu bila ujedinjena sa Zemljom, a sada se na nju moraju vratiti, sada mogu u njima djelovati. Ovdje imamo razliku između bića koja su sačuvala stari rigidni karakter Mjeseca i ona koja su se promijenila. Sada, u čemu se promjena sastojala?
Kada su se one duše koje su otišle od Zemlje vratile, i još jednom preuzele tijela, počele su raditi promjene u nervnom sustavu, mozgu, itd. Primijenile su svoje snage, takoreći, na unutarnju izgradnju. Sada ne može biti nikakve promjene u drugim bićima koja su otvrdnula. Različita bića sada su preuzela ove potonje organizme, bića koja su zaostala na prethodnom stupnju i koja nisu dovoljno evoluirala da rade na organizmu od iznutra. Radije su radile od izvana kao grupne duše životinja. Tako su ljudske duše došle u posjed organizacija koje su za njih bile pogodne nakon izlaska Mjeseca, i ta bića su preradila organizaciju u ono što je dovelo do savršene ljudske strukture. One organizacije koje su ostale rigidne tijekom perioda Mjeseca nisu više mogle biti promijenjene, izvjesne duše su ih potom zaposjele, takve duše koje se u cjelini nisu dovoljno razvile da bi radile na individualnosti, već su zaostale na stupnju Mjeseca, razvijajući se koliko je to bilo moguće. One su stoga zaposjele ove niže organizacije kao 'grupne duše'.
Tako je razlika između čovjeka i životinje objašnjena kozmičkim događajima. Kroz kozmičke procese u evoluciji Zemlje proizvedene su dvije vrste organizacija. Da smo bili prisiljeni ostati sa strukturom kakva je ona od bića neposredno ispod čovječanstva sada bi bili prisiljeni lebdjeti oko Zemlje jer bi naša organizacija bila previše rigidna. Nismo stoga mogli, sići u njih, i premda smo postali savršenija bića, morali bi bili ostati gdje su ostale organizacije grupne duše životinja. Međutim, kako su naše organizacije mogle sebe oplemeniti, mogli smo ući u njih i koristiti ih kao naše boravište; to jest mogli smo sići u tjelesna utjelovljenja. Grupne duše to ne moraju raditi; one djeluju na ta bića iz duhovnog svijeta.
Dakle u životinjskom carstvu koje nas okružuje vidimo nešto što smo i mi danas trebali biti, da naša sadašnja organizacija nije bila transformirana. Sada se upitajmo kako su se životinje s njihovom rigidnijom organizacijom pojavile na Zemlji. Sišle su preko nas. One su potomci tijela koja mi više nismo željeli zaposjedati nakon izlaska Mjeseca. Mi ostavljamo ta tijela iza sebe da bi kasnije našli druga i mi ne bismo bili u stanju kasnije naći druga, da upravo u to vrijeme ta nismo napustili. Jer tek nakon izlaska Sunca mi smo mogli nastaviti naš napredak na Zemlji. Ostavili smo iza nas, takoreći, određena bića, da bi mi sami mogli pronaći mogućnost da se uzdignemo. Da bismo se uzdignuli morali smo ići na druge planete i ostaviti tijela dolje da propadnu, i u izvjesnom smislu ono što jesmo dugujemo onom što ostaje dolje. Zaista, ono što dugujemo može se opisati još detaljnije. Moramo pitati kako je za nas bilo moguće da napustimo Zemlju za vrijeme tog kritičnog perioda, jer biće ne može samo otići gdje mu se sviđa.
Tijekom evolucije Zemlje po prvi puta smo došli do nečega što dugujemo luciferičkim duhovima. Oni su bili naši vođe i odveli su nas od evolucije Zemlje u kritičnom periodu. Bilo je to kao da su nam rekli: 'Tamo dolje došlo je kritično vrijeme i morate napustiti Zemlju'. Napustili smo Zemlju pod vodstvom luciferičkih duhova, istih bića koja su u naše astralno tijelo tog vremena unijela luciferički princip, sklonost u nama za sve što nazivamo mogućnošću zla; ali s time u isto vrijeme došla je i mogućnost slobode. Da nas u to vrijeme nisu odveli od Zemlje uvijek bi trebali ostati vezani lancem za formu koju smo tada stvorili, i sada bi, u najboljem slučaju, mogli samo lebdjeti iznad te forme bez da bi ikada mogli ući. Tako su nas odveli i ujedinili njihovo vlastito biće s našim bićem.
Ako ovo imamo na umu razumjeti ćemo da smo za vrijeme našeg odsustva mi primili luciferičke utjecaje. One druge organizacije koje nisu dijelile ovu sudbinu koja je nas odvela u određene oblasti svijeta, ostale su dolje bez luciferičkog utjecaja. One su morale dijeliti našu zemaljsku sudbinu, ali nisu mogle dijeliti našu nebesku sudbinu. I kada smo se vratili na Zemlju u nama smo imali luciferički utjecaj — ali ta druga bića nisu imala. Time je za nas postalo moguće voditi život u fizičkom tijelu a ipak život od njega nezavisan, kako bismo mogli postajati sve više nezavisni od fizičkog tijela. Ali ta druga bića koja nisu imala luciferički utjecaj predstavljaju ono što su naša astralna tijela bila u intervalu između izlaska Sunca i onog od Mjeseca, naime, ono čega smo se oslobodili. Gledamo životinje i kažemo: 'Sve što životinje manifestiraju na način okrutnosti, proždrljivosti, i svih animalnih poroka, osim vještine koju imaju, mi bi trebali imati u nama, da ih nismo mogli odbaciti. Ovo oslobađanje naših astralnih tijela dugujemo okolnostima da su sva grublja astralna tijela ostala iza u životinjskom carstvu i na Zemlji'. Možemo, doista, reći da je dobro za nas da više nemamo okrutnost lava, lukavstvo lisice, itd., već da je to povučeno od nas i vodi nezavisnu egzistenciju izvan nas.
Tako životinje imaju astralno tijelo zajedničko s nama, i stoga mogu osjetiti bol. Ali iz onoga što je sada rečeno vidimo da one ne posjeduju snagu da evoluiraju kroz bol i pobijede bol, jer nemaju individualnost. Životinje na račun toga mnogo više treba žaliti nego nas. Mi moramo otrpjeti bol, ali svaka bol je kod nas način za usavršavanje; prevladavajući je mi se dižemo više. Mi smo iza nas ostavili životinju kao nešto što već ima sposobnost da osjeti bol ali još ne posjeduje snagu da se izdigne iznad bola, i uspije pomoću njega. To je sudbina životinja. One nam manifestiraju našu vlastitu raniju organizaciju kada smo bili sposobni osjetiti bol, ali još nismo mogli, prevladavajući bol, transformirati je u nešto korisno za čovječanstvo. Tako smo tijekom naše zemaljske evolucije životinjama ostavili ono naše najgore, i one stoje oko nas kao simboli toga kako smo mi sami došli do našeg savršenstva. Ne bismo se riješili ostataka da životinje nismo ostavili iza. Moramo naučiti uzimati u obzir ove činjenice, ne kao teorije, već radije s kozmičkim osjećanjem svijeta. Kada gledamo životinje trebali bi osjećati: 'Vi životinje ste vani. Kada vi patite, vi patite od nečega od čega mi žanjemo korist. Mi ljudi, međutim, imamo moć prevladati patnju dok je vi morate otrpjeti. Nakon što smo primili patnju prenijeli smo je na vas, i na sebe preuzimamo snagu za nadvladati je'.
Ako iz teorije izgradimo ovaj kozmički osjećaj, tada doživljavamo veliki i sveobuhvatni osjećaj simpatije za životinjsko carstvo. Stoga kada je ovaj univerzalni osjećaj proizašao iz prvobitne mudrosti čovječanstva, kada je čovječanstvo još posjedovalo sjećanje na izvorno znanje koje je svakom od njih govorilo mutnom vidovitom vizijom kako su jednom stvari stajale, s time je također bila sačuvana i simpatija za životinjsko carstvo, i to u velikoj mjeri. Ova simpatija će se ponovno pojaviti kada se ljudi naviknu na znanost duha, i kada opet budu vidjeli kako je karma čovječanstva vezana za svjetsku karmu. U takozvanom mračnom dobu kada je materijalistička misao vladala, nije se mogla ispravno percipirati ova povezanost. U to vrijeme promatrano je samo ono što je u svemiru jedno do drugog, bez uzimanja u obzir činjenice da što god je jedno do drugog u svemiru da to ima zajedničko porijeklo, i razdvojilo se tek tijekom evolucije. Bilo je prirodno da se prestane osjećati veza između čovjeka i životinje; i u onim dijelovima Zemlje gdje je bila misija sakriti duhovno znanje o ovoj povezanosti, zamjenjujući ga sviješću koja se zanima samo za vanjski fizički prostor, svoj dug životinjama čovjek je platio na čudan način. Pojeo ih je.
Ove stvari nam pokazuju kako su koncepcije svijeta povezane sa svijetom percepcije i osjećaja ljudi. Potonji su posljedica ovog prvog i kako se koncepcije i ideje mijenjaju, percepcije i osjećaji čovječanstva također se mijenjaju. Čovjek nije mogao drugačije nego evoluirati. Zbog toga je druga bića morao gurnuti u ponor tako da bi se on sam mogao podignuti. Nije im mogao dati individualnost koja karmički kompenzira ono što životinje moraju pretrpjeti; mogao im je samo dati bol, bez da je u mogućnosti dati im karmičku kompenzaciju. Ali ono što im nije mogao dati prije, dati će im kada dođe do slobode i nesebičnosti svoje individualnosti. Tada će svjesno shvatiti karmički zakon u ovoj oblasti i reći 'Životinjama dugujem ono što sam sada postao. Budući da su životinje pale iz individualne egzistencije u sjenovitu egzistenciju ne mogu im nadoknaditi ono što su žrtvovale za mene, ali moram se pobrinuti, koliko god je moguće, načinom kako ih tretiram'. Stoga će s napretkom evolucije kroz svijest o karmi ponovno doći do boljeg odnosa između čovjeka i životinjskog carstva nego je to sada, posebno na Zapadu. Doći će do tretmana životinja čime će čovjek ponovno podignuti one koje je potisnuo dolje.
Tako vidimo da postoji izvjesna veza, između karme i životinjskog carstva, iako ne možemo, ako bi željeli izbjeći konfuziju misli, usporediti ono što životinja doživljava kao svoju sudbinu, s ljudskom karmom. Ali ako uzmemo u obzir cjelokupan razvoj Zemlje, vidjeti ćemo da doista možemo govoriti o odnosu između karme čovječanstva i životinjskog carstva.