.Ima još mnogo toga za reći o manifestacijama karme; ali ovo je naše posljednje predavanje, a vrijeme je neumitno kratko za ovako široku temu, lako ćete razumjeti da se s mnogo toga što se može reći, možda s mnogo toga što imate na umu kao pitanje, ne možemo sada baviti. Ali naš antropozofski pokret će nastaviti, i ono što tijekom predavanja neumitno ostaje neodgovoreno, može nekom drugom prigodom biti nastavljeno i dalje objašnjeno.
Neprestano će dolaziti u vaše umove da u zakonu karme, čovjek doživljava nešto što je tako organizirano da u svakom trenutku našeg života možemo pogledati na ono kroz što smo prošli, na ono što smo napravili, mislili i osjećali u inkarnacijama koje su prethodile našoj vlastitoj, i uvijek ćemo vidjeti da naša trenutna ljudska unutarnja i vanjska sudbina može biti shvaćena u svijetlu 'životnog izvješća', u kojem na jednu stranu polažemo sva pametna, razumna i mudra iskustva, a na drugu sve što je nerazumno, zlo i ružno. Na jednoj ili na drugoj strani će biti višak koji u svakom trenutku života označava sudbinu tog trenutka.
Sada se u vezi ovoga mogu pojaviti razna pitanja, a prvo bi bilo: Kako je ono što ljudska bića rade kao društvo povezano s onim što nazivamo 'individualna karma'? Već smo se dotaknuli ovog pitanja s drugih aspekata. Ako se osvrnemo na bilo koji događaj u povijesti, unatrag, na primjer, na perzijske ratove, za nas bi bilo nemoguće vjerovati da ti događaji — gledajući na njih u prvom redu s grčkog gledišta — predstavljaju nešto što će samo biti zapisano u knjigu sudbine pojedinaca, koji na fizičkom planu mogu izgledati kao osobe koje su najviše zainteresirane. Razmislite o svim vođama u perzijskim ratovima, o svim ljudima koji su se žrtvovali u to vrijeme, o svemu što su napravili pojedinci — od vođa dolje do drugih pojedinaca — u grčkim legijama u to vrijeme. Ako doista ovakav događaj razmotrimo u razumnom svijetlu, možemo li uopće ono što je svaka pojedina osoba napravila u to vrijeme pripisati samo karmičkom izvješću tog pojedinca? Vidjeli bi da to nije moguće. Jer, možemo li zamisliti da se u događajima koji su se dogodili cijeloj naciji ili velikom dijelu civiliziranog čovječanstva, nije dogodilo ništa drugo nego da je svaki pojedinac jednostavno proživljavao svoju vlastitu karmu? To nije moguće. U tijeku povijesne evolucije moramo se uvijek kretati od jednog događaja do sljedećeg, i vidjeti ćemo da će se u evoluciji samog čovječanstva pronaći i smisao i značaj, ali da takvi događaji ne mogu biti identični s posebnom karmom odvojenih pojedinaca.
Možemo razmisliti o pojavi kao što su perzijski ratovi, i upitati se koji značaj su imali u tijeku evolucije. Na Istoku se razvila izvjesna briljantna civilizacija. Ali kao što svako svijetlo ima svoju sjenu, tako moramo jasno vidjeti da je ta istočna civilizacija od čovječanstva mogla biti postignuta samo po cijenu izvjesnih tamnih sjenovitih elemenata koji ne bi trebali imati mjesta u ljudskoj evoluciji. Ta je civilizacija imala jednu izraženu sjenku — impuls da širi svoje granice pomoću fizičke sile. Da ta želja za povećanjem nije postojala, očito je da cijela istočna civilizacija ne bi nastala. O jednom se ne može razmišljati bez drugog. Da bi se čovjek mogao dalje razviti, grčka civilizacija, na primjer, morala se razviti iz sasvim različitih principa. Ali grčka civilizacija nije sama po sebi mogla napraviti izravan početak. Morala je steći neke elemente od izvana i posudila ih je od istočne civilizacije. Razne legende o herojima koji su od Grčke prešli na Istok, zapravo govore o tome kako su učenici grčkih škola otišli preko na Istok i Grcima natrag donijeli ona blaga istočne kulture koja su potom mogla biti transformirana pomoću grčkog nacionalnog talenta. Ali za to je bilo nužno iskorijeniti sjenovitu stranu ove kulture — impuls da se kreće na Zapad pomoću čiste vanjske sile. Rimska civilizacija koja je naslijedila Grčku, i sve što je doprinijelo evoluciji europskog čovječanstva ne bi bilo moguće da Grci nisu pripremili tlo daljnjim razvojem istočne civilizacije — da nisu odbacili Perzijance i ono što se odnosilo na njih. Tako je ono što je stvoreno u Aziji bilo pročišćeno odbijanjem Azijata.
Mnogi događaji u evoluciji svijeta mogu se razmatrati na ovaj način, i tada se dobije zapanjujuća slika. Ako bismo održali ciklus predavanja koji bi trajao tri ili četiri godine i tijekom tog vremena razmišljali samo o tradicionalnim, povijesnim dokumentima čovječanstva, onda bismo trebali vidjeti odvijanje nečega što bi zaista mogli nazvati planom u evoluciji čovječanstva. Tada bismo mogli pregledati takav plan i sebi reći, 'ovo treba postići; to ima svoju sjenovitu stranu koju treba odbaciti; blago koje je stečeno treba prijeći drugome, i tamo dalje biti usavršeno'.
Nakon što su Grci neko vrijeme nosili stečena blaga, dogodio se pad Grčke, i Rim je zauzeo njeno mjesto. Na ovaj način trebali bismo doći do plana ljudske evolucije, tako da kada govorimo o ovom planu nikada nećemo pogriješiti govoreći: 'Kako je došlo do toga, na primjer, da su Xerxes ili Miltiades ili Leonida imali ovu ili onu individualnu karmu'? Ovu individualnu karmu moramo smatrati za nešto što treba biti određeno i isprepleteno s planom evolucije čovječanstva. To se ne može shvatiti ni na koji drugi način; to je, također, i gledanje znanosti duha. Ali ako je to slučaj, moramo reći: U ovom dobro planiranom odvijanju ljudske evolucije moramo vidjeti nešto što je stvar samo po sebi, što je samo po sebi neprekinuto, na sličan način onome kako su karmički događaji kod pojedinog ljudskog života povezani jedni s drugima, i moramo dalje pitati: 'Kakav odnos taj plan cjelokupne evolucije čovječanstva ima prema pojedinoj karmi čovjeka'? Razmotrimo najprije ono što se bi se moglo nazvati 'sudbina' same ljudske evolucije.
Kada se osvrnemo natrag vidimo kako se pojavljuje jedna civilizacija za drugom, i kako evolucija jednog naroda slijedi onu drugog. Dalje vidimo kako jedna nacija za drugom stječe ovo ili ono što je novo, kako nešto ostaje izvan odvojenih nacionalnih civilizacija što je permanentno ali kako baš na račun toga nacije moraju odumrijeti, tako da blaga koja je svaka pojedina nacija stekla mogu biti sačuvana za odgovarajuće kasnije epohe ljudske evolucije. Moramo stoga, naći da je sasvim razumljivo ono što znanost duha ima za reći, da se u kontinuiranom odvijanju ljudske evolucije u prvom redu mogu razlikovati dvije struje. Razmotrite kako u cjelokupnom tijeku evolucije čovječanstva postoji ono na što bi mogli gledati kao na 'kontinuiranu struju', unutar koje se razvija val za valom, i ono što je prethodni val stekao preneseno je u sljedeći. O tome možemo dobiti ideju ako se osvrnemo na prvu civilizaciju post-atlantskog doba, i promotrimo velika dostignuća drevne Indije. Ali ako to usporedimo sa slabim odjekom koji je sadržan u Vedama, koje su, dakako, dovoljno divne, ali koje su blijedi odraz onoga što su Rišiji postigli i što nam znanost duha prenosi od velike kulture Indijaca, tada smo prinuđeni priznati da je izvorna veličina onoga što je taj narod postigao za čovječanstvo već bila bljedila kada je napravljen početak da se sačuva u onim divnim poetskim radovima. Ali ono što je indijska kultura prva stekla prelijevalo se u opći tijek ljudske evolucije i samo to je učinilo mogućim da se to razvije kasnije što je opet zahtijevano od mladih ljudi, ne od onih koji su već postali stari. Indijci su najprije morali biti vraćeni natrag na južni poluotok, a onda se u Perziji razvio zaratustrijanski pogled na svijet. Kako je uzvišen bio taj pogled na svijet kada se pojavio, i kako je nisko pao u relativno kratkom vremenu u ljudima koji su ga primili! U Egiptu i Kaldeji vidimo da se događa ista stvar. Zatim vidimo prelazak istočne mudrosti u Grčku, i vidimo kako Grci uzvraćaju onom što je istočno na vanjskom fizičkom planu. Tada vidimo sve što je Istok stekao preuzeto u krilo Grčke i isprepleteno s mnogo toga što je stečeno u raznim oblastima Europe. Iz toga je bila stvorena nova kultura, koja je zatim na mnoge neizravne načine postala sposobna primiti Krist impuls i presaditi ga na Zapad.
Nalazimo ovu kontinuiranu struju civilizacije u kojoj vidimo val za valom, i svaki sljedeći val je i nastavljanje prethodnog i novi doprinos čovječanstvu. Ali što je zapravo podrijetlo svega ovoga? Sjetite se svega što svaka nacija doživljava u vlastitoj kulturi. Promislite o akumulaciji emocija i percepcija u bezbrojnim pojedincima, o željama i entuzijazmu koji njeguju impuls te kulture. Promislite kako su pojedinci bili ujedinjeni u jedan kulturalni impuls, tako da je kroz nebrojena stoljeća ljudskog razvoja, jedna nacija za drugom, razvijajući uzastopne kulturalne impulse, svaka živjela njen entuzijazam; ali je također živjela u nekoj vrsti iluzije. Svaka je od njih smatrala da posebna dostignuća te kulture nisu prolazna već vječna. Samo je iz tog razloga odvojeni rad pojedinih naroda bio moguć, jer je iluzija uvijek preživjela. Čak i danas postoji iluzija; premda mi nismo apsolutno vezani s njom i o našoj kulturi ne govorimo kao o vječnoj.
Tu imate dvije stvari neophodne za nacionalne civilizacije, i koje se tek počinju mijenjati u našem vlastitom dobu. Jer prva oblast ljudskog duhovnog života kojoj takve iluzije ne mogu odoljeti, ona je od antropozofije. Za antropozofa bi bila grobna pogreška vjerovati da su oblici u koje je naše znanje sada odjeveno i misli koje možemo danas dati iz našeg antropozofskog mišljenja, osjećaja i volje, vječni. Bilo bi vrlo kratkovidno pretpostaviti da bi za tri tisuće godina još bilo ljudi koji bi govorili o antropozofskim istinama kap što mi sami to danas radimo. Znamo da smo zbog uvjeta našeg vremena prinuđeni utisnuti nešto u kontinuiranu struju evolucije u sadašnje oblike misli i da će naši nasljednici njihove doživljaje ovih stvari izraziti u potpuno drugačijim oblicima. Zašto je to tako? Kroz mnoga stoljeća i mnogo tisuća godina, civilizacija je pojedincima nametnula iskustva kroz koja je napravljen doprinos kolektivnoj evoluciji nacija. Promislite o bezbrojnim iskustvima kroz koja se prošlo u drevnoj Grčkoj, i promislite što je kasnije proizašlo iz toga kao ekstrakt za cijelo čovječanstvo! Tada ćete reći: U tome ima više toga nego su to samo pojedine struje. Mnoge stvari se događaju zbog ove primarne struje.
Dakle moramo promotriti dvije stvari: prvo, nešto što se mora pojaviti i odumrijeti, da bi iz toga potpuno druga stvar, koja je gledajući po količini najmanji dio, mogla preživjeti kao nešto trajno. Kada shvatimo da su u evoluciji čovječanstva otkada postoji individualna karma, na djelu dvije snage ili bića koje smo uvijek našle aktivnima — Lucifer i Ahriman — tek tada ćemo razumjeti odvijanje ljudske evolucije. Jer cilj ove evolucije je da u konačnici, kada Zemlja bude postignula svoju svrhu, ona iskustva koja su postupno ugrađivana u cjelokupnu ljudsku evoluciju iz raznih civilizacija, bude plodonosna za svakog pojedinca, bez obzira kakvu konkretnu sudbinu je on mogao imati. Ali taj cilj možemo vidjeti jedino ako na evoluciju svijeta gledamo u svijetlu antropozofije. Jer neka se nitko ne zavarava. Razmišljati o takvom cilju na pravi način, s punom snagom ljudske individualnosti, bez povezivanja individualnosti u nekakvu maglovitu panteističku uniju, već na takav način da je individualnost potpuno održana, tako da u nju utječe ono što je čovječanstvo kao cjelina steklo — taj cilj se jasno i konkretno može vidjeti jedino kada se duša razvija pomoću antropozofije.
Ako preletimo unatrag ranije civilizacije, vidimo da otkada su se ljudske individualnosti inkarnirale, da su Lucifer i Ahriman imali udjela u evoluciji čovječanstva. Lucifer na svojoj strani uvijek nastoji sudjelovati u progresivnoj struji evolucije tako da se skrasi u ljudskim astralnim tijelima, i impregnira ih s Luciferovim impulsom. Lucifer provodi njegovu egzistenciju tijekom evolucije čovječanstva radeći na ljudskim astralnim tijelima. Čovjek nikada ne bi mogao steći ono što mu Lucifer daje, samo iz onih snaga koje dovode do upravo opisane kontinuirane struje evolucije. Ako odvojite ovu struju civilizacije od cijelog progresivnog smjera čovječanstva, tada imate stalno uvećanje obilja kojeg normalna napredna bića hijerarhija, čine da se prelije dolje na čovječanstvo. Moramo pogledati hijerarhije i reći: Oni koji prolaze kroz svoju normalnu evoluciju opskrbljuju civilizaciju Zemlje s onim što je trajan posjed čovječanstva, što je, to je točno, kasnije transformirano, ali je ipak postalo trajan posjed. To je baš poput stabla i njegove srži. I tako stječemo kontinuiranu živu struju u civilizacijama koje napreduju.
Kroz ove snage koje prolaze normalnu evoluciju za vlastiti račun, čovjek bi svoj ego vodio sve više i više s ovim progresivnim bogaćenjem ljudske evolucije. S vremena na vrijeme ulazilo bi ono što čovjeka vodi dalje. Čovjek bi se sve više ispunjavao darovima duhovnog svijeta, i konačno, kada je Zemlja postigla svoj cilj, logično je da bi čovjek u sebi posjedovao sve što je dano iz duhovnih svjetova. Ali tada jedna stvar ne bi bila moguća. Čovjek ne bi bio sposoban razviti izvorni, sveti žar, posvećenosti i entuzijazam koji se javljaju u jednom periodu civilizacije za drugim. Iz istog tla iz kojeg izvire svaka želja i žudnja, također izvire i želja za velikim idealima, želja za srećom čovječanstva, za umjetničkim ostvarenjima u uzastopnim razdobljima ljudske civilizacije. Iz istog tla gdje izviru štetne želje koje vode do zla, također izvire i težnja za onim najvišim što se može postići na Zemlji. A ono što rasplamsa ljudsku dušu za najviše dobro, ne bi postojalo ako, s druge strane, ista želja ne bi mogla potonuti u izopačenost i porok. Mogućnost toga u ljudskoj evoluciji djelo je luciferičkih duhova. Ne smijemo ne prepoznati da su luciferički duhovi donijeli čovječanstvu slobodu a u isto vrijeme i mogućnost zla — slobodnu prijemčivost za ono što bi inače samo ušlo u ljudsku dušu.
Ali vidjeli smo drugom prigodom, da sve izazvano od Lucifera nalazi svoj pandan u Ahrimanu. Vidjeli smo da su Lucifer i cijela njegova legija aktivni u onom što je ljudskoj civilizaciji dalo impuls grčke civilizacije, u grčkim herojima, u velikim ljudima i umjetnicima Grčke. On penetrira u astralna tijela i u njima rasplamsa entuzijazam za ono što oni cijene kao najviše. Tako je ono što će ući u evoluciju kroz Grčku ujedno i entuzijazam u duši ljudi. Upravo je to Luciferova oblast, jer Lucifer svoju moć duguje evoluciji Mjeseca a ne evoluciji Zemlje. On je izazov za Ahrimana, i dok Lucifer svoju aktivnost razvija iz jedne epohe u drugu, Ahriman se pridružuje i, malo po malo, kvari ono što je Lucifer ostvario na Zemlji. Evolucija čovjeka je kontinuirana akcija i reakcija između Ahrimana i Lucifera. Da Lucifer nije bio u čovječanstvu nedostajalo bi gorljivosti i vatrenosti za stalni napredak ljudskog razvoja; da Ahriman nije bio tamo, on koji u naciji za nacijom opet uništava ono što dolazi — ne od kontinuirane struje, već od luciferičkog impulsa — onda bi Lucifer želio ovjekovječiti svaku civilizaciju. Ovdje vidite da Lucifer povlači svoju vlastitu karmu na sebe. To je nužna posljedica njegove evolucije na starom Mjesecu. I posljedica je da sada on mora uvijek vezati lancima Ahrimana za njegove pete: Ahriman je karmičko ispunjenje Lucifera.
Tako iz primjera ahrimaničkih i luciferičkih bića dobivamo uvid u karmu viših bića. Tamo također vlada karma. Karma je svuda gdje ima ega. Lucifer i Ahriman po prirodi imaju ego i stoga učinci njihovih djela mogu povratno djelovati na njih same. Mnogih od ovih tajni dotaknuti ćemo se na ljeto, u seriji predavanja 'Tajne biblijske priče o stvaranju', ali postoji jedna stvar na koju bih vam želio skrenuti pažnju, pokazujući vam duboku važnost svake pojedine riječi u pravim okultnim zapisima.
Jeste li ikada pomislili zašto u biblijskoj povijesti stvaranja, na kraju svakog dana stvaranja dolazi rečenica: 'I Elohimi vidješe djelo, i vidjeli su da je bilo vrlo dobro'! To je značajna izjava. Zašto je tamo? Sama rečenica pokazuje da se odnosi na osobinu Elohima koji su evoluirali na normalan način na starom Mjesecu i čiji je oponent Lucifer. To je dano kao neka vrsta karakteristike koja pripada Elohimima da su nakon svakog dana stvaranja vidjeli da je 'bilo vrlo dobro'. Dano je iz razloga jer je to bio stupanj postignuća kojeg su dosegnuli Elohimi. Na Mjesecu su mogli vidjeti svoje djelo dok su ga izvodili, nisu mogli imati naknadnu svijest o tome. To da su mogli naknadno se osvrnuti na svoje djelo razmišljanjem, označava određeni stupanj u svijesti Elohima. To postaje moguće samo na Zemlji, i njihov unutarnji karakter je pokazan činjenicom da element volje struji iz bića Elohima, tako da kada su to vidjeli, vidjeli su da je bilo vrlo dobro. To su bili Elohimi koji su njihovo djelo izvršili na Mjesecu i koji su, kada su naknadno pogledali na Zemlju, mogli reći: 'Može ostati, to je vrlo dobro'. Ali za to je bilo nužno da evolucija Mjeseca bude završena.
Sada, što s luciferičkim bićima, koji nisu završili njihovu evoluciju Mjeseca? Ona se također moraju pokušati osvrnuti na njihovo djelo kada su na Zemlji, na primjer, na njihov udio u žaru i entuzijazmu grčke civilizacije. Tada će vidjeti kako je, malo po malo, Ahriman to izmrvio; i morati će reći, jer ga nisu dovršili: 'Oni su vidjeli djelo svog dana, i gle, nije bilo baš najbolje; mora biti izbrisano!'
To je veliko razočarenje luciferičkih duhova; uvijek pokušavaju iznova napraviti svoje djelo, uvijek pokušavaju njihalo iznova zanjihati na drugu stranu, i uvijek njihovo djelo nađu ponovno uništeno od Ahrimana. O tome morate razmišljati kao o plimi i oseci u mijenama ljudske evolucije, neprekidnom pobuđivanju novih snaga od bića koja su viša nego smo to mi sami, i njihovom iskustvu stalnog razočarenja. To ulazi u iskustvo luciferičkih duhova u evoluciji Zemlje. Čovjek tu karmu mora primiti u sebe, jer jedino bi tako mogao postići stvarnu slobodu koja se može razviti samo kada sam čovjek daje najvišu svrhu svom zemaljskom egu. Ego koji bi čovjek imao, ako bi mu na kraju evolucije Zemlje svi njeni ciljevi bili dani, ne bi u pravom smislu mogao biti slobodan; jer od početka je predodređeno da sva dobra evolucije Zemlje uđu u njega. Čovjek je mogao postati slobodan, jedino dodajući egu drugi ego koji je sposoban za grešku, koji se uvijek ljulja naprijed i natrag između dobra i zla, i koji je sposoban uvijek iznova težiti za onim što je svrha evolucije Zemlje. Niži ego mora biti spojen s čovjekom preko Lucifera, tako da borba čovjeka prema višem egu gore mora biti njegovo vlastito djelo. Samo tako je 'slobodna volja' moguća za čovječanstvo. Slobodna volja je nešto što čovjek može steći postupno, jer tako je postavljen, da u njegovom životu, slobodna volja pred njim lebdi kao ideal. Postoji li kretanje u ljudskoj evoluciji kada je ljudska volja slobodna? Nikada nije slobodna, jer u svakom trenutku može podleći luciferičkom ili ahrimaničkom elementu; nije slobodna jer svaki čovjek, kada prođe kroz vrata smrti, u uzlaznom vremenu pročišćenja — možda kroz više desetljeća — ima utiske koji su konkretni i određeni. Esencijalni je dio kamaloke to da trebamo vidjeti u kojoj mjeri smo još nesavršeni iz razloga naših propusta u svijetu, da detaljno vidimo na koji smo način postali nesavršeni. Iz toga proizlazi odluka da se odbaci sve što nas čini nesavršenim. Tako život u kamaloki dodaje jednu namjeru na drugu, i zaključak da popravimo sve što smo napravili a spustilo nas je. Ono što smo tada osjećali utisnuto je u naš daljnji život i mi preko rođenja ulazimo u egzistenciju s odlukom i namjerom tako uvedenom u našu vlastitu karmu. Stoga ne možemo govoriti o slobodnoj volji kada smo u egzistenciju ušli kroz rođenje. Možemo reći da se približavamo 'slobodnoj volji', samo kada smo uspjeli ovladati utjecajima Lucifera i Ahrimana, a nadvladati luciferičke i ahrimaničke utjecaje, možemo samo pomoću znanja. Najprije, kroz samospoznaju, činimo sebe sve više sposobnim — čak i u životu između rođenja i smrti — upoznati naše slabosti u sva tri odjeljka duše, u mislima, u osjećaju, i u volji. Ako konstantno težimo da ne podlegnemo nikakvoj iluziji, onda ta snaga raste u našem egu pomoću čega smo se sposobni oduprijeti luciferičkom utjecaju; jer tada ćemo sve više shvaćati koliko su ona blaga čovječanstva zaista vrijedna. Drugo, do tog ovladavanja vanjskim svijetom pomoću znanja, koje mora biti nadopunjeno samospoznajom — to oboje mora raditi zajedno. Moramo ujediniti samospoznaju i znanje o vanjskom svijetu s našim vlastitim bićem i onda će nam biti potpuno jasno kako stojimo u odnosu na Lucifera.
Karakteristično je za antropozofiju da kroz nju možemo baciti svijetlo na ta pitanja, koliku ulogu sklonosti i emocije, i koliku ulogu Lucifer i Ahriman igraju u svakoj ljudskoj aktivnosti. Što smo na ovom ciklusu predavanja napravili drugo nego objašnjavali na koliko mnogo različitih načina luciferičke i ahrimaničke snage djeluju u našim životima! U našem sadašnjem dobu, prosvjetljenje u vezi luciferičkih i ahrimaničkih sila može početi, i čovjek mora biti prosvijetljen u vezi njih ako zaista želi nešto doprinijeti prema postizanju cilja zemaljskog čovječanstva. Ako pogledate oko sebe, svugdje gdje postoje ljudski osjećaji i ljudsko mišljenje, možete vidjeti koliko su ljudi još uvijek udaljeni od istinskog prosvjetljenja o utjecajima Lucifera i Ahrimana i otkriti ćete koliko je veći broj ljudi koji nemaju želju za takvim prosvjetljenjem. Vidjeti ćete kako veliki dio čovječanstva podliježe izvjesnom religijskom egoizmu, i obuzet je osjećajem da iznad svega u vlastitim dušama moraju postići najveći stupanj blagostanja. Ovaj egoizam je takav da ljudi ni najmanje nisu svjesni da u njemu mogu igrati ulogu najjače strasti. Nigdje Lucifer ne igra tako veliku ulogu nego kada ljudi, vođeni emocijama i željama, teže uspeti se do božanskog bez da su božansko osvijetlili svijetlom spoznaje. Ne mislite li da je Lucifer često uključen ondje gdje ljudi vjeruju da streme za najvišim? Ali oblici za kojima se teži na ovaj način također će spadati i u razočarenja Lucifera, i oni ljudi čije pogrešne želje uzrokuju da vjeruju da mogu primiti ovo ili ono od duhovne kulture, koji stalno iznova propovijedaju da je ova antropozofija toliko loša jer vjeruje u nešto novo, trebali bi razmisliti o tome da ne zavisi o ljudskoj volji to da se Ahriman uvrstio za pete Lucifera. Ono do čega je došlo tijekom evolucije u oblicima religije, jer se u njih umiješao Ahriman, ponovno ide dolje preko Lucifera. Samo će biti očuvana kontinuirana struja ljudske evolucije.
U prethodnoj evoluciji, kao što znamo, određena bića su se žrtvovala zaostalim razvojem. Ta bića proživljavaju njihovu karmu za naše dobro, tako da bi mi na normalan način mogli izraziti ono što nam ta bića mogu dati. Zaista, Jehova je prvobitno ulio u čovječanstvo pomoću božanskog daha, sposobnost apsorbiranja ega. Da je ušao samo taj božanski dah koji pulsira u ljudskoj krvi, bez onoga što nas odvodi dalje od toga; u stvari da luciferički kao i ahrimanički impuls nije bio aktivan, čovjek bi, to je točno, mogao doći do tog konkretnog dara Jehove, ali ne bi ga percipirao samosvjesnom slobodom.
Danas se zaista možemo osvrnuti na mnoga razočarenja Lucifera, ali također možemo očekivati budućnost u kojoj ćemo sve više razumjeti što je stvarna struja evolucije. Antropozofija će biti instrument za razumijevanje toga i pomoći će nam da budemo više svjesni utjecaja Lucifera, više ga u stanju prepoznati u sebi, i stoga više biti u stanju svjesno ga iskoristiti; jer ranije je to funkcioniralo kao nejasan impuls. Isto vrijedi naravno i za ahrimanički impuls.
U vezi toga možda mogu skrenuti pažnju na činjenicu da je važan period ljudske evolucije pred nama, doba u kojem su duševne snage preokrenute. To je doba u kojem će izvjesne osobe — nekolicina — razviti sposobnosti različite od onih danas prepoznatih. Na primjer, etersko tijelo čovjeka, osim fizičkog tijela može se vidjeti samo od onih koji u prošli metodički trening. Ali još prije sredine dvadesetog stoljeća biti će ljudi koji posjeduju prirodnu etersku vidovitost, koji će, pošto je čovječanstvo došlo do epohe u kojoj će se to razviti kao prirodni dar, percipirati etersko tijelo kako prožima fizičko tijelo i proteže se izvan njega. Baš kao što se čovjek, koji je jednom mogao gledati u duhovni svijet, spustio do samo fizičke percepcije i intelektualnog shvaćanja svijeta, tako se postupno počinju razvijati nove i svjesne sposobnosti koje će biti dodane starima. Jednu od tih novih sposobnosti bih želio opisati.
Biti će ljudi — na početku samo nekolicina, jer tek tijekom sljedeće dvije ili tri tisuće godina ove sposobnosti će se razviti kod većeg broja, i ti prvi prethodnici biti će rođeni prije kraja prve polovine dvadesetog stoljeća — koji će imati iskustvo poput sljedećeg. Nakon sudjelovanja u nekoj aktivnosti povući će se od tog čina, i pred sobom će imati sliku koja će proizlaziti iz čina o kojem se radi. U početku, neće to prepoznati; u njoj neće naći bilo kakvu vezu s onim što su učinili. Na kraju će vidjeti da je ta slika, koja će im se pojaviti kao neka vrsta svjesne snolike slike, dvojnik njihovog vlastitog čina; to je slika djela koje se mora dogoditi, da bi se karmička kompenzacija prethodnog djela mogla ostvariti.
Tako se približavamo dobu kada će ljudi početi razumjeti karmu ne samo iz učenja i izlaganja znanosti duha, već u kojem će početi zapravo vidjeti karmu. Dok je do sada karma čovjeku bila samo opskurni impuls, opskurna želja, koja se mogla ispuniti samo u sljedećem životu, koja je jedino između smrti i novog rođenja mogla biti transformirana u namjeru, čovjek će se postupno razviti do svjesne percepcije aktivnosti Lucifera i njegovih učinaka. Naravno ovu moć eterske vidovitosti će imati samo oni koji su stremili za spoznajom i samospoznajom. Ali čak i u normalnim okolnostima ljudi će sve više pred sobom imati karmičke slike njihovih djela. To će ih nositi dalje i dalje, jer će vidjeti ono što još duguju svijetu — što je na dugovnoj strani njihove karme. Ono što nas sprječava da budemo slobodni je to što ne znamo što još dugujemo i zato ne možemo uistinu govoriti o slobodnoj volji u vezi s karmom. Sam izraz 'slobodna volja' je neispravan, jer čovjek postaje slobodan samo kroz sve veće znanje, kroz sve veće uzdizanje i sve veći urastanje u duhovni svijet. Radeći to ispunjava se sadržajem duhovnog svijeta, i u sve većem stupnju postaje upravitelj svoje vlastite volje. Nije volja ono što postaje slobodno, već čovjek koji se prožima s onim što može znati i vidjeti u produhovljenoj oblasti svijeta.
Tako gledamo na djela i razočaranja Lucifera i kažemo: Na ovaj način, prije više tisuća godina, postavljeni su temelji za ono na čemu mi stojimo; jer ako ne bi stajali na tim temeljima, ne bi trebali biti u stanju razviti slobodu. Ali nakon što smo se prosvijetlili u vezi Lucifera i Ahrimana, možemo steći različit odnos prema tim snagama; možemo sakupiti plodove onog što su oni napravili; možemo, takoreći, preuzeti djelo Lucifera i Ahrimana. Međutim, tada djela kojih je autor Lucifer, i koja su uvijek vodila u razočarenje moraju biti transformirana u njihovu suprotnost kada su izvršena od nas. Djela Lucifera nužno pobuđuju žudnje, i čovjeka vode u ono što može rezultirati zlom. Ako ćemo se mi sami suprotstaviti Luciferu, ako ćemo regulirati njegove stvari u budućnosti, ono što će zauzeti mjesto djela Lucifera to će biti samo ljubav u nama: ali ljubav će to biti u stanju.
Na isti način kada postupno uklonimo tamu koju ispreplićemo s vanjskom supstancom tako da potpuno prevladamo ahrimanički utjecaj prepoznati ćemo svijet onakav kakvim jest. Prodrijeti ćemo u ono od čega se materija zaista sastoji — u prirodu svjetlosti. U današnje vrijeme sama znanost je podložna raznovrsnim obmanama u vezi prirode svijetla. Mnogi od nas vjeruju da mi vidimo svjetlost s našim fizičkim očima. To nije točno. Mi ne vidimo svjetlost, već samo osvijetljena tijela. Mi ne vidimo svjetlost, ali vidimo kroz svijetlo. Sve ovakve obmane biti će uklonjene tako da će slika svijeta biti transformirana; jer je pod utjecajem Ahrimana nužno isprepletena s pogreškom, ali ubuduće će biti prožeta mudrošću. Čovjek će napredujući prema svijetlu i sam razviti psihički pandan svijetlu — što je mudrost.
Time će ljubav i mudrost ući u ljudsku dušu. Ljubav i mudrost će postati praktične sile, vitalni impulsi koji proizlaze iz antropozofije. Mudrost koja je unutarnji pandan svjetlosti, mudrost koja se može ujediniti s ljubavlju, i ljubav kada je prožeta mudrošću; to dvoje će nas voditi da razumijemo to što je sada uronjeno u vanjsku mudrost. Ako ćemo sudjelovati u drugoj strani evolucije, i nadvladati Lucifera i Ahrimana, moramo se prožeti mudrošću i ljubavlju, jer ti elementi će izvirati iz naših vlastitih duša kao prinos onima koji su se kao luciferičke i ahrimaničke snage u prvoj polovini evolucije žrtvovali da bi nam dali ono što trebamo za postizanje naše slobode. Ali nužno je da budemo svjesni sljedećeg: Budući da evolucija mora biti, moramo prihvatiti civilizacije koje su njen izraz. Radosno i s ljubavlju ćemo se posvetiti antropozofskoj kulturi koja neće biti vječna — ipak ćemo je prihvatiti s entuzijazmom, i stvoriti ćemo s ljubavlju ono što je prije bilo stvoreno pod utjecajem Lucifera; Također ćemo, razviti u nama obilje ljubavi, bez koje se ne bi mogle razvijati kultura za kulturom. Nećemo biti u iluziji da će sve trajati vječno, jer bi našim stavom uravnotežili razočarenja Lucifera; mi svjesno Luciferu uzvraćamo uslugu koju nam je napravio i tim uzvraćanjem mi ga iskupljujemo.
To je druga strana karme viših bića, da mi razvijamo ljubav koja ne ostaje samo u čovječanstvu, već prodire ravno u kozmos. Ljubav će strujati u bića koja su viša od nas i oni će to osjećati kao žrtvu. Ta žrtva će se uzdići onima koji su najednom zasuli darovima; baš kao što se nekada dim žrtvovanja podizao do duhova, dok je čovjek još imao duhovni imetak. U to vrijeme ljudi su mogli poslati samo simbolički dim žrtvovanja, ali u budućnosti će slati struju ljubavi, i iz žrtve više snage će dolje ljudima izliti ono što će biti aktivno, sa sve većom snagom, u našem fizičkom svijetu kao snage vođene iz duhovnog svijeta. To će biti magijske snage u pravom smislu.
Dakle ljudska evolucija je razrješenje ljudske karme i karme viših bića. Cijeli plan evolucije je povezan s individualnom karmom. Ako je više biće ili nadljudska individualnost godine 1910 napravila ovo ili ono što je od ljudskih bića izvršeno na fizičkom planu, između njih je uspostavljen kontakt. Osoba je tada utkana u karmu viših bića i ljudska karma je učinjena plodonosnom od univerzalne karme svijeta.
Razmotrite Miltiades, ili neku drugu važnu osobnost, koja je igrala ulogu u povijesti svoje nacije. Ta uloga je bila nužna za karmu viših snaga i tako je svaki čovjek postavljen na njegovo mjesto. U individualnu karmu se izlijeva dio karme čovječanstva koja zatim postaje njena vlastita karma čim izvrši neko djelo povezano s njom. Tako mi također živimo i tkamo u makrokozmosu individualnu karmu mikrokozmosa.
Sada smo došli do kraja ovog ciklusa predavanja, premda ne i do kraja teme. Ali tu se ne može pomoći. Mogu samo dodati par riječi, naime, da sam dao ovaj ciklus predavanja o onim veoma ljudskim pitanjima koja su u stanju duboko uskomešati ljudsko srce, i koja su povezana s velikom sudbinom, čak i viših bića. Kada kažem da sam dao ovaj ciklus iz dubine moje duše i da sam sretan da je jednom bilo moguće govoriti o ovim stvarima u antropozofskom krugu, među antropozofskim prijateljima, koji su ovdje došli iz svih smjerova da bi se posvetili ovim razmatranjima, te riječi dolaze iz dna mog srca. Oni koji će imati priliku čuti daljnje cikluse, vidjeti će da na mnogo toga može biti odgovoreno onim što netko može imati u duši u vezi s ovim ciklusom. Ali također i oni koji neće čuti ljetne cikluse, kasnije će imati priliku sa mnom razgovarati o nečem sličnom. I tako ovom prigodom mogu opet reći da sam težio govoriti o stvarima koje su raspravljane na takav način da ne bi trebale biti samo apstraktno znanje, već takvo da prijeđu u misli, osjećaje i volju, u naš cjelokupan život, tako da bi netko u antropozofima koji su vani u svijetu trebao moći vidjeti sličnost i sliku onog što bi mogli nazvati najdublje antropozofske istine. Nastojmo se potpuno posvetiti ovome, jer samo tako ćemo imati antropozofski pokret koji u našem malom krugu postoji za proučavanje duhovnog znanja. Tada, međutim, ovo znanje mora — prije svega u krugu naših članova — za nas postati život i duša, i kao takvo prijeći u svijet. I svijet će postupno uvidjeti da nije bilo uzalud da su na prekretnici dvadesetog stoljeća postojali iskreni i čestiti antropozofi — ljudi koji su časno i iskreno vjerovali u moć duhovnih snaga. I kada su oni sami u to vjerovali, postali su ispunjeni snagom kojom će to raditi. Sve brže će se civilizacija odvijati u našim životima, ako u sebi u život transformiramo ono što čujemo, u aktivnost i u djela — a ne pokušavajući uvjeriti druge ljude. Sadašnje doba još nije spremno za to. Uvjeren će biti samo onaj tko antropozofiji priđe iz najdubljeg impulsa srca; ostali neće biti uvjereni. Mi imamo karmu i u mentalnoj sferi također, to je nešto što je potaknuto materijalizmom; i na te nedostatke moramo gledati kao na nešto u čemu će se antropozofija pokazati kao duhovna snaga.
Stoga ono što moramo dati svijetu mora biti iz uvjerenja da je to najvažnija stvar. Svatko tko je antropozofiju transformirao u unutarnju silu svoje duše biti će duhovni izvor snage. I tkogod vjeruje u nadčulno može biti apsolutno uvjeren da naše antropozofsko znanje i uvjerenja rade duhovnim putem, odnosno, nevidljivo se šire svijetom ako sebe doista učinimo svjesnim instrumentom, ispunjenim životom antropozofije.