.Postoje izvjesna dublja pitanja o karmičkoj vezi koja se posebno odnose na naš ljudski utjecaj na karmu, osobito na onu od drugih ljudi, a također se odnose na promjenu smjera karme, bilo u većoj ili manjoj mjeri. Na pitanja kao što su ova ne može se ni odgovoriti niti dati ideju kako bi na njih trebalo odgovoriti, bez da se dodirnu, kao što ćemo mi danas, izvjesne važne tajne naše egzistencije u svijetu. Možda se mogu pojaviti iz onoga što je rečeno, ako slijedimo ono što je načeto i bacilo svijetlo na to s jedne ili druge strane.
Možemo se zapitati što se događa u karmi osobe kada se zbog njegovih ranijih djela ili iskustava pojavila nužnost da bolest kompenzira ova djela i iskustva, i ta osoba je zaista izliječena ljudskom pomoći pomoću lijekova ili drugom intervencijom. Što to znači i na koji je način ta činjenica povezana s dubljim konceptom karmičkog zakona?
Sada ću početi tako što ću reći da, da bi bacili bilo kakvo važno svijetlo na ovo pitanje, treba se dotaći stvari koje su daleko od znanosti i sadašnje misli i koje se mogu, takoreći, govoriti samo među antropozofima koji su, apsorbiravši neke od istina koje se odnose na dublje temelje egzistencije, već sebe pripremili za takve stvari, i stekli percepciju o tome kako stvari koje se danas mogu samo naznačiti, ipak mogu biti potpuno dokazane. Želio bih, međutim, iskoristiti priliku da od vas tražim jednu stvar. Danas sam prisiljen govoriti o dubljim temeljima egzistencije Zemlje koje ću nastojati izraziti što je moguće preciznije. Ali bilo bi pogrešno ako bi se to koristilo u vezi nečeg drugog ili o tome govorilo bez ikakve povezanosti, i vodilo bi od jednog pogrešnog razumijevanja do drugog. Tražim za sada samo da to prihvatite, i drugačije ne koristite. Moram također naglasiti, u pogledu ovih stvari, da se one ne bi trebale predati dalje; da ih nitko ne bi trebao smatrati za učenje koje se na bilo koji način može širiti dalje; jer samo povezanost opravdava ovakvu izjavu, i takva izjava je opravdana samo kada je poduprta sviješću koja može iskovati prikladne riječi za izraziti misli ove vrste.
Sada govorimo, s jedne strane, o dubljoj prirodi materijalne egzistencije, a s druge, o prirodi egzistencije duše. Danas moramo steći dublje razumijevanje onoga što se odnosi na dušu i na materijalni svijet. To je doista neophodno iz sasvim određenog razloga — iz razloga danog na prethodnim predavanjima kada smo rekli da duša čovjeka može više ili manje duboko penetrirati u materiju. Jučer smo opisali prirodu muškarca govoreći da kod muškarca duša prodire dublje u materiju, dok se kod žene duša drži natrag na neki način i više je nezavisna od materije. Vidjeli smo da mnogo karmičkog iskustva zavisi o tome kako se odvija penetracija duše u materiju. Također smo vidjeli kako se izvjesne bolesti u jednoj inkarnaciji pojavljuju kao karmičke posljedice grešaka napravljenih od duše u ranijim inkarnacijama kada je bila aktivna svojim djelima, iskustvima i impulsima. Zatim na putu između smrti i novog rođenja duša stječe tendenciju da transformira u materiju ono što je ranije jedino karakteristika, puki utjecaj u duši; tako da sada prožima tijelo. Budući da je ljudsko biće tada prožeto dušom koja je također apsorbirala ili luciferički ili ahrimanički utjecaj, ljudska supstanca će posljedično biti oštećena. Tu će se naći uzrok bolesti, i stoga možemo reći: U bolesnom tijelu boravi oštećena duša koja je došla pod krivi utjecaj — luciferički ili ahrimanički utjecaj; i u trenutku kada možemo iz duše ukloniti te utjecaje, treba doći do normalnog odnosa duše i tijela, i zdravlje će biti ponovno uspostavljeno. Kakav je onda odnos između ova dva člana zemaljske ljudske egzistencije o kojima sada govorimo, materije i duše? Što su oni u njihovoj dubljoj prirodi?
Čovjek današnjice je općenito mišljenja da se odgovor na pitanje, 'Od čega se materija sastoji? Što je duša?' — ako se uopće može dati — mora pokazati kao jednak po cijelom svijetu. Ne mislim da bi mu bilo lako shvatiti da je za bića koja su živjela na starom Mjesecu, odgovor na ova pitanja morao biti sasvim različit od onog od bića koja žive na Zemlji. Jer egzistencija je toliko u bolovima evolucije, da se mogu promijeniti čak i ideje koje biće može imati o dubljim temeljima njegove vlastite prirode; tako da odgovor na ovo pitanje, 'Što je materija, što je duša?' mora također varirati. Treba odmah naglasiti da su odgovori koji će biti dani samo oni koje zemaljski čovjek može dati, i od značaja su samo za zemaljskog čovjeka.
Osoba će najprije prosuditi 'materiju' prema onome s čime se suočava u vanjskom svijetu u obliku različitih bića i stvari, i svemu što na nju ostavlja utisak na bilo koji način. Zatim otkriva da postoje različite vrste materije. Ali ne moram ići daleko u to, jer u svim običnim knjigama možete naći izlaganja koja bi se mogla dati ovdje ako bi imali dovoljno vremena. Te se razlike u materiji predstavljaju čovjeku kada vidi različite metale, zlato, bakar, olovo, i tako dalje, ili kada vidi bilo što a što ne spada u ovu kategoriju. Znate, također, da kemija prati natrag ove različite materijale do određenih temeljnih supstanci materije, nazvane 'elementi'. Ti elementi, čak i u devetnaestom stoljeću, još uvijek su smatrani za supstance koje posjeduju određena svojstva koja ne dopuštaju daljnju podjelu. Ali u slučaju supstanci kao što je voda, možemo je odvojiti u vodik i kisik, ipak u samom vodiku i kisiku imamo supstance koje, prema kemiji devetnaestog stoljeća, nisu u stanju dalje biti dijeljene. Može se razlikovati oko sedamdeset takvih elemenata. Bez sumnje ćete znati da zbog pojava koje su nastale u vezi s nekoliko posebnih elemenata — radij, na primjer — i također zbog raznih pojava nastalih kod proučavanja elektriciteta, ideja o elementima uzdrmana je na mnogo načina. Došlo se do zaključka da je sedamdeset elemenata bilo samo privremeno ograničenje materije, te da se može pratiti unatrag mogućnost pod diobe na temeljne supstance, koje se zatim kroz unutarnje kombinacije, kroz prirodu svog unutarnjeg elementarnog bića, manifestiraju jednom kao zlato, drugi puta kao potaša, vapno, i tako dalje.
Te znanstvene teorije se razlikuju; i kao što su se znanstvene teorije mijenjale 'svakih pedeset godina' devetnaestog stoljeća, tako je došlo i do toga da su određeni fizičari u materiji vidjeli određene entitete koji su nabijeni elektricitetom; baš kao što je sada moderna teorija iona — jer u znanosti postoji moda — na isti način u ne dalekoj budućnosti postojati će druge znanstvene metode, i naša ideja o konstituciji materije biti će sasvim drugačija. To su činjenice. Znanstvena mišljenja su promjenjiva, i moraju biti promjenjiva, jer u potpunosti zavise o činjenicama koje su od značaja za jednu određenu epohu. Učenja znanosti duha, s druge strane, nastavljaju se kroz sva doba — dok god ima civilizacija na Zemlji — i nastaviti će se dok god te civilizacije postoje. Oduvijek je imala isti sveobuhvatni pogled na prirodu materijalne egzistencije i materije; i da bih vas vodio do onoga na što znanost duha gleda kao na bitan dio materije i supstance, želio bih reći sljedeće:
Svi znate da je led čvrsto tijelo — ne kroz svoju vlastitu prirodu, već kroz vanjske okolnosti. Odjednom prestaje biti čvrst čim dovoljno povisimo temperaturu; tada postaje tekuća tvar. Dakle ne zavisi o tome što je u samoj supstanci to koju formu uzima u vanjskom svijetu, već o cjelokupnim uvjetima univerzuma koji ga okružuje. Toj supstanci možemo i dalje donositi toplinu, i iz vode, nakon određene točke, možemo proizvesti paru. Imamo led, vodu, paru, i podizanjem temperature uzrokovali smo ono što se može opisati kao 'pojavljivanje u raznovrsnim oblicima'. Dakle kod materije moramo istaknuti da pojavnost koju nam predstavlja ne dolazi iz unutarnje konstitucije, već da način na koji smo s njom suočeni zavisi od opće konstitucije univerzuma, i da se ne smije izolirati bilo koji dio cjeline univerzuma u individualne supstance. Sada, metode moderne znanosti ne mogu dosegnuti ondje gdje znanost duha može dosegnuti. Današnja znanost nikada ne može, sredstvima kojima raspolaže, dovesti supstancu leda — koja je, kada je temperatura povećana, najprije učinjena tekućom i zatim pretvorena u paru — u konačno stanje koje se može postići na Zemlji, u koje svaka supstanca može biti preobražena. Danas nije moguće, znanstvenim sredstvima, dovesti do stanja koje pokazuje da 'ako uzmete zlato i razrijedite ga onoliko koliko god ga se može razrijediti na Zemlji, u konačnici ćete ga dovesti u stanje kojeg bi jednako moglo biti dosegnuto od srebra ili od bakra'. Znanost duha to može učiniti jer se temelji na metodama duhovnog istraživanja; stoga je u stanju vidjeti kako, u prostorima između supstanci, svugdje uvijek postoji uniformna supstanca koja predstavlja ekstremnu granicu na koju se može svesti sva materija. Duhovno istraživanje otkriva stanje razgrađenosti u kojem su svi materijali reducirani na zajedničku osnovu, ali ono što se tada pojavljuje to više nije materija, već nešto što leži izvan svih specijaliziranih oblika materije oko nas. Svaka pojedina supstanca, bilo zlato, srebro, ili bilo koja druga supstanca, tamo se vidi kao kondenzacija ove temeljne supstance, koja zaista više nije materija. Postoji temeljna esencija egzistencije naše materijalne Zemlje iz koje sva materija nastaje samo procesom kondenzacije, i na pitanje: Što je to ta temeljna supstanca naše egzistencije Zemlje, znanost duha daje odgovor: 'Svaka supstanca na Zemlji je kondenzirana svijetlost'. Ne postoji ništa u materijalnoj egzistenciji u bilo kom obliku što je bilo što drugo do kondenzirana svjetlost. Stoga vidite da za one koji znaju činjenice, nema potrebe za takvom teorijom kao što je 'hipoteza o vibracijama' devetnaestog stoljeća. Tu se nastojalo pronaći svjetlost metodama koje su grublje od samog svijetla. Svjetlost se ne može pratiti unatrag do bilo čega drugog u našoj materijalnoj egzistenciji. Gdjegod posegnete i dodirnete supstancu, tamo imate kondenziranu, komprimiranu svjetlost. Sva materija je, u biti, svjetlost.
Ovako smo ukazali na jednu stranu pitanja sa stajališta znanosti duha. Vidjeli smo da je svjetlost temelj sve materijalne egzistencije. Ako pogledamo materijalno ljudsko tijelo, to također, utoliko što se sastoji od materije, nije ništa drugo nego supstanca istkana iz svijetla. Utoliko što je čovjek materijalno biće, on je sastavljen od svijetla.
Razmotrimo sada drugo pitanje: 'Od čega se duša sastoji?' Ako bismo istraživali na isti način, pomoću metoda znanosti duha, supstancu, stvarno temeljnu esenciju duše, tada bi izgledala, kao što je i sva materija komprimirana svjetlost, tako su i sve raznolike pojave duše na Zemlji modifikacije, raznolike transformacije onog što treba nazvati, ako zaista shvatimo temeljno značenje riječi: ljubav. Svaka uzburkanost duše, gdje god da se pojavi, na neki je način modifikacija ljubavi, i ako je vanjsko i unutarnje, takoreći, isprepleteno, utisnuto u čovjeku jedno u drugo, nalazimo također da je njegov vanjski tjelesni dio istkan od svjetlosti, a da je njegova unutarnja duša duhovno istkana od ljubavi. Ljubav i svjetlost su, zaista, na neki način isprepleteni u svim pojavama naše zemaljske egzistencije, i svatko tko želi razumjeti stvari onako kako ih objašnjava znanost duha, prije svega će pitati: U kojoj mjeri su ljubav i svjetlost isprepleteni?
Ljubav i svjetlost su dva elementa, dva sastavna dijela sve zemaljske egzistencije: ljubav kao duševni dio, svjetlost kao vanjski materijalni dio.
Sada, međutim, ulazi još jedna činjenica. Za oba ova elementa, svjetlost i ljubav, koja bi inače bila bok uz bok u cijelom tijeku svjetske egzistencije, mora se naći posrednik, koji jedan element tka u drugi — svjetlost u ljubav. To mora biti snaga koja nema posebnog interesa za ljubav, koja tako tka svjetlost u element ljubavi — snaga koja je zainteresirana samo za to da se svjetlost širi u najvećoj mogućoj mjeri, i time uzrokuje da svjetlost struji u element ljubavi. Takva snaga ne može biti zemaljska, jer Zemlja je Kozmos ljubavi; i njena misija je istkati ljubav svuda. Stoga sve, što je povezano s egzistencijom Zemlje ne može imati nikakvog interesa koji na neki način nije pod utjecajem ljubavi.
Ovdje djeluju luciferička bića — jer ona su ostala iza na Mjesecu na Kozmosu mudrosti. Posebno ih zanima utkati svjetlost u ljubav. Luciferička bića su svuda na djelu kada naš unutarnji dio koji je zapravo istkan iz ljubavi dolazi u bilo kakvu vezu sa svjetlošću, u kojem god obliku se može naći; a mi smo suočeni sa svjetlošću u svoj materijalnoj egzistenciji. Gdje god dođemo u vezu sa svjetlom, luciferička bića ulaze, i luciferički utjecaj postaje utkan u ljubav. Na taj način čovjek je prvo, u tijeku njegovih inkarnacija, ušao u luciferički element. Lucifer je utkao sebe u element ljubavi; i sve što je formirano od ljubavi ima otisak Lucifera, što nam jedino može donijeti ono što uzrokuje da ljubav nije samo potpuna predaja, već se u najdubljem biću isprepliće s mudrošću. Inače, bez te mudrosti, ljubav bi bila neosobna sila u čovjeku za koju on ne bi mogao biti odgovoran. Međutim na ovaj način ljubav postaje esencijalna sila ega gdje je utkan luciferički element, koji se inače može naći samo vani u materiji. Tako postaje moguće za naše unutarnje biće koje, tijekom egzistencije Zemlje, treba primiti atribut ljubavi u njenoj punoći, da bude prožeto povrh svega svime što se može opisati kao aktivnost Lucifera, i da sa te strane dovodi do penetracije vanjske materije; tako ono što je istkano od svijetla nije isprepleteno samo s ljubavlju, već s ljubavlju koja je prožeta Luciferom. Preuzimajući luciferički element, čovjek u materijalnu egzistenciju svog vlastitog tijela utka dušu koja je, to je točno, istkana od ljubavi, ali u koju je isprepleten luciferički element. To je ljubav koja je prožeta luciferičkim elementom, koji impregnira materiju i uzrok je bolesti koja djeluje iznutra. U vezi onoga što smo već spominjali kao nužnu posljedicu bolesti koja potječe od luciferičkog elementa, možemo reći da nam bol do koje je došlo, koja je kao što smo vidjeli posljedica luciferičkog elementa, pokazuje učinak djelovanja karmičkog zakona. Dakle posljedice čina ili iskušenja koje dolazi od Lucifera doživljene su karmički i sam bol pokazuje ono što bi trebalo voditi do nadvladavanja posljedica o kojima se radi.
Sada, trebamo li pomoći u takvom slučaju ili ne? Trebamo li na bilo koji način poništiti ono što se probilo od luciferičkog elementa sa svim svojim posljedicama u boli?
Prisjećajući se odgovora na naše pitanje o prirodi duše, nužno slijedi da na to imamo pravo jedino ako nađemo načina, u slučaju čovjeka koji u sebi ima luciferički element koji je uzrok bolesti, za izbaciti taj luciferički element na pravi način. Što je lijek koji vrši snažnije djelovanje, tako da je luciferički element protjeran. Što je to što je oskvrnuto od luciferičkog elementa na našoj Zemlji? To je ljubav! Stoga jedino pomoću ljubavi možemo dati pravu pomoć da se karma razriješi na pravi način. U konačnici u tom elementu ljubavi koji je pod psihičkim utjecajem Lucifera rezultirao bolešću, moramo vidjeti silu na koju treba utjecati druga sila. Moramo uliti ljubav. Sva ona djela iscjeljivanja zavisna o onom što bi mogli nazvati 'psihički proces iscjeljenja' moraju imati tu karakteristiku da je ljubav dio procesa. U ovom ili onom obliku svo psihičko iscjeljenje zavisi o struji ljubavi, koju u drugu osobu ulijemo poput melema. Sve što je napravljeno u ovoj domeni mora se konačno popratiti natrag do ljubavi; i to se može napraviti. Čak i ako pokrenemo jednostavne psihičke čimbenike; ako pomognemo drugome, možda, samo da prevlada depresiju, to se može pratiti natrag do ljubavi. Sve proizlazi iz impulsa ljubavi, od jednostavnijih procesa iscjeljenja, do onog što se često, na amaterski način naziva 'magnetskim iscjeljenjem'. Što iscjelitelj prenosi onom kojeg se iscjeljuje? To je, da upotrijebim izraz iz fizike, 'razmjena napetosti'. Izvjesni procesi u eterskom tijelu iscjelitelja stvaraju s osobom koja se iscjeljuje neku vrstu polariteta. Polaritet se javlja baš kao što bi se pojavio u apstraktnom smislu, kada je jedna vrsta elektriciteta, recimo pozitivna, proizvedena i onda se odgovarajući elektricitet — negativni — pojavljuje. Tako su stvoreni polariteti, i taj čin mora biti shvaćen kao da potječe od žrtvovanja. Netko u sebi evocira proces koji ne bi trebao biti značajan samo njenu, jer u tom slučaju bi se prozvao samo jedan proces; u ovom slučaju, međutim, proces bi dodatno trebao inducirati polaritet kod druge osobe, i taj proces, koji prirodno zavisi o kontaktu između iscjelitelja i osobe koju će se liječiti, je, u najpotpunijem smislu riječi, žrtvovanje snage koja nije ništa drugo nego preobraženo djelo ljubavi. To je ono što je zaista aktivno u ovim psihičkim iscjeljenjima — preobražena snaga ljubavi. Mora nam biti jasno da bez ove temeljne snage ljubavi iscjeljenje neće voditi pravom cilju. Ali ovi procesi ljubavi ne moraju uvijek ići takvim tijekom da ih je osoba potpuno svjesna sa svojom običnom dnevnom svijesti; oni se također odvijaju u oblasti podsvijesti. U onome što se smatra tehnikom procesa iscjeljenja, čak i u načinu na koji se rade pokreti rukom, i tehnički svedeni na sustav, imamo refleksiju čina žrtvovanja. Stoga čak i tamo gdje ne vidimo izravnu vezu u procesu iscjeljenja, kada ne vidimo ono što je napravljeno, ipak pred nama imamo čin ljubavi, premda radnja može biti potpuno transformirana u puku tehniku.
Pošto se duša u osnovi sastoji od ljubavi, možemo pomoći psihičkim čimbenicima. A ti procesi naizgled leže blizu periferije ljudske prirode, i takvim čimbenicima ozdravljenja je ono što se u esenciji sastoji od ljubavi obogaćeno onim što je potrebno putem ljubavi. Tako s jedne strane vidimo kako možemo pomoći, tako da se, nakon što je uhvaćen pipcima Lucifera, stradalac može osloboditi. Budući da je ljubav temeljna esencija duše, možemo zaista, utjecati na smjer karme.
S druge strane možemo pitati, što je postalo od supstance istkane iz svijetla u kojoj duša boravi?
Uzmite tijelo — vanjskog čovjeka u njegovom materijalnom dijelu. Ako kroz karmički proces nije bila iz duše u materiju utisnuta supstanca ljubavi kao što je ona prožeta Luciferom ili Ahrimanom; ako je ušla samo čista supstanca ljubavi, neće biti onečišćenja, ili oštećenja supstance istkane od svijetla. Kada bi se samo ljubav ulila u materiju, tada bi tako utjecala u ljudsko tijelo da ono ne bi moglo biti oštećeno. Samo zato jer može penetrirati ljubav koja je apsorbirala luciferičke ili ahrimaničke snage, supstanca istkana od svijetla postaje manje savršena nego bi to trebala biti. Dakle samo zbog ulijevanja luciferičkih i ahrimaničkih utjecaja u čovjeka tijekom njegovih uzastopnih inkarnacija, ljudska organizacija nije ono što bi mogla biti. Ako bi bila kakva bi trebala biti, to bi se manifestiralo zdravom ljudskom supstancom; ali pošto je apsorbirala aktivnosti Lucifera i Ahrimana, pojavljuju se oboljenja i bolesti.
Kako iz nesavršene duše možemo izvana izvući one utjecaje koji su se ulili unutra, odnosno, iz neadekvatne supstance ljubavi? Što se događa tijelu zbog priliva nečega što je neispravno? Prema znanosti duha događa se nešto što svjetlost na neki način okreće u njenu suprotnost. Svjetlost svoju suprotnost ima u tami ili mraku. Sve se stvarno predstavlja — koliko god čudno zvučalo — kao skrnavljenje onog što je istkano iz svijetla, jer je tama istkana od luciferičkog i ahrimaničkog utjecaja. Tako vidimo tamu utkanu u ljudsku supstancu. Ali ta tama je bila tako isprepletena samo zato jer je ljudsko tijelo postalo nositelj ega koji nastavlja živjeti kroz inkarnacije. On ranije nije bio tamo. Samo ljudsko tijelo može biti podložno ovoj korupciji, jer takva korupcija ranije nije bila sadržana u onome što je istkano od svijetla.
Čovjek danas crpi osnovu svog materijalnog života iz onog što je postupno odbacio tijekom evolucije — odnosno, životinjskog carstva, biljnog carstva, i mineralnog carstva. Ona također sadrže razne supstance istkane iz svijetla za zemaljsku egzistenciju. Ali ni u jednoj od tih supstanci nema bilo kakvog utjecaja koji su, tijekom ljudske karme djelovali na organizam kroz dušu. U tri carstva oko nas, stoga, čovjek ne može kroz luciferički ili ahrimanički utjecaj, koji emanira iz njegovih snaga ljubavi, imati oskvrnjujući učinak. Ništa od njega nije tu. I ono što je u čovjeku bilo oskvrnuto širi se oko njega u svoj svojoj čistoći. Razmotrimo mineralnu supstancu, sol ili bilo koju drugu supstancu koju čovjek također ima u sebi, ili bi mogao imati u sebi. Ali u njemu je isprepletena sa supstancom ljubavi oskvrnutom od Lucifera ili Ahrimana. Međutim vani je čista. Tako se svaka supstanca izvana razlikuje od onog što čovjek nosi u sebi. Izvana je to uvijek različito od onog što je u čovjeku, jer je u njemu isprepletena s ahrimaničkim ili luciferičkim utjecajem. To je razlog zašto, za sve od vanjske supstance što više ili manje može biti oskvrnjeno od čovjeka, mora postojati nešto što se može naći izvana predstavljajući istu stvar u njenom čistom stanju. Ono što u svijetu postoji u svojoj čistoći, vanjski je lijek za odgovarajuću supstancu u njenom oštećenom stanju. Ako ovo na pravi način primijenite na ljudsko biće, tada imate specifikum za odgovarajuću ozljedu.
Tako nalazimo na potpuno objektivan način, ono što se na ljudsko tijelo može primijeniti kao lijek. Ovdje je ozljeda okarakterizirana kao oblik tame — a ono što još nije tamno kao vani tkano čisto svijetlo; i vidimo zašto možemo ukloniti tamu koja će se naći u čovjeku ako mu dovedemo čistu supstancu istkanu iz svijetla. Tako imamo specifični lijek za bolest. Sada, često je skretana pažnja na činjenicu da posebno antropozofi ne bi trebali pasti u grešku zatucanosti, poricanja da u ovakvim slučajevima doista postoji specifični lijek protiv ove ili one ozljede, ili koji blagotvorno utječe na ovaj ili onaj organ. Često se govorilo da organizam u sebi ima snage s kojima može sebi pomoći. Iako je Bečka škola nihilističke terapeutike možda u pravu u tvrdnji da prizivanjem suprotnih snaga možemo dovesti do izlječenja, ipak u izlječenju možemo pomoći specifičnim lijekovima. Ovdje vidimo paralelu koja može biti opisana od znanosti duha.
Iz onog što sam rekao u vezi difterije, na primjer, možete shvatiti da karmički uzroci u ovom slučaju posebno utječu na astralno tijelo. Sada, posebno povezano s astralnim tijelom je životinjsko carstvo. U onim oblicima bolesti usko povezanim s astralnom tijelom uvijek ćete naći, da znanost medicine, nesvjesno potaknuta mutnim impulsom, traži lijekove u životinjskom carstvu. Za one bolesti čiji uzroci leže u eterskom tijelu, znanost traži lijekove u carstvu biljaka. Moglo bi se dati zanimljivo predavanje o vezi crvenog naprstka s određenim bolestima srca. Ovo su stvari koje, utoliko što su temeljene na istini, ne vrijede samo pet godina — kao što jedan liječnik tvrdi — i zatim prestaju vrijediti — kao što je slučaj kada se uzimaju u obzir samo vanjski simptomi. Ali postoji određeno blago lijekova koji se uvijek na neki način mogu popratiti unatrag do neke veze sa znanošću duha, koji su naslijeđeni bez ikakvog znanja odakle su došli. Baš kao što danas astronomi ne znaju da je Kant-Laplace teorija došla od škola misterija Srednjeg vijeka, tako ljudi ne znaju odakle su došli ovi vrijedni lijekovi. Uzroci bolesti, koje su povezane s prirodom fizičkog tijela, vode do uporabe lijekova iz mineralnog carstva.
Jednostavno razmatranje ovih analognih stavova pružiti će putokaz za ova pitanja. Svojom povezanošću s okolnim svijetom, čovjeku se može pomoći s dvije različite strane: s jedne strane pružajući mu preobraženu ljubav psihičkim metodom liječenja i s druge strane pružajući mu preobraženu svjetlost na razne načine onim procesima koji su povezani s vanjskim metodama liječenja. Sve što se može učiniti pruža se ili unutarnjim psihičkim sredstvima — ljubavlju — ili vanjskim sredstvima zgusnute svjetlosti. Kada jednog dana znanost bude toliko napredovala da nauči vjerovati u nadčulno i u izreku: 'Materija je oblik zgusnute svjetlosti', onda će tim riječima biti bačeno duhovno svijetlo na sustavno istraživanje vanjskih lijekova. Stoga vidimo da ono što je kroz dugo vremena, od škola misterija starog Egipta i stare Grčke, postupno dodavano riznici liječenja nije samo besmislica, već da u svim tim stvarima postoji čvrsta jezgra. Antropozofija ne postoji da bi napala određenu školu medicine, i da bi kazala, 'Tamo ljudima daju otrove!' Danas riječ otrov djeluje kao sugestija, a ljudi ne razmišljaju koliko je ta riječ relativna. Jer što je 'otrov'? Svaka supstanca može biti otrov. To je samo pitanje metode liječenja i uzete količine. Voda je snažan otrov, ako netko uzme deset kantica u isto vrijeme. Rezultat toga, gledano kemijski, ne razlikuje se mnogo od onog što bi bilo da se osobi da bilo koja druga supstanca. To uvijek zavisi od količine, jer su sve te ideje relativne.
Iz ovoga u što smo danas ulazili, može nam biti drago da će se za svaku povredu kojom možemo ozlijediti naše tijelo, pronaći u okolnoj prirodi, koja nam se sada pojavljuje kao svijet, ono što će ga napraviti opet cijelim. To je također lijepa veza koju imamo s vanjskim svijetom, i možemo se radovati ne samo zato jer vidimo predivno cvijeće i planine koje sjaje na suncu, već također i zato jer je naše okruženje tako intimno povezano s onim što je u samom čovjeku, dobro ili loše. Možemo se radovati u prirodi, ne samo onom što privlači na prvi pogled, već što dublje idemo u ono što je zgusnuto u vanjskoj materijalnoj egzistenciji, to ćemo više vidjeti da ta priroda koja čini da se radujemo ima unutar nje moćnog iscjelitelja za svaku ozljedu koju čovjek može sebi napraviti. Negdje u prirodi lijek je skriven. To je pitanje, ne samo razumijevanja jezika iscjelitelja, nego i njegovog poštivanja i stvarnog provođenja. Danas je za nas u većini slučajeva nemoguće čuti glas iscjeljujuće prirode zbog našeg nerazumijevanja svijetla, i tama koja je prodrla u znanje na mnogo je načina dovela do stanja koje nas sprječava da čujemo. Stoga nam mora biti jasno da ondje gdje se u jednom slučaju nikakva odgovarajuća pomoć ne može pružiti, gdje se, zbog karmičkih veza, neka patnja ne može na odgovarajući način umanjiti, da to ne znači da se to apsolutno ne može učiniti.
Ovdje ponovno vidimo izvanrednu vezu koja nam omogućava da percipiramo cijeli veliki svijet, uključujući čovječanstvo, kao Jedno biće. U izreci: 'Materija je tkanje svijetla', i 'duša je na neki način razrijeđena ljubav', naći će se ključ bezbrojnih tajni zemaljske evolucije. Ali to vrijedi samo za egzistenciju Zemlje, i ne tiče se ni jedne druge oblasti egzistencije svijeta. Dakle nismo pokazali ništa manje nego, da ako na bilo koji način izmijenimo smjer karme, da se u jednom ili drugom slučaju ujedinjujemo s elementima koji čine našu zemaljsku egzistenciju: s jedne strane sa svijetlom koje je postalo materija — a s druge strane s ljubavlju koja je postala duša. Mi ili izvlačimo lijekove iz našeg vlastitog okruženja, iz zgusnutog svijetla, ili iz naše vlastite duše iscjeljujućim činom ljubavi, činom žrtvovanja, i tada liječimo duševnim snagama stečenim iz ljubavi. Ujedinjujemo se s onim što je najdublje opravdano na Zemlji, kada se, s jedne strane ujedinjujemo sa svijetlom i s druge s ljubavlju. Svi zemaljski uvjeti su na neki način uvjeti ravnoteže između svjetlosti i ljubavi i sve nezdravo je poremećaj te ravnoteže. Ako je poremećaj u ljubavi, tada možemo pomoći razvijajući snage ljubavi; a ako je poremećaj u svijetlu, tada možemo pomoći nekako pružajući nama samima, iz univerzuma, ono svijetlo koje može razgraditi tamu u nama.
To su temeljni načini pomoći, i opet vidimo kako sve zavisi o ravnoteži suprotnosti. Svjetlost i ljubav su polarne suprotnosti i o njihovoj isprepletenosti u konačnici zavise svi psihički i materijalni procesi našeg života. Evolucija se dakle, u svim područjima ljudskog života, nastavlja iz epohe u epohu s ravnotežom koja se prvo naginje na jednu stranu i zatim se njiše natrag na drugu, tako da nalikuje ljuljanju valova. Ovi pokreti nestabilne ravnoteže bacaju svijetlo čak i najsloženije procese civilizacije. Uzmimo razdoblje kada su izvjesne povrede ušle u evoluciju čovječanstva jer je čovjek kontemplirao samo unutarnje i zanemario vanjsko, na primjer, u Srednjem vijeku. Tada je kroz procvat mistične strane, vanjsko ostalo neopaženo i dogodile su se greške ne samo u spoznaji veći i u djelovanju. Zatim je slijedilo doba koje je odbijalo misticizam, i bilo je privučeno vanjskim svijetom, kao da se klatno zanjihalo na drugu stranu.
Ovdje se radi o prijelazu iz Srednjeg vijeka u moderno doba, i mnogo se ovakvih poremećaja ravnoteže manifestira na različite načine.
U vezi ovoga želio bih napomenuti da upravo u ovim vremenima kao što je naše vlastito, karakteristika mnogih ljudi je da su potpuno zaboravili, i ne obraćaju pažnju, na ono što bi se moglo nazvati 'svjesnost o nadčulnom svijetu'. Ne obraćaju nikakvu pozornost da postoji duhovni svijet, i stoga njihove misli okreću od njega. U takvom dobu — ili u svim takvim dobima — uvijek će se u određenom odnosu naći suprotnost. Želio bih vam to pokazati na veoma jednostavan način.
Kada postoje ljudi na fizičkom planu koji su toliko apsorbirani u fizičko da su potpuno zaboravili duhovno, tada se pojavljuje suprotna tendencija među onim dušama koje žive u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja — tendencija koja prelazi iz fizičkog na duhovni plan — potičući ih da se okupiraju s utjecajima koji iz duhovnog svijeta djeluju u fizički. To je ono što u fizičkom svijetu dovodi do intervencije od strane duša koje su još u tom stanju prije rođenja. Te duše rade u fizičkom svijetu sredstvima koja se nude i one mogu raditi indirektno kroz osobe koje su više osjetljive na takve utjecaje iz duhovnog svijeta. Da bi ovo bilo jasnije, ne smije se prihvatiti svako navodno otkrivenje iz duhovnog svijeta. Moramo razlikovati prave karakteristične slučajeve u kojima umrli anksiozno pokazuju na opipljiv način da zaista postoji duhovni svijet. Budući da ima toliko mnogo ljudi u potpunom mraku, koji su u sebe utkali toliko tame da ne žele znati ništa o duhovnom svijetu, postoje, s druge strane, među umrlima mnogo onih koji imaju impuls da djeluju u fizičkom svijetu. Takve stvari se obično događaju kada se ništa ne čini namjerno da se dogode na fizičkom planu i događaju se bez posebne pripreme.
Mnogo dokaza o ovim stvarima naći ćete sakupljene u knjizi od našeg prijatelja, Ludwiga Deinharda, Das Mysterium des Menschen (Misterij čovjeka). Tu je mnogo toga sakupljeno i sistematizirano što je upravo ono što je potrebno, a što je u današnjoj literaturi tako razbacano da nije moguće da svatko to pohvata. Stoga je dobro u ovoj knjizi imati zbirku tih duhovnih činjenica, koje su, kao što sada vidite, eminentno karakteristične za jedan aspekt našeg doba. U ovoj knjizi naći ćete vrlo prikladno opisane karakteristične činjenice istraživača, koji je materijalističkim metodama u svom zemaljskom životu nastojao dati svaki mogući dokaz o duhovnom svijetu — mislim na pokojnog Fredericka Myersa — i koji je nakon njegove smrti bio snažno potaknut da čovječanstvu pokaže zračeći iz duhovnog svijeta i uz pomoć duhovnog svijeta, što je nastojao napraviti kada je bio ovdje.
Namjera ovoga je ilustrirati kako u svijetu i u svjetskim stvarima vidimo stalne poremećaje ravnoteže, i potom ponovno napore da se obnovi ravnoteža.
Ovaj stalni poremećaj i obnova ravnoteže između dva elementa svjetlosti i ljubavi za nas je temeljan; a u ljudskoj karmi, od inkarnacije do inkarnacije, oboje radi na tome da uravnoteže poremećeno stanje. Karma, odrađujući svoj vijugavi put kroz inkarnacije upravo je ta poremećena ravnoteža, sve dok čovjek, nakon svih svojih inkarnacija, napokon ne stvori konačnu ravnotežu koja se može postići na Zemlji. Nakon što je ispunio svoju misiju na Zemlji, on dalje evoluira u novi planetarni sustav.
Nastojao sam iznijeti nekoliko činjenica, bez kojih bi dublje uspostavljanje karmičkih veza i zakona bilo nemoguće. Nisam se ustručavao danas dodirnuti one misterije za koje naša moderna znanost još dugo neće biti zrela: Materija je u stvarnosti istkana svjetlost, a ono što pripada duši je na ovaj ili onaj način rafinirana ljubav. To su stare okultne izreke, ali izreke koje će svo vrijeme ostati istinite i pokazati se plodonosne za ljudsku evoluciju, ne samo za spoznaju, već također i za ljudski rad i djelovanje.