.- 1. Prvo predavanje, Stuttgart, 27 prosinca 1910
Neadekvatnost uobičajenog načina proučavanja povijesti. Duboko značenje povijesnih događaja otkriveno je u mitovima. Viša bića rade i djeluju iz duhovnog svijeta kroz fizičkog čovjeka. Osobnosti kao instrumenti struje ljudske evolucije koja protječe. Ep o Gilgamešu. Simboličko značenje određenih događaja. Projekcije na fizičkom planu, ranijih, više duhovnih događanja. Aleksandrija. Hipatija.
Karakter duhovne znanosti je takav da istine i znanje sadržano u njoj postaje sve teže što dalje silazimo od univerzalnih principa na konkretne detalje. To ste već mogli primijetiti kada su napravljeni pokušaji u različitim grupama da govore o povijesnim detaljima, na primjer o reinkarnacijama velikog lidera drevne perzijske religije, Zaratustri, ili o njegovoj vezi s Mojsijem, s Hermesom, i također s Isusom iz Nazareta. [Napomena 1] Također i u drugim prigodama, dodirnuta su konkretna pitanja povijesti. Čim se spustimo od velikih istina koje se tiču univerzuma kao prožetog i tkanog od duha, od velikih kozmičkih zakona, na duhovnu prirodu konkretnog pojedinca, konkretne osobnosti, mi prelazimo od stvari gdje će ljudsko srce još prihvatiti, relativno lako, ovu ili onu upitnu točku, u oblast prepunu nevjerojatnosti. I, u pravilu, oni koji su nedovoljno pripremljeni postaju nepovjerljivi kada se suoče s ovim ponorom između univerzalnih i konkretnih istina.
Naše proučavanje namjerava biti uvod za predavanja koja spadaju u oblast okultne povijesti i koja će predstaviti povijesne činjenice i osobnosti u svijetlu znanosti duha. Na tim predavanjima imati ću za reći mnoge stvari koje će izgledati čudno. Čuti ćete mnoge stvari koje će morati računati s voljom-za-razumijevanje promoviranom od sveg duhovno-znanstvenog znanja koje vam je predstavljeno tijekom godina. Jer, konačno, najfiniji, najznačajniji plod duhovno-znanstvene koncepcije svijeta je da, koliko god da je znanje složeno i detaljno, mi konačno pred nama imamo ne zbirku dogmi, već unutar nas, u našim srcima i osjećajima, mi posjedujemo nešto što nas nosi izvan stajališta koje možemo dosegnuti kroz bilo koji drugi pogled na svijet. Mi ne upijamo tako mnogo dogmi, načela, ili pukih informacija, već kroz naše znanje mi postajemo drugačija ljudska bića. U izvjesnom smislu, aspekti duhovne znanosti koje ćemo sada razmotriti traže više od čisto intelektualnog razumijevanja — razumijevanje od duše, koja u mnogim točkama mora biti voljna slušati i prihvatiti nagovještaje koji bi postali goli i sirovi ako bi bili utisnuti u previše oštre okvire.
Slika koju želim stvoriti u vašim umovima je da iza cijelog evolucijskog i povijesnog procesa, kroz milenije sve do u naša vremena, duhovna bića, duhovni individualiteti, stoje kao vođe i lideri iza cijele ljudske evolucije i ljudskih događanja, i da se u najvećim, najznačajnijim događajima u povijesti, ovo ili ono ljudsko biće pojavljuje sa cijelom svojom dušom, svojim cijelim bićem, kao instrument duhovnih individualiteta koji stoje i rade sa svrhom postavljenom iza njega. Ali moramo se upoznati s mnogim konceptima nepoznatim u običnom životu ako ćemo dobiti uvid u čudnu i misterioznu vezu između ranijih i kasnijih događanja tijekom povijesti.
Ako ćete se prisjetiti mnogih stvari koje su rečene kroz godine, moći ćete si predstaviti da su u drevna vremena — i u post-atlantskim vremenima, također, ako se vratimo samo nekoliko tisuća godina prije onog što se obično zove povijesna era — ljudi padali više ili manje u abnormalna stanja vidovitosti. Između naše suhoparne budne svijesti, onako kako je sasvim ograničena na fizički svijet, i nesvjesnog stanja spavanja, jednom je postojao oblik svijesti kroz koji je čovjek prodirao u duhovnu stvarnost. I znamo da se ono što je danas objašnjeno kao poetska narodna fantazija od učenjaka koji su sami pokretači toliko mnogo znanstvenih mitova i legendi, može pratiti natrag do drevne vidovitosti, do vidovnjačkih stanja ljudske duše koja je u tim vremenima zurila iza fizičke egzistencije i ono što je vidjela izrazila u slikama sadržanim u mitovima, bajkama i legendama. Tako da u starim, izvornim starim mitovima, bajkama i legendama, naći će se više mudrosti i istine nego u apstraktnoj erudiciji i sadašnjoj znanosti. Dakle kada gledamo natrag na veoma davna vremena, nalazimo ljude koji su bili vidoviti; znamo također da je ta vidovitost sve više blijedjela među raznim narodima u različitim epohama. Na današnjem božićnom predavanju [Napomena 2] rekao sam vam kako je u Europi, do u relativno kasna vremena, još preživjelo obilje ostataka te drevne vidovitosti. Gašenje vidovitosti i advent svijesti ograničene na fizički plan pojavilo se u različita vremena među različitim narodima.
Možete pojmiti su da kroz kulturne epohe nakon velike atlantske katastrofe — kroz drevnu indijsku, perzijsku, egipatsko-kaldejsku, grčko-latinsku kulturnu epohu i u našu vlastitu — učinci proizvedeni u planu svjetske povijesti sa aktivnošću ljudi bili svakojaki — to je neizbježno, jer su svi narodi stajali u različitom odnosu prema duhovnom svijetu. U drevna perzijska a također i u drevnim egipatskim vremenima, ono što je čovjek iznutra osjećao i doživljavao širilo se gore u duhovni svijet, i duhovne snage igrale su u samoj njegovoj duši. Sve do grčko-latinske epohe nije ta živa veza između ljudske duše i duhovnog svijeta u biti prestala; niti je potpuno nestala sve do našeg vlastitog vremena. Što se vanjske povijesti tiče, veza u naše vrijeme postoji samo kada je, sredstvima koja su danas dostupna čovjeku, veza između ljudske duše i stvarnosti duhovnih svjetova tražena svjesno. Dakle u drevnim vremenima, kada je čovjek gledao u njegovu vlastitu dušu, ta je duša sadržavala ne samo ono što je naučila iz fizičkog svijeta, oslikala prema obrascu stvari u fizičkom svijetu, već su duhovne hijerarhije rangirane iznad čovjeka u duhovnim svjetovima bile doživljene kao neposredne stvarnosti. Sve je to radilo dolje na fizičkom planu kroz instrument ljudske duše, i ljudi su znali da su povezani s tim individualnim bićima viših hijerarhija. Kada pogledamo natrag, recimo, na egipatsko-kaldejsku epohu — ali to moraju biti njeni raniji periodi — nalazimo ljude koji su, recimo tako, povijesne osobnosti; ali mi ih ne razumijemo ako o njima razmišljamo kao o povijesnim osobama u modernom smislu.
Kada kao ljudi materijalističkog doba govorimo o povijesnim osobnostima, uvjereni smo da su samo impulsi, namjere, konkretnih osobnosti o kojima se radi ono što ima učinka u tijeku povijesti. Ali s takvom koncepcijom možemo zapravo shvatiti samo ljude zadnje tri tisuće godina: odnosno — približno naravno — ljude milenija koji završava rođenjem Krista Isusa, i one prvog i drugog kršćanskog milenija u kojem mi sami živimo. Platon, Sokrat, moguće također Tales i Periklo, ljudi koje se još može razumjeti kao da imaju u svakom slučaju neku sličnost s nama samima. Ali dalje natrag od toga nije moguće razumjeti ljudska bića ako to pokušamo samo pomoću analogije s onima koji žive danas. To vrijedi, reći ćemo, za Hermesa, velikog učitelja egipatske epohe, također za Zaratustru, i čak za Mojsija. Kada idemo natrag prije tisućljeća koje je prethodilo kršćanskoj eri moramo računati s činjenicom da gdjegod imamo posla s povijesnim osobnostima, viši individualiteti, više hijerarhije stoje iza i zaposjedaju te osobnosti — u najboljem smislu riječi, naravno. I sada na svijetlo dolazi čudna pojava, bez znanja o njoj proces povijesne evolucije ne može se zaista shvatiti.
Pet kulturnih epoha uključujući našu vlastitu, nabrojano je. Mnogo, mnogo tisuća godina ranije dolazimo do prve post-atlantske kulturne epohe, drevne indijske; iza toga je slijedila druga, drevna perzijska; iza toga treća, egipatsko-kaldejska; iza toga četvrta, grčko-latinska; i iza toga peta, naša vlastita epoha. Kada idemo natrag od grčko-latinske na egipatsku epohu moramo promijeniti cjelokupan način proučavanja povijesti: umjesto gledanja na čisto ljudski aspekt — što je još moguće učiniti u vezi s likovima grčkog svijeta sve do doba heroja — sada moramo primijeniti drugačiji kriterij tražeći iza pojedine osobnosti duhovne snage koje predstavljaju nad-osobu i rade kroz osobnosti kao kroz njihove instrumente. Te duhovne individualitete moramo uvijek imati na umu, tako da radeći iza ljudskog bića na fizičkom planu možemo raspoznati biće viših hijerarhija koje ga, takoreći, uhvati od iza i postavi na odgovarajuće mjesto u evoluciji.
Sa ovog stajališta veoma je zanimljivo opažati veze između zaista značajnih događanja — onih koja su bila odlučujući faktori u tijeku povijesti — u egipatsko-kaldejskoj epohi i u grčko-latinskoj epohi. Te dvije kulturne epohe slijede jedna drugu, i za početak idemo natrag, recimo u godine od 2800 do 3200–3500 pr.n.e. — koje relativno govoreći nisu toliko daleko. Ipak nećemo razumjeti događaje tada — o kojima drevna povijest već može danas nešto reći — ukoliko iza povijesnih osobnosti ne razaznamo više individualitete. Ali tada nam također postaje evidentno da u četvrtoj, grčko-latinskoj epohi, postoji vrsta ponavljanja zaista važnih događaja treće epohe. To je gotovo kao da se stvari koje u ranijoj epohi mogu biti objašnjene preko viših zakona, u dobu koje slijedi moraju biti objašnjene zakonima fizičkog svijeta, kao da je sve uronilo dolje, postalo stupanj više materijalno, više fizičko. U fizičkom svijetu postoji vrsta refleksije velikih događaja prethodnog perioda.
Pomoću uvoda, želim skrenuti vašu pažnju na to kako nam je jedan od najvažnijih događaja egipatsko-kaldejske epohe predstavljen u značajnom mitu, i kako je taj događaj reflektiran, ali na nižem stupnju, u grčko-latinskoj epohi. Stoga ću govoriti o dva paralelna događanja koja u okultnom smislu spadaju zajedno, jednom koji se odvija pola plana više, takoreći, a drugi potpuno na fizičkoj Zemlji ali kao vrsta sjenovite slike duhovnog događaja ranije epohe na fizičkom planu. Izvana, samo je u obliku mitova čovječanstvo ikada moglo pričati o događajima iza kojih stoje bića viših hijerarhija. Ali vidjeti ćemo što stoji iza mita koji opisuje najznačajniji događaj u kaldejskoj epohi. [Napomena 3] Pogledati ćemo samo glavne značajke ovog mita.
Postojao jednom veliki kralj, s imenom Gilgameš. Iz samog imena, onaj tko razumije takve stvari prepoznati će da ovdje nemamo posla samo s fizičkim kraljem, već s božanstvom koje stoji iza njega, duhovnom individualnošću s kojom je kralj Uruka inspiriran, koji radi i djeluje kroz njega. Dakle imamo posla s onim koga bi u pravom smislu morali zvati bog-čovjek. [Napomena 4] Priča kaže da je on tlačio grad Uruk. Grad se okrenuo svom božanstvu, Aruru, i ona učini da se iz Zemlje pojavi pomoćnik. To su slike mita. Vidjeti ćemo koji duboko značajni povijesni događaji leže iza njega. Boginja grada napravi Eabania iz Zemlje. Eabani je vrsta ljudskog bića koje, u usporedbi s Gilgamešom, izgleda inferiorne prirode, jer nam je rečeno da je odjeven u kože životinje, da je bio prekriven kosom, kao divlji čovjek. Ipak u njegovoj divljoj prirodi bila je božanska inspiracija, drevna vidovitost, vidovito znanje, vidovita percepcija.
Eabani upoznaje ženu iz Uruka i od nje je privučen u grad. On postaje prijatelj Gilgameša i to u grad donosi mir. Gilgameš i Eabani zajedno su sada vladari. Zatim je Ištar, boginja Uruka, ukradena od susjednog grada. Na to Eabani i Gilgameš idu u rat s pljačkaškim gradom, pokore kralja i boginju dovedu natrag u Uruk. Gilgameš živi blizu nje, i tu dolazimo do čudne činjenice da on nema razumijevanja za esencijalnu prirodu boginje. Odvija se scena, direktno podsjećajući na biblijsku scenu opisanu u evanđelju sv. Ivana. Gilgameš se suočava s Ištar, ali njegovo ponašanje je veoma različito od onog od Krista Isusa. On kori boginju da je voljela mnoge druge muškarce prije nego je srela njega, posebno joj prigovarajući za zadnju vezu. Na to se boginja požali onom božanstvu, onom biću viših hijerarhija, kojem pripada. Ona ode Anu. I sada Anu šalje dolje na Zemlju bika; Gilgameš se mora uključiti u borbu s njim. Oni koji se sjećaju borbe Mitre s bikom ovdje će vidjeti sličnosti. Svi ti događaji — i kada objasnimo mit vidjeti ćemo kakvu dubinu sadrži — u međuvremenu su vodili do smrti Eabani-a. Gilgameš je sada sam. Dolazi mu misao koja glođe samu bit njegove duše. Pod utjecajem onoga što je doživio, po prvi puta postaje svjestan misli da je čovjek smrtan; misao na koju prije nije obraćao pažnju dolazi pred njegovu dušu u svom svojem užasu. I zatim čuje o jedinom čovjeku na Zemlji koji je ostao besmrtan, dok su sva ostala ljudska bića u post-atlantskoj epohi postala svjesna smrtnosti: on čuje o besmrtnom Xisuthros daleko na Zapadu. I pošto je riješen da riješi zagonetku života i smrti, upućuje se na opasno putovanje na Zapad. [Napomena 5] — Mogu vam odmah reći da to putovanje na Zapad nije ništa drugo nego potraga za tajnama drevne Atlantide, za događajima prije velike atlantske katastrofe.
Gilgameš se uputio na njegovo putovanje. Detalji su zanimljivi. Mora proći kroz ulaz čuvan od gigantskih škorpiona; duh ga vodi u oblast smrti; ulazi u kraljevstvo Xisuthros-a i tamo uči da će u post-atlantskoj epohi u sve ljude neizbježno prodrijeti svijest o smrti. Gilgameš sada pita Xisuthros-a odakle mu znanje o njegovom vječnom biću; kako to da je svjestan besmrtnosti? Na to mu Xisuthros kaže: “I ti također možeš imati tu svijest, ali moraš pretrpjeti sve što sam ja morao doživjeti u prevladavanju užasa, anksioznosti i usamljenosti kroz koje mi je bila sudbina da prođem. Kada je bog Ea bio riješio da pusti da nestane” (u onom što zovemo atlantska katastrofa) “onaj dio čovječanstva koji nije više trebao živjeti, zapovijedi mi da se povučem u vrstu broda. Trebao sam sa sobom uzeti životinje koje su trebale ostati, i one individualnosti koje se istinski treba zvati Učiteljima. Pomoću tog broda preživio sam veliku katastrofu”. Xisuthros zatim kaže Gilgamešu: “Ono što se tamo doživjelo, ti možeš doživjeti samo u svom najdubljem biću; ali svijest o besmrtnosti možeš steći ako se sedam noći i šest dana suzdržiš od spavanja”. Gilgameš se želi podvrgnuti testu ali uskoro zaspe. Tada je žena Xisuthros-a ispekla sedam mističnih kruhova koji bi ako se pojedu bili zamjena za ono što bi se steklo u sedam noći i šest dana bez spavanja. S tim “životnim eliksirom” Gilgameš nastavlja svoje putovanje, kupa se takoreći u izvoru mladosti, i opet doseže granice njegove vlastite zemlje u oblasti Eufrata i Tigrisa. Zmija ga lišava moći životnog eliksira i tako bez njega dolazi do svoje zemlje, ali u isto vrijeme sa sviješću da doista postoji besmrtnost, i ispunjen žudnjom da vidi duh barem, Eabani-a. Pojavljuje mu se duh Eabani-a, i iz govora koji se tada odvija možemo izvući kako se, za kulturu egipatsko-kaldejske epohe, mogla pojaviti svijest o vezi s duhovnim svijetom. — Ta veza između Gilgameša i Eabania je veoma značajna. Sada sam skicirao slike iz značajnog mita o Gilgmešu koje će nas, kao što ćemo vidjeti, voditi u duhovne dubine koje leže iza kaldejsko-babilonske kulturne epohe. Te slike pokazuju da tamo stoje dvije individualnosti: jedna individualnost — Gilgameš — u koju je prodrlo božansko-duhovno biće; i individualnost koja je više ljudsko biće, ali takve prirode da se može nazvati mlada duša, koja je imala nekoliko inkarnacija i iz tog razloga je drevnu vidovitost prenijela u kasnija vremena — Eabani.
Eabani je oslikan kao biće odjeveno u kože životinja. To je naznaka njegove divlje prirode; ali zbog same te divljine on je još obdaren drevnom vidovitošću s jedne strane, a s druge strane on je mlada duša koja je proživjela daleko, daleko manje inkarnacija od drugih duša koje su dosegnule viši nivo razvoja. Tako Gilgameš predstavlja biće koje je bilo spremno za inicijaciju ali nije je moglo postići, jer putovanje na Zapad je putovanje za inicijaciju koja nije provedena do kraja. S jedne strane u Gilgamešu vidimo stvarnog inauguratora kaldejsko-babilonske kulture, i radeći iza njega božansko-duhovno biće, vrstu vatrenog duha. [Napomena 6] Osim Gilgameša postoji još jedna individualnost — Eabani — mlada duša koja se kasno spustila u zemaljsku inkarnaciju. Ako čitate knjigu Tajna znanost, naći ćete da su se individualnosti tek postupno vraćale sa planeta. — Razmjena znanja u posjedu te dvojice korijen je babilonsko-kaldejske kulture, i vidjeti ćemo da je cijela ta kultura rezultat onog što proizlazi od Gilgameša i Eabania. Vidovitost od božanskog čovjeka, Gilgameša, i vidovitost od mlade duše, Eabania, prodire u kaldejsko-babilonsku kulturu. Ovaj proces, doveden od dva bića koja rade usporedo, od kojih je svaki nužan onom drugom, potom je reflektiran u kasnijoj, četvrtoj kulturnoj epohi, grčko-latinskoj, i zapravo reflektiran na fizičkom planu. Naravno da ćemo tek postupno steći potpuno razumijevanje ovakvog procesa. Više duhovni proces je tako reflektiran na fizičkom planu kada je čovječanstvo sišlo veoma daleko, kada ljudi više nisu osjećali vezu ljudske osobnosti s božansko-duhovnim svijetom.
Ove tajne božansko-duhovnog svijeta bile su sačuvane u mjestima Misterija. Tako su, na primjer, mnoge drevne, svete tajne koje su objavljivale vezu ljudske duše s božanskim-duhovnim svjetovima bile sačuvane u Misterijima Diane od Efeza i u hramu u Efezu. Veliki dio u tim misterijima nije više bio shvatljiv u dobu kada se istaknula ljudska osobnost. I kao znak koliko je malo čisto vanjska osobnost shvatila ono što je preostalo duhovno, tamo stoji polu-mistična figura Herostrata, koji je imao oči samo za površni aspekt osobnosti — Herostrat koji baca zapaljenu baklju u hram u Efezu. To djelo je kao znak sudara između osobnosti i onog što je preživjelo iz drevne duhovnosti. I istog tog dana kada čovjek, samo da bi njegovo ime bilo poznato potomstvu, baca gorući ugarak u utočište Efeza, tamo je rođen čovjek koji je postigao više nego svi drugi za kulturu osobnosti — i upravo na tlu gdje je kultura osobnosti trebala biti prevladana. Herostrat baca goruću baklju na dan kada je rođen Aleksandar veliki — čovjek koji je sav osobnost! Aleksandar veliki stoji tamo kao sjenovita slika Gilgameša. Iza ovoga leži duboka istina. U grčko-latinskoj epohi, Aleksandar Veliki stoji tamo kao sjenovita slika Gilgameša, kao projekcija duhovnog na fizičkom planu. A Eabani, projiciran na fizičkom planu je, Aristotel, učitelj Aleksandra velikog.
Ovdje je zaista čudna okolnost: Aleksandar i Aristotel stoje, kao Gilgameš i Eabani, jedno do drugog. I vidimo kako je u prvoj trećini četvrte post-atlantske epohe tamo preneseno, takoreći, od Aleksandra velikog ali transformirano u zakone fizičkog plana — ono što je bilo preneseno babilonsko-kaldejskoj kulturi od Gilgameša. To divno dolazi do izraza u činjenici da je, kao rezultat djela Aleksandra, bila utemeljena kao scena egipatsko-kaldejske kulture sama Aleksandrija, grad osnovan od Aleksandra 332 pr.n.e. da bi velika postignuća egipatsko-babilonsko-kaldejske kulture mogla biti sakupljena u jednom centru. I postupno su se sve struje koje su trebale doći zajedno zaista približile u Aleksandriji, gradu utemeljenom kao scena treće kulturne epohe ali s karakterom četvrte.
Aleksandrija je nadživjela početke kršćanstva. Zaista su u Aleksandriji čimbenici od najveće važnosti u četvrtoj kulturnoj epohi razvijeni, kada je kršćanstvo već bilo u postojanju. Tamo su radili veliki učenjaci; tamo su tri najvažnije struje kulture tekle zajedno: drevna pogansko-grčka struja, kršćanska struja i mojsijevsko-hebrejska struja. U Aleksandriji su se one međusobno preplitale. I nije moguće pojmiti da je kultura Aleksandrije koja je izgrađena potpuno na temelju osobnosti — mogla biti inaugurirana na bilo koji drugi način nego preko bića koje je bilo nadahnuto osobnošću — Aleksandra velikog. Jer sada, preko samog postojanja ovog središta kulture, sve što je ranije bilo nad-osobno, protežući se od ljudske osobnosti prema gore u duhovni svijet, poprimilo je osobni karakter. Osobnosti koje nalazimo u Aleksandriji imaju, takoreći, sve unutar njih samih; Moći iz viših hijerarhija koje vode osobnosti i postavljaju ih na njima dodijeljena mjesta, veoma su malo evidentne. Svi mudraci i filozofi koji rade u Aleksandriji izgledaju kao utjelovljenja drevne mudrosti transferirane u ljudsku osobnost; ono što iz njih govori je osobni element. Jedinstvena činjenica je da sve u drevnom poganstvu što je moglo biti objašnjeni jedino učenjem kako su bogovi sišli dolje i ujedinili se s kćerima ljudi da bi iznjedrili heroje — sve je to transformirano u osobnu energičnost kod ljudi u Aleksandriji. I forme koje je judaizam, mojsijevska kultura, poprimila u Aleksandriji mogu se opisati iz onog što je evidentno upravo tijekom perioda kada je kršćanstvo već postojalo. Ništa se neće naći od onih dubokih koncepcija o vezi između svijeta ljudi i duhovnog svijeta, koje se bile prisutne u doba proroka i još će se naći u zadnja dva stoljeća prije početka naše ere. U judaizmu također, sve je postalo osobnost. Postoje nadareni, sposobni ljudi u Aleksandriji, ljudi u posjedu iznimno dubokog uvida u tajne drevnih okultnih učenja ... međutim sve je postalo osobno; u Aleksandriji rade osobnosti. I tamo se za početak, kršćanstvo javlja, reći ćemo, u izobličenom, pogoršanom stanju ranog djetinjstva. Kršćanstvo, čija je prava uloga voditi osobni element u čovjeku prema gore u neosobno, pojavljuje se u Aleksandriji u veoma nemilosrdnom obliku. Kršćanske osobnosti, osobito, djelovale su na takav način da često imamo dojam: njihova djela su naslućivanje kasnijih djela biskupa i nadbiskupa koji rade na čisto osobnoj osnovi. To vrijedi i za nadbiskupa Teofila u četvrtom stoljeću i za njegovog rođaka i nasljednika, sv. Ćirila. [Napomena 7] Možemo o njima suditi jedino na osnovi njihovih ljudskih osjećaja. Kršćanstvo, koje čovječanstvu treba dati najveći od svih darova, u početku se otkriva u svojim najvećim propustima i sa svoje osobne strane. No u Aleksandriji je znak i simbol bio da se stoji pred cjelokupnom evolucijom čovječanstva.
Tu opet imamo projekciju na fizičkom planu ranijih, više duhovnih uvjeta. U orfejskim misterijima drevne Grčke bila je divna osobnost, onaj koji je bio iniciran u tajne misterija i bio je jedan od najmilijih, najzanimljivijih učenika tih misterija, dobro pripremljen od izvjesnog keltskog okultnog treninga pretrpljenog u ranijim inkarnacijama. Ta osobnost je s najdubljim zanosom tragala za tajnama orfejskih misterija. Učenici tih misterija morali su u vlastitoj duši proživjeti ono što je opisano u mitu o Dioniziju Zagreusu, koji je bio raskomadan od Titana ali čije je tijelo Zeus odnio u viši život. Kako je, kao rezultat određenog puta uzetog u misterijima, čovjekov život predan vanjskom svijetu, kako je njegovo cijelo biće raskomadano tako da se više ne može naći ležište unutar sebe — to je trebao postati stvaran, individualan doživljaj učenika orfejskih misterija.
Kada na uobičajeni način proučavamo životinje, biljke i minerale, ono što naučimo je samo apstraktno znanje jer mi ostajemo izvan njih; ali ako bilo tko želi steći znanje u okultnom smislu mora se uvježbati da osjeća kao da je stvarno unutar životinja, biljaka i minerala, u zraku i vodi, u izvorima i planinama, u kamenju i zvijezdama, u drugim ljudskim bićima — kao da je jedno sa svima njima. Ipak, učenik orfejskih misterija morao je razviti unutarnju snagu duše koja bi mu omogućila, ponovno utemeljena kao samostalna individualnost, da pobjedi dezintegraciju njegova bića u vanjskom svijetu. Kada to sve postane stvarno ljudsko iskustvo, u izvjesnom smislu predstavlja jednu od najviših tajni inicijacije. I mnogi učenici orfejskih misterija su pretrpjeli takva iskustva, proživjeli dezintegraciju u svijetu i, kao vrstu pripreme za kršćanstvo, time stekli najviše iskustvo unutar dosega u pretkršćanska vremena.
Među učenicima orfejskih misterija bila je mila osobnost o kojoj govorim, čije zemaljsko ime nije ostalo za potomstvo, ali koja se jasno izdvaja kao učenik tih misterija. Već u mladosti i zatim tijekom mnogih godina, ta osoba je bila blisko povezana sa svim grčkim orfejima u periodu koji prethodi onom od grčke filozofije — u periodu o kojem nije dan izvještaj u knjigama o povijesti filozofije. Jer ono što je zapisano od Talesa i Heraklita je eho onog što su učenici misterija izvršili na njihov način u ranijem periodu. I jedan od učenika orfejskih misterija bio je pojedinac o kojem sam upravo govorio, čiji je učenik zauzvrat bio Ferekid sa Sirosa, spomenut u ciklusu predavanja danom u Minhenu prošle godine: Istok u svijetlu Zapada [Napomena 8]
Istraživanje Akaša zapisa otkriva da je individualnost tog učenika orfejskih misterija bila reinkarnirana u 4-om stoljeću nove ere. Tu individualnost nalazimo usred aktivnosti i života onih okupljenih u Aleksandriji, orfejske tajne sada su transformirane u osobna iskustva najuzvišenije vrste. Izvanredno je kako su sve orfejske tajne bile transformirane u osobna iskustva u ovoj novoj inkarnaciji. Krajem 4-og stoljeća tu individualnost nalazimo ponovno rođenu kao kćer velikog matematičara, Teona. Vidimo kako u njenoj duši bljeska sve što može biti doživljeno od orfejskih misterija kroz viziju velike matematičke, svijetlošću protkane teksture univerzuma. Sve je to sada bilo osobni talent, osobni genij. Te sposobnosti su morale sada biti tako osobnog karaktera da je bilo nužno čak i za tu individualnost da ima matematičara kao oca da bi nešto moglo biti primljeno iz nasljeđivanja.
Tako gledamo natrag na vremena kada je čovjek još bio u živoj vezi s duhovnim svjetovima, kao što je bio ovaj orfejski učenik; i vidimo sjenovitu sliku ovog učenika među onima koji su podučavali u Aleksandriji krajem 4-og i početkom 5-og stoljeća. Ta individualnost nije još doživjela ništa što bi omogućilo ljudima u to vrijeme da vide izvan sjenovite strane kršćanstva u njegovim počecima. Jer sve što je preostalo u toj duši kao odjek orfejskih misterija još je bilo previše snažno da bi omogućilo da se primi bilo kakvo prosvjetljenje od tog drugog Svijetla, novog Krist događaja. Ono što je okolnim putem nastalo kao kršćanstvo, predstavljeno od ljudi tipa Teofila i Ćirila, bilo je zapravo takve prirode da je ova orfejska individualnost, radeći sada s osobnim sposobnostima, imala stvari daleko veće, daleko bogatije u mudrosti za reći i dati nego oni koji su u to vrijeme predstavljali kršćanstvo u Aleksandriji.
Teofil i Ćiril bili su oboje ispunjeni najdubljom mržnjom za sve što nije bilo kršćansko u uskom crkvenom smislu u kojem su ga posebno ova dva biskupa, shvaćala. Kršćanstvo je u njima poprimilo tako potpuno osobni karakter da su ta dva patrijarha regrutirala najamnike u njihovu službu; ljudi su sakupljani iz daleka i iz blizine da za njih budu tjelesni čuvari. Njihov cilj je bio moć u najosobnijem smislu. Bili su krajnje opsjednuti mržnjom onog što je potjecalo iz drevnih vremena a ipak je to bilo mnogo veće nego novo koje se pojavljivalo u karikaturalnom obliku. Najdublja mržnja je od kršćanskih dostojanstvenika u Aleksandriji bila usmjerena protiv individualnosti ponovno rođenog orfejskog učenika. Činjenica da je bila žigosana kao crni mag neće nas stoga iznenaditi. Ali to je bilo dovoljno da pobudi cijelu gomilu najamnika protiv plemenite, jedinstvene figure ponovno rođenog učenika orfejskih misterija. Bila je još mlada, ali unatoč njenoj mladosti, unatoč činjenici da je morala proći mnogo što je u tim danima, također, nametalo velike tegobe na ženu tijekom dugog perioda proučavanja, ona je našla svoj put gore do svijetla što je zasjenilo svu mudrost, sve znanje koje je postojalo u tim danima. I bilo je divno kako je u predavaonicama Hipatije — jer to je bilo ime ovog reinkarniranog orfejskog učenika — najčišća, najsvjetlija mudrost bila predstavljena oduševljenim slušateljima. Privukla je k sebi ne samo pogane, već također i kršćane dubokog i prodornog uvida, kao što je Synesius. Njezin utjecaj je od izvanrednog značaja, i oživljena stara poganska mudrost Orfeja transformirana u osobnost mogla se doživjeti u Aleksandriji u liku Hipatije.
Svjetska karma je radila u pravom smislu simbolički. Ono što je činilo tajnu njene inicijacije sada je bilo projektirano, zrcaljeno, na fizičkom planu. I ovdje dolazimo do događaja koji je simbolički značajan u slučaju mnogih stvari koje su se odvile u povijesnim vremenima. Dolazimo do jednog od onih događaja koji je naizgled samo učeništvo, ali je u stvari simbol u kojem duhovne snage, duhovni nagovještaji dolaze do izražaja.
Jednog dana u ožujku godine 415, Hipatija pada kao žrtva bijesa onih koji su bili pratnja patrijarha Aleksandrije. Oni su riješili da se oslobode njene snage, njene duhovne moći. Krajnje necivilizirane, divlje horde su nahrupile iz okruženja Aleksandrije, i čestiti mladi mudrac je odveden pod lažnim izlikama. Ona se popela na kočiju, i na dani znak bijesna rulja se sručila na nju, trgajući joj odjeću, odvlačeći je u crkvu, i doslovno trgala meso sa njenih kostiju. Dijelovi njenog tijela su zatim razbacani okolo po gradu od tih hordi, potpuno dehumaniziranih od njihovih gramzivih strasti. Takva je bila sudbina velike žene filozofa, Hipatije.
Simbolički, takoreći, ovdje postoji naznaka nečeg što je duboko povezano s osnivanjem Aleksandrije od Aleksandra velikog — premda se dogodilo dugo vremena nakon aktualnog osnutka grada. U ovom događaju, reflektirane su važne tajne četvrte post-atlantske epohe. Ova epoha, kojoj je bilo suđeno da predstavlja raspad, brisanje, starog, sadržavala je toliko mnogo velikog i značajnog, i s paradoksalnom veličinom postavila pred svijet najbremenitiji simbol u klanju — to se ne može nazvati nikako drugačije — Hipatije, izvanredne žene na prekretnici 4-og i 5-og stoljeća naše ere.
Napomena 1
Vidi među drugim predavanjima Rudolfa Steinera: Dublje tajne ljudske povijesti u svijetlu evanđelja po sv. Mateju, predavanja II i III; Evanđelje po sv. Mateju, posebno predavanja I, II, III; Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva, predavanje III; Od Isusa do Krista, predavanje VIII.
Napomena 2
Predavanje pod naslovom: Božić i božićni simboli. Stuttgart, 27.XII.10.
Napomena 3
Vidi Rudolf Steiner, Svjetska povijest u svijetlu antropozofije, posebno predavanja III, IV, V.
Napomena 4
"Dvije trećine njega (Gilgameša) su božanske, a jedna trećina njega ljudska. ..." (Iz devete ploče.)
Napomena 5
"Ja ću umrijeti, i neće Ithen biti kao Enkidu (Eabani) Tuga bijaše ušla u moju dušu,
Zbog straha od smrti koji me je ščepao ja lutam zemljom ..."
Xisuthros, rečeno je da znači "prekomjerno mudar", grčka je korupcija ranijeg imenovanja. On je isto biće kao i Uta-Napishtim u verziji gore spomenutog epa, i babilonski je Noah. On Gilgamešu priča priču o Potopu.
Napomena 6
Ime Gilgameš rečeno je da znači: "Vatreni bog je zapovjednik".
Napomena 7
Teofil, patrijarh Aleksandrije, 385–412. Progonio sljedbenike Origena. Ćiril, patrijarh Aleksandrije. Igrao važnu ulogu na koncilu u Efezu 431.
Napomena 8
Pasus o Ferekidu sa Sirosa javlja se u predavanju 4 ciklusa pod naslovom Istok u svijetlu Zapada.