.- 2. Drugo predavanje, Stuttgart, 28 prosinca 1910
Intervencija viših nadčulnih snaga preko djela Ivane Orleanske. Međuigra između pojedinih naroda Europe je postala moguća i modernoj povijesti je dan drugačiji oblik. Scotus Erigena. Okultna pozadina likova Gilgameša i Eabani. Slika centaura.
Na uvodnom predavanju jučer naša pažnja je skrenuta na činjenicu da se izvjesni događaji drevne povijesti čovječanstva mogu ispravno shvatiti tek kada ne promatramo samo sile i sposobnosti samih osoba, već kada odmah u početku shvatimo da kroz osobnosti o kojima se radi, kao kroz instrumente, rade bića koja puštaju da njihova djela struje iz viših svjetova dolje u naš svijet. Moramo shvatiti da ta bića ne mogu direktno zahvatiti činjenice naše egzistencije jer se, na račun sadašnjeg stupnja njihovog razvoja, ne mogu inkarnirati u fizičko tijelo koje svoje sastojke izvlači iz fizičkog svijeta. Ako, stoga, ona žele raditi unutar našeg fizičkog svijeta, ona moraju koristiti fizičko ljudsko biće — njegova djela, ali također i njegov intelekt, njegovu moć razumijevanja. Utjecaj i prodiranje takvih bića višeg svijeta nalazimo sve jasnije evidentno što dalje idemo natrag u dobima evolucije čovječanstva. Ali ne smije se misliti da je to izlijevanje dolje, snaga i aktivnosti iz viših svjetova u naš fizički svijet, ikada prestalo; ono se nastavlja čak i u naše vrijeme.
Za duhovnog znanstvenika koji je godinama već apsorbirao načela koja su vodila njegove osjećaje i ideale da prihvati postojanje viših svjetova — za njega će ovakva činjenica zasigurno, od početka, biti u nekoj mjeri shvatljiva; jer on je navikao uvijek povlačiti poveznice koje naše znanje, naše mišljenje, našu volju, povezuju s bićima viših hijerarhija. No s vremena na vrijeme duhovni znanstvenik je također u položaju da se zaštiti protiv materijalističkih koncepcija koje toliko prevladavaju u sadašnjem dobu i za one koji stoje po strani od razvoja duhovnog života čine nemogućim čak ni da uđu u ono što se mora reći o djelovanju viših svjetova u našem fizičkom svijetu.
U osnovi govoreći, u naše vrijeme se smatra zastarjelim pristupom čak i govoriti o utjecaju apstraktnih ideja u povijesnim događanjima. Mnogi ljudi to danas gledaju kao sasvim nedopustivo, u svijetlu izvornog znanstvenog pristupa, govoriti o izvjesnim idejama, apstraktnim idejama koje mogu živjeti samo u našim umovima, kao da žive u uzastopnim povijesnim epohama. Zadnji privid, barem, vjerovanja u utjecaj apstraktnih ideja — premda to kako bi one radile je neshvatljivo upravo zato jer su apstraktne ideje! — bio je još evidentan čak i u 19-om stoljeću, u Ranke-ovom izlaganju povijesti [Napomena 9] Ali čak i ovo vjerovanje u ideje kao čimbenike u povijesti postupno je odbačeno od našeg uznapredovanog materijalističkog razvoja, i u određenom aspektu u domeni povijesti danas je gledano kao znak prosvijetljenog uma da vjeruje da sve karakteristične osobine nekoliko epoha samo predstavljaju usklađivanje fizički opazivih djela, vanjskih potreba, vanjskih interesa i ideja fizičkih ljudskih bića. Sada je prošlo vrijeme kada su duhovi kao Herder, kao kroz izvjesnu inspiraciju, razvoj ljudske povijesti još portretirali na način koji omogućava da se opazi da je temeljen na pretpostavci, barem, egzistencije živih snaga, živih nadčulnih snaga koje se manifestiraju kroz djela i živote ljudi. [Napomena 10] Oni koje se danas žele ubrajati u veoma pametne, reći će: „Dakle da, čovjek kakav je Lessing sigurno je imao mnogo stvarno inteligentnih ideja, ali zatim, na kraju njegovog života, pisao je besmislice kakve se nalaze u Obrazovanju ljudske rase, gdje je jedini način da izađe iz poteškoća bio povezivanje stroge usklađenosti i zakonitosti pokazane tijekom povijesnog razvoja s idejom o reinkarnaciji“. U zadnjim rečenicama Obrazovanja ljudske rase, [Napomena 11] Lessing je zapravo izrazio ono što je na osnovu okultnih činjenica opisano od antropozofije — naime, da duše koje su živjele u drevnim epohama i tada apsorbirale aktivne, žive snage, te snage prenose u njihove nove inkarnacije, tako da iza fizičkih događanja nije apstraktni protok ideja već stvarno i realno protjecanje duha. Kao što sam rekao, pametnjaković će inzistirati da je u starijoj dobi Lessing smislio konfuzne ideje kao što je ona o reinkarnaciji, i da te ideje treba ignorirati. — To opet podsjeća na gorku ironičnu a ipak briljantnu opasku jednom napisanu od Hebbela u njegov dnevnik, u smislu da bi pošten motiv bio da učitelj, uzimajući temu Platona u njegovoj školi, ima među svojim učenicima reinkarniranog Platona, koji toliko malo razumije ono što učitelj govori da bi morao biti strogo kažnjen!
Koncepcija povijesne evolucije čovječanstva je izgubila mnogo od ranijeg, duhovnog uvida, i duhovna znanost će je zaista morati štititi od nasrtaja materijalističkog mišljenja koje dolazi sa svih strana i na izvješća koja su temeljena na duhovnim činjenicama gleda kao na prilično ludilo. Da te stvari prilično prolaze pokazano je, primjerice, u činjenici da sve one moćne slike, one velike simboličke koncepcije koje su emanirale od starog vidovitog znanja i izražene su u likovima legendi i bajki, imaju interpretatore najčudnije vrste. Najzanimljiviji proizvod u ovoj domeni je nesumnjivo mala knjiga Solomon Reinacha, Orfej, koja je izazvala izvjesnu senzaciju u mnogim krugovima u Francuskoj. Sve iz čega su se ideje o Demeteru, Orfeju, i o drugim mitološkim zbivanjima navodno pojavile, u ovoj je knjizi praćeno natrag do čisto materijalističkih događanja i često je krajnje groteskno kako je povijesna egzistencija ovog ili onog lika, koji stoji iza, recimo, Hermesa ili Mojsija, navodno nastala, i kako se površno pokušalo objasniti te likove kao izume poetske slobode, ljudske fantazije. Prema metoda Solomona Reinacha bilo bi lako, šezdeset ili sedamdeset godina otada, kada je vanjsko sjećanje na njega nekako izblijedjelo, dokazati da nikad nije postojao takav čovjek, već da je samo stvar narodne fantazije da su stare ideje Reinecke Fuchsa prenesene do Solomona Reinacha. Prema toj metodi to bi zasigurno bilo moguće. Apsurdnost cijele knjige je ravna onome što je rečeno u predgovoru — da je napisana „za najšire krugove obrazovane publike, čak i za veoma mlade“. „Za veoma mlade“ — pošto naglašava da je izbjegao sve što bi moglo šokirati mlade djevojke — premda nije izbjegao traganje unatrag za idejom Demetera do svinje! On obećava, međutim, da ako njegova knjiga stekne utjecaj kojem se nada, da će napisati posebno izdanje za majke, koje će uključiti sve što treba uskratiti njihovim kćerkama. — Do takvih smo stvari došli!
Želio bih posebno podsjetiti studente duhovne znanosti, da je na čisto vanjskim temeljima moguće dokazati da su duhovne moći, duhovne snage radile kroz ljudska bića sve do u naše vlastito stoljeće — i to sasvim odvojeno od čisto okultnog, ezoternog istraživanja s čime ćemo se mi uglavnom baviti ovdje. No da bismo razumjeli kako je moguće da znanost duha drži, na čisto vanjskim osnovama, da nadčulne snage vrše utjecaj u povijesti, dopustite da ukažem na sljedeće.
Svatko tko ima malo uvida u razvoj modernog čovječanstva, recimo u 14-om i 15-om stoljeću i sve do 16-og, shvatiti će kako je neizmjerno značajna u tom vanjskom razvoju bila intervencija izvjesnih osobnosti, jedne u vezi koje se može iz sasvim vanjskih dokaza dokazati da su duhovne, nadčulne snage radile kroz nju. Da bi malo bacili svijetla na okultno razumijevanje povijesti, mogli bi postaviti pitanje: Kakav bi razvoj moderne Europe bio da početkom 15-og stoljeća Ivana Orleanska nije došla u arenu događanja? Svatko tko razmišlja, čak i sa isključivo vanjskog gledišta, o razvoju koji se dogodio tijekom tog perioda, mora sebi reći: Recimo da su djela Ivane Orleanske bila izbrisana iz povijesti ... tada, prema znanju koje se može steći iz čisto vanjskog povijesnog istraživanja, ne može se ne shvatiti da bi bez djelovanja viših, nadčulnih snaga kroz Ivanu Orleansku, cijela Francuska, zaista cijela Europa u 15-om stoljeću, poprimila sasvim drugačiji oblik. Sve u impulsima volje, u fizičkim mozgovima tih vremena, bilo je usmjereno prema preplavljivanju cijele Europe s općim konceptom države koji bi ugasio narodne individualitete i pod tim utjecajem veliki dio onog što se razvilo u Europi tijekom zadnjih stoljeća kroz međuigru tih narodnih individualiteta sasvim sigurno ne bi bilo moguće.
Zamislite djelo Ivane Orleanske izbrisano iz povijesti, Francusku prepuštenu sudbini bez ove intervencije, i zatim upitajte: Bez ovog djela, što bi postalo od Francuske? I zatim promislite o ulozi koju je odigrala Francuska u cijelom kulturalnom životu čovječanstva tijekom narednih stoljeća! Tome dodajte činjenice koje se ne mogu pobiti i potvrđene su aktualnim dokumentima koji se tiču misije Ivane Orleanske. Ova mlada djevojka, zasigurno ne visoko obrazovana čak i po standardima njenog vremena, odjednom, prije nego ima dvadeset godina, u jesen 1428 osjeća da joj se obraćaju duhovne snage nadčulnih svjetova. Istina, ona te snage odijeva u forme koje su joj poznate, tako da ih vidi kroz medij njezinih vlastitih mentalnih slika; ali to ne odstranjuje stvarnost tih snaga. Predstavite sebi da ona zna da nadčulne snage upravljaju njenom voljom prema određenoj točci — Govorim za početak, ne o onom što se o tim činjenicama može reći iz Akaša zapisa, već samo o onom što je potvrđeno dokumentiranim dokazima.
Znamo da je Ivana Orleanska svoju viziju najprije povjerila rođaku koji — gotovo se može reći, slučajno se dogodilo da je razumije; zatim je nakon mnogo preokreta i poteškoća bila uvedena na dvor kralja Charles-a koji, zajedno s cijelom francuskom armijom, više nije bio pametan kako dalje, kako se kaže. Također znamo, kako je nakon svih mogućih prepreka koje su joj stavljane na put, konačno prepoznala i otišla pravo do kralja, koji je stajao među takvom gomilom ljudi da ga nikakvo fizičko oko nije moglo razlikovati. Također je poznato da mu je u tom trenutku povjerila nešto— time ju je želio iskušati — o čemu se može reći da je bilo poznato samo njemu i nadčulnim svjetovima. Također iz obične povijesti znate da je ona bila ona koja je, pod neprestanim impulsom i potrebom njene intenzivne vjere — bolje bi bilo reći, kroz njenu aktualnu viziju — i suočena s najvećim poteškoćama, vodila vojske do pobjede i kralja do krunidbe.
Tko je u to vrijeme intervenirao u tijek povijesti? — Nitko drugi nego bića viših hijerarhija! Ivana Orleanska je bila vanjski instrument tih bića, i ona su upravljala povijesnim djelima. Moguće je da netko sebi kaže: „Da sam ja vodio ta djela ja bi ih vodio mudrije!“ — zato jer nalazi da je ovo ili ono u postupanju Ivane Orleanske u suprotnosti s njegovim načinom razmišljanja. Pristalice znanosti duha, međutim, ne bi trebali željeti ispraviti djela bogova preko ljudskog intelekta — uobičajena praksa u našoj takozvanoj civilizaciji. Također je bilo ljudi koji su sasvim u duhu sadašnjeg doba, željeli, takoreći, rasteretiti modernu povijest od djela Ivane Orleanske. Karakterističan moderni rad s ovim materijalističkim trendom napisan je od Anatole-a France. Stvarno bi bilo zanimljivo znati kako se materijalističko razmišljanje uspijeva pomiriti s mnogo nepobitnih dokaza — još uvijek govorim samo o aktualnim povijesnim dokumentima. I tako pošto smo u Stuttgartu a ponekad volim uzeti u obzir lokalne stvari, želim citirati iz dokumenta na koji se već upućivalo.
Oni koji pripadaju Stuttgartu znaju da je jednom tamo živio čovjek [Napomena 12] koji je proveo važna istraživanja o evanđeljima. Kao duhovni znanstvenici mi se zasigurno ne trebamo slagati sa stvarima — nekima od njih iznimno pametnima — koje su iznesene od Gfrörer-a — to mu je bilo ime — i možemo biti sasvim sigurni da, da je čuo ono što je sada dano u domeni znanosti duha, da bi koristio izraze koje je često običavao primijeniti na njegove oponente — koje, sa svojom tvrdoglavom bezglavošću, nipošto nije davao olako. On bi bio rekao da su ovi teozofi, također, ljudi koji „nisu baš dobro u glavi“. Ali to je bilo prije vremena kada, kao što je danas slučaj, povijesni dokumenti mogu biti prešućeni iz čisto materijalističkih razloga ako se dogodi da se bave neugodnim činjenicama i očito ukazuju na djelovanje viših sila u našem fizičkom svijetu. I tako ću opet citirati iz kratkog dokumenta — pisma objavljenog u prvoj polovini 19-og stoljeća. Pročitati ću samo nekoliko pasusa iz ovog pisma, koje je tada bilo citirano od Gfrörer-a u opravdavanju njegovog uvjerenja. Pročitati ću pasus koji karakterizira Ivanu Orleansku, i potom tražiti da promislite o implikacijama tako živopisnog opisa.
Nakon što pisac ovog pisma navodi što je Ivana Orleanska izvršila, on nastavlja:
„To i još mnogo više je Ivana ostvarila, i uz božju pomoć postići će još i veće stvari. Djevojka je privlačne ljepote i muževnog držanja; govori malo i pokazuje izvanrednu mudrost; kada govori ima ugodan, delikatan ženski glas. Jede malo i suzdržava se od vina. Uživa u finim konjima i oružju i divi se dobro opremljenim i plemenitim ljudima. Zazire od toga da se mora susresti i pričati s velikim brojem ljudi; suze joj često teku; voli sretno lice, izdržava nečuvenu muku, i tako je ustrajna u rukovanju i nošenju oružja da je ostala neprestano šest dana — danju i noću — u punom oklopu. Ona kaže da Englezi nemaju prava na Francusku, i stoga je — kako kaže — Bog poslao nju da ih istjera i pobijedi, ali tek nakon prethodnog upozorenja. Prema kralju pokazuje duboko strahopoštovanje; kaže da je miljenik Boga, pod posebnom zaštitom, i da će stoga biti sačuvan. O Vojvodi od Orleana, vašem nećaku, kaže da će biti predan na čudesan način, ali tek nakon što se napravi zahtjev za njegovo puštanje Englezima koji ga drže zatočenog.
„S ovime, časni vojvodo, završavam s mojim izvješćem. Događaju se i dogodile su se još čudesnije stvari nego što mogu napisati ili opisati vam riječima. Dok ovo pišem, prije spomenuta Ivana je već otišla u blizinu grada Reimsa u Champagne, kamo se kralj žurno uputio na njegovo pomazanje i krunidbu pod zaštitom Boga. Najpoštovaniji i najmoćniji vojvodo, i uvelike štovani učitelju! Posvećen sam vam sa svom poniznošću, dok molim Svemogućeg da vas zaštiti i ispuni vam želje. Napisano u Biteromis-u, 21-og dana lipnja godine 1429.
Vaš ponizni sluga
PERCEVAL
Lord od Bonlaninth-a. Savjetnik i dvorski
službenik Kralja Francuske i Vojvode Orleana,
Majordom od Berry-a.“
Ovo pismo [Napomena 13] je pisano od onog tko je poznavao Ivanu Orleansku i bio je u bliskom kontaktu s kraljem. Doista je nevjerojatno kada se sve ove stvari otkriju na čisto okultnim temeljima i okultnim sredstvima dokazivanja — jer one će se doista naći u Akaša zapisu — i zatim vidi kako, u slučajevima kao što je ovaj, aktualni povijesni dokumenti mogu također biti napravljeni. Ukratko, izgleda gotovo ludilo sumnjati u ono što je bilo na djelu kroz Ivanu Orleansku. I kada također uzmemo u obzir činjenicu da je kroz njena djela cijela povijest modernih vremena poprimila drugačiji aspekt, to nam daje pravo reći da ovdje, potvrđeno pisanim dokazima, možemo vidjeti direktnu intervenciju nadčulnih svjetova. Kada duhovni istražitelj ide dalje i na svoj način traži onog koji je stvarni inspirator Ivane Orleanske, nalazi nešto izvanredno dok istražuje uzastopne vremenske epohe. Nalazi da je isti Duh koji je u to vrijeme radio kroz Ivanu Orleansku kao svoj instrument, inspirirao — u sasvim drugačijem obliku, sasvim drugačijim putem — još jednu osobnost koja je bila filozof na dvoru Karla Ćelavog. To je bio Scotus Erigena, preko čijih je filozofskih i teoloških ideja u ranijem periodu Europa bila pod tako dubokim utjecajem. I tako vidimo da iste snage rade u različitim epohama na različit način preko ljudskih bića koja su njihovi instrumenti; da postoji kontinuitet, struja događaja koja teče u onom što zovemo povijest.
Pokazao sam vam jučer kako značajan mit babilonsko-kaldejskih vremena ukazuje na prodiranje duhovnih svjetova u ljude od kojih je mnogo zavisilo u trećem post-atlantskom periodu, cijelom povijesnom razvoju u drevnoj Kaldeji, drevnom Babilonu. Ali sada sa stajališta znanosti duha moramo promotriti dvije osobnosti skrivene iza legendarnih imena Gilgameš i Eabani. U smislu okultne povijesti u njima moramo vidjeti osobnosti koje stoje na početnoj točci babilonsko-kaldejske epohe kulture. Impulsi koji od njih proizlaze ponovno će se nazrijeti u razvoju zaista duhovne kulture drevnog Babilona i Kaldeje. — Sada je Gilgameš bio osobnost koja iza sebe ima mnoge inkarnacije i stoga bi se mogla nazvati „starom“ dušom unutar evolucije čovječanstva.
Iz knjige Tajna znanost znate da je tijekom lemurijske epohe zemaljske evolucije, svega nekolicina ljudskih bića nadživjela, na samoj Zemlji, događaje te evolucije, da je tijekom lemurijske epohe tek nekolicina preostala na Zemlji; da se prije negoli je stvarna opasnost od mumifikacije svega ljudskog započela, većina duša povukla sa Zemlje na druge planete, nastavljajući život na Marsu, Saturnu, Veneri, Jupiteru, i tako dalje. Zatim, od kraja lemurijske epohe i tijekom atlantske epohe, te duše postupno dolaze dolje na Zemlju da bi se inkarnirale u zemaljskim tijelima pod promijenjenim zemaljskim okolnostima, i pojavljivale u stalno novim inkarnacijama. Tako postoje duše koje su relativno rano sišle s planetarnih svjetova i druge koje su došle dolje kasno; zaista ne sve do kasnijih perioda atlantske evolucije. Duše koje su sišle ranije imaju stoga više inkarnacija u zemaljskoj evoluciji iza njih nego one koje su sišle kasnije; otuda ove kasnije možemo zvati, za razliku od prijašnjih, , „mlađe“ duše — duše koje su u sebe primile manje.
Individualnost skrivena iza imena Gilgameš bila je stara duša, a mlađa duša je bila inkarnirana kao Eabani, na početku babilonske civilizacije. Zaista, u vezi toga da li su u ovom smislu duše mlađe ili starije, otkriva se nešto izvanredno — nešto za što bi se moglo reći da zaprepašćuje čak i za okultista. Ako je netko danas došao do točke da ima malo povjerenja u istine znanosti duha, ali inače naginje predrasudama i kriterijima vanjskog svijeta, izgledalo bi mu vjerodostojno da bi moderne filozofe ili učenjake, na primjer, trebalo ubrajati među starije duše. Ali, začudo, okultno istraživanje nalazi upravo suprotno; i za samog okultista je iznenađujuće naći da je u Kantu, na primjer, živjela mlada duša. Da, činjenice pokazuju da je tako ... ne može se poreći. Također se ovdje može spomenuti da se mlađe duše — u svakom slučaju većina — inkarniraju u obojenim rasama, tako da obojene rase, posebno crnačka rasa, dovode mlađe duše u inkarnaciju. Karakteristična osobina te vrste razmišljanja koja dolazi do izraza u erudiciji, u današnjoj materijalističkoj znanosti, zahtijeva mlađe duše. I može se pokazati da je u slučaju mnogih osobnosti gdje se to ne bi ni najmanje očekivalo, prethodna inkarnacija bila u neciviliziranoj rasi. To je opet ono što nam činjenice govore! To striktno treba imati na umu, jer je to tako. Naravno to ni najmanje ne umanjuje značaj ili vrijednost mišljenja kojeg smo formirali o svijetu oko nas; ipak to treba shvatiti da bi potpuno razumjeli ono što je ovdje bitno. U tom smislu, u drevnom Babilonu, kod Eabani-a imamo posla s mladom dušom a kod Gilgameša sa starom dušom. Cjelokupna priroda stare duše omogućiti će joj da rano u životu dokuči ne samo esencijalni element, esencijalni faktor, u postojećoj kulturi, već također i ono što u njoj izbija kao novi impuls, otvarajući široku perspektivu za budućnost.
Biti će mnogo, naravno, onih koji će prosvjedovati ako im netko pokuša prikazati vjerodostojnim da su teozofi na koje su skloni gledati s visine, općenito govoreći, starije duše nego ljudi koji drže znanstvena predavanja. Međutim, istraživanje pokazuje, da je to tako; i premda duhovno istraživanje ne smije biti uporabljeno u svrhu da mijenja svoje kriterije prosuđivanja, ili da ismijava ono što je konačno sastavnica naše civilizacije, ipak se s istinom treba suočiti korektno i izravno. Gilgameš je, tada, bio osobnost koja je, zahvaljujući njegovom konkretnom stanju duše, sudjelovala u najnaprednijim duhovnim elementima i duhovnim čimbenicima epohe — u svemu što je osvjetljavalo daleko u budućnost i u to vrijeme se moglo steći samo ako je takva osobnost prošla kroz vrstu inicijacije. Kroz pružanje nečeg što se može primiti samo preko izvjesne inicijacije, Gilgamešu je omogućeno da osigura neku vrstu snažnog utjecaja na babilonsku kulturu. Morao je doživjeti inicijaciju sve do određenog stupnja.
Promislimo o ovom Gilgamešu u točci gdje je stajao u evoluciji čovječanstva prije te inicijacija. Bio je čovjek treće post-atlantske epohe. Ali u toj epohi već je bio sumrak prirodne ljudske vidovitosti, onog što su ljudi mogli postići preko snaga koje su im bile urođene. Te snage nisu više bile prisutne u stupnju koji bi mogao omogućiti znatnijem broju ljudi da gledaju natrag na njihove ranije inkarnacije. Ako bi išli dalje natrag, u drugu ili u prvu post-atlantsku epohu, morali bi naći da je većina ljudskih bića tada na Zemlji mogla gledati natrag u njihove ranije inkarnacije, u odvijanje njihovog duševnog života prije aktualnog rođenja. Međutim ta sposobnost je bila izgubljena. U slučaju Gilgameša, biće koje će se kroz njega otkriti, i koje je to moglo jedino vodeći ga odmah do vrste inicijacije, držalo ga je za ruku od početka i postavilo na mjesto gdje će prepoznati vlastiti položaj u povijesti svijeta. Takoreći kroz nadčulne događaje, predstavljene nam u slikama mita kojeg sam vam jučer naveo, pored Gilgameša je postavljen prijatelj, prijatelj na čiji je barbarizam i neciviliziranu prirodu ukazano izjavom da je njegov vanjski oblik bio napola životinjski. Rečeno je da taj prijatelj na tijelu ima kože životinja, što znači da je još bio prekriven dlakom kao ljudi prvobitnih vremena, da je njegova duša bila tako mlada da je za sebe izgradila tijelo koje je ljudsko biće predstavljalo još u divljem stanju. Tako je napredniji Gilgameš do sebe u Eabani-u imao čovjeka koji je, zbog njegove mlade duše i od nje uvjetovane tjelesne organizacije, još posjedovao drevnu vidovitost. Ovaj prijatelj je dan Gilgamešu da bi on mogao naći vlastiti značaj u životu. Uz pomoć ovog prijatelja on je zatim mogao postići izvjesne stvari u životu, kao što je izvlačenje one duhovne snage u mitu nam predstavljene u slici Ištar, boginje grada Uruka. Rekao sam vam kako je ta boginja bila ukradena od susjednog grada i iz tog su razloga Gilgameš i Eabani zajedno vodili rat protiv tog grada, pobijedivši njegova kralja i vrativši boginju natrag.
Ako ćemo ovakve stvari razumjeti u pravom povijesnom smislu pošto su nam predstavljene u tim starim mitovima, moramo istražiti njihovu okultnu pozadinu. Iza ovog silovanja boginje grada leži nešto slično silovanju Helene, koja je od Parisa odnijeta u Troju. Moramo shvatiti da je dobro utemeljeno ono što je navedeno u mojoj maloj knjizi, Krv je sasvim posebna tekućina. Tamo je ukazano da je u narodima drevnih vremena postojala vrsta kolektivne svijesti. Čovjek nije osjećao samo njegov osobni ego unutar njegove kože, već se osjećao i kao član plemena, zajednice grada. Baš kao što se individualna ljudska duša osjećala kao središnji čimbenik našeg organizma u cjelini, ujedinjujući prste, nožne prste, ruke, noge, tako se čovjek u veoma drevnim vremenima osjećao kao član grupne duše. Nešto takvog je još opstajalo u ranim gradskim zajednicama, čak i u drevnoj Grčkoj. Jedan zajednički duh, sebstvo-naroda, sebstvo plemena, živjelo je i tkalo kroz pojedinačne osobnosti plemena ili naroda. Međutim što god da je iz tog kolektivnog sebstva moglo doći u svijest čovjeka moralo je biti pod vodstvom misterija u tajnim hramovima, gdje su svećenici usmjeravali zajedničke duhovne stvari grada ili plemena. Reći da su takvi hramovi-utočišta služili kao mjesta gdje boravi ego grada, grupna duša, nije samo govorna figura, već u izvjesnom smislu i aktualna stvarnost. Tamo je grupna duša imala svoje stanište, i svećenici hrama bili su njeni sluge. Oni su primali instrukcije te grupne duše kroz inspiraciju — preko onog što je bilo poznato kao proročište — i iznosili ih vani u svijet da bi se dogodilo ovo ili ono. Jer o proročištima moramo razmišljati upravo u smislu koji sam naznačio.
Sada, usmjerenje tih hramova-svetišta je bilo povezano s izvjesnim tajnama, i mnogi konflikti u drevna vremena su se pojavili jer su svećenici hrama jednog grada odvedeni od susjednog grada, tako su na taj način, zajedno sa svećenicima, najvažnije tajne grada došle u ruke onog susjednog. Tu imate stvarnost iza slike otmice Ištar, boginje grada, grupne duše Uruka, od susjednog grada. Svećenici, povjerenici tajni hrama su bili zarobljeni, jer se susjedni grad na taj način nadao doći u posjed svetih tajni i time moći grada o kojem se radi. To je prava pozadina.
U stanju duše koje u početku u njemu prevladava, Gilgameš nije mogao biti svjestan takvih stvari; nije vidio njihove pune implikacije. Ali mlađa duša za njega je mogla biti takoreći vidovito osjetilo koje mu je omogućilo da preotme blago hrama za vlastiti grad. Gilgameš je sada shvatio da u ljudskom životu, posebno u vremenima tranzicije, postoji takva stvar kao što je opisana u legendi o slijepcu i bogalju: svaki je bespomoćan sam, ali zajedno mogu napredovati utoliko što slijepac nosi bogalja na ramenima a bogalj slijepcu posuđuje svoju moć gledanja. Kod Gilgameša i Eabani-a, čije su se nadarenosti toliko razlikovale, vidimo istu vrstu suradnje transformirane u duhovno. U povijesnim činjenicama drevnih vremena na to nailazimo na svakom koraku. I to je važno razumjeti, jer tek tada shvaćamo zašto se u mitovima i sagama tako često govori o prijateljima koji moraju nešto postići zajedno — prijatelji koji su općenito različite prirode duše kao što su bili Gilgameš i Eabani. Ali ono što je Gilgameš također stekao preko svog prijatelja Eabani-a bilo je ovo: bio je takoreći „zaražen“ od Eabani-a s njegovom vlastitom vidovnjačkom moći, tako da je u izvjesnoj mjeri mogao gledati natrag na vlastite ranije inkarnacije. To bi zasigurno bilo izvan njegovih normalnih sposobnosti. A sada predstavimo živo kako je ta vizija na prošle inkarnacije morala utjecati na Gilgameša.
Što je on mogao doživjeti od trenutka kada je za njega postalo moguće da pogleda natrag u ono što je njegova duša proživjela u ranijim inkarnacijama? U početku mu je sve to izgledalo strano. Nije mogao potpuno prodrijeti u ono što je bio u ranijim inkarnacijama; nije, takoreći, prepoznao sebe. Tako bi bilo sa svakim ljudskim bićem ako bi počelo gledati natrag u njegove prethodne inkarnacije. U većini slučajeva stvari bi bile drugačije nego su to u ispraznim maštarijama koje su uvijek toliko evidentne kada se govori da je neka osoba inkarnacija ovog ili onog pojedinca. Lako je naletjeti na osobu koja navodi cijeli niz velikih imena u povijesti kao njene bivše inkarnacije ... zapravo su brojni ljudi uvjereni da nikada nisu bili ispod ranga kraljice ili princeze! U ovim stvarima, koje treba tretirati s velikom ozbiljnošću, ne smije biti nedopuštene igre fantazije, zlouporabe.
Sada, onaj tko, kao Gilgameš u to vrijeme, počinje gledati natrag na njegove uzastopne inkarnacije, može također tu i tamo biti stvarno zaprepašten. Sam Gilgameš je gledao natrag na inkarnacije kada je još bio uključen u svakakve uvjete određene uplivom grupne duše. Zasigurno on je, u određenom smislu, kao osoba, izgradio svoj put iz tih veza; preko Eabani-a također je upoznao cijeli smisao onog što je u mitu simbolizirano kroz lik boginje grada. Međutim kada je pogledao natrag u njegovim ranijim inkarnacijama je bilo mnogo toga što mu nije godilo, što je bilo van pameti. Našao je, na primjer, da je u tim inkarnacijama njegova duša imala neobična prijateljstva, ljudske povezanosti, na koje bi u sadašnjem životu gledao kao na sramne. Dakle, u svijetlu onoga što mu je boginja grada otkrila posredno, on na izvjestan način počinje — kako mit ukazuje — koriti, prigovarati svojoj vlastitoj duši. U mitu je rečeno da boginji prigovara zbog njenih ljubavnika, jer je na njih ljubomoran. On gleda takoreći preko horizonta vlastite duše i vizije su pred njim živa stvarnost, kao što stvarno ljudsko biće stoji u blizini nekog u fizičkom svijetu, izazivajući prema njemu osjećaje simpatije i antipatije. U prigovorima podastrijetim od Gilgameša protiv boginje mi opažamo da on zaista govori u vezi onoga što se događa u njegovoj vlastitoj duši. Tako, na primjer, kada je rečeno da prigovara boginji na prethodnoj vezi s onim tko se u mitu nazivao Ishullanu, to znači da mu njegovo vlastito prijateljstvo s izvjesnom osobom koja je u prethodnoj inkarnaciji bila gospodarev vrtlar nije bila ugodna. [Napomena 14] Ono što se odigralo u duši Gilgameša i što joj je prvo prenijelo taj unutarnji sadržaj, to unutarnje ostvarenje, koje mu je bilo potrebno da bi postao inaugurator babilonske civilizacije — sve to nam je prikazano u slici ponovnog stjecanja izvjesne vidovitosti, uzlaza u nadčulne svjetove koji su, jer je bio stara duša, u izvjesnom smislu bili za njega izgubljeni. To nam je pokazano u mitu.
I zatim je Gilgameš morao pretrpjeti vrstu inicijacije tako da je vođen natrag do one vrste vizije koju je njegova vlastita duša posjedovala tijekom atlantskih inkarnacija. Ono što mit predstavlja kao putovanje preko mora, i lutanja Gilgameša na Zapad, nije ništa drugo nego unutarnji put prema inicijaciji kojom je njegova duša vođena gore u duhovne visine gdje može percipirati njena drevna atlantska okruženja, kada je, još uvijek vidovita, zurila u duhovni svijet. Mit nam kaže da je na tom, njegovom duhovnom putovanju, Gilgameš doveden do velikog atlantskog bića, Xisuthros-a. To je bilo biće koje je pripadalo izvjesnim višim hijerarhijama i koje je u atlantska vremena živjelo u sferi čovječanstva ali je kasnije preneseno iz svijeta ljudi da boravi u višim oblastima. Gilgameš je trebao susresti tu osobnost da bi promatrajući je mogao upoznati stanje duša kada one mogu gledati u duhovne svjetove. Tako je bio vođen opet gore u duhovne sfere tako da je u njegovom životu duše prenesen u atlantska vremena. I kada mu je ponuđeno da ne spava sedam noći i šest dana, to ne znači ništa drugo nego vježbu koja bi dušu trebala učiniti sposobnom da potpuno prodre u odgovarajuće duhovne oblasti. Kada nam je sada rečeno da on nije mogao izdržati test, to opet označava nešto od velike važnosti, naime da je Gilgameš predstavljen kao osobnost koja je dovedena do same ivice inicijacije — koja je bila predodređena, takoreći, da kroz portal inicijacije gleda u misterije duha ali koja zahvaljujući uvjetima vremena nije mogla potpuno prodrijeti u njihove dubine. Ukratko, treba ukazati da je inaugurator babilonske civilizacije zastao na portalu inicijacije, da nije s punom jasnoćom mogao gledati u više svjetove, s rezultatom da je pečat koji je dao babilonskoj kulturi ne više od pukog pogleda u tajne inicijacije.
Sada ćemo vidjeti da je priroda vanjske babilonske kulture zaista bila takva da to potvrđuje ono što je upravo kazano. Dok, na primjer, sve upućuje na činjenicu da je Hermes bio osobnost koja je gledala u same dubine najsvetijih tajni inicijacije i stoga je mogla postati veliki inaugurator drevne egipatske kulture, mora se reći da je babilonska kultura bila pripremljena na način koji sam upravo opisao: kroz vodeću osobnost koja je u svojoj duši imala one osobine koje se razviju kada penetracija u najdublju bit inicijacije nije bila potpuno postignuta. Stoga povijesni razvoj u drevnom Babilonu pruža jasan dokaz kako se vanjska kultura i unutarnja, ezoterna kultura odvijaju usporedo jedna s drugom. Dok je u životu drevnog Egipta postojala veća međuigra ta dva aspekta, u drevnoj kulturi Babilona oni su razdvojeni. I unutar onog što se treba gledati kao babilonska kultura inaugurirana od Gilgameša, bio je zatvoren sadržaj i supstanca najsvetijih, najskrivenijih misterija Kaldejaca.
Posvećenici tih misterija bili su zaista inicirani u najdublje tajne, ali taj utjecaj je vanjskom kulturom protjecao kao sićušna struja. Ta vanjska kultura je proizlazila od impulsa danog od Gilgameša. Sve što je rečeno ukazuje na činjenicu da Gilgameš, kao osobnost, nije zapravo dosegnuo točku gdje bi doživio potpunu inicijaciju. Ali upravo zato što u vrijeme u kojem je radio nije ostvario vlastite, osobne impulse, nije dao vlastite osobne snage svijetu, posebno je zato bio sposoban pustiti da jedno od duhovnih bića koje smo smjestili u rang duhova vatre, arhanđela, radi kroz njega. Takvo biće je zaista radilo kroz Gilgameša, i u tom duhu vatre moramo tražiti izvor poretka babilonskog života i njegovih pokretačkih snaga, za što je Gilgameš bio instrument. Tako ćemo s pravom zamisliti Gilgameša u slici koja sugerira simbol drevnog kentaura. Takvi drevni simboli bliže odgovaraju stvarnosti nego se to obično pretpostavlja. Centaur — pola čovjek, pola životinja — uvijek je trebao predstaviti kako se kod moćnijih ljudi starine najviše duhovno čovještvo i ono što pojedinu osobnost ujedinjuje s animalnom organizacijom, u izvjesnom smislu razdvojilo. Gilgameš je odavao dojam kentaura onima koji su mogli prosuditi to što je bio, a tako je isto i do danas.
Interesantno, ta slika kentaura izbija ponovno u polju moderne znanstvene misli. Nedavno je objavljena knjiga koja se u osnovi postavlja kao potpuno utemeljena na znanstvenim činjenicama, a ipak kreće s određenim nedostatkom predrasuda, stoga ne proizvodi takvu amatersku, besmislenu papazjaniju kao oni koji sebe nazivaju Monisti. Autor radi iskreni napor da razumije čovjeka, i kako je, kao nezavisno biće duše i duha, povezan s fizičkim organizmom. I onda taj autor, koji sve temelji na prirodnoj znanosti, izlazi s izvanrednom slikom. Sasvim je izvjesno da nije mislio na kentaura kada je zamišljao tu sliku, ali odnoseći se na ono što rezultira iz prirodoznanstvenih ideja o odnosu duše i tijela, on kaže: To bi se moglo usporediti s jahačem koji jaše na svom konju. Činjenice prirodne znanosti, ispravno shvaćene, tjeraju da se kaže: Duša je nezavisna i koristi tijelo kao instrument, kao što jahač koristi svog konja. — Da, kentaur je opet tu; stvari će se odvijati brzo, i prije nego su ljudi svjesni toga, duhovno-znanstvene ideje će se ukorijeniti kod naših suvremenika pod prisilom činjenica same prirodne znanosti. Ne tako davno, razgovarao sam s filozofom koji je nakupio veliku zalihu materijalističkih ideja, i rekao mi je: „Naravno slika kentaura se pojavila jer su stari stanovnici Grčke vidjeli izvjesna plemena kako sa sjevera dolaze na njihovim konjima, i pošto je uglavnom bilo maglovito, mislili su da su konj i jahač jedan oblik. Sa svim njihovim praznovjerjem lako su to mogli zamisliti“.
To je zbilja naivna ideja — možda ne baš filozofska — ali sigurno naivna! Ova slika kentaura, koja se nije javila jer Grci nisu mogli razlikovati jahača i konja već jer su raniji narodi nužno promišljali o duhovnom biću čovjeka kao nezavisnom od tjelesne prirode — ta ideja o kentauru opet izbija u naše vrijeme iz samih koncepata prirodne znanosti. Mora se stoga reći da usprkos svim materijalističkim idejama dolazimo do točke kada će sam materijalizam, samo ako činjenice uzme onakve kakve one jesu, uskoro voditi do onoga što znanost duha mora reći iz svojih okultnih izvora. Ali ako, u skladu s našim proučavanjima, želimo naše okultno promatranje usmjeriti na figuru kakva je Gilgameš — koji je već postao predmet interesa vanjskog istraživanja — moramo shvatiti da tu imamo posla s penetracijom bića duhovnih hijerarhija. Tako da dok zaista moramo svako ljudsko biće vidjeti, u odnosu na njegovu duhovnost, u slici kentaura, u slučaju onoga koji je radio kao Gilgameš, moramo k tomu prepoznati, da je duhovni dio kentaura upravljan od viših snaga koje dolje šalju svoje snage da unaprijede napredak čovječanstva. I idući dalje natrag u povijest naći ćemo da je to sve jasnije otkriveno. Također ćemo vidjeti kako se tijekom epoha sve do u naše vrijeme odvijaju promjene i kako duhovne snage, kada rade kroz ljudska bića, stalno poprimaju različite oblike što bliže dolazimo sadašnjosti.
Napomena 9
Leopold von Ranke, 1795–1886. Vidi Rudolf Steiner, Karmičke veze: Ezoterne studije, Tom. II, predavanje XIV.
Napomena 10
J. G. Herder, Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit, napisano između 1784 i 1791.; Osnove filozofije o povijesti čovjeka.
Napomena 11
G. E. Lessing. Zadnji paragrafi Obrazovanja ljudske rase, objavljeno 1780, idu ovako:
“Ali ... zašto ne bi svaki pojedini čovjek postojao više od jednom na ovom svijetu?
“ Zar je ova hipoteza toliko smiješna samo zato jer je najstarija? Jer ju je ljudsko razumijevanje, prije nego su ga školski sofisteriji raspršili i oslabili, odmah obasjalo?
“Zašto već nisam izveo one korake mog usavršavanja koje čovjeku donose samo privremene kazne i nagrade?
“Zašto sve one korake, još jednom ne napraviti u kojima nam snažno pomažu pogledi na vječne nagrade?
“Zašto se ne bih vraćao onoliko često koliko sam sposoban stjecati svježe znanje, svježu stručnost? Zar toliko donosim jednokratno, da se ne isplati gnjaviti povratkom?
“Da li je to razlog protiv? Ili, jer sam zaboravio da sam već ovdje bio? Sreća je za mene da zaboravljam. Sjećanje na prijašnje uvjete dopustilo bi mi samo da loše koristim sadašnjost. I ono što čak i ja moram sada zaboraviti, da li je to nužno zaboravljeno zauvijek?
“Ili je razlog protiv hipoteze da bi toliko mnogo vremena bilo za mene izgubljeno? Izgubljeno? — I kako tada mogu ne uspjeti? — Zar nije cijela vječnost moja? "
Napomena 12
August Friedrich Gfrörer, 1803—1861.
Napomena 13
Pismo Percevala de Boulainvilliers, 21 lipnja 1429. Vidi: Procés de condamnation et de réhabilitation de Jeanne d' Arc, ed. Quicherat, Tom V, stranice 114—21. (Paris, 1849) gdje je tekst na latinskom. Kazano je da je ime Boulainvilliers netočno izraženo u više ranijih prijevoda.
Napomena 14
Vidi Thompson, cit., str. 33. (Gilgameš prigovara Ishtar) :
Voljela si ti, također, Ishullanua, vrtlara tvog oca, neprestano ti je donosio užitak, svaki dan kiteći tvoj stol...."
(Iz šeste ploče.)