.- 6. Šesto predavanje, Stuttgart, 1 siječnja 1911
Grčka kultura, u kojoj dolazi do izražaja esencijalni ljudski element, pripremljena je prethodnom babilonskom kulturom i misterijskom mudrošću pretpovijesnih doba. U grčkoj epohi ego tka i radi u egu, ali ta sposobnost je prethodno bila usađena u duše ljudi od viših bića u drevnim hramovima-utočištima. Homer i Eshil. Grčka umjetnost, filozofija, i narodni karakter. Grčki heroji u bitkama protiv Perzijanaca. Platon i Aristotel. Periodi uzlaza i opadanja u strujama kulture. Simptom perioda opadanja je da posebni ciljevi i interesi postaju nezavisni od pitanja same istine. U stoicizmu, epikurejstvu, skepticizmu, čovjek je bačen natrag svojoj vlastitoj duši. U neoplatonizmu, pojedinac gleda unutar sebe i do istine teži doći mističnim uzlazom. Godine 1250 za čovječanstvo počinje nova inspiracija; u 16-om stoljeću ona nestaje. Na portalu koji vodi u novi period opadanja stoji Kant. Nagovještaji onog što novi uzlazak traži često se javljaju iz narodnih instinkta. U pred-Grčkoj epohi: sinovi bogova; u Grčkoj epohi: mudraci; u post-Grčkoj epohi: sveci. Među Židovima, tranzicija od patrijarha do proroka. Činjenica da su pojedinci u isto vrijeme instrumenti evolucijskog procesa otkrivena je u nizu inkarnacija od dubokog interesa. Ilija. Ivan Krstitelj, Rafael, Novalis. Tranzicija od Michelangela do Galilea. Pravi osjećaj za vrijeme.
Na jučerašnjem predavanju skrenuo sam pažnju na činjenicu da su veoma raznovrsne snage umiješane u tijek ljudske evolucije. Iz tog razloga, i također jer jedna moćna struja presijeca drugu, određeni periodi uspona i također pada javljaju se u određenim sferama civilizacije. Dok starije civilizacije još uvijek nestaju, dok takoreći prelaze u vanjske forme, kreativni impulsi koji će inaugurirati kasnije civilizacije, nadahnuti ih i iznjedriti, polako su i postupno pripremljeni. Tako da na općenit način tijek čovjekova kulturalnog života može ukratko biti opisan kako slijedi. — Nalazimo kulturalni život kako se podiže iz nedokučivih dubina i diže se u određene visine; zatim opada, i to zaista sporije nego se podiže. Plodovi određene epohe civilizacije nastavljaju živjeti dugo vremena, prodiru u kasnije struje i u narodne kulture najraznovrsnijeg karaktera i izgube se poput rijeke koja se umjesto da utječe u more razlije preko nizina. Međutim dok se razlijeva nove civilizacije — koje su još bile neopazive tijekom opadanja starog — su u pripremi, da bi konačno započele njihov razvoj i ulazak, i da na isti ili sličan način doprinesu napretku čovječanstva. Ako bi željeli promisliti o eminentno karakterističnom primjeru napretka u kulturi možemo pretpostaviti da to mora biti onaj u kojem se načelo univerzalno ljudskog, tkanje ega u egu, pojavilo na najupečatljiviji način. To je, kao što smo pokazali, bio slučaj u kulturi drevnih Grka. Tamo imamo jasnu ilustraciju civilizacije koja ide svojim vlastitim karakterističnim tokom; jer postignuća tri prethodne epohe civilizacije i epohe koja je slijedila onu od Grčke promijenjene su na sasvim različit način od sila izvan čovjeka. Stoga ono što leži u samom ljudskom biću, čime ono stavlja svoj znak na svijet, sve što se, proizlazeći od nadčulnih snaga, može u njemu izraziti na karakteristično ljudski način — to je prikazano u srednjoj, četvrtoj epohi civilizacije.
Međutim u odnosu na ovu grčku civilizaciju, treba reći i slijedeće. Njoj je prethodila treća epoha, koja je zatim opadala, i tijekom tog perioda opadanja bila je pripremljena grčka epoha. Tijekom opadanja babilonske kulture, koja je strujala od Istoka prema Zapadu, na malom poluotoku Južne Europe bilo je sadržano kao sjeme ono što će uroniti u čovječanstvo kao impuls novog života. Iako je točno da je taj grčki život prvenstveno izražavao esencijalno ljudski element, onaj kojeg čovjek može naći potpuno unutar sebe, ne smije se misliti da takve stvari ne trebaju pripremu. Ono što zovemo esencijalno ljudski element — to je, također, trebalo najprije podučiti ljude u misterijima od nadčulnih snaga, baš kao što je sada još viša sloboda koja mora biti pripremljena za šestu epohu civilizacije podržavana i podučavana u nadčulnim svjetovima od bića koja vode i upravljaju ljudskom evolucijom.
Moramo dakle shvatiti da kada se grčka kultura javlja za vanjsko opažanje, kao da je sve izviralo iz esencijalno ljudskog elementa, već je iza sebe imala period kada je bila, takoreći, pod utjecajem učenja viših duhovnih bića. Preko tih viših duhovnih bića grčka kultura se mogla dići do visina koje je postigla dovodeći esencijalno ljudski element do izražaja. Iz tog razloga grčka kultura također, kada je pratimo unatrag, nestaje iz vidokruga u tami onih pretpovijesnih doba kada je, kao njena osnova, u misterijskim utočištima kultivirana mudrost koja je potom, kao nasljeđe, odjevena u veličanstvenu poetsku formu od Homera, od Eshila. I tako, suočeni s veličinom tamo besprimjernih likova, moramo pojmiti da su ti ljudi zaista razradili nešto što je u potpunosti bilo proizvod njihovih vlastitih duša, tkanja ega u egu, ali da je to najprije od viših bića položeno u te duše u hramovima-utočištima. Zato poezija Homera i Eshila izgleda tako beskonačno duboka, tako beskonačno velika. Međutim, pjesme Eshila, ni u kom slučaju, ne bi smjeli suditi po prijevodu Wilamowitz-a, jer se mora shvatiti da se puna veličina onog što je živjelo u Eshilu ne može prenijeti modernim jezikom, i da nema goreg pristupa razumijevanju njegovih djela nego preko onog što je ponuđeno s najnovijim prijevodima.
Ako, dakle, proučavamo grčku kulturu na dubokoj pozadini misterija, možemo početi naslućivati njenu pravu prirodu. I pošto su tajne života u nadčulnim svjetovima bile prenesene u izvjesnom ljudskom obliku umjetnicima grčke, oni su u njihovim skulpturama mogli utjeloviti u mramor ili broncu, ono što je izvorno bilo skriveno u tajnosti misterija. Čak i ono s čime smo suočeni u grčkoj filozofiji jasno pokazuje da su njena najveća postignuća uistinu bila drevna misterijska mudrost prevedena u uvjete intelekta i razuma. Postoji simbolička naznaka ovoga kada nam je kazano da je Heraklit ponudio njegovo djelo, O prirodi, kao žrtveni čin u hramu Dijane u Efezu. To znači da je ono što mu je tkanje ega u egu omogućilo da kaže gledao kao poklon duhovnim snagama prethodne epohe s kojima je znao da je povezan. To je stav koji baca svijetlo na duboku izjavu Platona, koji je Grcima mogao pružiti filozofiju takve dubine i još se osjećao ponukan da potvrdi da je sva filozofija njegovog vremena ništa u usporedbi s drevnom mudrošću koja je primljena od predaka iz samih duhovnih svjetova. [Napomena 36] Kod Aristotela sve se javlja kao kroz logičke forme — zaista, ovdje se mora reći da je drevna mudrost postala apstrakcija, žive riječi su svedene na koncepte. Ali unatoč tome — jer Aristotel stoji na krajnjoj točci drevne struje — nešto od stare mudrosti još živi u njegovim djelima. [Napomena 37] U njegovim konceptima, njegovim idejama, kolikogod bile apstraktne, još se može čuti odjek harmonija koje su odjekivale iz hramova-utočišta i bile su uistinu nadahnuće ne samo za grčku mudrost već također i za umjetnost, cijeli karakter naroda. Jer kada se takva kultura najprije pojavi, ona zahvaća ne samo znanje, ne samo umjetnost, već cijelog čovjeka, s posljedicom da je cijeli čovjek otisak mudrosti i duhovnosti koja u njemu živi. Ako zamislimo grčku civilizaciju kako se diže iz nepoznatih dubina čak i tijekom opadanja babilonske kulture, tada, u vrijeme perzijskih ratova možemo jasno opaziti učinke onog što je grčki karakter primio od stare mudrosti hrama. Jer u perzijskim ratovima vidimo kako se grčki heroji, vatrenim entuzijazmom za nasljeđe primljeno od predaka, bacaju protiv struje koja se, kao opadajuća struja s Istoka, sručila na njih. Značaj njihova nasilnog otpora, kada su blaga mudrosti hrama, kada su se sami učitelji drevnih grčkih misterija borili u dušama grčkih junaka u bitkama protiv perzijanaca, protiv opadajuće kulture Istoka — značaj svega toga ljudska duša može dokučiti ako se postavi pitanje: Što bi bilo s Južnom Europom, zaista s cijelom kasnijom Europom, da juriš ogromnih horda s Istoka tada nije odbijen natrag od malog grčkog naroda? Ono što su tada Grci postigli sadržavalo je sjeme sveg kasnijeg razvoja u europskoj civilizaciji sve do u naše vrijeme.
Pa čak i ishod na Istoku onog što mu je Aleksandar kasnije prenio natrag sa Zapada — iako na način koji sa određenog gledišta nije opravdan — čak i to se moglo razviti tek nakon što je, ono što je bilo predodređeno da propada u odnosu također i na njegovu fizičku snagu, najprije potisnuto natrag gorućim entuzijazmom u dušama Grka za blaga hramova. Ako to shvatimo vidjeti ćemo kako ne samo učenja u vezi Vatre od Heraklita, ne samo sveobuhvatne ideje od Anaksagore i Talesa, rade dalje, već također i aktualna učenja čuvara mudrosti hramova u pretpovijesnoj grčkoj civilizaciji. Sve ovo ćemo osjetiti kao baštinu duhovnih snaga koje su grčku kulturu prožele s onim što je bilo predodređeno da ona primi. Trebali bi to osjetiti u dušama grčkih heroja koji su u raznim bitkama prkosili Perzijancima. Tako moramo učiti da osjećamo povijest, jer ono što nam se nudi uobičajenim putem je, u najboljem slučaju, samo prazni rezime ideja. Ono što se ponavlja iz ranijih u kasnija vremena može se vidjeti ako se vratimo na ono što je položeno u duše ljudi kroz period od tisuće godina, uzimajući konkretne forme u određenoj epohi.
Zašto je bilo tako da je u ovom uvećavanju blaga hramova nešto toliko veliko moglo biti pruženo Grcima. Tajna leži u univerzalnosti, sveobuhvatnosti, tih riznica hramova, i njihove suzdržanosti od bilo čega manje vrijednosti. To je bilo nešto što je bilo dano kao prvobitan izvor, nešto što zaokuplja cijelog čovjeka, noseći sa sobom, takoreći, direktnu snagu vođenja.
I ovdje dolazimo do esencijalne osobine kulture koja se diže prema svom vrhuncu. Tijekom tog perioda, sve što je aktivni poticaj u čovjeku — ljepota, vrlina, korisnost, svrhovitost, ono što želi postići i realizirati u životu — sve to je gledano kao da direktno proizlazi iz mudrosti, iz duhovnog. Mudrost obuhvaća vrlinu, ljepotu a isto tako i sve ostalo. Kada je čovjek prožet, inspiriran, mudrošću iz hrama, ostalo dolazi samo po sebi. To je osjećaj koji prevladava tijekom onih vremena uspona. Ali u trenutku kada pitanja, percepcije, razdvajanje — u trenutku kada, na primjer, pitanje o dobru ili o ljepoti postaje nezavisno od pitanja njihovog božanskog porijekla — počinje period propadanja. Dakle možemo biti sigurni da živimo u periodu propadanja kada je naglašeno da, nezavisno od duhovnog porijekla, ovo ili ono mora biti posebno kultivirano, ovo ili ono mora biti glavno u razmatranju. Kada ljudima nedostaje pouzdanja da duhovno iz sebe može iznjedriti sve što ljudski život treba, tada se struje kulture, koje kod uspona čine jedinstvo, razdvajaju u odvojene struje. To vidimo ondje gdje se interesi izvan mudrosti, izvan duhovnih poticaja, počinju infiltrirati u grčki život; to vidimo u političkom životu, to vidimo, također, u onom dijelu grčkog života koji nas posebno zanima, u duhovnom životu koji neposredno prethodi Aristotelu. Ovdje, usporedo s pitanjem: Što je istinito? — koje obuhvaća pitanje: Što je dobro i praktično efikasno? — ovo potonje pitanje počinje biti nezavisno. Ljudi pitaju: Kako znanje treba biti konstituirano da bi se postigao praktičan cilj u životu? I tako u periodu silaska vidimo kako se pojavljuje struja stoicizma. Kod Platona i Aristotela dobro je odmah sadržano u mudrom; impulsi dobrog mogu proizaći jedino iz mudrog. Stoik pita: Što čovjek mora napraviti da bi postao mudriji u praksi življenja, da bi živio s nekom svrhom? Ciljevi praktičnog života se umeću u ono što je prije bilo sveprožimajući poticaj za istinu.
S epikurejstvom dolazi element kojeg se može opisati ovako. — Čovjek pita: Kako se moram pripremiti intelektualno da bi se ovaj život odvijao s najvećom mogućom srećom i unutarnjim mirom? Na ovo pitanje, Tales, Platon a čak i Aristotel bi bili odgovorili: Potraži istinu i istina će ti dati najveću sreću, klijajuće sjeme ljubavi. — Ali sada čovjek odvaja to pitanje od pitanja istine, i započinje struja opadanja. Stoicizam i epikurejstvo struje su opadanja, s neizbježnom posljedicom da je čovjek počeo propitivati samu istinu i istina gubi svoju moć. Otuda, simultano s stoicizmom i epikurejstvom u periodu opadanja, pojavljuje se skepticizam — sumnja u odnosu na istinu. I kada su skepticizam i sumnja, stoicizam i epikurejstvo, vršili njihov utjecaj neko vrijeme, tada se čovjek, još uvijek težeći za istinom, osjeća odbačen od duše svijeta i bačen natrag svojoj vlastitoj duši. Tada gleda oko sebe, govoreći: Ovo nije doba kada impulsi utječu u čovječanstvo od djelatne struje samih duhovnih snaga. On je potisnut natrag u svoj vlastiti unutarnji život, u njegovo vlastito subjektivno biće. U daljem tijeku grčkog života, ovo dolazi do izražaja u neoplatonizmu, filozofiji koja više nije zaokupljena vanjskim životom, već gleda unutra i teži gore do istine kroz mistični uspon pojedinca. Jedna struja kulturalnog života se postavlja, druga opada, stupanj po stupanj. I ono što se razvilo tijekom uspona polako i postupno nestaje, dok s dolaskom godine 1250 za čovječanstvo tu počinje nadahnuće kojeg nije lako vidjeti ali uz sve to ništa manje veliko, koje sam na neki način okarakterizirao jučer. To je opet nestajalo od 16-og stoljeća. Jer od tada su se pojavila sva specijalizirana pitanja ruku pod ruku s onima u vezi same istine; opet je zauzet stav koji želi odvojiti pitanje dobra i izvana korisnog od jednog vrhovnog pitanja istine. I dok su one vodeće osobnosti u kojima su radili impulsi godine 1250 sve ljudske struje kontemplirali u njihovom odnosu prema istini, sada visimo da se počinje isticati temeljno odvajanje pitanja iz praktičnog života od onih koja su intrinzično povezana s istinom. Na portalu koji vodi u novi period opadanja, period koji tako jasno označava opadanje vala u duhovnom životu — na tom portalu stoji Kant. U njegovom predgovoru drugom izdanju Kritike čistog uma, on odmah kaže da je morao postaviti granice traganju za istinom da bi napravio mjesta za ono što zahtijeva praktična religija. [Napomena 38] Otuda strogo odvajanje praktičnog uma od teoretskog uma: kod praktičnog uma, postulat Boga, slobode i besmrtnosti potpuno je temeljen na elementu dobra; kod teoretskog uma, svaka mogućnost da znanje prodire u bilo koji duhovni svijet je srušena. Tako stvari stoje, gledane u okolnostima povijesti svijeta. I možemo biti sigurni da će težnja za mudrošću u našem dobu slijediti u svijetlu Kanta. Kada naš duhovni pokret ukaže na načine na koje se mogućnost znanja može tako proširiti i unaprijediti da mu se omogući prodiranje u nadčulno, dugo ćemo, dugo vremena stalno slušati sa svim strana: “Da, ali Kant kaže! ...” Povijesna evolucija čovječanstva uzima svoj smjer u antitezi ove vrste. U onom što se pojavljuje instinktivno, kao nejasna sklonost, vidimo da ispod onoga što je čista maya ali je prihvaćeno kao istina, ispod struje maye, ljudski instinkti smišljaju i dolaze do stvari koje su u velikom opsegu ispravne. Jer je iznimno zanimljivo da u određenim sklonostima koje se javljaju iz narodnih instinkta za praktični život, možemo percipirati silazni smjer ljudske evolucije sve do grčko-latinskog perioda i pomoći uspon koji se sada od nas zahtijeva.
Koja slika, dakle, treba doći pred umove ljudi koji imaju osjećaja za ovakve stvari. Kada su pogledali natrag na velike povijesne likove u pretkršćanska vremena — ili, bolje da smo rekli, pred-grčka vremena — što su morali misliti o svima onima koje smo opisali kao instrumente bića viših hijerarhija. Morali su sebi reći — a čak su i Grci još morali tako: To nam je došlo kroz ljude koji su bili postavljeni od nadljudskih, božanskih snaga. — I u svim epohama starine nalazimo da su vodeće osobnosti, sve do likova Hermesa, čak i Platona, bile gledane kao “sinovi bogova”; odnosno, kada su ljudi gledali natrag na starija vremena, sve više podižući pogled, iza tih osobnosti koje su se pojavile u povijesti vidjeli su božansko; i gledali su bića koja su se pojavila kao Platon i kao Hermes kao da su sišli dolje, kao da su rođeni, od bogova. Tako su to s pravom vidjeli — sinovi bogova ujedinili su se s kćerima ljudi, da bi duhovno donijeli dolje na fizički plan. U tim drevnim vremenima ljudi su promatrali sinove bogova — božanske ljude, odnosno, bića čija priroda je bila ujedinjena s božanskom. S druge strane, kada su Grci osjećali: Sada možemo govoriti o tkanju ega u egu, o onom što leži unutar same ljudske osobnosti — tada su govorili o njihovim vrhovnim vođama kao o Sedam mudraca, tako ukazujući da je priroda onih koji su jednom bili sinovi bogova sada postala čisto i esencijalno ljudska.
Do čega je bilo nužno da dođe u instinktima naroda u post-grčkim vremenima? To je sada bila stvar ukazivanja na ono što čovjek razrađuje na fizičkom planu, i kako sav plod toga nosi u duhovni svijet. Dakle, dok je u mnogo ranijim vremenima osjećaj bio da duhovno treba prepoznati dok uzima starateljstvo nad fizičkim čovjekom a fizičkog čovjeka gledati kao sjenu, i dok su tijekom grčke epohe postojali mudraci u kojima je ego radio u egu, u epohi nakon Grčke pažnja je skrenuta na osobnosti koje žive na fizičkom planu i do duhovnog se uzdižu preko onog što je postignuto u fizičkom svijetu. Ovaj koncept se razvio iz određenog pravog instinkta o znanju. Baš kao što je pred-grčko doba imalo sinove bogova i Grci mudrace, narodi post-grčkog doba imaju svece — ljudska bića koja se podižu u duhovni život preko onog što su na fizičkom planu proveli u djelo. Tamo je nešto živo u narodnom instinktu, što nam omogućuje da zavirimo kako iza same maye postoji faktor koji tjera čovječanstvo naprijed.
Kada to prepoznamo, impulsi koji su na djelu u epohama vremena bacaju svijetlo na pojedinačnu ljudsku dušu, i shvaćamo kako je grupna-karma nužno promijenjena s činjenicom da su u isto vrijeme ljudi instrument procesa povijesne evolucije. Tada možemo shvatiti ono što otkriva Akaša zapis — na primjer, da kod Novalisa moramo vidjeti nešto što ide natrag do Ilije od starine. To je iznimno zanimljiv niz inkarnacija. [Napomena 39] Kod Ilije element proroka snažno izbija naprijed, jer je misija Hebreja bila da pripreme ono što će doći kasnije. I to su pripremili tijekom tranzicije od Patrijarha do Proroka, preko lika Mojsija. Dok kod Abrahama vidimo kako Hebrej još osjeća utjecaj Boga u sebi, u samoj svojoj krvi, [Napomena 41] kod Ilije vidimo tranziciju prema usponu u duhovne svjetove. Sve je pripremljeno postupno. U Iliji živi individualnost već nadahnuta s onim što će doći u budućnosti. I zatim vidimo kako će ta individualnost biti instrument za pripremu razumijevanja Krist impulsa. Individualnost Ilije je ponovno rođena u Ivanu krstitelju. (Napomene 39 i 40). Ivan krstitelj je instrument višeg bića. U Ivanu krstitelju živi individualnost koja ga koristi kao instrument, ali da bi mu omogućila da služi kao instrument, uzvišena individualnost Ilije je bila nužna.
Zatim, kasnije, vidimo kako je ova individualnost pogodna da impulse koji rade prema budućnosti izlije u forme koje su bile moguće jedino pod utjecajem četvrte post-atlantske kulturalne epohe. Kolikogod nam to čudno izgledalo, ova individualnost se ponovno pojavljuje kao Rafael, koji u svom slikarstvu ujedinjuje ono što će kao kršćanski impuls raditi u svim epohama vremena, s predivnim formama grčke kulture. I tu možemo shvatiti u kakvom je odnosu individualna karma ove entelehije s vanjskom inkarnacijom. Potreba je vanjske inkarnacije da snaga doba može doći do izražaja u Rafaelu; za tu snagu Ilija-Ivan individualnost je pogodan nositelj. Ali epoha može proizvesti samo fizičko tijelo koje će biti slomljeno pod takvom snagom, otuda rana smrt Rafaela.
Ta individualnost je potom morala imati učinka na drugu stranu njegovog bića u dobu kada su se pojedinačne struje još jednom dijelile; pojavljuje se ponovno kao Novalis. Vidimo kako tu u Novalisu zapravo živi, u određenom obliku, sve što nam je sada dano kroz znanost duha. Jer izvan duhovne znanosti nitko nije tako prikladno govorio o odnosu astralnog tijela prema eterskom i fizičkom tijelu, o budnom stanju i spavanju, kao Novalis, reinkarnirani Rafael. [Napomena 42] To su stvari koje nam pokazuju kako su individualnosti instrumenti struje čovjekove evolucije koja teče. I kada gledamo tijek ljudskog razvoja, kada opažamo tu enigmatsku izmjenu u povijesnim događajima, možemo mutno nazrijeti djelo dubokih duhovnih snaga. Ono ranije prelazi u ono kasnije na čudne i izvanredne načine.
Nekima od vas sam već rekao [Napomena 43] da je značajan vidik povijesti otkriven tranzicijom od Michelangela do Galilea. (Uočite, ne govorim ovdje o reinkarnaciji; to je stvar povijesnog razvoja.) Veoma inteligentan čovjek jednom je skrenuo pažnju na frapantnu činjenicu da je ljudski duh utkan u predivnu arhitekturu crkve sv. Petra u Rimu što on naziva znanost mehanike. Veličanstveni oblici te građevine utjelovljuju načela mehanike koji su bili unutar dosega ljudskog intelekta, preokrenute u ljepotu i veličanstvenost. Oni su misli Michelangela! Utisak napravljen na čovjeka pri pogledu na crkvu sv. Petra izražava se na mnogo različitih načina, i možda je svatko osjetio nešto od onog što je Natter, bečki skulptor, [Napomena 44] doživio, ili je doživljeno u njegovom društvu. Vozio se s prijateljem prema sv. Petru. Još nije bila na vidiku, ali tada, odjednom, prijatelj je čuo da Natter uzvikuje, poskočivši sa sjedala i kao izvan sebe: “Bojim se”! U tom trenutku uhvatio je pogled na sv. Petra ... poslije je incident želio izbrisati iz sjećanja. Svatko može doživjeti tako nešto pri pogledu na takvu veličanstvenost. I sada je, u profesorskom izlaganju, veoma pametan čovjek, profesor Müllner, pokazao da je Galileo, veliki mehanicistički mislilac, podučavao čovječanstvo u pogledu intelekta ono što je Michelangelo izgradio u prostornim oblicima crkve sv. Petra kao kristaliziranu mehaniku; s načelima mehanike shvaćene od ljudskog uma, suočeni smo još jednom, ali sada s preokrenutima u intelektualnost, u misli Galilea. Ali je čudno da je u svojem govoru govornik trebao skrenuti pažnju na činjenicu da je Galileo bio rođen na dan kada je Michelangelo umro (18. veljače 1564). Otuda naznaka da se intelektualni element, misli skovane od Galilea u intelektualnim formama mehanike, javljaju kod osobe čije rođenje se javlja na isti dan kao i smrt onoga koji ih je izrazio u prostoru. Stoga se u našim umovima neizbježno pojavljuje pitanje: Tko je, ustvari, ugradio u crkvu sv. Petra, preko Michelangela, načela mehanike koje je čovječanstvo tek poslije dobilo preko Galilea?
Moji dragi prijatelji, ako se aforistične i izolirane misli koje su predstavljene u vezi s povijesnim razvojem čovječanstva ujedine u vašim srcima da bi proizvele osjećaj kako same duhovne snage rade u povijesti preko njihovih instrumenata, ta predavanja ste asimilirali na pravi način. I zatim bi se moglo reći da je osjećaj koji se u našim srcima javlja iz proučavanja okultne povijesti pravi osjećaj za način na koji se razvoj i napredak pojavljuje u struji vremena. Danas, na ovoj manjoj prekretnici vremena, može biti prikladno da usmjerimo našu meditaciju na taj osjećaj za napredak ljudi i bogova u tijeku povijesti. Ako u srcu svakog od vas ovaj osjećaj za znanost o okultnom napretku u vremenu postane jasna percepcija tkajuće, kreativne aktivnosti u nastajanju naše vlastite epohe, ako taj osjećaj unutar vas može oživjeti, možda također može živjeti kao novogodišnja želja u vašim dušama. I na kraju ovog ciklusa predavanja, ovo je novogodišnja želja koju bih radosno položio u vaša srca: Ono što je kazano gledajte kao početnu točku pravog osjećaja za vrijeme. Na izvjestan način bi moglo biti simbolično da smo mogli uzeti ovu manju tranziciju iz jednog perioda vremena do drugog kao priliku da ideal koji u svom dosegu obuhvaća takvu tranziciju, ima učinak u našim dušama.
Napomena 36
Timej, 22, 23. “U egipatskoj delti, na vrhu na kojem se rijeka Nil dijeli, postoji izvjesna oblast koja je nazvana oblast Sais, i veliki grad okruga se također zove Sais. ... U taj grad je došao Solon, i bio je primljen s velikim počastima; svećenike koji su bili najkvalificiraniji u takvim stvarima, pitao je o starini, i otkrio da niti on niti bilo tko od Helena ne zna ništa vrijedno spomena o starim vremenima. Jednom prigodom, želeći ih povući da govore o starini, počeo je pričati o najstarijim stvarima u našem dijelu svijeta. ... Odmah zatim jedan od svećenika, koji je bio veoma star, reče: O Solone, Solone, vi Heleni ste uvijek djeca i među vama nema starog čovjeka. Solon ga je zauzvrat pitao što time misli. Želio sam reći, on je odgovorio, da ste u umu svi mi mladi; među vama nema starih uvjerenja predanih tradicijom, niti znanosti bremenite vjekovima. ... upravo kada bi vi i druge nacije počeli dobivati pismo i druge stvari neophodne za civilizirani život, struja s nebesa, kao pomor, sručila bi se dolje, i ostavila samo one od vas lišene pismenosti i obrazovanja, i tako kao djeca morate počinjati sve iznova, ne znajući ništa o onom što se dogodilo u drevnim vremenima, bilo među nama ili među vama samima. ...”
Napomena 37
Vidi Rudolf Steiner, Povijest svijeta u svijetlu antropozofije, str. 102.
Napomena 38
Immanuel Kant (1724–1804). “Moram, stoga, ukinuti znanje, da napravim mjesta za vjerovanje” Predgovor drugom izdanju Kritike čistog uma.
Napomena 39 i 40
Vidi Rudolf Steiner, Zemaljski i kozmički čovjek, Predavanje IV.
Napomena 41
Vidi Rudolf Steiner, Dublje tajne ljudske povijesti u svijetlu evanđelja po sv. Mateju. Predavanja II i III.
Napomena 42 (odnosi se na englesko govorno područje ali isto vrijedi i za hrvatsko, nap.pr.)
Vidi inter alia, Himne noći, zadnji prijevod koji je od Mabel Cotterell, s uvodom od August Clossa, objavljeno od Phoenix Press, London, 1948. Na kraju 19-og stoljeća napravljeni su prijevodi Heinrich von Ofterdingen, The Disciples at Sais, mnogih “Fragmenata”, i drugih "Pjesama”. Carlyle esej o Novalisu je dobro poznat. Osim ovih izdanja, međutim, engleski čitatelj će imati poteškoća da na vlastitom jeziku nađe radove koji bi mu omogućili da stekne bilo kakav pravi uvid u spise Novalisa. Dosta toga, naravno, je napisano i piše se o onome o kojem je Tieck napisao 1846: “Malo autora je ikada napravilo toliko veliki dojam na svijet njemačke misli kao Novalis”. Biografija Friedrich Hiebela, Novalis, der Dichter der blauen Blume, od velike je važnosti. Studenti duhovne znanosti posebno će biti zainteresirani za Novalis in anthroposophischer Betrachtung od Monike V. Miltitz, objavljeno 1956. Ali jedino je Rudolf Steiner mogao otkriti misteriju koja obavija osobnost Novalisa. Među mnogim pasusima njegovih predavanja, sljedeće je od izvanredne važnosti: “... Duboko potresan događaj u životu učinio ga je (Novalisa) svjesnim, kao magičnim udarom, o vezi između života i smrti i, kao i pogled na prošla doba Zemlje i kozmosa, samo biće Krista pojavilo se pred njegovim očima duha. ... U slučaju Novalisa zaista ne možemo govoriti o samodostatnom životu, jer je njegov zapravo bio kao sjećanje na ranije inkarnacije. Inicijacija koju je doživio takoreći Milošću, u njemu je oživjela iskustva ranije inkarnacije; postojalo je izvjesno misteriozno ujedinjenje plodova uvida stečenih u ranijem životu. I zato jer je gledao natrag kroz periode s njegovim vlastitim probuđenim očima duha, mogao je reći da za njega ništa u životu nije usporedivo s velikim događajem kada je u svojoj najdubljoj nutrini otkrio što Krist zaista jest. Taj doživljaj je bio kao ponavljanje događaja u Damasku, kada je Pavle, koji je do tada progonio sljedbenike Krista i odbijao njihovu poruku, u višoj viziji primio direktan dokaz da Krist živi, da je On prisutan! ...” Ovaj citat od Rudolfa Steinera je iz predavanja pod naslovom, Misterij Božića. Novalis vidovnjak. Još nije tiskano na engleskom. Berlin, 22.XII.08.
Napomena 43
Ovo predavanje ima naslov: Ljudski duh i animalni duh, Berlin, 17.XI.1910.
Napomena 44
Heinrich Natter 1846–92).