.- 5. Peto predavanje, Stuttgart, 31 prosinca 1910
Veza između pojedine osobnosti u povijesti i individualnih niti koje se protežu cijelom evolucijom čovječanstva. Bića treće hijerarhije (Anđeli, Arhanđeli, Duhovi osobnosti) rade na i kroz duše ljudi tijekom uzastopnih civilizacija-epoha. Fenomen takozvanih “kanala” na Marsu. Duhovi oblika se također manifestiraju u bićima carstava prirode i tako djeluju na čovjeka. Krucijalne točke u evoluciji: njihova veza s položajem i kretanjem Zemlje u odnosu na susjedna nebeska tijela, i s položajem zemljine osi u odnosu na os ekliptike. Atlantska katastrofa i impulsi godine 1250. Ciklusi uzlaska i silaska u povijesti čovječanstva; katastrofična događanja u prirodi i temeljne promjene u aktivnostima duhovnih bića i ljudskih duša. Nastanak i opadanje tih ciklusa; oni se križaju s drugim snažnim utjecajima. Diferencijacije uzrokovane konkretnim uvjetima. Nicolaus Cusanus. Nikola Kopernik. Oberlin.
Uvid u razvoj individualnosti kao što su one koje smo mogli, na jučerašnjem predavanju, slijediti kroz dvije inkarnacije omogućuje nam da razaberemo nešto o tajanstvenom dotoku i aktivnosti kozmičkih duhova tijekom evolucije i povijesti čovječanstva. Jer kada imamo na umu slike koje su, makar okvirno, bile pred nama jučer, slika Julija Apostata i kasniji izraz te individualnosti kao Tycho Brahe-a, velikog astronoma, jedna stvar nam može biti posebno upadljiva. Upravo u slučaju osobnosti koje znače nešto u povijesti možemo vidjeti posebne osobine individualnosti koje iz jedne inkarnacije rade u drugoj; ali ono što duhovna bića viših hijerarhija žele postići u povijesti, koristeći pojedince kao njihove instrumente, umeće se u izvorno odvijanje reinkarnacije kao faktor izmjene.
Jer trebali bi shvatiti da je u 4-om stoljeću, uloga individualnosti koja se pojavila kao Julije Apostat bila da dade takoreći posljednji poticaj za konačno rasplamsavanje duhovne mudrosti koja pripada ranijim epohama, i da je tako sačuva od sudbine koja je lako mogla snaći ako bi samo kršćanstvu koje se borilo bilo prepušteno da rukuje takvim blagom. A s druge strane, trebamo shvatiti da je individualnost utjelovljena u čovjeku čija je sreća bila da je bio iniciran u eleuzijske misterije imala šansu, pri reinkarnaciji, da primi beskrajno bogatstvo impulsa vremena i utjecaja bića koja rade na način predodređen za 16-o stoljeće. Naći ćemo da je potpuno razumljiva veličina i snaga osobnosti Tycho Brahe-a, kako je jučer skicirano, ako shvatimo da zato jer je u ranijoj inkarnaciji bio posvećenik on je mogao iznijeti na svijetlo neizreciv fond makrokozmičke znanosti u njenoj primjeni na mikrokozmos. (Napomena 25, i Dodatak.) Ovakva proučavanja okultne povijesti čine nas svjesnim da su sami ljudi ti koji čine povijest, ali ta povijest u konačnici postaje shvatljiva tek kada pronađemo vezu pojedine osobnosti koja se javlja i odlazi i pojedinih niti koje idu cijelim tijekom ljudske evolucije, reinkarnirajući se u osobnostima. Ali ako ćemo shvatiti povijesni život čovječanstva na našoj Zemlji, moramo mu uvijek pridružiti ono što struji unutra iz drugih svjetova, nadčulnih svjetova, kroz snage drugih hijerarhija.
Tijekom ovih predavanja čuli smo kako su određene visoko rangirane snage hijerarhija radile, kroz ljudska bića, u svim epohama civilizacije od atlantske katastrofe. To je najjače bilo evidentno u drevnoj indijskoj duši za koju se može reći da je jednostavno bila arena utjecaja viših duhovnih bića. U duši drevnog Perzijanca nije bilo tako u istoj mjeri. I zatim smo čuli kako je u egipatsko-kaldejskoj civilizaciji tada bila čak i misija ljudske duše — posebno primjetno kod babilonskog naroda — dovesti nad-osobno dolje u osobno, duhovno dolje na fizički plan. Značaj osobnosti stalno se povećava što smo bliže grčkoj epohi, kada ego radi i tka u egu. U jakim i snažnim likovima grčke epohe pečat osobnosti je potpun. To je bilo s Grcima, a kasnije i s Rimljanima, da se ono što je najprije samo dodijeljeno individualnosti iz viših svjetova u najvećoj mjeri povuklo, dok ono što čovjek izražava u svojoj osobnosti kao pravo čovještvo dolazi u prvi plan.
Može se pojaviti pitanje: Koji su konkretni duhovi, iz kojih hijerarhija, radili kroz drevne Indijce, drevne Perzijance, Babilonce, Kaldejce i Egipćane? Samo odgovor na to pitanje može nam dati dublji uvid u okultni tijek povijesti. [Napomena 26] Istraživanja napravljena iz okultnih izvora omogućuju nam, u svakom slučaju u izvjesnom smislu, da kažemo koja su konkretna bića iz viših hijerarhija radila kroz ljude kao njihove instrumente u svakom od tih perioda. U drevnu indijsku dušu, koja je stvorila civilizaciju neposredno nakon atlantske katastrofe, bića koja zovemo Angeloi, anđeli, izlili su njihove snage. I u izvjesnom odnosu točno je reći da kada je govorio čovjek drevne Indije, kada je izražavao ono što je bilo aktivno u njegovoj duši, to nije direktno govorilo njegovo sebstvo, već Angelos, anđeo. Rangiran samo jedan stupanj više od čovjeka, anđeo je biće hijerarhija najbliže s njim povezano i stoga može, takoreći, govoriti više direktno. U drevnom indijskom načinu govora element stran ljudskom najjače dolazi do izražaja, jer anđeo, kao biće najtješnje povezano s čovjekom, može govoriti s najvećom direktnošću.
Ovaj direktni izraz je manje bio moguć za bića viših hijerarhija koja su govorila kroz duše drevnog perzijskog naroda, jer su to bila bića sljedećeg višeg ranga — arhanđeli. I pošto ta bića stoje dva stupnja više od čovjeka, ono što su oni mogli izraziti pomoću ljudskog instrumenta bilo je dalje od njihove vlastite inherentne prirode nego ono što su anđeli mogli izraziti kroz drevne Indijce. Tako, stupanj po stupanj, sve postaje više ljudsko. Ipak je ovaj dotok dolje iz viših hijerarhija kontinuiran, neprekidan. Kroz duše babilonskog, kaldejskog, egipatskog naroda, Duhovi osobnosti (Arhaji) izražavaju sebe. Stoga je u tom periodu pojavljivanje osobnosti najistaknutije, i ono što je čovjek još mogao dati iz snaga koje su strujale dolje u njega stoga je najudaljenije od svog porijekla, noseći bitan pečat ljudskog-osobnog. I tako, dok evolucija napreduje do egipatsko-babilonske epohe, nastavlja se manifestacija anđela, arhanđela i Duhova osobnosti.
Kod drevnih Perzijanaca, posebno, možemo veoma egzaktno vidjeti kako su bili svjesni da su arhanđeli — duhovi od ogromne važnosti u toj epohi — radili u ljudskom organizmu, ljudskom organizmu u njegovoj ukupnosti. Ne smijemo, zasigurno, uzeti prosječnog Perzijanca kada razmatramo dotok snaga od hijerarhija. Snage su strujale dolje, također, na prosječnog Perzijanca, ali samo oni koji su bili neposredni učenici inspiratora drevne perzijske kulture, samog Zaratustre, bili su sposobni znati kako se to dogodilo, vidjeti stvarnost. I oni su zaista posjedovali to znanje. Jer sjetiti ćete se iz mnogih opisa koje sam dao o učenjima Zaratustre, ili iz ezoternih tradicija, da se prema viđenju drevnih Perzijanaca prvobitno božanstvo, Zervana Akarana, otkriva kroz dvije suprotstavljene snage, Ormuzda i Ahrimana. Drevni Perzijanci su bili jasno svjesni da štogod da se manifestira u ljudskom biću proizlazi iz makrokozmosa, i da su pojave u makrokozmosu — posebno, dakle, kretanja i položaji zvijezda — misteriozno povezane s mikrokozmosom, s čovjekom. Stoga su učenici Zaratustre u Zodijaku vidjeli vanjski izraz, sliku, Zervana Akarana-e, prvobitne stvarnosti bića koje živi i tka kroz vječnost. Čak i sama riječ “Zodijak” podsjeća na riječ Zervana Akarana. Učenici Zaratustre su vidjeli dvanaest snaga koje proizlaze iz dvanaest smjerova Zodijaka, šest usmjerenih prema svijetloj strani Zodijaka ispresijecanih od Sunca danju; drugih šest prema tamnoj strani — okrenutih, kako su rekli, prema Ahrimanu. Tako su Perzijanci zamišljali makrokozmičke snage da dolaze iz dvanaest smjerova univerzuma i prodiru, rade u čovječanstvu, tako da su odmah prisutne u ljudima. Posljedično, ono što se razvija kroz rad dvanaest snaga mora se također otkriti u svom mikrokozmičkom obliku, u ljudskoj inteligenciji; odnosno, mora doći do izražaja u mikrokozmosu, također, kroz dvanaest Amshaspand-a [Napomena 27] (Arhanđela), i zaista kao konačna manifestacija, takoreći, tih dvanaest duhovnih, makrokozmičkih bića koja su već radila u ranijim dobima, pripremajući to što je samo dosegnulo zadnji stupanj razvoja tijekom epohe perzijske civilizacije.
Ne bi trebalo biti izvan dometa moderne fiziologije znati gdje će se naći mikrokozmički dvojnici dvanaest Amshaspanda. Oni su dvanaest glavnih živaca koji se nastavljaju od glave; oni su ništa drugo nego materijalno zgušnjavanje onog što se javilo u ljudskom biću kroz umetanje dvanaest makrokozmičkih snaga. Drevni Perzijanci su predstavili dvanaest arhanđel-bića kako rade iz dvanaest smjerova Zodijaka, radeći u ljudskoj glavi u dvanaest zraka, da bi postupno proizveli ono što je sada naša inteligencija. Naravno oni nisu po prvi puta radili u čovjeku u drevnoj perzijskoj epohi, ali konačno su radili na takav način da možemo govoriti o dvanaest kozmičkih radijacija, dvanaest arhanđel-radijacija, koje su zatim zgusnute u ljudskoj glavi u dvanaest glavnih cerebralnih živaca. I baš kao što znanje u kasnijem dobu uključuje ono što je već bilo poznato u ranijem, tako su i Perzijanci mogli također znati da su duhovni nižeg ranga od arhanđela radili ranije, u indijskoj epohi. Perzijanci su bića ranga ispod Amshaspanda nazivali, “Izadi”, i njih su pobrojali 28 do 31. Izadi su, stoga, bića koja su izazvala manje uzvišenu aktivnost; aktivnost duše u čovjeku. Oni su slali njihove zrake, koje se podudaraju sa 28, 30 do 31 spinalnih živaca. I tako u zoroastrizmu imate našu modernu fiziologiju prevedenu u terminima duhovnog, makrokozmičkog, u dvanaest Amshaspanda i u 28 do 31 Izada slijedeće niže hijerarhije.
Istinita činjenica povijesne evolucije je da ono što je izvorno gledano duhovno sada nam je predstavljeno kroz anatomsku disekciju; stvari koje su prije bile dostupne vidovitoj viziji u kasnijoj epohi se javljaju u materijalističkoj formi. Ovdje je objavljen divan most između zoroastrizma, s njegovom duhovnošću, i moderne fiziologije, s njenim materijalizmom. Naravno, sudbina velike većine čovječanstva čini neizbježnim da se ideja kao što je ova o vezi između perzijskih Amshaspanda i Izada i naših živaca gleda kao ludilo, posebno od onih koji proučavaju današnju materijalističku fiziologiju. Ali napokon, imamo pregršt vremena, jer perzijska epoha će biti potpuno rekapitulirana u šestoj epohi koja slijedi iza naše. Tada će, po prvi puta, uvjeti omogućiti da ovakve stvari budu shvatljive velikom dijelu čovječanstva. Stoga se moramo zadovoljiti činjenicom da se naznake toga mogu dati danas kao dio duhovno-znanstvenog pregleda. I takve naznake moraju se dati ako će se o duhovno-znanstvenoj koncepciji govoriti u pravom smislu, i skrenuti pažnju, ne samo u općenitim frazama, na činjenicu da je čovjek mikrokozmička replika makrokozmosa.
I u drugim regijama, također, bilo je poznato da ono što se manifestira u ljudskom biću dotječe od izvana. Na primjer, u određenim periodima germanske mitologije spominje se dvanaest struja koje teku od Niflheima do Muspelheima. Dvanaest struja se ne misli u fizičko-materijalnom smislu, već su to one koje, viđene vidovito, teku kao vrsta refleksije od makrokozmosa u ljudski mikrokozmos, ljudsko biće koje se kreće Zemljom i do čije evolucije dolazi preko makrokozmičkih snaga.
Mora se ipak naglasiti da te struje treba danas gledati kao astralne struje, dok su se u atlantskoj epohi, koja je slijedila odmah iza one od Lemurije, i u samoj epohi Lemurije, one mogle vidjeti kao eterske struje. Tako planet koji je povezan s Zemljom, ali predstavlja raniji stupanj razvoja, mora otkriti neke slične pojave. I kao što se s distance često mogu vidjeti stvari koje u blizini izmiču našoj opservaciji, jer je ono što vidimo tada razbijeno u detalje, tako i u slučaju planeta koji nalikuje Zemlji, kada je dovoljno daleko i prolazi kroz ranije stupnjeve razvoja kao što su oni koje je doživjela naša Zemlja, moglo bi biti moguće, čak i danas, promatrati tih dvanaest struja.
Zasigurno, one neće izgledati sasvim jednako kako su jednom izgledale viđene na Zemlji. Udaljenost je esencijalni faktor, jer ako, uzmimo primjer, stojite usred roja mušica, vi ne vidite roj s različitim nijansama gustoće; one su opažene jedino kada roj vidite s neke udaljenosti. Ovo što sam upravo rekao leži u korijenu promatranja takozvanih "kanala" na Marsu. Tamo je stvar određenih struja sile koja odgovara ranijem stupnju Zemlje [Napomena 28] i opisano je u starim germanskim mitovima kao struje koje teku od Niflheima do Muspelheima. Naravno ovo je čin hereze sa stajališta moderne akademske fiziologije i astronomije, ali te znanosti će se morati podvrći velikoj reviziji tijekom sljedećih par tisuća godina. [Napomena 29]
Sve ove stvari nam pokazuju kakva se duboka mudrost može nazrijeti u jednostavnoj izreci: Ljudski mikrokozmos je neka vrsta slike makrokozmosa. Sama ova izreka svjedoči da riječi diraju najdublja blaga mudrosti. Izreka da je čovjek mikrokozmos u odnosu na makrokozmos može biti samo trivijalna fraza, ali ispravno shvaćena ona utjelovljuje neizrecivo mnogo konkretnih istina. Sve je ovo rečeno da bi vam ukazalo na konfiguraciju duše čovjeka drevne perzijske civilizacije; posebno je kod vodećih osobnosti postojao živi osjećaj čovjekove veze s makrokozmosom.
Nakon što su bića koja smo imenovali u nizu kao anđele, arhanđele i Duhove osobnosti radila do doba babilonsko-egipatske civilizacije, slijedila je izvanredna grčko-latinska civilizacija koja je dovela osobnost kao takvu, tkanje ega u egu, posebno do izražaja. Tamo su se, također, manifestirala određena bića — Duhovi oblika, koji su jedan stupanj viši od Duhova osobnosti. Međutim manifestacija ovih Duhova oblika bila je drugačija od one od Duhova osobnosti, arhanđela i anđela. Kako se Duhovi oblika, arhanđeli i anđeli manifestiraju u post-atlantskoj epohi? Oni rade u čovjekovoj unutarnjoj prirodi. Anđeli su radili kao inspiratori drevnih Indijaca; arhanđeli slično kod drevnih Perzijanaca, ali ovdje se element ljudskog elementa već umetao u nešto većem stupnju. Duhovi osobnosti su stali takoreći iza duša Egipćana, tjerajući ih da duhovno projektiraju na fizičkom planu. Duhovi oblika manifestiraju se na drugačiji način. Oni se manifestiraju odozdo prema gore kao daleko snažniji duhovi koji ne zavise od toga da samo čovjeka koriste kao instrument; oni se manifestiraju u carstvima prirode oko nas, u konfiguraciji bića mineralnog, biljnog i životinjskog carstva. I da bi čovjek prepoznao Duhove oblika u njihovoj manifestaciji, pogled mora usmjeriti prema vani, mora promatrati prirodu i istražiti što je u njoj utkano od Duhova oblika. Posljedično u grčkoj epohi, kada je najveća manifestacija ona od Duhova oblika, čovjek ne prima nikakav direktan utjecaj kao inspiraciju. Utjecaj Duhova oblika radi više na takav način da čovjeka mami vanjskim svijetom čula; njegova osjetila su s radošću i zadovoljstvom usmjerena prema svemu što se širi oko njega, i on to pokušava razraditi i usavršiti. Tako ga Duhovi oblika privlače od izvana. I jedan od glavnih Duhova oblika je biće imenovano kao Jahve ili Jehova. Premda postoji sedam Duhova oblika i oni rade u različitim carstvima prirode, čovjek u sadašnjem dobu ima sposobnost percepcije za samo jednog duha, Jehovu. — Ako razmislimo o svemu ovome, biti će nam shvatljivo da je s dolaskom četvrte epohe, čovjek više manje napušten od tih unutarnjih snaga koje vode, od anđela, arhanđela i Duhova osobnosti, i da je okrenuo svoj pogled isključivo na vanjski svijet, na fizički horizont gdje je manifestacija Duhova oblika. Oni su naravno već bili prisutni u fizičkom svijetu u ranija vremena, ali nisu se takoreći dali ljudskom prepoznavanju. U periodu koji je slijedio odmah nakon atlantske katastrofe, Duhovi oblika su bili na djelu; bili su na djelu u carstvima prirode, u zakonima koji upravljaju vjetrom i vremenom, u zakonima biljaka, životinja i minerala. Također su radili u još drevnijim vremenima. Ali čovjek nije usmjeravao pogled u ono što mu je dolazilo ususret izvana, jer je iznutra bio nadahnut od drugih duhova. Njegova pažnja je bila skrenuta od vanjskog svijeta.
Kako bi se to objasnilo? Kako trebamo shvatiti činjenicu da su te druge hijerarhije, koje su nižeg ranga od Duhova oblika, umetnule njihov utjecaj tako dominantno nad već postojećom aktivnosti Duhova oblika? To je povezano s određenim periodom evolucije Zemlje kao cjeline. Vidovitoj viziji koja uz pomoć Akaša zapisa gleda natrag u povijest, te stvari poprimaju izgled potpuno drugačiji od špekulativnih slika temeljenih na današnjim geološkim podacima. Kada idemo natrag prije aktivnosti Duhova osobnosti u kaldejskoj epohi, prije one od arhanđela u drevnoj perzijskoj i one od anđela u drevnoj indijskoj epohi, dolazimo do perioda kada je atlantska kataklizma bila na vrhuncu svog gnjeva. Postupno nalazimo naš put do uvjeta koji su tada prevladavali. To je vrijeme na koje referiraju legende o Potopu koje postoje među raznim narodima, ali njihova slika o tome je bila veoma različita od one izvedene pomoću hipoteza moderne geologije. U još ranijim atlantskim vremena, slika je opet bila sasvim drugačija. Čovjek je bio biće sposobno za transformaciju. Prije te katastrofe cijelo lice Zemlje je bilo drugačije od bilo čega što se može danas zamisliti. Lako možete pojmiti da su duhovne hijerarhije radile na Zemlji još snažnije.
Između starih utjecaja u atlantskoj epohi i onih u post-atlantskoj, postojao je granični period ispunjen atlantskom katastrofom — onim događajima kojima je lice Zemlje bilo totalno promijenjeno s obzirom na distribuciju vode i kopna. Takva razdoblja i promjene koje su slijedile povezane su s moćnim procesima u konstelaciji, položaju i kretanju kozmičkih tijela povezanih sa Suncem. U stvari, takva razdoblja zemljine evolucije određena su i upravljana iz makrokozmičkog prostora. Otišli bi predaleko ako bih vam pokušao opisati kako su ta uzastopna razdoblja upravljana i regulirana s onim što se u modernoj astronomiji naziva precesijom ravnodnevnica. To je povezano s položajem zemljine osi u odnosu na os ekliptike, s moćnim procesima u konstelaciji obližnjih nebeskih tijela; i postoje određena vremena kada je, na račun konkretnog položaja zemljine osi u odnosu na ta druga tijela kozmičkog sustava, raspodjela topline i hladnoće na našoj Zemlji radikalno promijenjena. Ovaj položaj zemljine osi u odnosu na obližnje zvijezde uzrokuje promjenu klimatskih uvjeta. Tijekom nešto više od 25,000 godina, opisuje vrstu koničnog ili sfernog kretanja, tako da se uvjeti koje trpi Zemlja u određenom vremenu opet ponavljaju, u drugačijem obliku i zaista na višem stupnju, nakon 25,000 do 26,000 godina. Međutim između tih velikih perioda vremena postoje uvijek kraći periodi. Proces ne ide naprijed u apsolutnom, nepromjenjivom kontinuitetu, već na takav način da su izvjesne godine ključne točke, jako odsječna vremena u kojima se odvijaju značajni događaji. I ovdje, pošto je od esencijalnog značaja u cijelom povijesnom razvoju zemaljskog čovječanstva, posebno možemo ukazati na činjenicu da je u sedmom mileniju prije Krista bila posebno važna astronomska epoha — važna jer su, na račun konstelacije do koje je došlo relativnim položajem zemljine osi prema susjednim zvijezdama, klimatski uvjeti na Zemlji kulminirali u atlantskoj kataklizmi. To se dogodilo šest do osam tisuća godina prije naše ere, i učinci toga su se nastavili za dugi period. Ovdje možemo naglasiti samo ono što je ispravno, nasuprot fantastičnim periodima vremena koji su spomenuti, jer ti događaji leže mnogo manje daleko iza nas nego se to obično vjeruje. Tijekom ovog perioda makrokozmički uvjeti su radili u fizičkom na takav način da dovedu do moćnih fizičkih preokreta atlantske kataklizme, koja je potpuno promijenila lice Zemlje. To je bila najveća fizička transformacija od svih, najdrastičnije djelovanje makrokozmosa na fizičku Zemlju. Stoga je utjecaj iz makrokozmosa na duh čovjeka u to vrijeme bio najmanji; ta epoha je stoga dala mogućnost za manje moćna bića hijerarhija da na čovjeka počnu vršiti moćan utjecaj, koji je potom postupno jenjavao.
Tako kada su Duhovi oblika snažno radili da preokrenu fizičko, također su mogli manje vremena raditi na duhu čovjeka, s rezultatom da je fizičko takoreći nestalo ispod čovjekovih nogu. Ali s druge strane upravo tijekom atlantske katastrofe su ljudi najpotpunije preneseni u duhovnu oblast i tek postupno su opet našli svoj put u fizički svijet post-atlantske epohe. Kada sada predstavite da je u to vrijeme — šest do osam tisuća godina prije kršćanske ere — izvršavan najmanji utjecaj na ljudski duh a najveći na fizičke uvjete Zemlje, neće vam biti teško shvatiti da bi mogla biti još jedna točka u vremenu kada dolazi do suprotne situacije: kada oni koji su svjesni takvih stvari doživljavaju suprotne od tih uvjeta — naime, najmanji utjecaj na fizičko i najveći utjecaj, upravo Duhova oblika, na ljudski duh. Hipotetski možete zamisliti da može biti točka u povijesti za koju vrijedi obrnuto od velike atlantske katastrofe. Naravno neće biti tako lako primjetna, jer atlantska katastrofa, kada su dijelovi same Zemlje bili izbrisani, mora biti veoma upečatljiv događaj za ljude naše post-atlantske epohe, s njihovim jakim naginjanjem fizičkom. Kada Duhovi oblika vrše snažan utjecaj na ljudsku osobnost i imaju tek mali utjecaj na ono što se odvija u vanjskom svijetu, utisak će biti manje živopisan. Točka u vremenu kada ovo stanje — po prirodi stvari, manje primjetno ljudima — počinje, bila je godina 1250. Ova godina 1250 je od ogromne važnosti za povijest. [Napomena 30] Ona pada u period koji bi se kratko mogao okarakterizirati ovako.
Duhovi ljudi osjećali su se kao ponukani s najvećom mogućom preciznošću izraziti kako um i srce mogu gledati prema gore na božanska bića iznad drugih hijerarhija, kako čovjek nastoji doći u odnos s tim bićima, shvaćen u prvom redu kao jedinstvo, najprije preko Jehove, zatim preko Krista, i kako će se sve ljudsko znanje primijeniti na otkrivanje misterije Krista Isusa. To je bila točka u vremenu posebno prilagođena da se čovječanstvu prenesu misterije koje direktno dolaze do izraza u vezi duhovnog s djelovanjem prirode. Stoga vidimo da je ova godina 1250 bila početna točka velike i detaljne razrade onog u što se prije samo vjerovalo, samo proricalo: to je bila početna točka Skolastike, koja je danas uvelike podcijenjena. [Napomena 31] To je također bila polazna točka za otkrivenja koja su našla izraz u duhovima kao što je Agrippa od Nettesheim-a (Heinrich Cornelius Agrippa, nap.pr.), i koja su imala najdubljeg učinka u ružokrižarstvu. To pokazuje da ako želi tragati za dubljim snagama povijesnog razvoja, moramo uzeti skup uvjeta sasvim drugih nego su to oni koji su izvana evidentni. U stvari, iza stvari o kojima sam upravo govorio postoje također skrivene snage na djelu, na primjer, u valovima i kasnijem opadanju križarskih ratova. Cijela europska povijest, posebno tijek događaja između Istoka i Zapada može se pripisati samo činjenici da su iza događaja na djelu određene snage, kao što sam sada razjasnio.
Stoga možemo reći: Postoje dvije točke u vremenu, jedna od njih obilježena velikim preokretom na vanjskom fizičkom planu a druga s promjenom u karakteru svega onoga što je jednom odjekivalo u tajnosti misterija. Međutim moramo imati na umu da u svim ovakvim stvarima postoje opet i drugi zakoni koji se sijeku s glavnim zakonima. Stoga možemo razumjeti da u ovom periodu leži početna točka za velika otkrivenja; da je ovaj period potpuno u skladu s pojavom čovjeka kakav je Julije Apostat, koji je jednom bio nadahnut eleuzijskim misterijima. U to vrijeme on je otvorio svoju dušu otkrivenjima koja dolaze od Duhova oblika. Ali inicijalni nastup snažnog utjecaja uvijek djeluje za period od oko četiri stotine godina, zatim počinje opadati i struje se takoreći odvajati. Otuda je konačan učinak onog što je u to vrijeme bilo opaženo kao duhovna stvarnost iza manifestacija prirode bio da je čovjek zaboravio duhovno i obraćao pažnju samo na manifestacije prirode. To je moderni mentalitet. Tycho Brahe je bio jedan od posljednjih koji je još shvaćao stvarnost duhovnog iza podataka koji čine znanosti o vanjskoj prirodi. Tycho Brahe je bio zaista izuzetna osobnost, jer je njegovim najvećim majstorstvom u vanjskoj astronomiji otkrio tisuće zvijezda, i u isto vrijeme je imao tako duboko unutarnje znanje o utjecaju duhovnih snaga da je cijelu Europu mogao zaprepastiti odvažnim predviđanjem smrti sultana Sulejmana. Vidimo kako se iz duhovnog znanja o prirodi, koje se počinje javljati 1250 i vidljivo je kod duhova kakav je Agrippa od Nettesheim-a, postupno javlja ono što se kasnije svodi samo na percepciju manifestacija vanjske prirode; dok unutarnje, duhovno, ostaje u onoj misterioznoj struji poznatoj nam kao ružokrižarstvo. Tada su tekle dvije struje.
Zaista je izvanredno kako se ovaj proces pokazuje u konkretnim osobnostima. Jednom, skoro na početku našeg njemačkog pokreta, skrenuo sam vašu pažnju na to kako se u osobnosti iz 15-og stoljeća javlja nastavljanje duhovnog pokreta još povezanog s izvjesnim znanjem o prirodi, i kako je duhovno ostavljeno po strani i daljnji tijek je čisto vanjski. To možemo slijediti u slučaju jedne osobnosti: Nikola Cusanus (1401-1464). Samo čitanje njegovih radova — a može se napraviti mnogo više od čitanja — jasno pokazuje da je on kombinirao najprodorniju duhovnu viziju sa znanjem o vanjskoj prirodi, posebno gdje je to znanje odjeveno u matematičke forme. I pošto je opažao kako je to bilo teško, u dobu koje se sve više kreće prema vanjskom učenju, naslovio je njegov rad, s epohalnom poniznošću, Docta Ignorantia, “Učeno neznanje”. Nije naravno želio implicirati da je on sam krajnja budala, već da je ono što ima za reći iznad nivoa onog što će se razviti kao čisto vanjsko učenje. Da bi koristili prefiks koji je danas dosta u modi, mogli bi reći: ovo “Učeno neznanje” je “super”-učenost. Zatim je, kao što znate, rođen ponovno — to je bio slučaj veoma brze reinkarnacije — kao Nikola Kopernik (1473-1543). [Napomena 32] Isto biće koje je živjelo u Nikoli Cusanusu nastavlja raditi u Nikoli Koperniku. Ali možete vidjeti koliko je ljudski mentalitet odmakao u to vrijeme prema fizičkom, jer dubina znanja u posjedu Nikole Cusanusa u Koperniku je mogla raditi na takav način da proizvede plan vanjskog, fizičkog kozmosa. Znanje koje je živjelo u Nikoli Cusanusu bilo je takoreći filtrirano; duhovno je ignorirano i prekovano u smislu vanjske znanosti. Tamo imamo opipljivu ilustraciju o tome kako je taj moćan impuls bio na djelu unutar kratkog perioda od godine 1250, što je bila njegova središnja točka u vremenu. Ono što je strujalo u našu Zemlju u toj točci vremena radilo je na svoj način. Tamo su radile dvije struje, od kojih je jedna materijalistička i takva će postajati sve više, dok druga teži za duhovnim, manifestirajući se posebno u ono što poznajemo kao ružokrižarsko otkrivenje, koje je teklo velikim intenzitetom upravo iz ove početne točke, premda je naravno bila prethodna priprema.
Dakle vidite da postoji izvjesna epoha, u trajanju od oko šest do osam tisuća godina, tijekom koje evolucija Zemlje prolazi kroz važan ciklus u odnosu na povijesne činjenice s kojima je čovjekov razvoj isprepleten. Takvi ciklusi su opet ispresijecani s drugima, jer najraznovrsnije periodičke snage rade u našoj evoluciji Zemlje. Tek kada analiziramo, kada istražimo konkretne snage i njihove konfiguracije — tek tada možemo stvarno dokučiti kako se stvari na Zemlji realiziraju. Preko svih tih snaga i zakona čovječanstvo je pomaknuto naprijed i ljudski napredak izvršen. Znate, također, da u našem stoljeću, ali dolazeći iz različite struje, postoji važna točka u vremenu naznačena u ružokrižarskoj misterijskoj drami, Portal inicijacije: ponovni pogled u eterski svijet i otkrivenje Krista u tom svijetu. [Napomena 33] Ali to pripada različitoj struji — sada više govorim o snagama koje rade u širokoj osnovi povijesnih događaja.
Ako želimo potpuno razumjeti te događaje, moramo također uzeti u razmatranje da su takve krucijalne točke u evoluciji uvijek povezane s izvjesnim položajima zvijezda, i da godine 1250 zemljina os leži u određenom položaju prema takozvanoj manjoj osi ekliptike. Kada uzmemo u obzir činjenicu da je ono što se događa na Zemlji dovedeno od velikih nebeskih uvjeta, čak nam i vanjska klima pokazuje da se daljnja specijalizacija i diferencijacija odvija u sferi same Zemlje. Budući da na izvjestan način rade snage iz kozmosa, Zemlja je opasana tropskim pojasom, zatim umjerenim pojasom, zatim arktičkim pojasom. Ovo se može uzeti kao vrsta primjera kako ono do čega je došlo duhovnim događanjima, preko Sunca i drugih činitelja, ima učinak na fizičkom planu. Ali postoji opet diferencijacija na samoj Zemlji; u žarkom pojasu klima u nizini nije ista kao u visinama, gdje može biti ekstremno hladno. Stoga na istoj zemljopisnoj širini postoji sasvim različita distribucija klimatskih uvjeta koja se može vidjeti u Africi, recimo, u usporedbi s Amerikom. Također postoji nešto u duhovnoj evoluciji što dopušta usporedbu s ovakvom vrstom diferencijacije; jer zaista je točno da zbog određenih zvjezdanih konstelacija u epohama tijekom kojih je određeni karakter naširoko prevladavajući na Zemlji, do promjena, posebnih uvjeta, dolazi u aktivnosti duhovnih bića i u dušama ljudi.
To je od velike važnosti, jer s vremena na vrijeme treba napraviti zalihu da daljnju budućnost. Samo zamislite — naravno ovo je rečeno hipotetski — da je mudro vodstvo svijeta moralo, tisuće godina ranije, reći: Postoji grupa duša koje moraju biti pripremljene da bi izvršile ovaj ili onaj zadatak u njihovoj slijedećoj inkarnaciji. — U takvom slučaju, treba biti stvorena veza tako da možda mala grupa ljudi koji su pretrpjeli sasvim konkretna događanja, koji su zajedno inkarnirani u malom kutku Zemlje, može proći kroz doživljaj koji, u tom konkretnom vremenu, može izgledati nevažan. Ali kada percipiramo kako su takvi ljudi, okupljeni zajedno na malom području, razbacani naširoko u njihovoj slijedećoj inkarnaciji, i za čovječanstvo u cjelini naprave efikasnim ono što su primili onda kada su živjeli u uskom krugu — tada stvar poprima veoma različit aspekt. I tako možemo razumjeti da se u vremenima kada opći karakter čovječanstva ima izvjesnu konkretnu osobinu, može pojaviti nešto veoma iznenađujuće u odvojenim ograncima civilizacije, nešto sasvim posebno od prevladavajućeg karaktera. Dati ću vam primjer ovoga, jer leži sasvim blizu našeg vlastitog vremena.
U Steinthalu, blizu Strassburga, živio je Oberlin. [Napomena 34] Duboko misleći njemački psiholog i istraživač, G. H. von Schubert, opetovano je upućivao na njega. Taj Oberlin je bio neobična osoba i čudno je djelovao na ljude. Bio je vidovit — mogu na ovo samo kratko aludirati — i nakon što je relativno rano izgubio ženu, mogao je s njenom individualnošću živjeti u zajednici kao što bi mogao s živom osobnom. Dan za danom radio je zabilješke o tome što se događalo u svijetu gdje je njegova žena sada živjela; također bi to označio na karti nebesa i pokazao ljudima koji bi se okupili oko njega, tako da je zapravo cijela zajednica sudjelovala u životu kojeg je Oberlin vodio s njegovom umrlom ženom. Takva stvar je začudo neumjesna na prekretnici 18-og i 19-og stoljeća; ali ako uzmete u obzir ono što sam rekao, shvatiti ćete što to najavljuje. Stvari kao što su one otkrivene Oberlinu među najznačajnijima su u toj domeni u modernim vremenima. Možda bih vas mogao podsjetiti da sada imamo fino literarno i povijesno djelo koje se bavi Oberlinom i ovim stvarima: to je novela od Fritz Lienharda. [Napomena 35] Naći ćete da je čitanje posebno stimulativno, s obzirom ne samo na karakter ovog svećenika već također i s obzirom na kulturalne uvjete u tim danima. Ovakve stvari, koje se lako mogu podcijeniti i gledati kao slučajnost, mogu nam pokazati kako pojava ovakve vrste izbija u evoluciji, kako može imati učinka u cjelokupnom procesu evolucije čovječanstva. Jer ljudska bića koja su zajedno bačena u ovakve okolnosti, koja se okupe oko osobnosti kao središnje figure, predodređena su da se poduhvate određenih zadataka u kasnijim inkarnacijama.
Dakle vidite — i to je ono što sam vam želio danas iznijeti — kako je veliko makrokozmičko prodiranje iz prostranstva univerzuma u duše ljudi povezano s onim se može događati u sićušnoj areni. Ali ove stvari postaju posebno zanimljive ako ih povežemo s jednim drugim zakonom, s takvim raskrižjima u evoluciji kakva je bila godina 1250. U to vrijeme bilo je najsnažnije moguće prodiranje u duše ljudi — i to nije tako lako primijećeno kao što je pomicanje kontinenata. Tijekom atlantske katastrofe Duhovi oblika su toliko malo radili u dušama ljudi da su polje držale mlađe hijerarhije, takoreći, u to vrijeme. Tako su distribuirane aktivnosti različitih rangova bića hijerarhija. I važno je opet znati da u ovim cikličkim kretanjima prevladavaju određeni zakoni uspona i pada. Ukazao sam na nešto od toga kada sam rekao da je u godini 1250 bio poticaj i zatim opadanje onog što se manifestiralo u struji materijalizma. Takve stvari će se često opaziti. I zanimljivo je primijetiti kako se ciklusi uspona i pada izmjenjuju u povijesti čovječanstva.
Napomena 25
Vidi Rudolf Steiner, Duhovno vođenje čovjeka i čovječanstva. Predavanja II i III.
Napomena 26
Vidi Rudolf Steiner, Prekretnice u duhovnoj povijesti. Predavanje I.
Napomena 27
Vidi Rudolf Steiner, Duhovne hijerarhije. Predavanje 8. “Mars je ponavljanje drevnog Mjeseca i stoji u istoj orbiti u kojoj se protezao drevni Mjesec. ...” Vidi također, Arenson-ov indeks ciklusa predavanja Rudolfa Steinera, Tom. II, str. 181: “Današnji Mars se pojavio kada je Zemlja ponavljala egzistenciju drevnog Mjeseca. Ono što se odvojilo i ostalo iza na tom stupnju ponavljanja je današnji Mars.”
Napomena 28
Vidi Rudolf Steiner, Blagdan Duhova: njegovo mjesto u proučavanju karme. (Predavanje dano u Dornach-u, 4. lipnja 1924.) “ ... Današnja fizikalna znanost traži također u univerzumu sve što je na Zemlji. Ali fizička organizacija uopće nije tamo u univerzumu. Čovjek počinje s njegovom fizičkom organizacijom: zatim on ima etersko i astralno. S druge strane univerzum počinje s eterskim. Vani u kozmosu fizičko se nigdje neće naći. Fizičko je samo na Zemlji i samo je prazna fantazija i mašta govoriti o bilo čemu fizičkom u dalekom univerzumu. ...”
Napomena 29
Vidi Rudolf Steiner, Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva. Predavanje II.
Napomena 30
Vidi Rudolf Steiner, Iskupljenje mišljenja: studija filozofije Tome Akvinskog. S uvodom, epilogom i dodacima od A. P. Shepherd i Mildred Robertson Nicoll. (Hodder i Stoughton, 1956.)
Napomena 31
Vidi Rudolf Steiner, Život između smrti i ponovnog rođenja u odnosu na kozmičke činjenice. Predavanje 5.
Napomena 32
Vidi Rudolf Steiner, Portal inicijacije, Scena I. Četiri misterijske drame, Tom. I, str. 28. Riječi izgovorene od Teodore, vidovnjakinje:
“... Jednom, davno, na Zemlji je živio Krist,
I taj život je dao važnu posljedicu
Da zaodjeven u duševnu supstancu On lebdi nad
evolucijom čovječanstva,
U zajedništvu sa zemljinom vlastitom duhovnom sferom;
I iako ljudima još nevidljiv,
Kada se u takvom obliku On manifestira,
Jer sada njihovom biću nedostaje duhovni uvid
Koji će se pokazati tek u budućim vremenima;
Ipak i sada ta budućnost se primakla
Kada će ljudi na Zemlji doći do novog uvida.
Ono što su jednom čula vidjela, kada Krist
je živio na Zemlji: to će se vidjeti od duša
Kada uskoro za to bude vrijeme.”
Napomena 33
Vidi također, Rudolf Steiner, Vizija pojave Krista u eterskom svijetu.
Napomena 34
Johann Freidrich Oberlin. Protestantski svećenik u Steinthal-u.
Napomena 35
Oberlin. Novela od Fritz Lienhard-a. (Stuttgart, 1920.)