.Danas ćemo objasniti kako radi karma i sebi razjasniti u kakvoj je to vezi s takozvana tri svijeta. Svi ostali svjetovi, s izuzetkom ova tri, teško dolaze u razmatranje kada je riječ o ljudskom razvoju; tri relevantna su fizički, astralni i mentalni svjetovi. Za vrijeme dnevnog stanja svijesti, mi smo u fizičkom svijetu; tamo, u izvjesnom smislu, imamo potpuno i jednostavno fizički svijet ispred nas. Moramo samo usmjeriti naša osjetila prema vani da bi ispred nas imali fizički svijet kao takav. Ali u trenutku kada gledamo na fizički svijet s interesom, pristupamo mu s osjećajem, mi smo već dijelom u astralnom svijetu i samo djelomično u fizičkom svijetu. Samo začeci življenja potpuno u fizičkom svijetu su prisutni danas u ljudskom životu; na primjer, kada netko jednostavno promatra umjetničko djelo bez da osjeća bilo kakvu želju da ga posjeduje. Ovakva kontemplacija umjetničkog djela je važan čin duše, kada, zaboravljajući na sebe, radimo zaista na duhovnom zadatku. Ovo življenje u potpuno fizičkom svijetu, zaboravljajući sebe, vrlo je rijetko. To je rijetkost da se na prirodu gleda u punoj kontemplaciji, jer su obično uključeni mnogi drugi osjećaji. Ipak, ovo nesebično življenje u fizičkoj prirodi je od vrlo velike važnosti; jer samo tako čovjek može imati pravu svijest o sebi. U svim drugim svjetovima običan čovjek je još uronjen u svijet nesvjesnog.
U fizičkom svijetu čovjek nije jedino svjestan sebe, on može također postati nesebičan. Njegova dnevna svijest međutim nije još nesebična ako nije u stanju zaboraviti sebe. Ovdje fizički svijet nije prepreka, već djelovanje astralnog i mentalnog svijeta. Ako, međutim, on zaboravi sebe, razdvojenost nestaje i on nalazi svoje ‘biće’ rašireno u ono što je vani. Ali samo u fizičkom životu današnji čovjek može razviti ovu svijest o sebi bez razdvojenosti. Svijest o sebi mi zovemo ego. Čovjek može postati svjestan sebe jedino unutar okruženja. Tek kada stekne osjetila prilagođena za određeni svijet on može postati samosvjestan u tom svijetu. Sada ima osjetila jedino za fizički svijet ali drugi svjetovi stalno djeluju u svijesti o sebi i zamračuju je. Kada u njoj djeluju osjećaji, to je astralni svijet; kada netko misli, u svijesti djeluje mentalni svijet.
Misli mnogih ljudi nisu ništa više od refleksija okruženja. Vrlo je rijetko imati misli koje nisu tako povezane. Čovjek ima takve više misli jedino kada su budna osjetila za mentalni svijet, tako da on misli ne samo da misli, već ih opaža oko sebe kao bića. On tada u mentalnom svijetu ima istu svijest o sebi kao onu koju je posjedovao Chela, posvećenik. Kada netko pokuša eliminirati prvo fizički svijet oko njega, zatim sve impulse, strasti, promjene raspoloženja i tako dalje, obično ni jedna misao nije ostala. Samo pokušajmo oslikati sve što utječe na čovjeka utoliko što živi u prostoru i vremenu. Pokušajmo pozvati pred dušu sve povezano s mjestom gdje živimo i vremenom u kojem živimo. Sve što duša stalno ima u sebi kao misli zavisno je o prostoru i vremenu. Sve to ima prolaznu vrijednost. Treba prema tome prijeći od reflektiranih impresija osjetila i dopustiti da živi podnošljiv misaoni sadržaj da bi se postepeno razvila devahanska osjetila. Rečenica kao ona iz ‘Svjetla na putu,’ “Prije nego oči mogu vidjeti moraju napustiti suze ”, [Originalni engleski od Mabel Collins bi prije bio“Prije nego oči mogu vidjeti moraju biti nesposobne za suze.”] vrijedi za sva vremena i sva mjesta. Kada dopustimo da ovakva rečenica u nama živi, tada u nama živi nešto što je iznad prostora i vremena. To je sredstvo, sila, koja postepeno dopušta devahanskim osjetilima da se probude u duši za ono vječno u svijetu.
Tako čovjek ima svog udjela u tri svijeta. Međutim tek je postepeno došao u ovu situaciju. Nije uvijek bio u fizičkom svijetu; tek je postepeno postao fizički i stekao fizička osjetila. Prethodno je bio na višim planovima. Sišao je sa astralnog plana na fizički a prije toga sa mentalnog plana. Ovaj potonji dijelimo na dva dijela, niži mentalni ili Rupa plan, gdje je sve već diferencirano, i gornji mentalni ili Arupa plan, gdje je sve nediferencirano u stanju zametka. Čovjek je sišao sa Arupa plana kroz Rupa plan i astralni plan u fizički plan. Tek je na fizičkom planu postao svjestan sebe. Na astralnom planu on nije svjestan sebe a na Rupa i Arupa planovima još manje. Na fizičkom planu čovjek po prvi puta dolazi u kontakt s vanjskim objektima u svom neposrednom okruženju. Kada god se biće susretne s vanjskim objektima, to označava početak samosvijesti. Na višim planovima život je još potpuno zatvoren unutar sebe. Kada je čovjek živio na astralnom planu jedina realnost koju je imao proizlazila je iz njegovog vlastitog unutarnjeg života. To je po svojoj samoj prirodi bila slikovita svijest. Čak iako je to bilo živo iskustvo ipak je to bila samo slika koja je izniknula unutar njega. Od ovoga, sadašnji dnevni snovi samo su slabi ostatak. Kada je na primjer astralno ljudsko biće pristupilo soli, to je nesvjesno utjecalo na njega i unutar njega bi izniknula slika. Ako je pristupio nekome tko je bio suosjećajan prema njemu on ga ne bi vidio izvana, već bi unutar njega izniknuo osjećaj simpatije. Ovaj život u astralu bio je od potpune samosvojnosti i razdvojenosti. Samo na fizičkom planu čovjek se može odreći svoje razdvojenosti, u tome što preko svojih osjetila on opaža objekte, spaja se sa svojim okruženjem, sa Ne-Ja. U tome leži važnost fizičkog plana. Da čovjek nije ugazio na fizički plan, nikada se ne bi mogao odreći svoje odvojenosti i okrenuti svoja osjetila prema vani. To je u stvari gdje počinje rad na nesebičnosti. Sve osim čiste kontemplacije fizičkih stvari više pripada egu. Treba se prilagoditi živjeti na višim planovima onako nesebično kao što je čovjek to počeo činiti na fizičkom planu, iako do sada samo rijetko. Objekti fizičkog plana tjeraju čovjeka da postane nesebičan i da dade nešto objektu, što je Ne-Ja. S obzirom na želje, na ono što živi u duši, čovjek još usmjerava svoj život u skladu sa svojim žudnjama. Na fizičkom planu mora se naučiti odreći, osloboditi želje od sebe. To je prvi korak.
Slijedeći korak je da se usmjeri ne prema svojim vlastitim željama već prema onima koje mu dolaze izvana. Nadalje, kada čovjek svjesno i vlastitom voljom ne djeluje u skladu s mislima koje se javljaju unutar njega, već se preda mislima koje nisu njegove vlastite, tada se uzdiže gore na plan devahana.
Moramo prema tome tražiti u višim svjetovima nešto što leži izvan nas kako bi se odnosili prema tome kao što se odnosimo prema objektima u fizičkom svijetu. Stoga, moramo uzeti u obzir želje posvećenika. Student okultnog uči o željama koje su ispravne za čovječanstvo i sebe usmjerava u skladu s njima, baš kao što se kroz vanjsku prinudu netko usmjerava prema čulnim objektima. Kultura i učenje o željama vodi nas na astralni plan.
Kada netko postane u mislima nesebičan, dopuštajući vanjskim mislima Učitelja mudrosti da prođu kroz njegovu dušu — preko koncentracije ili meditacije na misli Učitelja — tada također opaža misli svijeta koji ga okružuje. Učenik okultnog već može postati Učitelj na astralnom planu, ali na mentalnom planu to je moguće jedino za više Učitelje.
Na prvom mjestu čovjek stoji pred nama u svojoj fizičkoj prirodi. On u isto vrijeme živi u astralnom i mentalnom svijetu, ali samosvijest ima samo u fizičkom svijetu. Mora prijeći cijeli fizički svijet dok njegova svijest o sebi nije apsorbirala sve što ga fizički svijet može naučiti. Ovdje čovjek sebi kaže: ‘Ja’. Povezuje njegovo ‘Ja’ sa stvarima oko njega, uči proširiti svoje ‘Ja’ kroz kontemplaciju; ono teče vani i postaje jedno s objektima koje je potpuno razumio. Ako smo već razumjeli cijeli fizički svijet više ga ne trebamo, jer tada bi ga trebali imati unutar nas. U sadašnje vrijeme čovjek ima unutar sebe samo dio fizičkog svijeta. Ljudsko biće koje je rođeno kao Lemurijanac u svojoj prvoj inkarnaciji, koje je upravo u točki usmjeravanja svog ega prema fizičkom svijetu, zna do tada samo malo o njemu. Kada međutim on dođe do svoje zadnje inkarnacije, morat će imati ujedinjen cijeli fizički svijet sa svojim ‘Ja’.
U fizičkom svijetu čovjek je prepušten sebi, ovdje ga nitko ne vodi, on je stvarno napušten od Boga. Kada je došao iz astralnog svijeta bogovi su ga napustili. U fizičkom svijetu mora naučiti postati vlastiti gospodar. Ovdje u stvari može živjeti samo, kao što u stvari i živi, njišući klatno mudro između istine i pogreške. Mora pipati i tražiti put za sebe. Sada uglavnom pipa u mraku. Njegov pogled je okrenut vani; ima slobodu izbora, ali je također izložen greškama. Na astralnom planu nije imao takvu slobodu; tamo je bio pod prisilom od sila koje stoje iza njega. Kao vrsta marionete on još visi na strunama bogova; još ga moraju voditi. Utoliko što je čovjek danas još duševno biće, bogovi još žive u njemu. Tu su sloboda i nesloboda jako izmiješane. Njegove želje se stalno mijenjaju. Ova plima i oseka želja dolaze iznutra. Tu su bogovi koji rade u čovjeku.
Čovjek je još manje slobodan na Rupa planu mentalnog svijeta, a još i manje na Arupa planu Višeg mentalnog svijeta. Čovjek postepeno postaje slobodan na fizičkom planu što više, kroz znanje, postaje nesposoban za grešku.
U istom stupnju u kojem radi na fizičkom planu i upoznaje ga, stiče sposobnost prijenosa u Arupa plan onoga što je naučio u fizičkom svijetu. Arupa plan je sam po sebi bezobličan, ali dobiva formu kroz ljudski život. Čovjek sakuplja rezultate lekcija koje je naučio na fizičkom planu i prenosi ih, kao čvrsto etablirane oblike u duši, gore u Arupa plan. Zato je u grčkim Misterijima duša zvana pčela, Arupa plane košnica a fizička zemlja polje cvijeća. To je podučavano u grčkim Misterijima.
Što je sada to bilo što je nagnalo dušu dolje na fizički plan? To je bila želja, žudnja: ni na koji način nije sišla na niži plan osim kroz želju. Prethodno je duša bila u astralnom svijetu; ovo je svijet želja. Sve što su bogovi u astralnom svijetu usadili u ljudska bića bio je potpuno svijet želja. Najistaknutiji atribut ovih pred-Lemurijskih bića bila je želja za fizičkim. Čovjek je u to vrijeme imao pravu žudnju za fizičkim: imao je unutar sebe nesvjesnu, slijepu žudnju za fizičkim. Ta žudnja je jedimo mogla biti smirena kroz svoju zadovoljštinu. Preko ideja, preko aspekata znanja kojeg stiče, ova žudnja za fizičkim nestaje.
Nakon smrti duša ide na astralni plan i odatle na Rupa i Arupa planove. Ono što je duša stekla tamo deponira. Ono što još nije donijela sobom, što je još nepoznato, nagoni je ponovno dolje; to izaziva težnju za nove inkarnacije. Koliko dugo duša ostaje na Arupa planu zavisi od toga koliko je ljudsko biće steklo na fizičkom planu. U slučaju divljaka to je vrlo malo i tako u njegovom slučaju postoji samo slabi bljesak na Arupa planu. Tada se ponovno spušta u fizički svijet. Onaj tko je naučio sve u fizičkom svijetu više ne treba napuštati Arupa plan, ne treba se više vratiti na fizički plan, jer je ispunio svoju dužnost u fizičkom svijetu.
S obzirom na njegovo astralno biće, čovjek danas još napola pripada astralnom svijetu. Astralni omotač bio je napola probijen i on opaža svijet fizičkog preko svojih osjetila. Kada uspije živjeti na astralnom planu kao što sada živi na fizičkom planu, kada tamo nauči promatrati na sličan način, tada također donosi percepcije astralnog plana na Arupa plan. Ono što tada nosi gore od astralnog plana struji međutim još više od Arupa plana gore na slijedeći viši, Buddhi plan. Također i ono što postiže na Rupa planu kroz meditaciju i koncentraciju nosi sa sobom gore na Arupa plan i tamo to daje preko na još više planove.
Onaj dio čovjeka koji je astralan otvoren je napola prema fizičkom svijetu a napola prema višim svjetovima. Kada je otvoren fizičkom svijetu dopušta sebi da bude upravljan percepcijama osjetilnog svijeta. Sa druge strane je predmet upravljanja odozgo. Isti je slučaj s njegovim mentalnim tijelom. Ovo potonje je također djelom upravljano izvana a dijelom upravljano iz unutarnjeg svijeta od Bogova, Deva. Pošto je to tako čovjek mora sanjati i spavati.
Sada također može razumjeti prirodu spavanja i sanjanja. Sanjati znači okrenuti se prema unutarnjim Deva-silama. Čovjek sanja gotovo cijelu noć samo se toga ne sjeća. Za vrijeme sna mentalno tijelo je kontinuirano vođeno od Deva. Čovjek još nije svjestan sebe na višim planovima, stoga u snu nema samosvijest. Počinje to biti na astralnom planu. U dubokom snu on je na mentalnom planu. Tamo apsolutno nema samosvijest. Samo je na fizičkom planu čovjek budan. Ovdje je njegov ego prisutan i nalazi svoj puni izražaj. Astralni ego ne može se još potpuno izraziti na fizičkom planu i prema tome mora povremeno napuštati tijelo. Da bi se to moglo dogoditi čovjek mora spavati. Stanje sanjanja i spavanja samo su ponavljanja ranijeg razvoja. Na astralnom planu on je bio u stanju sanjanja, na mentalnom planu je zaspao. Ova stanja ponavlja svake noći. Tek kada stekne osjetila za druge planove on više ne sanja niti spava, već tada opaža stvarnosti. Učenik okultnog uči opažati takve stvarnosti na astralnom planu. On tada oko sebe ima stvarnost. Tko god je doveo svoj razvoj na još viši stupanj okružen je stvarnošću čak i u dubokom spavanju. Tada počinje kontinuitet svijesti.
Treba shvatiti ovaj niz delikatnih koncepata; tada je razumljivo zašto čovjek, kada je bio na višim planovima opet silazi. Ono što još ne zna, ono što još nije prepoznao, ono što Budist zove Avidja, ne-znanje, vodi ga natrag u fizičku egzistenciju. Avidja je prva od sila karme. Prema budističkom učenju postoji dvanaest karmičkih sila koje vode čovjeka dolje. One se zajedno zovu Nidana. Kako se čovjek postepeno spušta, način na koji se javlja karma postaje očit. Avidja je prvi efekt. To je suprotni pol onoga s čime se čovjek susreće na fizičkom planu. Pošto ide fizičkim planom i tamo se s nečim sjedinjuje, prizvana je reakcija. Akcija uvijek priziva reakciju. Sve što čovjek radi u fizičkom svijetu također proizvodi i reakciju i radi natrag kao karma. Akcija i reakcija je tehnika, mehanizam karme.