.Danas ćemo se baviti s tri važne ideje povezane s dijelovima ljudske prirode. Za njih se moglo reći da tvore vodeće niti kroz cijeli svijet. One su slijedeće: Aktivnost Pokreta; Mudrost, koja se također naziva Riječ, i treće Volja. Kada govorimo o aktivnosti obično mislimo na nešto vrlo općenito. Ezoterik međutim vidi u aktivnosti temelj cijelog univerzuma koji nas okružuje. Originalna forma univerzuma za ezoterika je proizvod aktivnosti. Ono što je naizgled završeno samo je stupanj kontinuirane aktivnosti, točka u kontinuitetu. Cijeli svijet je u neprekidnoj aktivnosti. U stvarnosti ta aktivnost je karma.
Kada govorimo o čovjeku, govorimo o njegovom astralnom tijelu kao o karmi, kao o aktivnosti. U stvari astralno tijelo je dio ljudskog bića koji mu je najbliži. Ono što čovjek proživljava, tako da razlikuje između dobrog i nesreće, sreće i tuge, emanira od njegovog astralnog tijela. Ljubav, strast, radost, bol, ideali, dužnost, povezano je s astralnim tijelom. Kada netko govori o radosti ili tuzi, čežnjama, željama, itd., govori o astralnom tijelu. Čovjek stalno doživljava astralno tijelo, ali vidovnjak opaža njegov oblik. To astralno tijelo je u stalnoj transformaciji. Na početku je nediferencirano, tako dugo dok čovjek nije radio na njemu. U naše vrijeme međutim čovjek konstantno radi na njemu. Kada razlikuje ono što je dopušteno i ono što je zabranjeno, na tome radi iz svog ega. Od sredine lemurijskog doba do sredine šeste korijenske rase čovjek radi na svom astralnom tijelu.
Zašto čovjek radi n njemu? On radi na svom astralnom tijelu jer, u sferi aktivnosti, svaka pojedina aktivnost priziva suprotan efekt. Ako trljamo našu ruku o površinu stola on postaje topao. Toplina je suprotni efekt naše aktivnosti. Tako svaka aktivnost priziva drugu. Kroz činjenicu da određene životinje migriravši u tamne špilje Kentucky-a više nisu trebale čulo vida već samo osjetilne organe dodira, da bi našle svoj put. Rezultat je da se krv povukla iz njihovih očiju i postale su slijepe. To je bio rezultat njihove aktivnosti, njihove migracije u špilje Kentucky-a.
Ljudsko astralno tijelo je u stalnoj aktivnosti. Njegov život se sastoji u tome. U užem smislu ta aktivnost se naziva ljudska karma. Ono što danas radim ima svoj izraz u astralnom tijelu. Ako nekome zadam udarac, to je aktivnost i priziva protu udarac. To je pravda uspostavljanja ravnoteže — karma. Svaka akcija priziva svoju protu akciju. S ovim treba razmatrati koncept uzroka i posljedice. U karmi je uvijek nešto što treba dovesti u ravnotežu; uvijek se zahtijeva još nešto.
Druga vodeća nit u ljudskoj prirodi i u univerzumu je mudrost. Baš kao što karma ima nešto što treba uravnotežiti, mudrost ima nešto od odmora, od ravnoteže. Prema tome se naziva ritam. Sva mudrost, suglasno s njenim oblikom, je ritam. U astralnom tijelu možda ima simpatije, tada ima mnogo zelenog u auri. Ova zelena je jednom prizvana kao komplementarna boja.
Originalno, umjesto zelene, tamo je bila crvena, sebični instinkt. To je promijenjeno u zelenu kroz aktivnost, karmu. U mudrosti, u ritmu, sve je završeno, balansirano. U čovjeku sve ritmično, ispunjeno mudrošću, u eterskom je tijelu. Etersko tijelo je u čovjeku prema tome ono što predstavlja mudrost. U eterskom tijelu odmara, njiše se ritam.
Fizičko tijelo u stvari predstavlja volju. Volja je, kao suprotnost apsolutnom odmoru, kreativni element, onaj koji je produktivan. Dakle imamo slijedeći uspon: prvo karma, aktivnost, ono što treba uravnotežiti; drugo mudrost, što treba umiriti; treće volja, takvo obilje života koje se može žrtvovati. Tako su aktivnost, mudrost, volja, tri nivoa u kojima sve teče.
Proučimo sa ovog stajališta ljudsko biće koje stoji pred nama. Na prvom mjestu čovjek ima svoje fizičko tijelo. Onakvo kakvo je u sadašnje vrijeme, on uopće nema utjecaja na svoje fizičko tijelo. Ono što čovjek fizički jest i čini dovedeno je izvana od kreativnih snaga. On ne može sam regulirati kretanje molekula svog mozga; niti sam može kontrolirati cirkulaciju krvi. Drugim riječima, fizičko tijelo je napravljeno nezavisno od čovjeka i također je podržano za njega od drugih sila. Ono mu je takoreći samo posuđeno. Čovjek je utjelovljen u fizičkom tijelu napravljenom za njega od drugih sila. Eteričko tijelo također je u određenom smislu napravljeno za njega od drugih sila. U drugu ruku, astralno tijelo je formirano djelomično od drugih sila, djelomično od samog čovjeka. Dio astralnog tijela koje je formirano od samog čovjeka postaje njegova karma. Ono na čemu je on sam radio mora imati karmički efekt. To je ono besmrtno, neprolazno u njemu. Fizičko tijelo dolazi kroz karmu drugih bića; ali onaj dio čovjekovog astralnog tijela u kojem je on radio još od lemurijskog doba, to je njegova karma. Tek kada je čovjek kroz svoj rad transformirao cijelo astralno tijelo, dosegnuo je stupanj slobode. Tada je cijelo njegovo astralno tijelo transmutirano iznutra. On je tada potpuno rezultat svoje vlastite aktivnosti, svoje karme.
Ako odaberemo neki određeni stupanj razvoja uvijek nalazimo dio čovjekova astralnog tijela koji je njegovo vlastito djelo. To, međutim, što je rezultat njegova vlastitog rada živi također u eterskom tijelu i u fizičkom tijelu. U fizičkom tijelu živi ono što je čovjek napravio od sebe, kroz fizičko tijelo to živi u fizičkom svijetu. On ne bi mogao formirati koncepte o fizičkom svijetu ako u njemu ne bi radio preko svojih organa. Ono što čovjek doživljava u astralnom tijelu ugrađuje u sebe. U onome što promatra u fizičkom svijetu aktivna su njegova tri ovoja. Kada na primjer vidi ružu, sva tri ovoja su angažirana. Za početak opaža crveno. U tome je angažirano fizičko tijelo. U cameri obscuri ruža čini isti utisak. Drugo, ruža je shvaćena u eterskom tijelu kao živa ideja. Treće, ruža osobi daje zadovoljstvo i u tome je angažirano astralno tijelo. To su tri stupnja ljudskog promatranja. Ovdje najdublji dio čovjeka radi kroz tri tijela u vanjskom svijetu. Ono što čovjek uzima iz vanjskog svijeta, uzima kroz ova tri tijela.
Želje leže ispod svih onih stvari koje uključuju ljudsku aktivnost ili karmu. Čovjek ne bi imao razloga biti aktivan kada ne bi imao želja. On međutim ima želju da se uključi u svijet koji ga okružuje. To je zašto njegovo astralno tijelo zovemo i tijelo želja.
Postoji unutarnja veza između čovjekove aktivnosti i njegovih organa. On treba svoje organe i za najniže i za najviše impulse. Također ih treba u umjetnosti. Kada je netko jednom i za uvijek apsorbirao sve iz svijeta, on više nema koristi od svojih organa. Između rođenja i smrti čovjek se prilagođava opažati svijet preko svojih organa. Nakon smrti ono na što se prilagodio treba polako ostaviti sa strane. Ako se još želi koristiti organima za opažanje svijeta, tada se nalazi u stanju koje se naziva kamaloka. To je stanje u kojem još postoji želja za opažanjem kroz organe, koji međutim više nisu tu. Ako bi nakon smrti osoba mogla reći da više ne želi koristiti svoje organe, za njega kamaloka više ne bi postojala. U devahanu, sve što je čovjek oko sebe prije opažao sa svojim organima, tamo se opaža iznutra — bez organa.
Karma, čovjekova aktivnost kroz astralno tijelo, nešto je što nije dosegnulo stanje balansa. Kada međutim aktivnost postepeno dođe u staje balansa, došlo je do ravnoteže. Ako se zanjiše klatno ono postepeno dođe u stanje balansa. Svaka aktivnost koja nije dosegla stanje balansa konačno se umiri. Nepravilnosti ako ih je malo mogu se promatrati, ali kada su ekstremno brojne one uravnotežuju jedna drugu. Pomoću instrumenta, na primjer, mogu se u gradu promatrati nepravilnosti uzrokovane električnim tramvajima. U malom gradu, gdje je tramvaja manje instrument stalno pokazuje jake oscilacije, ali u velikom gradu, gdje je kretanje jače i učestalije, instrument je mnogo tiši, jer se mnoge nepravilnosti izjednačavaju. Tako je također i u devahanu sa svakom pojedinom nepravilnošću.
U devahanu čovjek gleda u sebe. Promatra ono što je preuzeo. To mora promatrati koliko god je potrebno da to dođe u ritmičko stanje.
Udarac priziva protuudarac; ali tek kroz mnoga posredna događanja protuudarac uzvraća. Efekt međutim ostaje tijekom interventnog perioda. Među povezanost između udarca i protuudarca ponavljana je u devahanu i transformirana u mudrost. Ono što je ponavljano i transformirano u mudrost metamorfozirano je u čovjeku u ritam koji je u kontradikciji s aktivnošću. Ono što je promijenjeno u ritam prelazi u etersko tijelo. Nakon devahana postaje se mudriji i bolji pošto su u devahanu sva iskustva ponovljena. Taj dio astralnog tijela, koji je kao vibracija zapao u etersko tijelo, besmrtan je. Kada čovjek umre taj dio astralnog tijela je sačuvan i transformiran je, također i vrlo mali dio eterskog tijela kroz koji je djelovalo; ostatak eterskog tijela je rastvoren u kozmički eter. Utoliko što je kroz ovaj vrlo mali dio djelovalo, u tom stupnju je etersko tijelo besmrtno. Stoga kada se vraća opet nalazi ovaj mali dio eterskog tijela. Ono što treba biti dodano da se to završi određuje trajanje njegovog boravka u devahanu.
Kada je ljudsko biće toliko napredovalo da je transformiralo cijelo svoje etersko tijelo, devahan nije više neophodan. Takav je slučaj kod okultnog učenika koji je usavršio svoj razvoj i koji je transformirao svoje etersko tijelo tako da nakon smrti ostaje netaknuto i ne treba proći kroz devahan. To se zove odricanje devahana. Dopustivo je omogućiti nekome da radi na svom eterskom tijelu kada je siguran da više ne donosi ništa od zla u ostatak svijeta; inače bi u njemu radili njegovi štetni instinkti. Pod hipnozom se može desiti da u onom hipnotiziranom rade štetni instinkti hipnotizera. U slučaju običnih ljudi fizičko tijelo sprječava da etersko tijelo bude povlačeno i izduženo amo tamo. Kada je međutim fizičko tijelo u stanju letargije moguće je raditi na eterskom tijelu. Ako jedna osoba hipnotizira drugu i u njoj radi sa štetnim instinktima, oni također ostaju s njim nakon smrti. Mnogi postupci crnih magičara sastoje se u stvaranju sluga pomoću ovoga. Pravilo je bijelih magičara da nikom ne dopuste da radi na njihovom eterskom tijelu osim ukoliko su nečiji instinkti prošli kroz katarzu. U eterskom tijelu prevladava mir i mudrost. Kada u njega uđe nešto loše, ovaj element zla dolazi na mir i prema tome trpi.
Prije nego što je ljudsko biče kao učenik vođeno do točke na kojoj vlastitim izborom može raditi na svom eterskom tijelu, mora barem, do izvjesne mjere moći procijeniti karmu da bi došao do samospoznaje. Meditaciju dakle ne bi trebalo poduzimati bez stalne samospoznaje, samopromatranja. Pomoću ovoga, u pravom trenutku čovjek će ugledati Čuvara praga: karmu koju još mora vratiti. Kada netko pod normalnim uvjetima dosegne ovaj stupanj to samo označava prepoznavanje još postojeće karme. Ako počnem raditi na mom eterskom tijelu, moram sebi postaviti cilj uravnotežiti moju još preostalu karmu. Može se dogoditi da se Čuvar praga pojavi na nenormalan način. To se događa kada osobu tako jako privlači jedan određeni život između rođenja i smrti, da zbog neznatnog stupnja unutarnje aktivnosti ona ne može dovoljno dugo ostati u devahanu. Ako se netko prilagodio da previše gleda vani, nema što vidjeti unutra. On se ubrzo vraća u fizički život. Njegove želje ostaju prisutne, kratki devahan je brzo završen, i kada se vrati, zbirni oblik njegovih ranijih želja još postoji u kamaloki; s ovim se također suočava. On se inkarnira. Staro je onda pomiješano s novim astralnim tijelom. To je njegova prethodna karma, Čuvar praga. On tada ima raniju karmu stalno ispred sebe. To je posebna forma dvojnika.
Mnoge pape notornog doba papinstva, kao na primjer Aleksandar VI, imale su ovakvog dvojnika u njihovoj slijedećoj inkarnaciji. Postoje ljudi, u sadašnje vrijeme to nije rijetko, čija je prethodna niža priroda stalno pokraj njih. To je posebna vrsta ludila. To će postajati sve jače i više prijeteće, jer materijalistički život postaje sve rašireniji. Mnogi ljudi koji su se sada potpuno prepustili materijalističkom životu imati će u svojoj sljedećoj inkarnaciji pored sebe nenormalnu formu Čuvara praga. Ako se sada utjecaj duhovnosti ne bi jako osjećao, došlo bi do vrste epidemijskog viđenja Čuvara praga kao rezultat materijalističke civilizacije. Prethodnica toga su neurotične tendencije našeg stoljeća. To je vrsta gubljenja sebe na periferiji. Svi današnji neurotici biti će uznemiravani od Čuvara praga u njihovoj slijedećoj inkarnaciji. Biti će progonjeni teškoćama prerane inkarnacije, vrste kozmičkog prijevremenog rođenja. Ono za čime u Teozofiji trebamo težiti je dovoljno dugo vrijeme u devahanu, kako bi izbjegli prerane inkarnacije.
Iz ovog aspekta moramo razmotriti uzlazak Krista u svjetsku povijest. Prethodno, tko god je želio postići život u Kristu morao je ući u školu Misterija. Tamo je u fizičkom tijelu inducirano stanje letargije i samo se preko pročišćenog svećenstva tamo moglo dodati astralnom tijelu ono što mu je još trebalo za njegovo pročišćenje. To je činilo inicijaciju.
Ali preko dolaska Krista u svijet, dolazi do toga da je čovjek koji se osjećao privučen Kristu mogao od njega primiti nešto što je moglo zamijeniti ovaj stari oblik inicijacije. Uvijek je moguće da netko kroz uniju s Kristom sačuva svoje astralno tijelo u tako pročišćenom stanju da može raditi u svom eterskom tijelu bez da radi svijetu štetu. Kada ovo imamo na umu izraz ‘namjesničko ispaštanje preko smrti’ poprima sasvim drugo značenje. To je ono što se mislilo sa iskupiteljskom smrti Krista. Prije toga, trebala se propatiti smrt u Misterijima od svakog tko je želio postići pročišćenje. Sada je Jedan patio za sve, tako da je preko svjetske povijesne inicijacije kreirana zamjena za stari oblik inicijacije. Kroz kršćanstvo je došlo mnogo toga što je javne prirode, a što prethodno nije bilo javno. Aktivna snaga ove zamjene je izražena kroz činjenicu da je kroz unutarnju viziju, kroz pravi misticizam, moguće ujedinjenje s Kristom. To je također bilo utjelovljeno u jeziku. Prvi kršćanski posvećenik u Europi, Ulfilas, sam je utjelovljen u njemačkom jeziku, u tome je čovjek unutra našao ‘Ich’. Drugi jezici su to izrazili kroz poseban oblik glagola, u Latinskom na primjer riječ ‘amo’, ali je njemački jezik tome dodao Ich. ‘Ich’ je J. Ch. = Jesus Christ. To je s namjerom uvedeno u njemački jezik. Posvećenici su oni koji su kreirali jezik. Baš kao što u sanskrtu AUM izražava Trojstvo, tako imamo znak ICH da bi izrazili najdublje biće čovjeka. Pomoću toga je kreirana središnja točka pomoću koje se uzburkane emocije svijeta mogu transformirati u ritam. Ritam mora biti u njih usađen preko Ja. Ta središnja točka je doslovno Krist.
Sve zapadne nacije su razvile aktivnost, strastvene želje. Sa Istoka mora doći impuls da bi im donio mirnije stanje. Već postoji prethodnica ovog u Tolstojevoj knjizi, ‘Ne činiti ništa’. U aktivnosti Zapada u mnogim sferama nalazimo kaos. To se stalno povećava. Duhovnost Istoka treba donijeti središnju točku u kaos Zapada. Ono što kroz dugi period vremena ima funkciju kao karma, prelazi u mudrost. Mudrost je kćerka karme. Sva karma nalazi svoju kompenzaciju u mudrosti. Posvećenik koji je dosegao određen stupanj razvoja naziva se Sunčev junak, jer je njegovo unutarnje biće postalo ritmično. Njegov život je slika Sunca koje svojim ritmičkim tijekom putuje nebesima.
Riječ ‘Aum’ je dah. Dah je u odnosu na riječ kao Duh sveti u odnosu na Krista, kao Atma u odnosu na Ja.