.Našoj petoj korijenskoj rasi, sadašnjem post-atlantskom čovječanstvu, prethodilo je ono od Atlantide, na sada potopljenom kontinentu između Europe i Amerike. Atlantiđane ni na koji način ne možemo uspoređivati s ljudskim bićima koja nastanjuju našu zemaljsku kuglu. Jer čak i ostaci te stare rase su naučili razne stvari od kasnijih stanovnika petog kontinenta i prema tome nismo u stanju preko njih rekonstruirati uvjete u toj civilizaciji. Na početku atlantske civilizacije nije bilo alata. Pomoću vidovitih snaga za Atlantiđane je bilo moguće napraviti da zemlja služi njihovim potrebama. Priprema metala za takve potrebe javlja se tek krajem atlantske epohe.
Od populacije Atlantide odvojena je bila mala grupa, baš kao što bi se u Teozofskom društvu odvajanje sada još jednom trebalo dogoditi. Njihov je zadatak bio prenijeti novu civilizaciju u petu korijensku rasu. Naći ćete mjesto u kojem su živjeli oni koji su bili izabrani, mala kolonija, u sadašnjoj Engleskoj i Irskoj. Tu su u to vrijeme živjeli izvorni Semiti. Oni su bili prvi ljudi koji su bili u poziciji misliti svojim intelektom. Sve ideje Atlantiđana bile su još slikovite prirode. Okrugli oblik ispred čela , formiranje dijela mozga o kojem zavisi mišljenje, najprije se pojavilo kod populacije izvornih Semita, koji nisu bili ni na jedan način slični današnjoj Semitskoj rasi. Ovaj izvorni Semitski narod koji je, može se reći, otkrio mišljenje, putovao je kroz Europu u Aziju i tamo osnovao civilizaciju. Oni su od Atlantiđana formirali petu korijensku rasu. Sedam pod rasa atlantske korijenske rase bile su slijedeće: Najprije Rmoahalci, drugo Tlavatlijci, treće izvorni Tolteci, četvrto izvorni Turanci, peto izvorni Semiti, šesto izvorni Accadianci, sedmo izvorni Mongoli.
Peta korijenska rasa se prema tome javila od pete pod rase Atlantiđana. Kada gledamo prema Aziji tamo nalazimo kao, prvu pod rasu pete korijenske rase, drevnu Indijsku rasu, onaj narod koji je kasnije putovao južnije i tamo su postali preci kasnijih Indijaca. Najbitnija karakteristika ove naslijeđene rase, koja je putovala prema sjeveru Indije, bila je ta da nisu razvili stvarni smisao za materijalnu kulturu. Posjedovali su duhovnu viziju najvišeg reda kombiniranu s potpuno nerazvijenim osjećajem za materijalno. Drevni Indijci su bili okrenuti od svijeta; njihove duše su bile potpuno slične atlantskima, u kojima su mogli razviti nenadmašne, veličanstvene slike svijeta. Kroz prakticiranje Yoge, radeći iznutra prema vani, kasnije su razvili ono što danas nama izgleda kao učena koncepcija svijeta. Od ovoga, ono što je predano kao vanjska tradicija, ostali su samo fragmenti. Vede i Bhagavad Gita više ne daju nikakvu pravu sliku o moćnim koncepcijama Indijaca, samo eho. U filozofiji Vedante također je samo apstraktni podsjetnik na originalno učenje Indijaca, koje je preneseno usmenom predajom.
Mislite na sposobnost koja se pojavila u kasnijem Kabalističkom učenju u obliku koji je elaborirao materiju u sitnim detaljima sa suptilnom zamršenošću, mislite na ovu sposobnost primijenjenu na uzvišene kozmičke misli. Kada je kasnije Židov mogao primijeniti misli na takve stvari u Kabalističkim učenjima, proizlazilo je da je kasnije židovsko okultno učenje samo dekadentna refleksija, eho tog fino artikuliranog sustava mišljenja drevnim Indijaca. I ono što su postala učenja Brahmana nikako nije samo religija u smislu kasnijih sustava, već znanje, poezija i religija u jednoj velikoj cjelini. Sve je to bilo, takoreći najfiniji cvijet, izvučena esencija onog što se razvilo u staroj Atlantskoj civilizaciji.
Europljani su također prešli od Atlantika do Zapadne i Srednje Europe i ovdje su razvili sasvim različito učenje. Smjestile su se grupe ljudi koje još nisu bile dovoljno napredne da budu izabrane za osnivanje nove civilizacije, ali su ipak u formi zametka posjedovali ono što je u Indiji došlo do izražaja na tako veličanstven način, ali što je ovdje ostalo na mnogo ranijem stupnju. Ono što je počelo u Europi stalno se pomicalo prema Aziji. Formiran je temelj za zajedničko učenje, ali je u Europi to ostalo na nešto primitivnijoj razini.
Indijsko učenje je bilo izraženo u Vedama. ‘Veda’ znači isto što i ‘Edda’, jedino je sadržaj Veda finije razvijen nego onaj koji je ostao ovdje u Europi u primitivnijem obliku kao Edda, koja je napisana tek krajem Srednjeg vijeka. Moramo shvatiti da je ovo veliko prvobitno učenje pretrpjelo određene modifikacije do kojih je došlo migracijom naroda. Njegova originalna veličina sastojala se u postizanju moćne božanske unije koja je bila prepoznana od duhovne vizije (drevnih) Indijaca. Nije više bilo tako sa slijedećom, (drevnom) Perzijskom rasom. U mudrosti koja je proizlazila od prvobitne vizije Indijaca koncept vremena je skoro potpuno nedostajao. Bilo je to kod druge pod rase, drevnih Perzijanaca, da se pojavio koncept vremena. Vrijeme, točno je, bilo je od Indijaca prepoznato ali je bilo više jednolično; koncept povijesti, napredovanje od nesavršenog do onog što je savršenije, nedostajalo je. Mišljenje je bilo upravljano idejom da je sve emaniralo od božanske savršenosti.
Perzijsko mišljenje je bilo upravljano konceptom vremena. Zervan Akarana je jedno od najvažnijih Božanstava Perzijanaca a to je u stvari vrijeme. Kako se dolazi do koncepta vremena? Tko god traži prije svega prvobitno jedinstvo s Božanstvom, kao što je to slučaj s drevnim Indijcima, mora ga shvatiti kao apsolutno Dobro. Zlo, nesavršenost u svijetu, nije za drevne Indijce bilo ništa osim iluzije; ‘iluzija’ je bila vrlo važan koncept. Ovaj drevni narod je rekao: Ništa u svijetu ne postoji što je nesavršeno i zlo. Ako vjerujete da postoji nešto zlo, niste pogledali na svijet na način dovoljno slobodan od iluzije. Hrđa, na primjer, koja izjeda željezo, drugdje je vrlo blagotvorna: trebate samo uzeti u obzir gdje je. Kada gledate kriminal kroz veo iluzije, činit će vam se kao takav; ako se međutim okrenete od iluzije shvatit ćete da takva stvar kao zlo ne postoji. — Ovo učenje je iznutra povezano s okretanjem od svijeta.
Drugačije je bilo s drugom pod rasom. Tamo, kod najranijih Perzijskih naroda, Bogu je dano određeno mjesto u svjetskom procesu, na njega se gledalo kao na cilj. Rečeno je: Boga treba tražiti. Svijet je dobar i zao, Ormuzd i Ahriman; i ono što pobjeđuje zlo je Zervan Akarana, Vrijeme. Tako je dobro i zlo ušlo u rani Perzijski koncept svijeta kao princip evolucije. Zaratustrijansko učenje počiva na smještanju zla u svijet, i na konceptu vremena. Čovjek je smješten u život da bi pobijedio zlo. Ova koncepcija je povezana s činjenicom da druga pod-rasa nije bila otuđena od svijeta, već je radila unutar njega. Aktivna, produktivna u različitim granama ljudske djelatnosti, pažnje usmjerene na vanjski svijet, razmatrala je kako netko može sam činiti dobro u svijetu: takva je bila druga pod rasa. Kod Perzijanaca se prema tome javilo cijelo društvo bogova; ne karakteristika jednog Boga, već mnoštvo bogova; pošto svijet, ne gledan kao iluzija, već kao stvarnost, predstavlja raznolikost, mnoštvo. Jer bogovi koji su tamo poštovani bili su više-manje osobna duhovna božanstva.
Najraniji posvećenici, koji su utemeljili drevno Indijsko učenje, bili su također i učitelji druge pod rase, drevne Perzijske rase. Tu su cijelo učenje prilagodili radnim ljudima. Stvorili su religiju koju su doveli do ostvarenja razni Zaratustre.
Daljnja inicijacija napredovala je prema Bliskom istoku: prema Egiptu, Babilonu, Asiriji, Kaldejcima, tim praocima Arapa. Tamo se razvila treća pod rasa. Ova treća pod rasa je bila takva da je sada tražila dovesti oba smjera — unutarnju prirodu čovjeka i vanjski svijet — u harmoniju jedno s drugim. Bez obzira da li tražite temeljni koncept ove treće rase u Kaldeji ili Egiptu, svugdje ćete naći izraženu svijenost o vezi između ljudskog rada i sila Prirode. To je esencijalna razlika u usporedbi s Perzijskom rasom. U Perziji imamo dvije sile, dobro i zlo, koje se bore jedna s drugom. Sada čovjek pokušava dovesti razne prirodne sile ili bića u svoju službu. Ono što se razvilo kao Perzijska religija izgrađeno je uglavnom na ljudskom moralu i marljivosti. Sada se u trećoj pod rasi pojavila svjesnost da se priroda ne pokorava samo pomoću tjelesne snage i moralnog ponašanja, već nabolje preko znanja. U onim zemljama gdje je težilo za vještini u poljoprivredi kao u Egiptu i Kaldeji, razvila se suradnja nebeskih duhovnih sila i onog što je izvršavano ljudskim radom. Tamo se razvilo znanje o meteorološkom okruženju i nebeskim tijelima. Snaga za rad je tražena u znanju o Prirodi. Dakle došlo je do toga da je čovjek usmjerio svoj pogled prema zvijezdama, i astronomija je dovedena u vezu s čovječanstvom na Zemlji. Čovjekovo porijeklo traženo je u zvijezdama. Dakle, u određenom smislu po prvi puta imamo posla s znanošću. Sada u trećoj pod rasi, umjesto unutarnje percepcije, imamo praktično znanje. Tako čujemo o velikim posvećenicima koji su podučavali geometriju, praksu mjerenja, tehničke vještine. Oplođivanje ljudske aktivnosti s kozmičkom mudrošću donesenom dolje od duhovnog svijeta pojavilo se u trećoj pod rasi. S time, dano je nešto što je prenijelo cijeli koncept ljudskog života u vrstu nebeske znanosti. Kod raznih naroda to je našlo izraz na različite načine. U slučaju Egipćana, Osiris, Isis i Horus bili su shvaćeni kao predstavnici astronomskih fenomena.
Tri različite pod rase su se razvile u Aziji. Krenuvši od Atlantide, kolonija vođena posvećenicima putovala je preko u Aziju. Poseban rezultat toga je bila drevna Indijska civilizacija, drugi, drevna Perzijska; treći rezultat je bio Egipatsko-Kaldejska civilizacija: sve su one imale zajednički inicijacijski izvor. U Europi su međutim grupe uvijek ostajale iza koje su otpale od toga što je tako veličanstveno kulminiralo u tri velike civilizacije. Ove odvojene kulturalne struje su bile distribuirane u Europi na najrazličitije načine. U Europi su također bili posvećenici koji su formirali Škole Misterija prije kraja perioda o kojem govorimo: zvali su se Druidi: Drys znači Hrast. Jaki hrast je bio simbol ranih europskih svećenika-učitelja, jer ono što je dominiralo narodima na Sjeveru bila je misao da je neophodno da se njihov stari oblik kulture napusti. Tamo je podučavan Sumrak bogova i kroz to je budućnost kršćanstva našla veličanstven izraz kroz ove Sjeverne proroke u onom što je kasnije postala saga o Siegfriedu. To se može usporediti s sagom o Ahilu.
Ahil je neranjiv u cijelom tijelu s iznimkom pete, Siegfried s iznimkom u točci između ramena. Biti neranjiv na takav način označava biti iniciran. U Ahilu imate posvećenika četvrte pod rase koji leži na uzlaznoj krivulji čovjekova kulturalnog razvoja: prema tome svi gornji dijelovi Ahila su neranjivi; samo je peta kao niža priroda ranjiva, baš kao što Hephaistos šepa. Nijemac Siegfried je također bio posvećenik četvrte pod rase, ali ranjiv između lopatica. To je njegova ranjiva točka, napravljena neranjivom tek od Onoga koji je nosio križ. Sa Siegfriedom bogovi su došli do svog pada, Sjevernim bogovima je došao kraj (Sumrak bogova). To Sjevernoj sagi daje tragičnu notu, jer ne ukazuje samo na prošlost, već na Sumrak bogova, na vrijeme koje će doći. Druidi su dali čovjeku učenje Sjevernih bogova koji silaze. Tako u onom što je još bio simboličan oblik, bitka sv. Bonifacija s Hrastom predstavlja bitku Druida sa starim svećenstvom.
Svugdje se na Sjeveru može ukazati na tragove onog što je došlo do izraza preko u Aziji. Na primjer Muspelheim i Niflheim su dvojnici Ormuzda i Ahrimana. Div Ymir, iz koga je napravljen cijeli svijet, odgovara rezanju Ozirisa na dijelove. Vrlo detaljno se može pratiti veza između europskih naroda Sjevera i ostalih civilizacija. Kada se na jugu Europe razvijala četvrta pod rasa, Sjeverna plemena su isto napravila prijelaz na četvrti stupanj tako da je u germanskim narodima Tacitus našao mnogo toga što je povezano s Južnom kulturom. Irmin je na primjer isti lik kao i Herkules. Tacitus nam također govori o obožavanju neke vrste Isis na sjeveru. Prema tome su stariji stupnjevi civilizacije napredovali prema onome što će doći kao kršćanstvo.
Dakle mislite na Europu, Srednju Aziju i Egipat kao zasijane sjemenom onog što se razvilo pod utjecajem škola inicijacije. Te inicijacijske škole poslale su iz svog središta vani osnivača pete pod rase, koji je dugo bio pripreman u zaklonu Misterija. To je osobnost koja se u Bibliji naziva Abraham. On je došao iz Ura u Kaldeji i razvijao se kao ekstrakt tri starije civilizacije. Zadatak koji je predstavljen u Abrahamu bio je prenijeti u ljudsku oblast iz vanjskog svijeta sve što se držalo kao poštovano; da stvori posvećenike koji polažu veliku vrijednost na ono što je ljudsko, da stvori kult ličnosti. To je dovelo do osobnih atributa kod Židovskih patrijarha. Ovdje imamo posla s dvoličnošću i lukavstvom. Jakob stječe svoje nasljeđe koristeći prevaru i lukavstvo da bi od brata uzeo ono što želi. To je stvarnost iz koje se razvila naša sadašnja civilizacija: utemeljena je na inteligenciji i posesivnosti. U pričama u Starom zavjetu to je veličanstveno izraženo kao neka vrsta svitanja novoga. Bilo bi nemoguće predstaviti ovaj izvor na snažniji način. Ezav je još uvijek dlakav, to znači da predstavlja ljudski tip koji je još više upleten u fizičko; Jakob predstavlja onog tko počiva na svojoj inteligenciji i lukavstvu i time postiže ono što se u stvari sada razvija u ljudskoj prirodi. Ovdje je inaugurirano prevladavanje fizičke snage preko inteligencije. Inicijatori ne uvode uvijek nešto veliko u svijet, već ono što mora neophodno doći. ‘Izrael’ znači: Onaj tko čovjeka vodi nevidljivom Bogu, koji stanuje unutra. Izra-el: El znači cilj; Izra = nevidljivi Bog. Do tada je Bog bio vidljiv, bilo da je bio onaj koji je dao poticaj prema Dobru i Zlu kao kod Perzijanaca, bilo da je Bog koji ima tijelo u zvijezdama, u univerzumu: ovaj Bog se doživljavao kao nešto vidljivo.
I sada imamo Židovsku inicijaciju portretiranu u Josipu i njegovih dvanaest braće. To je predivna i snažna alegorija. Alegorijsko se sada pojavljuje: intelekt, kada želi biti efikasan, postaje onaj koji nabraja alegorije.
Kako je Josip iniciran bilo je prvo nabrojeno. Bio je maknut iz svoj normalnog okruženja, prodan za dvadeset komada srebra i bačen u jamu, gdje je ostao tri dana. To naznačuje inicijaciju. Zatim dolazi u Egipat gdje njegove aktivnosti donose nov život. I sada imamo konačno naznačenu tranziciju koja je počela u to vrijeme od znanja o Bogu u zvijezdama do znanja o čovjeku. Josip je bio odbijen jer je imao snove. Imao je slijedeći san: Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda klanjali su se pred njim. Jedanaest zvijezda je jedanaest znakova Zodijaka. On se osjećao kao dvanaesta. Simbolizam religije zvijezda sada je vodio preko do čovjeka. Kod dvanaest braće, početnih točaka dvanaest plemena, znanje o Bogu u zvijezdama vodilo je preko u osobnost. “Sada sigurno ne želiš izjaviti,” rekao je njegov otac — “da će ti se tvoja braća klanjati.” Ovdje nam je dana promjena. Božansko znanje o zvijezdama je zamijenjeno znanjem prikačenim na osobno ljudsko. To nalazi svoju formu u Mojsijevu zakonu.
Iz tri drevne civilizacije, preko inicijacije Židovskih patrijarha, ova četvrta civilizacija, prvobitna Židovska, je proizašla. To imamo kao četvrtu pod rasu, tamo joj pripadaju također civilizacije drevne Grčke i Rima (Rimski zakon) obje postajući velike baš kroz ovaj osobni element, dok se na kraju utjelovila misao, dosežući svoju kulminaciju u kršćanstvu. Dakle u ovom manje rasnom ogranku pojavila se aktualna struja četvrte pod rase. Grčko-latinska struja je viši oblik Judejske; tu je pojačan kult osobe. Nema kontradikcije između ovog silaska do najdublje točke i zatim uspona.
Svugdje to [unutar četvrte pod rase] možemo promatrati. Osobno je stvarno moralo doći do izražaja na način opisan u sagi u sagi o Ezavu i Jakobu da bi našlo svoje pročišćenje u ljepoti ljudske kulture Grka i veličini ljudske kulture Rimljana. U sagi o Odiseju drevna civilizacija svećenstva osvojena je bila lukavstvom. Iz civilizacije koja se javila iz toga tek se moglo razviti kršćanstvo, koje stvarno u sebi sadrži sve drevne kulture i može ih prema tome apsorbirati. U skladu s roditeljima Isus Krist je bio autohton u Galileji ... ‘Galilejac’ znači: ‘Stranac’, netko tko stvarno ne pripada; ‘Galileja’ znači mali izolirani teritorij gdje može rasti netko tko, u svom prirodnom miljeu mora primiti u sebe, ne samo Židovsku, već također i sve drevne oblike kulture.
Iz sudara Rimskih i Sjevernih naroda sada se razvila peta pod rasa u kojoj mi sami živimo. Ona je još zadržala impuls od starih Mavarskih škola Inicijacije, i Arapski utjecaj koji je prešao iz Azije. To je uvijek isti utjecaj, ista škola Inicijacije. Možemo pratiti kako su Irski redovnici, kao također i oni koji rade na polju znanosti, esencijalno inspirirani mavarsko-arapskom znanošću. To daje isti fundamentalni karakter u novom obliku, na način na koji sada može biti primljen. Tu je kršćanstvo najprije našlo svoj stvarni izraz. Ono je samo prošlo kroz drevnu Grčku civilizaciju onoliko koliko je peti kulturni period bio pripreman; zatim je ovdje našlo čvrsto tlo, utjelovljujući se u velikom broju nacija. Sve je u to vrijeme bilo prožeto i inspirirano kršćanstvom. Naše sadašnje doba sa svojom materijalističkom kulturom zadnji je radikalni izraz onog što je tada inaugurirano. Rođenje ove nove kulture simbolički je predstavljeno u sagi o Lohengrinu. Lohengrin je inicijator ‘grada-države’, i gradskog života koji vodi u novi kulturni stupanj koji je simbolizirala Elza od Brabanta.
U sve ove struje prodirale su i druge, na primjer Mongolska plemena. Ono što je izvorno prešlo sa Zapada bilo je povezano s onim što je došlo s Hunima sa Istoka. Tako se sa Istoka i Zapada susrelo nešto što je bilo povezano: Mongolska i germanska plemena. Oni koji su potjecali s Zapada bili su potomci Atlantiđana ostavljeni otraga, kao što su bili i Mongoli s Istoka. Fundamentalno su obje struje bile povezane. Uvijek se jedna struja križa s drugom. Obje, međutim, imaju zajedničku zemlju porijekla pošto su obje potekle s Atlantide.
Sada ovdje na Sjeveru, sve što je preostalo od ranijih vremena uzima sve više utemeljeni oblik. U isto vrijeme kada je i epoha Židovskih proroka, u stoljećima prije Krista, ovdje nalazimo indikacije o velikom, drevnom, Atlantskom posvećeniku. Wod-Wodha-Odin. To je modernizirana Atlantida, u novom obliku, atavizam, povratak u Atlantsko doba. A to se događa svugdje, preko u Aziji također. U Aziji W, glas V, postaje B, Wodha = Bodha = Buddha. Budizam je pojavljuje kao povratak u Atlantsko doba. Zato nalazimo budizam najviše raširen s onim što je preostalo od Atlantiđana u Mongolskim narodima. I gdje su se pojavili sami stupovi te veličine u Tibetu, tamo imamo moderan, monumentalan izraz atlantske kulture.
Treba upoznati ovakve veze među narodima, tada ćemo također razumjeti i povijest. Kada se Atila, borac za monoteizam, pojavio u Europi, kršćanstvo ga je prvo zaustavilo, jer se tu sukobio s nečim većim od svega što su Huni posjedovali. Monoteizam Huna je bio, kao rezultat Atlantske civilizacije, takve magnitude kakvu nisu našli ni kod jednog naroda kojeg su susreli na svom putu. Samo je kršćanstvo na njih ostavilo snažan utisak. Mnoge stvari u povijesnom razvoju treba shvatiti u svijetlu ovih velikih razmatranja.
Poznati putnik, Peters, sigurno je osjećao da Bodizam i Wotanizam mogu ići skupa, ali nije znao da mi u Europi nismo samo predstavnici ono što dolazi iz drevne prošlosti, već nečeg novog, nove spirale. U stari dio spirale udara nešto sasvim novo, mudrost koja ukazuje na budućnost. To je u odnosu prema staroj mudrosti kao što je jasna dnevna svijest u odnosu prema svijesti transa. S potpunom jasnom dnevnom sviješću budući narodi će razviti duhovnu kulturu koja će se razlikovati od stare. Iz tog razloga Teozofija ne smije biti samo ono što je preneseno od starog, od budizma i hinduizma; to bi se zasigurno urušilo. Nešto novo mora izaći iz sjemena koje drijema na istoku Europe, dolazeći zajedno sa svime na čemu se tamo radilo.
Kultura inherentna budućnosti leži u razvijanju onoga što je sada u stanju sjemena u narodnom elementu Istočne Europe. Mi sami u Srednjoj Europi smo ranija postaja. Istočna Europa mora dati sredstva, ljudski materijal za ono što je ovdje unaprijed utemeljeno.
Ružokrižarske škole su uvijek podučavale da su Srednja i Zapadna Europa samo ranije stanice onog što će se razviti na europskom istoku, onog što će proizlaziti iz oplođivanja narodnog elementa i europskog znanja. S Tolstojem sve je oplođeno kroz zapadnoeuropsku kulturu, ali na način različit nego kod onih prije njega. Sa snažnom jednostavnošću on izjavljuje ono što ni Kant ni Spencer nisu mogli. Ono što se tamo javlja kao prezrelo u njemu se javlja kao nešto još neispunjeno. Ali tako je uvijek s onim što je u stanju sjemena. Ne iz dobro razvijene biljke, već iz sadnice, raste buduća biljka.
Štogod proživljavali, prema budućnosti se može gledati s potpunim povjerenjem. Jer baš kao što se i kristal razvija iz alkalnog rastvora tek nakon što je bio snažno potaknut, tako se nešto novo može razviti tek nakon velikog preokreta.
